Kazivanje o Muhammedu, alejhisselam, (Uvod): pozornica događaja – Arabija

Autor(i): 
Kategorija(e) tekstova: 

 

Arabija sa svojih 2,73 miliona km2 najveće je poluostrvo na Zemlji,[1] pa bi se moglo nazvati i Arabijskim potkontinentom. Prostire se u području jugozapadne Azije pravcem sjeverozapad – jugoistok otprilike između 13. i 33. stepena sjeverno od Ekvatora, te 35. i 60. stepena istočno od Griniča. Okružuju je: Perzijski zaljev na istoku, Indijski okean na jugu, Crveno more na zapadu, te zemlje Šama (mubarek zemlja Palestina, Jordan i Sirija) i Mezopotamija (današnji Irak) na sjeveru.

Poluostrvo se tradicionalno dijeli na nekoliko karakterističnih pokrajina.[2] Najvažnija i najpoznatija od njih svakako je Hidžaz koji se prostire obalom Crvenog mora od zaljeva Akaba, koji razdvaja Arabiju od poluostrva Sinaj na sjeveru, pa sve do Jemena na jugu. U sastavu Hidžaza su i znamenito područje Medjen,[3] smješteno na sjeveru odmah ispod zaljeva Akaba, te područja koja se prostiru južno od Meke obalom Crvenog morau pravcu Jemena: Tihama smještena na obali Crvenog morai Asir u njezinom istočnom zaleđu. Planinsku kičmu Hidžaza, i čitave Arabije, čini gorski lanac Serā koji se proteže haman čitavom dužinom pokrajine. Odatle reljef Hidžaza pretežno čine suncem spržene kamenite planine između kojih se prostiru pjeskovite i šljunkovite doline. Od gorja Serā zemljište se u pravcu zapada kratko i strmenito spušta ka priobalnim ravnicama Crvenog mora. Ali, prema istoku spuštanje je polagano i dugačko, pa centralni dio sjeverne i srednje Arabije pokrivaju prostranstva visoravni Nedžd, koja se proteže istočno od Hidžaza pa sve do Bahrejna, pokrajine koja se nalazi na priobalnom području Perzijskog zaljeva uključujući i poluostrvo Katar.Na sjeveru, Nedžd se graniči sa Sirijom i Irakom. Taj dio ove visoravni pokriva pustinja Veliki Nufūd, koju od ostatka Nedžda dijeli planinski lanac Šammar. Istočnim dijelom Nedžda, pored granica Bahrejna, proteže se pustinja El-Dahnā, koja se na jugu širi u pustinjsko područje koje je toliko suho i pusto da je dobilo ime Rub' el-Hāli (prazna četvrt).[4] Na krajnjem jugoistoku Arabije nalazi se pokrajina Umman (Oman) čiji se rt karakterističnog izgleda uvlači daleko u vode Perzijskog zaljeva i sužava ga u tjesnac Hormuz. Zapadno od Ummana, na južnim obalama Arabije nalazi se pokrajina Hadremevt, prilično plodno područje koje graniči sa pokrajinom Jemen. Jemen, koji je smješten na jugozapadu poluostrva, zbog kiša koje tu redovno i prilično obilno padaju najplodnije je područje u Arabiji, pa je odatle poznat i po imenu Sretna Arabija. Na kraju,značajno je pomenuti još i Ahkaf, [5]  suho područje u južnoj Arabiji smješteno između Jemena, Rub' el-Hālija, Hadremevta i Omana.

Osim Jemena, ''Sretne Arabije'' sa klimom koju karakteriše obilje padavina, klima u ostatku Arabije uglavnom je vruća i suha sa malo padavina, pa najveći dio toga ogromnog područja čine kamenite planine te šljunkovita i pjeskovita pustinja. Ali, i ono padavina što, naročito u zimskome periodu, padne, dovoljno je da zemlja brzo zazeleni dajući stoci neophodnu hranu, a ljudima radost oka i veliko znamenje Allaha dragoga, o čemu Kur'an sasvim jasno govori:

I ti vidiš zemlju kako je zamrla, ali kad na nju kišu spustimo, ona ustrepće i uzbuja, i iz nje iznikne svakovrsno bilje prekrasno, zato što Allah postoji, i što je On kadar mrtve oživiti, i što On sve može. (22:5,6)

Zaista je u tome velika blagodat, i veliko znamenje dragoga Allaha, jer kada čovjek vidi ta ogoljena prostranstva ispunjena zemljom sprženom suncem, pijeskom, šljunkom i stijenama, a bez i jedne jedine stalne rijeke,[6] prva je pomisao da tu ni ljudi ni životinje ne bi mogli živjeti. A ipak, tu ljudi žive praktično od samoga početka čovječanstva,[7] te uzgajaju stoku i drže domaće životinje. Uzgajaju se: deve, konji,[8] mazge, magarci, ovce i koze, a od domaćih životinja prisutni su još mačke, psi i hrtovi.

Vode je dovoljno i za opstanak divljih životinja od kojih srećemo: leoparde, pantere, hijene, vukove, lisice i majmune. U doba Muhammeda, alejhisselam, tu je još uvijek bilo i lavova,[9] koji su vremenom izumrli. Od ptica se javljaju: pupavci (hudhud), ševe, slavuji, golubovi, jarebice, vrane, orlovi, sokolovi, jastrebovi, droplje i sove, a od gmizavaca tu su ponajviše gušteri i zmije.

Što se biljaka tiče, jasno je da mogu stalno i obilno uspijevati samo u pokrajinama sa povoljnom klimom (najviše u Jemenu), dok je u ostatku Arabije sistematsko bavljenje poljoprivredom moguće samo u oazama gdje jedino ima dovoljno vode za navodnjavanje.

No, i u ovako limitiranim uslovima u Arabiji se uzgajaju: hurme (datule), pšenica, ječam, proso, tamjanovo drvo, grožđe, masline, šipci, jabuke, kajsije, bademi, narandže, limunovi, šećerna trska, smokve, lubenice, banane, kafa,[10] i pirinač.[11] Tu su još i Akacije, karakteristično pustinjsko drveće od kojega se od pamtivjeka dobivao drveni ugalj, a u novije doba i gumiarabika.[12]

Ovakva, za jedno pustinjsko područje, prilično šarolika lepeza živih bića i iz biljnoga i iz životinjskoga svijeta, veliko je, ponavljamo, znamenje dragog Allaha, budući da je očito da za sve njih ima dovoljno vode čak i u jednom toliko žarkom i bezvodnom području – a to nikako ne može biti rezultat slučajnoga odabira nežive prirode, već isključivo svjesne volje milosrdnoga Stvoritelja, Živoga koji hoće da napoji Svoja stvorenja - dragoga Allaha.

Voda se Arabiji javlja na različite načine. Prije svega, tu je Jemen gdje kiša redovno i obilno pada. Potom, tu je i značajan broj oaza sa obilnim izvorima vode, koje su, stoga, pokrivene stalnim zelenilom i omogućavaju svojim stanovnicima bavljenje poljoprivredom. Znatna su i prostranstva sa podzemnim vodama koje vlaže tlo u mjeri sasvim dovoljnoj da raštrkano pustinjsko grmlje ponegdje može rasti čak i ljeti,[13] te omogućavaju da se na povoljnim mjestima mogu iskopati bunarevi. Upravo ti bunarevi su postali tradicionalnim odmorištima karavana. Ova prostranstva Filip Hiti naziva stepama, da bi tako napravio razliku između njih i klasičnih pustinja,[14] te u svojoj knjizi priređuje kartu Arabije na kojoj je veći dio poluostrva označen stepom, a pustinja je ucrtana u manjem dijelu.[15] Konačno, mada je kiša u Arabiji doista rijetka, ona se, kao što je već rečeno, ipak povremeno javlja u dovoljnoj mjeri da određena područja sezonski ozelene, i postanu obilnim pašnjacima stoci nomadskih stočara – beduina. To se dešava čak i u tako surovim pustinjama kakve su Veliki Nufūd na sjeveru[16] i El-Dahnā, odnosno Rub' el-Hāli na jugu.[17] Zimi kiše znaju biti obilne do te mjere da kišnice sasvim ispune suha riječna korita i pretvore ih u jake bujice. Povremeno se dešavalo da ove jake zimske vode poplave i samu Meku.

Shodno rečenome, u Arabiji je, naravno uz izuzetak modernog doba, veliki broj ljudi tradicionalno živio hodajućim (nomadskim) načinom života koji podrazumijeva neprestano kretanje pustinjskim prostranstvima u potrazi za povoljnim pašnjacima i izvorima vode, dok su sjedilačkim načinom života mogli da žive, i da osnivaju stalne naseobine i gradove, samo stanovnici oaza i priobalnih područja sa povoljnom klimom gdje ima dovoljno vode.

Meka je, istina, smještena u suhoj i kamenitoj dolini, u dolini u kojoj se ništa ne sije,[18] ali i tu ima dovoljno vode[19] da se na tom najsvetijem području na Zemlji voljom dragoga Allaha razvije grad, najznačajniji ne samo u Arabiji već i na čitavoj planeti.[20]

Što se naseljavanja Arabije tiče, već je rečeno (a i bit će, ako dragi Bog dadne, još pomena o tome) da su baš tu, u području Meke, roditelji svih ljudi Adem, alejhisselam, i hazreti Hava osnovali prvo domaćinstvo na Zemlji odakle su se njihovi potomci vremenom širili na sve četiri strane svijeta. Nakon sveopćeg potopa u vrijeme Nūha, alejhisselam, Arabiju su ponovo naselili neki od potomaka njegova sina Sema, koji su vremenom dobili ime Arabljani, odnosno Arapi, i koji, zajedno sa bratskim narodima koji takođe potiču od istoga praoca – hazreti Sema sina Nūhova, alejhisselam (Israil, Aramejci, Asirci, Babilonci i Feničani), čine skupinu Semita.[21]

Među Arapima se, prema tradicionalnim genealogijama, prvo izdvaja drevna skupina nazvana Arapi Aribe (čisti Arapi), odakle je jasno da je riječ o veoma starim plemenima i narodima koji se smatraju čistokrvnim precima svih Arapa. Dio Arapa Aribe vremenom su, što izumiranjem što utapanjem u druge narode, nestali, pa su zato nazvani Arapi Bā'ide (izumrli Arapi). Iz redova ove nestale skupine prvo pominjemo drevne arapske narode Ād i Semud, civilizacije koje su uništene zbog svojih pretjeranih grijeha. O Ādu i Semudu se opširnije govori u kazivanjima o Hūdu i Salihu, alejhimesselam, plemenitim poslanicima koje je između njihovih redova dragi Allah uzdigao da bi ih opominjali i upućivali na pravi put, tako da o njima ovdje više nećemo govoriti. Još jedna od poznatih civilizacija iz ove skupine Arapa Bāide su potomci Imlikovi[22] koji su poznati pod imenom Amalik (Amalićani). Oni su prvobitno živjeli u Jemenu, ali su ga kasnije napustili i pri tome su se razdvojili u dvije skupine. Jedna njihova skupina se naselila u Hidžazu gdje je boravila neko vrijeme da bi nakon toga nestala,[23] a druga se naselila u Šamu. Ova druga skupina Amalika živjela je u susjedstvu Israila, tako da o njima nalazimo pomena u Starom zavjetu i predajama Benu Israila. Vremenom, i oni su potpuno nestali. U skupinu Arapa Bāide spadaju još i plemena Tasm i Džedis koji su živjeli u Bahrejnu, zatim pleme Hadremevt[24] po kojima je nazvana čitava južna pokrajina gdje su živjeli, te pleme Medjen.[25]

Drugi dio Arapa Aribe, oni preživjeli preko kojih se nastavila arapska loza, zovu se Arapi Bā'kije (preživjeli Arapi). Među njima se posebno ističe pleme Kahtan koji su dobili ime po svojemu praocu Kahtanu koji je najvjerovatije Hūdov, alejhisselam, sin,[26] a dragi Allah najbolje zna. Kahtanov sin Ja'rub osvojio je Hidžaz i dao ga na upravu svome bratu Džurhumu od kojega potiče istoimeno pleme koje je dugo vremena imalo vodeću ulogu u Meki. Džurhumije su se naselili u dolini Meke uz hazreti Hadžerino dopuštenje i njihovim se kćerima ženio Ismail, alejhisselam.[27]Ja'rubov unuk (Kahtanov praunuk) Abdušems bio je sposoban vladar koji je vodio mnoge ratove i u njima mnogo svijeta zarobljavao,[28] pa je tako ostao poznat po imenu Sebe'.[29] Po Abdušemsovome imenu Sebe' ime je dobio ne samo grad što ga je on podigao, već je i čitava država po njemu nazvana Kraljevstvo od Sebe' (Sabe) ili kraće Saba. Imao je mnogo sinova od kojih su najpoznatiji Himjer i Kejlan od kojih potiču istoimena plemena. Mada je Sebe'a, nakon smrti, na prijestolju naslijedio njegov sin Himjer, ipak su kroz dugi vremenski period historije zajedničkoga kraljevstva učešće u vlasti imali i potomci njegovoga brata Kejlana. Odatle su vladari iz ove dvije bratske loze imenovani zajedničkim imenom Tebabi'a (u jednini Tubba'), jer su oni jedni druge u vlasti jednako slijedili. U kazivanju o Zulkarnejnu pomenuli smo kako bi on, po jednome od više različitih mišljenja, mogao biti jedan od kraljeva iz dinastije Himjera, a dragi Allah najbolje zna. No, bez obzira da li je ovo tačno ili ne, jedan od tubba'ovskih vladara zasigurno je pomenut u časnome Kur'anu. Riječ je o Belkisi, kraljici od Sabe koja je posjetila Sulejmana, alejhisselam, i pred njim primila islam. O njoj se već govorilo, a o daljnjoj historiji njenoga naroda bit će, ako dragi Allah da, malo kasnije više govora, tako da ćemo se na ovom mjestu zadovoljiti samo sa pomenom u najkraćim crtama: Nakon što su, počevši od Belkisinoga doba, stanovnici Sabe određeni vremenski period slijedili pravi put, njihove potonje generacije su počele zaboravljati vjeru svojih predaka i sve više su zapadali u griješenje i nevjerstvo. Time su, kada su im grijesi prevršili svaku mjeru, sami sebi uzrokovali žestoku kaznu dragoga Allaha koja se, između ostaloga, manifestovala, rušenjem velike brane u Me'ribu i uništavajućom poplavom koja je slijedila. To je bio udarac od kog se Saba nikada nije oporavila tako da je ona nedugo nakon toga propala i njeni se stanovnici raselili u druga područja. No, propast drevnog grada Sabe nije značila i propast svih civilizacija u plodnom Jemenu, pa su se tako na istom prostoru uzdigli novi gradovi/države pod vlašću himjerskih, odnosno tubba'ovskih vladara. Oni su prihvatili jevrejski monoteizam u vrijeme vladara Tubbeun Esada, čovjeka kojemu je data izuzetna počast da bude prvi koji je časnu Kabu prekrio prekrivačem (kisva). Stoljećima kasnije radikalni sljedbenik jevrejske vjere, zločinački kralj Zu Nuvas, žestokim je zulumom nad sljedbenicima Mesiha Isāa, alejhisselam, protiv sebe izazvao vojnu intervenciju susjedne kršćanske Abisinije koja je dokrajčila njegovu vlast i označila početak abisinske vlasti nad Jemenom. No, historijski gledano, abisinska vlast u Jemenu nije trajala dugo, jer su ih svega par desetljeća kasnije porazili Perzijanci.[30] Ali je i perzijska vlast nad Jemenom bila relativno kratkog vijeka[31] i okončana je tako što se kralj Bazan, njihov poslednji jemenski namjesnik, odazvao pozivu Resulullaha, Muhammeda, alejhisselam, i primio islam.

Tokom duge historije njihove države u južnoj Arabiji, mnoga arapska plemena iz loze Kahtana, što zbog brojnosti što iz drugih razloga - a ponajviše radi propasti velike brane u Me'ribu, selila su se u druge krajeve Arabije. Tako su nastale njihove zajednice i države širom Arabije:

... Kahtanovići se umnožiše u Jemenu, te se počeše seliti u razne krajeve Arabije, naročito poslije propasti brane u Me'rebu. Njihovo pleme Ezd iseli se čak u Siriju i osnuje državu Gasanovića kao vazali vizantijskog carstva. Pleme Lahm otseli u Irak i tamo osnuju državu Munzira (Menazire) kao vazali perzijskoga carstva, a pleme Kinde otseli se u Hadramevt, Nedžran i Bahrejn. Ogranak Kahtan plemena Huza'a dođe u Mekku, a neka plemena odu u Jesrib (Medinu), gdje nadvladaju Židove. Od njih poslije nastane pleme Evs i Hazredž. Ova dva plemena primiše Muhammeda, a.s., poslije seljenja iz Mekke u Medinu pod svoju zaštitu (Ensarije). ...[32]

Iz navedenoga je jasno da se Arabija pretežno naseljavala, najvjerovatnije, od juga ka sjeveru.[33] Prvi slučaj jedne takve seobe izgleda da bijaše pleme Semud, za koje Kur'an časni jasno kaže da su oni Allahovom voljom postali nasljednici Āda,[34] iz čega se logično može zaključiti da i oni potiču sa juga Arabije. A, kako je znano da je civilizacija Semuda cvjetala u sjevernoj Arabiji, to bi se moglo kazati kako je to, najvjerovatnije, prvi slučaj masovne seobe sa juga ka sjeveru Arabije. Iz navedenoga citata jasno je da su Semud u u toj seobi slijedila i druga južna plemena, pa su na taj način nastajale mnoge zajednice u sjevernoj i centralnoj Arabiji od kojih, prije svih ostalih, izdvajamo medinska plemena Evs i Hazredž koji će pružiti utočište Resulullahu, Muhammedu, alejhisselam, i do kraja ga iskreno, vjerno i odano slijediti. Nažalost, sasvim je drugačiji primjer Kahtanovih plemena koja su odselila u Siriju i tamo utemeljila kraljevstvo Gasan, vazalsku državu Bizantskog carstva, jer su oni, što zbog odanosti vazalskom odnosu prema Bizantu i kršćanskoj vjeri koju su od njih primili, što iz drugih razloga, dugo vremena ignorirali poruku Resulullaha, Muhammeda, alejhisselam, pa su se čak i borili protiv njega na Mu'ti. No, na kraju su i oni, zajedno sa svim svojim saplemenicima iz loze Kahtana, i napose zajedno sa svim Arapima, većinom prešli u okrilje islama i postali dijelom Ummeta.

Na kraju govora o Arapima iz loze Kahtana, a prije nego počnemo govoriti o Arapima iz loze Adnana, da nekoliko riječi kažemo i o drevnoj civilizaciji Nabatejaca za koje ne znamo iz koje od ove dvije arapske loze potiču. Za njih se kazuje da im je prapostojbina područje lijeve obale rijeke Jordan (Transjordanija) odakle su se negdje u 6. ili 5. stoljeću prije Mesiha Isāa, alejhisselam,[35] naselili u sjevernoj Arabiji, u područjima oko zaljeva Akaba. Vremenom su Nabatejci toliko napredovali da su u 2. stoljeću prije Mesiha Isāa, alejhisselam, osnovali moćnu državu, koja se karavanskom trgovinom veoma brzo uzdigla do velikog bogatstva.[36] Baš kao i drevni Semud veoma vješto su klesali kuće i palate u stijenama, tako da je njihov glavni grad Petra veličanstveni primjer Allahove blagodati ljudima u vještini klesanja i arhitekture u kamenu, a njegovi ostaci su do današnjih dana ostali znamenita arheološka atrakcija. Mada su živjeli na granicama moćnog i agresivnog Rimskog carstva, Nabatejci su stoljećima uspijevali da očuvaju veći ili manji stepen svoje državne samostalnosti i to je trajalo sve do 106. godine po Mesihu Isāu, alejhisselam, kad su ih Rimljani konačno pokorili i pretvorili u svoju provinciju. No, rimska vlast nije značila i potpunu romanizaciju stanovništva tako da su tu i dalje živjela arapska plemena bivši u vazalskom odnosu prema Rimu i kasnije, nakon podjele carstva, prema Bizantu, sve dok nisu prihvatili islam i tako postali dio Ummeta.

Naredna skupina su Arapi Musta'ribe ili Arapi Tabi'a. Riječ je o arapskoj lozi koju je dragi Allah odabrao nad svim ostalim, budući da je podario da upravo u njihovom okrilju bude pohranjena loza Njegova prijatelja Ibrahima, alejhisselam. Njih, dakle, čine potomci Ismailovi, alejhisselam, koji se ženio ženama iz plemena Džurhum iz skupine preživjelih Arapa Aribe (Arapi Bā'kije). Oni se u literaturi često nazivaju Arapi iz loze Adnana. S obzirom da je Adnan jedan od djedova Muhammeda, alejhisselam, o ovoj najplemenitijoj arapskoj lozi bit će, ako dragi Allah da, više riječi u nastavku. Zasad se ograničavamo samo na napomenu da je, saglasno poznatome hadisu koji ćemo, ako dragi Allah da, malo kasnije i citirati, iz loze Adnana odabrano pleme Kinana, od Kinane je odabrano pleme Kurejš, od Kurejša rod Hašim, da bi od Hašima bio odabran Muhammed, alejhisselam.



[1] Arabija je najveće poluostrvo na Zemlji, a nakon nje je Indijsko poluostrvo koje ima površinu 2,088 miliona km2 – Opća Enciklopedija Jugoslavenskog leksikografskog zavoda Zagreb, 1980, natuknica Poluotok.
[2] Jasno, nije riječ o državno-političkim podjelama, koje su podložne historijskim fluktuacijama, već o geografskim podjelama prema kojima je, vjerujemo, Arabija tradicionalno bila podijeljena u najvećem dijelu svoje historije i naročito, što je za nas ovom prilikom veoma značajno, u vrijeme Resulullaha, Muhammeda, alejhisselam.
[3] Medjen bijaše dom Šuajba, alejhisselam, a i Mūsā, alejhisselam, je tu proveo jedan dio svojega mubarek zemaljskoga života.
[4] No, ovako sumoran naziv pustinja Rub' el-Hāli s pravom nosi samo u ljetnim mjesecima kada u njoj gotovo da nema ničega živoga, ali čak i tu, u zimskoj sezoni, padnu povremene kiše koje je okite zelenilom. Kasnije ćemo se, ako dragi Allah da, osvrnuti malo više na ovo Njegovo, hvaljen i slavljen neka je, veliko znamenje.
[5]Ahkaf je područje u kojem je nekada obitavao Ād, narod Hūda, alejhisselam.
[6] ''Arabija se ne može pohvaliti nijednom značajnijom rijekom koja ne presušuje i koja dospijeva do mora. Nijedna od njenih (povremenih prim. autora) rijeka nije plovna. Umjesto sistema rijeka, ona ima mrežu stjenovitih dubokih korita (wadi), koja odvode bujice kada nastupe kiše.'' – Filip Hiti, ''Istorija Arapa'', str. 33.
[7] Treba se sjetiti da su upravo u području Meke Adem, alejhisselam, i hazreti Hava osnovali prvu porodičnu zajednicu na Zemlji.
[8] Arapski konji su od pamtivjeka dobro znani primjer čistokrvne pasmine ovih plemenitih jahalica: ''Čuven po fizičkoj ljepoti, izdržljivosti, intelegenciji i dirljivoj odanosti prema svojemu gospodaru, arabljanski čistokrvni konj (kuhaylān) postao je na Zapadu jedan ideal prema kojemu su stvarana mišljenja o dobroj pasmini konja.'' – Filip Hiti, ''Istorija Arapa'', str. 36.
[9] Da je lavova u Arabiji bilo u Muhammedovo, alejhisselam, vrijeme jasno se vidi i po tome što je njegov amidža, hazreti Hamza bio poznati lovac na lavove.
[10] Kako navodi Filip Hiti (''Istorija Arapa'', str. 34), kafa se počela da uzgaja u Arabiji tek u 14. stoljeću nakon Mesiha Isāa, alejhisselam, kada je bila prenešena iz Abisinije. U enciklopediji se, istina, navodi da je jedna od temeljnih i najpoznatijih sorti kafe u svijetu upravo kafa arabica koja se uzgaja u Jemenu, ali se ističe da ona potiče iz Abisinije, odnosno Etiopije (Opća Enciklopedija Jugoslavenskog leksikografskog zavoda Zagreb, 1978, natuknica Kava). Dakle, reklo bi se da se kafa u Arabiji (odnosno u Jemenu) raširila tek nakon vremena Muhammeda, alejhisselam, a dragi Allah najbolje zna.
[11] Mada to na prvi pogled izgleda nevjerovatno, pirinač uspijeva u Omanu i Hasi (''Istorija Arapa'', str. 34).
[12] ''Od pustinjskoga drveća nalazi se nekoliko vrsta akacija, među kojima i athl (metljika) i ghada, koja daje drveni ugljen izvanrednog kvaliteta. Jedna druga vrsta, talh, daje gumiarabiku. Pustinja proizvodi i samh, čije zrno daje brašno koje se koristi za kašu (poridž), i mnogo traženu gomoljiku senu (al-sana).'' – Filip Hiti, ''Istorija Arapa'', str. 34.
[13] Putujući prostranstvima Hidžaza lično smo vidjeli znatna područja sa rastinjem, koje je, poput zelenih tački po žutom pustinjskom tlu, bilo raštrkano svuda naokolo – a bio je ljetni mjesec juli. To se, kako smo uvjereni a dragi Bog najbolje zna, ne može pripisati sistematskom navodnjavanju tla, kakvo inače sve masovnije čine vlasti u Arabiji našeg vremena finansirajući to petro dolarima, jer se nisu mogla vidjeti nikakva postrojenja, niti cijevi za navodnjavanje – i to nisu bile farme sa zasadima plemenitih biljaka, već obično grmlje razbacano svuda naokolo. Isto tako, penjući se ka pećini Hira u istom tom mjesecu, jasno smo mogli vidjeti na obroncima Džebelun-Nura grmlje koje je raslo između stijena i koze koje su ga brstile.
[14] ''Ako se izuzmu planine i visije o kojima smo upravo govorili (prije ovoga se detaljnije govori o planinama u Arabiji, prim. autora), zemlja se uglavnom sastoji od pustinje i stepe. Stepe su (sing. dārah) okruglaste ravnice između brežuljaka pokrivene pijeskom, koje u svojoj unutrašnjosti kriju podzemne vode. Tzv. Sirijska pustinja Bādijat al-Šam, kao Mezopotamijska, najvećim dijelom su stepe.'' – Filip Hiti, ''Istorija Arapa'', str. 31.
[15] Isto, str. 32.
[16] ''Veliki Nufūd, područje bijeloga i crvenkastoga pijeska koji vjetar nanosi na pješčane humke, tzv. dine, i koji pokriva ogromna prostranstva sjeverne Arabije. Za njih postoji klasični termin al-bādiyah, a nekada i al-dahnā. Mada je suh, izuzev slučajne oaze, al-Nufūd dobiva u toku nekih zima dovoljno kiše, koja ga pokrije zelenim ćilimom i preobrazi u raj za deve i ovce nomadskih Beduina.'' - Isto, str. 31.
[17] ''Al-Dahnā (crvena zemlja), površina crvenoga pijeska, pruža se od velikoga Nufūda na sjeveru do Rub' al-Khālija na jugu, opisujući veliki luk prema jugoistoku i pokrivajući razdaljinu od preko šest stotina milja. Zapadni joj se dio nekad naziva Ahkaf (zemljište dina). Na starijim geografskim kartama Al-Dahnā je obično označena kao al-Rub' al-Khāli (prazna četvrt). Kada u Al-Dahni padnu sezonske kiše, ona obiluje ispašama koji privuku Beduine i njihovu stoku u toku nekoliko mjeseci godišnje, ali je u ljetno doba ova oblast bez daška života.'' – Isto.
[18] Vidi Kur'an, 14:37.
[19] Osim vrela Zem Zem u Meki ima dovoljno bunareva da opskrbe vodom sve njezine stanovnike.
[20] Mada se značajno veliki dio ljudske populacije koji, nažalost, nisu usmjereni Allahovim putem, nikako neće složiti sa ovom konstatacijom, ona je sasvim sigurno istinita, jer nas je Resulullah, Muhammed, alejhisselam, putem vjerodostojnih predanja (hadis) obavijestio kako je upravo Meka dragome Allahu najdraži grad na Zemlji.
[21] ''Među semitske narode ubrajaju se Arapi i od njih otcijepljeni Etiopljani (odnosno Abisinci kako su se zvali u periodu koji je u fokusu ovih kazivanja – prim. autora), Akađani Mezopotamije (Asirci i Babilonci), Kanaanci (Feničani, Židovi, Moabljani, Amonićani i dr.) i Aramejci (Sirijci).'' – Opća Enciklopedija Jugoslavenskog leksikografskog zavoda Zagreb, 1981, natuknica Semiti.
[22] Vjerovatno je riječ o praocu ovog plemena koji se zvao Imlik (Amalik). Ovo pominje Muhammed Seid Serdarević u svojoj knjizi ''Kratka povijest islama'' na str. 100. Dragi Allah najbolje zna.
[23] Po Serdareviću (isti izvor kao i u prethodnoj fusnoti) oni su nestali u vrijeme kad su Džurhumije preuzeli vlast nad Hidžazom – moguće da su pobijeni, ali izgleda vjerovatnije da su se vremenom srodili sa Džurhumom i tako nestali. Dragi Allah najbolje zna.
[24] Vidi narednu fusnotu.
[25] Za pleme Medjen se prenosi da potiču od istoimenoga Ibrahimovoga, alejhisselam, sina (kojeg je on dobio od Keture). Stoga bi se, prema tradicionalnoj podjeli, to pleme moglo svrstati u Arape Musta'ribe (Poarabljenje Arape) u koje spadaju svi Arapi Ibrahimove, alejhisselam, loze, ali smo ih naveli među izumrlim Arapima (Arapi Bā'ide), zbog toga što su oni, nažalost, vremenom sasvim napustili Ibrahimovu, alejhisselam, vjeru koju je njihov praotac Medjen slijedio, pa su, nakon što su do kraja ostali uporni u odbijanju svih Šuajbovih, alejhisselam, poziva i opomena, bili za kaznu sasvim uništeni. U tom smislu, pošto od njih nakon kazne nije ostalo nikakva traga, smatramo da ih je najbolje svrstati u grupu nestalih Arapa. Dragi Allah najbolje zna.
[26] U Starom zavjetu (Postanak, 10:25-26) se navodi da je Eber imao sina Joktana, a ovaj je imao sina po imenu Hasarmavet. Ovo neobično podsjeća na ime Hadremevt, tako da je vrlo vjerovatno riječ o istoj osobi. Kako se tradicionalno prenosi da je Eber biblijsko ime za Hūda, alejhisselam, to bi značilo da je Kahtan (Joktan) Hūdov, alejhisselam, sin, a Kahtanov sin Hadremevt njegov unuk. Dragi Allah najbolje zna.
[27] O ovome bit će, ako dragi Allah da, ubrzo opširnije rečeno.
[28] Muhammed Seid Serdarević (isto, str. 102) nam donosi interesantnu i značajnu informaciju o Abdušemsu, odnosno Sebe'u – da je on ''hazreti Hūdovim poticanjem zaratio sa Babiloncima''. Pošto se pod hazreti Hūdom, bez ikakve sumnje, misli na Hūda, alejhisselam, odatle bi se, ako je navedena informacija tačna, moglo zaključiti da je Sebe' bio vjernik, monoteist (musliman) koji je slijedio Hūda, alejhisselam. Dragi Allah najbolje zna.
[29] Riječ sebe' dolazi od sebj što znači zarobiti (Serdarević, isto, str. 102).
[30] Zna se da se propali pohod Ebrehe, abisinskoga namjesnika u Jemenu, na Kabu desio u godini Muhammedovog, alejhisselam, rođenja (Godina slona), a nekih 60 godina kasnije, Bazan, perzijski namjesnik u Jemenu, pred njim je primio islam. Dakle, i abisinska i perzijska vlast u Jemenu jedva da su trajale nešto više od 60 godina, što je, historijskim mjerilima promatrano, kratak period.
[31] Vidi prethodnu fusnotu.
[32] Besim Korkut, ''Historija islama'', prvo izdanje - Sarajevo, Državna štamparija, 1935., reprint - Minhen, Dogan štamparija 1995., str 8.
[33] Izuzetak je kraljevstvo Nabatejaca, o kojima ćemo, ako dragi Allah, uskoro reći nekoliko riječi.
[34] Kur'an, 7:74.
[35] Opća Enciklopedija Jugoslavenskog leksikografskog zavoda Zagreb, 1979, natuknica Nabatejci.
[36] Isto.

 

Ocjena: 

Kazivanje o Muhammedu, alejhisselam, (Uvod): kratak pregled zbivanja među potomstvom Ismaila, alejhisselam, od njegovog vremena pa do rođenja Resulullaha, Muhammeda, alejhisselam

Autor(i): 

Meka

 

Područje Meke suha je kamenita dolina ispresjecana mnogobrojnim brežuljcima i brdima, čiji se oštri vrhovi zabijaju u plavo nebo. Pejzaž je tipični pustinjski: tlo je šljunkovito i pjeskovito a vrhovi mnogobrojnih brdâ su kamene gromade; preovladava žuta boja, karakteristična za sve pustinjske pejzaže poput ovoga, u svojim mnogobrojnim tonovima i nijansama od svijetlo žute boje pijeska, preko tamnožute boje kamenja i šljunka, pa sve do tamnosmeđe (mrke) i crne boje stijena. Ovi tonovi žute, mrke i smeđe boje na jedan tajanstven, ali prelijep, način se nijansiraju sa plavetnilom neba, na kojem se ponekad pojavi kakav bijeli oblačak. Padavina je malo, pa je stoga i vegetacija veoma oskudna.

Upravo u ovaj oštri, naizgled surovi, pustinjski ambijent spušteni su (samo dragi Allah zna koliko je tačno vremena proteklo od tog drevnog i sudbonosnog događaja) Adem, alejhisselam i hazreti Hava, roditelji ljudskoga roda. Oni su neopisivo lijepi ambijent džennetskih perivoja morali, za kaznu zbog svojega grijeha, zamijeniti ovom pustinjom.

Međutim, mada pomisao da su naši roditelji tamo spušteni po kazni ima svoju težinu i vjerovatnost, ona je samo površna, jer, iako je život u Meki svakako mnogo teži i oskudniji nego li u Džennetu, Meka sobom nosi okean unutarnje ljepote i savršenstva, okean oličen u blagoslovu i bereketu koji je dragi Allah, Svemilosni, Samilosni položio na tom svetom mjestu, s razlogom se usuđujemo reći, najsvetijem na Zemlji. Tu istinu će objelodaniti Allahov miljenik i odraz Njegove milosti svim svjetovima, Resulullah, Muhammed, alejhisselam, mnogo vijekova kasnije prilikom Hidžre, svojim svjedočenjem da je upravo Meka dragom Allahu najdraži grad na Zemlji.[1]

Tri Allahova blistajuća dragulja: Adem, prvi čovjek; Ibrahim, Allahov prijatelj; Muhammed, pečat vjerovijesnika i Allahova milost svim svjetovima; direktno su vezani za Meku i ta činjenica, naravno uz instituciju Hadža najbolji je simbol blagoslovljenosti te kamene pustinjske doline.

Razmišljanje nas dalje vodi jednim veoma interesantnim tokom: Musa, alejhisselam, prvi put čuje Glas dragog Allaha u pustinjskom ambijentu svete doline Tuva; Tevrat je objavljen u pustinjskom ambijentu Sinajske gore; objavljivanje Kur'ana je započeto u Meki a dovršeno u Medini ... Istina, Zebur i Indžil su objavljeni na području Svete zemlje u današnjoj Palestini, koja je plodna i blagodarna, ali ipak i ona nosi svoj ''pustinjski pečat'', jer su mnogi njezini predjeli, naročito u Judeji,[2] pustinjski krajevi ... Kao da pustinja na neki tajanstveni način ''odgovara'' vjeri i duhovnosti, možda i zbog toga što ona u svojoj ovosvjetskoj škrtosti i oskudnosti nuka čovjeka da se okrene svojoj nutrini i više razmišlja o sebi i smislu vlastitog postojanja.[3] Ovo razmišljanje pojačava i činjenica da su, naprimjer, stanovnici Okeanije, koja je po svojemu šarenilu cvijeća, obilnosti plodova i mnogobrojnim prirodnim ljepotama, na Zemlji možda i najbolji, mada svakako veoma blijed, primjer Dženneta, dugo vremena živjeli u društvu koje je nosilo pečat mnogoboštva, razgolićenosti i razuzdanosti.[4] Dragi Allah najbolje zna koliko u svemu ovome ima istinitosti i pouke, a mi se, nakon ove digresije, vraćamo našoj temi.

Dragi Allah najbolje zna kada su se potomci Ademovi, alejhisselam, iselili iz Meke, ali je znano da tu nije bilo nikoga u vrijeme kada je Ibrahim, alejhisselam, doveo hazreti Hadžeru i svoga sina Ismaila, alejhisselam. O događajima vezanim za njihov dolazak, gradnju Kabe i uspostavu obreda Hadža govorili smo opširnije u poglavlju o Ibrahimu, alejhisselam, pa na ovom mjestu nećemo o tome govoriti već ćemo se, ako dragi Allah da, pokušati fokusirati na ono što nam je poznato o daljnjem životu Ismaila, alejhisselam, i njegovih potomaka.

Podizanjem Kabe i uspostavom obreda Hadža i Umre, Meka je, voljom dragog Allaha, dobila puninu svoje važnosti i svoje svetosti. Isto tako, dragi Allah je na ovaj način ispunio dovu Svoga miljenika i prijatelja, Ibrahima, alejhisselam,[5] tako da je Meka postala centrom u koji su se započela slijevati velika materijalna bogatstva u vidu mnogih hodočasničkih darova. Zem Zem izvor, kao i drugi bunarevi koji su vremenom iskopani tamo, omogućili su povoljnije uslove za stočarstvo i osigurali da Meka postane nezaobilazno odmorište trgovačkih karavana koji su prenosili raznovrsnu robu iz Jemena ka Sredozemlju i obratno. Sve je ovo utjecalo da Meka, uz to što je već bila duhovni centar cijele Arabije, postane i bogati trgovački grad. Za svoga života na ovom svijetu Ismail, alejhisselam, bio je Allahov poslanik zadužen za stanovnike Meke, i po tom osnovu i njihov neosporni vođa s obzirom da su u to doba najvjerovatnije svi žitelji Meke bili muslimani, dragom Allahu iskreno i u potpunosti predani. Prenosi se da se Ismail, alejhisselam, ženio sa ženama iz arapskog plemena Džurhum, koje se, uz dozvolu njegove majke Hadžere, naselilo u području oko Zem Zem izvora. Prema hadisima Ismail, alejhisselam, se, slijedeći sugestiju svoga oca, razveo od svoje prve žene zbog njezine slabe vjere, i oženio kćerkom plemenskog starješine Džurhuma Mudad ibn Amra. U tom mubarek braku rodila se jedna kćerka i dvanaest sinova od kojih potiče dvanaest arapskih plemena. Prema Ibn Hišamu[6] imena Ismailovih, alejhisselam, sinova su sljedeća: Nabit, Kajzar, Ezbel, Miša, Musme'a, Maši, Dima, Ezer, Tima, Jatur, Nebeš i Kajzum.[7]

 

Rodoslov od Ismaila do Muhammeda, alejhisselam

U pokušaju da dođemo do rodoslova potomaka Ismaila, alejhisselam, do Muhammeda, alejhisselam, odlučili smo ovom prilikom navesti rodoslov iz Poslanikovog životopisa od Ibn Hišama.[8]

Dakle, prema Ibn Hišamu Ismail, alejhisselam, je imao sina Nabita, on Jadžuba, on Jar'ruba, on Tejriha, on Nahura, on Mukavvima, on Edda, on Adnana, on Me'adda, on Nizara, on Mudara, on Ilijasa, on Mudreku (drugo mu je ime 'Amir), on Huzejmu, on Kinanu, on En-Nadra, on Malika, on Fihra, on Galiba, on Lueja, on Ka'ba, on Murru, on Kilaba, on Kusajja (drugo ime mu je Zejd), on Abdu Menafa (drugo ime mu je El-Mugira), on Hašima, on Abdulmuttaliba, on Abdullaha, i Abdullah je imao sina Muhammeda, alejhisselam.[9]   

Iz ovog rodoslova posebno se izdvajaju imena Hašima, Kurejša, i Kinane, i to na bazi sljedećeg hadisa kojega bilježi Muslim:

Od Vaila ibn el-Eskaâ, r.a., se prenosi da je Božiji Poslanik, a.s., rekao: ''Allah Uzvišeni je od potomstva Ismailova, a.s., odabrao pleme Kinanu, a od Kinane je odabrao Kurejš, od Kurejša Benu Hašim, a od Benu Hašima je odabrao mene!''

U nastavku ćemo, ako dragi Allah dadne, pokušati ponešto kazati o nekim od navedenih Resulullahovih, alejhisselam, predaka, kao i o nekim događajima iz njihovih života.

Ponor nevjerstva

 

 

Već smo naveli kako su u vrijeme Ibrahima i Ismaila, alejhimesselam, vjerovatno pod izvjesnim uticajem njihovih snažnih ličnosti, ali svakako isključivo milošću i uputom dragog Allaha, Uputitelja, svi stanovnici Meke bili muslimani, dragom Allahu predani i pokorni.

Nakon preseljenja Ismaila, alejhisselam, na ahiret[10] njegovi potomci, kao i ostali stanovnici Meke još su neko vrijeme ostali vjerni islamu i smjerno čuvali emanet Hadža obavljajući i održavajući obrede na ispravan način.

Međutim, protokom vremena čistoća, jednostavnost i ispravnost njihove vjere nažalost sve više se gubila, dok su, istovremeno, negativni uticaji paganskog, mnogobožačkog okruženja, u njihovim srcima sve više zauzimali mjesta. U tom spletu negativnih uticaja, svakako pojačanih djelovanjem prokletog Iblisa i njegovih sljedbenika, oni su vremenom izgubili svijest o nužnosti, blagoslovu i potrebi neposrednog obraćanja dragom Allahu, Bogu, Jednom i Jedinom, Gospodaru svega postojećeg. Umjesto toga među njima se raširilo vjerovanje o postojanju različitih duhovnih bića koje su posrednici između dragog Allaha i ljudi, i koje, po tom osnovu, neuzubillah, treba obožavati kao bogove uz dragog Allaha. Tako se i u ovom slučaju potvrdila istina da mnogoboštvo nema nikakve vlastite izvornosti i originalnosti,[11] već ono nastaje erozijom istinskog, izvornog monoteizma, u smislu pridruživanja dragom Allahu nekoga ili nečega. Ovo, barem po nama, može potvrditi činjenica da u mnogobožačkim vjerovanjima i tradicijama u panteonu raznih božanstava po pravilu postoji jedan, najveći među njima.[12] U tom smislu se i kod Arapa mnogobožaca zadržala predstava o dragom Allahu, Jednom, Stvoritelju koji je sve stvorio i koji je Gospodar svega:

On vam daje sluh, i vid, i pameti; a kako malo vi zahvaljujete! On vas na Zemlji stvara, i pred Njim ćete se sakupiti, On život i smrt daje i samo od Njega zavisi izmjena noći i dana, pa zašto ne shvatite? Ali, oni govore kao što su govorili oni prije njih. Govorili su: "Zar kada pomremo i kad prah i kosti postanemo, zar ćemo, zaista, biti oživljeni? I nama i još davno precima našim time se prijetilo, ali, to su samo izmišljotine naroda drevnih."

Upitaj: "Čija je Zemlja i sve ono što je na njoj, znate li?" "Allahova!" - odgovoriće, a ti reci: "Pa zašto onda ne dođete sebi?" Upitaj: "Ko je Gospodar sedam nebesa i ko je Gospodar svemira veličanstvenog?" "Allah!" - odgovoriće, a ti reci: "Pa zašto se onda ne bojite?" Upitaj: "U čijoj je ruci vlast nad svim, i ko uzima u zaštitu, i od koga niko ne može zaštićen biti, znate li?" "Od Allaha!" - odgovoriće, a ti reci: "Pa zašto onda dopuštate da budete zavedeni?" Da, Mi im Istinu donosimo, a oni su zaista lažljivci. Allah nije uzeo Sebi sina, i s Njim nema drugog boga! Inače, svaki bi bog, s onim što je stvorio radio što bi htio, i jedan drugog bi pobjeđivao. Hvaljen neka je Allah koji je daleko od onoga što oni iznose; koji zna i nevidljivi i vidljivi svijet, i On je vrlo visoko iznad onih koje Njemu ravnim smatraju! (23:78-92)

Iz navedenih ajeta časnoga Kur'ana jasno je da su mušrički stanovnici Meke priznavali Allaha kao Gospodara i Stvoritelja svega, ali su pored Njega obožavali i druga bića. Kur'an časni nam govori i to kako su oni sami sebe tim ogavnim postupcima u propast bacali i nalazili ''opravdanje'' za to što su činili:

Knjigu objavljuje Allah, Silni i Mudri! Mi ti, doista, objavljujemo Knjigu, pravu istinu, zato se klanjaj samo Allahu iskreno Mu ispovijedajući vjeru! Iskreno ispovijedanje vjere dug je Allahu! A onima koji pored Njega uzimaju zaštitnike: "Mi im se klanjamo samo zato da bi nas što više Allahu približili" - Allah će njima, zaista, presuditi o onome u čemu su se oni razilazili. Allah nikako neće ukazati na Pravi put onome ko je lažljivac i nevjernik. (39:1-3)

Tako se i među potomcima Ismaila, alejhisselam, desilo ono što se dešavalo mnogim, i ranijim i kasnijim, narodima - različitim ličnostima iz narodnog sjećanja, legendi, epova i mitova, izmišljenim ili čak stvarnim, pripisivali su božanska svojstva i smatrali ih bogovima, zaštitnicima i posrednicima između njih i ''vrhovnog boga'', odnosno istinskog Boga, dragog Allaha.[13] Vremenom su počeli praviti slike i statue vlastitih božanstava tako da je svako pleme imalo svoga boga, ili više njih, koje su obožavali i kojima su službu činili. Čak su i domaćinstva, odnosno najuže porodice (roditelji i djeca) imali svoga naročita boga i taj idol su držali unutar svoga doma obožavajući ga i smatrajući da im on donosi dobro i štiti ih od zla.

Veoma je interesantna činjenica da su se, voljom i odredbom dragog Allaha, institucija i obred hodočašća Kabe među svim arapskim plemenima zadržali i pored njihovog poskliznuća u paganizam i mnogoboštvo. I to je, osim pomenutog sjećanja na dragog Allaha, jasan podsjetnik na drevni monoteizam, vjeru njihovih valjanih predaka. Međutim, potomci Ismaila, alejhisselam, u želji da imaju hram za svoje bogove, njihove su statue počeli unositi u Kabu, čuvati unutra i smještati u njezinoj blizini. Isto tako su razna pustinjska plemena iz Hidžaza, a najverovatnije i čitave Arabije, svoje idole redovno, svake godine u određeno vrijeme, donosili i pohranjivali u prostoru Kabe. Vidjevši, ''Ibrahimovu građevinu'', okićenu i onečišćenu raznoraznim kumirima, potomci Ishaka, alejhisselam,[14] prestali su hodočastiti Kabu.

Za one među Ismailovim, alejhisselam, potomcima koji su to mogli protumačiti postojao je očevidan znak da su skrenuli sa pravoga puta: izgubili su svetu vodu Zem Zem i, šta više, niko od njih nije znao gdje se to vrelo nalazi. Neposredan uzrok gubitka blagoslovljenog bunara bili su upravitelji Meke iz redova plemena Džurhum. Džurhumije su godinama[15] bili vladari Meke, a potomci Ismaila, alejhisselam, nisu se suprostavljali njihovoj vlasti zbog toga što su obadvije žene Ismailove, alejhisselam, bile porijeklom iz tog plemena. Međutim, kada se desilo da su se Džurhumije osilile te počele činiti zulum i svakojake nepravde, Ismailovi, alejhisselam, potomci su ih vremenom uspjeli otjerati. Prije nego što su napustili Meku, Džurhumije su iz osvete, ali i računajući na eventualni kasniji povratak na vlast, uzeli blago iz Kabe,[16] ili jedan njegov dio, te ga, prethodno zatrpavši svetu vodu pijeskom, sakrili u bunar Zem Zem, i na kraju ga sasvim zatrpali.

Vlast u Meki su, nakon odlaska Džurhumija, preuzeli pripadnici plemena Huza, koji su bili direktni potomci Ismaila, alejhisselam.[17] Međutim, Huzai se nisu potrudili pokušati da u to vrijeme dok su sjećanja još bila svježa pronađu Zem Zem, tako da je sveto vrelo postalo poluzaboravljena uspomena i nakon nekog vremena niko više nije mogao da kaže na kojem se tačno mjestu ono nalazi. Huzai su, izgleda, odgovorni i za donošenje kumira Hubela u Kabu, jer se prenosi da je jedan od njihovih poglavara, prilkom putovanja u Siriju od naroda Moabljana dobio na poklon jednog od njihovih idola, Hubela, i, donijevši ga u Meku, postavio ga u Kabu, ''promovirajući'' ga u glavnog idola Meke.

 

Kurejš

Iz hadisa koji smo ranije citirali jasno se vidi da su među Ismailovim, alejhisselam, potomstvom posebno izdvojene ličnosti Kinane i Kurejša. Postoje različita mišljenja o tome koji je od Kinaninih potomaka poznat po imenu  Kurejš. Tako jedni govore da je to Kinanin sin En-Nadr, dok drugi govore da je to En-Nadrov unuk Fihr, sin Malikov (dakle Kinanin praunuk). S obzirom na to da historija nije zabilježila da su Kurejšije imali učešća u vlasti Meke u vrijeme Kinane i njegovih neposrednih potomaka,[18] interesantno je pitanje u čemu onda sastoji odabranost Kinane i Kurejša, odnosno istoimenih plemena čiji su rodonačelnici njih dvojica, a o kojoj govori pomenuti hadis. Ako se njihova odabranost nije manifestirala u vlasti da li je moguće da se ona manifestirala u vjeri?! Odnosno, drugim riječima, da li je moguće da njih dvojica (uz Hašima koji je prema istim hadisima zajedno sa njima odabran) nisu bili mnogobošci već monoteisti?! Dragi Allah najbolje zna koliko ima istine u ovome, ali je značajno istaći da se u literaturi mogu naći informacije i mišljenja koja kazuju kako je u tom dugačkom vremenskom jazu koji dijeli Muhammeda, alejhisselam, od Ismaila, alejhisselam, u Meki, uvijek bio izvjestan broj ljudi koji nisu bili mnogobošci već monoteisti, odnosno još preciznije rečeno muslimani sljedbenici Tevrata, Zebura i Indžila; kao i to da neki postupci Abdulmuttaliba, Muhammedovog, alejhisselam, djeda, upućuju na mogućnost da je i on bio monoteist.[19] Dragi Allah najbolje zna istinsko duhovno stanje i vjeru predaka Muhammeda, alejhisselam, a historija nam, kako smo i maloprije spomenuli, kazuje da je pleme Kurejš postalo vladarima Meke u vrijeme Kusajja, sina Kilabovog.

Kusajj je, kako se smatra, živio oko četiri stotine i nešto više godina nakon Mesiha Isaâ, alejhisselam, odnosno otprilike nešto manje od dvjesto godina prije rođenja Muhammeda, alejhisselam. Bio je obdaren izuzetnim sposobnostima, pa je bio istaknut među Arapima svoga vremena. Oženio je Hubejju, kćerku Hulejla, poglavara Huzaija koji su tada vladali Mekom. Hulejl se za svoga života mogao osvjedočiti u plemenitost i izuzetnu sposobnost svoga zeta da ga je, kako se prenosi, zavolio čak i više od svojih sinova. Pošto je on to isticao, a i ostali su mogli isto da primijete, polahko je u Meki sazrijevalo ubijeđenje da je Kusajj prirodni nasljednik Hulejla na dužnosti vladara Meke. Međutim, kako uvijek ima drugih pretendenata na ''magičnu vladarsku stolicu,''[20] tako su nakon smrti Hulejlove neki pripadnici njegova roda Huza smatrali da je vlast nad Mekom njihovo pravo, odnosno da Svetim gradom moraju i dalje vladati Huzaije. Tako da je Kusajj bio prinuđen da vodi žestoku bitku za svoje pravo. Ta bitka se završila povoljno za njega jer je arbitražom bilo dogovoreno da Kusajj treba preuzeti dužnosti vladara Meke i čuvara svetog Hrama, Kabe. On je, kako se prenosi, ukazano povjerenje zaista i opravdao.

Mi vam, poštovani čitaoci, navodimo jedan citat iz studije ''Zapečaćeni džennetski napitak'' (str. 31., 32.) u kome je opisano kakve je sve funkcije u svom vladanju Kusajj obnašao:

... Kusajj je preuzeo vlast nad Kabom i Mekkom polovinom petog stoljeća n.e. ili tačnije 440-te g.n.e. Poslije njega su Kurejšije preuzeli potpuno upravu i gospodstvo u Mekki, gradu koji postade vodeći vjerski centar, posjećivan od Arapa cijelog Arabijskog poluotoka.

Kusajj je doveo svoje pleme u Mekku, a upravu nad Mekkom i obavljanje mnogih važnih poslova vezanih za hodočašće rasporedi na Kurejšije. On proglasi da su: Ali Safvan, Nes'at, Udvan i Meret ibn Avf dobili odredene važne poslove i vladajuće položaje u Mekki.

Kusajj je u narednom periodu odigrao značajnu ulogu u organizovanju poslova u Mekki. On je osnovao "Daru-n-Nedveti" - Vijećnicu s lijeve strane haremi-šerifa Kabe, okrenuvši joj vrata u mesdžid. Vijećnica je bila zborno mjesto Kurejšija, na kome su donosili važne odluke. Ova Vijećnica je premašila sva očekivanja Kurejšija svojom funkcijom. Ona je bila pozornica na kojoj su se donosile važne odluke, razmjenjivala mišljenja, vodile rasprave i u njoj su se rješavali svi problemi na najbolji način.

Počasne funkcije koje je obavljao ili nadzirao Kusajj:

- Upravljanje i predsjedavanje Vijećnicom i Vijećem, gdje su rješavani svi važni problemi, donešene sve važne odluke i obavljane svadbe i vjenčanja.

- Vojno vodstvo; organizacija i ustrojstvo vojnih aktivnosti. Svi

vojni pohodi su organizirani pod njegovim vodstvom.

- Pokroviteljstvo i povjerenstvo nad Kabom. Samo je on mogao otvoriti vrata Kabe i niko drugi. On je držao ključ Kabe i lično opsluživao Kabu u svakom pogledu.­

- Opskrba hadždžija hranom i vodom. Za hodočasnike su punili korita vodom, i obezbjedivali im hurme i groždice. Svaki hodočasnik je imao besplatno piti vodu, koja je od posebne važnosti bila u tim vrelim krajevima.

- Briga o prehrani hodočasnika; hrana se spremala na svim mjestima gdje su se vršili obredi hadždža. Kusajj je propisao stanovnicima Mekke godišnji porez kojeg su svi plaćali u danima hadždža. od tog poreza se nabavljala hrana za siromašne hodočasnike ...       ­

Kazivanje o Kusajju i njegovom vladanju završavamo navodom da se prenosi kako je upravo on udario temelje urbanom jezgru Meke podstičući stanovnike ovog svetog grada da prave kuće od kamena, cigle, čerpića i ostalih tvrdih materijala.[21]

Benu Hašim

Vladarski kvaliteti i sposobnost Kusajjeva uticali su da se, voljom dragog Allaha, njegovi saplemenici Kurejšije definitivno ustoliče kao vladari Meke i na sebe preuzemu svu odgovornost koju vladanje nad tim svetim gradom i briga o snabdijevanju mnogih hodočasnika donose. Iz njihovih redova iznikle su mnoge ugledne i značajne ličnosti iz mekanskog društvenog, ekonomskog i političkog života. Odabirom dragog Allaha[22] među Kurejšijama je posebno uzdignuta ličnost Hašima, sina Abdu Menafa, unuka Kusajjeva.

Historija nam kazuje kako je Hašim, u pogledu svojih prava, imao određenih nesuglasica sa rodom svoga amidže Abdud Dara, zbog čega jedne prilike umalo nije došlo do krvavog bratoubilačkog sukoba među Kurejšijama. Naime, problem je bio u raspodjeli prava i funkcija koje je obavljao Kusajj između dvojice njegovih sinova Abdu Menafa i Abdud Dara, odnosno njihovih potomaka. Tako je došlo do sukoba između Hašima i njegova roda Abdu Menaf sa pripadnicima roda Abdud Dar. Kada su stvari već bile na rubu oružanog sukoba (kada su obje strane već htjele napustiti sveto područje oko Kabe u kome je i tada bilo zabranjeno proljevanje krvi, kako bi se borile izvan njega) ponuđena je nagodba koju su obje strane prihvatile i tako je izbjegnuto krvoproliće. Prema toj nagodbi Hašimu, odnosno njegovu rodu su pripala prava hranjenja i pojenja hodočasnika, i oporezivanja u tu svrhu, dok su rodu Abdud Dar pripala prava čuvanja ključeva Kabe, Kuće sabora i ostala prava.

Hašim je dokazao svoje kvalitete i sposobnosti osiguravši, uz značajnu pomoć tri svoja brata: Muttaliba, Abdu-Šemsa i Neufela, sklapanje povoljnih trgovačkih ugovora Meke sa Bizantom, Perzijom, Jemenom i Abisinijom, čime su uspostavljene redovne karavanske rute, i to ljetna u pravcu sjevera, prema Siriji i Palestini, i zimska u pravcu juga, prema Jemenu i, vjerovatno, Abisiniji. Na ovaj način Meka je prestala biti samo zgodnim karavanskim odmorištem i malim, pasivnim trgovištem[23] na ''Putu tamjana'',[24] postavši, naprotiv, veoma značajnom regionalnom trgovačkom silom čije su karavane redovito odašiljane u pravcima Palestine, Sirije, Jemena, Perzije i Abisinije, prenoseći razne robe i uspostavljajući stalne trgovačke komunikacije sa pomenutim zemaljama i njihovih tržištima. To je bila još jedna od velikih blagodati kojima je dragi Allah počastio Kurejšije, a na šta ih Kur'an časni jasno podsjeća i upozorava na obavezu zahvalnosti:

Zbog navike Kurejšija, navike njihove da zimi i ljeti putuju, neka se oni Gospodaru hrama ovoga klanjaju, koji ih gladne hrani i od straha brani. (106:1-4)

Sjeverno od Meke, na udaljenosti od jedanaest kamiljih dana, mjereno ondašnjim mjerilima, nalazi se oaza Jesrib (današnja Medina). Zahvaljujući mnogim i obilnim izvorima vode, prostrana dolina Jesriba je veoma pogodna za poljoprivredu i stočarstvo, tako da je ona, od pamtivjeka, bila naseljena. Tu su, nakon izgona iz Palestine od strane Rimljana[25] 70. godine po Isau, alejhisselam, utočište i dom našla mnogobrojna jevrejska plemena. Jevreji su vremenom izgubili potpunu dominaciju u oazi tako da su živjeli u, uglavnom, ravnopravnim odnosima sa Arapima koji su tu uz njih stanovali. Arapi Jesriba prvobitno poticahu iz istog plemena i bijahu imenovani zajedničkim nazivom ''Sinovi Kajlini'', prema imenu jedne njihove zajedničke pretkinje,[26] ali su se već nakon nje razdvojili u dva plemena nazvana po dvojici znamenitih Kajlinih sinova: Evs i Hazredž. Zbog svoga geografskog položaja i pomenutih pogodnosti dolina Jesriba, bila je jedno od najznačajnih odmorišta ljetnih kurejšijskih karavana prema sjeveru.

Hašim je često putovao sa kurejšijskim karavanama u Siriju u želji da održi i unaprijedi unosne trgovačke veze i odnose koje je ranije uspostavio sa Bizantom. Odmarajući se u Jesribu, za vrijeme jednog od tih putovanja, upoznao je Selmu, kćerku Amrovu iz hazredžijskog roda Nedždžar, veoma uticajnu i sposobnu ženu koju je zavolio i zatražio njezinu ruku. Selma je pristala da mu postane ženom, ali uz uvjete da ona bude samostalna u svojim poslovima i ostane živjeti u Jesribu. Hašim je bio plemenit čovjek kome nije bilo nimalo teško ispoštovati opravdane zahtjeve voljene žene, tako da su se njih dvoje vjenčali. Selma je sa svojim mužem mogla boraviti samo povremeno, kada bi on, za svojih putovanja iz Meke u Siriju i obratno, izvijesno vrijeme zastajao u Jesribu. Nakon nekog vremena rodila mu je sina kojeg su nazvali Šejba. Dogovorili su se da Šejba ostane živjeti kod svoje majke sve dok ne napuni četrnaest godina, ili nešto više od toga, kada je trebao otići ocu u Meku. Međutim, Hašimu ne bijaše suđeno da dočeka to vrijeme. Umro je neko vrijeme nakon Šejbinog rođenja, za vrijeme jednoga od svojih putovanja, u području Gaze u Palestini.

Hašima je na mjestu jednog od poglavara Kurejšija naslijedio njegov mlađi brat Muttalib. Muttalib je čestito i vjerno ispunjavao dužnosti koje su mu bile povjerene, a, kako je sve više zalazio u starost, počeo je razmišljati o svome nasljedniku. Brižan i odgovoran u svojoj dužnosti, on, iako je imao vlastite sinove, nije im želio samo po tome dati prednost nad sinovima svoje braće. Cilj mu je bio da ga naslijedi između njegovih sinova i sinova njegove braće onaj koji je bio najsposobniji. Već neko vrijeme on je od raznih putnika koji su prolazili kroz Jesrib mogao čuti mnogobrojne pohvale o Šejbi, Hašimovom sinu, koji se, iako još mlad, isticao svojom mudrošću, lijepim ponašanjem i sposobnošću. Odlučio je da se lično uvjeri u to pa je otputovao u Jesrib. Boraveći kraće vrijeme tamo uvjerio se u sve ono što mu je o Šejbi rečeno, i odlučio da ga povede sa sobom u Meku. Međutim, majka njegova ispočetka nije bila voljna pustiti ga, a sin je u svakom slučaju htio ispoštovati volju svoje majke. Muttalib se nije pokolebao pa je razložnim argumentima nastojao ubijediti Selmu da pusti svoga sina da se odseli kod njega u Meku, rekavši joj da Šejba ima realnu mogućnost da postane jedan od poglavara Kurejšija, ali samo ako se ranije pridruži svome plemenu, jer se nijedan došljak, ma kako on sposoban bio, nije mogao nadati takvoj časti. Selma je uvidjela da Meka pruža velike mogućnosti njezinom sinu, a nije bila previše ni daleko tako da je mogla i dalje ostati u kontaktu sa njim. Iz tih razloga dala je svoj pristanak, pa je Šejba krenuo sa svojim amidžom. Ulazeći u Meku mladi Muttalibov bratić je jahao iza njega, tako da su mnogi Mekelije pomislili da se radi o novom mladom robu kojega je Muttalib negdje kupio. Počeli su ga oslovljavati sa ''Abdulmuttalib'' što znači ''rob Muttalibov''. Čuvši ove komentare Muttalib je svojim sugrađanima objasnio o kome se zapravo radi, tako da su se svi nasmijali zbog ove simpatične pogrješke. Od tada je dječak u Meki počeo biti od milja zvan imenom Abdulmuttalib, a njegovo prvobitno ime Šejba vremenom je potisnuto u zaborav.

Abdulmuttalib je, još za života svoga amidže, opravdao svo povjerenje koje mu je dato i potvrdio sve one lijepe vijesti koje su o njemu ranije izrečene, pa Kurejšije nisu imale nikakve dileme oko pitanja koga postaviti za nasljednika Muttalibovog kada je ovaj umro. I još jednom su njihova očekivanja potvrđena jer su brzo uočili da Abdulmuttalib ni u čemu nije zaostajao za svojim ocem Hašimom, a neki su smatrali da ga je čak i nadmašio. Tako je, zahvaljujući svojoj mudrosti, plemenitosti, čestitosti i sposobnosti, Abdulmuttalib postao jedan od najuticajnijih i najuglednijih ljudi među Kurejšijama, i poglavar roda Benu Hašim (Potomaka Hašimovih).

 

 

Zem Zem vrelo

 

Osim što je Abdulmuttalib među svojim savremenicima bio poznat po svojim materijalnim sposobnostima, on je imao i posebnu duhovnu snagu. Već smo govorili o tome da postoje izvijesne mogućnosti da je on, u dubini svoje duše, bio monoteist,[27] mada njegovo vanjsko ponašanje nije izlazilo, barem kako se nama čini a dragi Allah najbolje zna, iz okvira idolopokloničke tradicije Kurejšija. Osim izvora kojeg smo naveli u prethodnoj fusnoti, navodimo i sljedeći citat iz knjige ''Isra' i Mir'adž'' Abdulhalima Mahmuda:

... Što se tiče njegove[28] porodice, njegov djed Abdulmuttalib bio je "širokogrudan, dobrodušan, darežljiv, prijatan i slatkorječiv." Uz to, imao je čvrstu vjeru, koja mu je osvojila srce, a u duši mu je vladala jaka i neobuzdana vjerska težnja, doduše tajanstvena, ali ju je on osjećao i pokoravao joj se, mada mu je bila nejasna i mada nije mogao da je razumije i objasni.

Među kurejšijskim mladićima bio je mladić koji se od ostalih odlikovao po tome što je bio oličenje njihove mudrosti i inteligen­cije, te oličenje njihovih slavnih predaka. Uz to, bio je neobično krotak, što kod njih nije bio slučaj. I imao je jaku vjeru, sa kojom su oni rijetko bili zadovoljni ili prema njoj iskazivali simpatiju.

Međutim, jednim drugim svojstvom se ponajviše odlikovao nad njima. Naime, nikada se u svom životu, za razliku od njih, nije udubljivao u mišljenja, promišljanja i krojenja planova, ali ga je neka nejasna sila tjerala na pokret i akciju te neuobičajeno štovanje predaka, sila koju je osjećao i suzbijao ali kojoj je morao da se potčini i pokori. Ta sila mu je izdavala naređenja u različitim oblicima: katkada ga je tjerala na akciju tako kao da je to njegova lična volja, a katkada je obuzimala njegova osjetila i čuvstva tako da nije mogao da je se oslobodi niti da joj se suprotstavi. Katkada mu se, opet, javljala u liku osobe izrazitih kontura i jasnog glasa, koja mu je dolazila u vlijeme kada bi ga obuzimao san, pa mu je naređivala da uradi to i to. U tom glasu je bilo dosta nerazumljivog i nepoznatog, što mu je davalo posebnu autoritativnost, čemu se mladić protivio i čega se pribojavao, ali bi ga glas ponovo obuzimao i podsticao. Mladić se toga glasa i pribojavao a istovre­meno i žudio za njim. Katkada bi ga glas napuštao i on bi gubio nadu da će ga više ikada čuti, da bi se potom javljao još učestalije. Ovaj glas u mladićevom uhu nije bio poput običnog ljudskog glasa, već je proizvodio posebne riječi neobičnog tona i neobičnih značenja.

Što se tiče njegovog (s.a.w.s.) oca Abdullaha, on je bio čista kopija njegovog (s.a.w.s.) djeda. Njegova parola je bila: "Bolje smrt nego haram!" Fatima El-Haš'amija mu je jednom prilikom rekla: "Ja u tebi prepoznajem pobožnost tvoga oca.

Pleme mu je Kurejš, rod Benu Hašim, djed Abdulmuttalib, tadašnji kurejšijski prvak, otac Abdullah, a on Muhammed. Njega je Uzvišeni Allah odabrao za poslanstvo, a prije nego što mu je darovao vjerovjesništvo odabrao ga je za Sebe ... [29]

S obzirom na postojanje izvora (dva između njih upravo navedosmo) iz kojih se jasno može razlučiti stav koji oni zastupaju - da je Abdulmuttalib obožavao jednog Boga, dragog Allaha, smatramo da je realna mogućnost Abdulmuttalibovog monoteizma i da tu mogućnost, barem po nama, ozbiljan istraživač nikako ne može mimoići, a opet ponavljamo da dragi Allah jedino istinu o svemu zna. U ovom kontekstu veoma je značajna činjenica da je voljom dragog Allaha, upravo Abdulmuttalibu bilo povjerena čast da ponovo iskopa sveto vrelo Zem Zem.

Naime, Abdulmuttalib je jako volio boraviti u blizini Kabe, tako da je često dugo sjedio naslonjen na njezine mubarek zidove i, šta više, ponekad bi naredio da mu se postavi postelja u prostoru Hidžra, i tu bi prespavao. Jedne noći, dok je spavao u Hidžru desio mu se jedan tajanstven, ali i veoma značajan događaj o čemu navodimo sljedeći citat iz Poslanikove biografije Ebu Bekra Siradžuddina:

... Abdul-Muttalib toliko voljaše biti blizu Ka'be da je ponekad naređivao da mu prostru postelju u Hidžru. Jedne noći, dok je spavao, u viđenje mu dođe neka prilika neprepoznatljiva pa reče: ''Iskopaj slast!'' ''Šta je slast?'', upita on, ali govornik iščeznu. Kad se probudi, on ipak osjećaše takvu sreću i mir u duši da odluči i noć narednu provesti na istom mjestu. Posjetitelj se vrati i reče: ''Iskopaj blagodat!'' Ali opet pitanju njegovom ne bî dat odgovor. Treće noći bî mu rečeno: ''Iskopaj blago skriveno!'' I opet govornik iščeznu kad bijaše pitan. Četvrte noći zapovijed bijaše: ''Iskopaj Zemzem!'' A kad taj put on upita: ''Šta je Zemzem?'', govornik reče:

''Žalit nećeš iskopaš li je,

Jer ona je nasljedstvo tvoje,

Od tvoga pretka najvećega.

Ni stat, ni usahnut nikad neće,

Napajat će skupine hodočasnika.''

Onda mu govornik još reče da potraži mjesto gdje ima krvi i balege, gdje su mravinjak i gavrani klucajućî. Naposlijetku, bijaše mu rečeno da se moli ''za vodu bistru, obilno tekuću, koja će napajati hodočasnike Božije tokom hodočašća njihovog''.

Kad je zora svanjivala, Abdul-Muttalib ustade i ostavi Hidžr na uglu sjevernom Kuće svete, koji je zvan Uglom iračkim. Hodao je potom uza zid sjeveroistočni, na čijem su drugom kraju vrata Ka'be. Prošavši ih, zastade nekoliko stopa iza njih, na uglu istočnom, gdje s poštovanjem poljubi Kamen crni. Odatle započe ophodnju obrednu. Vraćajući se prođe pored vrata prema Uglu iračkom, zatim preko Hidžra prema uglu zapadnom – Uglu sirijskom, a onda prema Uglu jemenskom, prema jugu. Djeca Ibrahimova, jednako loza Ismailova i loza Ishakova, obilaze oko svetišta svojih kretanjem suprotnim kretanju Sunca. I dok je išao od Ugla jemenskom prema Kamenu crnom, mogao je vidjeti tamnu padinu Ebu-Kubejsa, a iza nje daleke visove istočne, oštro ocrtane naspram svjetlosti žute. Sedam puta on obiđe, a svaki put svjetlost bijaše vidljivo sjajnija, jer su u Arabiji svitanja i sutoni kratki. Izvršivši ophodnju, on ode od Kamena crnog prema vratima pa, prihvativši halku od kovine, koja je visila na bravi, moljaše molitvu koja mu je rečena.

Začu se tada šum krila, i jedna ptica sletje u pijesak iza njega. Onda se spusti i druga. Završivši molitvu svoju, on se okrenu i gledaše ih kako se šepure svojim hodom gavranskim prema dvjema stijenama kipnim, stotinjak koraka od njeg, gotovo naspram vrata. One bijahu usvojene kao kumiri,[30] pa između njih Kurejši žrtvovahu žrtve svoje. Abdul-Muttalib je dobro znao, kao i gavrani, da na tom mjestu uvijek ima krvi u pijesku. Bilo je i balege. Prišavši, on vidje da je tamo i mravinjak[31] ...

Iz ovog citata vidimo kako je Abdulmuttalibu, voljom dragog Allaha, pokazano mjesto zatrpanog vrela Zem Zem.

Nakon što je u svanuće otkrio označeno mjesto, Abdulmuttalib je, zajedno sa svojim tada jedinim sinom Harisom, započeo kopati. Kako je dan više odmicao i kako je rupa bila sve dublja, sve se veći broj znatiželjnika okupljao na tom mjestu. Isprva su svi sa radoznalošću i interesovanjem posmatrali kopanje, ali, s obzirom da se kopalo između idola Isafa i Naile, odnosno na mjestu gdje su Kurejšije polagale svoje žrtve u zaklanoj stoci, ubrzo su započela negodovanja. Velik ugled i snažna ličnost Abdulmuttalibova jedno vrijeme nisu nezadovoljnicima dopuštali otvorenije kritike, ali su one nakon nekog vremena postale sasvim otvorene. Došli su do Abdulmuttaliba i njegovog sina i zahtjevali da se prekine sa kopanjem jer je to svetogrđe. Abdulmuttalib je bio odlučan i čvrst čovjek koga na Božijem putu ništa nije moglo pokolebati tako da se on, iako je uza se imao samo sina Harisa da mu pomogne, suprostavio Kurejšijama ne iskazujući niti najmanju namjeru da odustane od kopanja. To je pokolebalo nezadovoljnike, koji su sa druge strane opet bili svjesni da ta dva idola i nemaju neki ''veliki'' značaj u njihovu panteonu, a neki su čak i govorili da je riječ o dvoje Džurhumija koji su htjeli bludom oskrnaviti Sveto mjesto pa ih je Bog za kaznu pretvorio u kamenje. Zbog svega toga kritike su prestale i svi su sa interesovanjem nastavili pratiti kopanje.

Kada je Abdulmuttalib, uz riječi zahvale Bogu, došao do blaga kojega su tu Džurhumije davno zakopale, prisutne Kurejšije su zatražile dio za sebe. Abdulmuttalib je bio mišljenja da oni nemaju pravo na udio u blagu, ali je pristao da se za svaki predmet putem bacanja strelica odluči kome će pripasti. Proveli su takav postupak i ispalo je da je jedan dio blaga pripao Kabi, drugi Abdulmuttalibu, a ostalim Kurejšijama nije pripalo ništa.[32]

Čim je blago izvađeno, nakon još nekoliko zamaha krampom, pred Abdulmuttalibom ponovo se, nakon toliko vremena, pojavila mubarek Zem Zem voda. S obzirom da su još od vremena Hašima sva prava i odgovornosti opskrbe hodočasnika vodom i ostalim potrepštinama bile povjerene Benu Hašimijama, niko od prisutnih nije mogao osporiti Abdulmuttalibu pravo na upravljanje Zem Zem vrelom, pogotovu zbog nadahnuća koje ga je navelo da ga iskopa.[33]

Abdullah sin Abdulmuttalibov

Voljom dragog Allaha Abdulmuttalib je, kako smo jasno mogli vidjeti iz prethodnog kazivanja, bio uzdignut među Kurejšijama i obasut mnogim blagodatima, ali i u jednome bio iskušavan. Naime, i pored toga što je bio oženjen sa više žena, imao je samo jednog sina Harisa. To ga je, s obzirom na njegov arapski temperament i ponos[34] boljelo. Takođe mu je još u svježem sjećanju bio dramatičan trenutak kada ga je, na rubu incidenta prilikom kopanja Zem Zem vode, mogao zaštititi samo jedan sin. U takvom duhovnom raspoloženju Abdulmuttalib je skrušeno uputio molbu Bogu da mu podari deset sinova, i ujedno je dao zavjet da će, kada svi oni uzrastu do muževnog doba, jednog između njih žrtvovati ispred Kabe u slavu Božiju.

Dova mu bijaše ispunjena tako da mu se, milošću Božijom, nakon nekog vremena rodilo devet sinova, a još neko vrijeme kasnije i deseti sin. Najmlađi od njegovih sinova bio mu je posebno drag. Vjerovatno je mogao osjetiti nešto, neki nejasni unutarnji osjećaj, koji mu je kazivao da život njegovog najmlađeg sina ima poseban značaj. Vjerujemo ne bez značajnog razloga nazvao ga je imenom Abdullah, što na arapskom znači ''Božiji rob'', odnosno ''Allahov rob''.

Gledajući svoje sinove kako rastu, srce mu je bilo ispunjeno radošću i zahvalnošću Bogu, ali je, kako je vrijeme prolazilo, sve više bivao svjestan ozbiljnosti svoga zavjeta Bogu. Abdulmuttalib svakako nije bio čovjek koji bi zaboravio ili pak pogazio svoj zavjet, i pogotovo ne onaj koji je dao Bogu, tako da je sasvim bio odlučan u namjeri da, nakon što i najmlađi sin Abdullah, dosegne muževno doba, svoj zavjet svakako ispuni.

Kada je došlo to vrijeme, on je sazvao sve svoje sinove i rekao im o zavjetu koji je dao Bogu. Svi oni su shvatili situaciju i uvidjeli su da ne mogu izbjeći žrtvovanje jednog između deseterice od njih.[35] Abdulmuttalib nije htio da on donosi odluku o tome koji će od njegovih sinova biti žrtvovan, a nije htio niti da njima prenosi teret odluke, zato je odlučio da se odluka donese bacanjem strelica.[36] Svakom od njih je rekao da uzme jednu strelicu i napiše svoje ime na njoj i nakon toga su svi zajedno otišli do Kabe. Tamo su bacili strelice i pokazalo se da je Abdullah onaj kojeg treba žrtvovati. Abdulmuttalib je uzeo za ruku svoga najmlađeg sina, koji ga je poslušno slijedio, smiren i spreman da bude žrtvovan na ime zavjeta njegova oca Bogu,[37] i poveo ga u dvorište Kabe, ka mjestu gdje ga je htio žrtvovati.

Međutim, dragi je Allah Abdullahu, sinu Abdulmuttalibovu odredio da bude ocem Njegovoga posljednjeg poslanika, tako da on tada nikako nije mogao biti žrtvovan. Upravo taj kader stajao je nasuprot čestite odlučnosti Abdulmuttalibove zatvorivši mu sve puteve žrtvovanja sina Abdullaha.

Kada su ugledali Abdulmuttaliba kako vodi svoga sina prema mjestu prinošenja žrtvi i ugledali veliki nož u njegovoj ruci, prisutne su Kurejšije brzo shvatili o čemu je riječ. Odlučno su se suprostavili Abdulmuttalibu zahtijevajući od njega da odustane od svojega nauma i ujedno mu nudeći pomoć u otkupljivanju svoga sina. Abdulmuttalib je i sam silno žudio da otkupi svoga sina tako da je rado pristao, ali nije znao kako da to učini. Neko je tada pomenuo neku pronicljivu ženu što življaše u Jesribu kojoj se svijet obraćao u takvim situacijama,[38] pa je Abdulmuttalib odlučio od nje zatražiti savjet kako da postupi. Otišao je u Jesrib zajedno sa Abdullahom i još nekim sinovima, ali su produžili za Hajber budući da su u Jesribu saznali da se ona tamo preselila. Pronašavši tu ženu u Hajberu sve su joj ispričali. Ona im je kazala da trebaju nuditi sve deset po deset kamila povećavajući tako otkup za Abdullaha sve dotle dok ga Bog ne prihvati. Vrativši se u Meku postupili su prema tom savjetu. Strelice su ''pokazivale'' na Abdullaha sve dotle dok se broj ponuđenih deva nije popeo na stotinu. Tada su strelice ''pokazale'' na deve, ali se Abdulmuttalib želio do kraja uvjeriti naredivši da se strelice bace još dva puta. Tek onda kada su obadva dodatna bacanja imala istovjetan rezultat Abdulmuttalib se smirio i žrtvovao stotinu deva za ljubav Božiju ispunivši tako svoj zahtjev. 

 

Naviješćenje Poslanika

 

Nakon što je uspio iskupiti svoga najmlađeg sina, Abdulmuttalib je osjećao veliko olakšanje i radost. On, moguće, kako smo ranije kazali, mogao osjetiti da Abdullahov život ima poseban značaj i svrhu, ali samo dragi Allah zna da li je, i koliko, mogao naslutiti kakva dragocijenost se krila u kičmi[39] njegovog sina Abdullaha. Abdullahova ličnost na izvijestan način je, mogli bismo to reći, označila početak kraja duhovne tmine koja je vladala Mekom isuviše dugo vremena, jer je u sebi, odnosno u kičmi svojoj, ili sasvim precizno: u nerođenom potomku svome, nosila svjetlost istine, neizmjerne milosti, bereketa i upute od dragog Allaha. Tu svjetlost izgleda da su kod Abdullaha mogle uočiti pronicljive oči istinskih vjernika, kako navodi Ebu Bekr Siradžuddin u jednom poglavlju svoje knjige o Muhammedu, alejhisselam, u kome obrađuje pitanje značaja i potrebe pojave Allahovog poslanika među idolopokloničkim potomcima Ismaila, alejhisselam.

Mi vam, poštovani čitaoci, ovom prilikom nudimo taj citat u kome je, osim navedenog, na jedan, barem po nama, lijep i sadržajan način opisano vjenčanje Poslanikovih roditelja:

... Abdu l-Muttalib se nije klanjao Hubelu. Uvijek se molio Bogu, mo­lio se Allahu. Ipak je taj moabijski idol pokoljenjima stajao u Hramu Božijem i tako za Kurejšije postao vid otjelotvorenja bereke, zapravo blagoslova, duhovnog zračenja koje je isijavalo iz toga - najvećega od svih svetilišta. Postojala su i druga, manja svetilišta širom Arabije, a najznačajnija medu njima bila su u Hidžazu: hramovi El-Lat, El-Uzze i Menat, za koje su neki od njihovih poklonika tvrdili da su tri "kćeri božije". Abdul-Muttalib je od najranijeg djetinjstva, kao i ostali Arapi u Jesribu, bio odgajan da duboko poštuje Menat, čiji je hram bio u Kudejdu, na Crvenom moru, na krajnjem zapadu od oaze. Još važnije za Ku­rejšije bilo je svetilište El-Uzze u dolini Nakla, jedan dan kamiljeg hoda južno od Mekke. Još dan putovanja poklonika bi doveo do Taifa, ut­vrđenog grada na raskošnoj zelenoj visoravni, naseljenoj Sekifijama, ogranku velikoga arapskog plemena Hevazin. El-Lat je bila "gospodari­ca Taifa", a njen kip se čuvao u bogatom hramu. Kao njegovi čuvari, Sekifije su voljeli da sebe smatraju sličnim Kurejšijama, a Kurejšije su išle tako daleko da su govorili o "dva grada" kad bi spominjali Mekku i Ta­if. Ali usprkos prekrasnoj klimi i plodnosti "Hidžaskog vrta", kako su zvali Taif, njegovi stanovnici ipak su bili pomalo ljubomorni na neplo­dnu dolinu na sjeveru, jer su znali da se on ne može porediti sa Hramom Božijim ma koliko god ga uzdizali. I pored toga, oni nisu ni željeli da to bude drukčije, jer su i sami potjecali od Ismaila i imali korijene u Mekki. Njihovi osjećaji bili su pomiješani, a ponekad i oprečni. Kurejšije, s druge strane, nisu bili ni na koga ljubomorni. Znali su da žive u središtu svijeta i da je među njima magnet koji može privući hodočasnike sa svakog mjesta u svijetu. Samo je trebalo da ne učine ništa što bi moglo po­kvariti dobre odnose uspostavljene izmedu njih i plemena iz okoline.

Abdu l-Muttalibova uloga domaćina hodočasnika Kabe nalagala mu je da bude duboko svjestan svega toga. Njegove dužnosti ticale su se unu­tarnjih plemenskih odnosa i on ih je donekle dijelio sa svim Kurejšija­ma. Hodočasnicima je valjalo nametnuti osjećaj da je Mekka dom nad domovima i da lijep doček njima jeste i lijep doček onome što oni obo­žavaju. Nikad se nije smjelo propustiti iskazivanje časti idolima što ih hodočasnici donose sa sobom. Opravdavanje i odobravanje štovanja ido­la i vjerovanje u njihovu moć bili su dio tradicije: njihovi očevi, djedo­vi i pradjedovi su činili isto. Za Abdu l-Muttaliba, Bog je, ipak, bio pra­va zbilja; bez sumnje je bio bliži vjeri Ibrahimovoj od većine svojih sa­vremenika iz redova Kurejšija, Huzaija, Hevazinija i drugih arapskih plemena.

Ali, uvijek su postojali oni koji su čuvali čistotu Ibrahimove vjere. Jedino su oni shvatali da obožavanje idola ne spada u tradiciju, već u no­votarije - opasnost koje se trebalo čuvati. Samo se valjalo više udubiti u povijest pa da se shvati da Hubel nije bio ništa bolji od zlatnog teleta si­nova Israilovih. Ovi Hunefaije,[40] kako su sami sebe nazivali, nisu željeli da imaju išta sa idolima i njihovo prisustvo u Mekki smatrali su skrna­vljenjem i onečišćenjem. U tome su bili vrlo uporni, što su često otvo­reno izražavali, pa su bili potisnuti na sam rub mekanskog društva. Ko­liko ih se poštovalo, podnosilo ili izlagalo zlostavljanjima ovisilo je dijelom od njihovih ličnosti, a dijelom i od spremnosti njihovih porodica da ih se zaštiti ili ne.

Abdu l-Muttalib je poznavao četvericu Hunefaija, a jedan od poštovanijih među njima, po imenu Vereka, bio je sin njegovog rođaka Nevfe­la[41] iz roda Esed. Vereka je bio prihvatio kršćanstvo. Kršćani iz tih kra­jeva vjerovali su u skoro pojavljivanje poslanika. Ovo vjerovanje možda i nije bilo rasprostranjeno ali su ga podržavala nekolika velikodostojan­stvenika istočnih crkava, kao i astrolozi i proroci. Sami Židovi, kojima je bilo još lakše da u to vjeruju s obzirom da se kod njih linija poslani­ka završava tek sa Mesijom, bili su gotovo jednodušni u očekivanju pro­roka. Njihovi rabini i drugi mudraci uvjeravali su ih da će se on vrlo brzo pojaviti; mnogi od prorečenih znamenja njegova dolaska već su bi­li obistinjeni, a on će, bez sumnje, biti Židov jer su oni izabrani narod. Kršćani, među njima i Vereka, sumnjali su u to, pošto nisu vidjeli razlog zbog kojeg on ne bi bio Arap. Arapima je poslanik bio potrebniji nego Židovima, koji su barem još uvijek slijedili Ibrahimovu vjeru utoliko što su obožavali jednog Boga i nisu imali idole. A ko bi drugi, ako ne po­slanik, bio kadar osloboditi Arape vjerovanja u lažne bogove?

U širo­kom krugu oko Kabe, na izvjesnoj udaljenosti od nje, bilo je postavlje­no tri stotine šezdeset idola; uz to je i gotovo svaka kuća u Mekki imala svoje božanstvo, većeg ili manjeg idola, koji je bio središte doma. Po­sljednje što bi učinio onaj koji bi odlazio iz kuće, posebno ako bi kretao na put, bilo je doticanje idola ne bi li od njega dobio blagoslov; bila bi to i prva kretnja obavljena pri povratku kući. Ni Mekka u ovome nije bi­la izuzetak jer ovi običaji su vladali u većem dijelu Arabije. Istina, pos­tojale su i dobro organizirane arapske kršćanske zajednice na jugu u Nedžrânu i Jemenu, kao i na sjeveru uz granicu sa Sirijom. Posljednja objava Božija, koja je izmijenila Mediteran i golemi dio Evrope, za šest stotina godina, praktično nije načinila nikakav uticaj na pagansko druš­tvo okupljeno oko mekanskog svetilišta. Arapi iz Hidžaza i velike ravni­ce Nedžda, istočno od njega, izgleda da su bili neosjetljivi na evanđeos­ke poruke.

Ne može se reći da su Kurejšije i druga paganska plemena imali ne­prijateljski stav prema kršćanstvu. Kršćani su ponekad dolazili da odaju počast Ibrahimovu svetilištu i bili su dobrodošli kao i svi ostali. Štaviše, jednom kršćaninu su dozvolili, pa čak ga i poticali da na unutarnjem zi­du Kabe naslika ikonu djevice Marije i djeteta Isusa, što je veoma odu­daralo od drugih slika. Kurejšije, manje više, nisu osjećali ovaj nesklad: za njih je to jednostavno značilo povećanje broja idola za još dva; i dje­lomično ih je takva njihova trpeljivost činila tako neprijemčivima.

Za razliku od većine svojih saplemenika, Vereka je znao čitati, pa je proučavao svete spise i teologiju. Zato je mogao vidjeti da u jednom od Kristovih obećanja, za koje su kršćani obično smatrali da se odnosi na čudo trojstva, postoje sastavci koji se ne uklapaju u to čudo i sigurno se odnose na nešto drugo, nešto što još nije ispunjeno.

Ali, jezik je tajio skrivena značenja. Šta su nosile riječi: A kada dođe on, Duh istine, uvest će vas u svu istinu. On neće govoriti sam od sebe, već će govoriti što ču­je i objavit će vam buduće.[42]

Vereka je imao sestru Kutejlu, koja mu bijaše veoma privržena. On joj je često govorio o ovome, i njegove su riječi duboko se utiskivale u nju pa je često razmišljala o očekivanom poslaniku. Može li se desiti da je on već među njima?

Kada je žrtvovanje kamila konačno prihvaćeno, Abdu l-Muttalib je odlučio svome iskupljenom sinu naći družicu i, nakon kraćeg razmišljanja, izbor je pao na Aminu, kćerku Vehbovu, koji je bio unuk Kusajjova brata Zuhre. Vehb je bio glava roda Zuhra, ali je umro nekoliko godina ranije i Amina je postala štićenica njegova brata Vuhejba, koji je sada bio pogla­var roda. I sam Vuhejb je imao kćerku zrelu za udaju, po imenu Hala, i kada je Abdu l-Muttalib ugovorio brak izmedu svoga sina i Amine, za­tražio je da se Hala uda za njega.[43] Vuhejb je pristao i napravljene su sve pripreme za zajedničko vjenčanje. Ugovorenog dana Abdu l-Muttalib je uzeo svog sina za ruku pa su se zajedno uputili kućama Beni Zuhra. Na tom putu su morali proći nastambe Beni Esedija pa se desilio da je Ku­tejla, Verekina sestra, stajala na vratima svoje kuće, možda namjerno, da bi ih vidjela, jer svi su u Mekki znali da će se uskoro obaviti veliko vjen­čanje.

Iako je Abdu l-Muttalib tada imao preko sedamdeset godina, izgledao je, i pojavom i držanjem, izrazito mlad za svoju dob. Lagahno približavanje dvojice mladoženja, njihovo urođeno dostojanstvo, koje je isticala ova svečana prigoda, zaista je predstavljalo omamljujući prizor. A kad su se približili, Kutejla je gledala samo u onog mlađeg. Abdullah je po ljepoti bio Jusuf svoga vremena. Čak ni najstariji ljudi i žene iz plemena Kurejš nisu upamtili njemu ravnoga. Tada je imao dvadeset pet godina, i bio u cvijetu mladosti, ali Kutejla je nadasve bila vrlo zateče­na, što joj se i ranije više puta dešavalo. Ali, ne u ovoj mjeri. Nikada to­liko kao sada nije zračilo njegovo lice, svjetlošću koja kao da je dopira­la izvan ovoga svijeta. Je li moguće da je Abdullah očekivani poslanik? Ili mu je suđeno da postane ocem poslanika?

I baš kad su prošli pored nje, nešto je nagna da izgovori: "Abdullah". Otac mu ispusti ruku, kao da mu dade znak da govori sa svojom rođa­kom. Abdullah se okrenu prema njoj i ona ga upita gdje ide. "Sa ocem", jednostavno reče, ne zbog toga što je bio šutljiv, već što je bio uvjeren da ona zna da je on krenuo na svoje vjenčanje. "Odmah me uzmi za že­nu," zavapi, " i imat ćeš onoliko kamila koliko je žrtvovano umjesto te­be." "Sa ocem sam", odgovori on. "Ne mogu raditi protiv njegovih že­lja i ne mogu ga ostaviti.''

Vjenčanja su obavljena kako se i očekivalo. Mladenci ostadoše nekoliko dana u Vuhejbovoj kući. Za to vrijeme Abdullah je jednom otišao da donese nešto iz svoje kuće i ponovo je susreo Kutejlu, Verekinu ses­tru. Njene oči su proučavale njegovo lice tako pomno da se on zaustavi pored nje očekujući da će ona reći nešto. I kad ona ne reče ništa, on je upita zašto mu sada ne kaže ono što mu je rekla prethodnog dana. Ona mu odgovori ovako: "Svjetlost koja bijaše s tobom jučer, napustila te je. Danas ne možeš ispuniti ono što sam od tebe očekivala"!

Vjenčanja su obavljena 569. godine po kršćanskom kalenda­ru. Godina koja je uslijedila poznata je kao Godina slona, a upamćena je iz više razloga.[44] ...

Godina slona

Na jugu Arabijskog potkontinenta, na području današnjeg Jemena u davna vremena cvjetalo je kraljevstvo Sabe. Okosnicu ekonomskog i svakog drugog razvitka tog drevnog carstva činio je jedan, za prilike tog vremena, grandiozan građevinski objekat. Riječ je o velikoj brani koju je narod Sabe podigao u području grada Me'riba koja je akumulirala vode koje su oticale sa susjednih planina čineći tako ogromno jezero pitke vode. Takođe je postojao solidno razvijen sistem kanala kojima je voda iz akomulacije natapala velike površine pustinjske zemlje čineći je tako veoma plodnom. Kada se tome doda uticaj arabijskog sunca jasno je da je Saba imala izuzetno povoljne uslove za procvat poljoprivrede i stočarstva. Pored toga carstvo je, najvjerovatnije, imalo izgrađene luke na obalama Crvenog mora i Indijskog okeana, gdje su brodovi iskrcavali dragocijene robe iz Indije, Kine i drugih područja. Kao što smo već ranije napomenuli, Saba je bila poznati proizvođač tamjana[45] koji se odatle ''Putem tamjana'', obalom Crvenog mora preko Meke transportovao na sjever u područje Sredozemlja.

Historijski najpoznatija ličnost koju je iznjedrila ova kultura i civilizacija svakako je kraljica Belkisa, poznata i po nazivu ''Kraljica od Sabe''. U poglavlju o Sulejmanu, alejhisselam, malo više smo govorili o Belkisi i kako je ona pred Sulejmanom, alejhisselam, primila islam, ujedno, najvjerovatnije, postavši njegovom suprugom. Tada je i čitavo kraljevstvo Sabe slijedilo svoju kraljicu tako da je islam po Zakonu Tevrata i Zebura bio prihvaćen od strane čitavog naroda i postao službenom vjerom carstva. Za života kraljice Belkise, milošću dragog Allaha, carstvo je cvjetalo i u duhovnom i u materijalnom pogledu.

Dragi Allah najbolje zna koliko dugo se nakon Belkisine smrti u Sabi ispovjedala Njegova istinska vjera, islam, u svome čistome obliku. U tom vremenu Sabejci su bili obdareni mnogim blagodatima. Kur'an časni nam kazuje kako im je Svemilosni odredio boravište između plodnih vrtova koji su davali veoma obilne prinose i osiguravali im veliko bogatstvo i kvalitet ovosvjetskog života:

Stanovnici Sabe imali su dokaz u mjestu u kome su živjeli: vrtove, zdesna i slijeva. "Jedite hranu Gospodara svoga i budite Mu zahvalni; kakav divan kraj i Gospodar koji mnogo prašta!" (34:15)

Maločas smo kazali da je njihov prosperitet imao temelj u obilju vode koju su akomulirali zahvaljujući velikoj brani u području Me'riba i kojom su navodnjavali polja tako da su živjeli okruženi plodnim vrtovima, i sa desne i sa lijeve strane.

Međutim, kako to, nažalost, često biva oni su se vremenom uzoholili, te postali nezahvalni na darovima i obijesni. Dragi Allah najbolje zna koliko dugo im je iz milosti Svoje neizmjerne odgađao kaznu, ali im je na kraju ona, s obzirom na već ustaljenu nezahvalnost njihovih potonjih generacija što smijeniše svoje čestite pretke, nenadano došla u vidu rušenja velike brane. To je izazvalo veliku poplavu koja je trajno uništila plodne njive i vrtove, što je bio žestok udarac njihovoj ekonomiji od kojega se oni nikad nisu ni oporavili. Zemlja je osiromašila, plemenite biljke su zamijenjene gorkim plodovima, drvetom tamariske[46] i divljim lotosom sa oštrim bodljama a neznatnim cvjetovima. Ljudi su se raselili kojekuda, tako da je bogato i sjajno carstvo Sabe ostalo samo uspomenom:

Ali oni su nezahvalni postali, pa smo na njih poplavu pustili, popuštanjem brana nastalu, i zamijenili im njihove vrtove drugim vrtovima sa plodovima gorkim i tamariskom i neznatnim lotosom divljim. Kaznili smo ih tako zato što su bili nezahvalni, a da li Mi kažnjavamo ikoga drugog do nevjernika, nezahvalnika?! A između njih i gradova koje smo blagoslovili izgradili smo bili naselja povezana i odredili im potrebnu udaljenost. "Putujte kroz njih i po noći i po danu, sigurni!" Ali oni rekoše: "Gospodaru naš, učini veće rastojanje prilikom putovanja naših!" - i ogriješiše se prema sebi, i Mi učinismo da se o njima samo priča, a njih kud koje raselismo. To su, zaista, pouke za svakog strpljivog i zahvalnog. I Iblis se uvjerio da je o njima ispravno mislio, i oni su se poveli za njim, osim nekoličine vjernika nad kojima nikakve vlasti nije imao; Mi smo htjeli ukazati na onoga ko vjeruje u onaj svijet, a ko u njega sumnja. A Gospodar tvoj bdi nad svim. (34:16-21)

Na ruševinama Sabe izraslo je novo kraljevstvo Jemen. Oni su izvijesno vrijeme (dragi Allah zna koliko) bili mnogobošci, ali su kasnije prihvatili judaizam.[47] O tome nam Ibn Hišam prenosi jednu veoma zanimljivu predaju:

... Nakon propasti Rebi'e b. Nasra[48] cjelokupno jemensko kraljevstvo se vratilo Hassanu b. Tubanu Esadu Ebu Keribu. Put za to utro mu je njegov otac Tuban Esad kad je sa istoka krenuo prema Medini, vodeći računa da ničim ne izazove njene stanovnike. Među njima je čak ostavio i svoga sina koji je kasnije mučki ubijen. Potom je po­novo došao u Medinu, ali je ovoga puta bio čvrsto odlučio da je opustoši i uništi njene žitelje. Međutim, branioci tog područja, na čelu s 'Amrom b. Talletom, su ustali da mu se suprotstave, i zapodjenula se bitka. Branioci tvrde da su se protiv njega danju borili, a noću ga gostili! Njega je to ushićivalo. "Tako mi Boga", govorio je, "naš je narod vrlo plemenit!"

Tubbeun[49] je još bio u sukobu s Medinjanima, kad su mu došla dvojica jevrejskih rabina, vrlo upućena u znanje svetih knjiga. Došli su mu kad su čuli da on želi uništiti Medinu i njene žitelje. "Ne čini to, kralju!", rekli su mu. "Ako ne odustaneš od te svoje namjere, zatvoriće ti se put, i mi nismo sigurni da te ubrzo neće stići kazna!" "Zašto?", upitao je. "Zbog čega to?!" "Ona će biti pribježište jednom poslaniku iz plemena Kurejš, koji će se poja­viti pred Smak svijeta ovdje u ovom području", odgovorili su oni. "Medina će mu biti dom i boravište."

Vidjevši da su ova dvojica veliki znalci, Tubbeun je odustao od svoje prvobitne nakane. Zadivilo ga je ono što je čuo od njih, pa je napustio Medi­nu i prihvatio njihovu vjeru. Inače, on i njegov narod su bili idolopoklonici.

Tubbeun je zatim krenuo u pravcu Mekke koja mu je stajala na putu za Jemen. Kada je bio između Usfana i Emedža,[50] prišla mu je grupa ljudi iz plemena Huzejla b. Mudrike i rekla mu : "Kralju, hoćeš li da ti pokažemo kuću u kojoj je mnogo blago, a koju su zanemarili raniji vladari. Puna je bi­sera, krizolita i safira, srebra i zlata!" "Hoću", rekao je, a oni su nastavili: "To je kuća u Mekki, i njeni žitelji je obožavaju i mole se kod nje."

Ovim su ga željeli uvući u propast, jer im je bilo znano da je propao svaki vladar koji je krenuo u pohod na Ka'bu i koji se silnički ponašao u nje­noj blizini.

Kad se već bio spremio za ono što su mu rekli, poslao je po onu dvojicu rabina da čuje i njihovo mišljenje o tome. Oni su rekli: "Ti su ljudi samo htjeli da ti i tvoja vojska upropašteni budete, jer mi, osim Ka'be, ne znamo ni jednu kuću na Zemlji koju je Allah uzeo za Sebe. Ako uradiš to na šta su te nagovor­ili, sigurno ćeš nastradati i ti i svi oni koji budu s tobom!" "Šta bih onda trebao uraditi kad dođem do nje?", upitao ih je. "Radi ono što budu radili tamošnji ljudi", odgovorili su. "Obilazi oko nje, veličaj je i slavi, obrij glavu i skrušeno se odnosi prema njoj, sve dok je ne napustiš!" "A šta vas sprječava od toga?", upitao je. "To je, Allaha nam, kuća našeg praoca Ibrahima", odgovorili su. "To kažemo vama, ali oni koji su tamo zatvaraju nam put kipovima koje su postav­ili oko nje i krvlju koju prolijevaju uz nju. Oni su nečist, mušrici!"

Poslušao je njihov savjet i povjerovao u sve što su mu rekli. One ljude iz plemena Huzejl je priveo i odsjekao im i ruke i noge, a potom nasta­vio put prema Mekki. Čim je stigao u nju, odmah je učinio tavaf (obilazak) oko Ka'be, i tu zaklao kurban i obrijao glavu. U Mekki je ostao šest dana i za to vrijeme klao kurbane, ljudima dijelio hranu i sipao med.

U snu mu je rečeno da Ka'bu treba prekriti, pa ju je prekrio jednim grubim prekrivačem, no opet mu je kroz san pojašnjeno da je treba prekriti nečim ljepšim. Onda ju je prekrio plahtom i jemenskom tkaninom.

Tubbeun je, tvrdi se, bio prvi koji je prekrio Ka'bu i koji je to oporučio svojim namjesnicima iz plemena Džurhum.[51] Njima je naredio da je čiste i da joj ne primiču krv, strv i žensku nečist od hajza i nifasa. Na Ka'bi je još napravio vrata koja su se mogla zaključavati.

Zatim ju je napustio, zaputivši se s vojskom i onom dvojicom rabina prema Jemenu. Stigavši tamo, pozvao je svoj narod da prihvati vjeru koju je on prihvatio. Odbili su to, ali su odlučili da o tome presudi vatra koja se tada nalazila u Jemenu i koja je bila njihov presuditelj kad bi se u nečemu sporili: krivog bi progutala, a pravom ne bi naudila!

Tubbeov narod je izašao s kipovima i sa svim onim čime se nastojao približiti Bogu, dok su rabini izašli sa svojim knjigama obješenim oko vrata. Sjeli su ispred otvora na koji je izlazila vatra, ali kad se ona pojavila i suknu­la prema njima, oni su ustuknuli i prestrašili se. Prisutni su ih zbog toga ukorili i zatražili da se strpe. Rabini su zatim pokazali strpljivost i vatra ih je obujmila sa svih strana. Progutala je sve kipove i sve ostalo što su bili do­nijeli, ali i ljude plemena Himjer koji su to nosili. Rabini su izašli sa svojim knjigama o vratovima, a čela su im bila znojna. Vatra im nimalo nije naudi­la, a pleme Himjer je tada cijelo prihvatilo vjeru svojega kralja.

Od tada i otud jevrejstvo u Jemenu vuče svoje korijene! [52] ...

Nešto više od petsto godina nakon rođenja Mesiha Isaâ, alejhisselam, u Jemenu je zavladao kralj Zu Nuvas, fanatični sljedbenik judaizma koji je brutalnom silom, terorom i zulumom htjeo nametnuti jevrejsku vjeru svim  ljudima koji su bili pod njegovom vlašću. Njegova oštrica posebno se bila okomila na sljedbenike Isaâ, alejhisselam, koje je stavljao na najžešće muke ukoliko se nisu htjeli odreći svoje vjere.[53]

Jedan od vjernika za kojeg se prenosi da se zvao Devs Zu Suluban uspio je izmaći zulumu Zu Nuvasa. U želji da pomogne preostalim vjernicima, otišao je u Konstantinopolj da traži pomoć od bizantskog cara,[54] koji ga je uputio u Abisiniju, davši mu svoje pismo za Negusa.[55] Negus je, pročitavši pismo kojim je Bizant tražio njihovu intervenciju u Jemenu, odlučio stati u kraj zločinima Zu Nuvasa. Vojska od oko sedamdeset hiljada boraca pod komandom dvojice abisinskih plemića Erjata i Ebrehe, poslata je u Jemen. Zu Nuvas im se pokušao suprostaviti ali je pretrpio žestok poraz i u bijegu poginuo. Erjat je, budući da je on bio prvi vojskovođa i imao ovlaštenje od Negusa preuzeo vlast u Jemenu, ali se nakon nekog vremena Ebreha pobunio protiv njega i uspio ga u dvoboju na prevaru ubiti. Ebreha je tako preuzeo vlast u Jemenu, ali je za njega posebnu opasnost predstavljala činjenica da je ubijeni Erjat uživao Negusovu naklonost. Svojom mudrošću i govorničkom vještinom uspio se nekako opravdati Negusu i tako sačuvati svoju poziciju abisinskog namjesnika u Jemenu.

Vjerovatno i dalje strahujući od Negusa izgradio je u Sani[56] veleljepnu crkvu i tim povodom mu poslao sljedeće pismo: ''O, kralju! Sagradio sam ti takvu crkvu kakva nije sagrađena nijednom kralju prije tebe, i neću se proći sve dok njoj ne privučem arapski hadž.'' [57]

Svoju namjeru da crkvu u Sani učini novim centrom hodočašća za sve stanovnike Arabije, Ebreha nije niti pokušao kriti. Naprotiv, počeo je sprovoditi konkretne aktivnosti u smislu pridobijanja Arapa da hodočašće Kabe u Meki zamijene obilaženjem njegove crkve u Sani. Takvo njegovo arogantno ponašanje izazivalo je kontra-efekat kod onih kojima je bilo upućeno. Tako se desilo da je neki čovjek iz plemena Kinana, inače srodnog Kurejšijama, otišao u Sanu gdje je onečistio crkvu i nakon toga se uspio bezbjedno vratiti svojima. Taj čin, u svakom slučaju neopravdan iako je bio isprovociran Ebrehinom arogancijom i osionošću, crkvi u Sani nije načinio nikakve posebne štete. Međutim i pored toga Ebreha je jedva dočekao da ima nešto što bi mogao iskoristiti kao povod da sruši Kabu i tako eliminira ono što je smatrao konkurentom svoje građevine. Zakleo se da će za osvetu Kabu sravniti sa zemljom i odmah započeo sa pripremama tog pohoda. Okupio je brojnu vojsku koja je svojom snagom trebala obeshrabriti ili poraziti bilo koje arapsko pleme koje bi se usudilo suprostaviti im se. Poveo je i jednog vojnog dresiranog slona kako bi snagu moćne životinje iskoristio za brže i efikasnije rušenje Kabe. Mada su ih na putu iz Sane za Meku neka arapska plemena pokušala zaustaviti, oni su ih lahko porazili i tako, bez većih problema, uspjeli stići do mjesta Mugammis koje je oko sahat hoda udaljeno od Meke. Mada je imao silnu vojsku kojoj se arapska plemena tada nisu mogla suprostaviti, Ebreha ipak nije želio rizikovati opći rat. Odlučio je da se ulogori u Mugammisu dok podrobnije ne ispita situaciju i izvrši završne pripreme. Poslao je jednu četu svojih konjanika u pravcu Meke radi izviđanja, a oni su usput pljačkali sve do čega su mogli doći i sve to donijeli svome kralju Ebrehi u povratku. Tako su Abisinci, između ostalog plijena, u svoj logor doveli i nekih dvije stotine deva koje su bile vlasništvo Abdulmuttaliba.

Za to vrijeme u Meki Kurejšije su sazvali sve svoje rodove i rodove svih savezničkih plemena na ratno vijećanje koje su obavili u Kusajjevoj vijećnici pored Kabe. Na tom skupu su odlučili da se ne suprostavljaju Abisincima pošto su uvidjeli da je isuviše velik jaz u snazi između njih i Ebrehine vojske. Nekako u to vrijeme u Meku je stigao abisinski izaslanik koji je vodećoj ličnosti u Meki trebao izložiti Ebrehin poziv Kurejšijama da mu se oružano ne suprostavljaju pošto mu nije bila namjera pokoravati grad već ''samo'' razrušiti Kabu. Ebreha je takođe zahtijevao da starješina Kurejšija dođe pred njega. Iako, koliko je nama znano, Abdulmuttalib nije bio oficijelni starješina Kurejšija i time vladar Meke, on je bio najugledniji među njima, tako da su svi uputili Ebrehina izaslanika ka njegovoj kući. Primivši poziv Abdulmuttalib, u pratnji jednog od svojih sinova, sa Abisincem krenu u Mugammis.

Kada je Ebreha pred sobom ugledao Abdulmuttaliba, nije mogao da odbaci niti sakrije jak dojam koji je na njega ostavila njegova markantna i dostojanstvena pojava, tako da je ustao sa svoga kraljevskog sjedala i stojeći ga pozdravio i primio. Kada su sjeli jedan do drugog Ebreha mu je preko tumača izložio svoje namjere i još jednom pozvao na neotpor. Kada je završio sa onim što je želio reći, zatražio je od kurejšijskog starješine da kaže šta on ima kazati. Kada je Abdulmuttalib progovorio Ebreha je bio ne malo iznenađen onim što je čuo. Naime, Abdulmuttalib je mirno i hladnokrvno rekao samo to da mu je abisinska vojska opljačkala dvije stotine deva i da mu ih trebaju vratiti. Ebreha je svoje razočarenje javno prokomentarisao upitavši Abdulmuttaliba kako može misliti o svojim devama u situaciji kada je njihov sveti Hram i njihova vjera bila u najvećoj opasnosti. ''Ja sam gospodar deva i moje je da brinem o njima, a Allahova kuća ima svoga Gospodara koji će je odbraniti'', odgovorio je Abdulmuttalib. ''Neće ga moći odbraniti od mene'', oholo reče na to Ebreha. ''To ćemo vidjeti'', zaključi raspravu Abdulmuttalib, ''nego ti meni daj moje deve.'' Ebreha, vjerovatno ljut na sebe što je dopustio da ga toliko dojmi taj ''luckasti starac'', naredi da se vrate deve i tako se Abdulmuttalib i njegov sin zajedno sa njihovim stadom vratiše u Meku.

Po povratku u Meku, Abdulmuttalib je odmah rekao svim Kurejšijama da napuste grad, povuku se na okolna brda i odozgo posmatraju šta će se zbiti, a on je otišao do Kabe i, uhvativši se za metalnu halku na njezinim vratima, uputio dovu Bogu. Ta dova je, kako prenosi Ebu Bekr Siradžuddin,[58] bila veoma jednostavna: ''Bože, tvoj rob je zaštitio svoju kuću. Ti zaštiti Kuću Svoju!'' nakon toga je i on napustio Meku. Pridružio se svojima na jednom od okolnih brda kako bi tamo zanoćio narednu noć i sutradan odatle posmatrao zbivanja koja su se trebala desiti.

Idućeg jutra Ebreha je, uobražen i gord, postrojio svoju vojsku i izdao naređenje za pokret. Kada su, ušavši u pustu Meku, pred sobom ugledali Kabu, još jednom se potvrdila drevna mudrost da oholost i zloba zasljepljuju čovjeka i uništavaju njegov unutarnji srčani vid, tako da Ebreha, ako je kojim slučajem i osjetio veličanstvenu ljepotu tog mubarek mjesta, na to nije obraćao pažnju, niti je pak pomislio da odustane od svoje namjere. Njegova uznositost i slijepa mržnja nisu mu to dopustili.

Ali, ako čovjek nažalost često zna biti silnik i oholi neznalica dešava se da dragi Allah dadne da životinje budu bolje od njega, tako da je slon, na neki način osjetivši da ne smije dalje ići, iznenada zastao i sjeo. Možda je Ebreha isprva pomislio da je to neki čudni prolazni hir njegove životinje koja će se ubrzo pokoriti naređenjima, ali kada je uvidjeo da slon uporno odbija sva naređenja vodiča i dresera, njegova srdžba i nervoza su počeli rasti. Međutim, ma koliko se Ebreha srdio i vikao na svoje vojnike, oni nisu mogli ogromnu životinju pomjeriti sa njezinog mjesta, a činili su sve što im je na um palo. Čak su mu zabijali metalne kuke u tijelo i lancima ga pokušavali podići, ali je životinja pored svog bola koji je svakako osjećala, ostajala na mjestu ukopana. Rasrđeni Ebreha niti u ovome nije mogao da vidi opomenu da mora odustati, pa im je dragi Allah poslao posljednju opomenu.

Naime, bili su nadahnuti da varkom pokušaju navesti slona da ustane pa su okrenuli čitavu vojsku i krenuli nazad u pravcu Sane. Čim je to vidjeo, slon je istog trena ustao i krenuo za njima prema Jemenu, ali je, čim su se oni ponovo okrenuli prema Kabi, opet sjeo ne pomaknuvši se sa mjesta. To je već bio sasvim očevidan znak opomene, ali Ebreha se ni na to nije obazirao.

Iznenada je sve već bilo isuviše kasno. Ugledali su veliko zatamnjenje na horizontu koje se preko neba brzo kretalo prema njima. Njihove oči, koje su u prvi mah sa čuđenjem gledale u tu tminu na nebu, ubrzo su se ukočile od velikog straha kada su uvidjeli da je riječ o ogromnom, neizrecivo velikom broju ptica koje su, leteći iznad njihovih glava, prekrile cijelo nebo. Svaka ptica je u svom kljunu i nogama nosila po tri grumenčića od pečene gline kojima ih je počela gađati. Svaki grumenčić je bio hitnut tako velikom snagom da je lahko probijao oklop u trenu usmrtivši pogođenog čovjeka. Međutim, veličini i žestini Allahove kazne ni tu nije bio kraj. Svako mrtvo tijelo se odmah, pred očima svih prisutnih, počelo brzo raspadati izgledajući poput lišća koje crvi rastaču. Abisinci su bili potpuno izbezumljeni od straha. Veliki ih je broj na licu mjesta poginuo, ali su neki bili pošteđeni pa su u totalnom rasulu krenuli bježati što su dalje mogli. Slon koji nije bio niti ogreban, krenuo je lagahno za ostacima Ebrehine vojske.

Mnogi su umrli na putu povratka, neki od njih su ostali u Arabiji radeći kao čobani ili neke druge poslove, a preostali su ubrzo poumirali po povratku u Sanu. Ebreha je, kako se prenosi, preživio napad ptica i stigao u Sanu, ali je ubrzo nakon toga umro.[59]

Ovaj veličanstveni događaj Znamenje je dragog Allaha, Gospodara svih svjetova koje je još jednom potvrdilo neprikosnovenost i veličinu svetosti Meke i mubarek Kabe, Znamenje koje je Kur'anom časnim ovjekovječeno za pouku svim generacijama od tog vremena pa sve do Sudnjeg Dana:

Zar nisi čuo šta je sa vlasnicima slona Gospodar tvoj uradio! Zar lukavstvo njihovo nije omeo i protiv njih jata ptica poslao, koje su na njih grumenje od gline pečene bacale, pa ih On kao lišće koje su crvi istočili učinio? (105:1-5)

Događaj je, naravno, imao ogromnog odjeka u očima svih ljudi koji su tada živjeli u regionu tako da su po njemu godinu 570. nakon Mesiha Isaâ, alejhisselam, nazvali Godina slona.

Ali, osim ovoga, Godina slona je još više u historiji ostala zapamćena po tome što se par mjeseci kasnije na sve stvorene svjetove izlio ogromni Rahmet, neizreciva milost dragog Allaha u vidu rođenja Njegovog posljednjeg poslanika i vjerovijesnika, Muhammeda, alejhisselam.

 

[1] Ovu Resulullahovu, alejhisselam, izjavu citirali smo u dijelu ovog našeg kazivanja o njegovom mubarek životu u kojem je obrađena Hidžra, Muhammedovo, alejhisselam, preseljenje iz Meke u Medinu.

[2] Interesantna je činjenica da su i Davud, i njegovi potomci: sin Sulejman i Mesih Isa, sin Merjemin, alejhimesselam, po svojoj lozi pripadnici plemena Juda koje je obitavalo baš u Judeji.

[3] O ovome na jedan lijep način govori Muhammed Asad u svojoj knjizi ''Put u Meku''.

[4] Nažalost i u našem vremenu su ''vijenac od cvijeća'' i ''suknjica od trave'' svojevrstan simbol ovih područja, a što se često rabi u turističke svrhe.

[5] Vidi Kur'an, 14:37.

[6] Ibn Hišam, Poslanikov životopis, BEMUST, Sarajevo, 1998, str. 14.

[7] El-Mubarekfuri navodi nešto drugačija imena Ismailovih, alejhisselam, sinova: Nabit, Benalot, Kajdar, Edbail, Mibšam, Mišmaâ, Devmen, Miša, Hudad, Jetmen, Jatur, Nefis i Kajdeman - vidjeti Safijurrahman El-Mubarekfuri ''Zapečaćeni džennetski napitak (Er-Rahiku-l-mahtum)'', str. 20.. Moguće da su neke razlike nastale i zbog različite transkripcije arapskih imena, a, u svakom slučaju, dragi Allah najbolje zna.

[8] Ibn Hišam, Poslanikov životopis, str. 13.

[9] Postoji mišljenje da Resulullah, Muhammed, alejhisselam, potiče iz loze Kajdara (Kajzara), a ne od loze njegova brata Nabita. Tako navodi El-Mubarekfuri (Zapečaćeni džennetski napitak str. 20.), a istina je kod dragog Allaha.

[10] Interesantne su predaje da su Ismail, alejhisselam, i njegova majka ukopani unutar tzv. ''Hidžra'', tj. prostora na sjeverozapadnoj strani Kabe omeđenog niskim polukružnim zidom. Međutim, s obzirom da je, barem po našem znanju, Hidžr sastavni dio same Kabe (ostao je izvan samo zbog nedostatka sredstava kada su jedne prilike Kurejšije obnavljale Kabu, o čemu ćemo, inša'Allah, kasnije govoriti), i da se na tom prostoru znaju obavljati namazi, moguće je da to i nije tačno, a dragi Allah najbolje zna.

[11] U stvari ne može je niti imati jer je samo dragi Allah istinit, a sve ono što se Njemu nastoji pridružiti obična je fikcija ili pak Njegovo stvorenje u apsolutnoj Njegovoj vlasti i bez ikakve neovisnosti od Njega.

[12] U tradiciji hinduizma čak i ime njihovog ''vrhovnog boga'' Brahma aludira na istinsko Ime dragog Allaha Rahman, u značenju Svemilosni

[13] Klasičan primjer ove sprege između politeizma i mitologije jesu mitologije antičke Grčke i Nordijaca.

[14] Oni su svo to vrijeme, Allahovom milošću Koji im je redovno odašiljao Svoje vjerovijesnike i poslanike baštinili islam kao svoju vjeru i tradiciju, i u tom smislu su smjerno obavljali Hadž, sve dok nisu vidjeli Kabu uprljanu idolima i obrede Hadža iskrivljene mnogobožačkim novotarijama.

[15] U literaturi se navodi da je vlast Džurhumija trajala čak dvije hiljade godina, a dragi Allah najbolje zna.

[16] Riječ je o mnogim zlatnim i srebrnim predmetima, dragom kamenju i raznim drugim dragocijenostima koje su mnogim godinama hodočasnici darivali Svetom hramu. Svo to blago bilo je pohranjivano unutar Kabe.

[17] Za njih se prenosi da su vladali Mekom oko tri stotine godina, a istina je kod Allaha, Sveznajućeg i Svemogućeg.

[18] Kurejšije će zadobiti vlast u Meki tek u vrijeme Kusajja, o čemu, ćemo, inša'Allah, u nastavku više govoriti.

[19] Nije poznato da je Abdulmuttallib za svoga života svjedočio, ispovijedao ili slijedio Tevrat i Indžil, ali je u literaturi, vezano za događaje žrtvovanja sina i pohod Abisinaca, ''ljudi sa slonom'', jasno navedeno kako je on upućivao dove dragom Allahu, ali i to da je prakticirao gatanje strelicama. Isto tako, svoju težinu i značaj ima i činjenica da je upravo njemu u snu rečeno da iskopa Zem Zem i data mu tačna uputa o mjestu gdje će ga naći. O svemu ovome, inša'Allah, više govorimo u nastavku.

[20] Smatramo veoma korisnim i poučnim na ovom mjestu podsjetiti na predaju od Resulullaha, Muhammeda, alejhisselam, da vlast treba davati između sposobnih i vlasti dostojnih ljudi, onima koji je ne žele. Dakle onima koje treba ''tjerati'' da je prihvate argumentima da je neodgovorno da je prepuste drugima koji su je manje dostojni od njih. Zaista, svakome ko je svjestan da vladaru valja položiti račun dragom Allahu za sve svoje podanike i stanje u zemlji i narodu, sasvim je jasna i logična odluka hazreti Omera da ne imenuje svoga sina halifom nakon njega ''jer je dovoljno da jedan iz njegove kuće na Sudnjem danu bude pitan za Ummet Muhammeda, alejhisselam''.

[21] Prema tim istim navodima sve do tada stanovnici Meke su živjeli pod šatorima koje su razapinjali oko Kabe.

[22] Prema hadisu iz Muslimove zbirke koji smo već naveli i više puta se na njega pozivali.

[23] Naravno, govoreći samo u svjetlu ekonomije, odnosno izuzimajući nemjerljiv duhovni značaj koji je ostao čak i u srcima što su u propast mnogoboštva u to doba bila pala.

[24] To je drevni put kojim se, tamjan iz Sabe (današnji Jemen) preko Meke prenosio ka Sredozemlju. Kraljevstvo Sabe je od davnina bilo poznato po velikim resursima tamjana kojim su trgovali sa ostatkom svijeta.

[25] O ovome smo nešto kazali u poglavlju o Mesihu Isau, alejhisselam.

[26] Ovo je jedan veoma interesantan, i, naročito u to vrijeme, veoma rijedak slučaj da je rodonačelnik jednog arapskog plemena bila žena.

[27] Ebu Bekr Siradžuddin u svome životopisu Muhammeda, alejhisselam, jasno ističe da se Abdulmuttalib nije molio kumirima, već Bogu, Allahu (pogledati na str. 23. izdanja Oslobođenje International Ljubljana, odnosno na str. 21. Ljiljanovog izdanja), a dragi Allah najbolje zna.

[28] Muhammedove, alejhisselam, primjedba autora.

[29] Abdullhalim Mahmud, ''Isra' i Mir'adž'', str. 14, 15.

[30] Riječ je o dva idola koja su tada bila poznata po imenima Isaf i Naila, primjedba autora.

[31] Ebu Bekr Siradžuddin, ''Muhammed, njegov život zasnovan na najranijim izvorima'', str. 18, 19., odnosno na str. 15, 16  u Ljiljanovom izdanju.

[32] Vidjeti u: Ebu Bekr Siradžuddin (Martin Lings), ''Muhammed, njegov život zasnovan na najranijim izvorima'', str. 19., odnosno na str. 17.  u Ljiljanovom izdanju.

[33] Ovako navodi Ebu Bekr Siradžudin (ista lokacija kao u prethodnoj fusnoti). Ibn Hišam navodi da su Kurejšije ipak zahtijevale svoj udio i u Zem Zem vodi te da su insistirali na tome da presudu o tome donese neka proročica iz plemena Benu Sa'd po imenu Huzejma na šta je Abdulmuttalib pristao. Međutim kada su putovali do njezinog mjesta boravka, desilo se da su u pustinji ostali bez vode. Kada su već bili sasvim iscrpljeni od žeđi desilo se da je, voljom dragog Allaha, voda začudno potekla ispod kopita Abdulmuttalibove deve, što su svi shvatili kao jasnu presudu u sporu u korist Abdulmuttaliba te mu više nisu sporili pravo na Zem Zem vodu (vidjeti Ibn Hišam, ''Poslanikov životopis'', str. 27., 28.). U svakom slučaju dragi Allah istinu najbolje zna.

[34] Poznato je koliki značaj  muško potomstvo ima kod Arapa (što je slučaj i sa mnogim drugim narodima, ako ne čak i sa svim ostalim narodima na Zemlji).

[35] Zavjet se svakako nije odnosio na najstarijega sina Harisa jer je on bio rođen prije nego što je zavjet i dan, tako da on, iako vjerovatno tu prisutan, nije mogao doći u obzir da bude žrtvovan.

[36] Bacanje strelica bio je tradicionalni obred koji su Kurejšije prakticirali u slučajevima dileme oko neke konkretne stvari. Imali su obredne strelice na kojima su bili ispisani neki mogući odgovori na razna pitanja (naprimjer ''da'', ''ne'' i tomu slično). Odluke bi donosili tako što bi, prethodno bacivši strelice, gledali stranu na koju su pale, odnosno njihov raspored, i tako donosili odluku. Vjerovali su, dakle, da je to oblik direktne komunikacije između njih i njihovih bogova, odnosno način na koji im bogovi daju konkretne odgovore na njihova pitanja. Vidimo da je i Abdulmuttalib, barem u slučaju o kome trenutno govorimo, prakticirao ovu tradiciju, koja je u suštini neznabožačka i idolopoklonička, s ozbirom da su se strelice bacale pored idola, i što se smatralo da je to upravo oblik komunikacije sa tim istim božanstvima. Ovo međutim, kako se nama čini, ne umanjuje mogućnost njegovog istinskog unutarnjeg ubijeđenja i osvjedočenja u monoteizmu (o čemu smo već ranije govorili i navodili citate), jer bi se iz neke literature moglo nazrijeti da je i to bacanje strelica Abdulmuttalib prosto shvatao samo kao jedan medij komunikacije sa Bogom, Jednim, i Jedinim, a dragi Allah najbolje zna.

[37] Veoma je zanimljivo ovdje napraviti paralelu sa slučajem Ibrahima i Ismaila, alejhimesselam. Da li se i iz ovoga naziru monoteizam Abdulmuttaliba i Abdullaha, i njihova iskrena odanost Bogu, Jednom i Jedinom – to dragi Allah najbolje zna.

[38] O ovoj ženi postoje u literaturi različita mišljenja. Neki je smatraju gatarom, neki mudrom ženom, a neki je i ne pominju. Veoma su interesantni navodi da je ona prvo živjela u Jesribu (Medini) i potom odselila u Hajber. Iz ovoga bi se možda moglo zaključiti da je ona bila pripadnica Benu Israila (zato što je u to doba Hajber bio, koliko je nama znano, naseljen isključivo židovima, a veliki broj njih živio je i u Jesribu), odnosno da nije bila mnogoboškinja, već čestita vjernica, muslimanka. Dragi Allah najbolje o njoj zna, ali je van sumnje to da joj je On odredio da upravo ona odigra ključnu ulogu u Njegovom određenju da se sačuva Abdullah od žrtvovanja kako bi postao ocem Muhammeda, alejhisselam.

[39] Kur'an časni nam kazuje da su informacije o potomcima, odnosno i sami potomci na neki način sadržani u kičmama njihovih očeva (vidjeti ajet 7:172). Ovo je veoma interesantno za razmišljanje, a samo dragi Allah zna kakva je uistinu veza između mozga, kičmene moždine i spermatozoida kod čovjeka muškarca, i kakve to veze ima sa prenošenjem svojstava između različitih generacija.

[40] Riječ hanif, množina hunefa znači ''ortodoksni''. Vidi Kur'an, 6:161.

[41] Ne treba se miješati sa Hašimovim bratom Nevfelom, po kojemu je porodica Nevfel dobila ime.

[42] Stari zavjet, Ivan, 16:13

[43] Iz ovog braka Abdulmuttalib je dobio sina Hamzu i kćer Safiju. Zbog te dvostruke rodbinske veze, i po ocu i po majci, njih dvoje su bili veoma bliski sa Abdullahovim sinom, Muhammedom, naročito Hamza čija će se rođačka ljubav i odanost pokazati trajnom.

[44] Ebu Bekr Siradžuddin (Martin Lings), ''Muhammed, njegov život zasnovan na najranijim izvorima'', str. 23-26., odnosno na str. 21-25  u Ljiljanovom izdanju.

[45] Tamjanovo drvo raste uglavnom u području južne Arabije i istočne Afrike tako da je Saba imala svojevrsni monopol na svjetsku proizvodnju ovog mirisnog drveta.

[46] Tamariska je vrsta drveta slanih listova koje crpi veliku količinu vode. Crpeći svu vlagu i vodene izvore drvo povećava utjecaj požara i suše. Veliko stablo tamariska u toku dana može iscrpiti 1000 litara vode i tako ugroziti svu ekološku ravnotežu okoline.

[47] Koristimo termin ''judaizam'' umjesto ''islam po Zakonu Tevrata i Zebura'', zbog toga što su se događaji o kojima je ovdje riječ zbivali u periodu između Mesiha Isaâ, alejhisselam, i Muhammeda, alejhisselam, dakle u vrijeme kada su se Jevreji zbog odbacivanja Isaâ, alejhisselam, već bili odrodili od čistog islama zadržavši njegovu staru i u izvjesnoj mjeri čak iskrivljenu verziju koju zovemo judaizmom.

[48] Riječ je o jednom jemenskom kralju, primjeda autora

[49] Tubbe'un, tj. Tuban Es'ad, otac Ebu Keriba

[50] Mjesto u podnožju Medine

[51] Dakle, prema ovome navodu izgleda da su se ova zbivanja dešavala u doba vladavine Džurhumija nad Mekom, dakle znatno prije vremena o kome ovdje govorimo, a dragi Allah najbolje zna.

[52] Ibn Hišam, ''Poslanikov životopis'', str. 16.-18.

[53] Po mnogim mišljenjima ajeti časnog Kur'ana 85:4-8, koji proklinju nevjernike što su spaljivali vjernike u rovovima ognjem napunjenim, odnose se upravo na Zu Nuvasa koji je na takve muke stavljao muslimane, sljedbenike Isaâ, alejhisselam, zato što su odbijali njegov poziv u judaizam. Mi, međutim, ovdje to nismo naveli zbog toga što isto tako postoji i veliki broj onih koji tvrde da se navedeni ajeti odnose na neke druge tirane, a suština poruke je teško prokletstvo od strane dragog Allaha svima onima, u svim vremenima i na svim mjestima, koji zulum čine iskrenim vjernicima samo zbog njihove vjere, pa nije ni bitno navoditi konkretne slučajeve, a dragi Allah najbolje zna.

[54] To je najvjerovatnije bio Justinijan I, a dragi Allah najbolje zna.

[55] Negus je titula drevnih kraljeva Abisinije, današnje Etiopije.

[56] Abisinska prijestonica u Jemenu

[57] Ibn Hišam, ''Poslanikov životopis'', str. 21.

[58] Ebu Bekr Siradžuddin (Martin Lings), ''Muhammed, njegov život zasnovan na najranijim izvorima'', str. 28., odnosno str. 27. u Ljiljanovom izdanju.

[59] Ibn Hišam opet navodi da je Ebreha poginuo kraj Kabe pogođen kamenom (Poslanikov životopis, str. 25.), a dragi Allah najbolje zna.

Ocjena: 

Kazivanje o Muhammedu, alejhisselam, (I dio): rođenje i djetinjstvo

Autor(i): 

 

Nuri Muhammedijje (svjetlost duha Muhammedova) – Allahov dar svim svjetovima
 
Abdullah ibn Abdulmuttalib, kako se prenosi, bijaše odsutan iz Meke u vrijeme dešavanja čuda sa pticama. Nešto prije toga otišao je sa jednom kurejšijskom karavanom u Palestinu, najvjerovatnije radi trgovine, tako da se u vrijeme zbivanja tog veličanstvenog događaja tamo nalazio. Pri povratku karavana je zastala u Jesribu na kraće vrijeme radi odmora, a Abdullah je odlučio posjetiti svoju rodbinu u oazi. Tamo se razbolio tako da je karavana morala nastaviti put u Meku bez njega.
Stigavši u Meku izvijestili su Abdulmuttaliba o Abdullahovoj bolesti i on je odlučio poslati najstarijega sina Harisa u Jesrib kako bi mogao hizmetiti svome najmlađem bratu za vrijeme bolesti i praviti mu društvo u povratku.[1] Međutim, još u praiskonu bijaše određeno da otac posljednjeg od Allahovih izaslanika čovječanstvu neće dočekati rođenje svoga sina, tako da je Haris po dolasku u Jesrib saznao da je njegov brat Abdullah već preselio na drugi svijet. Po Harisovom povratku velika tuga je zavladala u čitavoj Meki ali su, svakako uz Abdullahovu majku,[2] najveću bol osjećali Abdulmuttalib i Amina. Amina življaše kratko vrijeme sa svojim mužem tako da on ne mogaše steći bilo kakav značajniji imetak. Sve što je ostalo iza njega bilo je pet deva, malo stado ovaca i koza i jedna mlada ropkinja.
Međutim, i pored boli zbog gubitka svoga muža, i pored bojazni od prijetećeg siromaštva, Amina je osjećala smiraj u duši, neku tajanstvenu unutarnju toplinu i sigurnost u dubini svoga bića. Osjećala je da su ti neopisivo lijepi unutarnji osjećaji direktno vezani za djete koje je raslo u njezinoj utrobi. Ti osjećaji su bili izraženiji kako se primicalo vrijeme poroda, a kulminirali su kratko prije toga u dva slučaja: prvi put kada je jedne tihe noći Amina primijetila veliku svjetlost kako izlazi iz njezine utrobe, svjetlost pomoću koje je lahko mogla vidjeti veleljepne dvorce grada Busre u Šamu (bez obzira na ogromnu udaljenost od Meke); i drugi put kada joj je na začudan način rečeno: ''Zanijela si prvaka ovog ummeta; zato, kada ga rodiš, reci: 'Molim mu zaštitu od Jedinoga, da ga sačuva zla svakog zavidljivca!' Potom mu nadjeni ime Muhammed!'' [3]
Svjetlost koju viđaše Amina odraz je Nuri-Muhammedijje,Svjetlosti duha Muhammedova, koja predstavlja upotpunjenje Allahove dragocijenosti koju je On, hvaljen neka je, udahnuo od Svoga Ruha u Adema, alejhisselam:
 
I kad Gospodar tvoj reče melekima: "Ja ću stvoriti čovjeka od ilovače, od blata ustajalog, i kad mu dam lik i u njega udahnem od Svoga Ruha,[4] vi mu se poklonite!" (15:28,29)
 
Ovi ajeti časnoga Kur'ana jasno nam kazuju da je dragi Allah u Adema, alejhisselam, udahnuo od Svoga Ruha.
Mi to razumijevamo u tom smislu da je dragi Allah nešto Svoje, neku neizrecivu i svim ljudskim mjerilima neopisivu, plemenitu dragocijenost od Vlastitoga Ruha, pohranio u Adema, alejhisselam, a time i u čitavo njegovo potomstvo.
Taj veličanstveni Allahov dar koji uistinu potječe od Njegovog Duha, naravno ne čini čovjeka ni na koji način, neuzubillah, Njemu sličnim ili čak uporedivim Njemu. Čovjek ostaje čovjek, stvorenje dragog Allaha, ograničen i o svome Gospodaru i Stvoritelju apsolutno ovisan. Dakle, da to još jednom sasvim jasno istaknemo, čovjek posjedovanjem te Allahove dragocijenosti, tajanstvene i prelijepe, niti u najmanjoj mjeri ne učestvuje u Božanskoj biti, on je samo neizmjerno počašćen tim ''udahnućem od Allahovog Ruha'' što u njemu obitava, tom svjetlošću[5] pohranjenom u njegovom srcu, koja ga, ako je čovjek čuva, njeguje, čisti i razvija svojom iskrenom vjerom i ispravnim ponašanjem, duhovno uzdiže i približava Stvoritelju, dragom Allahu, čak i na deredže (stepene bliskosti) više nego li što su deredže meleka.
Vrhunac sjaja te svjetlosti, njezina punina, izražava se u Ademovom, alejhisselam, najvećem potomku, Resulullahu Muhammedu, alejhisselam, savršenom čovjeku (insanu-kamil), odnosno u svjetlosti duha Muhammedova (Nuri-Muhammedijje) što je odaslana na Zemlju kao Allahov Rahmet (milost) svim svjetovima:
 
... a tebe smo (O, Muhammede) samo kao milost svjetovima poslali. (21:107)
 
Osim što je činom rođenja Amininog mubarek sina na Zemlju izljevena nezamislivo ogromna milost dragog Allaha, Svemilosnog, njime je, takođe, ispunjeno drevno obećanje dato čovječanstvu preko njegovih prethodnika i drugova u zadaći, ostalih Allahovih vjerovijesnika i poslanika: obećanje o poslanju onoga čije je ime Adem, alejhisselam, u džennetu vidjeo ispisano slovima od svjetlosti, onoga koji je ispunjenje skrušene dove Ibrahima i Ismaila, alejhimesselam,[6] onoga što bijaše nada posrnulim Israilćanima a olakšavajuća radost Musau i Harunu, alejhimesselam,[7] onoga čije ime spominjaše Mesih Isa sin Merjemin, alejhisselam,[8] onoga čijim izaslanjem Allahova vječna Vjera, sadržana u obožavanju samo Njega, Jednog, Jedinog i u potpunoj predanosti Njemu (islam), dobi svoju završnu upotpunjujuću ciglu[9] i konačnu važeću formu sadržanu u Kur'anu i Sunnetu odaslanim preko njega – Resulullaha, Muhammeda, alejhisselam.
Veličanstvenu ljepotu i neizmjernu blagodat ovog mubarek rođenja jasno okusiše mnogi narodi, među njima, hvala dragom Allahu, i Bošnjaci, u godinama, decenijama, stoljećima, pa čak i milenijima, što uslijediše, kada Allahova vjera, islam, nađe stanište u njihovim srcima. Oni tu veličanstvenu ljepotu počeše obilježavati, a i danas to smjerno čine, spjevom mevluda kojim obilježavaju mubarek rođenje prije hiljadu četiri stotine i kusur godina:
 
... Proljetno veče na zemlju pade,
po nebu zvježđe blistati stade,
između zviježđa Mjesec se šeće
i blijeskom svojim posipa cvijeće.
Nebesa trepte u moru sjaja,
Zemlja izlaže sliku od raja.
 
Ko iza rosne proljetne kiše,
sve nekim svježim životom diše,
sve nešto tiho šapće i veli,
sve nešto tajno traži i želi,
sve nešto rado gleda i sluša,
sve nešto novo saznati kuša!
Jer tako divne proljetne noći
vidile nisu ničije oči.
 
To vam je bilo prvog rebi-a
dvan'este noći - kad Arabija
naljepše dane u dnevnik piše
­i svježeg cv'jeća mirisom diše.
 
U Arabiji, nasred Hidžaza,
imade jedna mala oaza,
koja se zove Batha-u-Mekke;
u toj oazi, u kući sreće,
jedna lijepa i mlada žena
lagahno hoda, k'o da je sjena.
 
Zastane časak, pa opet pođe
dok tajni glas joj do uha dođe:
"Amina! De se na šilte spusti –
­i ove r'ječi odmah izusti:
Bože! Moj porod predajem Tebi,
da zloduh njemu škodio ne bi!"
 
Kada to reče, nasloni glavu
da gleda mirno daljinu plavu,
da se na čarim' prirode topi,
dok sanak slatki oči joj sklopi.
 
Kad je zaspala, sanak je snila –
­i lijep prizor na snu vidila;
snila je kako meleka jata
na Zemlju slaze - i oko vrata
njezine kuće gledaju, vire –
­i tihim glasom uče tekbire.
 
Allahu ekber
 
U to od sobe zid se rastupi,
iz koga kolo hurija hrupi,
pa je sa sviju strana okruže –
­i pred nju počnu sipati ruže.
 
Lagahno kolo okolo kreću,
pjevaju radost, pjevaju sreću:
koja će tminu sa zemlje dići,
pa čak i do nas u Bosnu stići.
 
Bože milosni! I mi u Bosni –
­ko dan radosni - mevlud slavimo.
 
Dok se najednom otvore vrata:
na ruci držeć' čašu od zlata,
hurija jedna dođe i stade
i sretnoj majci čašu dodade.
To vam je čaša šerbeta bila
Sa rajskog vrela - sa Selsebila.
 
Kad popi čašu blažena mati,
iz njene kuće započe sjati
sv'jetlo, poput božanskog nura,
Kakono sjaše sa Sina Tura.[10]
 
U tome času hazreti Amina
Rodi k'o zlatnu jabuku sina.
 
Dobro nam doš'o, najveći sine,
arapskog roda i domovine!
Dobro nam doš'o, stari plemiću
Hašimoviću, Kurejševiću!
Koji će slabe dići na noge –
i lišit' ropstva narode mnoge!
Dobro nam doš'o, prosvjetitelju,
zagovorniče i spasitelju!
Suri-Israfil kada zapuše,
u te se naše uzdaće duše.
Ti nesretniku blažićeš muke,
ti griješniku pružićeš ruke.
 
Lekel-kurbu min mevlake, ja ešrefel-vera,
Ve ente li kullil-enbijai imamu
alejke minallahil-kerimi tehijjetun
Mubareketun makbuletun ve selamu
 
(Ti kod Boga ugleda imadeš,
o najbolji od sviju smrtnika,
ti si prvak Bož'jih poslanika!
Bog Predobri nek te blagoslovi,
iz Njegova vječnoga obilja –
­blagoslovom božanskoga milja!)
 
Dostojni vjere kazuju ljudi,
o kojim dobro predaja sudi,
Amina da je zborila strini,
koja je vjerna bila istini:
ko trudna žena, cijelo vr'jeme,
da nikad nije ćutila breme.
Poroda boli da čula nije,
Da je sve bilo poput vizije.
 
Kada iz slatkog sanka se prenu,
tamo i amo oči okrenu,
što u snu vidje, gleda na javi:
u sjaju trepti vas obzor plavi!
 
Još zadnje zvuke hurijske pjesme
čuje k'o žubor džennetske česme.
Jedan se spomen do drugog niže
i uvjerenju vodi je bliže.
 
A kada smotri dijete malo,
da je pokraj nje na ruke palo,
da usnam' miče kao da zbori,
da Vječno svjetlo s čela mu gori –
­uvidje da je blažena mati
čovjeka, kom će Svemoćni dati
Zadnje poslanstvo - da ljude zove
u krilo vjere Muhammedove.
 
O tome Tevrat izrično kaže,
a sa Tevratom Indžil se slaže:
Ahmed-Muhammed jednom će doći
­i ljudskom rodu otvorit oči.
Pokazaće mu zablude krute,
osv'jetliće mu istini pute ­–
sv'jetlom koje odvazda gori,
Koje za njega Svevišnji stvori –
­i Ademu ga stavi na čelo,
da njime svoje okruni djelo.
 
To sv'jetlo s Adema prešlo je na Šita,
od njega na oca naroda Semita,
odatle na pleme Benu Israila
dok ne dođe preko hazret-Ismaila
u pleme Kinane. I sad se pojavi
u prvotnom sjaju na mubarek-glavi
Mevla Muhammeda ibni Abdullaha
nosioca krune od sure-i "Taha".
 
Od Ummi Selleme Nevevi predaje
Tradiciju kojoj vjemost se priznaje:
"Amina veli da je više puta
kazivala njojzi o toj noći čuda:
za mevluda noć je tako sjajna bila,
da je ona svojim očima vidila
po cijelom Šamu palače i dvore,
gdje svijetle k'o da živim ognjem gore.
 
Mimo druge Bog je dao tu odliku
Muhammedu, Svome zadnjem poslaniku,
da osv'jetli njime ljudsko dostojanstvo
i staze, što vode u nebesko carstvo,
kojim idu duše dobrijeh muslima
do džennetskih bašča Adna i Naima,
gdje izvire Kevser i Selsebil teče,
gdje vječnog užitka nestanuti neće.
 
Bože Milosni! I mi u Bosni –
­k'o dan radosti - mevlud slavimo.[11] ...
 
Kada se mubarek dijete rodilo Amina je postupila onako kako joj je u snu prenešeno, te dovom svoga sina stavi u zaštitu Jedinog i dade mu ime Muhammed.
Ovaj mubarek događaj obilježen je nekim začudnim znamenjima koji su se desili u tom trenutku širom svijeta, pa tako Ibn Džerir et-Taberi u svojoj Povijesti, el-Bejheki u Dela'ilun-nubuwwe, es-Sujuti u el-Hasa'isul-kubra, i drugi, prenose kako se prilikom rođenja Muhammeda, alejhisselam, urušilo četrnaest trijemova Kisrina (Kserksova) dvorca u Perziji, kako je došlo do poniranja jezera Saveh (Savit) koje bijaše predmetom obožavanja, kako se ugasila vatra u Istahrabadu nakon hiljadugodišnjeg održavanja i obožavanja od strane medžusija (vatropoklonika), te kako se većina kipova koji stajahu oko Kabe prevrnula.[12]
O rođenju svoga sina Amina je odmah obavijestila Abdulmuttaliba koji je, čim je prije mogao, došao, uzeo u naručje svoga voljenog unuka i tako ga odnio do Kabe gdje je zahvalio Bogu za plemeniti dar.[13]
 
 
Boravak u pustinji
 
 
Među velikim gradskim arapskim porodicama i plemenima u ta vremena veoma prisutan bijaše običaj da se novorođena muška djeca daju porodicama iz onih pustinjskih plemena sa kojima je bila uspostavljena bliska saradnja i prisni odnosi, na izvijesno vrijeme u kome bi bili dojeni, a često i proveli jedan dio svoga djetinjstva. Motivi ovog običaja izgleda da su uglavnom bili sadržani u želji stanovnika gradova da im djeca očvrsnu i usvoje nužna znanja i vještine iz pustinjskog života, odnosno života u prirodnom ambijentu udaljenom od gradske komocije koja u izvjesnoj mjeri oslabljuje čovjeka otupljujući mu oštrinu i zamagljujući jasnoću prirodnih instikta i osjećaja. Provodeći jedan dio svog djetinjstva u pustinji gradski dječaci su, dakle, mogli dobiti zdravu i prirodnu osnovu razvitka vlastite ličnosti.
Sa druge strane, motivi beduinskih plemena da uzimaju gradske dječake na dojenje bili su izgleda više sadržani u izvijesnim materijalnim interesima. Ti interesi nisu bili direktni, jer se smatralo nemoralnim tražiti naplatu za dojenje i odgajanje djeteta u dogovorenom periodu, već indirektni s obzirom na to da je veza po mlijeku gradskog dječaka trajno vezala za porodicu svoje dojilje, koja mu je u stvari predstavljala rodbinu po mlijeku.
Rodbinska veza sa plemenom Kurejš za pustinjska plemena bila je od najvećeg značaja jer je bilo dobro znano da su Kurejšije, zbog Kabe, živjeli u duhovnom i materijalnom centru čitave Arabije, pa se kasnije, kada dječak odraste i stekne izvijesno bogatstvo, njegova rodbina po mlijeku mogla nadati značajnoj potpori. Stoga su kurejšijska djeca bila veoma atraktivna za preuzimanje na brigu i dojenje, tako da su karavane sa ženama iz pustinjskih plemena u pratnji njihovih muževa i skrbnika redovno dolazile u Meku da preuzmu djecu za dojenje.
Kratko nakon rođenja Muhammeda, alejhisselam, jedna takva karavana iz plemena Benu Sa'd ibn Bekr koji bijahu jedan ogranak velikog plemena Hevazin i življahu u području jugoistočno od Meke, kretala se u pravcu ovoga svetoga grada. Na samom začelju kolone nalazila se žena po imenu Halima kći Ebu Zuejba koja je putovala sa svojim mužem Harisom i tek rođenim sinom. Oni su bili prilično siromašni, a suša koja je tada trajala učinila je njihovu situaciju još složenijom. Vodili su sa sobom njihovu veoma staru devu čije je vime danima znalo biti suho, bez imalo mlijeka da se pomuze, a magarica na kojoj je Halima jahala bila je toliko iscrpljena da nikako nije mogla držati korak sa ostalim životinjama iz karavane, tako da su svako malo vremena svi morali zastajkivati i čekati da Halima pristigne kako je ne bi izgubili u pustinji. I Halimin tek rođeni sin bijaše iscrpljen i gladan, jer ona gotovo da i nije imala mlijeka u grudima, tako da je česti plač bebe uznemiravao njezine roditelje i držao ih po čitave noći budnim. S obzirom na takvo njihovo stanje oni, po dolasku u Meku, nisu imali šanse da dobiju neko dijete na dojenje, jer, iako se od beduina nije očekivalo veliko bogatstvo, ipak oni nisu smjeli biti ni previše siromašni. Halima tako za čitavo vrijeme svoga boravka u Meki nije bila u stanju dobiti niti jedno dijete na dojenje.
Sa druge strane ni Amina nije mogla naći dojilje za svoga sina, jer, iako je bilo znano da je mali Muhammed sin jedne od najpoznatijih i najčuvenijih porodica među Kurejšijama, svi su znali da je on siroče, bez oca od koga bi se mogla očekivati kakva potpora. Doduše, njegov djed je spadao među najuglednije Kurejšije, pa u neku ruku bio i njihov neformalni vođa, ali su svi znali da je Abdulmuttalib veoma star i da se nalazi u sutonu svoga života tako da se ni od njega nije mogla očekivati dugotrajnija pomoć. Iz ovih razloga svaka dojilja kojoj bi Amina ponudila svoga sina odbijala bi prihvatiti dijete. To je učinila i čak Halima.
Kada je preuzimanje djece bilo završeno i Benu Sa'dije se već počele spremati za povratak, velika milost dragog Allaha se spustila na Halimu i njezina muža, kada je ona, shvativši da je samo ona kao najsiromašnija dojilja ostala bez dojenčeta, iznenada odlučila uzeti ''ono siroče'' koje je opet jedino ostalo bez dojilje. ''Vratit ću se i uzeti ono siroče, možda nam Bog preko njega daruje neku blagodat'', rekla je, kako nam to predaje prenose, svome mužu. Njezin muž se složio tako da se Halima vratila Amini i uzela Muhammeda, alejhisselam, na dojenje.
Da su prihvatanjem tog siročeta odabrali najbolje i najblagodarnije dojenče koje su uopće mogli dobiti, Halimi i njezinu mužu postalo je sasvim jasno već u momentu kada ga je ona prvi put zadojila. Istog trena u njezine grudi nadošlo je mlijeko tako da su se i on i njegov brat po mlijeku do sitosti nahranili. Obje bebe su mirno zaspale tako da su Halima i Haris nakon dužeg vremena mogli mirno zakonačiti bez roditeljskih trauma i briga koje im je do tada donosio plač njihova gladnoga sina. Ljepota te noći im se još više povećala kada je Haris prišao onoj njihovoj staroj i iznemogloj devi, i ustanovio da joj je vime sada bilo puno mlijeka. Pomuzli su je i, napivši se mlijeka, mirno počinuli. Halima je kasnije izjavljivala da joj je ta noć bila jedna od najsretnijih u životu. Sutradan, kada su krenuli nazad, svi su sa čuđenjem ustanovili da je sada Halimina magarica išla tako brzo i snažno da nijedna druga jahalica nije mogla držati sa njom korak.
Ove blagodati su se nastavile i neprekidno trajale za svo vrijeme dok je Muhammed, alejhisselam, bio kod njih. Iako je u njihovom kraju vladala suša i bilo veoma malo ispaše i pojila za stoku, njihova stoka se uvijek vraćala sita, zdrava i jedra, sa vimenima punim ukusnog mlijeka, dok je stoka svih drugih, od gladi i žeđi iscrpljena, davala veoma malo mlijeka. Ostali pastiri su tada počeli da svoju stoku šalju na iste pašnjake na kojima pase Harisova i Halimina stoka, ali se opet njihova stoka vraćala gladna i iscrpljena dok je stoka dojilje malog Muhammeda redovno dolazila sita i bogata mlijekom.
Halimi je bez sumnje bilo jasno da je sva ta blagodat koju su uživali bila direktno prouzročena prisustvom kurejšiskog siročeta u njihovoj porodici, kojega je Bog, očevidno, obasipao velikim blagodatima, milošću i zaštitom. Iz tih razloga ona je poželjela da, i nakon isteka uobičajenog roka dojenja od dvije godine, zadrži kod sebe još neko vrijeme blagoslovljeno dijete. Prilikom susreta sa Aminom uputila joj je molbu da dijete ostane još koji par godina kod njih dok ne ojača. Amina je pristala i Halima se vratila sa mubarek dječakom u svoj zavičaj.
Međutim, ne bijaše suđeno da mali Muhammed ostane duže u pustinji jer je već bio istekao rok njegova boravka tamo koji je dragi Allah odredio. Sevep je bio jedan veoma zanimljiv događaj – prvo čišćenje mubarek srca[14] budućeg posljednjeg Allahovog poslanika čovječanstvu.
Jednog dana, nekoliko mjeseci nakon produženja roka, dok su Halima i Haris stajali ispred svog šatora a dječaci se igrali sa janjcima iza šatora, iznenada je do njih dotrčao njihov sin veoma uplašen i uznemiren. Kada su ga upitali šta se desilo dijete je uzbuđeno odgovorilo da su se iznenada pojavila dva lijepa mladića u bijelom, položila na leđa njegovog kurejšiskog brata po mlijeku, rasporila mu grudi i izvadila srce, dok je on čim je mogao doći sebi nakon šoka i ukočenosti odmah njima potrčao. Halima i Haris su potrčali iza šatora i zatekli malog Muhammeda, alejhisselam, kako mirno stoji gledajući u pravcu neba kao da nekoga pogledom svojim prati. Sa strahom su ga brzo pregledali i ustanovili da je dječak potpuno zdrav, bez i najmanje ranice na svome tijelu, ili pak traga nekog nasilnog akta. Jedino mu je među plećkama na leđima stajao biljeg, ali je on tu bio još od samog rođenja. Pitali su Muhammeda, alejhisselam, šta mu se desilo a on je odgovorio da su mu došla dva mladića, otvorila grudi i unutra nešto čeprkali, i zatim mu ponovo zatvorili grudi, dok on za svo to vrijeme nije osjetio nimalo bola niti straha, znajući da mu ta dvojica samo dobro žele i čine. Dijete, nepune tri godine staro, i pored svoje izrazite nadarenosti i bržeg razvitka u odnosu na svoje vršnjake, tada nije moglo potpunije objasniti šta se sve desilo prilikom te ''hirurške intervencije'' što ju je doživjelo. Godinama kasnije, Resulullah, Muhammed, alejhisselam, je podrobnije opisao pomenuti događaj: [15]
 
''Dođoše mi dva čovjeka, odjeveni u bijelo, sa zlatnom posudom punom snijega. Onda me položiše, i otvoriše prsa moja, izvadiše mi srce, pa iz njeg izdvojiše ugrušak crni, koji baciše. Onda snijegom opraše srce moje i prsa moja.'' [16]
 
A rekao je i ovo:
 
''Šejtan dotakne svakog sina Ademova kad ga rodi majka njegova, izuzimajući Merjemu i sina njezinog.'' [17]
 
Halima i Haris su možda u prvi mah pomislili da je sve to samo plod dječije mašte ili halucinacije na jarkom suncu, ali ih je upornost obadvojice dječaka u ponavljanju potpuno identičnog iskaza uvjerila da se uistinu nešto tajanstveno i začudno dogodilo njihovom kurejšijskom usvojeniku. Pobojali su se da dijete nije možda postalo opsihreno ili palo pod uticaj demona i u tom strahu odlučili da ga čim prije vrate njegovoj majci. Tako se desilo da su Halima i Haris neočekivano došli u Meku kako bi Amini vratili njezina sina.
Iznenadna njihova odluka da joj vrate sina, i to samo par mjeseci nakon jedva izmoljenog produžetka boravka djeteta, svakako da je bila jasan znak Amini da postoji neki viši razlog koji ih je na to nagnao. Nakon kratkog ispitivanja Halima je kazala Amini o čudnom događaju koji se desio njezinom sinu. Amina je smireno odgovorila da je to njoj sve normalno, jer je još od vremena trudnoće osjetila da njezino dijete živi pod velikom milošću, obilnim blagodatima i posebnom zaštitom dragog Boga.
Iako je tim riječima Amina uspjela umiriti uplašene beduine, ipak je zadržala svoga sina u Meki, a Halima i Haris se vratiše u svoj zavičaj. Na ovaj način se okončao period boravka Muhammeda, alejhisselam, u pustinji.
 
 
Siroče u djedovom naručju
 
 
Kada je Muhammed, alejhisselam, navršio šest godina njegova majka je odlučila da ga povede sa sobom u posjetu Jesribu. Njih dvoje, zajedno sa odanom ropkinjom Berekom, priključili su se jednoj karavani koja je išla na sjever i sa njima stigli u Jesrib, gdje su, smješteni u kućama svoje rodbine,[18] proveli izvijesno vrijeme. To su bili bezbrižni i nezaboravni dani dječije radosti za Muhammeda, alejhisselam. Kasnije je govorio kako se tada mnogo družio i igrao sa ostalom djecom, i da su ga ona naučila plivanju u jednom bazenu, kao i pravljenju i puštanju zmajeva.
Međutim, volja dragog Allaha bijaše da, nakon ovog perioda radosti, mubarek dijete očvrsne kroz još jednu plemenitu kušnju. Naime, kada su se vraćali iz Jesriba u Meku Amina se iznenada razboljela u mjestu Ebva nedaleko od Jesriba, gdje je nakon kraće bolesti preselila na budući svijet.
Dragi Allah najbolje zna svu ljepotu Njegove savršene mudrosti kojom je odredio da Njegov miljenik, koga je On inače odlikovao nad svim stvorenjima koliko je htjeo i učinio ga Svojim rahmetom (milošću) svim svjetovima, moradne podnijeti kušnju prerane majčine smrti i da, sa tek navršenih šest godina ostane siroče, bez ijednog roditelja. Ovdje se mogu izvući velike, zaista velike pouke, a jedna od njih, koja nam pada na um, mogla bi biti mudrost koja će kasnije biti ovjekovječena sljedećim ajetima plemenitog Kur'ana:
 
... Ne volite nešto, a ono može biti dobro za vas; nešto volite, a ono ispadne zlo po vas. - Allah zna, a vi ne znate. (2:216)
 
Dakle, naša spoznaja dobra i zla, odnosno korisnog i štetnog, za nas i našu sudbinu, ograničena je i time manjkava. Mi nikada ne možemo znati stvari u njihovoj punini i cjelini, već isključivo onoliko koliko nas Sveznajući znanjem o tome počasti. Odatle mi ne možemo znati šta je uistinu dobro, a šta zlo po nas. Ako smo vjernici onda moramo prihvatiti da se uistinu sve, i ono što nama može izgledati dobro, i ono što nama može izgledati zlo, zbiva sa znanjem dragog Allaha, po Njegovoj odredbi i dopuštenju. Važnost ove činjenice može se vidjeti i u tome što je upravo ovo valjana ulema definirala kao šesti imanski šart, po kome naš iman (vjera) ne može biti valjan i potpun ako, nakon obaveznih svjedočenja da vjerujemo u Allaha (amentu billahi), u Njegove meleke (ve melâiketihi), u Njegove Knjige (ve kutubihi), u Njegove poslanike (ve rusulihi), u Sudnji Dan (vel jevimil-ahiri), isto tako obavezno ne posvjedočimo da sve što se zbiva, i dobro i loše, isključivo se zbiva po Allahovoj odredbi (ve bil qaderi, hajrihi ve šerrihi, minnallahi teala).
Prema tome, mudrost istinske vjere nam jasno kazuje da ne možemo i ne smijemo mi, ograničeni kakvi jesmo, sebi davati za pravo da, neuzubillah, sudimo o sudbini: da li je dobra ili loša, pravedna ili nepravedna, zaslužena ili nezaslužena, i slično tomu. Naprotiv, naše je da shvatimo da je sudbina određena od strane savršenog Odreditelja, koji je apsolutno čist i uzvišen od bilo kakve manjkavosti, ograničenja, zla ili nepravde, tako da je Njegova odredba uvijek apsolutno dobra, pravedna i savršeno valjana bez obzira na to da li mi to možemo vidjeti ili ne.
Stoga, ako je Allahov miljenik i Njegov resul, Muhammed, alejhisselam, sa svom svojom odabranošću, ugledom i deredžom što ih kod Rabba uživa, morao podnijeti takvu jednu kušnju da u ranoj mladosti ostane bez roditelja, odakle onda bilo kome od nas pravo da se srdimo i ljutito protestujemo kad nas dragi Allah nečim iskuša!? A On, zasigurno, nikoga ne kuša onim što dotični ne može podnijeti. Primjer ovoga je, takođe i Ejjub, alejhisselam, čija je kušnja općepoznata i velika pouka vjernicima (Kur'an, 38:43). Kada govori o ovome dragi Allah sasvim jasno ističe njegovu izdržljivost:
 
... Mi smo znali da je on izdržljiv; divan je rob on bio i mnogo se kajao! (38:44),
 
bez koje on ne bi ni bio iskušavan na taj način. Uz molbu dragom Allahu za oprost, usuđujemo se to kazati jer On jasno kaže:
 
Mi nikoga ne opterećujemo preko njegovih mogućnosti; u Nas je Knjiga koja istinu govori, i nikome se nepravda neće učiniti. (23:62)
 
Nakon ove digresije vraćamo se našoj temi.
Amina je ukopana u Ebvi,[19] a Bereka je, u društvu nekih putnika, vratila Muhammeda, alejhisselam, u Meku.
Sada je Abdulmuttalib preuzeo potpunu brigu nad svojim unukom i svi u Meki su vrlo brzo mogli uočiti kako se, od ranije dobro znana posebna ljubav Abdulmuttalibova prema Abdullahu, sada prenijela na njegovog sina, i to još jača i izraženija. Provodio je sa svojim unukom što je mogao više vremena, tako da su ih u Meki gotovo svaki dan viđali zajedno. Uvijek mu je radost, smiraj i posebno zadovoljstvo predstavljalo pogledom pratiti Muhammeda, alejhisselam, kako se igra, šta radi. Svatko od njegove brojne djece i unuka, iz velikog poštovanja prema njemu, izbjegavao je sjesti na šilte koje je bivalo Abdulmuttalibu svaki dan prostirano neposredno uz Kabu još od vremena kada je na snu dobio informaciju o mjestu Zem Zema, ali je Abdullahov mali sin uvijek mogao tamo da sjedne sa dopuštenjem i radošću svoga brižnog djeda. Abdulmuttalibu, koji je tada imao oko osamdeset godina, čak nije bilo ni malo ponižavajuće upitati svoga sedmogodišnjeg unuka za savjet i mišljenje o mnogim stvarima o kojima bi se raspravljalo u Kući za vijećanje Kurejšija, i to pred svim ostalim Mekanskim uglednicima. Kada bi ga ostali vijećnici sa čuđenjem pitali kako može tražiti i slijediti savjet maloga djeteta o tako važnim stvarima, on bi uvijek odgovarao: ''Velika budućnost stoji pred mojim sinom''.[20]
 
 
U Ebu Talibovom domu
 
 
Abdulmuttalib je umro dvije godine nakon Aminine smrti tako da je Muhammed, alejhisselam, u dobi od osam godina ostao i bez svog djeda koji ga je toliko mnogo volio i pazio.
Međutim, mubarek dječak nije ostao bez dužne ljubavi i pažnje jer je brigu o njemu sada preuzeo njegov amidža Ebu Talib, kojemu je taj emanet predao otac njegov, Abdulmuttalib, na samrti. Ebu Talib je preuzeti emanet brižno, vjerno i dosljedno čuvao čitav svoj život, tako da je Muhammed, alejhisselam, u njemu uvijek imao vjernog i brižnog staratelja, pomagača i zaštitnika, što će se kasnije naročito potvrditi u burnim vremenima njegove poslaničke misije kada je Ebu Talib uvijek bio uz njega i smjerno ga štitio, pa makar i po cijenu narušavanja odnosa sa svim ostalim Kurejšijama. I Fatima, Ebu Talibova žena, je mnogo voljela i pazila Muhammeda, alejhisselam, nastojeći da mu, što je više mogla, zamijeni njegovu majku. Resulullah bi kasnije za nju znao reći da je više voljela da njezina rođena djeca gladuju nego li on.[21]
Iz ovog perioda Muhammedovog, alejhisselam, života postoji predaja o još jednom velikom čudu (mu'džizi) vezanoj za njega. Naime, u Meki je bila posebno velika suša. Ebu Talib je, vjerovatno po nadahnuću, svoga mubarek bratića doveo do Kabe. Dječak je stajao naslonjen leđima na zid Kabe gledajući svojim očima ka nebu. Ubrzo su se počeli gomilati oblaci, a kada je Ebu Talib pokazao prstom na njega iz oblaka se prolomila velika kiša čijom vodom su napojeni svi stanovnici Meke i njihova stoka.[22]
 
 
Monah Behira
 
 
Kada je Muhammed, alejhisselam, imao devet ili pak dvanaest godina,[23] njegov amidža Ebu Talib odlučio ga je povesti sa sobom na putovanje u Siriju. Oformljena je karavana i njih dvojica su krenuli zajedno sa ostalim putnicima. Put do Sirije i općenito Sredozemlja iz Meke u ta vremena trajao je, koliko je nama poznato, oko mjesec dana kamiljeg hoda i zahtijevao je popriličan napor, a nije bio sasvim lišen ni opasnosti. U doba mira uglavnom nije prijetila velika opasnost od pljačkaških plemena (mada se uvijek moralo računati i na eventualno iznenadno kršenje važećeg sporazuma), ali je pustinja uvijek sobom nosila opasnosti od žeđi i divljih zvijeri. Međutim, i pored svih tih opasnosti, život jednog Kurejšije nije se mogao zamisliti bez trgovačkih karavana i putovanja kroz pustinju. Ebu Talibova želja da njegov bratić počne stjecati neophodna i dragocijena iskustva, uz sasvim vjerovatne molbe radoznalog dječaka, bila je presudna u njegovoj odluci da povede Muhammeda, alejhisselam, sa sobom.
Mekanske karavane su se uglavnom zaustavljale na već od davnina poznatim odmorištima, a jedno od uobičajenih bilo je u gradu Busri u Siriji. Odmorište se nalazilo na periferiji tog grada i na njemu je bilo izraslo jedno veliko drvo koje je pružalo dragocijenu hladovinu putnicima. U samoj blizini tog odmorišta nalazila se jedna monaška ćelija. Kada je karavana stigla na to odmorište monah Behira koji je u to vrijeme živio u ćeliji, Allahovom milošću i neizmjernom mudrošću, bio je nadahnut da uoči začudne znakove iz kojih je shvatio da se među njezinim putnicima nalazi budući Allahov poslanik. Ebu Bekr Siradžuddin na jedan sadržajan i jezgrovit način opisuje ovaj izuzetno zanimljivi događaj, pa smo se odlučili prirediti to poglavlje iz njegove knjige:
 
... Abdu l-Muttalibov imetak se smanjio krajem njegova života tako da je na samrti ostavio tek malo naslijeđe svakom od svojih sinova. Neki od njih, naročito Abdu l-Uzza, poznat kao Ebu Leheb, sami su stekli bo­gatstvo. Ebu Talib je, međutim, bio siromašan pa se njegov bratić osje­ćao dužnim da sam zarađuje za život. Zbog toga je čuvao ovce i koze i tako provodio dan za danom sam u brdima iznad Mekke ili padinama što se spuštaju u dolinu. Amidža bi ga ponekad poveo sa sobom na putova­nje. Jednom prilikom, kada je imao devet godina, ili po nekima, dvana­est, zaputili su se u jednome trgovačkom karavanu za Siriju.
U Busri, blizu jednog od odmorišta na kojem su se mekanski karavani redovno zaustavljali, nalazila se jedna isposnička ćelija u kojoj je iz generacije u generaciju živio po jedan kršćanski monah. Kad bi jedan umro, drugi bi zauzimao njegovo mjesto, naslijeđujući sve što je bilo u ćeliji, uključu­jući i neke stare rukopise. U jednom od njih je bilo zapisano drevno ka­zivanje da će se među Arapima pojaviti poslanik. Behira, monah koji je tada živio u ćeliji, bio je dobro upoznat sa sadržajem ove knjige koja mu je bila zanimljiva naročito zbog toga što je, kao i Vereka, i sam osjećao da će se dolazak Vjerovjesnika desiti za njegova života. Često je viđao mekanske karavane kako se približavaju i zaustavlja­ju nedaleko od njegove ćelije, ali ovaj mu je naročito privukao pažnju nečim što nikad ranije nije vidio: mali niski oblak se sporo kretao iznad njihovih glava tako da je uvijek bio između sunca i jednog ili dva putni­ka. Sa pojačanim zanimanjem je posmatrao kako se približavaju. Usko­ro se njegova znatiželja pretvorila u zapanjenost kad je vidio da se oblak prestaje kretati čim oni stanu, ostajući nepomičan iznad drveta pod ko­je su se sklonili, dok je i samo drvo spuštalo grane nad njima tako da su bili u dvostrukoj sjeni. Behira je znao da je takvo znamenje, mada ne­upadljivo, bilo od izuzetnog značaja. Ono se moglo objasniti samo ne­čim nadnaravnim, tako da je odmah pomislio na očekivanog poslanika. Je li moguće da je konačno stigao i da se nalazi među ovim putnicima?
Nešto ranije je ova monaška ćelija bila opskrbljena hranom i pićem pa je monah skupio sve što je imao i poslao poruku karavanu: "Kurejšije, pri­premio sam hranu za vas i molim vas da dođete kod mene, svi vi, mladi i stari, robovi i slobodni ljudi." Svi dođoše u njegovu ćeliju, ali usprkos onom što je rekao, ostaviše Muhammeda da im čuva kamile i stvari.
Dok su se približavali, Behira je proučavao njihova lica, jedno po jedno, ali ne vidje ništa što bi odgovaralo opisu iz njegove knjige, niti je izgledalo da je među njima onaj koji bi odgovarao veličini ona dva čuda. Možda nisu svi došli.
"Kurejšije", rekao je, "neka niko od vas ne ostane." "Nikog nismo ostavili," odgovorili su, "osim jednog dječaka, najmlađeg od nas." "Ne postupajte tako s njim," reče Behira," već ga pozovite da jede sa nama." Ebu Talib i drugi počeše se prekorijevati uslijed očite nerazboritosti. "Za­ista zaslužujemo ukor," reče jedan od njih, ''jer smo dozvolili da Abdulla­hov sin ostane, umjesto da ga pozovemo da nam se pridruži u gozbi," pa tako odoše kod njega, zagrliše ga i dovedoše da sjedne sa ljudima.
Samo jedan pogled na dječakovo lice bio je dovoljan Behiri da obja­sni ona čuda, a pažljivo ga posmatrajući za vrijeme jela, primijetio je da mnoga obilježja njegova lica i tijela odgovaraju opisu iz knjige. Kad su završili sa jelom, monah priđe svome najmlađem gostu i upita ga kako živi i šta sanja kao i općenito o njegovim poslovima. Muhammed mu spremno odgovori na sva pitanja, jer je Behira bio dostojan poštovanja, a njegova pitanja ljubazna i dobronamjerna, te on bez oklijevanja rastvo­ri ogrtač kada ga monah konačno zamoli da mu pokaže leđa. Behira je već bio uvjeren, a sad dvostruko, jer je između njegovih plećki stajao znak koji je i očekivao da vidi, pečat poslanstva upravo onakav kako ga je njegova knjiga opisivala, i to na tačno naznačenom mjestu.
Okrenuo se prema Ebu Talibu: "U kakvom je srodstvu ovaj dječak s tobom?" ­upitao je. "On je moj sin", reče Ebu Talib. "On nije tvoj sin," reče mo­nah. "Ne može biti da je otac ovoga dječaka živ." "On je sin moga bra­ta," reče Ebu Talib. "A šta je sa njegovim ocem?" - upita monah. "Umro je," odgovori drugi, "dok je dječak još bio u majčinom trbuhu."
"To je istina," reče Behira. "Odvedite ovog dječaka natrag u svoju zemlju i ču­vajte ga od Židova, jer, Boga mi, ako oni saznaju ono što ja znam, zlo će mu nanijeti. Veliki se puti prostiru pred tvojim bratićem." ...[24]
 
Veoma je zanimljivo uočiti kako je Behira imao valjane svete spise u kojima su ostale izvorne informacije o Muhammedu, alejhisselam, što jasno upućuje na to da je on na ispravan način slijedio Indžil i duhovnu tradiciju Mesiha Isaâ, alejhisselam, odnosno da je bio musliman.[25]
Takođe je veoma zanimljivo uočiti njegovo upozorenje o opasnosti koja je mubarek dječaku prijetila od Židova iz čega se jasno vidi da je već u to doba, nažalost, većina Židova nosila tegobno breme ''poslaničkih ubicâ'' kao i ''prokletog naroda otvrdnula srca'', o čemu Kur'an časni jasno kazuje, ali i sasvim jasno ističe da se to nikako ne odnosi na čestitu manjinu iskrenih vjernika među njima, koji, svakako, imaju svoje mjesto kod dragog Allaha i odgovarajući udio u raskošu Njegove beskrajne milosti.[26]
Uvidjevši Behirinu mudrost i pronicljivost Ebu Talib je, kako nam to neke predaje kazuju, odlučio da ga posluša i tako se vratio sa Muhammedom, alejhisselam, u Meku. [27]
 
[1] U ta vremena na putu su vrebale razne opasnosti tako da se nastojalo izbjeći samostalno putovanje kad god se to moglo, pogotovu na većim rastojanjima.
[2] Abdullahova majka se, kako se prenosi, zvala Fatima i bila je iz redova moćnoga kurejšijskoga roda Mahzumija. Dragi Allah najbolje zna.
[3] Ibn Hišam, ''Poslanikov životopis'', str. 31.
[4] Originalni izraz Kur'ana je: ''ve nefahtu fihi mir-Ruhi'' što doslovno znači: ''i udahnem u njega od Svoga Ruha (Duha)''
[5] Mi to sa ovim stepenom znanja i spoznaje zamišljamo kao neku svjetlost, a samo dragi Allah zna istinsku bit toga udahnuća od Vlastitog Ruha u Adema, alejhisselam, odnosno – čovjeka.
[6] Dove koju su Ibrahim i Ismail, alejhisselam, dragom Allahu upućivali prilikom gradnje Kabe, kada su tiho šaputali: Gospodaru naš, pošalji im poslanika, jednog od njih, koji će im ajete Tvoje kazivati i Knjizi ih i mudrosti učiti i očistiti ih, jer Ti si, uistinu, silan i mudar!'' (Kur'an, 2:129)
[7] Olakšanje i nada koje dragi Allah dade, kada Ga Musa, alejhisselam, skrušeno zamoli prilikom zemljotresa na padinama Sinajske gore, nakon okončanja užasne vratolomije Benu Israila oličene u obožavanju zlatnog teleta: "Kaznom Svojom Ja kažnjavam koga hoću", reče On, "a milost Moja obuhvaća sve; daću je onima koji se budu grijeha klonili i zekat davali, i onima koji u dokaze Naše budu vjerovali, onima koji će slijediti Poslanika, vjerovijesnika, koji neće znati čitati ni pisati, kojeg oni kod sebe, u Tevratu i Indžilu, zapisana nalaze, koji će od njih tražiti da čine dobra djela, a od odvratnih odvraćati ih, koji će im lijepa jela dozvoliti, a ružna im zabraniti, koji će ih tereta i teškoća koje su oni imali osloboditi. Zato će oni koji budu u njega vjerovali, koji ga budu podržavali i pomagali i svjetlo po njemu poslano slijedili postići ono što budu željeli. (7:156,157)
[8] Isa, alejhisselam, je sasvim jasno najavljivao dolazak ''Ahmeda'' (ime potpuno istog značenja ''hvaljeni'' kao i ''Muhammed'') nakon njega: A kada Isa, sin Merjemin, reče: "O sinovi Israilovi, ja sam vam Allahov poslanik da vam potvrdim prije mene objavljeni Tevrat i da vam donesem radosnu vijest o poslaniku čije je ime Ahmed, koji će poslije mene doći"; i kad im je on donio jasne dokaze, oni rekoše: "Ovo je prava vradžbina!" (61:6)
[9] Poznat je hadis u kome Muhammed, alejhisselam, ističe kako je njegovo poslanje na neki način samo ugradnja posljednje cigle u kući vjere koju izgradiše svi poslanici prije njega.
[10] Sina tur (Tur Sina) Sinajsko gorje; mjesto gdje se Bog Uzvišeni pokazao Musau, a.s., u obliku svjetla.
[11] Dio Mevluda koji je ''po muteber ćitabima spjevao Mirza Safvet (Safvet-beg Bašagić)''; Zbirka mevluda, El-Kalem, Sarajevo, 2003, str. 39-45.
[12] Ovo smo preuzeli iz teksta Kenana Čeme ''Kur'ansko-Poslaničke mu'džize'' koji, nadamo se sa zadovoljstvom i dopuštenjem dragog Allaha, poštovani čitaoci možete naći na ovom web sajtu.
[13] Prema nekim predajama, tom prilikom mu je Abdulmuttalib nadjenuo ime, a nadahnuće je dobio kroz jedan san što ga je usnio malo ranije. U tom snu je vidio veliki srebrni lanac kako izlazi iz njegove kičme, jedan kraj se gubio u nebeskim prostranstvima, drugi je bio zariven duboko u zemlju, jedan se gubio na istočnom horizontu a drugi na zapadnom. Iz lanca je izraslo veliko drvo sa gustom krošnjom i plodovima koji su sijali poput zvijezda na nebu. Uskoro su počele dolaziti nepregledne mase ljudi i sa istoka, i sa zapada, približavajući se tom drvetu i pokušavajući dosegnuti njegove svijetleće plodove. Tumačenje sna bilo je da će se iz njegova potomstva roditi mubarek dijete koje će hvaliti i voljeti i stanovnici nebesa, i stanovnici Zemlje, i sa istoka i sa zapada (što je vjerovatno sinonim za sve četiri strane svijeta, jer Arapi, kako se nama čini, termin ''od mašrika – istoka do magriba – zapada'' koriste u smislu svih strana svijeta, a dragi Allah najbolje zna). Zbog toga je svom unuku i nadjenuo ime sa značenjem ''Hvaljeni'' tj. ''Muhammed''. Da li je Muhammedu, alejhisselam, ime nadjenula njegova majka ili njegov djed, to dragi Allah najbolje zna, ali ono što je bitno uočiti u obje ove verzije je to da je ime Resulullahovo bilo određeno ''na nebu'' tj. da onaj ko mu je dao ime, bila to Amina ili Abdulmuttalib, nije odabrao ime po vlastitoj volji, već je bio nadahnut sa neba.
[14] Kasnije će se taj iznimno zanimljivi događaj, voljom dragog Allaha, ponoviti u noći Israâ i Mir'adža, neposredno pred početak tog nebeskog putovanja, o čemu će se kasnije, inša'Allah, govoriti.
[15] Ebu Bekr Siradžuddin (Martin Lings), ''Muhammed, njegov život zasnovan na najranijim izvorima'', str. 34.
[16] Leydenovo izdanje knjige ''Kitab at-Tabaqat el-Kebir'' Muhammeda ibn Sa'da (I/1, 96)
[17] Hadis kojega bilježi Buhari (LX, 54)
[18] Riječ je, najvjerovatnije, o porodici Abdulmuttalibove majke Selme iz roda Nedždžar plemena Hazredž, a dragi Allah najbolje zna.
[19] Muhammed, alejhisselam, kasnije nije propuštao priliku da obiđe majčin mezar i dadne oduška svojim emocijama, kad god bi se sa ashabima zatekao u blizini Ebve.
[20] Ebu Bekr Siradžuddin (Martin Lings), ''Muhammed, njegov život zasnovan na najranijim izvorima'', str. 36.
[21] Isto.
[22] Safijurrahman El-Mubarekfuri ''Zapečaćeni džennetski napitak'', str. 63., 64.
[23] Neki izvori navode jedan a neki drugi podatak, tako da nije pouzdano znano koliko je Muhammed, alejhisselam, imao godina u vrijeme zbivanja ovog događaja. U svakom slučaju pouzdano se zna da je bio još dječak i to je za ovu priču jedino značajno, a dragi Allah najbolje zna.
[24] Ebu Bekr Siradžuddin (Martin Lings), ''Muhammed, njegov život zasnovan na najranijim izvorima'', str. 37-38.
[25] S obzirom da je riječ o vremenu prije objavljivanja Kur'ana, svi oni koji su na valjan način (bez dogme o trojstvu, žrtvi ''Božijeg sina'' za otkup grijeha i ostalih novododatih elemenata kršćanske vjere i tradicije) slijedili Indžil i tradiciju Isaâ, alejhisselam, sasvim su bili u okrilju vječne, izvorne Allahove vjere, islama. U ovom smislu o Behiri smo već govorili u kazivanju o Isau, alejhisselam.
[26] O ovome smo nešto kazivali u kazivanju o Mesihu Isau, alejhisselam, u okviru naslova ''Jevreji u vremenu nakon Isaâ, alejhisselam''.
[27] Ima mišljenja da ga je vratio sa nekim momcima u Meku, a on sam ostao u Siriji dok nije završio poslove. Isto tako ima mišljenja da su ostali zajedno u Siriji, najvjerovatnije uz povećanu pažnju, sve dok nisu obavljeni planirani poslovi, nakon čega su se vratili u Meku. Allah dragi najbolje zna.

 

Ocjena: 

Kazivanje o Muhammedu, alejhisselam, (II dio): život prije objave

Autor(i): 

El Emin

 

Abdulmuttalibov imetak se, kako je ranije navedeno, što zbog njegove starosti, ali vjerovatno još i više zbog njegove zauzetosti brigom oko Allahove Kuće koja mu nije dopuštala značajniji angažman na materijalnim sticanjima, pred kraj njegova života bio osjetno umanjio. Zbog toga Ebu Talib od oca svojega nije mogao dobiti nekog značajnijeg nasljedstva. Pošto, voljom dragog Allaha, ni vlastitim trudom i zalaganjem nije uspio stjeći kakva bogatstva, Ebu Talib je bio na granici siromaštva. Uvidjevši to njegov bratić se još od rane mladosti osjetio obaveznim da dadne svoj doprinos uvećanju kućnoga budžeta. U tom smislu Muhammed, alejhisselam, je dosta vremena provodio na periferiji Meke kao i na obroncima obližnjih brda čuvajući stoku svoga amidže.[1] Taj boravak u prirodi značajno mu je koristio jer je na taj način bio odvojen i sačuvan od prljavštine i grijeha koje je nosio paganski svakodnevni život u Meki.

Idoli su svojim prisustvom, istina, unekoliko onečišćavali Kabu kao i Meku općenito, ali to, svakako, niti u najmanjoj mjeri nije moglo umanjiti svetost tih časnih mjesta, odnosno bereket što ga je dragi Allah u obilju neizmjernom tamo spustio. Isto tako, ova duhovna prljavština nije mogla zatamniti blistavu svjetlost Muhammedove, alejhisselam, mubarek nutrine, a uz to ga je dragi Allah, još od rođenja, zaštitio ulivši mu u srce veliku odbojnost prema idolima. Od kako je znao za sebe, mrzio ih je i izbjegavao boravak u njihovoj blizini.[2]

Međutim, mladiću u punoj snazi mladosti, sa strastima i ovosvjetskim željama koje se u njemu bude i u pubertetu razvijaju, ipak je paganski način života, uz to praćen nemoralom i razuzdanim strastima, predstavljao kušnju i neprijatnost. U tom smislu je, pronicljivošću Allahovog odabranika i miljenika, Muhammed, alejhisselam, intuitivno osjećao kako mu osamljivanje u prirodi mnogo više odgovara. Mogao je jasnije i sadržajnije razmišljati, osluškivati dah prirode i upijati njezinu nepatvorenu izvornu ljepotu, osjećati njezin sklad i harmoniju i, učestvujući u tome, vraćati se istinskoj bitî vlastite ličnosti, odnosno vlastitom ishodištu u blizini svojega Gospodara iako Ga u to doba ne poznavaše na pravi način.

Ovakvo njegovo stanje (hâl) nagnalo ga je, vjerujemo, da stekne naviku i započne redovitu praksu povremenog osamljivanja u prirodi i intenzivnog razmišljanja. Držao se ovoga u mnogim godinama što su slijedile, prolazeći period intenzivnog odgajanja od strane dragog Allaha steknuvši time najljepši odgoj,[3] koji je rezultirao njegovom savršenom i kao bistra voda prozirnom moralnom čistoćom.

Nuri Muhammedijje sve više blistavom zvijezdom postajaše, a to Kur'an časni, decenijama kasnije, jasno izreče:

... ti ćeš (O, Muhammede), sigurno, nagradu neprekidnu dobiti, jer ti si, zaista, najljepše ćudi ... (68:3,4)

Svjetlost Muhammedove, alejhisselam, savršene ličnosti i njegove, kako Allahova Riječ, Kur'an časni kazuje, ''najljepše ćudi'' simbolički se izražava u spektru prelijepih duginih boja sa obiljem najrazličitijih nijansi koje sve skupa čine savršeni izražaj moralne usavršenosti upotpunjen u imenu ''El Emin''.

Arapi su običavali davati imena i nadimke prema osobinama koje je konkretna osoba pokazivala u svome svakodnevnom životu, pa je tako i nadimak Muhammedov, alejhisselam, El Emin (povjerljivi, pošteni, pouzdani, moralni, koji drži zadatu riječ i ispunjava je, na kog se može uvijek osloniti) najbolje znamenje njegova savršenog morala i ugleda što ga uživaše kod svojih sunarodnika.

Ljepota čistog srca, duha i duše Muhammeda, alejhisselam, posljedica je blistavog sjaja ''Allahovog udahnuća od Vlastitoga Ruha'' pohranjena u njegovoj mubarek nutrini. Savršeni moral razvija se u savršenom čovjeku, a njegova unutarnja ljepota se odasjava i na vanjsku, fizičku ljepotu.

Resululluah, Muhammed, alejhisselam, kako nam ga vjerodostojni izvori opisuju, čovjek je izrazite fizičke ljepote i gracioznosti, bijele puti, srednje visine, vitak bez iole izraženog trbuha, atletskog stasa, širokih prsa i skladna tijela, lijepe i krupne glave uokvirene bradom i kosom koju drži dužom tako da mu po jednima doseže ramena a po drugima sredinu vrata, kosa i brada su mu guste, crne boje[4] i blago valovite (niti ravne niti kovrdžave), lijepa lica sa blago povijenim nosom, lijepo oblikovanih usta sa blistavim zubima koji izgledaju poput ''bisera u kutiji od rubina'', krupnih crnih[5] očiju sa dugim trepavicama i blago savijenim gustim obrvama, na leđima mu između plećki stoji biljeg: Pečat Allahovog poslanstva.

Ljepota njegovog fizičkog izgleda i plemenitog morala, u stvari se smatraju natprirodnim djelom, jednom od plemenitih mu'džiza dragog Allaha, čudom koje jasno ukazuje na Muhammedovu, alejhisselam, odabranost i poslanstvo.[6]

Savez pravednika

Muhammed, alejhisselam, mada nikako ne bijaše slab, ipak javno ne pokazivaše[7] izrazitu fizičku snagu i borbenu vještinu. Sa druge strane svima bijaše jasno da on ima veoma oštar vid[8] i da je, poput predaka svojih Ibrahima i Ismaila, alejhimesselam, veoma vješt i prezican u gađanju lukom i strijelom. Međutim, osim što se unutarnja ljepota odasjava na vanjsku, ona ima i jasno ozračje u velikoj potrebi za pravdom, borbom protiv zuluma i eksploatacije, pa ova plemenita svojstva istinskog gazije i junaka isijavaše iz cjelokupnog bića Muhammedova, alejhisselam, koji uvijek bijaše smiren, blag, strpljiv i milostiv, ali se nikad ne prezaše snažno i odlučno suprostaviti svim vidovima zuluma i nepravde.

U ovome Muhammed, alejhisselam, Bogu dragom hvala, usamljen ne bijaše, jer su i neke druge Kurejšije osjećale bol zbog nepostojanja jednog efikasnog sistema zaštite prava svih ljudi, naročito slabih i siromašnih, od zuluma bezobzirnih snagatora i oholih bogataša. Razmišljanja o jednom ovakvom sistemu neko vrijeme su bujala u srcima pravednika i čestitih ljudi među Kurejšijama, a onda se desilo da se zbio jedan događaj čija kap prevrši čašu njihove pasivnosti i nagna ih na konkretnu akciju.

Naime, desilo se da je neki Zebid, trgovac iz Jemena, prodao neku robu jednom od najimućnijih i najutjecajnijih ljudi iz redova kurejšijskog roda Sehm. Kada je ovaj Sehmija preuzeo robu odbio je trgovcu platiti ugovorenu cijenu, računajući da prevareni stranac nikako neće moći ostvariti svoje pravo u ''njegovom'' gradu u kome ima dosta njegovih prijatelja i saveznika.

Međutim, u toj svojoj računici grdno se prevario jer dragi Allah nikako ne voli zulum i nepravdu, a pogotovu ne unutar svetog grada Meke. Tako se desilo da pravedni zahtjevi za naknadom, koje je Zebid javno, glasno i uporno izgovarao, potaknuše čestite i pravedne Kurejšije na akciju. Abdullah ibn Džudan, poglavar kurejšijskog roda Tejm, jedan od najbogatijih i ujedno najmoćnijih ljudi u Meki, ponudi svoju prostranu kuću kao mjesto gdje će se okupljati i dogovarati svi ljubitelji pravde. Na njegov poziv odgovoriše prvaci i uglednici rodova Hašim, Muttalib, Zuhra, Esed i Adi. Na tom sastanku se dogovoriše da u Meki formiraju savez pravednih koji će uvijek nastojati da se pravedno postupa i štite prava slabih, nemoćnih i obespravljenih. Čim su donijeli tu odluku predstavnici svih naprijed pomenutih rodova, zajedno sa Abdullahom koji je predstavljao vlastiti rod Tejm, odoše do Kabe i Hadžerul-esved poliše vodom koju pustiše da se slije u jednu posudu. Potom se svi prisutni malo napiše te vode i onda, dignuvši desnu ruku iznad glave, zakleše se da će ubuduće u svakom slučaju nasilja u Meki svi zajedno stati u zaštitu tlačenog, a protiv tlačitelja, bez obzira bio tlačeni od Kurejšija ili tuđinac, i to sve dotle dok pravda ne bude zadovoljena.

Savez pravednih je odmah čim je osnovan energično reagovao u slučaju koji je na neki način i bio sevep njegova formiranja, pa je onaj nasilnik od Sehmija bio prisiljen u cijelosti isplatiti dug Zebidu.

Predstavnik Benu Hašimija na tom plemenitom skupu bio je Zubejr ibn Abdulmuttalib.[9] On je sa sobom poveo i svoga mladog bratića, tako da je i Muhammed, alejhisselam, prisustvovao skupu i, zajedno sa ostalima, zakletvu dao. Godinama kasnije Muhammed, alejhisselam, je o tome govorio:

''Bio sam prisutan u kući Abdullaha ibn Džudana, u savezu tako dobrom da ne bih zamijenio svoje sudjelovanje u njemu ni za stado deva riđih. I kad bih sad, u islamu, bio pozvan u nj, radosno bih se odazvao.'' [10]

Prvi rođak domaćina skupa Abdullaha ibn Džudana, Ebu Kuhafa iz roda Tejm, također je poveo svoga sina Atika, koji je bio godinu ili dvije mlađi od Muhammeda, alejhisselam. Kasnije će, milošću dragog Allaha, Atik, inače daleko poznatiji po svome drugom imenu Ebu Bekr, biti jedan od najbližih drugova Muhammedovih, alejhisselam.

Porodica i dom

 

Finansiranje uspostavljanja, odaslanja i zaštite karavane na njezinom dugotrajnom putovanju, u ta vremena bijaše izuzetno zahtijevna obaveza koju su mogli ispuniti samo imućniji članovi društva, pa je među Kurejšijama bila prisutna praksa udruživanja sredstava u svrhu opremanja zajedničkih karavana. Isto tako, nerijetko se znalo desiti da vlasnik robe iz nekog razloga ne može ići sa karavanom, pa bi tada unajmljivao neku pouzdanu i sposobnu osobu da za njegov račun obavi trgovački posao uz isplatu izvijesne naknade. S obzirom da su povjerenje i poštenje u takvim slučajevima bile najvažnija svojstva, ''El Emin'' bijaše jedan od najcjenjenijih ljudi kome su svi rado povjeravali svoju robu da njome za njihov račun trguje, ili pak da je za njih čuva u svojoj kući. Nije nam poznato koliko je puta Muhammed, alejhisselam, putovao u ovakvim poslovnim aranžmanima, ali je općepoznato da je jedno njegovo takvo putovanje značajno obilježilo čitavu njegov ovozemaljski život.

Hatidža kći Huvejlidova, porijeklom od kurejšijskog roda Esed, bila je veoma sposobna i samostalna žena. Imala je izraženog dara za trgovinu tako da je u kratkom roku stekla veliko bogatstvo. Snaga njezine ličnosti, njezina pamet i oštroumnost, njezina izražena fizička ljepota[11] i, svakako, njezino bogatstvo, utjecali su da je bila, najvjerovatnije, najuglednija i najutjecajnija žena u Meki. Prije vremena o kome govorimo ona se udavala dva puta, ali nakon smrti njezina drugog muža, iako su joj sa svih strana stizale bračne ponude, Hatidža bijaše čvrsta u namjeri da se za izvijesno vrijeme ponovo ne udaje, tako da ih je sve redom odbijala. S obzirom da ona kao žena nije mogla da putuje u karavanama u društvu muškaraca, redovno bi svoju robu povjeravala nekome koga bi unajmila da za njezin račun trguje. Tako se desilo da je jedne prilike, kada je imala znatnu količinu raznih roba za trgovanje u Siriji, odlučila unajmiti El Emina, Muhammeda, alejhisselam, koji tada imaše dvadeset pet godina života. Obećala mu je izuzetno bogatu naknadu, čak dva puta veću od najveće koju je ranije platila bilo kojem čovjeku, a uz to je s njim poslala i njezina roba Mejseru da mu bude od pomoći na putu. Za vrijeme dugotrajnog pustinjskog putovanja na sjever do Sirije, Mejsera je mogao da dobro upozna svoga saputnika i da se i sam uvjeri u njegovu izuzetnu dobrotu, poštenje i plemenitost, iako su mu one, vjerovatno, već bile poznate. Osim toga, bilo mu je dato da uoči izvijesnu posebnost kod Muhammeda, alejhisselam, osjetivši kako ga odlikuje neka tajanstvena ''nebeska'' zaštita i bereket. Prvo konkretno znamenje o tim kvalitetima svoga saputnika dobio je kada su došli do Busre. Zaustavili su se na samom ulazu u Busru i sjeli u hladovinu drveta da se odmore kada im je prišao monah iz obližnje isposničke ćelije. Zvao se Nestor[12] i sa naglašenim interesovanjem se kod Mejsere raspitivao o njegovom drugu. Na kraju je monah izrekao jednu rečenicu koja se duboko urezala u Mejserino sjećanje, toliko duboko da je ta informacija, počevši od njegovih predaja, došla čak i do nas koji živimo više od hiljadu i četiristotine godina nakon ovih događaja. Ta rečenica je glasila: ''Pod ono drvo se niko drugi nije spustio doli Poslanik (Božji)''.[13]

Muhammed, alejhisselam, je ostao neko vrijeme u Busri na čijim je trgovištima unosno prodao svu Hatidžinu robu i za taj novac nabavio drugu koju je namjeravao vratiti svojoj poslodavki u Meku. Čim su završene sve formalnosti oko trgovine karavana je krenula kući. Za vrijeme povratka Mejsera je, po drugi put, mogao da uoči posebnost svog saputnika. Naime, bilo mu je dato jasno znamenje u tome što je primijetio da ih žega uopće ne muči, a jednog podneva to znamenje je doseglo svoj vrhunac kada je za nekoliko trenutaka mogao jasno vidjeti dva meleka kako zaklanjaju sunce iznad Muhammeda, alejhisselam, koji je jahao na devi ispred njega.

Kada su se vratili u Meku Muhammed, alejhisselam, je otišao do Hatidže da joj podnese izvještaj o obavljenom poslu i primi zarađenu naknadu. Iskusnoj trgovkinji nije trebalo više od jednog pogleda na robu koja joj je bila donesena da u trenu shvati kako ju je mogla u Meki prodati u vrijednosti višestruko većoj od novaca koje je za nju dala, ali svi njezini daljnji pogledi, zajedno sa njezinim srcem, bijahu usmjereni ka čestitom mladiću koji je za nju trgovao. Vjerovatno je tada i sama postala svjesna svoje velike i iskrene ljubavi prema Muhammedu, alejhisselam, ali je bila svjesna i činjenice da je, iako još uvijek lijepa, ipak znatno starija od njega,[14] pa je izvijesno vrijeme oklijevala. Međutim, ova stvar je još u praiskonu u Levhi Mahfuzu bila zapisana,[15] pa je hazreti Hatidža pronašla put da posredstvom zajedničke poznanice Nufejse, svoju iskrenu ljubav i bračnu ponudu iskaže Muhammedu, alejhisselam, koji je prihvatio tu ponudu jer je bio počastvovan time, ali još i više zbog toga što je i on nju iskreno volio, ljubavlju tako dugotrajnom da je ona nastavila trajati i nakon njezine smrti.[16] Muhammed, alejhisselam, je, dobivši saglasnost od Ebu Taliba i moguće još nekih amidža, zajedno sa Hamzom otišao do hazreti Hatidžinog amidže Amra koji je bio njezin skrbnik nakon smrti njezina oca,[17] i od njega zatražio njezinu ruku. Dobivši pristanak on ju je oženio i dao joj dvadeset deva na ime mehra, vjenčanog dara.

Hazreti Hatidža je zaista bila plemeniti dragog Allaha dar Muhammedu, alejhisselam. Voljela ga je iskrenom i velikom ljubavlju, bila mu je i supruga, i prijateljica, i pomagač u svim životnim situacijama uvijek bivši čvrsto na njegovoj strani.[18] Izrodila mu je šestero od ukupno sedmero djece[19] koliko ih je Muhammed, alejhisselam, imao: sinove Kasima[20] i Abdullaha,[21] te kćeri Zejnebu, Rukajju, Ummu Kulsum i Fatimu. Volja dragog Allaha bijaše da svi sinovi Muhammedovi, alejhisselam, na budući svijet presele još u svome djetinjstvu.[22]

Međutim, i pored toga, voljom i odredbom dragog Allaha, Muhammed, alejhisselam, ne ostade jedini muški član svoje obitelji.

Hazreti Hatidža je Muhammedu, alejhisselam, na dan njihovog vjenčanja poklonila jednog od svojih robova, petnaestogodišnjeg dječaka, Zejda, sina Harisinog iz plemena Kelb. Zejd bijaše veoma ponosan na svoje porijeklo. Njegovo pleme Kelb življaše na sjeveru, na prostranim ravnicama između Iraka i Sirije. Već nekoliko godina bijaše prošlo od kada su ga neki konjanici oteli iz sela njegove majke, gdje ga je ona bila dovela u posjetu rodbini. Dječak je znao da ga njegov otac i amidže svo to vrijeme traže širom Arabije, a i on sam je, naravno, težio svim svojim srcem da stupi u kontakt s njima i da ga oni otkupe iz ropstva. Međutim, njegova osjećanja su se potpuno promijenila od trena kada je upoznao svoga novog gospodara, Muhammeda, alejhisselam. Zavolio ga je više od sopstvenog oca i sopstvene porodice, a tu ljubav jasno je potvrdio u jednom znamentom događaju koji se desio samo nekoliko mjeseci od njegova dolaska u mubarek vlasništvo Muhammeda, alejhisselam. Naime, šetajući ulicama Meke u vrijeme obavljanja hadža, prepoznao je neke ljude i žene iz plemena i roda njegova koji su bili došli na hodočašće. Odlučio je da preko njih pošalje svojim roditeljima i rodbini vijest o sebi kako se ne bi više brinuli i tugovali za njim. Sastavio je stihove koji su, prema Ebu Bekru Siradžuddinu, glasili ovako:

''Ja sam daleko, pa vi prenesite moje riječi

mome rodu: U Svetom Hramu ja živim,

u sred mjesta što ga je Bog učinio svetim.

Klonite se tuge koja vas muči,

ne iznurujte kamile, tražeći me po zemlji,

jer ja sam, Bogu hvala, u najboljoj

od svih plemenitih porodica, slavne loze''.[23]

Ove stihove je predao pomenutim hodočasnicima uz molbu da ih odnesu njegovima. Čim je Zejdov otac Harisa dobio vijesti o njemu, odmah se, zajedno sa svojim bratom Ka'bom zaputio za Meku. Došli su do Muhammeda, alejhisselam, i zamolili ga da otkupe Zejda po bilo kojoj cijeni, a on im je odgovorio da je voljan Zejda dati bez ikakvog otkupa, ali ako on sam bude htjeo ići s njima. Pozvao je Zejda i rekao mu u čemu je stvar. Harisa i Ka'b su se jako obradovali vidjevši konačno svoga sina i bratića pred sobom, ali se njihova radost pretvorila u veliko iznenađenje kada su čuli Zejda kako u njihovom prisustvu govori da mu draže ostati u ropstvu kod Muhammeda, alejhisselam, nego u slobodi živjeti sa svojima, a daleko od njega. Na njihova zaprepašćena pitanja Zejd je odgovorio da u Muhammedu, alejhisselam, vidi toliku ljepotu da mu je draže živjeti sa njim nego li sa bilo kim drugim, uključujući i vlastitu porodicu. Muhammed, alejhisselam, ganut odanošću i ljubavlju svoga roba, i u želji da pruži satisfakciju njegovom ocu i amidži, pozvao ih je da svi skupa dođu ispred Kabe, gdje je onda javno oslobodio Zejda i uzeo ga za svoga usvojenog sina. Zejdov otac i amidža su se smireni vratili kući, jer su sasvim jasno vidjeli kako mu je lijepu i uglednu porodicu dragi Bog podario da u njoj nađe svoj dom. Od tada su Kurejšije počele zvati Zejda imenom Zejd ibn Muhammed.[24]

Povećanje mubarek porodice još jednim muškim članom bijaše još značajniji i znamenitiji događaj. Bijaše vrijeme velike suše i gladi njome izazvane. Oskudicu Muhammed, alejhisselam, direktno ne osjećaše pošto tada imućan bijaše, ali je mubarek srce njegovo itekako osjećalo siromaštvo svojih komšija i bližnjih. Posebno ga je brinula kriza u koju je tada zapao njegov amidža Ebu Talib. Osjetivši da se nešto mora poduzeti kako bi se pomoglo Ebu Talibu, Muhammed, alejhisselam, se obratio svome amidži Abbasu i predložio mu da svaki od njih dvojice u svoj dom i porodicu primi po jednog od Ebu Talibovih sinova na boravak i izdržavanje. Abbas je pristao i njih dvojica su otišli do Ebu Taliba i iznijeli taj prijedlog. Ebu Talib im je dao svoj pristanak pa je tada Abbas usvojio Ebu Talibovog petnaestogodišnjeg sina Džafera, a Muhammed, alejhisselam, njegova desetak godina mlađeg brata od iste majke Fatime, Alija. Od tada je Ali ibn Ebi Talib živjeo u domu Muhammedovom, alejhisselam, u neposrednoj blizini njegovoj, sa ljubavlju i odanošću njemu koja će se u budućnosti pokazati trajnom.

Ovaj osvrt na najužu porodicu Muhammeda, alejhisselam, u vremenu prije Objave, završit ćemo, inša'Allah, sa informacijom da su nedugo nakon ''usvojenja'' Alija ibn Ebi Taliba od strane njegova amidžića, Muhammed, alejhisselam, i hazreti Hatidža vjerili te, kada je za to došlo vrijeme, i udali svoju najstariju kćerku Zejnebu za Ebul-Asa, čestitog i plemenitog sina hazreti Hatidžine sestre Hale.[25]

Hadžerul-Esved

Kada je Muhammed, alejhisselam, navršio trideset pet godina života, dakle negdje oko 605. godine nakon Isaâ, alejhisselam, Kurejšije su odlučile obnoviti Kabu jer su njezini tadašnji zidovi bili već oronuli i sastavljeni od nepovezanog kamenja. Namjera im je bila da sruše stare zidove i ponovo sazidaju nove, ali ovog puta od žbukom povezanog kamenja. Takođe su bili voljni i da obnove[26] krov te svete građevine. U prilog tome im je dobro došlo to što se desilo da se lađa nekog grčkog ili rimskog trgovca bila nasukala na obalu Crvenog mora u blizini Džide, nekih sedamdesetak kilometara zapadno od Meke. Lađa je bila u tolikoj mjeri oštećena da uopće više nije mogla biti popravljena, pa ju je njezin vlasnik rado prodao Kurejšijama koji su grede njezine konstrukcije htjeli upotrebiti kao građu za pokrivanje Kabe.[27] Kako se u to vrijeme u Meki zadesio neki Kopt koji je bio vješt tesar, smatrali su da su, s obzirom da je potrebnog kamenja u dolini Meke uvijek bilo na pretek, ostvareni svi preduslovi za početak obnove Kabe, ali ih je jedan veoma znakovit i interesantan događaj natjerao da još neko vrijeme sačekaju. Naime, nekako taman kada su htjeli započeti radove, jedna povelika zmija bi redovno izlazila iz zidina i sunčala se na kamenju Kabe. Kada god bi neko pokušao da joj priđe i otjera je, ona bi digla glavu i glasno siktala palucajući svojim jezikom. To ih je poprilično uplašilo i niko se nije usuđivao da priđe Kabi. To je trajalo izvijesni period vremena, sve dotle dok se, odredbom dragog Allaha, nije desilo da se jednog dana velika ptica ustrijemila na zmiju i odnijela je u svojim kandžama. Kurejšije su odahnuli i ovaj znak protumačili kao dopuštenje dragog Allaha da započnu sa rušenjem stare konstrukcije Kabe kako bi je zamijenili novom.

Prvi čovjek koji je trebao da podigne kamen sa jednog od vrhova zidova Kabe bijaše neki Ebu Vehb iz kurejšiskog roda Mahzum, ali čim je to učinio, kamen je ispao iz njegovih ruku i ponovo se vratio na svoje mjesto. On je bio nadahnut da to protumači sljedećim riječima:

''Kurejšije, u zidanje Kabe ugrađujte samo svoj pošteno zarađen imetak. Nemojte u nju zidati nepravičnu naknadu, prođu s kamatom, niti bilo kakvu nepravdu!'' [28]

Iako su Kurejšije prihvatile ovaj mudri savjet, ipak su i dalje strahovali od Allahove srdžbe, pa su se bojali početi rušiti zidove Kabe.

Ebu Bekr Siradžudin nam objašnjava kako je ta situacija okončana, ali i navodi neke veoma zanimljive i znakovite detalje vezane za daljnju gradnju, pa smo se odlučili prirediti vam, poštovani čitaoci, još jedan citat iz njegove knjige:

''... Prvi čovjek koji je trebao da podigne kamen s vrha jednog od zidova bijaše Ebu-Vehb, Mahzum, brat Fatime, nene Muhammedove. Ali čim ga on podiže, kamen iskoči iz ruke njegove, pa se vrati na mjesto svoje, našto se svi oni povukoše od Ka'be, strahujući da nastave radove. Onda poglavar Mahzuma Velid, sin već umrlog Mugire, uze krasnu (krampu) pa reče: ''Ja ću započeti rušenje u vaše ime.'' I, idući Kabi, reče: 'Bože, ne ljuti se, Bože, kanimo samo dobro.'' Onda on sruši dio zida između Kamena crnog i Ugla jemenskog, to jest zida jugoistočnog. Ostali se ljudi ustegnuše. ''Da pričekamo i vidimo'', rekoše. ''Ako on bude kažnjen, nećemo rušiti više ništa, nego ćemo je napraviti kakva je i bila. Ali, ako ne bude kažnjen, onda je Bog zadovoljan poslom našim i srušićemo je posve.'' Noć prođe bez nezgode, i Velid narednog jutra na poslu rano bijaše, pa mu se i ostali pridružiše. Kad zidovi bijahu posve srušeni, sve do temelja Ibrahimovih, dođoše do velikog oblog zelenkastog kamenja, poput devinih grba poredanih jedna uz drugu. Neki čovjek gurnu ćuskiju između dva od tih kamenova da bi izvalio jedan od njih. Ali, pri prvom pomaku tog kamena, Mekkom se cijelom drhteći potres pronese, što oni uzeše kao znak da temelje moraju ostaviti netaknute.

Unutar ugla Kamena crnog nađoše zapis na starosirijskom. Sačuvaše ga, ne znajući njegovo značenje, sve dok im ga neki Jevrej ne pročita:

''Ja sam Bog, Gospodar Bekke.[29] Ja sam je stvorio onog dana kad sam stvorio nebesa i zemlju, onog dana kad sam stvorio Sunce i Mjesec, i Ja sam rasporedio oko nje sedam meleka svetih. Ona će postojati sve dotle dok postoje dva brda njezina, za narod njezin mlijekom i vodom blagoslovljena.''

Drugi zapis bijaše pronađen ispod mjesta stajanja Ibrahimova, stijene nevelike, blizu vrata Kabe, koja nosi čudesan otisak stopala njegovog:

''Mekka je sveta kuća Božija. Opskrba njezina dolazi joj iz tri pravca. Neka narod njezin ne bude prvi koji će je obeščastiti.''... '' [30]

Tako su Kurejšije tada srušile ranije zidove Kabe sve do Ibrahimovih, alejhisselam, temelja sačinjenih od oblog zelenkastog kamenja na kojima su započeli zidati nove zidove. S obzirom na plemenitost tog mubarek posla svaki je rod zahtijevao učešće u toj časti. Općenito oko toga nisu imali posebnih problema, jer su čitavu građevinu Kabe ''podijelili'' prema pojedinim rodovima, odredivši koji će dio biti u odgovornosti kojeg roda. Međutim, kada je došlo na red da se Hadžerul-Esved (sveti crni Kamen) ponovo postavi na svoje mjesto, nijedan se rod nije htjeo odreći izuzetne časti njegove ponovne ugradnje u istočni ugao Kabe. Došlo je do žestoke svađe i radovi su obustavljeni. Napeta atmosfera je trajala narednih četiri ili pet dana i kada su se već počeli stvarati ratni savezi i započele pripreme za krvavu borbu, dragi Allah je podario najljepše rješenje. Naime, najstariji među Kurejšijama je bio nadahnut da im predloži da arbitražu[31] u ovom sporu povjere prvome čovjeku koji uđe u sveti prostor Kabe. Napeto su iščekivali ko će se pojaviti i svi su bili veoma radosni kada su ugledali Muhammeda, alejhisselam, kako, tek vrativši se sa nekog puta, prvi ulazi u mesdžid, jer je svako od njih imao povjerenje u pravednost i čestitost ''El Emina''. Jednoglasno su mu povjerili arbitražu u njihovom sporu. Muhammed, alejhisselam, je tada još jednom potvrdio veliku mudrost i pronicljivost koje su mu plemeniti dar od dragog Allaha. Zatražio je da mu donesu veliko i čvrsto platno na koje je stavio Hadžerul-Esved, i onda pozvao prvake svih kurejšijskih rodova da uzmu za krajeve platna i svi zajedno prenesu Kamen do istočnog ugla. Tada ga je Muhammed, alejhisselam, uzeo u svoje mubarek ruke i postavio na njegovo mjesto. Ovakvo izuzetno mudro riješenje ih je sve zadovoljilo jer je svaki rod dobio svoje učešće u mubarek poslu, pa su potom složno i jedinstveno nastavili posao.

Međutim, nisu imali dovoljno čistog imetka da u cijelosti sagrade građevinu Kabe u onom obliku u kakvom su je sagradili Ibrahim i Ismail, alejhimesselam. Zbog toga su je sagradili u obliku četverougla, a prostor Hidžra samo ogradili niskim polukružnim zidom.[32]

Na kraju da spomenemo još jedan zanimljiv događaj vezan za mubarek ličnost Resulullaha, Muhammeda, alejhisselam. On je, naravno, zajedno sa ostalima učestvovao u gradnji zidova Kabe nakon što je riješio spor oko ugradnje Hadžerul-Esveda. Ljudi koji su nosili kamenje za gradnju koristili su donje dijelove svoje odjeće kao podmetač u svrsi zaštite svojih leđa i ramena od ranjavanja, ali su na taj način otkrivali isuviše od svojih stidinih mjesta. Muhammed, alejhisselam, to jedini nije činio, pa su mu ramena bila sva izranjavana. Ipak je u jednom trenu poslušao savjet amidže Abbasa da se i on tako zaštiti od žuljeva, ali je odmah pao u nesvijest. Došavši sebi odmah se obukao i nikada više u svome životu nije se na sličan način razodjenuo.

 

[1] Veoma je moguće da je znao čuvati i stoku nekih drugih ljudi iz Meke, osim amidžine, a dragi Allah najbolje zna.

[2] Muhammed Hamidullah (vidjeti: Muhammed Hamidullah, ''Muhammed a.s., život i djelo'', str. 74., 75.)  nam prenosi interesantne predaje o tome kako je, još u dječačkoj dobi, Muhammed, alejhisselam, u par navrata bio krenuo prisustvovati nekim paganskim svečanostima, prvi put iz naivne dječije znatiželje kada se desilo da je zaspao i tako propustio čitav događaj, a drugi put mu je rodbina naredila da, skupa s njima učestvuje – krenuo je ali je ubrzo uplašen utrčao u njihove šatore rekavši da je sreo neka zastrašujuća bića koja su mu oštro zabranila da učestvuje u takvim svečanostima. Hvaljen neka je dragi Allah koji je miljenika Svoga i na ovaj način zaštitio od neizrecive duhovne prljavštine paganštine i mnogoboštva.

[3] U jednom znamenitom hadisu Resulullah, Muhammed, alejhisselam, za sebe veli: ''Gospodar moj me odgojio i odgoj moj usavršio''.

[4] Prenosi se da, kada je preselio na ahiret, u kosi i bradi nije imao više od nekoliko sijedih dlaka.

[5] Većina najstarijih opisa kaže kako su mu oči crne, ali se u par njih kaže da su smeđe ili čak svijetlosmeđe, a dragi Allah najbolje zna.

[6] Na ovoj web stranici nalazi se tekst Kenana Čeme ''Kur'ansko-Poslaničke mu'džize'', u kojemu su, ljepota Muhammedova, alejhisselam, izgleda i ljepota njegovog karaktera jasno istaknute kao mu'džize.

[7] U izvoru pomenutom u prethodnoj fusnoti na jednom mjestu se prenosi sljedeća izjava hazreti Alija ibn Ebi Taliba: ''Kada bi smo se našli lice u lice s neprijateljem, obuzeo bi nas (pa ako bi se desilo da nas obuzme) strah, groznica, ugledali bi se na Poslanikovu, s.a.v.s., bogobojaznost i neustrašivost. On je bivao najbliži do neprijatelja.'' (Predanje bilježi Kadi Ijjad)

[8] Prenosi se da je Muhammed, alejhisselam, mogao uočiti čak dvanaest zvijezda u sazviježđu Vlašića (Pleiades).

[9] Jedan od Muhammedovih, alejhisselam, amidža.

[10] Ebu Bekr Siradžuddin (Martin Lings), ''Muhammed, njegov život zasnovan na najranijim izvorima'', str. 40., 41..

[11] Poznato je da su sve kćeri Muhammedove, alejhisselam, a posebice Rukajja i, vjerujemo, Fatima, bile veoma lijepe. Ovo ponajbolje pokazuje da su tu ljepotu, osim od oca, svakako naslijedile i od svoje majke Hatidže.

[12] Najvjerovatnije da je riječ o istom drvetu pod kojim se Muhammed, alejhisselam, odmarao petnaestak godina ranije kada ga je ugostio Behira koji je vjerovatno već bio umro a Nestor ga naslijedio. Ovo mišljenje još više pojačava i Nestorovo poznavanje predanja o budućem Poslaniku kod Arapa, predanje o kojem ga je, sasvim izvijesno, Behira obavijestio. U svakom slučaju dragi Allah najbolje zna.

[13] Ibn Hišam, ''Poslanikov životopis'', str. 38.

[14] Većina povjesničara smatra da je ona tada imala oko četrdeset godina dok je Muhammedu, alejhisselam, bilo dvadeset pet. Međutim, ima i mišljenja da Hatidža tada nije imala više od dvadeset osam godina, a dragi Allah najbolje zna.

[15] O ovome nas Kur'an časni izviještava: ... i siromah si bio, pa te je (On) imućnim učinio ... (93:8).

[16] Poznati su hadisi koji opisuju ljubomoru hazreti Aiše, kada bi pred njom Muhammed, alejhisselam, govorio o hazreti Hatidži.

[17] U većini nama dostupnih životopisa Muhammeda, alejhisselam, kaže se da je Muhammed, alejhisselam, zatražio Hatidžinu ruku od njezinog amidže jer joj otac nije bio živ, pa smo tako i naveli. Međutim, Ibn Hišam navodi da je njezin otac Huvejlid bio živ i da je on dao Muhammedu, alejhisselam, Hatidžu za ženu (Ibn Hišam, ''Poslanikov životopis, str. 38.), a dragi Allah najbolje zna.

[18] Ovo će se jasno potrditi kada je ona stala uz Muhammeda, alejhisselam, kada je dobio prvu Objavu pomogavši mu da prevaziđe prvobitnu zbunjenost i sumnjičavost. I ona je bila prva osoba koja je primila islam, a dragi Allah najbolje zna. O ovome ćemo, inša'Allah, malo kasnije više kazati.

[19] Jedino njegovo dijete koje mu nije rodila hazreti Hatidža jeste sin Ibrahim kojega mu je rodila njegova djevojka (ropkinja) Marija u Medini.

[20] Po njemu je Muhammed, alejhisselam, dobio svoj znameniti nadimak Ebu Kasim (u značenju ''Otac Kasimov'').

[21] Prenosi se da je Abdullah, sin Muhammedov imao i dva nadimka Tahir (Čisti) i Tajjib (Dobri).

[22] Veoma je interesantno ovdje primijetiti da su, osim Fatime, sva djeca Muhammedova, alejhisselam, preselila na ahiret prije njega. A i Fatima je preselila samo šest mjeseci nakon njegovog preseljenja. Kao da je dragi Allah, a jedino On istinu zna, htio da Muhammeda, alejhisselam, po njegovom preseljenju na ahiret, tamo, u Džennetu, dočekaju sva njegova djeca.

[23] Ebu Bekr Siradžuddin (Martin Lings), ''Muhammed, njegov život zasnovan na najranijim izvorima'', str. 46., odnosno na str. 47. u Ljiljanovom izdanju.

[24] Ovo mu je ime ostalo sve dotle dok mu dragi Allah nije u Medini ajetima Kur'ana Časnog, naredivši da se usvojeni sinovi zovu prema rođenom ocu, povratio njegovo prvobitno ime Zejd ibn Harisa. O ovome ćemo, inša'Allah, kasnije nešto više kazati.

[25] Vjenčavanje rođaka u prvom koljenu, djece braće i sestara, je u ta doba bilo sasvim moralan i dopušten čin. Da je to svojevrsna islamska tradicija još od doba Ibrahima, alejhisselam, a možda i prije njega, po našem mišljenju, jasno dokazuje činjenica da je kasnije Allahova savršena Riječ izražena kroz Kur'an Časni, ovakav brak dozvolila (ali ne i naredila) i učinila jednim od elemeneta plemenite tradicije islama sve do Sudnjeg Dana.

[26] Ebu Bekr Siradžudin navodi da u to doba Kaba i nije imala nikakvog krova (Ebu Bekr Siradžuddin/Martin Lings, ''Muhammed, njegov život zasnovan na najranijim izvorima'', str. 50., odnosno na str. 51. u Ljiljanovom izdanju), a dragi Allah najbolje zna.

[27] S obzirom da je riječ o izrazito pustinjskim krajevima, u Hidžazu (pokrajini u čijem sastavu su Meka i Medina) je drvena građa veoma rijedak i zbog toga i skupocjen materijal.

[28] Ibn Hišam, ''Poslanikov životopis'', str. 40.

[29] Bekka (Beka) je staro ime za Mekku (Meku).

[30] Ebu Bekr Siradžuddin (Martin Lings), ''Muhammed, njegov život zasnovan na najranijim izvorima'', str. 50-51., odnosno na str. 51-52 u Ljiljanovom izdanju.

[31] Arbitraža je u pravnom smislu riješenje spora od strane neutralne osobe u koju sve strane u sporu imaju povjerenje.

[32] O ovome smo nešto rekli u kazivanju o Ibrahimu, alejhisselam.

Ocjena: 

Kazivanje o Muhammedu, alejhisselam, (III dio): početak objave i neke suštinske karakteristike njegove poslaničke misije

Autor(i): 

Pećina Hira

Kako se Muhammed, alejhisselam, približavao zrelom dobu od navršenih četrdeset godina života, počeo je u nutrini svoje mubarek ličnosti osjećati sve snažnije podsticaje duhovnosti i sve snažniju želju za razmišljanjem i meditacijom. Noću su mu počeli dolaziti lijepi i ugodni snovi, bistri poput ''svanuća u zoru'', kako ih je on kasnije opisivao, a koji bi se obistinjavali u narednim danima. Pomenuti doživljaji rezultirali su time da mu je još u mladosti stečena navika osamljivanja u prirodi, sada dobila na ozbiljnosti i sadržajnosti te poprimila jedan sistematičan oblik. Započeo je sa praksom provođenja cjelokupnog mjeseca ramazana u osami. Utočište je pronašao u maloj pećini na vrhu jednog od mnogobrojnih brda u širem području Meke, nekoliko kilometara sjeverno od Kabe. Brdo je danas poznato po imenu ''Džebelun-Nur'' što na arapskom znači ''Brdo svjetlosti''. Pećina Hira u kojoj je boravio nalazi se nekih desetak metara ispod samog vrha, usmjerena tačno u pravcu Kabe. Svake godine bi na početku mjeseca ramazana uzeo nužnu opskrbu u hrani i vodi, te bi otišao u Hiru kako bi tamo u osami, postu, razmišljanju i ibadetu proveo čitav taj mubarek mjesec. Kasnije je, kada bi ga pitali o načinu njegova ibadeta za vrijeme tih boravaka u pećini, izbjegavao direktan odgovor, tako da je za većinu nas odgovor na to pitanje ostao tajnom. Dragi Allah jedino zna cjelinu mudrosti i savršene ljepote toga ibadeta i svrhu njegove tajnovitosti, a mi jedino možemo zamisliti kako je boravak u pećini čitav mjesec u postu i ibadetu Bogu, izdvojen od griješnosti i duhovne zamućenosti svakodnevnog neznabožačkog života, Muhammedovu, alejhisselam, plemenitu nutrinu uglačavao do savršene sjajnosti i mudrost njegovu izoštravao do nivoa prefinjene britkosti. Ovim putem su, voljom dragog Allaha, Muhammedovo, alejhisselam, plemenito srce, duh njegov i duša njegova nekoliko godina bili pripremani za plemenitu zadaću koja mu je još u ezelu bila povjerena. Kur'an nam je kasnije sasvim jasno potvrdio da Muhammed, alejhisselam, u tim periodima osame u pećini Hira nije znao kakva mu se deredža priprema u neposrednoj budućnosti:

 

Ti nisi očekivao da će ti Knjiga biti objavljena, ali, ona ti je objavljena kao milost Gospodara tvoga ... (28:86).

 

Ali mi ipak vjerujemo, a dragi Allah najbolje zna, da je u izvijesnoj mjeri osjetio da se nešto izuzetno veliko i značajno ''kuha'' oko njegove ličnosti, jer je gotovo redovito kada bi se zaputio ka Hiri, mogao čuti glasove koji su mu poručivali: ''Mir neka je na te, Poslaniče Božiji''. Uvijek bi se osvrtao ali nikada ne bi vidjeo govornika već samo kamenje i pokoje drvo pored kojih je prolazio - izgledalo je da mu se oni obraćaju.[1]

Nakon što bi upotpunio mjesec ramazan boraveći u Hiri, krenuo bi nazad u Meku pri čemu bi prvo obavio obredno kretanje oko Kabe (tavaf) sedam puta i tek onda išao kući.

Stigao je ramazan 610. godine po Mesihu Isau, alejhisselam, godine u kojoj je Muhammed, alejhisselam, navršio četrdeset godina. Uobičajeno je otišao u Hiru. Moguće da mu je izgledalo da će i taj ramazan proteći ''uobičajeno'', onako kako je bilo i prethodnih godina, sve dok jedne mirne blagoslovljene noći[2] u zadnjoj njegovoj dekadi, u tišini mubarek pećine Hira nije osjetio još nečije prisustvo. Iznenada se pojavio niotkuda, izgledao je kao savršeno stvoreni mladić izuzetne ljepote[3] i energično je zapovijedio: ''Ikre' (Uči)''! Začuđen iznenadnim prisustvom tajanstvenog neznanca i još više njegovom naredbom, Muhammed, alejhisselam, samo mu je odgovorio: ''Ma ene bi kâri'in (Ja nisam učač).'' Mladić mu je tada prišao, obgrlio ga i stisnuo toliko snažno da je Muhammed, alejhisselam, pomislio da će mu duša iz tijela izaći, nakon čega mu je ponovo zapovijedio: ''Ikre' (Uči)''! I dalje zbunjen zbog čega mu ovo naređuje, Ebu Kasim[4] ponavlja da on ne zna čitati, nakon čega ga mladić ponovo stisne. To se ponovilo ukupno tri puta, da bi nakon trećeg stiska mladić izrekao sljedeće znamenite riječi, prve ajete časnoga Kur'ana:

 

Ikre' bismi-Rabbikelezi halek (Čitaj, uči, u ime Gospodara tvoga, koji stvara), halekal insane min 'alek (stvara čovjeka od ugruška)! Ikre' ve Rabbukel ekrem (čitaj, plemenit je Gospodar tvoj), el-lezi 'alleme bil-kalem (koji poučava peru), 'allemel insane ma lem ja'lem (koji čovjeka poučava onome što ne zna). (96:1-5)

 

Tada je Muhammed, alejhisselam, shvatio da se od njega ne očekuje da čita već da uči, tj. da ponavlja riječi koje mu na ovaj način dolaze. Ponovio je sve onako kako mu je mladić proučio i odmah je osjetio da su mu se riječi urezale duboko u srce tako da ih više nije mogao zaboraviti. Nakon toga je neznani mladić otišao, a Muhammed, alejhisselam, je, bivši veoma uplašen ovim tajanstvenim i neobičnim iskustvom, želio što prije pobjeći iz pećine. Izašao je vani i prešavši preko male zaravni na vrhu brda, žurno krenuo niz padine Džebeli-Nura ka dolini. Kada je bio na sredini padine ponovo je čuo poziv, ali ovog puta iznad sebe, sa nebesa: ''Muhammede, ti si Poslanik Božiji, a ja sam Džibril''! Pogledao je iznad sebe i na nebesima vidjeo svoga maloprijeđašnjeg posjetitelja, koji se sada pojavio u svome nebeskom obliku, ali još uvijek prepoznatljiv, pojave tako velike da je prekrio čitavo obzorje. Na koju god stranu je pogledao, Muhammed, alejhisselam, je vidjeo Džibrilov lik. Sada mu je postalo sasvim jasno da ga nije posjetio običan čovjek, već melek.

Naposljetku melek Džibril iščeznu, a Muhammed, alejhisselam, žurno krenu kući. Došavši doma pun straha, samo je legao u postelju i zatražio od hazreti Hatidže da ga pokrije ćebetom. Ona je bila veoma začuđena njegovim iznenadnim prijevremenim dolaskom u stanju tolike uznemirenosti, ali je strpljivo sačekala neko vrijeme gledajući svoga voljenog muža kako od straha drhti ispod ćebeta, sve dok ga strah nije minuo kada joj je ispričao šta mu se sve desilo. Bio je uplašen da nije možda doživjeo prikazivanje nekog džina, odnosno da nije postao od njih obuzet, ali mu je došlo umirenje od dragog Allaha, prvo kroz riječi hazreti Hatidže koja bijaše nadahnuta da ga podsjeti na njegovu veliku dobrotu i čestitost, te da je nemoguće da ga, kao takvog, Bog prepusti bilo kakvoj zabludi i zlu; i potom kroz svjedočenje hazreti Hatidžinog rođaka Vereke za kojeg smo ranije naveli da je bio sljedbenik Ibrahimove i Isaove, alejhisselam, vjere i da je mnogo proučavao Tevrat, Zebur i Indžil. Kada ga je hazreti Hatidža izvijestila o tome veoma uzbuđen je rekao: ''Presveti! Presveti! Tako mi Onoga u čijoj ruci je Verekina duša, ako si mi sve pravo kazala, Hadidža, onda znači da mu je došao najodabraniji melek, onaj koji je dolazio Musau! On je, znači, doista poslanik svoga naroda. Reci mu to, neka bude čvrst''![5]

Nakon što ga je Hatidža obavijestila o Verekinim riječima, Muhammed, alejhisselam, je umiren ponovo otišao u Hiru da upotpuni još nekoliko dana koliko je bilo ostalo do kraja mjeseca. Po isteku ramazana krenuo je u Meku i po ustaljenom običaju prije odlaska kući obavio tavaf.

Kod Kabe je susreo Vereku i pozdravio ga, a ovaj ga je zamolio da mu i on još jednom ispriča šta je sve doživjeo. Muhammed, alejhisselam, ga je izvijestio o tome nakon čega je Vereka rekao: ''Tako mi Onoga u čijoj je ruci moja duša, ti si doista poslanik ovoga naroda! Tebi je došao najodabraniji melek, isti onaj koji je dolazio Musau. Ti ćeš sigurno u laž biti utjerivan, sigurno ćeš biti vrijeđan, prognan i napadan! Ako ja dočekam taj taj dan, ja ću sigurno Allaha pomoći,[6] On zna kako.'' [7] Vereka ga je potom poljubio u tjeme, i Muhammed, alejhisselam, je otišao kući.

Ovako je počela Muhammedova, alejhisselam, poslanička misija, a mi, nekim njezinim suštinskim karakteristikama želimo posvetiti nešto vremena i prostora, prije nego li, ako dragi Allah dadne, nastavimo sa opisivanjem događaja iz Resulullahova, alejhisselam, života.

 

 

Allahov veličanstveni govor - Kur'an časni kao srčika cjelokupnog poslanja Muhammeda, alejhisselam

 

 

Prije nego što, nadamo se sa dopuštenjem dragog Allaha i uz Njegovu pomoć, počnemo izlagati o ovoj temi, dopustite nam poštovani čitaoci, malu digresiju. Petnaestak dana prije pisanja ovih redaka imali smo priliku, prvi put do sada na televiziji gledati kratki intervju sa poštovanim hafizom Halid ef. Hadžimulićem, imamom iz Sarajeva. Kada ga je voditelj upitao kako bi on mogao riječima objasniti vjeru u Boga, hafiz je odgovorio: ''Kur'an razumijem i jedino tako, preko Kur'ana, razumijem vjeru, i ne čitam brzo, nego puno razmišljam o tekstu Kur'ana.'' Ove riječi su nas dotakle pravo u srce, jer smo se tada sjetili da je učenje i iščitavanje Kur'ana svojevrsno izvorište i našeg vlastitog vjerskog osvjedočenja. Zbog toga smo se, razmišljajući o tome kako da dotaknemo neke od suštinskih karakteristika Muhammedove, alejhisselam, poslaničke misije, odlučili da to pokušamo učiniti svojevrsnim esejem o nekim sadržajima Kur'ana časnog koji to najbolje pokazuju.

 

 

Jezičko čudo

 

 

Prvo svojstvo časnoga Kur'ana koje mi ovdje navodimo jeste to da Kur'an predstavlja istinsku jezičku mu'džizu. On je najljepši govor što daleko, daleko nadmašuje i najbolji ljudski poetski izražaj.

U vrijeme Muhammeda, alejhisselam, među Kurejšijama i svim ostalim Arapima su rječitost i ljepota pjesničkog izražaja bili svojstva od najveće vrijednosti. Dragi Allah najbolje zna, a mi zaista vjerujemo, da je zbog toga Njegova plemenita odredba bila da Kur'an svojim ''nebeskim'' savršenim jezičkim i govornim izražajem daleko nadmaši ono najbolje što su ljudi na tom planu ikada postigli. Isto tako vjerujemo, a opet dragi Allah najbolje zna, da je u ovome možda i ključni razlog zbog čega je sudbina Muhammedova, alejhisselam, na ovom svijetu bila da bude nepismen, da ne zna niti čitati niti pisati. Za pismena i učena čovjeka bi možda bilo i osnovano posumnjati da on sam sastavlja te savršene izražaje, ali kada potpuno nepismen čovjek, kojemu je apsolutno nemoguće pročitati bilo kakvu knjigu ili bilo šta napisati, svojim mubarek ustima i jezikom izgovara tako savršene jezičke izražaje, onda je to jasan znak da to nije njegovo djelo, već da mu se to sa neba dostavlja:

 

Ti prije nje (prije Kur'ana) nijednu knjigu nisi čitao, a nisi je ni desnom rukom svojom pisao; inače, posumnjali bi oni što laži govore. A to su ajeti jasni, u srcima su onih kojima je razum dat; a Naše ajete samo nepravedni osporavaju (29:48,49)

 

Fascinirajuću ljepotu tajanstvenog i predivnog kur'anskog izražaja i njegovo razlikovanje od običnog, ali lijepog pjesničkog izražaja na arapskom jeziku, po našem mišljenju je na izuzetno poučan i lijep način opisao Mustafa Mahmud u svojoj knjizi ''Kur'an, pokušaj savremenog razumijevanja'', pa vam, poštovani čitaoci, odatle nudimo sljedeći citat:

 

... Moj prvi susret sa Kur'anom bio je još dok sam kao dijete u četvrtoj godini sjedio u jednom od više redova u mektebu Šejha Mahmuda, buljeći u tablu i pokazivač u njegovoj ruci koji se kretao riječima napisanim kredom na tabli, a on izgovarao: ''Ve-d-duha ve-l-lejli iza sedža!'' (Tako mi jutra i noći kada se utiša), ponavljajući mehanički za njim: ''Tako mi jutra i noći kada se utiša!''; ne razumijevajući ni jednog slova i ne znajući šta je to jutro niti kako se noć utišava, ali smo, i pored toga, mehanički po­navljali slogove i izgovarali riječi.

Moj razum u to vrijeme bio je potpuno čist. Ni­kakvih tragova niti nekih uticaja nije bilo na njemu. Odgojen sam u porodici u kojoj je svaki njen član bio prepušten sam sebi. Volio je ono što mu se svi­đalo, a prezirao ono što mu se nije dopadalo. Igrao se dok se ne zasiti igrom. Sjećam se da sam prvi razred tri puta ponavljao bez ikakvog ukora. Jedini­ca upisana crvenom olovkom ukrašavala je svaku stranicu moje sveske i uvijek bi izazvala samo smi­jeh. Kada bi me upitali šta sam danas dobio rekao bih ukratko, (izbjegavajući da na taj način objašnja­vam moju svakodnevnu jedinicu, koja je u odnosu na mene postala zamarujuća): ''Kao i obično'', a oni bi se samo nasmijali.

Ovako su tekle stvari u našoj kući. Nikakve prisi­le na učenje niti primoravanja na pobožnost. Svako je imao svoj život kojeg je slijedio. Nisam poznavao ni tzv. ispiranje mozga kojeg su poznavala druga djeca u mnogim porodicama koja su korbačom i štapom tjerana na nauku i pobožnost.

Prve riječi iz Kur'ana naučio sam, dakle, s po­tpuno čistim razumom, bez nekog prethodnog uti­caja kao što je bio slučaj i s matematikom, geogra­fijom i slobodnim sastavom. I kao što sam bio zapanjen pričom o loptastom obliku Zemlje koja se kreće, kontinentima i ostrvi­ma koja plove na njoj i pričom o Mjesecu koji kruži oko Zemlje, a Zemlja oko Sunca, a svi zajedno su u uskoj vezi jedni s drugima, isto tako sam bio zapa­njen i Kur'anom. Zbunjen sam u opisivanju osjeća­ja s kojima sam prvi put primio prvu riječ Kur'ana.

Nemam riječi kojima bi objasnio moje tadašnje duševno stanje. Riječi su se same od sebe vraćale i obuzimale moj sluh i moju memoriju, a ja u sa­moći to ponavljao u sebi... ''Tako mi jutra i noći kada se utiša''. Kur'anski izraz je prodro u tišinu mog djetinjstva. Sjećam se u mrkloj noći dikcije moga Šejha koji je izgovarao: ''Ve džae min aksa-l-medineti redžulun jes'a'' (I s kraja grada žurno dođe jedan čovjek).

Izrazi se kreću u mojoj mašti kao da su živa, slo­bodna, stvorenja koja imaju svoj poseban život. Sigurno je da nisam znao ni šta je to jutro, niti kako se noć utišava, niti sam znao ko je taj čovjek koji je žurno dolazio s kraja grada. Možda su slogovi, čiji je eho dopirao do mog sluha slični muzičkoj skali (so la si do re mi fa), bili samo slova bez značenja koja nemaju nikakvog drugog efekta osim muzičkog, samo ton i ritam ko­ji uzbuđuje osjećanje.

Da, otkrio sam još u tom dalekom djetinjstvu, ia­ko nisam bio ni svjestan toga, unutrašnju muziku kur'anskog izraza. Ovo je jedna od najvećih tajni u strukturi Kur'ana. On nije poezija, niti proza, niti poezija u prozi. To je posebna struktura riječi poredanih na način koji otkriva unutrašnju muziku u njima. Velika je razlika između unutrašnje i spoljne mu­zike. Kao primjer uzmimo stih pjesnika Omer b. Ebi Rebia, poznatog po muzici u svojoj poeziji, stih u kome kaže: ''Reče mi prijatelj da bi saznao šta je sa mnom: 'Voliš li ubicu sestre Rebab?'''

Ti slušaš, uzbuđuješ se i drhtiš..., ali ova muzika je spoljašnja. Nju je sačinio pjesnik dvostrukim ri­movanjem i zatvaranjem svakog polustiha dugač­kim slovom ''b''. Muzika dolazi do tvog sluha izvana, a ne iznutra. Iz zatvaranja polustiha (rime), iz pjesničkog metra.

Ali kada izgovoriš: ''Tako mi jutra i noći kada se utiša'', ti se nalaziš pred jednim rimovanjem, koje je lišeno zatvara­nja, pjesničkog metra i dvostrukog rimovanja dije­lova... I uprkos toga muzika izbija iz svakog slova. Odakle? Kako?

To je unutrašnja muzika. Jedna od tajni kur'an­ske strukture koja nema ničeg zajedničkog s knji­ževnom strukturom.

Isto tako, kada kažeš: ''Milostivi, koji upravlja svemirom svim'' (Taha, 5); ili kada čitaš riječi Zekerijjaâ a.s. upućene Bogu: ''Rekao je: 'Gospodaru moj, kosti su mi orohnule i glava osijedila, a nikada nisam, kad sam Ti, Gos­podaru moj, molbu uputio nesretan ostao''' (Merjem, 4); ili Božije riječi upućene Musau a.s.: ''Čas oživljenja će sigurno doći, od svakog Ga tajim, kad će svaki čovjek prema trudu svome nagrađen ili kažnjen biti'' (Taha, 15); ili Božije riječi kojima upozorava ljude: ''Onoga koji pred Gospodara svoga kao nevjer­nik iziđe čeka džehennem, u njemu neće ni umrije­ti, ni živjeti'' (Taha, 74).

Svaki izraz predstavlja muzičku tvorevinu samo za sebe iz koje izbija muzika iznutra, iz samih riječi, između riječi, iza riječi, na način koji zbunjuje tako da uopšte i ne znaš kako se to dovrši.

I kada Kur'an saopštava priču Musaâ a.s. zapa­njujućim simfonijskim stilom: ''I Mi objasnismo Musau: 'Noću izvedi robove Moje i s njima suhim putem kroz more prođi, ne strahujući da će te oni stići i da ćeš se utopiti.' A fa­raon je za njima s vojskom svojim krenuo, ali su ih talasi mora prekrili: faraon je svoj narod u zabludu doveo, a nije ga na pravi put izveo'' (Taha, 77-79), riječi dostižu vrhunac nježnosti kao npr. ''suhim'' ili ne strahujući da će te oni ''stići'' – ''derkun'' sa zna­čenjem ''idrakun''.

Riječi se tope u rukama njihovog Stvaraoca, re­daju i nižu u jedinstvenu muzičku tvorevinu kojoj nema ravnog među svemu onome što je napisano na arapskom jeziku u prošlosti, a i sada.

Nema nikakve sličnosti između toga i doislam­ske pozicije, između toga i poezije i proze nastale u kasnijim stoljećima, niti ima ijednog pokušaja oponašanja Kur'ana kroz čitavu istoriju iako su mnogi bili neprijateljski raspoloženi prema njemu. U čitavom ovom spletu kur'anski izraz se izdvaja kao jedinstven izraz sa svim svojim karakteristika­ma, kao da je to pojava koja nema svoje opravda­nje niti svoj komentar osim nekog drugog nama nepoznatog izvora.

Poslušaj ovaj lijepi intonirajući ritam:

''Onome Najuzvišenijem, koji svemirom vlada, koji šalje Objavu, riječi svoje kome hoće od robova Svojih, da upozori na Dan susreta međusob­nog'' (Gafir, 15),

''On čini da zrnje i košpice prokliju. On iz neživa izvodi živo a iz živa neživo'' (El-En'am, 95),

''On čini da zora sviće. On je noć odredio za po­činak, a sunce i Mjesec za računanje vremena'' (El-­En'am, 96),

''On zna poglede koji kriomice u ono što je zabranjeno gledaju, a i ono što grudi kriju'' (Gafir, 19),

''Pogledi do Njega ne mogu doprijeti, a On do pogleda dopire'' (El-En'am, 103),

''Gospodar naš znanjem svojim sve obuhvata'' (El-E'araf, 89).

Zatim ovaj novi izraz u svojoj formi, u dubini svoga značenja i njegovo ukazivanje na ljudsku ne­moć shvatanja suštine Stvoritelja:

''On zna nevidljivi i vidljivi svijet. On je Veličanstveni i Uzvišeni'' (Er-Ra'd, 9),

"Oni raspravljaju o Allahu, a On sve može'' (Er­-Ra'd, 13).

Zatim ova digresija u opisivanju Božije moći:

''U Njega su ključevi svih tajni, samo ih On zna, i On jedini zna šta je na kopnu i šta je na moru, i ni jedan list ne opadne, a da On za nj ne zna, i nema zrna u tminama Zemlje, niti ičeg svježeg niti suhog, ničeg što nije u jasnoj knjizi'' (El-En'am, 59).

Ali unutrašnja muzika nije sve s čim se izdvaja kur'anski izraz. Sa muzikom se pojavljuje i drugo svojstvo, veličina. U jednostavnom i sažetom izrazu u kome Allah govori o potopu i njegovom svršetku možeš da os­jetiš ovu veličinu u riječima:

''I bi rečeno: 'O Zemljo, gutaj vodu svoju, a ti, o nebo, prestani!' I voda se povuče i ispuni se od­redba''. (Hud, 44)

Ti kolosalni dodiri... Svaka riječ ima težinu brda i udar groma... Spušta se i sve postaje tiho, spokoj­no i mirno. Priroda se suzdržava od srdžbe, a priča privodi kraju: ''I bi rečeno: 'Zemljo, gutaj vodu svoju, a ti, nebo, prestani!' I voda se povuče i ispu­ni se odredba''.

Zaista u ovim kolosalnim riječima klesanim od granita osjećaš nešto što nije ljudsko, kao da svako njihovo slovo predstavlja gromade Alpa.

Nemoguće je ovdje izmijeniti neko slovo; zami­jeniti riječ drugom, rečenicu rečenicom koja bi imala isti ton, ritam, pokretljivost, težinu i dokaz... Pokušaj i isprobaj svoje mogućnosti na ovom jed­nostavnom sklopu od deset riječi da zamijeniš ne­ko slovo ili neku riječ drugom.

Zbog toga je kur'anski izraz na doislamske Ara­pe, koji su imali itekako smisla za retoriku, pao kao grom.

Onda nije ni čudo za doislamskog Arapa, kao što je Velid b. Mugira, koji je živio i umro u nezna­boštvu što je bio zapanjen i što nije mogao da sak­rije svoje divljenje prema Kur'anu bez obzira na njegov kufr kada je rekao, smatrajući to Muhammedovim govorom:

''Tako mi Boga, zaista, u njegovu govoru ima prijatnog i tečnog. Njegov govor je koristan, plo­dan i savršen. Nešto savršenije od toga ne posto­ji''.

A kada su od njega zatražili da grdi Muhammeda rekao je: ''Recite: 'Čarobnjak čiji govor rastavlja sina od oca, brata od brata, muža od žene i čovjeka od po­rodice''.

Da, on je čaroban čak i u jeziku neprijatelja koji se trudi da pronađe riječ kojom bi ga ranio.

Ako nas danas kur'anski izraz ne osvaja uzrok tome je naš lokalni jezik na koji smo navikli još od mladih dana, koji nas sve više udaljava od klasič­nog arapskog jezika, zatim sami način učenja Kur'ana profesionalnih učača u kome se ne razliku­je tuga od radosti, prijetnja od radosne vijesti, ra­dosna vijest od pouke. Ujednačen akcenat u kome umiru značenja, a izrazi postaju površinski... kao kod nekih profesionalnih učača koji Kur'an uče rastegljivo, pjevački, bez ikakvog osjećaja u srcu..., zatim mnoge prilike u kojima se Kur'an uči rutin­ski, zatim savremeni život sa svim svojim preoku­pacijama koji dijeli pažnju, nagriza dušu, u kome su srca skamenjena, a osobe iskompleksirane.

Bez obzira na sve ovo dovoljan je samo jedan momenat da se čovjek iščupa iz ove ljepljive sredi­ne pa da osjeti ljepotu, slast, ukus i ritam Kur'ana. To je dovoljno da opet bude zadivljen, nakon 1400 godina od objave Kur'ana, kao da je ovog momen­ta objavljen.

Poslušaj Kur'an kako opisuje seksualni odnos između muža i žene osebujnim stilom nježnom ri­ječju, vaspitnom, kojoj ne možeš naći ravne niti je možeš zamijeniti drugom u bilo kojem jeziku:

''I kada je on nju obljubio, ona je zanijela lako breme''. (el-E'araf, 189)

Ova riječ ''obljubiti'' ... Obljubio je njen čovjek. Da se sjedini muško i žensko kao što se sjene sje­dinjavaju i kao što noć pokriva dan i kao što se bo­je utapaju jedna u drugu. Ova riječ kojom Kur'an izražava to potpuno ujedinjenje predstavlja vrhu­nac u izražavanju.

I druge riječi koje čitaš u Kur'anu ostavljaju u čulu sluha eho, zvuk i sliku. Kada se Bog zaklinje noću i danom pa kaže:

''I noći kada ona veo diže, i zorom kada diše''. (et-Tekvir 17-18)

''As'ase'' ... Ova četiri slova su noć sa svim onim što se u njoj nalazi. ''I zorom kada diše''. Svjetlost zore je ovdje vidljiva i čujna... Zaista možeš slušati cvrkutanje ptica i kukurijekanje pijetla.

Ako Kur'anski ajeti upozoravaju na srdžbu i kaz­nu onda su riječi eksplozivne... Kur'anska struktura je sva u znaku tutnjave. Poslušaj što Allah kaže o narodu Ad:

''A Ad je uništen vjetrom ledenim, silovitim, ko­me je On vlast nad njima sedam noći i osam dana uzastopnih bio prepustio, pa si u njima ljude pova­ljane kao šuplja datulina debla vidio''. (El-Hakkatu, 6-7)

U svim ovim ajetima čuješ kako fijuče vjetar, ka­ko se ruše stabla palmi, kako propada zemlja. Kur'anske slike su ovdje retuširane, sjene precizne, a riječi imaju i ton i zvuk i sliku.

Zbog svega ovoga Kur'an je Knjiga koja se ne prevodi. On je Kur'an na arapskom jeziku... Na dru­gim jezicima on je nešto drugo, a ne Kur'an... ''Mi smo Kur'an objavili na arapskom jeziku''. Ovim je ovo pitanje konačno i skinuto sa dnevnog reda.

Kako je moguće npr prevesti ajet: ''Er-Rah­manu alel-aršis-teva'' (Taha, 5)?! Mi se ne nalazimo samo pred značenjem... Ne­go u prvom redu pred strukturom..., pred muzič­kom tvorevinom iz koje izbija muzika iz unutraš­njosti samih riječi, iz srca, a ne sa margina, iz oso­benosti arapskog jezika, njegovih tajni, njegove moći.

Zbog toga se kur'anski ajet izdvaja sa neobič­nim karakteristikama. On izaziva skrušenost duše čim dodirne uho i prije nego što razum razmotri njegovo značenje, jer on predstavlja muzičku kon­strukciju koja utiče na emociju i srce prije nego razum počne da dejstvuje i radi.

Kada razum počne da razmatra i analizira on ot­kriva nove stvari i tada dolazi do još veće skruše­nosti... To je druga etapa koja može da se dogodi, ali i ne mora... Ponekad ti kur'anski ajet otkrije svo­ju tajnu, a ponekad i ne otkrije... Nekada dobiješ moć zapažanja kojom uspiješ protumačiti kur'an­ski ajet, a nekada ona izostane, ali uvijek osjećaš skrušenost jer ti se Kur'an obraća prvo kao jedin­stvena struktura..., građevina... , forma..., model koji puni srce..., kojeg je saopćio Onaj koji je stvo­rio jezik i koji zna njegove tajne, a nikako Muha­mmed koji je bio nepismen i koji je drhtao kao što drhtiš ti, a objava mu dolazi ajetom: ''Čitaj u ime tvoga Gospodara koji je sve stvorio'', drhti i znoji se i ne zna sa kojeg neba mu dolazi ova zapovijed... Traži utočište kod svoje žene Hatidže, prepla­šen onim što je čuo, bojeći se da ne poludi a ona ga smiruje svojim nježnim glasom:

''Tako mi Boga nikada te On neće poniziti, bi­ćeš nagraden samilošću, sve ćeš podnijeti, os­vojićeš izgubljene, počastiti gosta i donijeti korje­nite promjene''.

Nakon ovih prvih riječi Objava je bila obustavlje­na dvije godine. Ostavljen je u dilemi. Hodao je po užarenoj pustinji i samo što nije poludio zbog glasa kojeg je čuo, a koji je kasnije nestao.

Da je Muhammed bio pisac on bi za ove dvije godine napisao čitavo djelo.

On nije bio više od vjerskog slušaoca. Čuo je te riječi koje imaju više muzike kao što ih i ti čuješ u momentu iskrenosti i čednosti pa je bio zapanjen kao što si i ti zapanjen, a osjetila pogođena pred onim jedinstvenim izrazom.

Poslije dvije godine ponovo je čuo glas:

''O ti pokriveni! Ustani i opominji''. (el-Muddesir, 1-2)

Zatim su kur'anski ajeti počeli neprekidno da silaze.

Muhammed nije bio od onih koji su osvajali mu'­džizama,čudima.[8] Kada je pokopao svog umrlog sina Ibrahima do­godilo se potpuno pomračenje Sunca. Neki su to protumačili kao mudžizu i saučestvovanje prirode u bolu Muhammeda a. s. koji je tom prilikom izgovo­rio svoje poznate riječi:

''Sunce i Mjesec su dva Božija znaka koji nikada nisu pomračili zbog nečije smrti, niti zbog nečijeg rođenja''.

Da je bio od onih koji se služe čudima iskoristio bi ovaj događaj za ličnu propagandu, ali on je bio iskreni vjernik od početka života pa do smrti.

Objava dolazi Muhammedu o onome o čemu Muhammed pojma nema:

''To su nepoznate vijesti koje ti objavljujemo. Ti nisi bio među njima kada su pera svoja od trske pobacali da bi vidjeli koji će se od njih o Merjemi brinuti, i ti nisi bio među njima kada su se prepira­li. (AIi-lmran, 44)

''To su nepoznate vijesti koje ti Mi objavljujemo; ni ti, ni narod tvoj niste prije ovoga o tome ništa znali! Zato budi strpljiv, ishod će, zaista, u korist čestitih biti''. (Hud, 49)

Objava mu dolazi i o tajnama Tevrata i Indžila kojinisu bili u tom dalekom vremenu prevedeni na arapski jezik (prvi hrišćanski tekst koji je preveden na arapski jezik je rukopis Svete biblioteke u Pet­rogradu, pisan otprilike 1060. god.). Ove Knjige su bile Hebrejske tajne koje niko nije poznavao osim njih.

Kur'an traži od Židova da iznesu svoje rukopise i da ih čitaju:

''Reci: 'Donesite Tevrat pa ga čitajte, ako istinu govorite'' (Ali-Imran, 93).

Zatim ispravlja neke detalje Tevrata. U predaji Tevrata koja se odnosi na priču Jusufa stoji da su njegova braća na svom putu od Palestine za Egipat upotrijebili magarca, a Kur'an navodi da su upotri­jebili devu (''el'iir''). Magarac nije beduinska životinja i on ne može preći tako velika pustinjska prostranstva da bi sti­gao iz Palestine u Egipat... Predaja koja se odnosi na ''el'iir'' je preciznija i istinitija.

Nije li Jeremija prokleo: ''lažna pera prepisiva­ča''?! Objava dolazi Muhammedu o onome o čemu on ništa ne zna, niti njegovi drugovi, ashabi, niti nje­gov narod, kao ni prepisivači Tevrata i njegovi ču­vari...

Zatim početak nekih kur'anskih poglavlja ko­ja su više slična zagonetkama i šiframa kao npr: Kaf-ha-ja-ajn-sad, Ta-sin-mim, Ha-mim, Ajn-sin-­kaf, o kojima nam Alejhisselam nije ostavio nikakva komentara.[9]

Da je Muhammed autor Kur'ana onda bi nam u njemu saopštio i svoju žalost, svoje psihološko stanje, krize i boli. Kur'an je nešto sasvim suprot­no ovome. On je od početka do kraja izolovan od Muhammedove psihe uključujući tu i njegovu okupi­ranost kao i interes, čak su neki ajeti objavljeni suprotno želji samog Muhammeda.[10]

''I ne žuri sa čitanjem Kur'ana prije nego što ti se objavljivanje njegovo ne završi''. (Taha, 114)

Sve ovo stavlja Kur'an pred nas kao pojavu koja je potpuno izolovana od Muhammeda, a.s., koji nas je o tome obavijestio... On je samo spona koja je čula i obavijestila.

Sto se tiče Kur'ana on je i riječju i značenjem od Boga dž.š. koji sve obuhvata svojim znanjem ...[11]

 

Završavajući ovaj citat, želimo napomenuti da puninu sadržaja i ljepotu izražaja ajeta Kur'ana koje je Mustafa Mahmud navodio (naravno i cjelovitog Kur'ana), mogu osjetiti samo oni koji poznaju arapski jezik i tedžvid. Zbog naše ograničenosti na ovom polju mi smo se morali zadovoljiti time da samo navedemo prevode i neke transkipcije tih ajeta (kako su učinili i prevodioci Mahmudove knjige na bosanski). Čini nam se ipak da čitalac može osjetiti bit onoga što se vezano za ovo svojstvo Kur'ana željelo reći.

 

 

Tevhid

 

 

Svjedočenje Jednog, Boga, Stvoritelja svih svjetova, Allaha, zajedno sa onim što je dragi Allah od ''Svoga Ruha'' udahnuo, pohranjeno je u samom središtu srca svakog čovjeka, svakog potomka, Adema, alejhisselam, i hazreti Have.

Za roditelje ljudskoga roda ovo svjedočenje (tevhid – monoteizam) bila je potpuna realnost od trena kada su stvoreni, jer su od prve iskrice svjesti o sebi samima, bili svjesni i dragog Allaha, Stvoritelja koji ih je stvorio. Adem, alejhisselam, je boravio u Njegovom prisustvu, bio je prisutan kada je dragi Allah dao pouku melekima, poučivši ga imenima stvari koje oni nisu znali,[12] a i hazreti Hava je, boraveći sa svojim mužem, u Džennetu svakako imala prilike živjeti u neposrednoj spoznaji svoga Gospodara koji od njih dvoje tada nije bio skriven.[13]

Međutim, njihovo potomstvo ne uživa tu privilegiju, jer je nama, za ovoga zemaljskoga života, dragi Allah sakriven. I On, i Njegovi meleki, i neka druga Njegova stvorenja i neka znamenja, Njegovom voljom izvan su dosega naših čula, tako da ništa od toga ne možemo vidjeti, možemo samo u to vjerovati. Mi smo, na ovom svijetu, u periodu kušnje, jer smo, mada smo sve to sada zaboravili, u ezelu[14] prihvatili jednu ponudu, dali jedno svjedočenje i uzeli jednu obavezu.

Prihvatili smo ponuđeni emanet vjere, odgovornost da imamo slobodu ponašanja i djelovanja, ali da dragi Allah od nas bude skriven,[15] i da tako, odabravši put pokornosti Njemu iako Ga ne vidimo možemo zaraditi najveću nagradu, ali i najtežu kaznu ako odaberemo put nevjere i nepokornosti. Lahkomisleno prihvatismo tu Allahovu ponudu koju se ne usudiše prihvatiti ni nebesa, ni planine.

Posvjedočili smo, kada svi zajedno bijasmo izvedeni iz kičme Ademove, alejhisselam, odnosno, kičmi njegovih sinova u prvoj generaciji, da je dragi Allah naš Gospodar i Stvoritelj.[16]

Time smo preuzeli obavezu i dali obećanje da ćemo našu slobodu na Zemlji koristiti na takav način da cjelokupan naš život, svaka naša misao, riječ i djelo potvrđuju ono što smo posvjedočili: da je Allah dragi naš jedini i istinski Gospodar. Drugim riječima, obavezali smo se Njemu da ćemo Mu u svemu biti pokorni, da ćemo Mu cjelinom našeg života i ličnosti biti predani obožavajući samo Njega i nikoga Mu ne pridružujući.

Dakle, kratko rečeno, obavezali smo se na tevhid (monoteizam).

Prema tome, tevhid je prvo svjedočenje, najranije iskustvo i prvotna tradicija svekolikog Ademovog, alejhisselam, potomstva to jest cjelokupnoga čovječanstva.

Vrijeme, nažalost, potvrdi da mnogi muškarci i žene među generacijama Ademova, alejhisselam, potomstva, bivši zavedeni utjecajem prokletog Iblisa i njegovih vojski, sa pravog puta skrenuše i dato obećanje pogaziše. Iako im je u dalekom sjećanju ostala svijest o jednom Bogu,[17] oni Mu drugove pripisaše, ličnosti koje samo u njihovoj mašti i mitovima postojaše ili pak samo robovi Milostivoga biše. Kroz mitove opisaše njihove ''živote'', ljubavi, mržnje, svađe i mirenja. Odrediše im ''područja upravljanja i odgovornosti'' uspostavljajući tako među njima hijerarhiju. I na kraju, počeše im praviti hramove u koje pohraniše njihove statue, idole, i odrediše svećenike za službu njima.

Tako je nastala tradicija i praksa mnogoboštva (politeizma).

Ali, dragi Allah je, iz Svoje savršene mudrosti i neizmjerne milosti prema Ademovu, alejhisselam, potomstvu, odredio da u određenim vremenskim intervalima odabira neke među nama za Svoje vjerovijesnike i poslanike. Preko njih čovječanstvu dolaze upute, Allahove Knjige.

Izaslanje svakog Allahovog vjerovijesnika i poslanika, kao i objavljivanje svake Njegove Knjige u suštini je imalo jednu jedinu svrhu, konačnicu kojoj je težilo: povrat čovječanstva tevhidu, predanosti i pokornosti samo dragome Allahu i nikome osim Njega.

Na ovoj konačnici, milošću dragog Allaha, Svemilosnog, Samilosnog, nakon Suhufa, Tevrata, Zebura i Indžila, insistira i Kur'an.

Kur'an, čovjeka upućuje ka konačnici tevhida na taj način da ga podsjeća, hrabri i podstiče na proučavanje univerzuma kao ''druge Allahove knjige''. U tom smislu islamski genij je iznjedrio jednu veoma mudru sintagmu koja glasi: ''Kur'an je Allahova Riječ koja govori, a univerzum je Allahova Riječ koja šuti''. Govoreća Allahova Riječ, dakle, nuka čovjeka da koristi svoj razum, da motri svijet oko sebe, da razmišlja i izvlači pouke. Čak štaviše ona počinje naredbom Muhammedu, alejhisselam, a odatle i svim njegovom sljedbenicima, da se bave učenjem, čitanjem, proučavanjem, kako jasno poručuju prvi objavljeni ajeti Kur'ana (citirali smo ih ranije), odnosno razmišljanjem kako to poručuju mnogi drugi ajeti. Čak i jedno od jezičkih značenja imenice ''Kur'an'' jeste ''učenje'', ''proučavanje'', jer ona potiče iz korijena arapskog jezika ''k-r-' (ka-re-e)'' čijim imperativnim oblikom ''ikre' – čitaj, uči'' započinje Objava. [18]

Prema tome, poruka dragog Allaha ljudima i drugim stvorenjima[19] kroz časni Kur'an, ''govoreću Allahovu Riječ'' jeste da proučavaju ''šuteću Allahovu Riječ'', odnosno da gledaju svijet oko sebe: sunce i mjesec, oblake, kišu, biljke i životinje, smjenu noći i dana ..., i da tako spoznaju da sve to upućuje na jednog savršenog dizajnera i ureditelja:

 

A vaš Bog, jedan je Bog! Nema boga osim Njega, Milostivog, Samilosnog! Stvaranje nebesa i Zemlje, smjena noći i dana, lađa koja morem plovi s korisnim tovarom za ljude, kiša koju Allah pušta s neba pa tako u život vraća zemlju nakon mrtvila njezina - po kojoj je rasijao svakojaka živa bića, promjena vjetrova, oblaci koji između neba i Zemlje lebde - doista su dokazi za one koji imaju pameti. (2:163,164)

 

U stvaranju nebesa i Zemlje i u izmjeni noci i dana su, zaista, znamenja za razumom obdarene. (3:190)

 

Gospodar vaš je Allah, koji je nebesa i Zemlju u šest vremenskih razdoblja stvorio, a onda svemirom zagospodario; On tamom noći prekriva dan, koji ga u stopu prati, a Sunce i Mjesec i zvijezde se pokoravaju Njegovoj volji. Samo On stvara i upravlja! Uzvišen neka je Allah, Gospodar svjetova! (7:54)

 

Allah je stvoritelj nebesa i Zemlje; On spušta s neba kišu i čini da pomoću nje rađaju plodovi kojima se hranite; i daje vam da se koristite lađama koje plove morem voljom Njegovom, i daje vam da se rijekama koristite; i daje vam da se koristite Suncem i Mjesecom, koji se stalno kreću, i daje vam da se koristite noći i danom; i daje vam svega onoga što od Njega išćete, i ako biste Allahove blagodati brojali, ne biste ih nabrojali. Čovjek je, uisitnu, nepravedan i nezahvalan. (14:32-34)

 

Gospodar vaš je Allah, koji je nebesa i Zemlju za šest vremenskih razdoblja stvorio, a onda, upravljajući Aršom, svemirom zagospodario. Niko se neće moći zauzimati ni za koga bez dopuštenja Njegova. Eto, to vam je Allah, Gospodara vaš, pa se Njemu klanjajte! Zašto ne razmislite? Njemu ćete se svi vratiti - Allahovo je istinito obećanje - On doista iz ničega stvara, On će poslije to ponoviti, da bi pravedno nagradio one koji budu vjerovali i dobra djela činili. A one koji ne budu vjerovali čeka piće od ključale vode i patnja nesnosna, zato što su nevjernici bili. On je Sunce izvorom svjetlosti učinio, a Mjesec sjajnim i položaje mu odredio da biste znali broj godina i računanje. Allah je to mudro stvorio. On potanko izlaže dokaze ljudima koji razumiju. U smjeni noći i dana, i u onom što je Allah na nebesima i na Zemlji stvorio, zaista postoje dokazi za ljude koji se Allaha boje. Onima koji ne očekuju da će pred Nas stati i koji su zadovoljni životom na ovome svijetu, koji su u njemu smireni i onima koji su prema dokazima Našim ravnodušni, prebivalište njihovo biće džehennem, zbog onoga što su radili. One koji vjeruju i čine dobra djela Gospodar njihov će na Pravome putu podržati, zato što vjeruju; rijeke će teći ispred njih u džennetima zadovoljstva (10:3-9)

 

Zar ne znaju nevjernici da su nebesa i Zemlja bili jedna cjelina, pa smo ih Mi raskomadali, i da Mi od vode sve živo stvaramo? I zar neće vjerovati? Mi smo po Zemlji nepomične planine razmjestili da ih ona ne potresa, i po njima smo staze i bogaze stvorili da bi oni kuda žele stizali. I to što je nebeski svod osiguran Naše je djelo, a oni se ipak okreću od znamenja koja su na njemu. I noć i dan Njegovo su djelo, i Sunce i Mjesec, i svi oni nebeskim svodom plove.(21:30-33)

 

Reci: "Kažite vi meni koji su dio Zemlje stvorila božanstva vaša kojima se, umjesto Allahu, klanjate, i recite mi imaju li oni u stvaranju nebesa ikakva udjela, ili smo mnogobošcima Mi dali Knjigu, pa imaju u njoj dokaz za to? Nijedno, već nevjernici jedni druge obmanjuju. Allah brani da se ravnoteža nebesa i Zemlje poremeti. A da se poremete, niko ih drugi osim Njega ne bi zadržao; On je zaista blag i prašta grijehe. (35:40,41)

 

Nebesa i Zemlju je sa ciljem stvorio; On noću zavija dan i danom zavija noć, On je Sunce i Mjesec potčinio, svako se kreće do roka određenog. On je Silni, On mnogo prašta! On vas od jednog čovjeka stvara, a od njega je drûgu njegovu stvorio, i On vam je dao osam vrsta stoke; On vas stvara u utrobama matera vaših, dajući vam likove, jedan za drugim, u tri tmine. To vam je, eto, Allah, Gospodar vaš, Njegova je vlast, nema boga osim Njega, pa kuda se onda odmećete? (39:5,6)

 

Reci: "Zar, zaista, nećete da vjerujete u Onoga koji je u dva vremenska razdoblja Zemlju stvorio, i još Mu druge ravnim smatrate? To je Gospodar svjetova!" On je nepomična brda po njoj stvorio i blagoslovljenom je učinio i proizvode njezine na njoj odredio, sve to u četiri vremenska razdoblja - ovo je objašnjenje za one koji pitaju - zatim se nebeskim visinama uputio dok je nebo još maglina bilo, pa njemu i Zemlji rekao: "Pojavite se milom ili silom!" "Pojavljujemo se drage volje!"; odgovorili su, pa ih u dva vremenska razdoblja, kao sedam nebesa, stvorio, i odredio šta će se u svakom nebu nalaziti. A nebo najbliže sjajnim zvijezdama smo ukrasili i nada njim Mi bdijemo. To je odredba Silnoga i Sveznajućega. (41:9-12)

 

Poenta i navedenih i drugih njima sličnih ajeta je, da to još jednom ponovimo, u tome da sveopći sklad i apsolutna uređenost univerzuma jasno upućuju na jednog Boga, dragog Allaha, Stvoritelja i Gospodara koji nad svim tim bdije, koji svemu tome mjeru daje, koji usklađuje sve prirodne zakone:

 

Hvali ime Gospodara svoga Svevišnjeg, koji sve stvara i čini skladnim, i koji sve s mjerom određuje i nadahnjuje (87:1-3),

 

Mi sve s mjerom stvaramo, i naređenje Naše je samo jedna riječ - sve bude u tren oka. (54:49,50).

 

I ništa ne bi moglo funkcionisati kada Njega ne bi bilo ili kada bi On imao drugove, jer bi se poremetili u volji pa bi i nebesa i Zemlja propali:

 

Da Zemljom i nebesima upravljaju drugi bogovi, a ne Allah, poremetili bi se. Pa nek je uzvišen Allah, Gospodar svemira, od onoga što Mu pripisuju! (21:22)

 

Allah nije uzeo Sebi sina, i s Njim nema drugog boga! Inače, svaki bi bog, s onim što je stvorio radio što bi htio, i jedan drugog bi pobjeđivao. Hvaljen neka je Allah koji je daleko od onoga što oni iznose. (23:91)

 

 

[1] Da li ga je pozdravljalo kamenje i drveće, ili neka nevidljiva bića (meleki i džini naprimjer), ili i jedni i drugi, to dragi Allah najbolje zna. Može se reći da ga je cjelokupno njegovo okruženje, milošću njegova Gospodara pozdravljalo i selamilo, osim naravno šejtana.

[2] Riječ je o znamenitoj mubarek noći ''Lejletul-Kadr'' čija je ljepota najbolje iskazana sadržajem istoimene 97. sure časnoga Kur'ana.

[3] Iz raspoloživih izvora čini nam se da se prvi put Džibril prikazao Muhammedu, alejhisselam, u ljudskom liku, a dragi Allah najbolje zna.

[4] Već smo ranije naveli da je to znameniti nadimak Muhammeda, alejhisselam.

[5] Ibn Hišam, ''Poslanikov životopis'', str. 44.

[6] Naravno u figurativnom smislu, tj. u značenju pomaganja Njegove vjere i Njegova Poslanika.

[7] Ibn Hišam, ''Poslanikov životopis'', str. 45.

[8] Ovo ne znači da nije imao i drugih mu'džiza mimo Kur'ana. Naprotiv imao ih je i to mnogo, samo one na neki način nisu u prvom planu kao što je časni Kur'an. O njima ćemo, inša'Allah, kasnije više govoriti (primjedba autora).

[9] Početci nekih sura Kur’ana samo sa suglasnicima klasičnog Arapskog jezika bez ikakvog razumljivog značenja, zaista predstavlja jednu od najvećih tajni ovog Allahovog uzvišenog govora. Više svjetla na ovu tajnu svakako donose rezultati naučne analize strukture Kur’ana koji nepobitno pokazuju da je Kur’an sastavljen na takav način da svi harfovi (slova arapskog jezika) koji su u njemu upotrijebljeni čine jedan zaokružen matematski sistem, savršeni sklad koji bi se, bukvalno, raspao kada bi jedan jedini harf bio dodat, oduzet ili promijenio mjesto. Više detalja o ovome može se naći u knjižici koju je na bazi istraživanja Rešada Halife priredio Ahmed Didat (Ahmed Deedat) i objavio pod naslovom ‘’Kur’an najsavršenija mu’džiza’’ (Al-Qur’an The Ultimate Miracle). Knjižica je prevedena na bosanski i objavljena u Sarajevu, El-Kalem, 2002. O ovome takođe govori i Harun Yahja u nekim svojim knjigama, a mi u dijelu ‘’Dodaci’’ ove knjige priređujemo tekst ‘’Kur’ansko-poslaničke mu’džize’’ u kome se, između ostalog, i ovo spominje. Dragi Allah najbolje zna.

[10] Takođe u Kur’anu postoje i ajeti koji neposredno kore i kritikuju Muhammeda, alejhisselam, zbog nekih njegovih pogrešaka, kao npr početak 80. sure Abese gdje je Muhammed, alejhisselam, kritikovan zbog pogrešnog postupka prema slijepcu koji mu je prišao da bi se raspitivao o islamu (primjedba autora).

[11] Mustafa Mahmud, ''Kur'an pokušaj savremenog razumijevanja'', objavljeno u drugom izdanju u Sarajevu 1991 godine, str. 24.-32.

[12] Vidi Kur'an, 2:31-33

[13] S obzirom da su tada živjeli na nebu, tj. u džennetu, smatramo da dragi Allah nije Sebe od njih dvoje sakrio, a On najbolje istinu zna, i Njega molimo da nam oprosti na svim našim pogrješkama.

[14] Terminom ''Ezel'', koliko je nama poznato, imenuje se naš prvobitni život što smo ga živjeli od trena našeg stvaranja, odnosno stvaranja našeg duha i naše duše, pa sve dok se nismo našli u matericama naših majki kada je započeto stvaranje našeg tijela, a dragi Allah najbolje zna.

[15] I da takođe ne možemo čulima osjetiti ništa od onoga što nas neposredno može uputiti na Njega, meleki naprimjer, a što inače sve spada u gajb – skriveno.

[16] Vidi Kur'an, 7:172,173

[17] Koliko je nama poznato panteon svih mnogobožačkih tradicija poznaje pojam ''vrhovnog boga'', koji se nalazi na vrhu njihove hijerarhije i zapovijeda svim ostalim bogovima. Po našem mišljenju to je jasna aluzija da kod ljudi ostaje drevno monoteističko, odnosno islamsko sjećanje na dragog Allaha, samo što Mu, smatrajući Ga ''komandantom bogova'', neuzubillah, drugove pripisuju, a On najbolje zna.

[18] Drugo značenje dolazi od korijena ''k-r-n (ka-re-ne)'' što znači staviti jedno pored drugog, što se po tumačenju odnosi na postavljanje harfova, riječi, ajeta, sura, značenja, smislova itd jednih uz druge.

[19] Kur'an u nekim svojim ajetima pruža sasvim utemeljen dokaz da je osim ljudske namijenjen i džinskoj civilizaciji, a samo dragi Allah zna kojim još svjetovima mimo ova dva.

 

 

Ocjena: 

Kazivanje o Muhammedu, alejhisselam, (IV dio): neke suštinske karakteristike njegove poslaničke misije

Autor(i): 

 

 

 

 

Sveopće hvaljenje dragoga Boga i zikrullah
 
 
Osnovni sadržaj islama, sadržan u izrazu ''La ilahe illallah (nema boga osim Allaha)'', osim što upućuje na tevhid, također nas asocira i na činjenicu da sve postojeće, sve stvoreno slavi, hvali, veliča, pominje i voli svoga Stvoritelja, Jednoga, Jedinoga osim koga drugoga boga nema. U ovome smislu zaista se može reći da je, naravno između ostaloga, čitav Kur'an knjiga hvaljenja i slavljenja, ljubavi i spominjanja (zikra) dragoga Allaha. To, kako ga ovdje nazvasmo, sveopće hvaljenje i slavljenje jednog Boga, dragoga Allaha, od strane svega stvorenog, poruka je koja na neki način, koji razum možda ne može uvijek dokučiti ali ga mu'minsko srce svakako može osjetiti, protiče kroz unutarnji sadržaj čitava časnoga Kur'ana, ali i na površinu sasvim jasno izbija u nekim ajetima od kojih mi ovom prilikom pominjemo sljedeće:
 
Njega veličaju sedmera nebesa, i Zemlja, i oni na njima; i ne postoji ništa što Ga ne veliča, hvaleći Ga; ali vi ne razumijete veličanje njihovo. On je doista blag i mnogo prašta. (17:44)
 
On vam pokazuje munju da se uplašite i ponadate, i On stvara teške oblake. I grmljavina veliča i hvali Njega, a i meleki, iz strahopoštovanja prema Njemu; On šalje gromove i udara njima koga hoće - i opet oni raspravljaju o Allahu a On sve može. (13:12,13)
 
Njegovo je ono što je na nebesima i ono što je na Zemlji, i On je Svevišnji, Veličanstveni! Gotovo da se nebesa raspadnu jedna iznad drugih! A meleki veličaju i hvale Gospodara svoga i mole oprosta za one koji su na Zemlji. Allah je, zaista, taj koji prašta i koji je milostiv. (42:4,5)
 
Zar ne znaš da Allaha hvale svi koji su na nebesima i na Zemlji, a i ptice širenjem krila svojih; svi znaju kako će Mu se moliti i kako će ga hvaliti. A Allah dobro zna ono što oni rade. Samo je Allahova vlast na nebesima i na Zemlji, i Allahu se sve vraća! (24:41,42)
 
Neka je hvaljen Allah, čije je sve ono na nebesima i sve ono na Zemlji! Hvaljen neka bude i na onome svijetu! On je Mudri i Sveznajući. On zna šta u zemlju ulazi, a šta iz nje izlazi, i šta se s neba spušta, a šta se na nj uspinje; On je samilostan i On prašta grijehe. (34:1,2)
 
Dakle, sve Ga, hvaljen i slavljen neka je, slavi i veliča: ptice, drveće, planine, pčele, mravi, sva nebesa i sve Zemlje, svi stanovnici nebesa i Zemalja, grmljavina, munja, kiša čija svaka kap pada na precizno označeno mjesto ... jednom rječju, sve postojeće hvali i veliča Njega, Jednoga, sve Ga tako spominje i voli - i upravo u tome je opća harmonija svega stvorenoga.
Koliko je nama poznato, samo dvije stvorene vrste privremeno ne učestvuju potpuno u ovoj sveopćoj harmoniji. Riječ je o ljudima i džinima kojima je data privremena sloboda da postupaju kako hoće - da odaberu hoće li, ili neće, ići stazama pokornosti i predanosti Gospodaru svome.[1] Naprijed naglasismo riječ potpuno upravo zbog toga što ipak i oni (ljudi i džini) djelimično učestvuju, doduše nesvjesno, u harmoniji općeg slavljenja dragog Boga, jer kada je riječ naprimjer o čovjeku: srce svojim otkucajima, krv svojim kolanjem, pluća svojim udisajima, mozak svojim pulsiranjem - svi organi hvale, spominju i veličaju dragoga Allaha, bez obzira da li su u sastavu tijela najvećega evlije (Allahovog miljenika) ili najvećega kafira (nevjernika).
Kur'an časni želi i ove dvije ''zalutale ovčice'' vratiti u cjelinu slavljenja, pokornosti, sreće i spasenja, te je on u stvari svojevrstan poziv i čovjeku i džinu da svoju slobodu iskoriste na jedini pravi način: da se povrate toj opštoj harmoniji slavljenja, spominjanja, ljubavi i veličanja Njega, Boga dragoga, Allaha. U tome smislu Allahova riječ i ističe kako je ''zikrullah ekber'' - tj. da je sjećanje na dragoga Allaha i pominjanje Njega najveće i najvrednije od svega što postoji.
 
Kazuj Knjigu koja ti se objavljuje i obavljaj molitvu, molitva, zaista, odvraća od razvrata i od svega što je ružno; i spominjanje Allaha je najveće![2] - A Allah zna sta radite. (29:45)
 
Allahova riječ kroz časni Kur'an isto tako upozorava da nam On, hvaljen neka je, značaj daje i pažnju poklanja velikim dijelom ovisno o tome koliko Ga i kako pominjemo, zahvaljujemo Mu, pokoravamo Mu se, volimo Ga i klanjamo Mu se.
 
Reci: Allah vam poklanja pažnju samo zbog vaše molitve, a pošto ste vi poricali, neminovno vas čeka patnja. (25:77)
 
Dakle, zbog našega spominjanja i hvaljenja Njega On nam posvećuje pažnju. Isto tako, našim spominjanjem Njega i On nas spominje.
 
Ebu Hurejre, r.a., prenosi da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao:
 
"Uzvišeni Allah kaže: 'Ja sam tamo gdje Moj rob zamisli i Ja sam uz njega kada Me spomene. Ako Me spomene u sebi, Ja ga spomenem u sebi; a ako Me spo­mene u skupu, Ja ga spomenem u skupu odabranijem od njegovog. Ako Mi se približi koliko jedan pedalj, Ja mu se približem koliko lakat. Ako Mi se približi lakat, Ja mu se približim hvat. Ako Mi u susret krene idući, Ja krenem njemu trčeći.' "
 
(Hadis kudsij – govor dragoga Allaha koji nije sastavni dio časnoga Kur'ana, već je izrečen posredstvom Resulullaha, Muhammeda, alejhisselam, prenosi ga od Resulullaha, alejhisselam, Ebu Hurejre, a bilježe u svojim zbirkama hadisa Buhari, Muslim, Tirmizi i Ibn Madže)[3]
 
I da još pomenemo da našim spominjanjem Njega u namazu kroz fatihu, i On, lično, sa nama u tome učestvuje.
 
... Uzvišeni Allah kaže: ''Namaz je podijeljen između Mene i Moga roba, i njemu pripada sve što zamoli. Kad kaže: 'Hvala Allahu Gospodaru svjetova (Elhamdulillahi Rabbil 'ale mîn)'; Al­lah odgovori: 'Moj rob Mi zahvaljuje'; kada kaže: 'Milosti­vom, Samilosnom (Er-Rahmani-Rahim)'; Allah odgovori: 'Moj rob Me hvali'; kada kaže: 'Vladaru Sudnjeg dana (Maliki jevmi-din)'; Allah odgovori: 'Moj rob Me uzvisuje'; kada kaže: 'Tebi robujemo i od Tebe pomoć tražimo (ijjake na'budu ve ijjake neste'in)'; Allah odgovori: 'Ovo je između Mene i Mog roba, i njemu pripada ono što traži'; kada kaže: 'Uputi nas na pravi put, na put onih kojima si blagodat svoju da­rovao, a ne na put onih na koje si se rasrdio, niti onih koji su zalutali (ihdines-siratal mustekim, siratal lezine en 'amte 'alejhim, gajril magdubi 'alejhim, veleddãllîn)'; Allah odgovori: 'Ovo pripada Mome robu, i njemu ću dati ono što zamoli!' "
 
(Hadis kudsij – govor dragoga Allaha koji nije sastavni dio časnoga Kur'ana, već je izrečen posredstvom Resulullaha, Muhammeda, alejhisselam, prenosi ga od Resulullaha, alejhisselam, Ebu Hurejre, a bilježe u svojim zbirkama hadisa Muslim, Malik, Ebu Davud, Tirmizi, Nesai i Ibn Madždže)[4]
 
Saznadosmo kako iskrenom vjerom, dobročinstvima i spominjanjem Njega možemo dosegnuti do stupnja da i On nas spominje i voli. Time se dolazi do bliskosti, jer ljubav podrazumijeva i bliskost, a onda je i naš namaz u stvari naš mir'adž, naša audijencija kod Njega, kako u znamenitome hadisu reče Muhammed, alejhisselam. Isto tako, naše dove postaju tihi šapat srca, duha i duše, razgovor sa voljenim Stvoriteljem (munadžat) mimo Koga nas niko više ne voli, bolje ne poznaje i niko veće dobro nam ne želi, mimo Koga nam niko neće dati niti najsitnije dobro, niti sačuvati od najsitnijega zla.
Ljubav i bliskost dragome Bogu, Allahu, podrazumijeva i punu pokornost Njemu, jer se iskrenost ljubavi iskazuje u prilagođavanju voljenome, u činjenju onoga što on voli i ostavljanju onoga što voljeni ne voli. Stoga ljubav prema dragome Allahu podrazumijeva poštivanje svih Njegovih propisa, naredbi i zabrana (Šerijat), što, uz još i Bogobojaznost (takvaluk), predstavlja u stvari potpunu pokornost i predanost Njemu, hvaljen neka je.
U ovome smislu ljudi i džini kao, po našemu znanju jedina bića opterećena kušnjom slobode, tu svoju slobodu trebaju iskoristiti na jedini ispravan način – da je slobodno i dobrovoljno upotrijebe u pravcu njezina ''deaktiviranja'', odustajanja od nje zbog njezine nesavršenosti, jer kada spoznam da sam ograničen i odatle nesavršen, onda znam i da je svaki moj postupak koji je iznjedren vlastitim slobodnim odabirom i djelovanjem isti takav – ograničen i nesavršen. Stoga je i za ljudsku i za džinsku civilizaciju jedini put dosezanja savršenstva sadržan u tome da se vlastita sloboda iskoristi u smislu njenoga odbacivanja, tj. u smislu dobrovoljnog pristajanja na postupanje po savršenoj Božijoj uputi, kako bi se i jedni i drugi vratili savršenstvu punog robovanja dragom Allahu, Savršenom, u harmoniji ljubavi, spominjanja i poslušnosti skupa sa svim ostalim stvorenjima.
 
 
Savršena uputa - udžbenik života
 
 
Vezano za prethodno rečeno dolazimo do, po našemu skromnome mišljenju, veoma značajnog svojstva časnog Kur'ana - da je taj Allahov Govor objavljen na arapskom jeziku i u knjizi (mushafu) zapisan, u cjelini sa Sunnetom (oživotvorenim Kur'anom kroz njegovo tumačenje i primjenu od strane Resulullaha, Muhammeda, alejhisselam) savršena uputa za spasenje, da je to za čovjeka i džina ''udžbenik cjelokupnoga življenja'' kako bi se oni, odričući se nesavršene slobode, vratili savršenstvu vlastitoga djelovanja po smjernicama savršenoga Boga i tako zaslužili spasenje i najljepše nagrade. U tekstu koji slijedi pokušat će se, ako dragi Allah da, o tome nešto više kazati.
U knjizi Ismail el Kadirija ''El Fujudat Er Rabbanijja'' navedene su riječi Abdulkadir Gejlanija u kojima on citira jedan veoma znakovit i sadržajan hadis kudsi:
 
... ''Uzvišeni Allah rekao je: ‘A ljude i džine stvorio sam samo da Meni robuju.’ (Oni koji pušu, 56.) To znači: ‘Da bi Me spoznali.’ Davud, alejhisselam, upitao je: ‘Gospodaru, zašto si stvorio stvorenja?’ Uzvišeni mu odgovori: ‘Davude, bijah Riznica Skrivena, zavoljeh spoznat biti, pa stvorih stvorenja da bi Me spoznala.’ Izraz ‘stvorenja’ općeg je značenja, obuhvata sva stvorenja čak i kamenje i ilovaču, no, u ovom kontekstu, misli se na čovjeka. Stoga reče Uzvišeni: ‘Mi čovjeka stvaramo u najljepšem skladu.’ (Smokva, 4.)'' ...[5]
 
Iz odgovora koji dragi Allah dade Svome miljeniku i poslaniku Davudu, alejhisselam, i iz ajeta Kur'ana koje u vezi sa tim citirâ jedan od islamskih duhovnih velikana Abdulkadir Gejlani, jasno možemo razlučiti svrhu egzistencije kako ljudi i džina opterećenih kušnjom slobode na dunjaluku, tako i svih ostalih stvorenja - da cjelokupnim bićem svojim robuju dragom Bogu koji ih je stvorio, da Mu potpuno predani budu, i da tako uspjednu spoznati Njega, dragoga Allaha, Njegovu ljepotu neizmjernu, i da dosegnu vječni život u Allahovoj blizini i Njegovu zadovoljstvu obasuti blagodatima džennetskim kakve niti jedno uho nije čulo, nijedno oko nije vidjelo, niti je bilo kome na um palo, kako nam to u znamenitome hadisu prenosi voljeni Resulullah, Muhammed, alejhisselam.
Dakle, moglo bi se kazati da je dragi Allah sve stvorio da bi spoznat bio, pri čemu je svakome stvorenju odredio jedini put spoznaje Njega kroz tevhid (monoteizam) i potpunu predanost i pokornost Njemu, hvaljen i slavljen neka je. U tome je suština i čovjekove, i džinove, i melekove, i sveopće egzistencije: život u potpunoj predanosti i pokornosti Bogu dragome, život u blizini, ljubavi i harmoniji s Njime, život u neizmjernome obilju Njegove nagrade. Ovo je vječita sreća i dar najljepši, ali jedini put ka tome vodi kroz obožavanje samo Njega i nikog drugoga uz Njega (tevhid), te kroz punu predanost i pokornost Njemu (islam).
Radi toga je dragi Allah redovno slao čestite robove Svoje kojima je darivao emanet poslanstva i objavljivao im Knjige. Svaki put je bila poslana kombinacija objavljene Knjige i Mudrosti dotičnoga poslanika u njenu tumačenju i prakticiranju (Sunnet). Tako su Suhufi Ibrahimovi, alejhisselam, bili povezani sa njegovim Sunnetom; Tevrat, Zebur i Indžil sa Sunnetima Mūsāa, Davuda i Mesiha Isāa, alejhimesselam.[6] Dragi je Allah ''isti obrazac'' zadržao i kod posljednjega izaslanoga poslanika - Resulullaha, Muhammeda, alejhisselam, kojeg je, uz objavu mu Kur'ana, i samoga učinio svojevrsnim ''živim Kur'anom'', podarivši mu adekvatnu mudrost i sve druge neophodne kvalitete kako bi mogao ispravno tumačiti i primijenjivati mubarek Allahov Govor u praksi vlastitoga življenja. To je Sunnet – ispravno shvatanje, tumačenje i primjena Kur'ana kroz najljepši primjer Resulullaha, Muhammeda, alejhisselam.
Sunnet je, uz objavljenu Allahovu Riječ u Kur'anu, također izvor vjere, obredoslovlja i propisa za svakoga muslimana upravo zbog toga što dragi Allah vlastitim autoritetom stoji i iza istinskoga Sunneta Muhammedova, alejhisselam, na isti način kako stoji i iza časnoga Kur'ana.
Ovako su ashabi posmatrali mubarek ličnost Resulullahovu, alejhisselam, a isto tako ga moramo promatrati i mi i sve generacije muslimana sve do Sudnjega dana. Za sve nas on mora biti ''živi Kur'an'', ''oživotvorena Allahova Riječ'', ali nam u svakome trenu mora biti jasno i to da je on samo čovjek, ograničen i o dragome Allahu, Bogu jedinom, totalno ovisan, poput svih nas ostalih. Upravo zbog toga nam je on u brojnim hadisima oporučio da ga zovemo Allahovim robom i Allahovim poslanikom.
U tom je smislu, vjerujemo, i dragi Allah upravo da ne bi bilo pogrešnog pripisivanja savršenstva samoj Muhammedovoj, alejhisselam, ličnosti, podario veliku mudrost u tome da su se ponekad dešavale i neke pogreške u Resulullahovim, alejhisselam, postupcima, pogreške koje bi u kratkome roku bivale Objavom ispravljene. Tako naprimjer, Resulullah Muhammed, alejhisselam, pogriješio je u pogledu slijepca koji mu se obratio dok je on bio zauzet pozivajući jednoga od mekanskih bogataša u islam,[7] zatim nakon Bedra,[8] zatim kada se pod uticajem nekih svojih žena zavjetovao da će sebi zabraniti ono što je dragi Allah dozvolio.[9] To su neke njegove pogreške koje su se desile - i zatim bile korigirane Objavom, u čemu je sadržana veoma značajna pouka da mubarek ličnost Muhammedova, alejhisselam, nije savršena sama po sebi, već da njegovo savršenstvo izvire iz savršene Allahove mudrosti koju mu On, hvaljen i slavljen neka je, daje i Njegove savršene zaštite kojom ga štiti od vesvesa i ubacivanja šejtana. U ovom smislu veoma je indikativna jedna plemenita kušnja i pouka ljudima od strane dragoga Allaha o kojoj govore sljedeći ajeti:
 
Prije tebe Mi nijednog poslanika i vjerovjesnika nismo poslali, a da šejtan nije, kad bi on što kazivao, u kazivanje njegovo nešto ubacio; Allah bi ono što bi šejtan ubacio uklonio, a zatim bi riječi Svoje učvrstio, Allah sve zna i mudar je, da bi ono što je šejtan ubacio učinio iskušenjem za one čija su srca bolesna i za one čija su svirepa, a nevjernici su, zaista, u beskrajnoj neslozi, i da bi oni koji su znanjem obdareni spoznali da je Kur'an istina od Gospodara tvoga, pa u nj povjerovali i da mu srca njihova budu sklona. A Allah će vjernike, doista, na Pravi put izvesti. A nevjernici neće prestati u nj sumnjati, sve dok im iznenada smrt ne dođe ili dok ne osjete patnju na onome svijetu. (22:52-55)
 
Ovi ajeti Kur'ana odnose se na događaj kad je Resulullah, Muhammed, alejhisselam, sjedeći u haremu Kabe, učio Allahove Riječi iz sure En Nedžm, a prokleti šejtan je, dakako isključivo uz dopuštenje dragog Allaha, u jednom trenu uspio ubaciti nešto svoje u učenje Resulullahovo, alejhisselam, pa su svi prisutni mnogobošci, pomislivši kako Muhammed, alejhisselam, neuzubillah, priznaje i cijeni njihova božanstva, zajedno s njim i prisutnim muslimanima učinili sedždu.[10] Naprijed navedeni ajeti časnoga Kur'ana sasvim jasno nam i nedvosmisleno govore da je tu samo riječ o jednoj plemenitoj mudrosti dragog Allaha da nakratko dopusti šejtanu da ubaci nešto svoje u kazivanje Njegovog poslanika kako bi to bilo kušnja ljudima. Onima koji su vjernici to je još više učvrstilo vjeru jer je to očigledan dokaz da Poslanik ne izmišlja sam od sebe Objavu već mu ona dolazi ''s neba'', od dragog Allaha, zato što je potpuno besmisleno da onaj ko izmišlja riječi u njih svjesno ubacuje nešto što bi mu proizvelo neugodnosti u javnosti.[11] Sa druge strane oni koji su nevjernici, koji neće da vjeruju - oni inače ne prihvataju poruku Poslanikovu ma kakve im on dokaze donosio i oni neće prestati da sumnjaju u istinitost Objave sve dok im smrt ne dođe i dok kaznu onosvjetsku ne dožive. Ovakvi slučajevi su, dakle, Allahova kušnja i za vjernike i za nevjernike - prvima to Allahovom milošću povećava vjeru, a drugima po njihovu vlastitom odabiru, povećava nevjeru. Dragi Allah u citiranim ajetima jasno kaže da je ta šejtanska interpolacija u Objavljeni govor uvijek bila samo kratkotrajna, nakon čega bi bila iz njega sasvim izbačena, a Objava još više učvršćena i zaštićena od daljnjih vesvesa i ubacivanja. Isto tako, dragi Allah kazuje da je takva kušnja nešto što se dešavalo i vjerovjesnicima i poslanicima prije Muhammeda, alejhisselam.
Prema tome, sve nam ovo jasno pokazuje da niti jedan poslanik, pa ni Muhammed, alejhisselam, nije savršen niti nepogrešiv sam po sebi. Naprotiv, on je samo čovjek, slab i ograničen, poput svih ostalih Allahovih stvorenja. Savršenstvo njegove ličnosti, mudrosti i morala izviru iz Allahove savršene pouke kojom ga On, hvaljen neka je, poučava i odgaja, te Allahove savršene zaštite kojom ga On štiti od vesvesa i ubacivanja šejtana. Upravo zbog te posebne Allahove podrške i zaštite, isključivo zbog nje, i Resulullah, Muhammed, alejhisselam, i svaki poslanik i vjerovjesnik prije njega, vrela su odakle se crpe mudrosti i propisi istinske Vjere. Oni su, dakle, svojevrsni mediji kojima čovječanstvu od dragoga Allaha uvijek stižu po dva vrela pouke, mudrosti i spasenja: Allahova Knjiga i Savršeni primjer njena tumačenja i primjene kroz ličnost i ponašanje Njegova poslanika (Sunnet).
Osim naprijed rečenog, Sunnet nam je i primjer iz kojeg razlučujemo razliku između ispravnog i pogrešnog korištenja ljudskog razuma. Naime, Muhammed, alejhisselam, je i Kur'an i vlastiti Sunnet poimao kao savršenu mudrost cjelokupnoga dunjalučkoga života kojoj se i on lično a priori potpuno pokoravao, bez toga da je sebi dopuštao da daje vlastiti sud o ispravnosti i valjanosti onoga što mu je od dragog Allaha dato. To je ono što nas upućuje da razlučimo razliku između ''šejtanskog dijela'' našeg razuma koji se oholi i daje sebi za pravo da sudi i ocjenjuje da li je, neuzubillah, Allahova odredba ispravna, valjana, pravedna, ili nije, odnosno da on po sebi odlučuje hoće li, ili neće, slijediti ono što mu od dragog Allaha dolazi;[12] i zdravog, istinskog razuma koji prihvata, svjedoči, voli, slavi i veliča dragoga Allaha, njegova Stvoritelja i Učitelja, i koji a priori potpuno prihvata sve što mu Allah dragi propisuje svjedočeći savršenost toga, a on sâm se angažira samo u dva pravca: da pokuša pronaći najljepši način primjene naređenoga kako bi se još više dragome Allahu umilio, i da pokuša otkriti savršenu mudrost pohranjenu u naređenome onoliko koliko mu to dragi Allah dozvoli. Ovo plemenito svojstvo zdravog ljudskog razuma koji, kad se suoči sa naredbom svoga Gospodara, samo kaže: ''Čujem i pokoravam se!''; i sve to bez imalo protivljenja ili pak tegobe u svojoj nutrini prihvata i slijedi, dragi Allah je jasno pokazao u sljedećim ajetima časnoga Kur'ana:
 
Poslanik vjeruje u ono što mu se objavljuje od Gospodara njegova, i vjernici, svaki vjeruje u Allaha, i meleke Njegove, i knjige Njegove, i poslanike Njegove: "Mi ne izdvajamo nijednoga od poslanika Njegovih." I oni govore: "Čujemo i pokoravamo se; oprosti nam, Gospodaru naš; tebi ćemo se vratiti." (2:285)
 
I tako Mi Gospodara tvoga (O, Muhammede), oni neće biti vjernici dok za sudiju u sporovima međusobnim tebe ne prihvate i da onda zbog presude tvoje u dušama svojim nimalo tegobe ne osjete i dok se sasvim ne pokore. (4:65).
 
Pošto je cjelina Kur'ana i Sunneta, kako vidjesmo, ''udžbenik življenja'', ona sobom nosi i donošenje novih propisa - i moralnih, i obredoslovnih, i ekonomskih, i društvenih, i svih ostalih. Znači, Vjerom i Vjerozakonom u principu se donosi novi način života. U tome je možda i najveći razlog suprostavljanja poricatelja, jer su oni uglavnom fanatično vezani za neznabožačku tradiciju vlastitih predaka, odnosno za uobičajena mjerila vrijednosti. U takvom stanju svijesti i mišljenja, oni sve vrijednosti koje im se Objavom daruju, smatraju izdajom tradicije svojih očeva, svoje ''krvi i tla'', odnosno svih, po njima, valjanih životnih vrijednosti, i slično tomu. Smatraju to, na neki način, izdajom svega što im je sveto. Zato su oni skloni da okreću glave i odbiju poruku jer ju smatraju rušenjem ''hiljadugodišnjih'' temelja njihove tradicije, rušenjem jedinstva zajednice, kidanjem porodičnih, rodbinskih i prijateljskih veza. Mada je među Kurejšijama bilo i takvih koji su imali ''iskrenu'' vjeru u svoja božanstva pa su Muhammedove, alejhisselam, pozive smatrali vjerskom herezom, ipak je i kod njih tradicija predaka itekako mnogo značila. Odatle bi se moglo kazati da su Kurejšije mnogobošci pazili na svoju vjeru i važnost joj davali samo zato što su, koliko im je pamćenje dosezalo, njihovi preci bili iste vjere – njihova krv i njihova zemlja u njihovoj su svijesti bili neraskidivo obilježeni takom vjerskom tradicijom. Nacionalizam iznad istine i istinite vjere, odnosno tradicionalna vjera u službi nacije bez obzira na njenu ispravnost - to je bolest od koje bolovahu poricatalji Muhammedove, alejhisselam, poruke.[13]
Naravno ovo niti izdaleka nisu svi razlozi poricanja (njihovu cjelinu samo dragi Allah zna), ali oni, skupa sa ostalima, uzrokuju da se, na žalost, mnogi ljudi do kojih stiže poziv Allahov ohole i inate, čime prekrivaju[14] svjetlost istine u svojim srcima zatamnjujući tako i zagušujući onaj dragocijeni polog što ga je njihov plemeniti Gospodar još u praiskonu tamo pohranio kada je udahnuo od Svoga Ruha u oca čovječanstva, Adema, alejhisselam. Oni tako umrtvljuju svoju svjetlost, svoju bit, svoje srce, čime, uzevši u obzir sljedeće ajete:
 
Tako Mi Sunca i svjetla njegova, i Mjeseca kada ga prati, i dana kada ga vidljivim učini, i noći kada ga zakloni, i neba i Onoga koji ga sazda, i Zemlje i Onoga koji je ravnom učini, i duše i Onoga koji je stvori, pa joj put dobra i put zla shvatljivim učini, uspjeće samo onaj ko je (dušu, srce) očisti, a biće izgubljen onaj ko je na stranputicu odvodi! (91:1-10),
 
oni sami sebe na rub propasti dovode jer će biti izgubljen onaj ko svoju plemenitu nutrinu na stranputicu odvede.
A, put očišćenja i očuvanja izvorne svjetlosti čovjekove leži u Kur'anu i Sunnetu, tj. u cjelini Allahovih Riječi koje nam je Muhammed, alejhisselam, dostavio (Kur'an) i njegova savršena primjera u njihovom razumijevanju i primjeni (Sunnet). Tako se može kazati da je put ka vječnoj sreći i spasenju kao velika milost dragog Allaha darovan svim svjetovima kroz mubarek ličnost Resulullaha, Muhammeda, alejhisselam.
 
A tebe smo (O, Muhammede) samo kao milost svjetovima poslali. (21:107)
 
 
Univerzalna vrijednost
 
 
Ajet časnoga Kur'ana (21:107) koji je gore naveden jasno ističe da je Allahova Riječ, Kur'an, zajedno sa Resulullahom, Muhammedom, alejhisselam, velika milost dragog Allaha svim stvorenim svjetovima i da je to univerzalna izvanvremenska vrijednost koja važi za sve generacije stvorenja u svim vremenima sve do Sudnjeg Dana. Ovo je veoma značajno svojstvo časnoga Kur'ana i cjelokupne poslaničke misije Muhammeda, alejhisselam.
Ova univerzalnost može se vidjeti i u tome što Kur'an donosi pripovijesti o drevnim narodima (Nūhov, alejhisselam, narod, Ād, Semud i drugi), zatim o svetoj povijesti Benu Israila - i to sve radi pouke i upute da bi se i ljudi i džini vratili Rabbu (Gospodaru) svome čisti i spašeni. No, Ku'ran ne pridaje pažnju historicizmu, te, na veliku žalost historičara, ne pominje datume i ne precizira mjesta događaja o kojima govori. Nije mu cilj historija već pouka. I u ovome se vidi njegovavanvremenska funkcija.
Kur'an je aktuelan u svim vremenima jer daje pouke koje su univerzalne i neovisne su potpuno o vremenu i o njegovome proticanju. Pitanja monoteizma (tevhid) i politeizma (mnogoboštvo), vjerovanja (iman) i nevjerovanja (kufr), dobra i zla, pravde i nepravde, morala i nemorala, blagosti i grubosti, milosrđa i nemilosrđa (zulum, nasilje), poštenja i nepoštenja (kriminal), znanosti i prosvijećenosti ili neznanja - sve su to pitanja od opće, čak i fundamentalne, vrijednosti za ljudsku civilizaciju, a i za ostala stvorenja sa kojima dijelimo egzistenciju na Zemlji budući da naš život utiče na njihov i obratno čineći tako svojevrsnu simbiozu na čitavoj planeti.[15]
Dakle, čitav univerzum (svi svjetovi) je povezana cjelina kojoj je objavljen Kur'an i odaslat Resulullah, Muhammed, alejhisselam, kao plemeniti izražaj sveopće i univerzalne milosti dragoga Allaha i Njegova uputa svim svjetovima u svim vremenima sve do Sudnjeg Dana. Sve su to univerzalne izvanvremenske vrijednosti.
 
 
Čuvanje Kur'ana (hifz)
 
 
Jedna od velikih mudrosti dragoga Allaha izražava se u činjenici da je On, hvaljen i slavljen neka je, dopustio da originalni sadržaji Tevrata, Zebura i Indžila budu izmijenjeni i tako nepovratno izgubljeni. Međutim, kada je Kur'an u pitanju dragi Allah je sam Sebi stavio u obavezu da njegov sadržaj sačuva od izmjena:
 
Mi, uistinu, Kur'an objavljujemo i zaista ćemo Mi nad njim bdjeti! (15:9)
 
Dragi Allah najbolje zna suštinu i razloge Njegove odredbe da Kur'an, za razliku od drugih objavljenih Knjiga, ostane trajno sačuvan od izmjena. Mi ćemo, ako dragi Allah da, u nastavku pokušati nešto kazati o objavljivanju i čuvanju časnoga Kur'ana.
 
Mi smo ga počeli objavljivati u Noći Kadr, a šta ti misliš šta je Noć Kadr? Noć Kadr je bolja od hiljadu mjeseci, meleki i Džibril, s dozvolom Gospodara svoga, spuštaju se u njoj zbog odluke svake, sigurnost je u njoj sve dok zora ne svane. (97:1-5)
 
Kur'an časni nam, dakle, kaže da je njegovo objavljivanje vezano za blagoslovljenu noć Kadr. Koliko je nama poznato, to se najčešće tumači tako da je voljom dragog Allaha čitav Kur'an objavljen u sferama Arša, Prijestolja dragog Allaha, samo u jednoj noći (noći Kadr). Potom je, kada se približilo vrijeme Muhammedova, alejhisselam poslanja, Kur'an spušten na nebo najbliže Zemlji, odakle ga je plemeniti i vjerni melek Džibril, započevši opet u noći Kadr (u kojoj je prvu Objavu spustio Resulullahu, alejisselam, u pećini Hira), povremeno, i dio po dio, spuštao Resulullahu, Muhammedu, alejhisselam, u periodu od dvadeset i tri godine koliko je ukupno trajala njegova poslanička misija na Zemlji.
Razlozi postepenog objavljivanja Kur'ana Muhammedu, alejhisselam, objašnjeni su u sljedećim ajetima:
 
Oni koji ne vjeruju govore: "Trebalo je da mu Kur'an bude objavljen čitav, i to odjednom!" A tako se objavljuje da bismo njime srce tvoje učvrstili, i Mi ga sve ajet po ajet objavljujemo. (25:32)
 
Lijep prikaz konkretnih oblika i manifestiranja objave dijelova Kur'ana koje je primao Resulullah, Muhammed, alejhisselam, dat je u siri (Poslanikovom životopisu) Muhammeda Hamidullaha odakle citiramo sljedeće:
 
... Prva Objava, do koje je došlo posredstvom anđela, nema svjedokâ ni očevidaca, no kasnije je bilo drugačije; tokom 23 godine, koje su slijedile, uvijek je određen, veći ili manji, broj vjernika mogao vidjeti što se sve događalo. Način objavljivanja opisao je sam Poslanik i njegovi drugovi, očevici.
Tako Poslanik kaže: ''Ponekad mi dođe kao udaranje zvona, i tada je najteže, zatim to ipak prestaje da bih zadržao sve što mi je rečeno dobro utisnuto u moje pamćenje. A drugi puta anđeo se pojavi u obliku čovjeka da mi govori i ja pamtim dobro što mi je rekao.'' (Bu­hari, Bed'el-wah'y 2)
U verziji Ibn Henbela (2/222), Poslanik je začuo najprije kao da se lupa po metalu, na to se on pripravlja, napregnute pažnje, da bi dobio poruku koja će mu se saopćiti; ''nekom prilikom kada mi dođe objava, nije bila jedna kada sam mislio da me moja duša napušta.''
Njegovi drugovi svjedoče, sa svoje strane, o svojim opaža­jima: ''Kada mu je objava dolazila, zgrabila bi ga neka vrsta klo­nulosti (nepokretnosti)'' (Ibn Henbel 6/103).
Ili: ''Kada mu je objava dolazila, on bi za tren zadrijemao kao da je bio drogiran ili hipnotiziran'' (Ibn Sa'd).
Ili: ''Ako bi mu objava dolazila čak u danu velike hladnoće, tad ga se vidjelo kako se zatim obilno znoji po čelu'' (Buhari, Isto djelo, 2).
Ili: ''Jednoga dana kada mu objava samo što nije došla, on je uvlačio glavu (u svoj ogrtač?) i, gle, Poslanikovo lice postajalo je crveno i on je krkljao, a zatim bi to stanje prošlo'' (Buhari, Hadždž 17, Umra 10). Jednog dana neki novi preobraćenik bi znatiželjan da vidi Poslanika u trenu kada prima objavu. Omer mu je dao znak da se približi, podigao malo ogrtač kojim se Poslanik bio pokrio taj dan i taj čovjek je vidio da ''Poslanikovo lice bijaše pocrvenilo i on je stenjao'' (Buhari, Magazi 56, br. 5).
Ili: ''Kada mu je objava došla, mi čusmo oko njega neko zujanje kao zujanje pče­la'' (Ibn Henbel, 1/34; Tirmizi, Tefsir sure 23/1).
Ili: ''Poslanik je postajao ubitačno težak, za vrijeme objave'' (Ibn Henbel, 1/464).
Ili: ''... on je doživljavao težinu i micao usnama'' (Buhari, Tevhid 3)
Ili: ''on je micao glavom kao da je pokušavao shvatiti'' (Ibn Henbel 1/318)
Jedna druga serija priča poučava nas da je on tada veoma snažno otežao. Tako neko saopćava: ''Vidio sam da mu objava dolazi kada je bio na svojoj devi i ona je mukala i noge su joj se iskrivile tako da sam se plašio da će pući. Ponekad je ona sjela, a ponekad je ostajala stajati, nogu zabijenih kao da su kolci, sve do prestanka toga stanja, a to je zbog težine objave; a tada ga je sveg oblio znoj kao biseri'' (Ibn Sa'd).
Ili: ''Njegova težina kidala je gotovo noge njegove deve'' (Ibn Henbel 6/458).
Ili: ''Deva se tako snažno micala da je Poslanik ponekad radije silazio na zemlju'' (Ibn Henbel 2/176, 6/455, 6/458).
Slična je priča kada je bio na konju (Tebari, Tefsir, 26/39).
Zeid ibn Sabit priča na sljedeći način svoje vlastito iskustvo: ''Jednog skupnog dana, kada je cijeli svijet sjedio na zemlji kada je objava počela, njegovo koljeno nalazilo se na mome bedru i tako me je teško pritiskalo da sam se plašio da će mi pući bed­rena kost'' (Buhari; Ibn Henbel 5/184). U drugoj verziji, ima još ovaj dodatak: ''da se nije radilo o poslaniku Božjem, ja bih kriknuo i povukao svoju nogu''.
Druge priče kažu: ''Objava mu dođe jed­nog dana kad je stajao na govornici džamije (mimber) i on osta nepokretan sve do prestanka nebeskog saopćenja'' (Ibn Henbel 3/21).
Ili: ''On je jednog dana držao komad mesa (s kosti) u ruci (za vrijeme jela), kada mu dođe objava; a kada se završi, komad je još uvijek bio u ruci'' (Ibn Henbel 6/56).
U takvim okolnostima, Poslanik se ponekad pružio na leđa, ponekad mu je njegova okolina čak s poštovanjem pokrivala lice komadom platna, već pre­ma prilikama. Ali nikada on nije gubio svijest ni kontrolu sebe, a nije se ni kretao. U prvo vrijeme svoje misije, on je imao običaj ponavljati na glas ono što je čuo, tokom same objave, ali malo prije Hidžre u Medinu, u Mekki, on je napustio taj običaj i držao se mirno, tiho sve do kraja objave i tada je saopštavao svojoj okolini Božansku poruku i diktirao je svojim sekretarima (kako potvrđuje Kur'an 75/16).
Kada bi se vratio u normalno stanje, on je pozivao svoje pismene drugove da bi im diktirao novu objavu i propisao tačno mjesto koje ona mora zauzeti u cjelini, da bi se ona objavila u zajednici umnožavanjem kopija.
U svome ''el-Meb'as we'l-Magazi (§ 197, izd. Rabat, na bazi ruk. iz Karavijina), Ibn Ishak kazuje: ''Svaki puta kada je jedan odlomak Kur'ana bio objavljen, Poslanik ga je recitirao najprije na skupu ljudi, zatim na skupu žena.'' (Vidi se da mu je odgoj žena bio vrlo drag). (Mi ćemo se vratiti na kodifikaciju kur'anskog teksta koju je učinio Poslanik.)
Vrela (kao Medžima ez-Zevva'id, navedeno po Gulam Rebbani: Tedvvin-e-Kur'an, str. 28) preciziraju da svaki puta kad je on diktirao, Poslanik je tražio od pisara da mu pročita ono što je napisao da bi mogao ispraviti nedostake ako su postojali.
Prema pričanju samog Muhammeda, alejhisselam, anđeo mu se ukazivao u različitim oblicima: katkada u ljudskoj spodobi, katkada kao krilato stvorenje, te u raznim drugim oblicima. ...[16]
 
Iz navedenoga citata jasno možemo vidjeti da Resulullah, Muhammed, alejhisselam, nije primao Objavu uvijek na isti način, ali bez obzira na njezin konkretan oblik uvijek bi Allahove riječi nakon odlaska Džibrila bile čvrsto, jasno i duboko usađene u njegovo srce, tako da nikada ništa ne bi zaboravio. Budući da je bio, Allahovom odredbom, nepismen, Muhammed, alejhisselam, lično nije mogao čuvati Kur'an na drugi način osim čuvanja u srcu, pamtivši ga napamet - i to svaki pojedini harf. Resulullah, Muhammed, alejhisselam, je, dakle, prvi hafiz[17] časnoga Kur'ana čiji je muhaffiz[18] bio plemeniti i pouzdani melek Džibril. Muhammed, alejhisselam, je dalje poučavao svoje ashabe koji su većinom u prvoj generaciji bili hafizi. Oni su zatim dalje prenosili Kur'an na potonje generacije i tako je nastao lanac hafiza i muhaffiza časnoga Kur'ana koji seže sve do današnjih dana. Danas se u svijetu broj hafiza mjeri desetinama, pa vjerovatno i stotinama hiljada. Svi oni imaju svoje poznate i provjerene muhaffize, a ovi opet svoje i tako redom sve do Resulullaha, Muhammeda, alejhisselam, odnosno do njegova muhaffiza plemenitog i cijenjenog meleka Džibrila, i na uzvišenom vrhu do Džibrilovog ''muhafizza'', dragog Boga, Allaha objavitelja časnoga Kur'ana.
Činjenica, koja ostavlja čovjeka fasciniranim i daje mu jasnu poruku, je ta da ćemo, ako uporedimo originalne prepise časnoga Kur'ana na arapskom jeziku uzete iz bilo kojeg kraja svijeta, ili pak ako uzmemo današnju kopiju prepisa i uporedimo je sa kopijom od prije hiljadu i četiri stotine godina koju smo uzeli iz muzeja, uvijek ustanoviti identičnost.
Kopija iz današnjega doba identična je po svakome harfu (slovu) sa onom iz muzeja, isto tako, odakle god da uzmemo kopiju časnog Kur'ana i uporedimo je sa onom iz drugog kraja svijeta, ustanovit ćemo da su potpuno identične. Ovo je zbog toga što je odredba dragoga Allaha takva da On čuva Kur'an od izmjene i hafizi u ovome imaju ključnu ulogu. Hafizi mogu čuvati u pamćenju i svome srcu časni Kur'an, čiji pisani izražaj u mushafu[19] iznosi više od šest stotina stranica gustog teksta, zahvaljujući još jednoj velikoj Allahovoj milosti i znamenju jasnome u tome što je Kur'an prilagođen učenju napamet.
 
A Mi smo Kur'an učinili dostupnim za učenje napamet i pouku, pa ima li ikoga ko bi pouku primio? (54:22)
 
Prema tome, veliki broj hafiza koji danonoćno uče i čuvaju Kur'an u svome pamćenju i u svome srcu, poštujući pravila preciznoga i sasvim pouzdanoga sistema prenošenja, kao i čuvanje originala Kur'ana u pismenoj formi[20] još od vremena Muhammeda, alejhisselam, samo su neki od puteva kojima dragi Allah čuva Svoju posljednju Objavu čovječanstvu od bilo kakvih izmjena.
 
Mi, uistinu, Kur'an objavljujemo i zaista ćemo Mi nad njim bdjeti! (15:9)
 
Praktično oživotvorenje i vječna istinitost ovih ajeta (i svih ostalih, naravno) ogleda se u činjenici, koju smo maloprije spomenuli, da su sve kopije originala Kur'ana identične ma odakle ih uzeli i ma iz kojega perioda ih uzeli.
 
 
''Unutarnje'' dejstvo
 
 
Svojstvo ''udžbenika cjelokupnoga življenja'', koje smo za ovu priliku uslovno nazvali vanjskim, pored svoga izuzetnoga i neospornoga značaja, svakako nije i jedino svojstvo Kur'ana. Neka od ostalih svojstava časnoga Kur'ana pominju se u mnogobrojnim vrelima islama (Kur'an i vjerodostojni hadisi), a, kako i koliko mi to shvatamo, direktno su vezana za čovjekovo srce, duh i dušu, pa smo ih, opet uslovno, nazvali unutarnjim.
U tom smislu, govoreći o unutarnjim svojstvima, odnosno dejstvima, časnog Kur'ana, navodi se sljedeće: učenjem Kur'ana brišu se manji grijesi i na taj način se čisti ljudsko srce; učenjem Kur'ana zarađuju se dobra djela i to za svaki pojedini proučeni harf; učenje Kur'ana lijek je i za čovjekovu nutrinu (srce, duh i dušu) i za njegovu vanjštinu (tijelo).[21] Interesantno je reći da se sva ova unutarnja dejstva odvijaju po automatizmu – da bi se postigao efekat dovoljno je da osoba koja uči Kur'an ima iskrenu namjeru (nijjet), čak ne mora ni razumijeti značenje onog što uči,[22] samo treba iskreno i u želji umiljavanja Bogu dragome pristupiti učenju Kur'ana i pri tome najbolje što može poštovati pravila njegova ispravnoga učenja (tedžvid).
Obzirom na sva dejstva učenja Kur'ana potrebno je da se malo osvrnemo i na pitanje njegova učenja za mrtve, odnosno na pitanje poklanjanja učenja Kur'ana od strane živih umrlima. O ovome pitanju postoje različita mišljenja islamskih učenjaka (uleme). Neki ovo osuđuju a drugi dopuštaju, pri tome i jedni i drugi navodeći argumente za svoje mišljenje. Mi, zaista, nemamo ni odgovarajućeg znanja ni ovlaštenja da o tom pitanju donosimo bilo kakav generalni sud, pa ćemo se ovom prilikom ograničiti samo na naše razmišljenje o tome, a dragi Allah jedino zna.
Smatramo da čovjek ne može slobodno raspolagati vlastitim sevapima, niti ih može dijeliti kome on hoće. Tako mi razumijevamo ajete časnoga Kur'ana u kojima se navodi da niko nikome neće moći pomoći na Sudnjem Danu, da svakome pripada ono što je učinio, da niko ni za koga neće ponijeti teret grijeha i tome slično. Na bazi toga, vjerujemo da je volja dragoga Allaha da na Sudnjem Danu svako nosi isključivo vlastita djela, i nagradu za dobra i odgovornost za loša, pri čemu postoji mogućnost zalaganja za drugoga (šefa'at), ali samo za one kojima to dragi Allah dozvoli.[23]
Odatle smo ubijeđeni da je poklanjanje sevapa od učenja Kur'ana ili bilo kojih ostalih sevapa drugoj osobi vrlo upitnoga efekta na Sudnjem Danu,[24] a Allah dragi, hvaljen neka je, jedino zna.
A, duboko vjerujemo da zasigurno najbolje što čovjek može učiniti za voljene osobe jeste to da se on lično nastoji što više umiliti dragome Allahu, ne bi li onda njegova dova kod Allaha bila jača i bolje primljena (kabulnija), a sa namjerom da moli dragoga Allaha i za sebe i njih. Uostalom, ko bi smio i pomisliti da mu njegovi sevapi mogu biti dovoljni na Sudnjem Danu, kada nam dobro znani i vjerodostojni hadis svima kaže da je Resulullah, Muhammed, alejhisselam, rekao da ni on lično nikad ne bi u Džennet ušao samo zaslugom svojih djela, već isključivo po milosti dragoga Allaha?!
Prema tome, nada u milost dragog Allaha jedini je siguran kapital na Sudnjem Danu i za nas i za naše voljene. Dobra djela treba činiti samo radi toga da se dragome Allahu umilimo, da nam dova bude kabulnija, da nam On pokloni milost Svoju i isključivo po njoj nas u Džennet uvede. Dova je, u stvari, najkorisnija i za nas i za naše voljene. Mnogo je efikasnija i sigurnija čak i od naših vlastitih sevapa, a kamo li tek od pokušaja poklanjanja sevapa, što, prema našemu razumijevanju Kur'ana i Sunneta, nema ''prođe'' kod dragoga Allaha, a On, hvaljen i slavljen neka je, jedino zna.
Međutim, kada je riječ o tome da se učenjem Kur'ana za umrle njima može olakšati stanje u kaburu (da im vrijeme kaburskoga života prođe lakše i rahatnije) - o tome mi ne znamo mnogo, a i ne možemo, i ne smijemo, zanemariti postojanje hadisa u kojemu se preporučuje naprimjer učenje sure Ja-sin umrlima. Vezano za ocjenu vjerodostojnosti tog hadisa citirat ćemo, ako dragi Allah da, kraći tekst Samira Beglerovića (uz našu neznatnu redakturu) koji tretira ovo pitanje:
 
... Hadis kojeg bilježe Ahmed, Ibn Dâvûd, el-Bejhekî te Hâkim, prenoseći ga od Ma‘kila ibn Jesâra u prijevodu doslovno glasi:
 
''Učite svojim umrlim Jasin.''
 
Raspravljajući o valjanosti seneda (kompletna niza prenosilaca tog hadisa) nailazimo na razilaženje, jedni ga smatraju neispravnim (tj. da se ne može osloniti na neke ljude iz seneda) - među tim učenjacima su Nevevî i Ibn Hadžer, dočim drugi smatraju da sened tog hadisa nije slab - među tim učenjacima je Ebû Dâvûd. (el-Menâvî, Fejdul kadîr šerhul džâmi‘is-sagîr, tom II, hadis broj 1344). Govoreći o razumijevanju poruke ovoga hadisa poznati fikhski učenjak Ibn ‘Arebî[25] kaže da je hadisom pritvrđena ispravnost učenja sure Jasin osobi kojoj se smrt primakla. El-Menâvî dalje bilježi riječi Ibn ‘Arebîja: ''Razboljeh se, smrači mi se i bijah ubrojan među mrtve. Tada vidjeh neke ljude koji mi želješe nauditi. I vidjeh neku osobu, lijepu, stvarno divnoga mirisa, koji ih tjera od mene sve dok ih ne savlada. Upitah je: 'Ko si ti?' Reče: 'Sura Jasin.' Probudih se kad ono moj otac pored moje glave plače i uči suru Jasin i taman je završi.''
Kao što sam već rekao, kod autora čije djelo koristimo el-Menâvîja stoji i slijedeći stav: ''Ibn er-Rif‘a hadis shvaća doslovno, pa smatra ispravnim učenje Jasina i nakon smrti, s tim da je prvi stav (tj. nedozvoljenost ovoga čina) stav većine.''
Dakle, kao što neki navedeni hadis smatraju pouzdanim (sahîh) a neki nepouzdanim (da‘îf), tako neki smatraju učenje Jasina mrtvima dozvoljenim djelom (jedžûz) a neki pak nedozvoljenim (lâ jedžûz). Što se mene tiče učim Jasin svojim mrtvima jer hadis jasno i doslovno to preporučuje. Ovo je i jedan stari âdet (običaj) muslimana Balkana koji, kako se može vidjeti, nije u suprotnosti sa Šerijatom.
Zanimljivo je i da u svome djelu “Kitâbur-rûh” poznati učenjak Ibn Kajjim el-Dževzî ističe nekoliko predajâ, Muhammeda, alejhisselam, koje preporučuju učenje sure Jasin mrtvima. El-Menâvî navodi da Ibn Kajjim jednu od tih predajâ (ne sve) smatra apokrifom (mevd‘u, izmišljotinom samo pripisanom hazreti Pejgamberu, alejhisselam) ali da, opet, drugi učenjak, es-Sujûtî, smatra da hadis koji smo citirali na početku utvrđuje poruku toga apokrifa. Također, ne treba uznemiravati one koji ne uče Jasin mrtvima jer se može vidjeti da je to stav većine učenjaka. Jednostavno, ovo je razilaženje učenjaka a ne svađa dokonih.
Što se tiče fadîleta (koristi) sure Jasin, oni su mnogi a spomenut ćemo samo jednu: Rekao je hazreti Muhammed, alejhisselam: ''Stavi kažiprst na zub (koji te boli) a potom prouči kraj sure Jasin (zadnju stranicu, od ajeta ... Evelem jerel insânu Ennâ halaknâhu min nutfetin fe izâ huve hasîmun mubînun.) (hadis prenosi Ibn ‘Abbâs, a u spomenutome djelu el-Menâvî odnosno es-Sujûtî stavlja ga pod broj 5218, u IV tomu, poglavlje “Slovo ‘Dâd’ ”) ...[26]
 
Zato što se, iako postoji razilaženje učenjaka o vjerodostojnosti,[27] ne može negirati postojanje hadisa u kojem je izričito preporučeno učenje sure Jasin (a odatle po analogiji i učenje Kur'ana) umrlima, ne može se negirati mogućnost učenja Kur'ana za umrle da bi im se olakšalo stanje u kaburu, tako da mi to prihvatamo, i to isključivo u onome smislu u kojemu je uistinu Muhammed, alejhisselam, o tome govorio. Dragi Allah jedino zna.
Zaključujući govor u vezi ovog podnaslova želimo još napomenuti dvije stvari.
Prvo bismo podsjetili na izuzetni značaj i neophodnost pravilnog rasporeda prioriteta vezano zanavedena vanjska i unutarnja dejstva Kur'ana na žive i mrtve. Naime, duboko smo ubijeđeni da je jedino ispravno prvo Kur'an učiti i proučavati za sebe, radi vlastitoga putokaza, svjetla, koristi i lijeka u ovoj drami dunjalučkoga života, i to kontinuirano, a tek onda eventualno učiti Kur'an i za umrle.[28] Ovo naglašavamo upravo zato što je danas kod isuviše velikog broja muslimana taj redoslijed upravo suprotan. Često se dešava da se uči i više hatmi u toku jedne godine koje se poklanjaju drugima, dok se na sebe zaboravlja. Isto tako, mnogo se zna učiti Kur'an na arapskom a vrlo malo proučavati njegov prijevod, odnosno razmišljati o njegovome sadržaju.
U drugoj napomeni želimo još jednom podsjetiti na nužnost čuvanja i učenja Kur'ana u njegovome originalu na arapskom jeziku.[29] Kur'anom se smatra samo arapski original, jedino je to istinski objavljena Allahova Riječ; jedino je to ono što je apsolutno tačno i što dragi Allah od izmjene čuva; jedino to ima cjelinu svetosti i vanjske i unutarnje; jedino učenjem Kur'ana u originalu aktivira se sveta Allahova ''energija'', tj. bereket Kur'ana koji daje i vanjsko dejstvo i sva unutarnja dejstva, kao i sva druga nama nepoznata dejstva. Pošto je Kur'an časni upućen svim ljudima, a svi mi ne možemo znati arapski jezik, njegov prijevod na sve govorne jezike čovječanstva je i neophodan i neizbježan. Ali, prijevod Kur'ana nužno uvijek u sebi ima nešto od tumačenja i shvatanja čovjeka prevodioca, tako da on nikad ne može sadržavati onaj Allahov bereket preko kojega se uozbiljuju unutarnja svojstva Kur'ana. Odatle prijevod Kur'ana može imati samo vanjsko svojstvo udžbenika života, i to sa tačnošću koja nipošto nije savršena (zbog rečenoga neizbježnoga učešća onoga što potječe od prevodioca), ali je ipak dovoljna zato što u Kur'an nema sumnje i zato što dragi Allah zna da svi ljudi ne govore arapski, a Kur'an je svima upućen, pa je On sigurno osigurao da ni prijevodi ne mogu imati krupne greške – sigurno su dobri kao vrelo svakodnevne životne upute i stjecanja znanja, mudrosti i pouke. U to ne treba niti najmanje sumnjati. A, inače se učešće prevodioca, po svemu sudeći, uglavnom javlja kod prevođenja onih manje jasnih ajeta koji zahtijevaju tumačenje, dok Allahova Riječ jasno potvrđuje da je glavnina i suština Kur'ana sasvim jasna, tako da se ona prijevodom nikako ne može oskrnaviti:
 
On tebi objavljuje Knjigu, u njoj su ajeti jasni, oni su glavnina Knjige, a drugi su manje jasni. Oni čija su srca pokvarena, željni smutnje i svojega tumačenja, slijede one što su manje jasni. A tumačenje njihovo zna samo Allah. Oni koji su dobro u nauku upućeni govore: "Mi vjerujemo u njih, sve je od Gospodara našeg!" A, samo razumom obdareni shvaćaju. "Gospodaru naš, ne dopusti srcima našim da skrenu, kada si nam već na Pravi put ukazao, i daruj nam Svoju milost; Ti si, uistinu, Onaj koji mnogo daruje! (3:7,8)
 
 
Mu'džize mimo Kur'ana
 
 
Realnost okruženja u kojem živi čovjek otkriva uz pomoć svojih osjetila, ali i uz pomoć razuma. Obdaren razumom, tim neizmjerno vrijednim darom od dragoga Allaha i obasut velikom milošću Rahmana (Svemilosnog) kojom mu On, hvaljen vječno neka je, do izvijesne granice otkriva zakonitosti odnosa kvantiteta i kvaliteta (kakvoće) u univerzumu, čovjek sve više i sve bolje spoznaje svijet i njegove zakonitosti (koje nazivamo prirodnim zakonima). Ova saznanja mu šire vidike, olakšavaju mu i unaprijeđuju život, povećavaju njegovu moć i kontrolu nad prirodnim procesima, naravno samo u granicama koje mu je Gospodar njegov odredio. Tako čovjek, putem znanja (nauke), eksperimenta, razumskog (logičkog) dokaza, iskustva, osvjedočenja kroz opažanje čulima gradi vlastitu sliku svijeta u kojem živi. No ljudi, ohrabreni ali i uzoholjeni znanjem što ga posjeduju, u većini slučajeva zaboravljaju na sopstvenu ograničenost, zaboravljaju da je slika svih svijetova i zbivanja koju imaju nužno nesavršena i manjkava, zaboravljaju da konstantno ponavljanje istih odnosa nikako ne ograničava dragoga Boga da, ako On hoće, te odnose izmijeni. Svi smo ovome skloni, jer koliko nas, naprimjer, tvrdi kako je jednačina: 1+1=2 apsolutna i nepromijenjiva matematska i logička istina, odnosno aksiom, ali zaboravljamo da je i ta jednačina i ''naša'' matematika koja je na njoj zasnovana samo jedna od beskrajnog niza mogućih matematika koje dragi Allah može uspostaviti, ako to hoće. To što je dragi Allah stvorio ''naše'' svjetove i odredio ''našu'' matematiku utemeljenu na gornjoj jednačini, i to što ju On, hvaljen neka je, ne mijenja, nikako ne znači da On nije kadar uspostaviti i neku novu matematiku zasnovanu npr na jednačini: 1+1=3, ili na bilo kojoj drugoj ... za Njega prosto nema nikakvih limita i ograničenja, On uistinu može kako hoće stvarati i mijenjati odnose kvantiteta i kvaliteta pri čemu Ga ništa ni u najmanjoj mjeri ne može ograničiti. On koji je stvorio ''naš'' svijet i uspostavio ''naše'' prirodne zakone može ih izmijeniti i rearanžirati onako kako to hoće i kad hoće, ali On, neka je sva slava i hvala samo Njemu, Jednom, Jedinom, čuva i održava mjeru i ravnotežu koju je odredio. On hoće da očuva red, sklad i ravnotežu u onome što je stvorio i uspostavio, te zato u Njegovim zakonima nema izmjena, odnosno, preciznije rečeno, uglavnom nema izmjena. Kažemo uglavnom jer se izuzetno dešava da dragi Allah nekim stvorenjima daruje blagodati koji su iznad ''naših'' (prirodnih) zakona. To su natprirodna djela koja se islamskom terminologijom imenuju mu'džizama odnosno kerametima, a u uobičajenom govoru čudima.
Koliko je nama znano do sada se dešavalo da dragi Allah čudotvornošću dariva Svoje poslanike i vjerovjesnike, te ostale odabrane voljene i cijenjene robove, uglavnom iz dva razloga: zato da bi to bio dokaz onima kojima su oni zaduženi prenijeti poruku i zato da bi to bila lična blagodat koju oni mogu koristiti u svakodnevnom životu olakšavajući im življenje i povećavajući im zahvalnost i ljubav prema apsolutno plemenitome Darivatelju.
Veoma je značajno istaći činjenicu da mu'džize nikako ne čine bît zemaljske misije bilo kojeg Allahovog vjerovjesnika i poslanika. Ne, suština nikada nije bila u čudima, ona je uvijek bila sadržana u poruci koja je dostavljana ljudima, dakle u Allahovoj Knjizi koja se objavljivala dotičnom poslaniku, dok su čuda uvijek bila u svrsi podrške njegovoj misiji i/ili kao lični dar. Ovo je, koliko mi možemo dokučiti a dragi Allah svakako najbolje zna, neosporna istina koja se jednako odnosi na sve ranije Allahove vjerovjesnike i poslanike, alejhimesselam, kao i na Muhammeda, alejhisselam, - na njega, štaviše, naročito, budući da je u njegovom slučaju naglasak na Objavi, na Kur'anu časnom, a njegove mu'džize kao da su stavljenje u drugi plan. U stvari, kod Muhammeda, alejhisselam, uvijek se najviše ističe njegova najveća mu'džiza – sam Kur'an, savršeni Govor koji, očevidno, nikako ne može sastaviti ni jedan jedini čovjek, a pogotovo ne nepismen.
 
Ti prije nje (Kur'ana) nijednu knjigu nisi čitao, a nisi je ni desnom rukom svojom pisao; inače, posumnjali bi oni što laži govore. A to su ajeti jasni, u srcima su onih kojima je razum dat; a Naše ajete samo nepravedni osporavaju, i govore: "Zašto mu od Gospodara njegova nisu neka čuda poslana?" Reci: "Čuda su jedino u Allaha, a ja samo jasno opominjem." A zar im nije dosta to što Mi tebi objavljujemo Knjigu koja im se kazuje; u njoj je, doista, blagodat i pouka narodu koji vjeruje. (29:48-51)
 
Dragi Allah zna savršenu mudrost Njegove odredbe da ostale mu'džize kojima je, uz Kur'an, obdaren Resulullah, Muhammed, alejhisselam, kod njega nisu toliko istaknute.
Moguće da je to i zbog toga da bi se izbjeglo, neuzubillah, obožavanje Muhammeda, alejhisselam, odnosno da se ne bi formirao kult ličnosti. Poznati su hadisi u kojima nam Resulullah, alejhisselam, poručuje da ga nipošto ne uzdižemo kao što su kršćani uzdigli Mesiha Isāa, sina Merjemina, alejhisselam, već da ga zovemo Allahovim robom i Njegovim poslanikom. Dakle, namjera da se Kur'anom u ljudska srca trajno utisne tevhid - nužnost obožavanja, slavljenja, hvaljenja i veličanja samo Boga, samo dragoga Allaha i nikog osim Njega je, vjerujemo, jedan od razloga.
Drugi razlog bi mogao biti u Allahovom sveznanju da oni koji hoće da vjeruju i budu Njemu pokorni to mogu prihvatiti i bez velikih mu'džiza, a oni koji neće da vjeruju neće to činiti pa ma kakve mu'džize im bile date. Čak i kad bi se samo zbog njih otvorile nebeske kapije i spustile stepenice i oni se njima penjali, opet bi rekli da im se to samo pričinjava; kad bi čitav Kur'an zapisan u mushafu bio na njihove oči sa nebesa spušten Muhammedu, alejhisselam, i oni ga čak i rukama svojim opipali, opet ne bi vjerovali; kad bi vlastitim očima vidjeli meleke i mrtvi im progovorili, opet bi glavu okretali.
 
Kad bismo, njih radi, kapiju na nebu otvorili i oni se kroz nju uspinjali, opet bi oni, zacijelo, rekli: "Samo nam se pričinjava, mi smo ljudi opčinjeni!" (15:14,15)
 
A i da ti Knjigu na papiru spustimo i da je oni rukama svojim opipaju, opet bi sigurno rekli oni koji neće da vjeruju: "Ovo nije ništa drugo do prava vradžbina." (6:7)
 
Kada bismo im meleke poslali, i kad bi im mrtvi progovorili, i kad bismo pred njih očigledno sve dokaze sabrali, oni opet ne bi vjerovali, osim ako bi Allah htio, ali većina njih ne zna. (6:111)
 
Da, ljudi koji neće da vjeruju, svaku mu'džizu, kada im se ona predoči, po pravilu smatraju čarobnjaštvom (sihrom, magijom) i prije će u njoj vidjeti djelovanje skrivenih vanzemaljaca negoli djelo dragoga Boga. Takvima viđena mu'džiza slabu ili čak nikakvu korist ne može pružiti jer joj oni to ne daju, jer oni neće da vide dragoga Boga već bježe od Njega i Njegove poruke. Međutim, to im može itekako povećati propast, jer blago li se onome ko uzvjeruje a da nije vidio mu'džizu, a teško li se onome ko vidi mu'džizu a odbije povjerovati.
 
A kada učenici rekoše: "O Isā, sine Merjemin, može li nam Gospodar tvoj trpezu s neba spustiti?"; on reče: "Bojte se Allaha ako ste vjernici." "Mi želimo", rekoše oni, "da s nje jedemo i da naša srca budu smirena i da se uvjerimo da si nam istinu govorio, i da o njoj budemo svjedoci." Isā, sin Merjemin , reče: "O Allahu, Gospodaru naš, spusti nam s neba trpezu da nam bude blagdan, i prvima od nas i onima kasnijim, i čudo Tvoje, i nahrani nas, a Ti si hranitelj najbolji!" "Ja ću vam je spustiti", reče Allah, "ali ću one među vama koji i poslije ne budu vjerovali kazniti kaznom kakvom nikoga na svijetu neću kazniti." (5:112-115)
 
Slaba korist od viđenih mu'džiza za modernog čovjeka (a njemu nije poslat niti jedan od ranijih vjerovjesnika i poslanika, već isključivo posljednji - Muhammed, alejhisselam) koji je sklon da u svemu, pa i u eventualnome čudu, traži ''naučno objašnjenje'', kao i to što se viđenjem mu'džize pooštrava sankcija za nevjerovanje, također su veoma mogući razlozi stavljanja ostalih mu'džiza Muhammedovih, alejhisselam, pomalo u drugi plan, iza časnoga Kur'ana, a dragi Allah najbolje zna.
No, mora se na ovome mjestu ukazati da bi veliku neistinu rekao svako ko bi, ne dao dragi Allah, tvrdio da Muhammed, alejhisselam, osim Kur'ana nije imao drugih mu'džiza. U takvome bi razmišljanju mogla biti sadržana izuzetno velika opasnost jer se bojimo da se poricanjem Muhammedovih, alejhisselam, mu'džiza nesvjesno ne porekne i poslanstvo njegovo. Da nas sve dragi Allah od toga sačuva.
Svjedočimo istinitost svih Muhammedovih, alejhisselam, mu'džiza, kako one najveće oličene u časnome Kur'anu, tako i svih drugih mu'džiza koje mu je dragi Allah darovao.
Ako dragi Allah da, o nekim od mu'džiza Resulullaha, Muhammeda, alejhisselam, bit će govora u kazivanjima koja slijede, a iste su pobrojane i opisane na sistematičan način u tekstu Kenana Čeme pod naslovom ''Kur'ansko - poslaničke mu'džize'' koji je postavljen na ovoj web stranici u okviru kategorije ''Znaci''.
 
Nastavit će se, inša'Allah
 
 
 
[1] Zbog toga oni ne mogu u tome periodu ni vidjeti niti razumjeti slavljenje i veličanje dragoga Boga od strane ostalih stvorenja, kako naprijed navedeni ajeti jasno kazaše.
[2] U ovom dijelu ajeta smo odstupili od prijevoda Besima Korkuta, koji inače koristimo u ovoj knjizi, zbog toga što originalni tekst Kur'ana glasi: ''ve le zikrullahi ekber'', što se direktno prevodi sa: ''i spominjanje Allaha (zikrullah) je najveće (ekber)''. Besim Korkut je odstupio od ovog direktnoga značenja prevodeći ovaj dio ajeta sa: ''obavljanje molitve je najveća poslušnost''. Ubijeđeni smo u ispravnost ove korekcije u prevodu pogotovu zbog toga što koliko znamo svi ostali prevodioci Kur'ana na bosanski jezik ovaj segment prevode u istome smislu (Čaušević-Pandža: ''a sjećanje na Boga je najveća (pobožnost)''; Mlivo: ''a sigurno je spominjanje Allaha najveće''; Karić: ''i sjećati se Allaha poslušnost je najveća''; Duraković: ''spomen Allaha je najznamenitiji''). Dragi Allah najbolje zna.
[3] ''40 kudsi hadisa'', El Kalem, Sarajevo, 1997, str. 25.
[4] Isto, str. 18.
[5] Ismā‘īl Ibn As-Sayyid Muĥammad Sa‘īd Al-Qādirī, Al-Fuyūďāt Ar-Rabbāniyya Fī Al-a’ātir Wa Al-Awrād Al-Qādiriyya, Al-Maktaba At-Taqāfiyya, Bejrut, bez god. izd., str. 13.
[6] Isto se, naravno, odnosi na sve Allahove vjerovjesnike i poslanike, svaki od njih bio je obdaren kako Objavom tako i plemenitom mudrošću njezine primjene u praksi.
[7] Taj slučaj je bio povod objavljivanja prvih šesnaest ajeta 80. sure Kur'ana ''Abese''.
[8] Tada je objavljen ajet 8:67. O ovom je slučaju više rečeno u dijelu koji govori o bici na Bedru.
[9] To je događaj koji je povod objave ajeta 66:1-5. Desilo se da se Muhammed, alejhisselam, pod uticajem dvije od svojih žena zakletvom sam sebi zabranio ono što mu je dragi Allah dozvolio, pa je ovim ajetima on upozoren, a pomenute dvije žene ozbiljno kritikovane zbog toga što su ga na to navele. O ovome se govori u kazivanju o događajima u Medini nakon osvajanja Hajbera.
[10] Vidjeti o tome u: Jusuf Ramić, ''Povodi objave Kur'ana'', El Kalem, Sarajevo, 1990, str. 163.
[11] Na sličan je način svim vjernicima data značajna pouka i u pogledu tri pitanja koje su Kurejšije postavile Resulullahu, Muhammedu, alejhisselam, kada je on morao da čeka nekih petnaest dana na Objavu sa odgovorima zato što je zaboravio izgovoriti: ''Inša'Allah (Ako Allah da)''. O ovome je više rečeno u kazivanju o spavačima u pećini (Ashabul-kehf).
[12] Primjer ovakvog rezonovanja je prokleti Iblis koji je sebi dao pravo da sudi o Allahovoj naredbi da se učini sedžda Ademu, alejhisselam, i da 'presudi' da je on bolji od Adema, alejhisselam, i da mu zato ne treba sedždu učiniti. Ovo je u stvari krajnje oholo izdizanje vlastitog ega iznad Zakona Allahova, odnosno oholost stvorenja koje na neki način hoće umišljati da je, neuzubillah, bolje od Savršenog, Stvoritelja i Gospodara svih svjetova.
[13] Nažalost, izuzetno opasna duhovna bolest nacionalizma koji uvijek ističe naciju iznad istine (a vjeru posmatra samo kao nacionalni kulturni satelit) veoma je prisutna i kod modernoga čovjeka.
[14] Riječ ''kafir'' u značenju ''nevjernik'', ''poricatelj'' ima isti korjen kao i riječ ''kefere'' koja ima značenje ''prekrivati'', pa se za kafira kaže da on vlastitim poricanjem i odbijanjem istine prekriva izvorni sjaj vlastitoga srca naslagama grijeha.
[15] Ako naprimjer uništavamo zelenilo, onda ugrožavamo zalihe kisika; ako istrebljujemo biljke i životinje, onda rušimo prirodnu ravnotežu i ugrožavamo vlastite resurse ishrane; ako prljamo okolinu, onda nema čiste vode, hrane i zraka. Osim ove jasne i vidljive simbioze sa prirodom, biljkama i životinjama, postoji i svojevrsna simbioza sa džinskom civilizacijom. O ovome, obzirom da je riječ o gajbu, nevidljivome, možemo samo pretpostavljati (rijetki su oni koji imaju nekih konkretnih i valjanih iskustava o ovome), ali, po svemu sudeći, ova simbioza ima svoj značaj jer dragi Allah ne čini ništa slučajno, a neki ajeti Kur'ana jasno nagoviještavaju postojanje te veze. Tako npr čitava sura Kur'ana Er Rahman, po mišljenjima nekih, je u dvojini jer se obraća i ljudima i džinima, i jasno se ističe da su i ljudi i džini stvoreni, prvi od gline drugi od plamena vatre, da i džini i ljudi prelaze granice nebesa i zemlje, da i džini i ljudi vjernici imaju u džennetu žene, plemenite čiste djevice koje nije dotakao niko prije njih, itd. Dragi Allah najbolje zna. Njega za oprost i milost molimo.
[16] Muhammed Hamidullah, ''Muhammed a.s. život i djelo'', Knjiga I, str. 100-102.
[17] Hafiz je osoba koja zna napamet čitav Kur'an, pamtivši ga bukvalno, od slova do slova. Sama riječ potječe od korijena u arapskom jeziku ''h-f-z'' što ima značenje čuvanja, održavanja nečega. Hafiz je, dakle, osoba koja čuva original Kur'ana u svome srcu.
[18] Muhaffiz je učitelj konkretnoga hafiza koji ga je poučavao Kur'anu i kontrolisao ispravnost njegovog učenja. Zvanično se hafizom ne može smatrati nikoga ko samo kaže da zna Kur'an napamet. Da bi neko bio priznat kao hafiz on mora imati svoga muhaffiza između onih hafiza koji su priznati, a koji garantira za njega, i mora položiti ispit pred komisijom od više hafiza. Samo tako može postojati garancija da je ono što taj čovjek ima u svom srcu i memoriji odista originalni Kur'an. Tako se zatvaraju vrata lažima i prevarama. Na isti ovaj način se prenosi islamsko znanje u krugovima tradicionalne uleme, kao i islamsko i tesavufsko znanje u krugovima sufijskih šejhova i njihovih učenika (silsile).
[19] Mushaf je izraz koji se odnosi na knjigu u kojoj je zapisan časni Kur'an.
[20] Koliko nam je poznato, svaki novi prijepis časnoga Kur'ana biva kontrolisan od strane poznatih i priznatih hafiza kako bi se tako garantirala njegova vjerodostojnost.
[21] Sva navedena svojstva imaju svoj izvor u mnogim ajetima Kur'ana i vjerodostojnim hadisima, što je općepoznato, tako da ovom prilikom ne navodimo pojedine izvore.
[22] Razumijevanje iščitavanog sadržaja časnoga Kur'ana, naravno, od krucijalnog je značaja kada je u pitanju korišćenje svetog Govora kao upute u svakodnevnome životu. Ali, kada su u pitanju ostala, ''unutarnja'', dejstva u vjerodostojnim hadisima imamo potvrdu da tu uopće nije bitno razumijevanje - učenje Kur'ana na ovim nivoima jednako djeluje i na onoga ko razumije arapski jezik i na onoga ko ga ne razumije.
[23] Ovo se jasno ističe u raznim ajetima Kur'ana (npr u Ajetul kursiji – 2:255: ... men zellezi ješfe'u 'indehu illa bi iznih - ko se može pred Njim zauzimati za nekoga bez dopuštenja Njegova). Interesantno je uočiti da i mogućnost šefa'ata, kako to mi shvatamo a dragi Allah zna najbolje, ne podrazumijeva poklanjanje svojih sevapa drugome, već je riječ o molbi dragome Allahu da oprosti drugome.
[24] Neki navode činjenicu da npr dijete može obaviti Hadž za roditelja, odnosno da se može obaviti Hadž za drugoga (bedeluk) kao dokaz da se mogu poklanjati sevapi. Bez ikakve želje da dajemo bilo kakav konačan sud (zbog našeg nedovoljnog znanja), ipak i ovdje iznosimo vlastito mišljenje da se ovo odnosi na ispunjenje obaveze za drugoga (kao kad npr vratimo dug za nekoga ko to nije u stanju) a ne na poklanjanje sevapa. Obavljajući Hadž za drugoga mi u stvari ispunjavamo vjersku obavezu za njega a ne poklanjamo mu sevape. Zbog toga smatramo da ovo nije pravi dokaz da se mogu poklanjati sevapi drugome, a dragi Allah najbolje zna.
[25] Nije riječ o velikom sufiji Ibn ‘Arebîju; radi razlikovanja za derviša Ibn ‘Arebîja dodaje se jedan od njegovih nadimaka et-Tâ’î, dočim se za pravnika Ibn ‘Arebîja naglašava njegova pripadnost malikijskome mezhebu, pa mu se uz ime dopisuje i nadimak el-Mâlikî.
[26] Preuzeto sa interneta (web stranica: znaci.com, rubrika: Pitanja i odgovori, pitanje br. (8): O učenju sure Jasin mrtvima).
[27] Čak i ako većina učenjaka stoji na jednome stanovištu, to nikako nije pouzdan znak da manjina nije u pravu, pogotovu zbog toga što i Kur'an časni jasno kaže da se mnogo puta dešavalo da je većina bila u zabludi – mnogi Allahovi vjerovjesnici i poslanici, barem u početku svoga djelovanja, sa svojim sljedbenicima predstavljali su manjinu u društvu. Prema tome, činjenica da je većina jednoga stava, nikako ne znači da je taj stav i nužno ispravan.
[28] Vjerujemo da se za ovo mogu naći mnogi dokazi u vrelima islama, ali, na žalost, sada nemamo vremena i mogućnosti istraživati ih.
[29] Mada je ovo jasno svim vjernicima muslimanima, ipak se nerijetko znaju postaviti pitanja zbog čega se, naprimjer, u namazu mora učiti arapski original koji se ne razumije, i slično tome. Takve stvari pogotovu znaju biti čudne nemuslimanima. Iz ovih razloga čini nam se da bi ovaj naš osvrt na Kur'an kao srčiku suštine cjelokupne poslaničke misije Muhammeda, alejhisselam, bio manjkav bez toga da se još jednom ovo istakne.

 

 

 

Ocjena: 

Kazivanje o Muhammedu, alejhisselam, (V dio): obznana istine

Autor(i): 

Etape Objave – etape islamskog razvoja

Neizmjerna mudrost dragog Allaha, kao i Njegova beskrajna milost, pažnja i ljubav kojima obasipa Ademovo, alejhisselam, potomstvo vidi se i u postepenosti prilikom spuštanja Objave i propisa kojima ih zadužuje. To je sasvim jasno potvrđeno i na primjeru objave časnoga Kur'ana, posljednje Allahove Knjige odaslane čovječanstvu.

Tako su se prvi objavljeni ajeti (Ikre ...) ograničili samo na to da u prvi mah Muhammedu, alejhisselam, a potom i svima nama, objasne kako da koristimo te Allahove mubarek Riječi, tj. prvo je skrenuta pažnja i njemu, alejhisselam, i nama, da objavljene ajete treba učiti napamet, čuvati ih sa ljubavlju u srcu i memoriji, redovito ponavljati izgovaranjem, proučavati njihov smisao, razmišljati o njihovom sadržaju i poruci, i u konačnici lično ih primijenjivati u vlastitom životu u smislu kako su i objavljeni, cjelovito, bez i najmanjih izuzetaka i izmjena, uzimajući ih kao udžbenik života. Dakle, Muhammed, alejhisselam, i svi njegovi sljedbenici ovim prvim ajetima Objave upućeni su na učenje, proučavanje, razmišljanje ... što je temelj svakog napretka i boljitka za čovjeka na Zemlji. Ovo je činjenica koju je tzv. naučna revolucija modernog društva sasvim potvrdila, ali je ujedno i ''tamna strana'' te revolucije, oličena u destruktivnosti, remećenju prirodne ravnoteže[1] i u duhovno-moralnoj eroziji koju njedri pretjerani materijalizam, sasvim jasno pokazala imperativ uspostavljanja etičke kontrole nad naukom i tehnološkim progresom. Upravo na ovo i upućuju prvi ajeti Objave koji čovjeka upućuju da uči, proučava, razmišlja, ali ne po svome nahođenju već u ime Boga, dragog Allaha (Ikre' bismi-Rabbikelezi halek - Čitaj, uči, u ime Gospodara tvoga, koji stvara). Allahove riječi na taj način i Muhammeda, alejhisselam, i svakog čovjeka koji ga hoće slijediti, upućuju da predmet njegovog proučavanja bude cjelina njegove ličnosti, i duhovna i tjelesna komponenta, odnosno da se učenjem i proučavanjem prvo traži znanje potrebno za spasenje u vječnosti budućeg svijeta (znanje o vjeri i pravom putu), pa tek onda, u određenoj mjeri, i znanje o ovosvjetskom materijalnom boljitku. Tako dolazimo do razmišljanja o dva nivoa čovjekova znanja (nauke) koji imaju određene stepene prioriteta.

U ovom smislu bez ikakve dileme možemo reći da je najviši nivo znanja, kojem čovjek treba dati najveći značaj i prioritet u svome svakodnevnom intelektualnom i srčanom pregnuću, znanje o vjeri (islamu), budući da je ono direktno vezano za suštinu čovjekovog postojanja (A ljude i džine stvorio sam samo da Meni robuju – Kur'an, 51:56) i da o njemu ovisi stanje svakog Ademova, alejhisselam, potomka u vječnosti budućeg svijeta.

Na drugom stepenu prioriteta nalazi se cjelina svih znanosti vezanih za ovaj prolazni svijet (prirodne, društvene i tehničke nauke) budući da nam one omogućavaju bolje upoznavanje okruženja u kojem živimo, kao i opći boljitak u dunjalučkoj fazi naših života, što, naravno, i sa stanovišta vjere islama ima veliki značaj jer upravo islamsko učenje kazuje da je ovaj svijet ahiretska njiva, a čovjek da je Allahov halifa (namjesnik) na Zemlji.

Prema tome, prvi objavljeni ajeti časnoga Kur'ana, dakako, upućuju nas da učenju, izučavanju tj. nauci i znanju svakako damo najviši značaj, ali nas ujedno i upozoravaju da to moramo činiti isključivo u ime našega plemenitog Gospodara, dajući pri tome prioritet izučavanju vjere i traženju optimalnog ispunjenja naše obaveze predanosti dragom Allahu čime ispunjavamo suštinu vlastitog stvaranja i egzistencije. Znanosti vezane za ovaj svijet moramo potpuno staviti u funkciju ove suštine našeg postojanja, odnosno cjelokupan naš život na Zemlji treba biti sadržan u maksimi ''neka nam vjera bude ispravna, a za dunjaluk šta preostane.'' Drama modernog čovjeka upravo je u tome što on koristi veliku blagodat razuma i znanosti pri čemu nesvjesno poštuje prvi dio poruke prvoobjavljenih ajeta časnog Kur'ana, ali zanemaruje njezin drugi dio jer traži znanje isključivo u svoje ime, u ime zadovoljenja vlastitog interesa ovdje i sada, izokrećući tako maksimu svog života u smisao ''neka mi na dunjaluku bude dobro, a za vjeru i ahiret šta preostane.'' Ovim izokretanjem većina modernog čovječanstva, koje li ironije, neizmjerno dragocijeni Allahov dar znanosti i razuma, umjesto da koristi u interesu svoga vječnog blagostanja na budućem svijetu, koristi ga u želji da izdigne sebe iznad prirode, pa čak, neuzubillah, i iznad dragog Boga,[2] dovodeći na taj način same sebe na rub vječne propasti. Da nam se dragi Allah svima skupa smiluje i uputi nas.

Nakon nekoliko prvih objava nastupio je period šutnje koji je trajao, izvjesno vrijeme.[3] Taj period je bio bolan za Muhammeda, alejhisselam, jer mu je nakon prvobitnog čuđenja u srce došla bojazan da nije nekim svojim pogrješkama izgubio ljubav svoga Gospodara. Ali, da to nikako nije bio razlog prekida objavljivanja[4] jasno je potvrdila prva objava koju je Muhammed, alejhisselam, primio nakon pomenute pauze:

Tako mi jutra i noći kada se utiša Gospodar tvoj nije te ni napustio ni omrznuo! Onaj svijet je, zaista, bolji za tebe od ovoga svijeta, a Gospodar tvoj će tebi, sigurno, dati, pa ćeš zadovoljan biti! Zar nisi siroče bio, pa ti je On utočište pružio, i za pravu vjeru nisi znao, pa te je na Pravi put uputio, i siromah si bio, pa te je imućnim učinio? Zato siroče ne ucvili, a na prosjaka ne podvikni, i o blagodati Gospodara svoga kazuj! (93:1-11)

Završne riječi ove sure, jasno i nedvosmisleno govore kako je tada Muhammedu, alejhisselam, naloženo da o onome što mu se zbiva, odnosno o onome što mu se dostavlja kazuje i drugima. Ovo nas asocira kako su se, možda, prve objave odnosile na ličnost Muhammeda, alejhisselam, i nisu izlazile izvan okvira intime njega i članova njegova domaćinstva. Sljedstveno tome, možda je i razlog naprijed pomenute pauze u objavljivanju bio radi toga da mu se da malo vremena da se navikne na svoje novo stanje i sve ono što uz to prirodno slijedi. Allah dragi najbolje zna, a mi smo skloni da i u tome vidimo postepenost kao obilježje procesa odgajanja Njegovih miljenika i odabranika.

Ovu postepenost možemo, barem se nama tako čini, jasno uočiti kao osnovni princip u razvoju islama ako uporedimo sadržaj i poruku sura časnoga Kur'ana koje su objavljenje u Meki u odnosu na one koje su kasnije objavljene u Medini. Sljedstveno navedenom, čini nam se da bismo mogli razlučiti tri osnove etape razvoja islama i to prvu, mekansku koju bismo mogli nazvati etapom da've (misionarstva), i nakon nje dvije medinske koje bismo mogli nazvati etapom džihada (borbe) i etapom hilafeta (islamske vlasti). Ovo bi, dakle, po našem shvatanju mogle biti etape razvoja Objave, odnosno islama u doba poslaničke misije Muhammeda, alejhisselam, koje su ujedno i primjer za sva vremena i sve generacije njegovih sljedbenika.

Etapa misionarstva odnosi se na mekanski period Objave, od njezinog početka pa sve do Hidžre, i ona je, po nama, izvor pouke i tumačenja islama za sve situacije kada su muslimani u manjini, kada ih je isuviše malo da bi mogli organizirati vlastitu državu, više-manje ravnopravnu ostalim državama svoga vremena. U ovoj etapi naglasak je na poruci i opomeni ljudima, na pozivu da se okrenu dragom Bogu i prihvate Njegov poziv, da istinski u Njega vjeruju i drugove Mu ne pripisuju, da izmjene svoje nevaljalo ponašanje u pravcu dobročinstva i čestitosti, da se trude i napor ulažu u izgradnji i odgajanju vlastite ličnosti, da teže ka usavršavanju etike i pravednosti ... Kratko rečeno, etapa misionarstva u svojoj suštini ima težnju ka ispravnosti vlastite duše i prenošenju plemenite poruke drugima. Ovo, po nama, jasno pokazuju sure časnoga Kur'ana objavljene u Meki koje, potičući čovjeka na razmišljanje i promatranje okruženja, te navodeći primjere iz prošlosti, uglavnom pozivaju na tevhid (eliminaciju mnogoboštva), čišćenje i odgajanje vlastitog srca i duše, izgradnju i jačanje lične vjere i morala, i, na kraju, prenošenje poruka i opomena dragog Allaha svima onima koji ih žele čuti. Ova etapa zahtijeva blag pristup, razumijevanje i strpljenje. Dozvoljava muslimanima prisnije odnose sa poricateljima i grješnicima, ali uz obavezu očuvanja distance, jer musliman u ovoj etapi može biti blizak sa grješnikom ali mu nikako ne smije praviti društvo u vrijeme dok ovaj očevidno griješi[5]:

Kada vidiš one koji se riječima Našim rugaju, nek si daleko od njih sve dok na drugi razgovor ne pređu. A ako te šejtan navede da zaboraviš, onda ne sjedi više s nevjernicima kad se opomene sjetiš. (6:68)

Dragi Allah najbolje zna, a mi ove plemenite ajete razumijemo tako da je muslimanima u ovoj etapi dopušteno družiti se i sa najvećim poricateljima (što je važno i sa stanovišta potrebe prenošenja Allahove poruke njima), ali se oni moraju ograditi od griješenja na taj način da napuste društvo kada započne ružan govor i griješenje, uz dozvolu da im se opet pridruže kad se oni vrate ''običnom'' govoru lišenom nemorala, grijeha i poruge Allahovim riječima i Njegovom Poslaniku.

Ova etapa misionarstva trajala je ukupno trinaest godina pri čemu je prve tri godine pozivanje bilo diskretno, kroz direktne kontakne i razgovore sa pojedincima ili u manjim zatvorenim društvima, a narednih deset godina Muhammed, alejhisselam, je javno pozivao sve one do kojih je njegov glas mogao dosegnuti. U ovo vrijeme još nije bio objavljen niti jedan ajet koji bi dozvolio ili preporučio borbu tako da su Resulullah, Muhammed, alejhisselam, i muslimani izbjegavali sukobe mirno i strpljivo podnoseći mnoge uvrede, izraženu mržnju i neprijateljstvo, pa čak i otvorene progone, mučenja i razne druge oblike psihičkog i fizičkog nasilja i torture.

Etapa misionarstva trajala je sve dotle dok broj muslimana nije dosegao ''kritičnu masu'' da oni mogu organizirati uređenu državnu zajednicu i vojsku dovoljno snažnu da se može suprostaviti neprijateljima. To se dogodilo tek u vrijeme Hidžre kada su dva velika arapska plemena Evs i Hazredž u Medini dobrovoljno prihvatila islam, tako da je naredna etapa, etapa džihada tek tada nastupila. Suština ove etape jeste upravo u tome da su muslimani u Medini imali svoju vlastitu državnu organizaciju sa vlastitom ekonomijom i uređenim zakonima, kao i vlastitu vojsku. U takvim okolnostima oni su mogli da formiraju vlastiti sistem vrijednosti i vlastitu kulturu, naravno potpuno i isključivo zasnovane na Kur'anu i Sunnetu, kao i svoju vanjsku politiku čiji je osnovni sadržaj bila želja da se ove plemenite vrijednosti šire što je moguće više. Ovo naročito želimo istaći baš zbog toga da bismo istakli kako u ovoj prvoj medinskoj etapi, mada smo je nazvali etapom džihada, uopće nije bio naglasak na ratovanju i oružanoj borbi. Naprotiv, ideja džihada da istina, dobro, milosrđe, pravda i moral nadjačaju laž, zlo, nasilje, nepravdu i nemoral, odnosno da savršena riječ dragog Allaha nad svim gornja bude, osnovni je moto, osnovni je cilj vanjske politike Muhammedove, alejhisselam, islamske države, a taj cilj se želio ostvariti različitim metodama društvenog, moralnog, etičkog, ekonomskog, političkog i vojnog uticaja. Dakle, oružana borba (mali džihad) bila je, baš kako je danas slučaj u modernim državama i civilizacijama, samo jedno od sredstava ostvarenja tih plemenitih ciljeva, sredstvo koje bi se primijenjivalo samo u slučaju kada bi svaka druga metoda bila sasvim neuspješna. U tom smislu općepoznato je da je Muhammed, alejhisselam, u ovoj etapi običavao sklapati različite vrste ugovora i saveza sa sljedbenicima Knjige (Medinski ustav), sa raznim nomadskim arapskim plemenima, čak i sa svojim najljućim neprijateljima mnogobošcima Kurejša iz Meke (Hudejbijski sporazum).

Shodno rečenom u ovoj etapi su se smjenjivali periodi sporazumnog mira, kada su se uspostavljali kontakti i razmjenjivali materijalni i duhovni uticaji, i periodi oružane borbe, kada bi svi drugi kontakti bili obustavljeni i ''zamrznuti''. Ovo se ticalo čak i odnosa sa najbližom rodbinom o čemu Kur'an časni jasno kazuje:

Ne treba da ljudi koji u Allaha i u onaj svijet vjeruju budu u ljubavi sa onima koji se Allahu i Poslaniku Njegovu suprotstavljaju, makar im oni bili očevi njihovi, ili braća njihova, ili rođaci njihovi. Njima je On u srca njihova vjerovanje usadio i svjetlom Svojim ih osnažio, i On će ih uvesti u džennetske bašče kroz koje će rijeke teći, da u njima vječno ostanu. Allah je njima zadovoljan, a i oni će biti zadovoljni Njime. Oni su na Allahovoj strani, a oni na Allahovoj strani će, sigurno, uspjeti. (58:22)

O vjernici, ako ste pošli da se na putu Mome borite i da naklonost Moju steknete, s Mojim i svojim neprijateljima ne prijateljujte i ljubav im ne poklanjajte - oni poriču Istinu koja vam dolazi i izgone Poslanika i vas samo zato što u Allaha, Gospodara vašeg, vjerujete. Vi im krišom ljubav poklanjate, a Ja znam i ono što tajite i ono što javno činite. Onaj od vas koji to bude činio s Pravog puta je skrenuo. Ako vas se oni domognu, biće neprijatelji vaši i pružiće prema vama, u zloj namjeri, ruke svoje i jezičine svoje, i jedva će dočekati da postanete nevjernici. Ni rodbina vaša ni djeca vaša neće vam biti od koristi, na Sudnjem danu On će vas razdvojiti, a Allah dobro vidi ono što radite.

Divan uzor za vas je Ibrahim i oni koji su uz njega bili kada su narodu svome rekli: "Mi s vama nemamo ništa, a ni sa onima kojima se, umjesto Allahu, klanjate; mi vas se odričemo, i neprijateljstvo i mržnja će između nas ostati sve dok ne budete u Allaha, Njega jedinog, vjerovali!"; ali nisu riječi Ibrahimove ocu svome: "Ja ću se moliti da ti oprosti, ali te ne mogu od Allaha odbraniti." Gospodaru naš, u Tebe se uzdamo i Tebi se obraćamo i Tebi ćemo se vratiti. Ne dopusti, Gospodaru naš, da nas nevjernicima staviš u iskušenje i oprosti nam, Gospodaru naš! Ti si, zaista, Silni i Mudri. Oni su vama divan uzor, onima koji žele Allaha i onaj svijet. A onaj koji leđa okrene, pa, Allah, zaista, nije ni o kome ovisan i On je jedini hvale dostojan! (60:1-6)

Međutim, Allahova svemilost (odgovarajuća Njegovom imenu Rahman – Svemilosni) nikako nije dopustila da se ovi ajeti shvate u smislu da oni zabranjuju svaki kontakt i lijep odnos sa bližnjima koji nisu vjernici, pa je časni Kur'an jasno naglasio da se zabrana kontaktiranja odnosi samo na one članove porodice i rođake koji su aktivni u svome neprijateljstvu i mržnji prema muslimanima i to samo za vrijeme dok oni tako djeluju:

Allah će, sigurno, uspostaviti ljubav između vas i onih s kojima ste u zavadi; Allah je svemoćan; Allah mnogo prašta i On je samilostan. Allah vam ne zabranjuje da činite dobro i da budete pravedni prema onima koji ne ratuju protiv vas zbog vjere i koji vas iz zavičaja vašeg ne izgone, Allah, zaista, voli one koji su pravični, ali vam zabranjuje da prijateljujete sa onima koji ratuju protiv vas zbog vjere i koji vas iz zavičaja vašeg izgone i koji pomažu da budete prognani. Oni koji s njima prijateljuju sami sebi čine nepravdu. (60:7-9)

Dakle, jasno je rečeno da je u vrijeme kada se poricatelji oružano bore protiv dragog Allaha, Njegovog Poslanika i muslimana, svakom muslimanu zabranjen kontakt i sa najbližom rodbinom ako su oni aktivni u toj borbi i progonu. Ali je naglašeno i to da dragi Allah voli one koji čine dobro svojim bližnjima kada se ovi aktivno ne bore protiv muslimana, niti ih progone. Zabrana kontakta je, dakle, uslovna, važi samo u vrijeme oružane borbe i odnosi se samo na one među porodicom i rodbinom koji su aktivni u svome neprijateljstvu i mržnji. Ovo je općecivilizacijska vrijednost, jer nema te civilizacije koja bi dopustila da njezini otvoreni i aktivni neprijatelji iskoriste ovakve kontakte za svoje ciljeve.

Kada su, voljom dragog Allaha, Resulullah, Muhammed, alejhisselam, i muslimani ashabi izvojevali pobjedu nad mnogobošcima okončana je etapa džihada i započela je završna etapa islamskog razvoja koju mi nazvasmo etapom hilafeta. Ovo je etapa kada muslimani imaju odgovornost pune vlasti nad određenom teritorijom i kada moraju da ''dokažu'' njihovu iskrenost u džihadu shodno poznatome hadisu u kojem je, vraćajući se iz jedne bitke, Muhammed, alejhisselam, rekao kako se vraćaju iz malog džihada (oružane borbe protiv neprijatelja) i ulaze u veliki džihad (borbu protiv nevaljalštine i zla u samom sebi). Dakle, muslimani u etapi hilafeta treba da potvrde svoju iskrenost i jasno dokažu da su zaista dostojni da budu Allahove halife (od dragog Boga ovlašteni upravitelji) na Zemlji, tako što će se, prvo na njih same, potom njihove bližnje (porodica, rodbina i prijatelji), potom i na sve ostale članove društva, jednako i nepristrasno odnositi savršeno pravedni i valjani Zakon dragog Allaha (Šerijat).

Ukoliko muslimani potvrde svoju iskrenost u vjeri, te zaista uspostave potpunu i istinsku vladavinu Šerijata na svim teritorijama nad kojima im je povjeren emanet (odgovornost) vlasti, onda se uistinu uspostavlja društvo vjere, milosrđa i tolerancije; društvo u kojem se favoriziraju i naređuju istina, dobro, milosrđe, pravda i moral, a suzbijaju i zabranjuju laž, zlo, nasilje, nepravda i nemoral; društvo u kojem su svim ljudima bez obzira na stepen njihova bogatstva i ugleda, naciju, rasu, jezik i porijeklo, silom zakona i države zagarantovani vjera, život, imetak, čast i jednaka šansa; društvo u kojem je zakonom i praksom garantirana sloboda vjere vjerskim manjinama, osim mnogobožaca;[6] društvo u kojem se favoriziraju vrijednosti znanosti i mudrosti i slobodno razvijaju nauke, ali uz jasno izraženu zahvalnost dragom Bogu, dragom Allahu iz Čijeg savršenstva, sveznanja i svemilosti one izviru, i, naravno, sa obavezom korištenja tih nauka u Njegovo ime, samo u svrhe kojima je On zadovoljan.

Na ovaj način se oživotvoruje stepen najvećeg mogućeg čovjekovog dosega ka savršenom na Zemlji, jer nesavršeni čovjek može imati učešća u savršenstvu samo onoliko koliko odbaci svoju umišljenost i oholost, i voljno se pokori savršenom naputku dragoga Allaha.

Ove tri etape razvoja poslaničke misije Muhammeda, alejhisselam, kako rekosmo, ujedno su i etape razvoja islama uopće i kao takve su obrazac i izvor pouke svim generacijama muslimana sve do Sudnjega Dana. Na kraju govora o njima želimo jasno naglasiti da se, po našem dubokom ubijeđenju, pouke moraju uzimati iz njihove cjeline, odnosno u smislu da se u konkretnim uslovima pouke crpe pretežno iz one etape razvoja islama koja najbolje odgovara datim uslovima. Treba, dakle, voditi računa o tome kakav je stepen iskrenosti i kvaliteta vjere kod većine muslimana, jesu li muslimani dovoljno zreli i brojni da organiziraju vlastitu zajednicu, društvo ili državu, koja bi mogla nešto vrijedno ponuditi drugim državama i civilizacijama i ravnopravno učestvovati u svome prirodnom pravu da traži svoje mjesto pod Allahovim suncem na Allahovoj zemlji.

Prvi muslimani Kurejša

 

Već smo rekli da su se, sljedstveno principu postepenosti, prve objave odnosile na Muhammeda, alejhisselam, lično kao i na njegovo najintimnije okruženje. Odatle je sasvim razumljivo što su, kako predaje kazuju, upravo članovi njegovog domaćinstva bili i prvi sljedbenici nove vjere, pa je prva žena koja je primila islam u Meki bila Poslanikova, alejhisselam, supruga hazreti Hatidža a prvi muškarac hazreti Ali ibn Ebi Talib. Odmah za njima u islam su ušli i Zejneba, Rukajja, Umm Kulsum, Fatima[7]  i Zejd.

Hazreti Hatidža je vjerovatno i od ranije mogla kroz razgovore sa svojim rođakom Verekom steći saznanja o zabludama i neutemeljenosti tradicionalne mnogobožačke vjere većine Kurejšija tog vremena, a islam je faktički primila još od vremena prvih objava kada je tješila uplašenog muža koji je drhtao ispod ćebeta govoreći mu da je on isuviše čestit da bi dragi Bog dopustio džinima da ga opsjednu. Jedna veoma interesantna i znakovita predaja nam ukazuje na njenu izuzetnu mudrost. Naime, u periodu dok su još trajale Muhammedova, alejhisselam, zbunjenost i nesigurnost zbog onoga što mu se događa, jedne prilike on je ugledao jedan lik, za ostale nevidljiv, dok je bio u svojoj sobi u društvu Hatidžinom. Kada joj je, pomalo uplašen, rekao o svojoj viziji, ona ga je prigrlila i onda upitala da li je pojava još uvijek prisutna. Kada joj je Muhammed, alejhisselam, odgovorio da je posjetitelj nestao, ona je mudro odgovorila da je sigurna da je to bio melek, jer ih šejtan u takvim trenucima bračne intime sigurno ne bi napustio.[8] Ovaj događaj zaista jasno pokazuje u kolikoj je mjeri Muhammed, alejhisselam, imao ljubav, pomoć i podršku od strane svoje supruge hazreti Hatidže, a njezin stepen kod dragog Allaha jasno je pokazan znamenitim događajem kada joj je plemeniti Džibril, naravno posredstvom njezinog muža, prenio pozdrav mira (selama) lično od Gospodara svih svjetova. Neka je beskrajna milost i blagoslov dragog Allaha na plemenitoj majci vjernika[9] koja je počašćena takvom rijetkom počasti da joj dragi Allah lično pošalje pozdrav selama.

Druga osoba koja je primila islam, koliko je nama znano, bijaše hazreti Ali ibn Ebi Talib. Imao je tada samo deset godina, ali već bijaše izuzetno intelegentan i mudar, a Muhammeda, alejhisselam, neizmjerno voljaše otkako je znao za sebe, budući da je boravio u njegovoj kući još od najranije mladosti i provodio više vremena s njim nego li s rođenim ocem Ebu Talibom. Naravno da je i Muhammed, alejhisselam, izuzetno volio i bliskim držao hazreti Alija. O njihovom odnosu čini nam se najboljim prenijeti vam, poštovani čitaoci, riječi lično hazreti Alija ibn Ebi Taliba, onako kako ih bilježi knjiga Nehdžul-belaga:

... Znajte! Allah mi je doista zapovjedio da se borim protiv prijestupnika, prekršitelja ugovora i onih koji narušavaju red na Zemlji. Što se tiče prekršitelja ugovora, već sam se borio protiv njih. Što se tiče zastranji­vača od Istine, vodio sam džihad protiv njih. U vezi s onima koji su napustili vjeru, nanio sam im sramotu. Što se tiče šejtana iz jame, od njega sam oslobođen krikom glasnim od koga se ču vrisak srca njegova i potresenost grudi njegovih. Ostao je samo mali broj prijestupnika. Ako mi Allah dopusti priliku još jednu u vezi s njima, uništit ću ih zasigurno, izuzimajući mali broj preostalih koji će pobjeći na sve strane.

Čak u mladosti obarah odrasle snažne među Arapima. Slamao sam visoke rožnate izrasline plemena Rebia i Mudar. Znate doista mjesto moje u Poslanika Božijeg - mir i blagoslovi Božiji neka su na nj i porodicu nje­govu! - s obzirom na srodstvo vrlo blisko i na položaj poseban. Kada bijah dijete, uzeo me je u okrilje svoje. Običavao me je privijati uz grudi svoje i stavljati me pored sebe u postelji svojoj, primicati tijelo svoje blizu moga, te mi omogućavati da mirišem miomiris njegov. Običavao je sažvakati nešto, pa mi onda to davati, zalogaj po zalogaj. Nikada nije našao laž u govorenju mome, niti slabost u bilo kojem postupku mome.

Od vremena njegova - mir i blagoslovi Božiji neka su na nj i na potomstvo njegovo! - odbijanja od sise, Allah je uz njega postavio najvećeg od meleka Svojih da ga vodi i danju i noću putem dobrote i lijepog ponašanja ljudi. A ja sam ga slijedio poput devčeta koje slijedi trag maj­ke svoje. Svaki dan mi je pokazivao, u obliku znamenja, neke od osobina svojih i naređivao mi da ih slijedim. Svake godine odlazio je u osamu na Hiru, gdje sam ga gledao, a gdje ga niko drugi gledao nije. Tada islam nije bio prisutan ni u jednoj kući do u kući Poslanika Božijeg - mir i blagoslovi Božiji neka su na nj i na porodicu njegovu! - i Hatidže. Bio sam treći poslije njih dvoje. Gledao sam svjetlost Objave i Poruke i disao sam miris vjerovjesništva.

Kada je objava spuštena njemu - mir i blagoslovi Božiji neka su na nj i na porodicu njegovu! - čuo sam cviljenje šejtanovo. Tada rekoh: "O Poslaniče Božiji, kakvo je to cviljenje?" A on odgovori: "To je šejtan koji je izgubio nadu svaku da će mu se robovati! Ti zaista čuješ što ja čujem, i vidiš što ja vidim, osim što ti uistinu nisi vjerovjesnik, već si doista pomagač, i ti si, zasigurno, u dobru."

Bijah s njim - blagoslovi Božiji neka su na nj i na porodicu njegovu! - kada mu dođoše glavari Kurejša, te mu rekoše: "O Muhammede, iznio si tvrdnju golemu, kakvu niko nije iznio od predaka tvojih i niko iz kuće tvoje! Tražimo od tebe jedno. Daš li nam odgovor na to, i to nam pokažeš, vjerovat ćemo da si uistinu vjerovjesnik i poslanik. Ali, ako ne učiniš to, znat ćemo da si čarobnjak, lažac."

On - blagoslovi Božiji neka su na nj i na potomke njegove! - reče: "Šta tražite?"

Oni rekoše: "Da nam pozoveš drvo ono da se pokrene sa žilama nje­govim, pa stane ispred tebe!"

On - blagoslovi Božiji neka su na nj i na porodicu njegovu! - reče: "Allah je, doista, svemoguć. Učini li Allah to radi vas, hoćete li vjerovati i svjedočiti Istinu?"

Oni rekoše: "Hoćemo!"

I on onda reče: "Pokazat ću vam zaista ono što tražite, ali znam da se vi uistinu nećete potčiniti dobru. Među vama su zaista i oni koji će biti bačeni u Jamu i oni koji će stvoriti stranke." Potom on - blagoslovi Božiji neka su na nj i na porodicu njegovu! - reče: "O drvo, ako vjeruješ u Boga i Dan sudnji i znaš da sam ja zaista Poslanik Božiji, onda se iščupaj sa žilama svojim i stani ispred mene s dopušte­njem Božijim!" Tako mi Onoga Koji ga je izaslao s Istinom, ono se izvali sa žilama svo­jim i pođe uz jeku silnu i uz šum sličan šumu krila ptičijih pa se zaustavi pred Poslanikom Božijim - mir i blagoslovi Božiji neka su na nj i na potomke njegove! Grane mu se svinuše; najveću granu svoju spusti na Poslanika Božijeg - mir i blagoslovi Božiji neka su na nj i na potomke njegove! - a neke grane svoje na rame moje. Bijah desno od njega - mir 'blagoslovi Božiji neka su na nj i na potomke njegove!

Kada to ljudi vidješe, oholeći se i uznoseći, rekoše: "Sada naredi da ti ode polovica njega, a polovica da ostane." I on to naredi. Tada polovica njegova krenu prema njemu na začudan način uz jeku silnu, pa se gotovo savi oko Poslanika Božijeg - mir i blagoslovi Božiji neka su na nj i na porodicu njegovu!

Potom oni rekoše iz nevjerstva svog i drskosti: "Naredi polovici ovoj da vrati polovici svojoj i neka bude kako je bilo."

I on – mir i blagoslovi Božiji neka su na nj i na porodicu njegovu! - naredi pa se ona vrati.

Onda rekoh: "Nema boga osim Boga! Zato sam te zaista prvi priznao, o Poslaniče Božiji, i prvi koji je potvrdio da je drvo po zapovijedi Boga Uzvišenog učinilo ono što je učinilo, potvrđujući tako vjerovjesništvo tvoje i uzvisujući riječ tvoju."

A na to svi ljudi povikaše: "Prije je čarobnjak, lažac! Čudne li čarolije! A on je u njoj vješt. Hoće li ti iko povjerovati u tome, osim nekoga sličnog ovome?" Pri tome pokazaše na mene.

Zaista, pripadam skupini ljudi koji ne mare za prijekore bilo čije kada je riječ o Bogu. Lice njihovo je lice iskrenih, a govor njihov jest govor čes­titih. Oni su oni što bdiju noću i svjetionici su danju. Čvrsto se drže za uže Kur'ana, oživljavaju staze Božije i staze Poslanika Njegova. Ne ohole se, niti se uznose, niti varaju, niti red narušavaju. Srca su njihova u Džennetu, a tijela njihova u radu. ...[10]

Mišljenja smo da ovaj citat iz jednog znamenitog govora hazreti Alija ibn Ebi Taliba koji je u ''Nehdžul-belagi'' imenovan kao ''Govor karanja'' sasvim jasno pokazuje plemeniti odnos između njega i Resulullaha, Muhammeda, alejhisselam, kao i njegov izražen položaj među ashabima. Smatramo da je za ovu priliku ovoliko dovoljno kazati o Aliju, a prije nego li nastavimo, poštovane čitatelje želimo uputiti da pogledaju čitav pomenuti govor budući da je veoma znakovit i mudrosti velike sadržajan, a mogu ga pronaći na ovoj istoj web stranici u okviru kategorije ''osnovi i učenja islama''

Koliko je nama znano, prvi od ljudi izvan doma Poslanikovog koji primi islam bijaše Muhammedov, alejhisselam, izuzetno bliski i dragi prijatelj još od vremena Saveza pravednika Atik ibn Ebi Kuhafa, hazreti Ebu Bekr. Ebu Bekr, blag i plemenit, veoma prijatnog ponašanja i imućan trgovac, bijaše veoma omiljen i poštovan čovjek u Meki kome su mnogi znali doći po savjet o mnogim stvarima. Svoje je kvalitete i ugled među Kurejšijama još od prvog dana ulaska u islam svesrdno koristio na Allahovom putu upućujući ljude da slijede poziv Muhammeda, alejhisselam, najbolje kako je mogao. Tako su Ebu Bekrovim sevepom među prvima u islam ušli Abdu-Amr (rob Amrov) sin Aufa od roda Benu Zuhra, kojem je Muhammed, alejhisselam, promijenio ime u Abdurahman (rob Rahmana) ibn Auf, i Ebu Ubejda, sin El Džerra, od Benu Harisa. Osim pomenutih kvaliteta Ebu Bekr je imao još jedan izuzetan dar tumačenja snova po kome je još od ranije bio poznat u Meki, pa su mu se ljudi i po tom osnovu počesto znali obraćati. Tako se desilo da je u prvim danima Objave Ebu Bekru iznenada došao mladi Halid, sin moćnog Šemsa Saida ibnul-Asa. Mladić je bio veoma uplašen vizijom koju je prethodne noći sanjao i jutrom je požurio do Ebu Bekra da mu to protumači. Halid je usnio da se nalazi na samom rubu jedne ogromne i jezive provalije ispunjene plamtećom vatrom da joj se nije vidjeo kraj. Iznenada je došao njegov otac i počeo ga žestoko gurati da ga baci u tu vatru. U ogromnom strahu se opirao koliko je god mogao, ali ga je otac sve više gurao preko ivice provalije. U času najvećeg užasa iznenada je osjetio da ga nečije ruke obuhvaćaju oko struka i snažno povlače dalje od vatre i njegovog oca koji ga je u nju svom silinom htjeo baciti. Okrenuo se i vidjeo da je njegov spasilac Muhammed ibn Abdullah, El Emin. Kada je Halid završio izlaganje Ebu Bekr mu je objasnio da je poruka tog sna da treba primiti islam tako što će otići do Resulullaha, Muhammeda, alejhisselam, i izgovarom šehadeta posvjedočiti ga Allahovim poslanikom što će ga spasiti velike vatre koja mu je u snu prikazana. Halid je odmah otišao do Poslanika, alejhisselam, i pred njim primio islam. Kada je i njemu rekao o svome snu, Resulullah, Muhammed, alejhisselam, mu je potvrdio ispravnost Ebu Bekrova tumačenja i vjerovatno mu rekao da svoj islam treba u prvo vrijeme kriti od svoje porodice.

Nekako u to vrijeme trgovac iz roda Abdu-Šems, Osman ibn Affan, veoma čestit, dobrodušan i plemenit mladić vraćao se iz Sirije ka Meki. Jedne noći u pustinji iz sna ga je trgnuo glas koji je mogao jasno čuti a koji je vikao kroz noć: ''O spavači probudite se, doista se Ahmed obznani u Meki!'' Osman bijaše zbunjen tom porukom, jer nije znao ko je to Ahmed i šta znači njegovo obznanjivanje u Meki. Međutim, stvar mu bijaše objašnjenja par dana kasnije kada ga je pristigao Ebu Bekrov rođak Talha iz roda Tejm i obavijestio ga o vlastitom čudnom iskustvu što ga je doživjeo u Busri kada mu je prišao jedan monah i upitao da li se Ahmed već pojavio među ljudima Hrama. Iznenađen Talha je monaha upitao ko je Ahmed i dobio odgovor da je riječ o sinu Abdullaha, unuku Abdulmuttaliba. Monah je potom dodao: ''Ovo je mjesec njegov u kome će on izaći a on je zadnji od vjerovijesnika.''[11] Tako su obojica, i Osman i Talha, saznali da se nešto izuzetno značajno u Meki dogodilo u čijem je centru bio Hašimija Ebu Kasim, Muhammed ibn Abdullah, El Emin. Kada su stigli u Meku prvo su odlučili otići do Ebu Bekra znajući da je on najbliži prijatelj čovjeka koji je iznenada postao toliko značajan u njihovim životima. Kada ih je Ebu Bekr doveo do Poslanika, on im je objasnio pravo značenje onoga što su doživjeli i obojica su primili islam.

Naredno obraćenje takođe je bilo veoma znakovito. Jedne prilike je Muhammed, alejhisselam, šetajući u društvu Ebu Bekra skromnim pasištima na periferiji Meke,[12] naišao na mladog štićenika roda Zuhr Abdullaha ibn Mes'uda koji je čuvao stoku. Pošto su bili ožednjeli Muhammed, alejhisselam, je upitao Abdullaha može li malo pomusti mlijeka za njih da se napiju. Mladić je odgovorio da nema prava dati im s obzirom da stoka nije bila njegova. Tada ga je Muhammed, alejhisselam, upitao ima li u stadu mladu ovcu kojoj ovan nikada nije pristupio i koja radi toga još nije davala nimalo mlijeka. Abdullah mu iz stada izdvoji i dovede takvu ovcu, a Resulullah, Muhammed, alejhisselam, tada položi svoju mubarek ruku na njezino još uvijek suho i neaktivno vime, te uputi dovu dragom Bogu. Vime iznenada nabreknu od mlijeka. Ebu Bekr donese jedan šuplji kamen u koji pomuzoše mlijeko i odatle se napiše. Kada im je bilo dovoljno Muhammed, alejhisselam, reče svojim mubarek glasom vimenu da presuši i ono u trenu presuši postavši kakvo je bilo i prije. Veliko čudo kojem je prisustvovao jako je dojmilo Abdullaha i on je par dana kasnije primio islam. Dragi Allah ga je obdario britkom memorijom i lijepim glasom da je uskoro postao jedan od najboljih učača i hafiza časnoga Kur'ana.

U ovo prvo vrijeme Objave takođe se izuzetno velika milost dragog Allaha spustila na još neke rođake Poslanikove, tako da su islam primili: Alijev brat Džafer ibn Ebi Talib, Zubejr, sinovi Poslanikove tetke Umejme (Abdulmuttalibove kćeri) Abdullah ibn Džahš i Ubejdullah kao i njihova sestra Zejneba,[13] Ebu-Selema, Sa'd ibn Ebi Vekas i njegov mlađi brat Umejr.

Navedeni primjeri ulaska u islam jasno nam mogu pokazati kako je, milošću dragog Allaha, istina polagano i postepeno, ali sigurno, rastao broj muslimana između Kurejšija u Meki. To su uglavnom bili mlađi ljudi zdravih misli i otvorenih pogleda, nesputanih okovima tradicije koja se bezuslovno i bez ikakvog kritičkog promišljanja ima prihvatiti. Mladost je davala životnost i poletnost muslimanima, ali im je onemogućavala znatniji ekonomski i politički utjecaj u Meki jer, uz rijetke izuzetke poput Ebu Bekra, to uglavnom nisu bili bogati ljudi. A, iako su mnogi od njih potjecali iz najuglednijih mekanskih rodova, zbog svoje mladosti nisu imali značajnijeg političkog utjecaja u Meki. Broj tih najranijih sljedbenika Muhammeda, alejhisselam, prvih muslimana među Kurejšijama u prvih nekoliko godina nije bio osobito velik, ali je zato njihova vjera bila duboka, jaka i iskrena. Izuzetnim kvalitetom se, dakle, nadomještavao nedostatak kvanititeta u prvo vrijeme Objave, i upravo je taj kvalitet bio kao granit čvrsta osnova za budući siguran i još kvalitetniji razvoj svjetlosti islama i među Kurejšijama, i među svim Arapima, i konačno među svim narodima na Zemlji.

U početku ulazak u islam nije zahtijevao ništa drugo osim iskrenog svjedočenja vjere u dragog Allaha, Jednog, Jedinog, Boga osim kojeg drugog boga nema, Stvoritelja i Održavatelja svega, kao i svjedočenja istinitosti poslanstva Muhammeda, alejhisselam. Ovo se formalno izražavalo prostim izgovaranjem rečenice: ''Ešhedu en la ilahe illallah (svjedočim da nema boga osim Allaha), ve ešehedu ene Muhammeden resulullah (i svjedočim da je Muhammed Allahov poslanik)'', u prvo vrijeme isključivo u mubarek prisustvu lično Resulullaha, Muhammeda, alejhisselam, a kasnije kada se broj vjernika povećao, dovoljno je bilo šehadet izgovoriti u prisustvu nekih od muslimana u funkciji svjedoka. Naravno da je ovaj vanjski, formalni izražaj sobom nosio čitavo more svekolikih unutarnjih značenja, mudrosti i pouka, jer svjedočiti Allaha i Resulullaha, alejhisselam, značilo je čvrsto vezati kompletnu ličnost za tevhid (monoteizam), čitav život urediti u pravcu istinske predanosti dragom Bogu i pokornosti Njemu i Njegovom poslaniku (islam), i u konačnici voljeti dragog Allaha najvećom ljubavlju, većom od bilo koje druge, a Njegova poslanika voljeti više od bilo kojeg drugog stvorenja. U ovom smislu su svete Riječi časnoga Kur'ana, kao i riječi i djela Resulullaha, Muhammeda, alejhisselam, (hadis) postale neiscrpno vrelo svekolike pouke, mudrosti, upute i lijeka za sve muslimane sve do Sudnjeg Dana.

Svjedočenje jednoće dragoga Boga i Muhammeda, alejhisselam, kao Njegovog poslanika samo je kratak period vremena bio jedini zahtjev kojeg je morao ispuniti svaki musliman, jer ubrzo nakon što je okončan period prekida objavljivanja, plemeniti melek Džibril se pojavi Muhammedu, alejhisselam, i udari svojom petom u zemlju izazvavši čudesno izviranje vode. Melek potom uze abdest tom vodom te klanja namaz (salat) poučivši tako Muhammeda, alejhisselam, kako se pravilno uzima abdest i klanja namaz. Zapamtivši sve to Poslanik ode kući, pouči Hatidžu naučenom i zajedno klanaše prvi namaz. Koliko je nama poznato u to doba klanjala su se samo dva namaza dnevno,[14] jedan po danu i jedan naveče, pri čemu se lice okretalo u pravcu Mesdžidul-aksaâ (Bejtul-makdisa) u Jerusalimu. Muslimani su u prvo vrijeme klanjali namaze uglavnom sami, skriveni u svojim kućama od neželjenih pogleda, a ponekad bi se okupili u nekom od klanaca na periferiji Meke i tamo klanjali.

Rodbina najbliža

 

Već smo istakli da su u prvo vrijeme Objave pretežno mladi ljudi odgovarali na poziv Muhammeda, alejhisselam, i prihvatali islam. Stariji su bili mnogo više rezervisani, pogotovi oni koji su bili bogati i imali ugled u Meki, tako da niti jedan od plemenskih starješina Kurejša nije pokazivao niti najmanjeg interesovanja za islam.

Ono što je Poslanika posebno boljelo bilo je to što niti jedan od njegovih amidža još nije bio prihvatio njegov poziv. Ebu Leheb se sve više udaljavao od svoga bratića postajući sve grublji i osorniji, tako da se sa njegove strane Muhammed, alejhisselam, nije imao čemu nadati. Ostale su amidže i dalje njegovale najljepše mišljenje o Abdullahovu sinu, ali nijedan od njih u to doba ne pokazivaše nikakva interesa za islam. Ebu Talib je bio sasvim čvrst u namjeri da ostane vjeran vjeri svojih predaka, ali je volio svoga bratića i poštovao vjeru njegovu i dvojice svojih sinova Alija i Džafera, bivši spreman da Muhammeda, alejhisselam, zaštiti svojim ugledom u Meki. Abbas i Hamza takođe su jako voljeli Muhammeda, alejhisselam, ali u to doba bijahu nekako neodređeni i suzdržani.

Kada su Muhammedu, alejhisselam, objavljeni ajeti:

... I opominji rodbinu svoju najbližu (26:214),

on ih je shvatio kao svoju dužnost da okupi svoju rodbinu i sve ih zajedno pozove u islam. Ovaj skup je bio veoma znakovit, kako po jednom od čuda (mu'džiza) Muhammeda, alejhisselam, tako i po tome što je on iznjedrio poseban položaj Alija ibn Ebi Taliba u rodbini Poslanikovoj. O ovome, vam poštovani čitaoci, iz knjige Ebu Bekra Siradžuddina o Poslanikovom životu citiramo sljedeće:

... Nakon objave ajeta: I svoju najbližu rodbinu ti opominji,[15] Poslanik je zovnuo Alija i rekao mu: "Bog mi je naredio da opomenem svoju po­rodicu, svoj najbliži rod, a taj zadatak prevazilazi moju snagu. Ipak, spremi hranu, jedan ovčiji but i šolju mlijeka, pa okupi Beni Abdul-­Muttalib, da im kažem šta mi je naređeno." Ali je učinio tačno ono što mu je bilo rečeno, ni više ni manje, i većina članova roda Hašim, negdje oko četrdeset ljudi, došli su na jelo.

"Kad su se okupili," pričao je Ali, "Poslanik mi je rekao da prinesem hranu koju sam pripremio. Onda je on uzeo komad mesa, zagrizao ga i ponovo bacio u posudu, govoreći: 'Uzmite u ime Boga.' Ljudi su jeli na smjenu, po nekoliko u isto vrije­me, sve dok se svi nisu najeli.'' "Ali'', pričao je Ali, "nisam mogao primi­jetiti da se išta promijenilo na hrani osim što je bila iščopana rukama, a života mi, da je namjesto njih sviju bio samo jedan čovjek, mogao je po­jesti sve što sam stavio pred njih. Onda je Poslanik rekao: 'Podaj im da piju', pa sam im donio šolju i svaki se dobro napio, iako je jedan čovjek mogao popiti cijelu šolju. Kad je Poslanik zaustio da im se obrati, Ebu Leheb ga preduhitri i reče: 'Vaš je domaćin bacio čini na vas,' i svi se raziđoše prije nego što je on mogao doći do riječi.''

Slijedećeg dana Poslanik je rekao Aliju da uradi isto što je uradio i prethodnog dana. Tako je pripremljeno još jedno slično jelo i sve je bi­lo kao i ranije, samo što je ovaj put Poslanik bio na oprezu, te im se uspio obratiti. "Sinovi Abdul-Muttalibovi," rekao je, "ne znam da je ije­dan Arap donio svome narodu učenje plemenitije od moga. Nudim vam najbolje od ovoga i budućeg svijeta. Bog mi je naredio da vas pozovem u okrilje Njegovo. Ko će mi, onda, od vas pomoći u ovome, da mi bude brat, izvršitelj i nasljednik?" Nastupila je tišina među pozvanima. I Dža­fer i Zejd su mogli govoriti, ali su znali da njihov islam nije sporan, i da su se sastali zbog drugih, a ne zbog njih dvojice. Pa kad i dalje niko ne progovori, trinaestogodišnji Ali se osjeti pozvanim da se on oglasi: "Bo­žiji Poslaniče, ja ću ti biti pomoćnik." Poslanik je spustio ruku na Alijev vrat i rekao: "Ovo je moj brat, izvršitelj i nasljednik među vama. Slušaj­te ga i povinujte mu se." Ljudi ustadoše na noge, smijući se i govoreći Ebu Talibu: "Evo ti je naredio da slušaš svoga sina i da mu se povinu­ješ.''[16]

Od Poslanikovih tetaka jedino Safija nije oklijevala da krene njego­vim putem, što je učinio i njen sin Zubejr, ali njezinih pet sestara nisu se mogle odlučiti. Arvin (Ervin) je stav bio tipičan za sve njih, znala je reći: "Če­kam da vidim šta će mi sestre uraditi." S druge strane, njegova strina, Ummul-Fadl, žena kolebljivca Abbasa, bila je prva žena što je primila islam nakon Hatidže. Nije joj trebalo dugo da još tri svoje sestre dovede Muhammedu - Mejmunu, svoju pravu sestru, i dvije polusestre, Selmu i Esmu. Džafer je odrastao u kući Ummul-Fadl i baš tu je upoznao i za­volio Esmu, kojom se nešto ranije i oženio, a Hamza se oženio njenom sestrom Selmom. Među prvima što su se odazvale bila je i Umm Ejmen. Za nju je Poslanik rekao: "Ako ko hoće da oženi ženu iz Dženneta, ne­ka oženi Umm Ejmen",[17] što je čuo Zejd i duboko primio srcu. Ona je bi­la mnogo starija od njega, ali ga to nije obeshrabrilo pa je svoju namje­ru prenio Poslaniku, kojem nije bilo teško nagovoriti Umm Ejmen da pristane na udaju. Rodila je Zejdu sina kojem su dali ime Usama, a on je odrastao kao unuk Poslanikov i bio mu je vrlo, vrlo drag. ...[18]

Reakcije mnogobožaca

 

U samom početku Objave, kao što je već rečeno, radosne vijesti su širene i kur'anski ajeti prenošeni bez javnog djelovanja, od usta do usta i u razgovorima unutar manjih skupina ljudi. Prirodno, takve vijesti su dolazile i do onih među Kurejšijama koji nikako nisu bili voljni da prihvate novu vjeru, a oni su opet dalje prenosili vijest o tome svojim istomišljenicima tako da su vijesti o novoj vjeri koju propovijeda i kojoj poziva sin Abdullahov za kratko vrijeme bile poznate svima u Meki. Prvaci Meke isprva tome nisu pridavali nikakav poseban značaj jer su ''novog boga'' o kome govori Ebu Kasim prosto smatrali još jednim ''članom'' arapskog panteona, a u njihovoj tradiciji je duboko bio ukorijenjen osjećaj obaveze pružanja časti i gostoprimstva svim božanstvima arapskih plemena čije su statute običavali primati u Kabu i tamo čuvati uobičajeno vrijeme. Međutim, čim su malo bolje upoznali vjeru kojoj poziva Muhammed, alejhisselam, brzo su uočili da je ona u svome korijenu bitno drugačija od onih na koje su navikli, i da ona poziva ka napuštanju mnogobožačke vjere kao i čitavog načina života koji su oni uobičajili živjeti. Ubijeđeni da ta nova vjera ugrožava njihovu poziciju i uobičajenu tradiciju, prvaci Kurejšija su, prihvativši ono čemu su ih pozivale vojske prokletog Iblisa, svoja srca okrenuli protiv Muhammeda, alejhisselam, i vjere kojoj on poziva. Odlučivši da novoj vjeri stanu u kraj, oni su se ultimativno obratili Ebu Talibu da ''urazumi'' svoga bratića. On je pokušao da omekša njihova srca, ali je na kraju bio doveden u situaciju da se mora pred njima otvoreno izjasniti da li je sa njima ili ne. To je Ebu Talibu teško padalo budući da je sa jedne strane kao poglavar roda Hašim morao paziti da sačuva dobre odnose sa poglavarima ostalih rodova među Kurejšijama, a sa druge strane on jako voljaše Muhammeda, alejhisselam, i bijaše čvrst u namjeri da ga zaštiti. Njegovu nedoumicu izgleda osjetiše i ostale kurejšijske vođe pa pokušaše stvar riješiti na miran način. Posmatrajući svijet isključivo u, za njih svakako najvažnijem, materijalnom obzorju, mnogobožački poglavari Meke pomisliše da i Muhammed, alejhisselam, ima ''svoju cijenu'' i tako odoše Ebu Talibu sa ponudom da Muhammedu sakupe iz vlastitih imetaka najveći imetak i postave ga na najmoćniju poziciju vlasti u Meki, ali uz uslov da se on odrekne onoga čemu poziva. Ebu Talib ode do svoga bratića i obrati mu se, kako većina predaja govori, u smislu sljedećih riječi: ''Sine brata mog, poštedi i mene i sebe. Ne tovari mi teret veći nego što ga mogu nositi.'' Shvativši da i Ebu Talib osjeća izvijesnu nelagodu zbog mogućnosti sukobljavanja sa ostalim Kurejšijama, Muhammed, alejhisselam, za tren pomisli da ga možda više ne želi štititi i zbog toga osjeti tugu u svom srcu. Naravno, dragi Allah je srce svoga Poslanika učinio odanim i čvrstim, tako da Muhammed, alejhisselam, odgovori amidži sasvim jasnim i duboko sadržajnim riječima:

''Amidža, tako mi Allaha, kada bi mi oni Sunce stavili u moju desnicu, a Mjesec u ljevicu, s tim da ovo napustim, ja to ne bih napustio, pa bilo da to Allah osnaži ili da stradam na ovome putu''! [19]

Izrekavši ove znamenite riječi, Muhammed, alejhisselam, ustade i sa suzama u očima htjede otići od svoga amidže. Međutim, Ebu Talib mu tada reče da ga on voli i da će ga i dalje štititi bez obzira na cijenu. Ove Ebu Talibove riječi jako su obradovale Muhammeda, alejhisselam, koji je svojom poslaničkom pronicljivošću mogao jasno osjetiti svu ozbiljnost situacije u kojoj je, bez zaštite njegovog roda, njegov život lahko mogao biti na meti. Da je upravo dragi Allah, nadahnuvši i omekšavši Ebu Talibovo srce, svome miljeniku i Poslaniku pružio zaštitu na Zemlji jasno se da vidjeti iz sljedećeg citata u kome je pokazano koliko su mnogobožački prvaci Kurejšija željeli da ugroze njegov život:

... Kad su Kurejšije saznale da je Ebu Talib odbio napustiti i prepustiti Božijega Poslanika, te da se nije solidarisao s njihovim neprijateljstvom prema njemu, ponovo su došli kod njega, ovog puta s 'Ummaretom ibn El-Mugirom.

''Ovo je 'Ummare bin El-Velid, Ebu Talibe'', rekli su mu, ''najkurpulentniji i najljepši kurejšijski mladić. Uzmi ga sebi za ispomoć, i kao krvarinu, pa i posini ga, eto tvoj je ..., a nama predaj svoga bratića koji je napustio tvoju vjeru i vjeru predaka tvojih, koji je razbio zajednicu tvoga naroda i koji je ustvrdio da su glupa njihova shvaćanja, da ga ubijemo! Jedan za jednoga!''

''Ružno je to što mi nudite!''; odgovorio je Ebu Talib. ''Zar da mi vi date svoga sina da vam ga hranim, a da ja vama dam svoga da ga ubijete!? To, Allaha mi, nikada neće moći!''

El-Mut'im bin 'Addi je na to rekao: ''Bogami, Ebu Talibe, tvoj narod je pravedno postupio prema tebi i mnogo se trudio da se riješi onog što i ti mrziš, ali ne vidim da išta hoćeš prihvatiti od njih!'' ''Nisu pravedni prema meni'', odgovorio mu je Ebu Talib, ''no ti si se, Mut'ime, sav upregao da me staviš na cjedilo i da okreneš narod protiv mene. Ali, eto, čini što ti je drago!''

Od sporazuma tako nije bilo ništa. Sukob se sve više rasplamsavao, ljudi su zapadali u sve veća neprijateljstva i nasrtaji jednih na druge su bivali sve češći. Kurejšije su sve energičnije zahtijevali da se otkrije svaki čovjek iz njihovih plemena koji je prišao Božijem Poslaniku, s.a.v.s., i koji je primio islam. Svako pleme je potom požurilo da ''svoje'' muslimane kazni i odvrati ih od njihove vjere. Poslanika je Allah zaštitio od njih njegovim amidžom Ebu Talibom.

Vidjevši sve ono što su činile Kurejšije, Ebu Talib je obišao plemena Benu Hašim i Benu El-Muttalib i pozvao ih da zajedno s njim štite Božijega Poslanika i stanu u njegovu odbranu. Oni su se sakupili kod njega i podržali ga, a jedini izuzetak je bio Ebu Leheb, prokleti neprijatelj Božiji. ...[20]

Vidimo, dakle da su se kurejšijske vođe morale suočiti sa za njih veoma neugodnom situacijom da je Muhammed, alejhisselam, bio pod zaštitom čitavih rodova Hašim i Muttalib, jer, između svih njih, jedino Ebu Leheb odbi pružiti zaštitu Poslaniku i iskazivaše otvoreno neprijateljstvo prema njemu. U takvoj situaciji su, uvidjevši da ga ne mogu otvoreno progoniti, odlučili da obesnaže njegovu poruku tako što bi ga kod svih Arapa prikazali izopačenim i opasnim. Ocrnjavanje Muhammeda, alejhisselam, kod svih arapskih plemena izvan Meke učinilo im se neobično važnim pogotovu zbog toga što je upravo započinjalo vrijeme velikog hodočašća kada su se mnogi hodočasnici sa svih strana sljevali u Meku. Kurejšije su bili potpuno svjesni da njihovo bogatstvo i ugled čuvara Kabe kod svih Arapa ovisi o gostoprimstvu koje će oni pružati kako ljudima, tako i njihovim bogovima. Do sada je to teklo bez problema, ali sada će mnogi hodočasnici biti pozivani da napuste vjeru svojih predaka i odbace svoja božanstva. Pobojali su se da će mnogi ljudi iz revolta prestati hodočastiti Meku čime bi njihova trgovina opala i njihov ugled bio narušen, a njihovi strahovi su dosezali čak i do mogućnosti da se sva arapska plemena udruže i ratom ih istjeraju iz Meke povjeravajući čast čuvara Kabe drugom plemenu. Odatle su zaključili da moraju jasno staviti svim Arapima do znanja da se oni odriču Muhammeda, alejhisselam, da ne podržavaju njega niti ono što on govori. Kurejšije su se upravo najviše i plašili onoga što on govori, jer, iako su srca njihova bila zapečećena poricanjem i odbijanjem vjere, ipak su jasno mogli osjetiti svu ljepotu časnog Kur'ana i svu snagu njegovog dejstva na ljudska srca, naravno odbijajući da u tome prepoznaju Božije porijeklo već to pripisujući geniju Muhammedova ''pjesništva''. Kako bi osujetili djelovanje ''Muhammedovih riječi'' na hodočasnike koji su uskoro trebali dolaziti, odlučili su da postave svoje ljude na svim putevima koje vode ka Meki kako bi oni sve posjetioce na vrijeme upozorili na opasnost od ... ali koga, da li pjesnika, da li ludaka, da li čarobnjaka?! Tu su se zbunili budući da nisu mogli odlučiti kako da kvalificiraju Muhammeda, alejhisselam, pa su odlučili da se sastanu u kući uglednog Mekelije Velida bin Mugire i da njega upitaju za savjet, vjerovatno zbog njegovog dobrog poznavanja arapskog jezika i pjesništva. S obzirom da je sadržaj izrečenog na tom skupu veoma znakovit, odlučili smo se i ovdje navesti jedan citat i, inša'Allah, nakon toga dati mali komentar:

... Kod uglednog Mekkelije, Velida b. Mugire, bila se sakupila jedna grupa Kurejšija, u vrijeme kad je nastupila sezona hadža.

''Kurejšije!''; rekao im je, "evo nastupa i ova sezona, i u njoj će vam doći mnoge arapske delegacije. Oni su, nesumnjivo, čuli za tog vašeg sugrađanina i vi zato morate zau­zeti jedinstven stav od kojeg niko neće odstupiti, pa da jedni druge pobijate, ili se u izjavama razlikujete."

"Eto tebe, Benu 'Abdi Šems", rekli su mu oni, "reci ti! Izreci nam stav koji ćemo zauzeti."

"Ne, ne!'', odgovorio je on. "Vi ćete reći, a ja ću slušati."

"Reći ćemo da je vrač", rekli su, a on je dodao: "Ne, Boga mi, on nije vrač! Vračevi su nama odveć poznati. To što on ima nije nikakvo mrmljanje vrača niti njegovo gukanje!"

"Onda ćemo reći da je lud", nastavili su. "Nije ni lud", rekao je on. "Mi smo viđali ludilo i dobro znamo šta je ono. To što je kod njega ne izaziva mu gušenje, trzanje ili bulažnjenje."

"Pa da reknemo da je pjesnik!" "Nije ni pjesnik!", odgovorio je. "Mi sasvim dobro znamo sve oblike poezije: i zedžer,[21] i hezedž,[22] i karid;[23] znamo i vesele i tužne pjesme. Ono kod njega nije poezija!"

"Reći ćemo da je čarobnjak!" "Nije ni čarobnjak!", rekao je on. "Svi smo često viđali čarobnjake i njihove čarolije. Ono je kod njega ipak nešto drugo, nije ni njihovo puhanje, ni njihovi uzlovi!"

"Pa dobro, šta ti veliš, Ebu 'Abdi Šems?!"; upitali su.

"Boga mi, u njegovim riječima doista ima neke čudne slasti!"; odgov­orio je. "Stablo im je prava hurma a krošnja tek ubran plod! Šta god da kažete, vidjeće se da nije to! Ipak, biće najbolje da kažete da je čarobnjak, da govori čarolije kojima rastavlja čovjeka od čovjeka, muža od žene, čovjeka od njegove porodice." ...[24]

Ovaj citat nas jasno upućuje na to da je Velid u svom srcu jasno mogao osjetiti ljepotu Kur'ana čije je izražaje upoređivao sa slatkim hurmama, a bilo mu je jasno i to da to nije niti pjesništvo, niti čarobnjaštvo, a pogotovo ne govor luda čovjeka, pa ipak je odbio da povjeruje. Iako je, najvjerovatnije mogao osjetiti istinu u svom srcu, on je odbio da je prihvati. Njegov slučaj jasno pokazuje tragediju tvrdoglavih i oholih koji, mada istinu u srcu osjete, odbijaju je prihvatiti iz inata. Na ovo jasno upućuju, i o svoj dramatičnosti posljedica za takve govore, sljedeći kur'anski ajeti, koji su, kako se prenosi, objavljeni upravo zbog Velida bin Mugire, kada je on, jedne druge prilike, slušao Muhammedovo, alejhisselam, učenje Kur'ana, te razmišljajući o tome krajnje oholo zaključio da su to samo čovjekove riječi i čarolija koja traje:

Meni ostavi onoga koga sam Ja izuzetkom učinio i bogatstvo mu ogromno dao, i sinove koji su s njim, i čast i ugled mu pružio. I još žudi da uvećam! Nikako! On, doista, prkosi ajetima Našim, a naprtiću Ja njemu teškoće, jer je smišljao i računao, i proklet bio kako je proračunao! I još jednom, proklet bio, kako je proračunao! Zatim je pogledao, pa se onda smrknuo i namrštio, i potom se okrenuo i uzoholio, i rekao: "Ovo nije ništa drugo do vradžbina koja se nasljeđuje, ovo su samo čovjekove riječi!" U Sekar ću Ja njega baciti. A znaš li ti šta je Sekar? Ništa on neće poštedjeti, kože će crnim učiniti ... (74:11-29)

Tako su Kurejšije postavili svoje ljude na sve prilazne puteve Meki koji su glasno upozoravali sve hodočasnike na prisustvo ''opasnog čarobnjaka koji svojim riječima može razdvojiti članove porodice'' u svetom gradu, i govorili im da ga se klone. Međutim, oni tom svojom spletkom nikako nisu mogli spriječiti ulazak u islam onoga koga je dragi Allah odlučio uputiti.

Dva su slučaja posebno upečatljiva. Prvi od njih odnosi se na Tufejla iz plemena Devs koji je te godine bio odlučio obaviti hadž te se zaputio prema Meki. Naravno, na putu je susreo kurejšijske izaslanike koji su se posebno potrudili da ''obrade'' baš njega pošto je bilo dobro znano da je on izuzetno nadaren pjesnik i veoma ugledan u svome plemenu. Uspjeli su da ga uplaše da će biti začaran bude li slušao riječi ''čarobnjaka'' Muhammeda, sina Abdullahova do te mjere da je Tufejl odlučio zapušiti vlastite uši pamukom kada se sa Muhammedom suoči. Tako se i zbilo. Tufejl je, vidjevši pokraj Kabe Resulullaha, Muhammeda, alejhisselam, koji je upravo bio započeo namaz, brzo zapušio svoje uši pamukom i krenuo da obavi obrede. Ali je, voljom dragog Allaha, Tufejl ipak čuo neke ajete Kur'ana koje je Poslanik glasno učio u svome namazu i oni su ga jako dojmili. Rekao je sam sebi da se nema čega bojati, jer on kao dobar pjesnik i mudar čovjek može pouzdano ocijeniti da li su riječi istinite i valjane ili nisu, i zašto ih onda nebi čuo – ako budu valjane prihvatiće ih, a ako budu nevaljale odbaciće ih. Sačekao je da Muhammed, alejhisselam, završi namaz i potom ga pratio sve do njegove kuće. Kada je Poslanik ušao u dvorište svog doma Tufejl je ušao za njim i obratio mu se sa pozdravom. Resulullah, alejhisselam, mu je otpozdravio, a Tufejl mu je onda rekao: ''Muhammede, narod tvoj reče mi ovo i ono, i tako me uplaši tobom da začepih uši kako ne bi čuo govor tvoj. Ali Bog ne dopusti da te ne čujem. Reci mi, zato, istinu o sebi.''

Muhammed, alejhisselam, mu je proučio nešto iz Kur'ana i objasnio mu značenje, smisao i sadržaj islama. Tufejlovo srce je, milošću plemenitog Gospodara svih svjetova, Svemilosnog, Samilosnog, prepoznalo istinu i on je, izrekavši šehadet, primio islam. Potom se vratio svome narodu odlučan u svom vjerskom oduševljenju da ih sve navede da prime islam. Međutim samo su ga poslušali njegov otac i njegova žena. Svi ostali njegovi saplemenici ostadoše nezainteresirani za njegove riječi. Ogorčen Tufejl se vratio u Meku i od Muhammeda, alejhisselam, zatražio da prokune njegov nehajni narod. Međutim, Resulullah, Muhammed, alejhisselam, umjesto kletve uputi dragom Allahu dovu za njegov narod, i onda, upozorivši ga na nužnost strpljenja, uputi Tufejla da se vrati svome narodu i da ih i dalje blago, strpljivo i lijepim riječima poziva u islam. Tufejl je vjerno slijedio Poslanikove upute i, kako su godine prolazile, sve više porodica iz plemena Devs je primalo islam.

Drugi upečatljiv slučaj je ulazak u islam poznatog ashaba Ebu Zerr El-Gifarija. Njegovo pleme Benu Gifar živjelo je u području sjeverozapadno od Meke nedaleko od obale Crvenog mora i bilo je na veoma zlu glasu budući da su se bavili drumskim razbojništvom. Za razliku od svojih saplemenika Ebu Zerr ne bijaše mnogobožac. Čvrsto ubijeđen u Božju jednost on je odbijao bilo kakvo učešće u idolopoklonstvu. Njegov brat Unejs je boravio u Meki i odatle donio vijesti o čovjeku koji kaže da je Božji glasnik i tvrdi da nema bogova osim jednog jedinog Boga. To je jako zainteresiralo Ebu Zerra i on donese odluku da što prije ode do tog čovjeka u Meki, budući da je već u svom srcu bio ubijeđen u potpunu istinitost onoga što on govori. Upravo je bilo nastupilo vrijeme hadža i Ebu Zerr se zajedno sa ostalim hodočasnicima uputio prema Meki. Kada je došao do kurejšijske ''straže'' mirno je saslušao ono što su oni govorili, što, naravno, na njega nije imalo nikakvog utjecaja. Naprotiv, izgleda da je baš od njih saznao ono što mu je nedostajalo kako bi lakše došao do Muhammeda, alejhisselam. Lahko je pronašao Poslanikovu kuću i, ušavši u dvorište, zatekao Resulullaha u snu na klupi sa ogrtačem preko svoga mubarek lica. Ebu Zerr ga je blago probudio i ljubazno zamolio da mu kaže neke od njegovih pjesama. Muhammed, alejhisselam, mu je prvo  objasnio da on nije nikakav pjesnik već te Riječi dolaze od dragog Boga, a on ih samo ponavlja onako kako su mu objavljene, i potom mu proučio nekoliko ajeta časnoga Kur'ana. Ebu Zerr je potom izgovorio šehadet. Poslanik mu je objasnio ono što je u tom trenutku bilo bitno za njega da sazna o islamu, i onda ga upitao o njegovom porijeklu. Kada mu je Ebu Zerr rekao da je on od plemena Benu Gifar, Muhammed, alejhisselam, ga iznenađeno pogleda i reče: ''Doista Allah upućuje koga On hoće.''  Kazao mu je da se vrati svom narodu, da ih poziva u islam i da čeka daljnje upute. Uistinu je primjer Benu Gifar veoma upečatljiv, jer se prenosi da su mnogi od njih, slušajući Ebu Zerrove pozive, primili islam. Muslimani Benu Gifar su, kako se prenosi, još neko vrijeme nastavili sa prepadima karavana na putu,[25] ali su potom nudili povrat robe vlasnicima uz uvjet da posvjedoče jednoću dragog Boga i poslanstvo Muhammeda, alejhisselam. Kasnije, kako je njihova vjera jačala, oni su se odricali svog nečasnog posla, a Ebu Zerrov bijeg od pohlepe i materijalnog bijaše toliko jak i izražen da je on vremenom postao poznat kao primjer ashaba Muhammeda, alejhisselam, sklonih asketizmu.[26]

Navedeni primjeri još su jedno predivno Znamenje dragog Allaha, koji poznaje spletke svih spletkaroša i nad svim je gornji:

Ve mekeru ve mekerallah (i oni spletku postaviše, ali je postavi i Allah) vallahu hajrul-makirin (a Allah je i u tome najbolji) (3:54)

Tako se desilo da su Kurejšije nesvjesno svojom spletkom dali veoma snažnu reklamu islamu, jer se sada o Resulullahu, Muhammedu, alejhisselam, i njegovoj poruci počelo govoriti među svim plemenima širom Arabije. Bez obzira na to što su neki o njoj govorili dobro a drugi loše, bitno je da se od tada poruka Vjerovijesnikova počela izljevati izvan Meke i redova plemena Kurejš. Muhammed, alejhisselam, postade dobro znan u čitavoj Arabiji, a glasovi o njemu polahko počeše stizati i u druge zemlje regiona.

Hazreti Hamza

 

Hamza ibn Abdulmuttalib bijaše najmlađi od Poslanikovih amidža, po starosti njegov vršnjak. Njegova majka bila je Hala, Aminina amidžišna koju je Abdulmuttalib oženio istog dana kada je sina Abdullaha oženio Aminom. Tako je Hamza bio vršnjak Muhammedov, alejhisselam, i dvostruki rođak, i po ocu i po majci, pa obojica, i Hamza, i Muhammed, alejhisselam, još od djetinjstva osjećaše veliku ljubav i prisnost jedan prema drugom.

Hamza je izrastao u veoma snažnog čovjeka i vještog borca, tako da se prenosi da je u to doba nosio glas najjačega među svim Kurejšijama. Bijaše veoma vješt u korištenju sablje, luka i ostalog naoružanja tog vremena, a svoju izuzetnu hrabrost je redovito potvrđivao svojom praksom lovljenja lavova. Od davnina je bilo znano koliko je lav snažna i moćna životinja, pa su ljudi, koji su imali hrabrosti suprostaviti se lavu naoružani samo kopljem, lukom i sabljom (što je veoma rizično po čovjeka) i koji su imali dovoljno snage i vještine da zvijer ubiju, smatrani veoma snažnim i hrabrim. Hamza bijaše jedan od takvih ljudi i svi u Meki ga respektovaše kao najsnažnijeg među Kurejšijama tog vremena. Ali, osim što su Hamzu respektovali zbog njegove izuzetne snage, još više su ga cijenili zbog njegove mirnoće, dobrote i plemenitosti, jer, koliko je nama znano, uvijek je izbjegavao kavge i tuče, i nikada se nije razmetao niti hvalisao onim što mu je bilo darovano.

Njegova dobrota i velika ljubav prema svome bratiću potvrdili su se i u vrijeme početka Objave, kada je, mada još uvijek nemajući razumijevanja niti pravog interesa za islam, zadržao izuzetno prisan odnos sa Muhammedom, alejhisselam. Kroz takav prisan odnos Hamza bijaše počesto u prilici da sluša učenje Kur'ana i Muhammedove, alejhisselam, riječi, kao i da razgovara sa njim. Sve je to ostavljalo dubokog traga na njegovom srcu koje je, zbog njegove plemenitosti, bilo u dovoljnoj mjeri čisto i zdravo da je moglo osjetiti istinu i ljepotu, i razdvojiti je od laži i duhovne prljavštine. Izgleda da je i sam oduvijek imao svijest o Bogu koji je daleko iznad idola i koji upravlja zemljom i nebesima,[27] što ga je navodilo da se kloni idola i idolopoklonstva. Dragi Allah najbolje zna kakvo bijaše njegovo unutarnje stanje, ali bi se moglo reći da je on djelimično prihvatao riječi koje je čuo od Muhammeda, alejhisselam, i o njima razmišljao još od samog početka njegove poslaničke misije, ali ne bijaše dovoljno odlučan da napravi odlučujući korak. U takvom njegovom duhovnom stanju zbio se jedan događaj koji je okončao Hamzinu neodlučnost.

Jedan od najvećih mrzitelja Resulullaha, Muhammeda, alejhisselam, kao i jedan od najradikalnijih neprijatelja islama bijaše Amr, sin Hišamov, iz kurejšijskog roda Mahzum. Bio je fanatični mnogobožac kojemu, dopuštenjem dragog Allaha, izgleda nije nedostajalo rječitosti, pa ga njegovi istomišljenici zvaše Ebul Hakem (Otac Mudrosti), želeći tako da naglase ono što su kod njega smatrali velikom mudrošću. Međutim, s obzirom da mudrost u zabludi ne predstavlja ništa drugo do vrhunac neznanja, muslimani ga opravdano nazvaše Ebu Džehl (Otac Neznanja). Mimo svoje ''mudrosti'' i slatkorječivosti Ebu Džehl svoju popularnost i ugled među mnogobošcima Kurejša zasnivaše i na svome bogatstvu i ugledu, jer on trebaše da naslijedi svoga amidžu na poziciji poglavara roda Mahzum, zatim na svome razmetljivom gostoprimstvu i, na kraju, na svojoj snazi i okrutnosti, budući da je bio poznat kao veoma osvetoljubiv i surov. Svoju silinu naročito je iskazivao u neprijateljstvu prema islamu i muslimanima, po čemu bijaše nenadmašan među mnogobošcima. Glede Muhammeda, alejhisselam, i ostalih muslimana koji su uživali zaštitu svojih rodova ili bilo koga drugog dovoljno moćnog da ih zaštiti, ograničavao se na to da ih vrijeđa svojim jezikom kojim je odašiljao najotrovnije riječi poruge i mržnje. Ali, kada su bili u pitanju muslimani robovi ili muslimani siromasi bez jake zaštite, Ebu Džehl je bio predvodnik i najrevnosniji izvršitelj progona, mučenja, kažnjavanja, kao i najgrlatiji pozivač svih kurejšijskih rodova da se tako odnose prema muslimanima iz svojih redova.

Jednog dana desilo se da je Resulullah, Muhammed, alejhisselam, sjedio u Haremu, neposredno u blizini Safe kada je naišao Ebu Džehl i započeo sa žestokim pogrdama. Najopakije riječi koje su izlazile na njegova usta jasno su pokazivale svu bolest i zloću Ebu Džehlovog srca ispunjenog mržnjom, a da li su možda ostrašćena poruga i izraženi bijes bili pokušaj bijega od strahopoštovanja što ga je u dubini srca on osjećao prema mubarek ličnosti Muhammeda, alejhisselam, to samo dragi Allah uistinu zna. Poslanik je mirno podnio sve te uvrede, nijednog trena ne dopustivši da ga duhovno sasvim inferiorna ličnost Ebu Džehla navede na gubitak strpljenja. Nakon što je iscrpio sve poruge i uvrede kojih se mogao sjetiti Ebu Džehl se priključio svojim jaranima što su sjedili u blizini Kabe, a Resulullah, Muhammed, alejhisselam, je otišao svojoj kući. Nekoliko minuta kasnije u Harem je ušao Hamza koji se upravo vraćao iz lova i želio da ispuni svoj stalni običaj da prvo učini zijaret i iskaže dužno poštovanje Kabi prije nego ode svojoj kući. Primijeti ga jedna žena koja stanovaše u neposrednoj blizini Safe pa tako bijaše svjedokom maloprijeđašnjeg Ebu Džehlovog surovog vrijeđanja. Ta žena bila je, izgleda, muslimanka i veoma su je boljele uvrede koje je Ebu Džehl izrekao Poslaniku, pa ona pozva Hamzu i izvijesti ga o svemu što je maločas čula i vidjela. Hamza, naravno, ni izbliza nije mogao imati strpljenja kao mubarek Poslanik, pa ga preplavi velika srdžba koja potrese njegovo snažno tijelo, a u njegovoj nutrini nešto prelomi i on, trajno odbacivši sve ranije nedoumice i sumnje, potvrdi već napola donešenu odluku. Dođe do Ebu Džehla i pred čitavim društvom njegovim ga lukom svojim snažno udari, glasno objelodanivši da je sada i on musliman. Hamza potom pozva Ebu Džehla da mu vrati udarac ako smije i javno upozori sve prisutne da će on ubuduće, kao musliman, svako vrijeđanje i neprijateljstvo prema Resulullahu, Muhammedu, alejhisselam, smatrati ličnom uvredom i napadom na sebe, te adekvatno odgovoriti na takvu provokaciju. Strašna pojava srditog snagatora, kao i unutarnji osjećaj o nevaljalštini svoga ranijeg postupka navedoše Ebu Džehla da ustukne i da opozove neke od prisutnih Mahzumija, koji su već bili počeli ustajati da odgovore na Hamzin izazov, sljedećim riječima: ''Pustite Ebu 'Ummaru![28] Ja sam zaista izvrijeđao njegova bratića, i to vrlo ružno!''[29]

Od toga dana Hamza je svojim islamom trajno učvrstio svoju ljubav i bliskost sa bratićem, Muhammedom, alejhisselam, kojeg će vjerno slijediti čvrsto se držeći Allahovog puta sve do svoga junačkog šehadeta na Uhudu, a Kurejšije uvidješe kako su Poslanik i muslimani stekli još jednog snašnog zaštitnika pa se još više moraše ustegnuti od fizičkih ataka na Poslanika.

Gluhi i slijepi

 

Kada smo govorili o suštinskim svojstvima časnoga Kur'ana istakli smo da je jedno od njih da Allahova Riječ čovjeku podastire dokaze iz njegova okruženja i nuka ga na razmišljanje o onome što vidi, čuje i osjeti. Ajeti ga, dakle, pozivaju da motrenjem i razmišljanjem uoči ljepote veličanstvene ravnoteže koja vlada u čitavom univerzumu, predivnoga sklada svih prirodnih procesa i zakona koji zdrav razum sasvim jasno upućuje na nužnost egzistencije jednog općeg Stvoritelja i Održavatelja svega, Jednog koji nikog ravnog Sebi nema jer bi u suprotnom došlo do sukoba volje i zemlja i nebesa bi propali:

Da Zemljom i nebesima upravljaju drugi bogovi, a ne Allah, poremetili bi se. Pa nek je uzvišen Allah, Gospodar svemira, od onoga što Mu pripisuju! (21:22)

Dakle, sklad je, kako divno reče Ebu Bekr Siradžudin,[30] pečat jednosti na mnoštvu, a ta jednost dragoga Boga može da se osjeti ako se čulima i razumom promatra i razmišlja, i uz to srcem osjeti i shvati, jer trebaju da:

... srca njihova shvate ono što trebaju shvatiti[31] i da uši njihove čuju ono što trebaju čuti, ali, oči nisu slijepe, već srca u grudima. (22:46)

Najveći dio ajeta Kur'ana koji su objavljeni u Meki nose ovakve poruke, ali se, nažalost, opet potvrdilo da većina ljudi neće da čuje, neće da vidi, neće da razmisli:

Mi smo za Džehennem mnoge džine i ljude stvorili; oni srca imaju a njima ne shvaćaju, oni oči imaju a njima ne vide, oni uši imaju a njima ne čuju; oni su kao stoka, čak i gori; oni su zaista nemarni. (7:179)

Sva istinitost ovih uzvišenih ajeta vidjela se na primjeru većine Kurejšija u to vrijeme, i naročito njihovih poglavara i uglednika. Koliko god da ih je Muhammed, alejhisselam, pozivao najljepšim riječima časnoga Kur'ana, oni su odbijali da ih čuju, koliko god da su bili upućivani da vide očevidne znake njihova Gospodara, oni su odbijali vidjeti ih, koliko god su bili poticani da razmisle i shvate na njihovom razumu i njihovim srcima bili su katanci što ih vlastitom ohološću i željom za poricanjem sami sebi staviše.

Pa čak i kad slušaše kur'anske ajete koji im, samo ako htjednu vjerovati, obećavahu veliko bogatstvo, snagu i ugled ovdje i sada, oni ni očevidnu materijalnu korist od prihvatanja islama ne htjedoše vidjeti. Najbolji primjer ovoga možemo vidjeti iz sljedećeg citata:

... Zabilježeno je da je 'Utbe b. Rebi'a, inače vrlo ugledan i poštovan čovjek, jedanput, sjedeći među Kurejšijama dok je Božiji Poslanik, s.a.v.s., sam bio u Hramu, rekao: "Hoćete li, Kurejšije, da ja odem do Muhammeda i da s njim porazgovaram? Iznijeću mu više prijedloga i on će vjerovatno neke od njih prihvatiti. Šta god da prihvati, mi ćemo se s tim složiti, ali da nas se prođe!" Bilo je to neposredno nakon Hamzinog ulaska u islam kada su vidjeli da se broj muslimana stalno povećava.

"Svakako, Ebu el-Velide!", odgovorile su Kurejšije. "Otiđi do njega i porazgovaraj s njim!"

'Utbe je odmah ustao, otišao do Božijeg Poslanika i sjeo pored njega. "Bratiću", rekao mu je, "ti si, kao što znaš, vrlo ugledan član našeg plemena i po svom porijeklu među nama zauzimaš značajno mjesto. Međutim, svom narodu dolaziš s vrlo opasnom stvari kojom razbijaš njihovo jedinstvo, potcjenjuješ njihova shvaćanja i vrijeđaš običaje njihovih predaka! Stoga me slušaj! Ja ću pred tebe iznijeti više prijedloga, a ti o tome dobro razmisli. Nadam se da ćeš bar nešto prihvatiti!"

"Reci, Ebu el-Velide!", odgovorio mu je Poslanik, "slušam te."

"Bratiću", nastavio je 'Utbe, "ako time što nudiš narodu želiš postići bogatstvo, mi ćemo ti sakupiti našega blaga tako da ćeš biti najimućniji među nama! Ako pak želiš položaj, imenovat ćemo te našim prvakom i ništa nećemo uraditi mimo tebe, a ako hoćeš vlast, proglasit ćemo te svojim kraljem! Isto tako, ako je taj što ti dolazi demon, kojeg ti vidiš, a kojeg nisi u stanju odagnati od sebe, mi ćemo ti potražiti lijeka, i za to uložiti svoj imetak sve dok te ne spasimo od njega. Ta možda je džinn-pratilac savladao čovjeka da bi se gojio na njegov račun!"

Sve dok je 'Utbe govorio, Božiji Poslanik ga je mimo slušao. Potom je rekao: "Jesi li završio, Ebu el-Velide?" "Jesam", odgovorio je on. "Sada ti čuj mene!", nastavio je Poslanik.

"U ime Allaha, Milostivog, Svemilosnog", započeo je, ''Ha Mim. Objava je od Milostivog, Svemilosnog, Knjiga čiji su ajeti jasno izloženi, Kur'an na arapskom jeziku za ljude koji znaju, vjesnik radosnih vijesti i opomena, pa opet većina njih glavu okreće, neće ni da čuje. Srca naša su, govore oni, pod pokrivačima, daleko od onoga čemu nas ti pozivaš. (Fussulet, 1.-5.).

Poslanik mu je i dalje učio ovu suru, a on je šutio. Zabacio je ruke za leđa i oslonjen na njih pažljivo slušao. Poslanik se zaustavio na riječi koja je označavala sedždu i pao ničice na tle. "Jesi li čuo, Ebu el-Velide, jesi li čuo?!''; pitao ga je. ''Pa eto ti, kako hoćeš!''

'Utbe se zatim vratio svome društvu. Dok je išao prema njima, oni su među sobom komentirali: "Kunemo se Bogom da se Ebu el-Velid vraća s drukčijim izrazom lica od onog s kojim je otišao!" Kad je sjeo među njih, upitali su ga: "Šta ima Ebu el-Velide?" "Ima to", odgovorio je, "da sam čuo takve riječi kakve nikada ranije nisam čuo! Boga mi, one nisu pjesništvo, a nisu ni čarolija, niti vradžbina! Poslušajte me, Kurejšije, i učinite mi to, pustite tog čovjeka s onim što ima kod sebe i izmaknite se! One riječi koje sam čuo od njega, daleko će se čuti. Ako ga drugi Arapi onemoguće da ispovije­da novu vjeru, na taj način ćete ga se riješiti i vi, a da se ne umiješate u to, a ako ih on pridobije, pa njegova vlast će biti vaša vlast, i tako ćete, zahvaljujući njemu, biti najsrećniji ljudi!" "Bogme je on, Ebu el-Velide, i tebe opčarao svojim jezikom!"; rekli su oni. "To je moje mišljenje", kazao je on, "a vi činite što vam je volja!" ...[32]

Vidimo kako im je Utbe, dakle jedan između njih samih, još jednom jasno potvrdio ljepotu kur'anskog izražaja i njegovo dejstvo na ljudska srca, i dao im sasvim razuman i očevidno za njih veoma koristan prijedlog da se ne suprostavljaju Muhammedu, alejhisselam, već da ga ostave na miru i mudro sačekaju da vide šta će on uraditi sa ostalim plemenima, pa ako ga ostali prihvate oni mogu profitirati kao njegovo matično pleme, a ako bude poražen onda će im drugi riješiti njihov problem. Međutim i ovako, za njihove interese koristan, prijedlog oni ne htjedoše prihvatiti. Ma koliko bili pohlepni čak ni za očevidnu materijalnu korist ne htjedoše čuti ukoliko je ona bila vezana za Muhammeda, alejhisselam, i islam, i to iz čiste oholosti i inata.

Da, oholost i inat, to, kako nam se čini, bijahu među ključnim razlozima njihova poricanja, a dragi Allah najbolje zna. Tako Abdullah,[33] sin Ebu Umejje iz roda Mahzum jedne prilike Muhammedu, alejhisselam reče: ''Neću nikada povjerovati u te! Ne, neću sve dok ne uzmeš ljestve i dok te ne vidim da se uz njih penješ na nebo, i dok ne dovedeš četiri meleka da posvjedoče da si ti ono što tvrdiš da jesi; mislim da čak ni tada neću povjerovati u te.''[34] Drugi, slično ovome, rekoše da mu neće povjerovati dok ne dovede Allaha i Njegove meleke kao jemce, treći zatražiše da oživi njihove mrtve pretke, naročito Kusajja, da ih oni uvjere u istinitost njegovu, a četvrti opet rekoše da ga svemu poučava neki stranac, čovjek poznat po svojoj mudrosti (samo zaboraviše da taj stranac ne govori arapski, na šta će ih jasno uputiti jedan od ajeta koji dođoše kao odgovor). Tako su se redali zahtjevi da Muhammed, alejhisselam, učini da rijeke počnu teći suhom dolinom Meke, da dobije obilne vrtove, kuću od zlata i slično tomu, a čak se desi i to da su oholi poricatelji između Kurejšija jedanput prkosno zatražili od njega da na njih bude oboreno nebo u komadima (ili kamenje sa neba) ako ne govore istinu. Na ova i ovakva pitanja odgovori dođoše putem Objave:

Kad bismo, njih radi, kapiju na nebu otvorili i oni se kroz nju uspinjali, opet bi oni, zacijelo, rekli: "Samo nam se pričinjava, mi smo ljudi opčinjeni!" (15:14,15)

Oni se zaklinju Allahom, najtežom zakletvom, da će, ako im dode čudo, sigurno, zbog njega vjernici postati. Reci: "Sva čuda su samo u Allaha!" A odakle vi znate da će oni, kad bi im ono došlo, vjernici postati, i da Mi srca njihova i oči njihove nećemo zapečatiti, i da neće vjerovati kao što ni prije nisu vjerovali, i da ih nećemo ostaviti da u zabludi svojoj lutaju smeteni? Kada bismo im meleke poslali, i kad bi im mrtvi progovorili, i kad bismo pred njih očigledno sve dokaze sabrali, oni opet ne bi vjerovali, osim ako bi Allah htio, ali većina njih ne zna. (6:109-111)

Mi dobro znamo da oni govore: "Poučava ga jedan čovjek!" Jezik onoga zbog koga oni krivo govore je jezik tuđina, a ovaj Kur'an je na jasnom arapskom jeziku. (16:103)

Mi u ovom Kur'anu objašnjavamo ljudima svakojake primjere, ali većina ljudi nikako neće da vjeruje, i govore: "Nećemo ti vjerovati sve dok nam iz zemlje živu vodu ne izvedeš; ili dok ne budeš imao vrt od palmi i loze, pa da kroz njeg svukuda rijeke provedeš; ili dok na nas nebo u parčadima ne oboriš, kao sto tvrdiš; ili dok Allaha i meleke kao jamce ne dovedeš; ili dok ne budeš imao kuću od zlata ili dok se na nebo ne uspneš; a nećemo vjerovati ni da si se uspeo sve dok nam ne doneseš Knjigu da je čitamo." Reci: "Hvaljen neka je Gospodar moj! Zar ja nisam samo čovjek, poslanik?" A ljude je, kad im je dolazila objava, odvraćalo od vjerovanja samo to što su govorili: "Zar je Allah kao poslanika čovjeka poslao?" Reci: "Kad bi na Zemlji meleki smireno hodili, Mi bismo im s neba meleka za poslanika poslali." Reci: "Allah je dovoljan svjedok meni i vama, jer On zna i vidi robove Svoje." Onaj kome Allah ukaže na Pravi put, na Pravome putu je, a onome koga u zabludi ostavi, tome, mimo Njega, nećeš naći zaštitnika. Mi ćemo ih, na Sudnjem danu, sakupiti, licem zemlji okrenute, slijepe, nijeme i gluhe; boravište njihovo biće Džehennem; kad god mu plamen jenja, pojačaćemo im oganj. To će im biti kazna zato što u dokaze Naše nisu vjerovali i što su govorili: "Zar kada postanemo kosti i prah, zar ćemo kao nova stvorenja, doista, biti oživljeni?" Zar oni ne znaju da je Allah, Stvoritelj nebesa i Zemlje, kadar stvoriti slične njima i da im je već odredio čas oživljenja u koji nema sumnje? A nevjernici samo poriču. (17:89-99)

A kad su oni rekli: "Bože, ako je ovo zbilja istina od Tebe, Ti pusti na nas kamenje s neba kao kišu ili nam pošalji patnju nesnosnu!"; Allah ih nije kaznio, jer si ti među njima bio; i Allah ih neće kazniti sve dok neki od njih mole da im se oprosti. (8:32,33)

Oni govore: "Ej, ti kome se Kur'an objavljuje, ti si, uistinu lud! Zašto nam meleke ne dovedeš, ako je istina što govoriš!" Mi meleke šaljemo samo s Istinom, i tada im se ne bi dalo vremena da čekaju. (15:6-8)

Vidimo kako nam kur'anski ajeti poručuju da je stanje srca poricatelja takvo da oni, osim u slučaju kada im se dragi Allah smiluje, neće da vjeruju niti onda kada očevidno vide i okuse mu'džizu (natprirodno djelo) iako su ranije obećavali da će povjerovati ako im se ona pokaže. Kada zahtijevaju mu'džizu oni u stvari traže ''dokaz'' da Allahov vjerovijesnik/poslanik laže, jer očekuju da se ona neće desiti i da će onda pobjedonosno okrenuti leđa. Međutim, kada se doista desi da njihovi zahtjevi za čudom budu ispunjeni, onda to prikazuju običnim sihrom (čarolijom, magijskim trikom) tvrdeći da su opsjenjeni, da im se to samo pričinjava.

Za oba ova slučaja imamo primjere u iskustvu Resulullaha, Muhammeda, alejhisselam, sa nevjernim Kurejšijama. Vidjesmo maločas šta su sve tražili od Muhammeda, alejhisselam, i kako je volja dragog Allaha u najvećem broju slučajeva bila takva da im to traženo čudo nije dolazilo, već ih je Kur'an upućivao da prepoznaju istinska čuda u svome okruženju i ravnoteži koja u njemu vlada:

Pa zašto oni ne pogledaju kamile - kako su stvorene, i nebo - kako je uzdignuto, i planine - kako su postavljene, i zemlju - kako je prostrta?! (88:17-20)

A zašto ne pogledaju nebo iznad sebe - kako smo ga sazdali i ukrasili i kako u njemu nema nereda! A zemlju smo rasprostrli i po njoj nepomična brda pobacali i dali da iz nje niče raznovrsno prekrasno bilje, da bi razmislio i opomenuo se svaki rob koji se Gospodaru svome obraća. (50:6-8)

Ali, oni bi obično odbijali da razmisle o tome iz toga pouku izvuku, često tvrdivši kako se to Muhammed, alejhisselam, neuzubillah, opravdava zbog nemogućnosti da donese čudo. Dragi Allah im je vjerujemo zbog toga, a On to jedini istinski zna, jedne prilike dao da budu svjedoci traženog čuda, kako bi se potvrdilo ono što Kur'an često ponavlja da nevjernici i kada vide čudo opet neće da vjeruju.

Jedne blage noći punog mjeseca Kurejšije zatražiše od Resulullaha, Muhammeda, alejhisselam, da potvrdi svoje poslanstvo tako što će učiniti da se mjesec raskoli na dva dijela. Bijaše početak noći tako da se puni mjesec vidio na zvjezdanom nebu malo iznad brda Hira.[35] Muhammed, alejhisselam, se iz dubine srca prvo obrati svom Gospodaru pa se potom, oslonivši se na Svemoćnog, u Njegovo ime i sa Njegovim dopuštenjem obrati Mjesecu jasno izgovorivši naredbu da se u ime dragog Allaha rastavi na dva dijela. Svi prisutni u napetoj tišini svoje poglede usmjeriše ka nebu ... i biše svjedoci velikog čuda: pun Mjesec se uistinu rascijepi na dvije polovine koje se udaljiše jedna od druge i neko vrijeme sijaše, jedna sa lijeve a druga sa desne strane brda Hira koje se jasno ocrtavaše između njih, nakon čega se ponovo spojiše u pun Mjesec. Reakcije su bile različite. Prisutni muslimani se iz sveg srca obradovaše i likovaše, mnogi među prisutnim kolebljivcima prepoznaše jasan znak njihova Gospodara i islam primiše, a nevjernici, mada veoma začuđeni, ipak odbiše uzeti pouku uz komentar da je samo riječ o velikoj i vanrednoj čaroliji. Kur'an časni nam ovaj izuzetni i veličanstveni događaj ovjekovječi sve do Sudnjeg dana:

Bliži se Čas i Mjesec se raspolutio!; a oni, uvijek kada vide čudo, okreću glave i govore: "Čarolija neprestana!" (54:1,2)

Međutim, opet mnogobošci među Kurejšijama ostadoše do kraja uporni u poricanju.

Ako se podrobnije prouči njihovo ponašanje, čini nam se da se može jasno ustvrditi da su toliki nevjernici i poricatelji zato što se ohole, i zato što ne vjeruju u budući svijet i proživljenje nakon smrti:

"Postoji samo naš život zemaljski, živimo i umiremo, jedino nas vrijeme uništi", govore oni. A oni o tome baš ništa ne znaju, oni samo nagađaju. A kad im se ajeti Naši jasni kazuju, samo se ovim riječima izgovaraju: "Pretke naše u život povratite, ako je istina to što govorite." Reci: "Allah vam daje život, zatim će učiniti da poumirete, a poslije će vas na Sudnjem danu sabrati, u to nema nikakve sumnje, ali većina ljudi ne zna." (45:24-26)

Među ključnim razlozima njihova poricanja bi i njihova slijepa vezanost za uobičajeni način života i tradiciju njihovih predaka, njihove ''krvi i tla'', koje potpuno prihvatahu, a svako kritičko promišljanje o tome smatraše čak i svetoskrvnućem. Ovo se najbolje može vidjeti na primjeru totalno apsurdne, monstruzone tradicije zakopavanja kćeri, vjerovatno onih koje bi se rodile prije prvog sina,[36] u želji da izbjegnu sramotu i javni prezir:

Oni Allahu kćeri pripisuju, hvaljen neka je On, a sebi ono što priželjkuju (tj. sinove). I kad se nekome od njih javi da mu se rodila kći, lice mu potamni i postaje potišten, krije se od ljudi zbog nesreće koja mu je dojavljena; da li ovako prezren da je zadrži ili da je u zemlju zarovi? Kako ružno oni prosuđuju! (16:57-59)

Svakom čovjeku zdravog razuma kristalno je jasno da je tradicija koja od čovjeka zahtjeva sistematsko ubijanje vlastite djece primjer potpunog odsustva i pameti i osjećaja, jer ko pametan može opravdati ubijanje vlastite novorođenčadi samo zato da bi se zadovoljila neka ustaljena ''pravila'', kakvo je srce koje to može hladnokrvno činiti?! Tako nerazumno može biti samo srce koje je teško, teško bolesno, skoro već mrtvo, zbog nagomilanih grijeha što ga kontinuirano prekrivaju, i totalno slijepo jer, kako Kur'an časni reče, nisu slijepe oči već srca u grudima.

Iako im časni Kur'an ukaza na svu ovu apsurdnost:

Mnogim mnogobošcima su tako isto šejtani njihovi ubijanje vlastite djece lijepim prikazali da bi ih upropastili i da bi ih u vjeri njihovoj zbunili. A da je Allah htio, oni to ne bi činili. Zato i njih i njihove izmišljotine ostavi! (6:137);

Kada Sunce sjaj izgubi, i kada zvijezde popadaju, i kada se planine pokrenu, i kada steone kamile bez pastira ostanu, i kada se divlje životinje saberu, i kada se mora vatrom napune, i kada se duše sa tijelima spare, i kada živa sahranjena djevojčica bude upitana zbog kakve krivice je umorena ... (81:1-9);

mnogi Kurejšije opet odbiše napustiti ovu ogavnu tradiciju. Ovaj primjer najbolje pokazuje u kolikoj su mjeri bili vezani za vlastitu tradiciju i pretke od kojih su je naslijedili uopće ne razmišljajući koliko je ona ispravna i valjana. U ovome je možda i najjači razlog njihovog inata i tvrdoglavog odbijanja Muhammedovog, alejhisselam, poziva, na što upućuje i Kur'an časni:

A kad im se rekne: "Slijedite Allahovu Objavu!"; oni odgovaraju: "Nećemo, slijedit ćemo ono na čemu smo zatekli pretke svoje." Zar i onda kada im preci nisu ništa shvaćali i kada nisu na Pravome putu bili?! Oni koji neće da vjeruju slični su stoci na koju se viče, ali ona čuje samo zov i viku. Gluhi, nijemi i slijepi, oni ništa ne shvaćaju! (2:170,171)

I na koncu da pomenemo još jedan od ključnih razloga koji su, po našem mišljenju, navodili Kurejšije da poriču Poslanikove poruke i odbijaju njegove pozive, a to je duboka mržnja prema islamu i muslimanima. Razloge za tu mržnju vjerovatno su nalazili u svemu onome što smo naprijed naveli, pa smo je zato i naveli na kraju ovog razmišljanja.

Svom ovom ohološću, poricanjem i mržnjom oni su sami na sebe spustili kaznu dragog Allaha što im zapečati njihova srca. Tako postadoše još više gluhi i još više slijepi, nesposobni da prime poruku spasa:

Kad čitaš Kur'an između tebe i onih koji u onaj svijet ne vjeruju, Mi zastor nevidljivi stavimo, a na srca njihova pokrivače da ga ne biše razumjeli, i gluhim ih učinimo. I kad ti spomeneš Gospodara svoga u Kur'anu, Njega jedinog, oni se preplašeni daju u bijeg. Mi dobro znamo šta oni žele čuti kada te dolaze prisluškivati, i o čemu se sašaptavaju kad nevjernici govore: "Vi slijedite samo opčinjena čovjeka!" Vidi šta o tebi oni govore, pa onda lutaju i ne mogu naći Pravi put. (17:45-48)

Da nas dragi Allah, Svemilosni, Samilosni sve skupa sačuva od ovakve propasti, od stanja kada Resulullahovo, alejhisselam, mubarek spominjanje dragog Allaha (učenje Kur'ana i zikrullah) čovjeku izgleda tako strašnim da se on, kada to čuje, preplašen dadne u bjeg, neuzubillah.

 

Sljepoća

Ebu Džehlov amidža, Velid, poglavar kurejšiskog roda Mahzum bijaše jedan od najutjecajnih ljudi u Meki. Jednog dana ukazala se povoljna prilika Resulullahu, Muhammedu, alejhisselam, da stupi u jedan veoma obećavajući razgovor sa Velidom. Uvijek kada bi neko iskazao želju za argumentiranim razgovorom na temu vjere, to bi obradovalo Muhammeda, alejhisselam, koji bi se ponadao da će se srce dotične osobe možda tako približiti slijeđenju pravog puta. Ovog puta nadanja Muhammedova, alejhisselam, bijahu još značajnija jer do tada nijedan od poglavara kurejšijskih rodova, čak ni njegov amidža Ebu Talib, ne pokaza ozbiljno interesovanje za islam. Ako bi poglavar Mahzumija, čovjek koji je čak smatran neformalnim vođom svih Kurejšija prihvatio islam time bi istinska vjera veoma ojačala u Meki, razmišljao je Poslanik, i zato je veliku pažnju posvetio razgovoru sa Velidom.

U sred te rasprave pristupi im jedan čovjek, slijepac Ibn Ummi Mektum koji se bio veoma zainteresovao za novu vjeru, i obrati se nekim pitanjem Muhammedu, alejhisselam, ali u tako kritičnom trenutku da je, kako se tada učini Poslaniku, to pitanje ''pokvarilo'' dobru priliku da se nezvanični poglavar Kurejšija možda okrene ka islamu. Osjećaj gorčine zbog propuštene prilike izgleda da je preplavio Muhammeda, alejhisselam, pa se on namršti i okrenu glavu od slijepca, nastojeći da obnovi raspravu sa Velidom koja je tako mnogo obećavala.

Međutim, ajeti Kur'ana koji biše objavljeni neposredno nakon tog slučaja pružiše veliku pouku prvo Muhammedu, alejhisselam, lično, ali i svima nama:

On (Muhammed, alejhisselam) se namrštio i okrenuo, zato što je slijepac njemu prišao. A šta ti znaš - možda on želi da se očisti, ili pouči pa da mu pouka bude od koristi. Onoga koji je bogat, ti njega savjetuješ, a ti nisi kriv ako on neće da vjeruje, a onoga koji ti žureći prilazi i strah osjeća, ti se na njega ne osvrćeš. Ne čini tako! Oni su pouka, pa ko hoće, poučiće se. Na listovima su cijenjenim, uzvišenim, čistim, u rukama pisara, časnih, čestitih ... (80:1-16)

Ovi ajeti nose mnogostruke mudrosti i pouke svima nama. Neke od onih koje nama, sa svim našim ograničenjima, padaju na pamet bile bi sljedeće.

Prvo, ovi ajeti, budući da kritikuju Poslanika zbog pogrješnog postupka, sasvim jasno ističu činjenicu da je Muhammed, alejhisselam, iako mubarek (sveti) dragog Allaha Poslanik, ipak samo čovjek od krvi i mesa, nesavršen i ograničen, a sve ono lijepo, plemenito, očaravajuće i, pogotovo, natprirodno (mu'džize) što je uz njega potiče od dragog Allaha, a nikako ne od njega samog. Ovo je, dakle, jasna i očevidna zapreka stvaranju bilo kojeg oblika, neuzubillah, obožavanja ličnosti Muhammeda, alejhisselam, i pripisivanja mu onoga što mu ne priliči;

Drugo, ovo je jasan dokaz svima koji sumnjaju da je časni Kur'an govor Muhammeda, alejhisselam, iznjedren iz njegove mudrosti, jer nema nikakvog smisla da autor svojim djelom sam sebe kritikuje i kori;

Treće, ovo jasno ukazuje da nijedan čovjek, makar to bio i Resulullah, Muhammed, alejhisselam, ne može učiniti da na pravi put bude upućen onaj za koga bi on htio da bude upućen, samo dragi Allah upućuje na pravi put koga On hoće;

Četvrto, ovo je jasno upozorenje svakom učenjaku i misionaru da mora najveću pažnju posvetiti svakome onome ko mu, sam od sebe, dolazi i postavlja mu pitanja o vjeri, da nikada takvoga ne smije potcijeniti, unaprijed suditi o bespotrebnosti razgovora sa njim, ma koliko on bio siromašan i neugledan, i ma kako se činilo da od tog razgovora neće biti koristi.

Primivši od dragog Allaha navedene ajete časnoga Kur'ana, Resulullah, Muhammed, alejisselam, odmah se duboko i iskreno pokajao zbog svoje nesmotrenosti, i požurio tražiti slijepca po sokacima i trgovima Meke. Uspio ga je pronaći i, uz izvinjenje, ga podrobno informisati o svemu što ga je o vjeri interesovalo. Slijepi čovjek je pažljivo saslušao i, izgovorivši šehadet, primio islam. On je, koliko je znano, do kraja svog života bio istrajan na Allahovom putu, a postao je poznat i po tome što je kasnije u Medini on zamijenjivao Poslanika u mihrabu kada bi Muhammed, alejhisselam, i najbliži ashabi išli u džihad, ili iz bilo kog drugog razloga napuštali grad.

Što se tiče bogatog i uglednog Velida, ubrzo se pokazalo da je upravo on bio beznadežan slučaj jer se, glede onoga o čemu je bio razgovarao sa Muhammedom, alejhisselam, uzoholio i javno govorio: ''Zar da objave dolaze Muhammedu a ne meni, koji sam poglavar Kurejša i gospodar njihov? Zar da one ne dolaze ni meni ni Ebu-Mes'udu, gospodaru plemena Sekif, iako smo obojica velikaši dvaju gradova''?[37]

I ovaj slučaj je veliko Allahovo Znamenje, i jasna potvrda kur'anske konstatacije da su slijepe, ne oči već srca u grudima, jer je slijepi vjernik bio slijep očinjim vidom ali odličan vidilac srčanim vidom istine, a Velid je svojom ohološću svoje srce učinio slijepim tako da je istinski slijepac u stvari on, iako su ga oči ''dobro služile''. Uistinu, istinska sljepoća je sljepoća srca a ne vida.

Još jedan upečatljiv primjer sljepoće srca izazvane oholoću bijaše Ubejj ibn Halef, jedan od najžešćih neprijatelja islama i muslimana koji jednog dana priđe Poslaniku noseći u ruci truhlu kost i nadmeno mu reče: ''Tvrdiš, Muhammede, da Bog ovo može vratiti u život''?; i pri tom sa prezrvimi osmjehom smrvi kost u dijeliće bacivši ih Resulullahu u lice, a on mubarek na tu provokaciju samo mirno odgovori: ''Upravo je to ono što tvrdim: On će je oživjeti, a i tebe kada budeš ono što je ona sada; a onda će te On predati vatri.'' [38] Ovaj slučaj je bio povod za objavu sljedećih ajeta časnoga Kur'ana:

I Nama navodi primjer, a zaboravlja kako je stvoren, i govori: "Ko će oživiti kosti kad budu truhle?" Reci: "Oživiće ih Onaj koji ih je prvi put stvorio; On dobro zna sve što je stvorio (36:78,79)

 A, još jedan od ljudi koji u to vrijeme svojim srcem jasno prepoznaše pravi put i njime krenuše bijaše Erkam, imućni Mahzumija koji je po svome ocu bio u rodu sa Poslanikovim tetićem, muslimanom Ebu Selemom. Bogati Erkam je, primivši islam, svoju veliku i prostranu kuću koja se nalazila u blizini Kabe, neposredno uz brijeg Safa, stavio na raspolaganje svim muslimanima. Do tada su muslimani mogli klanjati samo u svojim kućama samostalno, ili u džematu u nekom od klanaca na periferiji Meke, gdje su nerijetko znali biti ometani grubim uvredama od strane mušrika, a jedne prilike je čak došlo do sukoba kada je musliman Sa'd iz roda Zuhr žestoko udario jednog mušrika čeljusnom kosti deve i tako mu otvorio krvavu ranu, što bijaše prvi slučaj proljevanja krvi od strane muslimana. Sada su muslimani dobili mjesto za okupljanje i klanjanje zajedničkih namaza bez mogućnosti ometanja od strane mnogobožaca, i to veoma blizu Kabe, ali još uvijek nisu mogli javno klanjati u samom svetom prostoru (haremu) Kabe. Tamo je jedino mogao klanjati Poslanik lično, budući da je Kurejšijama bilo dobro znano da on uživa zaštitu Ebu Taliba zbog čega nisu smjeli atakovati na njegov život, a nisu ga smjeli niti fizički povrijediti jer su znali da je snažni Hamza ibn Abdulmuttalib uz njega. Osim ove vidljive zaštite Muhammedovi, alejhisselam, neprijatelji, konkretno najveći među njima – Ebu Džehl, jedne prilike mogaše naslutiti i nevidljivu zaštitu koja neprestano bdijaše nad Resulullahom, Muhammedom, alejhisselam. O ovom veoma interesantnom događaju vam, poštovani čitaoci, donosimo sljedeći citat:

... Kad je Božiji Poslanik, s.a.v.s., otišao od njih,[39] Ebu Džehl je rekao: ''Kurejšije! Muhammed je, eto, sve odbio osim to da i dalje vrijeđa našu vjeru, da grdi naše pretke, potcjenjuje naša shvaćanja i vrijeđa božanstva naša! Zato se ja zavjetujem bogu da ću ga sutra sačekati sa najvećim kamenom koji budem mogao ponijeti, pa kad u svojoj molitvi licem na tle padne, tim kamenom ću mu razbiti glavu! Nakon toga me ili izručite ili podržite, pa neka Benu 'Abdi Menaf[40] čini što hoće!''

''Mi te, bogami, nikada nećemo izručiti!''; rekli su oni. ''Slobodno uradi to što si naumio!''

Idućeg dana, čim je ustao, Ebu Džehl je uzeo kamen, kao što je rekao, i sjeo iščekujući Božijeg Poslanika. Poslanik je poranio, kao i obično i, premda je bio u Meki, u namazu se okretao prema Šamu (Siriji). Kad je klanjao stajao je između dva ugla, onog sa strane Jemena i ugla sa Crnim kamenom, pa je tako između njega i Šama bila Ka'ba. I toga jutra on je tako stupio u namaz, a Kurejšije su sjedili u svojim zabavištima i čekali da vide što će učiniti Ebu Džehl. Kad je Božiji Poslanik, s.a.v.s., spustio lice na tle, Ebu Džehl je podigao kamen i pošao prema njemu. Međutim, primakavši mu se, naglo je ustuknuo, i sav preblijedio od straha. Ruke mu više nisu mogle držati kamen, pa ga je bacio.

Utom su se oko njega sjatile Kurejšije. ''Šta ti je Ebu el-Hakeme!?''; pitali su začuđeno. ''Pošao sam da učinim ono što sam vam jučer obećao''; rekao je, ''međutim, kad sam mu se primakao, ispriječio mi se nekakav ogroman devac! Nikad, Boga mi, ranije nisam vidio kod devca takvu glavu, takav vrat i zube!... Zamalo da me proguta!'' ...[41]

Ali, mimo i ovog i njemu sličnih očevidnih znakova, poricatelji odbiše uzeti pouku, a njihova zloba i mržnja bijahu tolike da su, i pored duhovne i fizičke snage Muhammeda, alejhisselam, lično, te zaštite njegovog roda, opet gledali da mu napakoste kad god su, i kako god bili to u mogućnosti.

Tako su jedne prilike, na nagovor koga drugog do Ebu Džehla, htjeli napakostiti Poslaniku bacajući iznutrice žrtvovanih životinja na njegova leđa kada je, klanjajući pored Kabe, pao na sedždu. Muhammedova, alejhisselam, kćerka Fatima je dotrčala i sklonila prljavštinu sa mubarek leđa njezinog oca, a dova koju je tada Poslanik uputio dragom Allahu sledila je srca nevaljalaca bivši im jasan nagovještaj kazne koja ih je u budućnosti čekala zbog svega što su činili. O ovome vam, poštovani čitaoci, govorimo kroz riječi ashaba Ibn Mes'uda, koji je kao dječak bio prisutan ovom događaju:

Ibn Mes'ud, r.a., kazuje: ''Jednom prilikom Allahov Poslanik, s.a.v.s., je obavljao namaz, a kod Kabe su sjedili Ebu Džehl i neki njegovi drugovi. Dan ranije bili su zaklani žrtveni ovnovi, pa Ebu Džehl reče: 'Koji će otići do otpada od klanja dotičnog plemena i donijeti iznutricu, pa je staviti Muhammedu na pleća kad padne na sedždu?' Najveći ološ ode i uze je, a kad je Vjerovjesnik, s.a.v.s., pao na sedždu, stavi je njemu na pleća.'' Dalje kazuje: ''Oni padoše u smijeh naginjući je jedni prema drugima, a ja sam stajao i posmatrao, da sam bio jači zbacio bih je s leđa Allahova Poslanika, s.a.v.s. Vjerovjesnik, s.a.v.s., je i dalje bio na sedždi i nije podizao glavu, dok neko nije otišao i obavijestio Fatimu. Ona dođe i zbaci je s njega, zatim pristupi njima i poče im izgovarati uvrede. A kad je Vjerovjesnik, s.a.v.s., obavio namaz, podigao je glas i zaučio dovu protiv njih; obično kad bi učio dovu, učio bi triput, a kad bi nešto tražio, tražio bi triput. Ovaj put je rekao: 'Moj Allahu, dohvati ih triput!', pa kad su mu čuli glas, napustio ih je smijeh i uplašili su se njegove kletve. Zatim nastavi: 'Moj Allahu, drži Ebu Džehla ibn Hišama, Utbe ibn Rebi’a, Šejbe ibn Reb’ia, Velid ibn Utbeta, Umejje ibn Halefa, Ukbe ibn Ebi Mu’ia …' i sedmog, zaboravio sam koga, i tako mi Onoga koji je poslao Muhammeda, s.a.v.s., s istinom, one koje je imenovao vidio sam mrtve na dan Bedra, a zatim su odvučeni u jednu jamu na Bedru.''  (hadis bilježe El-Buhari, Muslim i Ahmed)

Nastavit će se, inša'Allah ...

 

[1] Najbolji su primjeri ovoga nuklearno, hemijsko i drugo oružje za masovno uništenje, te kontinuirano i rastuće zagađenje prirodne sredine.

[2] Ideologija sekularizma, po nama je najbolji primjer ove oholosti modernog čovjeka budući da ona imperativno zaključuje da se ne mogu i ne smiju koristiti Božji naputci u organizaciji države i društva, odnosno u centar univerzuma stavlja čovjeka, a ne dragog Boga. Interesantno je uočiti npr oholost čovjeka koji traži načine prodora u svemir maštajući o eksploataciji eventualnih novootkrivenih planeta, ni malo ne razmišljajući o pravima njihovih eventualnih stanovnika (na isti takav način su postupali evropski kolonizatori sjeverne i južne Amerike koji su, vođeni jedino vlastitim materijalnim interesima gotovo potpuno istrijebili indijanske starosjedioce) i ni jednog trena se ne upitavši ima li on prava na to ''osvajanje svemira'', treba li možda upitati za dopuštenje Onoga koji je stvorio i svemir i njega samoga.

[3] Mišljenja o tome koliko je trajao ovaj prekid su različita. Neki ovaj period mjere godinama pa kažu dvije ili tri godine, a drugi kažu da je trajao danima. Allah dragi najbolje zna, a nama se čini da to ovdje nije toliko ni bitno.

[4] Doista samo dragi Allah zna šta je pravi razlog ove pauze u objavljivanju Muhammedu, alejhisselam.

[5] U ovom smislu islamska mudrost je iznjedrila neka ''pravila'', možda ne uvijek direktno zasnovana na vrelima ali uvijek u skladu s njima, kao što je npr izbjegavanje muslimana da ulaze u ugostiteljske objekte u kojima se toči alkohol.

[6] Kada su u pitanju druge vjere, naročito vjere Knjige (judaizam i kršćanstvo), islam je maksimalno tolerantan. Jedino kada je u pitanju mnogoboštvo odnosno idolopoklonstvo, to islam, zaista, nikako ne toleriše i ne dopušta služenje bilo kakvim idolima u svojoj sredini. Muhammed, alejhisselam, je, dobro je to znano, prilikom oslobođenja Meke uništio sve idole u Kabi, i izdato je naređenje da svi idoli po kućama budu uništeni. Mnogi mnogobožački hramovi širom Arabije su do temelja porušeni. Ovo je sasvim razumljivo i valjano kada se zna da je dragi Allah jedini suveren i na nebesima i na Zemlji, a da je mnogoboštvo, zaista, najveća nepravda, najgnusnija nevaljalština i najteži grijeh, jer ima li veće nepravde od negiranja Onoga koji nas je stvorio i pripisivanja Njegovih blagodati kojima nas obasipa nekom drugom!?

[7] Za hazreti Fatimu se u nekim muslimanskim predajama kazuje kako je u stvari i rođena u islamu, što je zaista logično ako se uzme u obzir ko je njezin otac i sve vrijednosti njegove porodice i potomaka (Ehli Bejta). Prema tome, moglo bi se kazati da su, na neki način, sva Poslanikova djeca rođena u svjetlu islama, a dragi Allah najbolje zna.

[8] O ovome vidjeti u: Muhammed Hamidullah, ''Muhammed, a.s., život i djelo'', El-Kalem, Sarajevo, 1990, Knjiga 1., str. 108.

[9] Kasnije je u Medini Objava jasno rekla da su Poslanikove žene poput majki za sve vjernike. Iako je u to doba hazreti Hatidža već bila preselila, nemamo nikakvog osnova posumnjati da se isto i na nju ne odnosi.

[10] Nehdžu-l-Belaga (Staza rječitosti), str. 158-160.

[11] Ebu Bekr Siradžuddin (Martin Lings), ''Muhammed, njegov život zasnovan na najranijim izvorima'', str. 56., odnosno na str. 60 u Ljiljanovom izdanju.

[12] Iako je dolina Meke veoma suha, tako da se u njoj ništa ne može sijati, ipak je Allah dragi podario da u njezinoj okolini ima dosta žbunja i ta vegetacija je sasvim dovoljna za ispašu deva, konja, ovaca, koza i ostale stoke. Uostalom dobro je znano da su Kurejšije oduvijek uzgajali stoku što je još jedno očevidno znamenje moći dragog Allaha jer, i pored izrazito suhe klime koja onemogućava poljoprivredu, ipak ima dovoljno vegetacije i vode da tu stočarstvo od pamtivijeka bude moguće. SubhanAllah.

[13] Nismo sigurni kad je tačno Zejneba primila islam, ali je bitno samo to da je i ona postala muslimankom. Inače njezina deredža ponajbolje se može vidjeti u rijetkoj i velikoj počasti da će ona kasnije direktnom odlukom dragog Allaha biti udana za Resulullaha, alejhisselam, o čemu će kasnije, inša'Allah, biti više govora. 

[14] U knjizi ''Zapečaćeni džennetski napitak'' na str. 84. nalazimo sljedeće: ... ''Mukat-il bn Sulejman kaže: 'Allah, dž.š., je propisao namaz početkom Islama, i to dva rekata dnevno i dva noćna rekata.' To potvrđuje ajet: I Gospodara svoga krajem i početkom dana veličaj i hvali!' (11:55).'' ... Inače, znano je da je propis klanjanja pet namaza u toku jednog dana i noći objavljen tek na Mir'adžu o čemu će kasnije, inša'Allah, biti više pomena.

[15] Kur’an, 26:214

[16] Leydensko izdanje Ta'rihur-rusuli vel-muluki od Muhammeda ibn Džerira et-Taberija, 1171.

[17] Leydensko izdanje Kitabut-Tabaqat el-Kebir od Muhammeda ibn Sa'da, VIII, 162.

[18] Ebu Bekr Siradžuddin (Martin Lings), ''Muhammed, njegov život zasnovan na najranijim izvorima'', str. 60-61., odnosno na str. 63-65  u Ljiljanovom izdanju.

[19] Ibn Hišam, ''Poslanikov životopis'' str. 49, 50.

[20] Ibn Hišam, ''Poslanikov životopis'', str. 50.

[21] Zedžer – pjesnički metar od šest stopa.

[22] Hezedž – pjesnički metar od četiri stope.

[23] Karid – pjesništvo općenito.

[24] Ibn Hišam, ''Poslanikov životopis'', str. 50, 51.

[25] I ovdje se može vidjeti postepenost kojom dragi Allah upućuje od ljudi koga hoće i velika milost Njegova da se ljudima dadne dovoljno vremena da se oni, malo po malo, ali sigurno, odriču ružnih stvari na koje su svikli. Isto se odnosi i na dobro znani slučaj postepene i etapne zabrane konzumiranja vina i ostalih opojnih pića i sredstava.

[26] Poznato je da je islam vjera srednjeg puta, što je jasno rečeno u mnogim ajetima i hadisima. Međutim, naravno ne prelazeći granice Kur'ana i Sunneta, bilo je ashaba koji nisu prezali od materijalnog bogatstva, ali i onih koji su težili ka asketizmu, među kojima, koliko je nama znano, Ebu Zerr El Gifari bijaše jedan od najpoznatijih primjera.

[27] U znamenitom igranom filmu Mustafe Akada ''Objava (The Message)'' koji govori o poslaničkoj misiji Muhammeda, alejhisselam, veoma je interesantna rečenica koju je, glumeći Hamzu, izgovorio glumac Entoni Kvin (Anthony Quinn): ''Muhammede, kada noću lovim u pustinji jasno mi je da se Bog ne može držati u kući.'' Mi ne znamo iz kojeg je izvora reditelj filma uvrstio ovu rečenicu, ali ona, ako je izvor autentičan tj. ako imamo osnova vjerovati da ju je Hamza doista izgovorio, jasno ističe ono što smo rekli, a dragi Allah najbolje zna.

[28] Ebu Ummara (Otac Ummarin) je bio Hamzin nadimak koji je on dobio po svojoj kćerci Ummari.

[29] Ibn Hišam, ''Poslanikov životopis'', str 53..

[30] Ebu Bekr Siradžuddin (Martin Lings), ''Muhammed, njegov život zasnovan na najranijim izvorima'', str. 58., odnosno na str. 62. u Ljiljanovom izdanju.

[31] ''Srca njihova shvate ono što trebaju shvatiti'' ... ovo mi shvatamo kao jasnu poruku, da je primarni centar čovjekovog istinskog razuma njegovo srce, a ne mozak. Dakle, uvjereni smo da svako ljudsko razmišljanje, poimanje i shvatanje polaze iz jedinstva srca i mozga kao izvornog centra razuma, pri čemu, čini se, srce ima primarni a mozak sekundarni karakter, a dragi Allah najbolje zna.

[32] Ibn Hišam, ''Poslanikov životopis'', str 54, 55.

[33] To je bio čovjek sa očeve strane rođak Ebu Džehla, ali mu je majka bila Poslanikova tetka Atika, kći Abdulmuttalibova, i ona mu je i nadjenula ime po svome najmlađem bratu, ocu Muhammedovom, alejhisselam. Pošto su dolazile od tako bliskog rođaka ove riječi su, kako se prenosi, posebno teško pale Muhammedu, alejhisselam.

[34] Ebu Bekr Siradžuddin (Martin Lings), ''Muhammed, njegov život zasnovan na najranijim izvorima'', str. 72., odnosno na str. 80. u Ljiljanovom izdanju.

[35] Vjerovatno je riječ o brdu ''Džebelu-Nur'' (Brdo svjetlosti) na čijem vrhu se nalazi pećina Hira, a dragi Allah najbolje zna.

[36] Nije nam znano po kojim su i kakvim ''propisima'' zabludjeli mnogobošci određivali kada i koju kćer treba živu zakopati, ali je, normalno, sigurno to da nisu sve kćeri od reda zakopavali. Zato nam se logičnim čini da su smatrali sramotnim imati kćeri prije prvog sina, a dragi Allah najbolje zna. Uostalom, apsurdnost i zločinački karakter ove tradicije je neupitan, ma kakvim pravilima su se oni bili rukovodili.

[37] Ebu Bekr Siradžuddin (Martin Lings), ''Muhammed, njegov život zasnovan na najranijim izvorima'', str. 74., odnosno na str. 82. u Ljiljanovom izdanju.

[38] Ebu Bekr Siradžuddin (Martin Lings), ''Muhammed, njegov život zasnovan na najranijim izvorima'', str. 84, odnosno na str. 94  u Ljiljanovom izdanju.

[39] On njih – od Kurejšija nakon jednog od njihovih neuspješnih pokušaja da ga materijalnim davanjima odvrate od njegove misije (primjedba autora).

[40] Rod Poslanikov koji ga je štitio (primjedba autora).

[41] Ibn Hišam, ''Poslanikov životopis'', str. 57,58.

Ocjena: 

Kazivanje o Muhammedu, alejhisselam, (VI dio): spavači u pećini

Autor(i): 

 

Tri pitanja
 
 
Tražeći načina da stanu u kraj Muhammedu, alejhisselam, i njegovom djelovanju, velikaši i vođe Kurejšija na jednome od svojih redovnih sastanaka dosjetiše se da pošalju svoje izaslanike u Jesrib i raspitaju se kod jevreja i kršćana o Poslaniku i novoj vjeri koju on propovijeda, jer su smatrali da oni, budući da baštine ranije objavljene Božije Knjige, imaju dovoljno znanja da ocijene riječi Muhammeda, alejhisselam, i dadnu im informaciju o njemu i njegovoj vjeri. Međutim, po svemu sudeći, Kurejšije ovim nisu namjeravali da dođu do istine o islamu (uz mogućnost da ga i prihvate ako bi sljedbenici Knjige potvrdili njegovu istinitost), već su prije željeli da pronađu ''dokaze'' o lažnosti i neutemeljenosti Muhammedove, alejhisselam, vjere i učenja. Kada su kurejšijski izaslanici konačno stupili u kontakt sa Kitabijama, njihovi učenjaci su ih uputili da postave tri pitanja Muhammedu, alejhisselam, i da ih obavijeste o njegovim odgovorima. Slijedeći date upute, Kurejšije, po povratku izaslanika u Meku, zatražiše od Poslanika da ih obavijesti o troje: o mladićima koji su nekada davno napustili svoj narod - šta je bilo s njima; o drevnome putniku koji je prošao čitav svijet od istoka do zapada; i o tome šta je duša. Čuvši pitanja, Resulullah, Muhammed, alejhisselam, reče Kurejšijama da sačekaju do sutradan kad će ih obavijestiti o odgovorima, ali on pri tome zaboravi pomenuti: ''Inša'Allah (ako Allah da)''. Narednoga dana Kurejšije dođoše do Poslanika po odgovore ali ih on, budući da u međuvremenu ne primi nikakve objave, moraše vratiti do narednoga dana. Međutim, i narednoga dana bi ista situacija, i opet narednoga ... i to se sve ponavljaše oko petnaest dana - Kurejšije su dolazili po odgovore, a Resulullah, Muhammed, alejhisselam, nije primio nikakve objave i ne mogaše im dati odgovore. Poricatelji su likovali, a Poslanik je osjećao veliku tugu i bol zbog svega toga. Konačno je, nakon petnaestak dana, Muhammedu, alejhisselam, došao plemeniti melek Džibril donoseći kur'anske ajete u kojima, između ostaloga, bi naravno i odgovor na postavljena pitanja, ali i objašnjenje Muhammedu, alejhisselam, zbog čega je morao toliko dugo čekati:
 
I nikako za bilo šta ne reci: "Uradiću to sigurno sutra!"; ne dodavši: "Ako Bog da!" A kad zaboraviš, sjeti se Gospodara svoga i reci: "Gospodar moj će me uputiti na ono što je bolje i korisnije od ovoga." (18:23,24)
 
Na ovaj način je ovjekovječena savršeno mudra pouka i Resulullahu, Muhammedu, alejhisselam, i svima nama, da čovjek treba nastojati da što može više i češće osjeća neposredno prisustvo svoga plemenitog Gospodara, dragoga Boga, Allaha, Koji ga najviše voli, najbolje poznaje, najveće mu dobro želi i Koji mu je bliži i od vratne žile kucavice.
 
Mi stvaramo čovjeka i znamo šta mu sve duša njegova haje, jer Mi smo njemu bliži od vratne žile kucavice. (50:16)
 
Čovjekovo je, dakle, da nastoji uzvratiti tu neizmjernu ljubav što mu je dragi Allah pruža predajući Mu potpuno sebe kroz iskreno obožavanje i trud da mu svaka misao, svaka riječ i svako djelo bude sedžda Njemu, najveća ljubav prema Njemu tj. obožavanje Njega, jednog jedinog Boga i slijeđenje Njegovog poziva što ga odašilja putem Svojih vjerovjesnika i poslanika.
 
A kada te robovi Moji za Mene upitaju, Ja sam, sigurno, blizu: odazivam se molbi molitelja kada Me zamoli. Zato neka oni pozivu Mome udovolje i neka u Mene vjeruju, da bi bili na Pravome putu. (2:186)
 
Zatim i dalje da mu, u idealnome slučaju, svaki dah, svaki otkucaj srca bude zahvala dragome Allahu.[1]
U skladu sa svime ovim, dakako, proističe i to da čovjek mora i znati da mu se svaki plan može ostvariti samo ako to dragi Allah dozvoli, i da se na tu apsolutno neospornu istinu on mora stalno podsjećati redovnim izgovaranjem riječi: ''Inša'Allah (ako Allah da)'' kad god govori o svojim budućim radnjama i planovima.
Ova mudrost nije jedina dragocjena baština koju je trajno iznjedrilo ovo plemenito iskušenje kojim je dragi Allah iskušao Svoga miljenika i poslanika. Sva neugodnost koju je Muhammed, alejhisselam, sasvim očevidno osjećao u tih petnaestak dana koliko je kušnja trajala, bila je u stvari očigledan dokaz istinitosti činjenice da mu Kur'an biva dostavljan od dragoga Allaha, tj. da on lično nije autor tih plemenitih riječi - jer da je on autor svih ranijih ajeta, zar bi toliko dugo odugovlačio u kreiranju novih u za njega tako neugodnoj situaciji?! Dugotrajno izostajanje odgovora u toliko neugodnoj situaciji za njega, bilo je, dakle, sasvim jasan dokaz da Poslanik te riječi sam ne sastavlja, a ako bi neko prigovorio da je tako dugo čekao zato što nije znao odgovore na pitanja, njega jasno demantuje to što su ajeti Kur'ana, onda kad su konačno došli, donijeli tačne odgovore. Na ovaj je način dragi Allah dao još jedan jasan znak kojim su srca svih onih kojima je data milost da ga prepoznaju bila upućena u vjeru i/ili još više učvršćena u vjeri.
U ajetima Kur'ana koje je tada Džibril dostavio Muhammedu, alejhisselam, dati su jasni odgovori na dva od postavljenih pitanja - o mladićima i o drevnom putniku. A što se tiče trećega pitanja, samo je naglašeno da je riječ o nečemu što je ljudima veoma teško shvatljivo na ovome svijetu i o čemu oni imaju veoma malo znanja:
 
Pitaju te o duši. Reci: "Šta je duša - samo Gospodar moj zna, a vama je dato samo malo znanja." (17:85)[2]
 
No, kako rekosmo, u pogledu ostala dva pitanja Kur'an je dao jasne odgovore tako da sljedbenici Knjige, kad su ih kasnije Kurejšije o tome izvijestili, nisu mogli ništa drugo do potvrditi podudarnost sa onim što su oni imali.
Što se tiče pitanja o drevnom putniku, Kur'anom časnim je jasno rečeno da je riječ o Zulkarnejnu, Allahovu miljeniku za koga se ne zna pouzdano da li je vjerovjesnik, poslanik ili evlija, ali je sasvim jasno da je on za svoga boravka na ovome svijetu uživao jedan vid Objave, komunikacije sa dragim Bogom. Uz ovo, dragi Allah mu je darovao i veliku moć zemaljsku, tako da je sa svojom vojskom prošao čitav u njegovo vrijeme poznati svijet,[3] od krajnje tačke zapada do krajnje tačke istoka.[4] Kur'an nam o njemu govori i više od onoga što su sljedbenici Knjige i Kurejšije pitali Muhammeda, alejhisselam, - govori nam još i o tajanstvenom i znakovitom trećem putovanju u prostranstva središnje Azije gdje je Zulkarnejn, izgradivši veliki pregradni zid u jednome klancu između visokih planina, od ostatka čovječanstva, po odredbi dragoga Allaha, izolovao dva divlja i zločinačka naroda poznata po imenima Je'džudž i Me'džudž[5] sve do vremena kratko pred Sudnji Dan.[6] Obzirom da se o Zulkarnejnu više govori u posebnom kazivanju koje je u cijelosti njemu posvećeno, ovdje više nećemo o njemu govoriti – samo ćemo, ako dragi Allah da, radi cjelovitosti navesti ajete časnoga Kur'ana koji su Resulullahu, Muhammedu, alejhisselam, objavljeni kao odgovor na drugo od postavljenih pitanja:
 
I pitaju te o Zulkarnejnu. Reci: "Kazaću vam o njemu neke vijesti." Mi smo mu dali vlast na Zemlji i omogućili mu da izvrši ono što želi, I on pođe. Kad stiže do mjesta gdje Sunce zalazi, učini mu se kao da zalazi u jedan mutan izvor i nađe u blizini njegovoj jedan narod. "O Zulkarnejne", rekosmo Mi, "ili ćeš ih kazniti ili ćeš s njima lijepo postupiti?" "Onoga ko ostane mnogobožac", reče, "kaznićemo, a poslije će se svome Gospodaru vratiti, pa će ga i On teškom mukom mučiti. A onome ko bude vjerovao i dobra djela činio nagrada najljepša, i s njim ćemo blago postupiti."
I on opet pođe. I kad stiže do mjesta gdje Sunce izlazi, on nađe da ono izlazi iznad jednog naroda kome Mi nismo dali da se od njega bilo čime zakloni. I on postupi s njima isto onako kako je s onima prije postupio.
I on pođe. Kad stiže između dvije planine, nađe ispred njih narod koji je jedva govor razumijevao. "O Zulkarnejne", rekoše oni, "Je'džudž i Me'džudž čine nered po Zemlji, pa hoćeš li da između nas i njih zid podigneš, mi ćemo te nagraditi." "Bolje je ono što mi je Gospodar moj dao", reče on. "Nego, samo vi pomozite meni što više možete, i ja ću između vas i njih zid podići. Donesite mi velike komade gvožđa!" I kad on izravna dvije strane brda, reče: "Pušite!" A kad ga usija, reče: "Donesite mi rastopljen mjed da ga zalijem." I tako oni (Je'džudž i Me'džudž) nisu mogli ni da pređu niti su ga mogli prokopati. "Ovo je blagodat Gospodara moga!"; reče on. "A kada se prijetnja Gospodara moga ispuni, On će ga sa zemljom sravniti, a prijetnja Gospodara moga će se, sigurno, ispuniti." I Mi ćemo tad učiniti da se jedni od njih kao talasi sudaraju s drugima. I puhnuće se u rog, pa ćemo ih sve sakupiti, i toga dana ćemo nevjernicima Džehennem jasno pokazati, onima čije su oči bile koprenom zastrte, da o dokazima Mojim razmisle, onima koji nisu htjeli nista čuti. (18:83-101)
 
 
Ashabul-kehf (spavači u pećini)
 
 
Odgovor na prvo pitanje došao je u sljedećim ajetima časnoga Kur'ana:
 
Misliš li ti da su samo stanovnici pećine, čija su imena na ploči napisana, bili čudo među čudima Našim? Kada se nekoliko momaka u pećini sklonilo pa reklo: "Gospodaru naš, daj nam Svoju milost i pruži nam u ovome našemu postupku prisebnost", Mi smo ih u pećini tvrdo uspavali za dugo godina. Poslije smo ih probudili da bismo pokazali koja će od dvije skupine bolje ocijeniti koliko su vremena proboravili.
Ispričaćemo ti povijest njihovu, onako kako je bilo. To su bili momci, vjerovali su u Gospodara svog, a Mi smo im ubjeđenje još više učvrstili. Osnažili smo bili njihova srca kad su se digli i rekli: "Gospodar naš, Gospodar je nebesa i Zemlje, mi se nećemo pored Njega drugom bogu klanjati, jer bismo tada ono što je daleko od istine govorili. Narod ovaj naš je mimo Njega druge bogove prihvatio, zašto jasan dokaz nije donio o tome da se treba njima klanjati? A ima li nepravednijeg od onoga koji o Allahu iznosi neistinu? Kad napustite njih i one kojima umjesto Allahu robuju, sklonite se u pećinu, Gospodar vaš će milošću Svojom vas obasuti i za vas će ono što će vam korisno biti pripremiti."
I ti si mogao vidjeti kako Sunce, kad se rađa, obilazi pećinu s desne strane, a kad zalazi zaobilazi je s lijeve strane, a oni su bili u sredini njezinoj. To je dokaz Allahove moći, kome Allah ukaže na Pravi put, on će Pravim putem ići, a koga u zabludi ostavi, ti mu nećeš naći zaštitnika koji će ga na Pravi put uputiti. I pomislio bi da su budni, ali oni su spavali, i Mi smo ih prevrtali sad na desnu, sad na lijevu stranu, a pas njihov, opruženih prednjih šapa, na ulazu je ležao; da si ih vidio, od njih bi pobjegao i strah bi te uhvatio.
I Mi smo ih, isto tako, probudili da bi jedni druge pitali. "Koliko ste ovdje ostali?"; upita jedan od njih. "Ostali smo dan ili dio dana", odgovoriše. "Vaš Gospodar najbolje zna koliko ste ostali", rekoše. "Pošaljite, jednoga od vas s ovim srebrenjacima vašim u grad, pa nek vidi u koga je najčistije jelo i neka vam od njega donese hrane i neka bude ljubazan i neka nikome ne govori ništa o vama, jer, ako oni doznaju za vas, kamenovaće vas ili će vas na silu u svoju vjeru obratiti, i tada nikada nećete ono što želite postići!"
I Mi smo, isto tako, učinili da oni za njih saznaju, da bi se uvjerili da je istinito Allahovo obećanje i da u čas oživljenja nema nikakve sumnje, kada su se između sebe o njima raspravljali, i rekli: "Sagradite na ulazu u nju ogradu, Gospodar njihov najbolje zna ko su oni." A onda oni do čijih se riječi najviše držalo rekoše: "Napravićemo na ulazu u nju Bogomolju!"
Neki će reći: "Bila su trojica, pas njihov je bio četvrti", a neki će govoriti: "Bila su peterica, pas njihov je bio šesti", nagađajući ono što ne znaju, dok će neki reći: "Bila su sedmerica, a pas njihov bio je osmi." Reci: "Gospodaru mome je dobro poznat njihov broj, samo malo njih to zna. Zato ne raspravljaj o njima osim površno, i ne pitaj o njima od njih nikoga!"
I nikako za bilo šta ne reci: "Uradiću to sigurno sutra!"; ne dodavši: "Ako Bog da!" A kad zaboraviš, sjeti se Gospodara svoga i reci: "Gospodar moj će me uputiti na ono što je bolje i korisnije od ovoga."
A oni su ostali u pećini svojoj tri stotine i još devet godina. Reci: "Allah najbolje zna koliko su ostali; tajne nebesa i Zemlje jedino On zna. Kako On sve vidi, kako On sve čuje! Oni nemaju drugog zaštitnika osim Njega, a On ne uzima nikoga u odlukama Svojim kao ortaka." (18:9-26)
 
Vidimo kako nas navedeni ajeti Kur'ana, dajući odgovor na postavljeno pitanje, upoznavaju sa skupinom mladića, iskrenih muslimana koji su ostali odani jednome Bogu, Allahu dragome u vrijeme kada je narod njihov bio zapao u ponor višeboštva. Oni su se, srca osnaženih Allahovom pomoći, javno suprostavili narastajućoj plimi duhovne tmine mnogoboštva i idolatrije u njihovoj zajednici i tako došli u sukob sa zabludjelom većinom.
Kur'an nam dalje kazuje kako su oni odlučili da se sklone u jednu pećinu i tako se izdvoje od mnogobožaca, kako bi sačuvali svoju vjeru i sebe same od duhovnog i fizičkog zuluma kojemu su mogli biti izloženi. Allah dragi je učinio da i oni i njihov vjerni pas, koji ih je svuda pratio, utonu u duboki san u kojem su ostali čitavih tri stotine i devet lunarnih godina po zemaljskom računanju vremena. Dragi Allah je učinio još i to da Sunčeve zrake pri izlasku s desne strane zaobilaze pećinu u čijem su mračnom središtu oni i njihov vjerni pas spavali, a pri zalasku s lijeve. Tako neobično ponašanje Sunca bilo je očevidan znak, veličanstveno znamenje dragoga Allaha za svakoga ko je to mogao da uoči. Budući da to nije bila smrt, tijela im nisu bila mrtva, tako da su ih meleki povremeno okretali na desni bok, pa na lijevi, i tako redom, kako ne bi dobili povrede od dugoga ležanja.
Prizor izuzetno strašan za svakoga ko bi tu eventualno pristupio: tajanstvena pećina oko koje Sunčeve zrake ''plešu'' na neobičan i mističan način, na ulazu leži pas ispruženih prednjih šapa, ni živ ni mrtav, a u tamnome središtu skupina mladića, izgledaju kao da su budni, ali oni spavaju dubokim snom, a neka nevidljiva sila im okreće tijela čas na desni, čas na lijevi bok - sve bi to sledilo srce svakog očevica i on bi brzo utekao sa tog jezivog mjesta.
Za vrijeme njihovog sna nevaljale generacije njihovog naroda su pomrle i naslijediše ih čestiti potomci koji se, neizmjernom milošću dragoga Allaha, generalno vratiše istinskoj vjeri, ali je ipak među njima još uvijek bila prisutna jedna zabluda – nisu imali istinskoga uvjerenja u proživljenje tijela nakon smrti. I onda se otkriva još jedna plemenita savršena mudrost dragoga Allaha Koji je učinio da se spavači, nakon tri stotine i devet godina sna, baš tada probude da bi im bili očevidan dokaz proživljenja čovjeka nakon smrti, i njegove duše i njegova tijela, i da bi njihov narod istinski, bez imalo sumnje, posvjedočio istinitost Allahovog proživljenja mrtvih. I zaista, njihovo buđenje nakon tolikih godina provedenih u snu bilo je priličan šok i za njih i za njihov narod koji je izgleda ipak iz svega toga izvukao pouku i konačno shvatio da u proživljenje nakon smrti nema nikakve sumnje.
Budući da Kur'an ne kaže šta se dalje zbilo sa mladićima nakon njihova buđenja, mi o tome ne možemo ništa sasvim pouzdano reći. Izgleda da su oni ubrzo, ili ponovo zaspali čekajući eventualno ponovno buđenje, ili umrli. Dragi Allah najbolje zna. Njihov narod je, kako bi obilježili mubarek pećinu i sačuvali sjećanje na mubarek mladiće, na njenom ulazu izgradio mesdžid (Bogomolju) i na tom mjestu vjerovatno postavio kamenu ploču na kojoj su bila uklesana njihova imena.
Ovo bi bilo ono što možemo saznati o ovome znamenitome i poučnom događaju na bazi ajeta Kur'ana, onako kako ih mi sa našim ograničenim znanjem možemo razumjeti, a dragi Allah najbolje zna.
U želji da pružimo što više informacija, a obzirom da nismo bili u mogućnosti pronaći vjerodostojne hadise o ovoj temi, odlučili smo se konsultirati neka muslimanska predanja o ashabima kehfa (spavačima u pećini) do kojih smo došli, kao i neke izvore iz kršćanske tradicije, te da na bazi toga, moleći dragoga Allaha za oprost i uputu, pokušamo predočiti nešto širi opis ovoga znamenitog događaja.
Pomenuti izvori nas upućuju da ovaj događaj vremenski lociramo u vremenu između Isāa, alejhisselam, i Muhammeda, alejhisselam, a prostorno na teritoriju Rimskog carstva, i to jedinstvenoga carstva vjernog tradicionalnoj mnogobožačkom rimskoj vjeri u vrijeme ulaska mladića u pećinu, i kasnije, u vrijeme njihova buđenja, Bizanta (istočnoga carstva) kada je kršćanstvo već bilo prihvaćeno kao službena vjera.[7]
U vrijeme nedugo nakon prvog boravka Mesiha Isāa, alejhisselam, na Zemlji Rimska carevina bila je poprište mnogih burnih zbivanja između kojih nas ovom prilikom najviše interesuju vjerska gibanja unutar ovoga ogromnog prostora. U to vrijeme rimski vladajući krugovi kao i većina naroda baštinili su tradicionalnu mnogobožačku vjeru, u velikoj mjeri zasnovanu na vjerskoj tradiciji antičke Grčke. Ali, ogromni duhovni podsticaj istinske vjere Allahove izazvan djelom Mesiha Isāa, alejhisselam, izazvao je snažne vjerske procese čiji su talasi počeli podrivati vjersku osnovu Rima. Mnogobožački autoriteti Rima morali su se suočiti sa egzistiranjem tri izražene vjerske skupine, jevreja, kršćana i muslimana,[8] u svojoj državi, čijeg su se djelovanja ozbiljno plašili. Zavedeni od strane prokletoga Iblisa i njegovih vojski započeli su sa brutalnim progonima pripadnika svih ovih skupina. Tako su prve decenije i stoljeća nakon prvog boravka Isāa, alejhisselam, uglavnom bili obilježeni žestokim progonima svih monoteista na područjima pod rimskom upravom.
U tim teškim vremenima[9] živjeli su u maloazijskom gradu Efsusu[10] mladići, čestiti vjernici, muslimani, koji su predmet našega interesovanja. Izgleda da je u tom gradu živio značajan broj muslimana, Isāovih, alejhisselam, valjanih sljedbenika. Međutim, nad njima i njihovom vjerom stalno je visila prijetnja brutalnih rimskih progona. Stanje se naročito zakomplikovalo kad je u grad stigao vladar Dekjanus.[11] Dekjanus je odmah izdao naredbe o najstrožijoj zabrani prakticiranja Isāove, alejhisselam, vjere i o obaveznom prinošenju žrtava rimskim božanstvima. Pretpostavljamo da je jedan broj vjernika ostao dosljedan i radije, hvala dragome Allahu, odabrao šehadet (mučeničku šehidsku smrt) negoli javno prakticiranje mnogoboštva, dok su mnogi među njima morali prikrivati svoju istinsku vjeru i javno se prikazivati mnogobošcima. Naši mladići su, kako se prenosi, bili sinovi uglednih ljudi bliskih Dekjanusu i po tome su osnovu i oni sami bili dio Dekjanusove dvorske svite. Čak se prenosi i to da su oni bili neposredni Dekjanusovi savjetnici. Živeći u takvoj sredini i obavljajući takve funkcije, bili su prisiljeni da kriju svoju islamsku vjeru. Vremenom su, družeći se međusobno, otvorili svoja srca jedni drugima i, shvativši da su svi muslimani, postali su nerazdvojni. Kriomice su, možda čak i na skrovitim mjestima u Dekjanusovu dvoru, padali dragome Allahu na sedždu. Jedne prilike se, po Allahovu dopuštenju, desilo da ih je neki uhoda otkrio za vrijeme ibadeta i prijavio ih Dekjanusu. Silnik je bio prepun bijesa, ali je ipak osjećao izvijestan respekt prema njihovim porodicama i, nadajući se da će se ''urazumiti'', ostavio im je rok od tri dana da se vrate ''vjeri cara svoga i predaka svojih''. Pošto je u ta tri dana Dekjanus namjeravao da napusti grad radi obilaska nekih drugih područja, mladići su vidjeli u tome svoju šansu. I pored svih pritisaka i kontrola kojima su bili izloženi, uz pomoć dragoga Allaha, uspjeli su se tajno sastati i dogovoriti se da zajedno pobjegnu iz grada jer su svi bili čvrsti u vjeri i ni na kraj pameti im nije bilo da prihvate mnogoboštvo. Pomoć plemenitog Gospodara svih svjetova svuda ih je pratila, pa su se uspjeli neopaženo izvući iz grada i sastati se na jednome mjestu izvan gradskih zidina. Sa istinskim pouzdanjem u dragog Allaha mladići su pošli na svoj put hidžre čvrsto riješeni da se ne vraćaju kući sve dotle dok prilike ne postanu bolje. Iz straha da ne bi bili opaženi nisu mogli uzeti konje, pa su morali ići pješice. Hodili su kroz divljinu najbrže što su mogli u želji da izmaknu što dalje od grada. Međutim, budući da su znali da će ih, iako imaju tri dana prednosti, Dekjanusovi progonitelji na konjima lahko stići i pohvatati, jasno im je bilo da se negdje moraju sakriti, i to negdje gdje ih niko neće moći pronaći barem dok bijes Dekjanusova malo ne splahne i pažnja tragalaca ne popusti. Išli su što su mogli dalje od uobičajenih puteva pa nikoga nisu sretali. Tako je bilo sve dok nedaleko od sebe ne primijetiše jednoga pastira koji je napasao stado ovaca. Vjerovatno u želji da od njega kupe hrane i dobiju informacije, ne htjedoše ga izbjeći već sa njim malo porazgovaraše. Oštroumni pastir je odmah uočio da su njegovi sagovornici bjegunci, pa su oni, pouzdavši se u dragoga Allaha, odlučili kazati mu punu istinu o sebi i svome bijegu od Dekjanusovog zuluma. Ispravnost njihove odluke da se oslone na dragoga Allaha i pastiru otvore svoja srca odmah se potvrdila jer je i čestiti pastir otkrio da je musliman, predan dragom Bogu i sljedbenik Isāa, alejhisselam. Zamolio ih je da i njega prime u svoj džemat (zajednicu) odlučivši da do kraja bude s njima, a oni su, naravno, s radošću na to pristali. Posjedili su još malo na tom mjestu u savjetovanju šta da čine i u kome pravcu da idu. Pastir je imao najbolji prijedlog. Rekao im je za jednu pećinu, koja je bila nedaleko od mjesta na kome su se nalazili, gdje je on ranije znao sklanjati ovce za vrijeme jake grmljavine i kiše. Iako su još uvijek bili isuviše blizu Efsusa ipak su odlučili da prihvate pastirov prijedlog jer se pećina, vjerovatno, nalazila u brdima podalje od svih uobičajenih puteva u jednom slabo pristupačnom kraju, a i pastir je bio ubijeđen da osim njega možda niko drugi i ne zna za nju.[12] Mada neke predaje kažu da je pastir jednostavno ostavio ovce da se kasnije nakon ispaše same vrate svome vlasniku, nama izgledaju prihvatljivije one koje kažu kako su oni sačekali na zakazanome mjestu dok pastir ne vrati ovce vlasniku i potom im se pridruži. Ovog smo mišljenja prvo jer je riječ o čestitim vjernicima koji nikako nisu htjeli iznevjeriti povjerenje koje je vlasnik stada imao u pastira i drugo zato što bi povratak samih ovaca u grad mogao navesti progonitelje da pođu u tome pravcu i potraže nesavjesnoga pastira.
Kad su se ponovo sreli na zakazanom mjestu i krenuli, svi zajedno se iznenadiše kad ugledaše kako ih slijedi pastirov vjerni pas, čuvar ovaca. Pobojali su se da ih pas lavežom ne oda progoniteljima pa su ga više puta pokušavali otjerati sve dok se nije desilo čudo, jasno znamenje dragog Allaha, kad je plemenita životinja progovorila ljudima razumljivim govorom. Mubarek pas[13] ih je upitao zašto ga uporno od sebe tjeraju kada je i on, kao i oni, spoznao dragoga Boga, svoga Gospodara, i kad želi da bude zajedno s njima na putu istine. Ushićeni i neizmjerno obradovani ovim veličanstvenim znamenjem prihvatili su psa u svoje društvo i brzo krenuli u pravcu pećine. Stigavši tamo, smjestili su se ispred pećine i malo se odmorili i okrijepili. Kad je pala noć ostavili su psa da stražari na ulazu u pećinu kako bi ih mogao na vrijeme upozoriti ako bi se neko počeo približavati, a oni se uputiše dublje ka njezinoj unutrašnjosti. Vjerna životinja je zalegla na mjestu gdje joj je rečeno ispruživši svoje prednje šape i čuvajući stražu, dok su oni pronašli jednu pogodnu odaju u sredini pećine i tamo se smjestili. Budući da su bili umorni brzo su zaspali. Dragi Allah je Onaj koji uzima duše onih koji umru kao i onih koji spavaju, pa zadržava duše umrlih kod Sebe, a vraća duše usnulih da se bude i borave na ovom svijetu do ispunjenja određenog im roka,[14] a kako u ovome slučaju uzvišena volja Njegova bi da mubarek mladići i njihov pas ostanu u snu tri stotine i devet lunarnih zemaljskih godina, oni utonuše u san koji će potrajati čitava tri stoljeća.
U međuvremenu se u gradu saznalo za njihov bijeg. Dekjanus je sakupio veliki broj konjanika i poslao ih da detaljno pretražuju okolinu kako bi ih što prije pronašli.
Kršćanska tradicija i jedan dio muslimanskih predanja kažu da su Dekjanus i njegovi progonitelji pronašli pećinu i zatekli ih u snu, a onda je zločinac odlučio kazniti ih tako da zazida ulaz u pećinu i žive ih zatrpa. Zlurado je razmišljao o njihovoj boli i očaju sutradan kada se probude i ustanove da su osuđeni na polaganu smrt u blokiranoj pećini, ali on ni zamisliti ne mogaše kakvo je samo veličanstveno znamenje u njima plemeniti Gospodar svih svjetova odredio čovječanstvu dati. Dvojica vjernika iz Dekjanusove pratnje koji su sakrivali svoju vjeru duboko pogođeni sudbinom mladića odlučiše ostaviti skriveni haber (vijest) o njima za buduće generacije. Inkognito urezaše njihova imena, rodove i opis svih događaja na jednu olovnu ploču koju su stavili u olovni kovčezić i tajno uzidali u jednom kraju zida kojim je zatvoren ulaz u pećinu. Pećina je ostala zazidana i njezini stanovnici zaboravljeni sve dotle dok, voljom dragoga Allaha, neposredno prije nego je došlo vrijeme buđenja mladića, jednom čovjeku nije na srce spuštena misao da kamenje iz zida iskoristi za gradnju vlastite štale ili drugoga objekta. Srušio je zid, ali ne i onaj njegov dio gdje je bio uzidan kovčezić sa pločom, i tako otvorio ulaz u pećinu. Nije imao nikakva interesa da ulazi unutra pa u tmini pećine nije primijetio niti psa koji je ležao sasvim blizu, a kamoli mubarek mladiće koji su bili dublje unutra. Kratko nakon toga mladići su se, Allahovom voljom, probudili. Uglavnom ovako o ovome govore kršćanske tradicije i uz njih jedan dio muslimanskih predanja.
Ali, iako naprijed pomenuti tok događaja manje više nalazimo u svim muslimanskim predanjima do kojih smo mogli doći, osim jednoga, nama je ipak logičnije i prihvatljivije mišljenje koje pronalazimo u tome preostalome izvoru, a po kome ni Dekjanus, ni bilo ko drugi, nije mogao naći pećinu i mubarek stanovnici pećine su bili skriveni sve do vremena njihovog buđenja. Naime, ovakvoga smo mišljenja, naravno ne negirajući sve ono što su čestiti i plemeniti Allahovi robovi uistinu o tome govorili, zbog toga što nas ono neobično kretanje Sunca asocira na to da otvor pećine nije bio zazidan, jer ako je zazidan onda se uopće ne vidi pećina i začudno kretanje Sunca nikako se ne bi moglo za nju vezati, dok je međutim, Kur'anom je časnim jasno[15] rečeno:
 
... I ti si mogao vidjeti kako Sunce, kada se rađa, obilazi pećinu s desne strane, a kada zalazi zaobilazi je s lijeve strane, a oni su bili u sredini njezinoj. To je dokaz Allahove moći ... (18:17)
 
Dakle, Kur'an časni kaže da bi eventualnom promatraču bilo sasvim vidljivo da Sunce zaobilazi pećinu sa desne strane pri izlasku i lijeve pri zalasku. Mi ovo razumijevamo kao znak da je pećina bila prepoznatljiva, kao i začudno kretanje Sunca oko nje, a to nikako nije mogla biti sa zazidanim ulazom, jer bi tada izgledalo da Sunce kruži oko neke stijene, a ne oko pećine. Isto tako, Kur'an nam govori i o jezovitome prizoru koji bi srce napunio strahom bilo kojemu eventualnom posjetitelju pećine, što opet može asocirati na to da se u pećinu moglo ući i otvor joj, prema tome, nije mogao biti zazidan.
Sve ovo je, ponavljamo, naše shvatanje i naše mišljenje koje imamo bez ikakve želje da, ponavljamo i to, negiramo ono što su velikani među muslimanima uistinu o tome rekli, a dragi Allah najbolje zna.
U svakom slučaju, mubarek mladići i njihov pas su snili mirnim i neometanim snom u jednome ''zamrznutom'' ambijentu koji je remetio samo povremeni dolazak meleka koji su okretali tijela spavača.[16]
Prolazile su godine, decenije i stoljeća. Vrijeme progona i patnji u Rimskom carstvu neumitno je prolazilo i sve više je Isāova, alejhisselam, vjera dolazila do izražaja, sve dok se na kraju, u doba imperatora Konstantina, nije dogodilo da njezina iskrivljena kršćanska varijanta, bude proglašena za zvaničnu i službenu vjeru Rimskog carstva. Nažalost, desilo se da iskrivljena varijanta Isāove, alejhisselam, istinske vjere, imenovana kao kršćanstvo, bude nametnuta za državnu vjeru čitavog carstva (dragi Allah zna svu savršenu mudrost i ljepotu Njegovog dopuštenja da se tako desi), pri čemu je istinska Isāova, alejhisselam, vjera iskrene i potpune predanosti jednome i jedinome uzvišenom Bogu (islam) zvanično bila potisnuta. Ali, i pored ovih i ovakvih historijskih činjenica, ipak je izvorni islam, čista vjera Mesiha Isāa, alejhisselam, bio prisutan u Rimskom carstvu.[17] Ajeti časnoga Kur'ana koji ljude iz grada Efsusa u vrijeme buđenja spavača prikazuju kao vjernike[18] daju nam, ako smo ih dobro razumjeli i protumačili, neoboriv dokaz da je u toj provinciji Bizanta bio pretežan broj pravih Isāovih, alejhisselam, sljedbenika, dakle muslimana. Moguće je čak možda i to, a dragi Allah najbolje zna, da je tadašnji vladar Bizanta[19] ispravno shvatao Isāovu, alejhisselam, vjeru i tako i sam bio jedan od istinskih vjernika, muslimana.[20]
U svakom slučaju predanja nam kazivaju kako je u to vrijeme među vjernicima bila poprilično raširena sumnja u proživljenje ljudi nakon smrti, odnosno njihovih tijela, jer se smatralo da je onosvjetski život samo život duša i da će tako samo duše, a ne i tjela, biti proživljene. To je svakako brinulo ispravno upućene vjernike i po svemu sudeći mnogi su od njih svesrdno i ustrajno upućivali dove dragome Allahu da milošću Svojom vjernike uputi na ispravno vjerovanje i po ovom pitanju. Dragi Allah, Svemilosni (Rahman), Milosni (Rahim) odredio je da te dove budu ispunjene i tako se desilo da su se naši mladići nakon proteka tolikih godina ponovo pojavili u ovosvjetskome toku historije čovječanstva.
Kad su se probudili, vjerovatno su po izvijesnom stepenu utrnuća i blagoj ukočenosti njihovih udova zaključili da su neuobičajeno dugo spavali. Razgibavajući se pokušavali su odgonetnuti koliko dugo su spavali. Naravno, nisu ni pomišljali da bi im san mogao trajati više od par desetaka sahata, pa su sva njihova razmišljanja išla ka dužini sna iskazanoj u sahatima. Uglavnom procijeniše da su spavali jedan dan, ili možda jedan dio dana. Jedan od njih bi zadužen da inkognito ode u grad i donese im čiste (halal) hrane. Kada je izašao iz pećine, ono što je vidio izuzetno ga je zbunilo. Planine i doline su istina bile iste onakve kakve ih je oduvijek pamtio, ali su svi detalji bili na neobjašnjiv način poremećeni. Hodeći ka gradu, neizrecivo zbunjen, vjerovatno je sam sebi u mislima postavljao pitanja kao što su na primjer: gdje je nestalo ono veliko drvo pored kojeg smo jučer prošli, kako je samo za jednu noć mogao biti iskopan ovoliko velik bunar, odakle onaj palminjak tamo kada ga još jučer nije bilo, i tome slično. Stigavši u grad njegova narastajuća zbunjenost dosegla je šokantni vrhunac kad je na ploči postavljenoj iznad ulazne kapije jasno pročitao natpis: La ilahe illallah ve Isā rūhullah.[21] Nije mogao da povjeruje, protrlja oči i opet pogleda, i uvjeri se da natpis uistinu stoji. Zbunjen uđe u grad pitajući se u sebi kako je to moguće kada bi jučer bio ubijen svako ko bi tako nešto samo i pomenuo, a kamoli postavio ploču sa takvim natpisom na javnome mjestu. Idući dalje bivao je sve više zbunjen jer je uočio da jegrad bio totalno drugačiji: zgrade, ulice, raspored objekata - sve se izmijenilo, i to samo za jednu jedinu noć. Nikoga od ljudi nije mogao prepoznati, a i njihov jezik je imao neki čudan akcent. Kada je kupljenu hranu pokušao platiti novcem koji je imao kod sebe suočio se sa začuđenim pogledima trgovca i pitanjem da li je to on pronašao kakvo blago iz starih vremena. Ništa mu nije bilo jasno. Kakvo blago, pa to su samo uobičajeni srebrni dukati, ništa neobično. Govorio je trgovcu da su srebrnjaci njegovi, da ih je jučer iz svoje kuće uzeo, ali trgovac je samo ponavljao pitanje i uporno ga ubjeđivao da kaže gdje je to blago, ujedno ga fiksirajući pogledom sa očitim nastojanjem da pronikne da li je njegova mušterija luda, ili je prepredenjak, ili ga pak pravi budalom. Sve ovo je privuklo pažnju i drugih ljudi koji su zbunjeno i znatiželjno gledali u srebrnjake iz davno minulih vremena i u čudnoga neznanca koji je uporno ponavljao da je novac njegov i da ga je još jučer uzeo iz svog doma. Na kraju, moguće pozvani od nekog od prisutnih, stigoše i gardisti. Trgovac im reče da je ovaj neznanac našao blago sa zlatnicima i srebrnjacima iz davnih vremena, ali uporno to negira ili zato što je lud, ili što je lukavi prepredenjak koji imitiranim ludilom želi izbjeći prijavljivanje blaga vlastima i plaćanje obaveznoga zekata (poreza) na njega. Gardisti su odlučili da ga sprovedu u palatu pred gradskoga vladara, da on donese odluku o ovome čudaku. Kada ga vojnici povedoše sa sobom, mladić se u sebi jako uplašio jer je znao da će ga Dekjanus sigurno prepoznati. Strah mu je navirao, ali su mu snažna vjera i tevvekul (pouzdanje) u dragoga Allaha učvrstili srce i u njeg ulili hrabrost. Bio je spreman na šehadet, ali su mu prizori koje je mogao vidjeti dok ga vojnici provodiše kroz gradske ulice davali išaret da možda mučenička smrt i nije neizbježna. Naime, i dalje sa čuđenjem i ogromnom zbunjenošću, ustanovio je da nigdje ne vidi niti jednoga jedinog idola, a još jučer grad ih je bio pun, tamo gdje je jučer stajao veliki idolopoklonički hram sada je bila sasvim druga zgrada. Razmišljao je da nije možda Dekjanus otišao u svoju prijestonicu, a da lokalni vladar, kojega je on postavio, nije idolopoklonik. Da se nešto veliko, izuzetno veliko zbilo, nešto što daje objašnjenje svim ovim čudnim stvarima koje je vidio još od izlaska iz pećine, već mu je prilično bilo jasno, a u to se potpuno uvjerio kad su ga vojnici uveli u palaču. On, koji je toliko boravio u Dekjanusovoj palači i znao svaki njezin kutak, osvjedočio se da to niti izbliza nije ista palača. Strah je prestao i sada je samo sa velikim interesovanjem posmatrao šta će se zbiti, u srcu osjećajući da će mu dragi Allah vrlo brzo dati sva objašnjenja. Doveli su ga do gradskoga vladara, i naravno to nije bio Dekjanus. Vojnici su objasnili vladaru kako postoje ozbiljne indicije da je taj mladić pronašao blago iz davnih vremena, ali ga želi prikriti praveći se da o tome ništa ne zna. Čestiti vladar ga je blago pogledao i umirujućim riječima mu se obratio rekavši mu da je Allahov propis da država mora uzeti dio od svakoga blaga na ime zekata, te da ih interesuje samo taj dio, a ostatak mu niko neće oduzeti. I dalje zbunjen, ali sada već umiren budući da očevidno pred sobom ima čestitog i blagog upravitelja koji vjeruje u dragoga Boga i slijedi istinsku Mesihovu vjeru, čovjeka toliko različitog od zlog i pokvarenog nasilnika Dekjanusa, mladić je potanko ispričao svoju priču i priču svoje braće po vjeri. Veliko interesovanje sa kojim su upravnik grada i svi prisutni u njegovoj palati slušali izlaganje nepoznatoga mladića, pretvorilo se u istinsku vjersku oduševljenost kad se neko[22] dosjetio davne pripovijesti o nestalim mladićima iz Dekjanusovog doba i predanja da će se oni, voljom dragoga Boga, vratiti. Trnci su im svima prošli kroz srca i tijela. Uvjerili su se da je to veliko čudo dragog Boga i očevidno znamenje njima, jer pred njima stajaše mladić koji je živio i nestao prije tri stotine i kusur godina, a sada bijaše tu pred njima, mogli su ga gledati vlastitim očima, slušati njegov govor vlastitim ušima, mogli su ga rukama svojim opipati - pa ko bi onda uopće mogao posumnjati u proživljenje nakon smrti!?
U gradu je nastala velika pometnja. Svi su žurili da što prije dođu ispred upravnikove palate i vide mubarek mladića. Gradski vladar i vjerski učenjaci pitali su ga o njegovim drugovima i on je odlučio da ih sve skupa povede do pećine. Upravitelj, vjerski i ostali dostojanstvenici jahali su lagahno u društvu mladića putem kojim ih je on vodio, a velika masa svijeta je išla za njima. Ako je još kod njih i bilo kakvih sumnji one su se raspršile kada im je mladić putem potanko objašnjavao šta se sve izmijenilo protokom vremena, a nekih stvari o kojima je on govorio mogli su se sjećati najstariji stanovnici grada.
Kada su se primakli pećini, mladić ih je zamolio da ga puste da on sam ode do svojih drugova jer bi oni mogli pomisliti da su ih pronašli Dekjanusovi vojnici, pa su svi ostali malo dalje a on sam je pošao ka pećini, naravno noseći hranu i piće za njih i njihova psa.
Kada je ušao unutra svi su se obradovali jer su se već počeli brinuti za njega, a i već su počeli osjećati glad i žeđ. Dao im je vremena da se malo okrijepe i onda im je polahko objasnio šta se zbilo. Srca su im bila prepuna ljubavi (aška) i suze su im kvasile lica kada su, padajući na sedždu u nutrini pećine, zahvaljivali dragom Allahu na neizmjernoj milosti i blagodarnoj pažnji koja im je pružena. Zaista bijahu oduševljeni saznanjem kakvu im je samo počast Uzvišeni podario i kakvo je veličanstveno znamenje ljudima u njima dao, ali onda osjetiše zebnju u srcima jer se vjerovatno sjetiše veoma sličnog slučaja sa Allahovim miljenikom, vjerovjesnikom Uzejrom, alejhisselam, koji je u davna vremena bio usmrćen u vremenu od stotinu godina i nakon toga proživljen.[23] Dobro su znali kako su neki ljudi, nažalost, pogrešno protumačili čudo dato Uzejru, alejhisselam, i počeli ga, neuzubillah, smatrati sinom dragoga Allaha, a identično zastranjenje mnogih u pogledu Mesiha Isāa, alejhisselam, bilo je dio njihove (nažalost danas je i naše) svakodnevice. Zato se uplašiše da se nešto slično ne desi i u njihovom slučaju - da ih ljudi u neznanju ne počnu smatrati Božijim sinovima ili slično tome, neuzubillah. U takvome stanju svi su zajedno uputili dovu dragome Allahu da ih od toga sačuva i uzme ih sa ovoga svijeta. Milostivi im se odazvao, pa su im meleki ponijeli duše njihovu Gospodaru, a tijela su im ostala, koliko je nama poznato, u pećini.[24] Naravno, jaki su razlozi da se nimalo ne sumnja u to da je i njihov plemeniti pas skupa s njima dosegao one stepene milosti i ljubavi dragoga Allaha koje mu priliče prema savršenoj odredbi Gospodara svih svjetova.
Prema tome, poznato je da ih je dragi Allah, nakon što su Mu uputili dovu, ponovo uzeo sa ovog svijeta na rok koji je On odredio. Međutim, ne zna se tačno kad se to zbilo, tj. ne zna se, barem koliko mi znamo, koliko su oni vremena proveli sa svojim narodom nakon njihova buđenja pa do ponovnog nestanka.
Predanja su različita. Tako jedni vele da su nestali odmah čim se njihov drug vratio, tako da svijet nikoga od njih, osim jednoga, nije vidio. Drugi vele da su gradski vladar i vjerski mudraci ušli u pećinu, pronašli uzidanu olovnu kutijicu sa pločama na kojima je bio natpis o njima,[25] susreli se s njima i popričali, i kada su ih napustili, i pećina i mladići su ponovo skriveni da ih niko više nije mogao naći. Treći opet kazuju kako je sve njih narod vidio i da su oni boravili neko vrijeme u gradu, pa je čak i dobri car Tendosis[26] stigao iz Konstantinopolisa da se s njima sretne i porazgovara, i da su se oni tek nakon svega toga vratili u pećinu i bili ponovno skriveni.
Dragi Allah najbolje zna, a nama se čini da oni ipak nisu tek tako naprasno nestali nakon buđenja zbog toga što ajeti časnog Kur'ana jasno kažu kako je njihov slučaj jasno i očevidno Allahovo znamenje ljudima i pouka da je proživljenje nakon smrti istina u koju nema sumnje.[27] Odatle smo mišljenja, a dragi Allah najbolje zna, da su oni doista boravili sa svojim narodom jedan period vremena, vjerujemo dovoljno dugačak da bi većina ljudi primila pouku, prije nego im je ispunjena dova da budu ponovo uzeti sa ovoga svijeta.
Nakon njihovoga ponovnoga povlačenja u pećinu i nestanka, kako nam časni Kur'an kaže, ljudi su bili u dilemi kako da obilježe to mubarek mjesto Allahova znamenja i pouke. Tako su jedni predlagali da se na samom ulazu u pećinu podigne ograda, ali je prevladalo mišljenje onih koji su govorili da se tu sagradi mesdžid, kuća u kojoj se dragome Allahu na sedždu pada, u kojoj se Njega spominje, hvali, slavi i veliča. Tako je na ulazu u pećinu podignut mesdžid, a mislimo da je tom prilikom postavljena i kamena ploča sa uklesanim imenima mladića i pripovijesti o njima za pouku budućim generacijama. Dragi Allah zna najbolje. Njemu neka je svaka slava i hvala.
 
* * *
 
Nakon ove digresije vraćamo se kazivanju o Resulullahu, Muhammedu, alejhisselam.
Kada su sljedbenici Knjige bili informisani o onome što je Muhammedu, alejhisselam, objavljeno kao odgovor na njihova pitanja, kao što ranije rekosmo, nisu mogli ništa drugo do potvrditi punu istinitost i sklad sa onim što oni imaju, ali, i pored još jednog očevidnog znaka, Kurejšije opet odbiše povjerovati.
Vezano za ovaj događaj, Židovi su nekom drugom prilikom Poslaniku prebacili da se ajet Kur'ana koji kaže o tome da je čovjeku dato o duši malo znanja na njih ne odnosi, jer se kod njih nalazi Knjiga Tevrata u kojoj je dato znanje o svemu, što pokušaše potkrijepiti citiranjem sljedećeg kur'anskog ajeta:
 
Mi smo Mūsāu Knjigu dali da učinimo potpunom blagodat onome koji će prema njoj postupati i kao objašnjenje svemu i kao uputu i milost, da bi oni povjerovali da će pred Gospodara svoga stati. (6:154)
 
Ali, Objava ih je demantirala i objelodanila njihovo pogrešno tumačenje pomenutoga ajeta, naglasivši da su Riječi Božije nepresušno vrelo savršene i neograničene mudrosti i ljepote koje ne može biti obuhvaćeno ničim, pa ni objavljenom Knjigom:
 
Allahovo je sve na nebesima i na Zemlji! Allah je, uistinu, nezavisan i hvale dostojan. Da su sva stabla na Zemlji pisaljke, a da se u more, kada presahne, ulije još sedam mora, ne bi se ispisale Allahove riječi; Allah je, uistinu, silan i mudar. (31:26,27)
 
Muhammed, alejhisselam, im je tada objasnio da se ajetom u kome se kaže da je u Tevratu pouka o svemu, u stvari hoće kazati kako je u Tevratu, kao i u Zeburu, Indžilu i Kur'anu, sadržana pouka o svemu što je ljudima potrebno za spasenje na onome svijetu, a da se time ne želi kazati kako je cjelokupno neograničeno Znanje dragoga Allaha sažeto u ograničenoj knjizi, pa makar riječ bila i o Njegovoj objavljenoj Knjizi, jer je to apsolutno nemoguće i nezamislivo. Na kraju je Resulullah, alejhisselam, završio diskusiju podsjetivši Židove da oni svakako u Tevratu imaju sve što im treba da budu upućeni, samo ako se htjednu pridržavati onoga što tamo piše.
[1] U Evanđelju po Barnabi smo na jednome mjestu pročitali da je, navodno, Isā, alejhisselam, izjavio da bi bilo idealno, kada bi to čovjek mogao, zahvaljivati dragom Bogu za svaki dah koji udahne i izdahne. Mislimo da je ovo istinita mudrost, zaista ispravno prenešena od Mesiha Isāa, alejhisselam, a dragi Allah najbolje zna.
[2] Čini nam se da je razlog malog i ograničenog znanja čovjeka o duši, kao i velike tajnovitosti glede toga, u činjenici da bi veće čovjekovo znanje dovelo do očevidnosti fenomena koji spadaju u gajb i u koje treba vjerovati. Dakle, vjera podrazumijeva da dragi Allah bude skriven, kao i meleki i drugo što spada u gajb. Mislimo da se isto odnosi i na dušu i da je stoga o njoj dato ljudima malo znanja. Naravno, ovo je samo jedno razmišljanje ograničenog i slabog pojedinca sa malo znanja, a dragi Allah najbolje zna.
[3] Vjerujemo da je riječ o starome svijetu, tj. o Arabiji, Africi i Evroaziji, budući da u ta drevna vremena tzv. novi svijet (dvije Amerike i Australija) nije bio poznat, a dragi Allah najbolje zna.
[4] Saglasno prethodnoj fusnoti mišljenja smo da su te dvije tačke afrička ili evropska obala Atlantika, odnosno azijska obala Pacifika, a dragi Allah najbolje zna.
[5] U judeo-kršćanskoj tradiciji ova dva naroda su imenovana kao Gog i Magog.
[6] Pred Sudnji Dan oni će, Allahovim dopuštenjem, izaći i načiniti veliku pustoš na Zemlji. To je jedan od velikih predznaka Sudnjeg Dana o čemu nam govore vjerodostojni hadisi, a to čak ističe i časni Kur'an tako da o tome sumnje nema.
[7] Ova vremenska i prostorna lokacija izvedena je, kako rekosmo, iz ovih dodatnih izvora, pa, pošto časni Kur'an o tome ne govori, nije isključena ni mogućnost da se ovo sve desilo u nekom drugom vremenu i na nekom drugom mjestu. Kako god bilo, mišljenja smo da vrijeme i mjesto ovih događanja nisu ni bitni (na to nas upućuje kur'anska šutnja o tome), bitna je pouka koja se iz njih da izvesti. Dragi Allah zna najbolje.
[8] Pod izrazom ''muslimani'' ovdje se misli na valjane sljedbenike Mesiha Isāa, alejhisselam, koji su, priznajući da je Mesih Isā Allahova riječ spuštena Merjemi i da je on ''Ruh (Duh) od Allaha'' (vidjeti Kur'an, 4:171), u tome vidjeli samo veliku ljubav dragog Allaha prema Isāu, alejhisselam, samo velike stepene bliskosti i počasti kojom ga je Gospodar svjetova počastio, te su ga smatrali samo Allahovim miljenikom i poslanikom, čvrsto i beskompromisno negirajući da je on Božji sin, neuzubillah. O svim ovim vjerskim skupinama opširnije smo govorili u kazivanju o Mesihu Isāu, sinu Merjeminu, alejhisselam.
[9] Kršćanska tradicija govori da su mladići pobjegli u pećinu u doba rimskog imperatora Decijusa (vladao oko 250. godine nakon Mesiha Isāa, alejhisselam), a da su se probudili u doba bizantskog imperatora Teodozijusa II (vladao nad Bizantom od 408. - 450. godine nakon Isāa, alejhisselam). Dakle, prema njihovoj tradiciji mladići su spavali oko 150 do 200 sunčevih godina, a mi znamo da su spavali 300 sunčevih (solarnih) godina, odnosno 309 mjesečevih (lunarnih) godina, što nam Kur'an sasvim precizno kaže. Ako pretpostavimo da su se oni zaista probudili u doba Teodozijusa II, to znači nikako nisu mogli zaspati u doba Decija, već negdje u periodu od 110. do 150. godine nakon Isāa, alejhisselam. Zbog toga smo mi njihov ulazak u pećinu vremenski locirali otprilike u ovome periodu, a dragi Allah najbolje zna.
[10] I ovdje postoje neslaganja. Kršćanska tradicija govori da su oni živjeli u gradu Efesu (bio je smješten u zapadnom dijelu današnje azijske Turske, nedaleko od grada Izmira). Mi smo međutim preuzeli mišljenje muslimanske tradicije po kojoj su oni živjeli u gradu Efsusu (u jugoistočnoj Turskoj, nedaleko od grada Tarsusa, obale Sredozemnog mora i granice Sirije). Interesantno je spomenuti i to da se u muslimanskoj tradiciji javlja i mišljenje da oni uopće nisu živjeli u Maloj Aziji već u Jordanu nedaleko od antičkog grada Petre. U svakom slučaju pravu istinu samo dragi Allah zna.
[11] Mada bi ovo ime moglo navesti na pomisao da je to bio imperator Decije (Decijus), mi ipak ostajemo na našem stavu koji smo istakli u prethodne dvije fusnote, tako da mislimo da nije riječ o njemu, odnosno da se to nije zbilo oko 250. godine, već oko 110. - 150. godine nakon Isāa, alejhisselam. Interesantno je reći da u muslimanskoj tradiciji ima jedna predaja koja navodno potječe od hazreti Alija ibn Ebi Taliba, prema kojoj Dekjanus uopće nije bio rimski već perzijski vladar. Međutim, pošto većina muslimanskih predaja do kojih smo mi došli navodi da je Dekjanus ipak rimski vladar mi smo tako ostavili, naravno nimalo ne sumnjajući u istinitost onoga što je hazreti Ali zaista govorio, a samo dragi Allah istinu zna.
[12]Ovo je samo pretpostavka. Moguće je i to da su prosto bili nadahnuti da se upute ka pećini. Kako je uistinu bilo dragi Allah najbolje zna.
[13] U predanjima se navodi da je pas bio crno šaren i da mu je ime bilo Kitmir. Dragi Allah zna najbolje.
[14] Kur'an, 39:42.
[15] Misli se na jasnoću prijevoda Kur'ana, a da li bi se originalni kur'anski ajeti mogli i nekako drugačije prevesti - to prevazilazi naše znanje. Zaista smo ove pameti mišljenja koje smo i naveli, a dragi Allah zna najbolje.
[16] Mada to nije nigdje, barem prema našem znanju, eksplicitno rečeno, ipak nam se čini da je i tijelo psa na isti način čuvano od povreda zbog dugog pritiskanja stalno iste površine. Dragi Allah najbolje zna.
[17] Možda bi i učenje Arija (Arijanizam) moglo biti dobar primjer prisutnosti izvornoga Isāovog, alejhisselam, islama u oba rimska carstva u većoj mjeri nego što se to inače smatra, a dragi Allah najbolje zna. O ovome je govoreno u kazivanju o Mesihu Isāu, alejhisselam.
[18] Koliko je nama poznato za njih se ne koriste izrazi ''jehudija'' (jevrej) ili ''nasranija'' (kršćanin), a i Bogomolja koju su podigli imenovana je kao ''mesdžid'' – dakle kao mjesto činjenja sedžde, tj. mjesto obavljanja namaza. Sve ovo, prema originalnom izražaju Kur'ana, upućuje ne na jevreje ili kršćane, već na muslimane. Dragi Allah najbolje zna.
[19] Pretpostavljamo, kao što je i ranije navedeno, da je to car Teodozije II (Teodozijus II), a dragi Allah najbolje zna.
[20] U muslimanskim predajama na bazi kojih ovo govorimo nalazimo ovakvu informaciju o njemu, pa smo tako i naveli, a dragi Allah najbolje zna.
[21] Značenje je: ''Nema boga osim Allaha, i Isā je Rūh (Duh) od Allaha''. Mada nekome na prvi pogled ovaj izraz može izgledati Bogohulnim, ipak je on kur'anski (4:171) i prema tome sasvim istinit. Naravno da to apsolutno isključuje bilo kakvu, neuzubillah, božanstvenost Mesiha Isāa, alejhisselam, već je samo izraz velike Allahove ljubavi i veoma visokog stepena koji kod Njega rob plemeniti Mesih Isā, sin Merjemin, alejhisselam, uživa. Već smo u jednoj od prethodnih fusnota o ovome govorili, ali nije naodmet svaki put to jasno i ponoviti, budući da je širk izuzetno velika opasnost. Slavljen neka je dragi Allah, Bog osim Koga drugoga boga nema.
[22] Ko su bile osobe koje su se dosjetile drevnoga predanja o nestalim mladićima koji će se opet pojaviti, da li je to bio sam upravitelj, da li prisutni učenjaci i svećenici, da li je to bio, kako jedna od predaja veli, mladićev pra-pra unuk kada mu je on pokucao na vrata (grad se ipak nije bio toliko izmijenio da mladić ne bi mogao znati kvart gdje je kuća u kojoj je nekada stanovao i pronaći njezino mjesto) – to dragi Allah zna, a za nas sada to zaista i nije bitno znati.
[23] Ovaj je veličanstveni događaj pomenut u Kur'anu (2:259), a više je o njemu rečeno u kazivanju o Uzejru, alejhisselam.
[24] Postoji jedna interesantna muslimanska predaja da je Resulullah, Muhammed, alejhisselam, jedne prilike poslao (putem Sulejmanovog, alejhisselam, vjetra nad kojim mu je dragi Allah dao privremenu vlast) hazreti Alija, Ebu Bekra, Omera i Ebu Zerra, Allahova milost nad svima njima i ostalim plemenitim dragome Bogu poslušnim stvorenjima, u pećinu da se susretnu sa ''ashabima kehfa'' tj. mladićima spavačima. Oni su se susreli i mladići su pred ashabima izgovorili šehadet i tako još jednom potvrdili svoj islam. Ovo predanje, dakle, kaže da mladići još nisu umrli, već su ponovo uspavani uz odredbu dragoga Allaha da se probude još dva puta: tada kada su im došli četverica ashaba, i još jednom pred Sudnji Dan kada će se susreti sa hazreti Mehdijem, i umrijeti nakon toga. Mada ova predaja možda nekom može izgledati čudnom i neprihvatljivom, mišljenja smo da je niti treba a priori odbacivati, niti slijepo prihvatati. Prema tome, da li im je pećina već sada postala kaburom, ili su ponovo u snu očekujući ponovno buđenje i onda smrt u budućnosti – to dragi Allah najbolje zna.
[25] Već smo rekli da je uziđivanje olovne kutije sa olovnim pločama samo jedno od predanja.
[26] Ovo ime bizantskog cara koje nalazimo u ovoj muslimanskoj predaji može asocirati da je to doista bio Teodozije (Teodozijus) II, a Allah dragi najbolje zna.
[27] Kur'an, 18:21.

 

Ocjena: 

Kazivanje o Muhammedu, alejhisselam, (VII dio): godine kušnje

Autor(i): 

Progoni

Kako je vremenom broj sljedbenika Muhammeda, alejhisselam, počeo rasti to su kurejšijske idolopokloničke vođe počele sve snažnije osjećati kako se ruše temelji njihove tradicije i njihovog načina života. Doživješi to kao atak na njihove interese i sve ono što im je sveto, oni započeše da sve više primijenjuju silu. Stepen i oblici nasilja koji su oni provodili nad muslimanima direktno su ovisili o bogatstvu dotičnog vjernika, odnosno o stepenu zaštite koju je on uživao od svoga roda ili plemena. Tako su se, u slučaju Poslanika i svih drugih muslimana koji su kao i on uživali snažnu zaštitu svojih plemena i rodova, idolopoklonički zalimi morali ograničiti samo na verbalne prijetnje i uvrede, te nastojanja da nagovore njihove rodove da ih prestanu štititi. Na isti način su morali postupati i sa onim muslimanima koji su bili bogati i ugledni, uz nastojanje da onemoguće njihovu trgovinu i daljnje sticanje prihoda. Međutim, nad siromašnim muslimanima, muslimanima robovima i muslimanima koji nisu bili zaštićeni rodbinskom ili plemenskom zaštitom vršeni su žestoki i brutalni progoni, u čemu se naročito isticao, ko drugi nego Ebu Džehl. On je bio i direktno odgovoran za šehidsku, mučeničku smrt Ammarovih roditelja Jasira i Sumejje. Na inicijativu Ebu Džehla Ammar i njegovi roditelji su bili izloženi strahovitom mučenju ne bi li se odrekli vjere u jednog Boga i povratili se vjerovanju u idole. Sve troje su herojski podnosili raznorazne muke ostavši do kraja čvrsti u svome islamu. Tom prilikom su na mukama umrli i tako šehidi postali Sumejja i Jasir, dok je sudbina njihovog mubarek sina Ammara bila da preživi te strahovite muke i postane jedan od najpoznatijih ashaba Muhammeda, alejhisselam.

Kako je ovo vrijeme otvorenih i brutalnih zločina nad nevinim ljudima samo zbog njihove vjere omogućilo pokvarenim ljudima poput Ebu Džehla da do kraja iskažu svu svoju zlobu, isto tako je omogućilo da se pokaže dobrota i plemenitost dobrih ljudi koji su se stavljali u zaštitu progonjenih. Veoma je poznat i upečatljiv primjer Ebu Bekra koji je po enormno visokim cijenama od mnogobožačkih vlasnika otkupljivao brutalnom nasilju izložene muslimanske robove i potom ih oslobađao. Tako je Ebu Bekr otkupio i onda oslobodio Amira ibn Fuhejru, siromašnog pastira koji je među prvima primio islam, a Amir je potom preuzeo brigu o Ebu Bekrovoj stoci. Neke druge prilike Ebu Bekr je šetajući primijetio Omera ibn Hattaba, tada još uvijek džahila, kako žestokim batinama nastoji prisiliti jednu svoju ropkinju muslimanku da se odrekne islama i povrati mnogoboštvu. Uspio je nagovoriti Omera da mu je proda i potom ju je oslobodio.

U historiji je posebno ostao zabilježen slučaj crnog roba iz Abisinije Bilala Habešija. Bilal je bio u vlasništvu Umejje, poglavara roda Džumah koji ga je mučio na posebno svirep način u nastojanju da ga natjera na odbacivanje islama. Svakodnevno bi ga u vrijeme najveće žege vezanog za četiri kočića i gotovo nagog ostavljao da leži na suncu, pa mu potom veliku stijenu navaljivao na prsa. Teški kamen je strahovito pritiskao Bilalov grudni koš prijeteći svakog časa da mu polomi rebra i skrši srce i pluća, tako da je on osim žege i žeđi trpio žestoke bolove, a za sve to vrijeme Umejja bi stajao iznad njega i ponavljao zakletve da će ga tako ostaviti sve dok ne umre ili se ne odrekne svoje vjere. Međutim, Bilal je samo ponavljao riječi: ''Ehad, Ehad (Jedan, Jedan)''; stalno na taj način svjedočeći svoj islam. Ova Bilalova kušnja je, milošću dragog Allaha, okončana kada ga je Ebu Bekr otkupio od svirepog Umejje i potom ga oslobodio. Snažnom, vitalnom i zdravom sinu Afrike nije bilo potrebno isuviše mnogo vremena da se potpuno oporavi. Kasnije je Bilal postao poznat kao mujezin Resulullaha, Muhammeda, alejhisselam, i svakodnevno je u njegovoj džamiji u Medini učenjem ezana pozivao muslimane na namaz.

S obzirom da su nekako u vrijeme ovih žestokih progona bili objavljeni ajeti časnoga Kur'ana koji su govorili o ashabima kehfa, u tome je svakako bila i pouka muslimanima da mogu, ako nema drugog izlaza, i izbjeći od svoga naroda koji ih stavlja na muke kako bi spasili sebe i sačuvali svoju vjeru. Vjerovatno da je i Resulullah, lično, uočio taj išaret od dragog Allaha u pomenutim ajetima, te je preporučio nezaštićenim i progonu izloženim muslimanima da izbjegnu iz Meke sve dok im dragi Allah ne podari olakšanje i zaštitu. Za utočište im je Muhammed, alejhisselam, odabrao Abisiniju,[1] zemlju u kojoj je kršćanstvo bilo zvanična državna vjera, a čiji je tadašnji kralj, Negus[2] bio nadaleko poznat kao pobožan, čestit i pravedan vladar koji nikome nepravde niti zuluma ne čini. Muslimani su od njega, Poslanik je to pouzdano znao, mogli dobiti punu zaštitu.

Abisinija

 

Slijedeći ovu preporuku jedan broj muslimana se prebacio u Abisiniju, a među njima su, između ostalih, bili hazreti Osman i njegova žena Rukajja, kćerka Poslanikova, zatim Ebu Huzejfa, Džafer ibn Ebi Talib i Ez Zubejr ibn El Avam. Bilo ih je ukupno oko osamdeset. Neki su otišli sami a drugi su poveli svoje žene i djecu.

Ta seoba, tzv. prva hidžra muslimana, bila je pažljivo pripremljena, obavljena u tajnosti i sasvim neočekivano, tako da su mekanski mnogobošci bili potpuno zatečeni. Dok su oni shvatili šta se desilo, u dalekoj prekomorskoj zemlji je već bila formirana i veoma dobro ugošćena velika grupa muslimana, grupa nad kojom oni više nisu imali niti najmanje kontrole. Takva situacija ih je plašila i oni su brže bolje skovali plan da pošalju delegaciju od dva čovjeka u Abisiniju sa izuzetno bogatim darovima za Negusa, njegove patrijarhe i ljude iz najjuže svite sa zadatkom da isposluju izručenje izbjeglih muslimana natrag u Meku.

I o ovim zbivanjima vam, poštovani čitaoci, prenosimo interesantan citat od Ebu Bekra Siradžudina:

... Iseljenici u Abisiniju bijahu lijepo primljeni. Imali su punu slobodu ispovijedanja svoje vjere. Bilo ih je ukupno osamdeset, ne računajući malu djecu koju su poveli sa sobom, ali nisu krenuli svi odjednom. Svoj bijeg su brižljivo pripremali i izveli tajno u malim grupama. Da su znale za njihov plan, njihove porodice bi ih spriječile, a bile su kadre to učini­ti. Ali, oni su krenuli potpuno neočekivano, tako da ovi nisu shvatili o če­mu je riječ sve dok cijela grupa vjernika nije stigla na svoje odredište. Starješine Kurejšija su, međutim, odlučili da im ne dopuste da tamo osnuju opasnu zajednicu, van njihova nadzora, koja bi se mogla udeseto­rostručiti ako im se pridruže ostali preobraćenici. Stoga su na brzinu sko­vali plan, pripremili dosta poklona za koje su znali da ih Abisinci najviše cijene. Kožne predmete su voljeli iznad svega, pa su stoga sakupili ve­liki broj najljepših koža, dovoljno da bogato potkupe svakog Negusova generala. Bilo je i bogatih darova za samog Negusa. Potom su pažljivo odabrali dva čovjeka od kojih je jedan bio Amr ibnu l-As iz roda Sehm. Kurejšije su ih potanko uputili šta treba da rade: obavezno da pristupe svakom generalu pojedinačno i kažu: "Neki ludi mladi ljudi i žene iz na­šeg naroda izbjegli su u ovo kraljevstvo. Napustili su vlastitu vjeru, ne zbog vaše, nego zbog nekakve što su je izmislili, nepoznate i vama i na­ma. Uglednici iz njihova naroda poslali su nas zbog njih vašem kralju, s molbom da ih pošalje kući. Pa kad mu mi budemo govorili o njima, po­savjetujte ga da ih preda u naše ruke i da ništa ne priča s njima; jer nji­hov narod najbolje zna kako stvari stoje sa njima." Svi generali su prista­li, a dvojica Kurejšija su odnijeli svoje darove Negusu, tražeći da im izru­či useljenike iznoseći iste one razloge koje su iznijeli generalima, završa­vajući riječima: "Uglednici iz njihova naroda, njihovi očevi, amidže i ro­đaci preklinju te da im ih vratiš." Generali su prisustvovali prijemu i u jedan glas nagovarali Negusa da prihvati njegov zahtjev i izruči izbjeglice, utoliko prije što rodbina najbolje sudi o pitanjima svoje rodbine. Ali, Ne­gus je bio nezadovoljan i rekao je: "Ne, tako mi Boga, oni neće biti izda­ni - ljudi koji su zatražili moju zaštitu, i u mojoj se zemlji nastanili, i me­ne izabrali ispred sviju! Izručiti ih neću dok ih ne pozovem i ne ispitam o ovom što ovi ljudi govore o njima. Ako bude kako su rekli, onda ću ih izručiti, da bi ih vratili njihovu narodu. A ako ne bude, bit ću im dobar zaštitnik sve dok budu tražili moju zaštitu."

Potom je poslao po Poslanikove drugove, a ujedno okupio i svoje biskupe koji su ponijeli sa sobom svete knjige i razmotali ih oko prijes­tolja. Amr i drugi izaslanik nadali su se da će spriječiti susret izmedu Negusa i izbjeglica, a bilo im je zbilja u interesu da ga spriječe, čak i vi­še nego što su toga bili svjesni. Nisu ni pretpostavljali da ih Abisinci trpe samo zbog trgovačkih i političkih razloga, a da istovremeno sa omalo­važavanjem gledaju na njih kao na neznabošce, svjesni razlika koje ih dijele. Oni sami su bili kršćani, mnogi od njih predani vjernici; bili su kršteni, obožavali su Jednog Boga, u sebi su nosili svetu tajnu euharis­tije. Kao takvi, bili su osjetljivi na razlike između svetog i neznaboža­čkog, pa su stoga bili potpuno svjesni paganstva kod ljudi kakav je bio Amr. Utoliko je snažniji dojam na njih - a na samog Negusa ponajviše - ­ostavila sveta iskrenost i produhovljenost skupine vjernika koju tog tre­na uvedoše u kraljevsku odaju, a žamor čuđenja se začu među biskupi­ma i ostalima kad ustanoviše da pred njima stoje ljudi i žene sličniji nji­ma samima nego onakvim Kurejšijama kakve su prije toga sreli. Uz to su većinom bili mladi, a kod mnogih je bogobojažljivo držanje bilo na­glašeno izuzetnom prirodnom ljepotom.

Nisu svi iz nužde otišli u izgnanstvo. Osmanova porodica je odusta­la od pokušaja da ga natjera da opovrgne svoje vjerovanje, ali mu je Po­slanik i pored toga dozvolio da ode i povede sa sobom svoju ženu Ru­kajju. Njihovo prisustvo je bilo izvor snage za zajednicu prognanih. Džafer i Esma su bili još jedan par kojeg je bilo ugodno pogledati. Ebu Talib im je bio dobar zaštitnik. Izbjeglicama je, međutim, bio potreban neko da govori u njihovo ime, a Džafer je bio rječit govornik. Pored to­ga, bio je i izuzetna ličnost, pa mu je Poslanik jednom prilikom rekao: "Ti si nalik na mene po izgledu i po naravi.'' On ga je i izabrao da pre­dvodi zajednicu prognanika. Privlačnost i razboritost koje su krasile Džafera, umnogome je upotpunjavao Mus'ab iz roda Abdu d-Dar, mla­dić kojemu će Poslanik kasnije povjeriti misiju izuzetne važnosti zbog njegove prirodne nadarenosti. Jednako značajan je bio i mladi Mahzu­mija Šemmas, čija je majka bila Utbina sestra. Ime koje znači "đakon" dobio je kada je jednom prilikom u Mekku došao kršćanski velikodostojnik tog ranga, čovjek toliko lijep da je izazvao opće divljenje, pa je Utba izjavio: "Pokazat ću vam šemmasa ljepšeg od njega i doveo pred njih sestrina sina. Tu se našao i Zubejr, Safijin sin, a i ostali Poslaniko­vi rodaci: Tulejb, Ervin sin; dva Umejmina sina, Abdullah ibn Džahš i Ubejdullah zajedno sa Ubejdullahovom ženom Emevijkom, Umm Ha­bibom; dva Berrina sina, Ebu Selema i Ebu Sabra, obojica sa ženama. Najveći dio priča o ovome prvom iseljenju potekao je upravo od ove li­jepe Umm Seleme.

Kada su se svi okupili, Negus im se obratio: "Kakva li je to vjera što vas razdvoji od vašeg naroda a da niste primili ni moju vjeru, a ni onih naroda koji žive oko nas?" Džafer mu odgovori: "Kralju, bili smo ljudi koji bijahu ogrezli u neznanju, koji obožavahu idole i koji jedoše meso krepanih životinja. Činjasmo užasne bludnje; bijasmo od onih koji su ugnjetavali slabe. Takvi smo bili sve dok nam Bog ne posla vjerovjesni­ka iz naše sredine, poznatoga roda, istinoljubivoga, dostojnog povjere­nja i čestitoga. Pozvao nas je da vjerujemo u Boga, da bismo svjedočili o njegovoj Jednoći i Njemu se klanjali i odrekli se kamenja i idola koje smo i mi i naši očevi obožavali; i naredio nam je da govorimo istinu, da ispunjavamo obećanja, da čuvamo rodbinske veze i prava naših susjeda i da se klonimo zločina i krvoprolića. Zato mi jedino Boga obožavamo, ne stavljajući nikoga uz Njega, smatrajući zabranjenim ono što je On za­branio a dopuštenim ono što je On dozvolio. Uslijed ovoga se naš narod okrenuo protiv nas i progonio nas da bi nas prisilio da se odreknemo na­še vjere i da obožavamo idole umjesto Boga. Eto, zato smo došli u tvo­ju zemlju, izabravši baš tebe ispred svih; i sretni smo pod tvojim okri­ljem i nadamo se da ovdje kod tebe nećemo trpjeti nepravdu."

Kraljevi tumači su preveli sve što je rekao. Negus je onda upitao imaju li kod sebe ijednu Objavu što im je njihov poslanik donio od Bo­ga. A kada je Džafer odgovorio da imaju, on je rekao: "Kažite mi je," našto je Džafer proučio odlomak sure Merjem, koja je objavljena pred sami njihov odlazak:

I spomeni u knjizi Merjemu: kad se od ukućana svojih na istočnu stranu povukla i jedan zastor da se od njih zakloni uze­la, Mi smo k njoj meleka Džibrila poslali i on joj se prikazao u liku sa­vršeno stvorenog muškarca. "Utječem se Milostivom od tebe, ako se Njega bojiš!" - uzviknu ona. "A ja sam upravo izaslanik Gospodara tvoga" - reče on - da ti poklonim dječaka čista!" "Kako ću imati dječaka" - reče ona - "kad me nijedan muškarac dodirnuo nije, a ja nisam neva­ljalica?!" "To je tako!" - reče on. "Gospodar tvoj je rekao: 'To je meni lahko', i zato da ga učinimo znamenjem ljudima i znakom milosti Naše. Ta­ko je unaprijed odredeno!" [3]

Negus je plakao i njegovi biskupi su plakali dok je Džafer učio, a kad im je prevedeno, ponovo su zaplakali, a Negus je rekao: "Ovo zais­ta dolazi sa istog izvora kao i ono što je Isa donio." Onda se okrenuo dvojici kurejšijskih izaslanika i dodao: "Možete ići, jer tako mi Boga, ja vam ih neću izručiti; oni ne smiju biti izdani."

A kad se povukoše iz kraljeve odaje, Amr reče svome pratiocu: "Su­tra ću im reći nešto što će iz korijena istrgnuti ovo njihovo zelenobuja­juće blagostanje. Reći ću im da tvrde da je Isa, sin Merjemin, rob."

Slijedećeg jutra otišao je kod Negusa i rekao mu: "O kralju, oni iznose veliku laž o Isau, sinu Merjeminu. Samo pošalji po njih i upitaj ih šta kažu o njemu." I on im poruči da mu opet dođu i kažu šta govore o Isau, pa se oni zabrinuše, jer ih nikad do tada ovako nešto nije zadesi­lo. Dogovarali su se šta će odgovoriti kad im postavi to pitanje, mada su znali da im ne preostaje ništa drugo nego da kažu ono što je Bog rekao. Kad ih uvedoše kod kralja i bi im rečeno: "Šta kažete o Isau, sinu Mer­jeminu?" - Džafer je odgovorio: "O njemu kažemo ono što nam je Po­slanik prenio, da je on rob Božiji, i Njegov glasnik, i Njegov duh, i Nje­gova riječ, koja je pala na Merjemu, blagoslovljenu djevicu." Negus je podigao komadić drveta i rekao: "Ni za dužinu ovoga štapića, Isa, sin Merjemin, nije više od onoga što ste vi rekli." A kad se generali oko nje­ga podrugljivo nasmijaše, on dodade: "Usprkos vašemu smijehu." Onda se okrenu prema Džaferu i njegovim drugovima i reče: "Idite svojim pu­tem; u mojoj zemlji ste sigurni. Ni za brda zlata ne bih naudio ni jedno­me od vas". Pa, pokazujući rukom na dvojicu kurejšijskih izaslanika, obrati se svome slugi: "Vrati ovoj dvojici ljudi njihove darove, meni ne trebaju." Tako se Amr i ovaj drugi vratiše u Mekku osramoćeni.

U međuvremenu se u narodu proširiše vijesti o onome što je Negus rekao za Isaâ pa se ljudi zabrinuše i počeše negodovati protiv njega, tra­žeći objašnjenje i optužujući ga da je napustio njihovu vjeru. Na to je on poslao po Džafera i njegove drugove i pripremio za njih lađe i rekao im da se ukrcaju i budu spremni da isplove ako bude potrebno. Onda je uzeo komad pergamenta i napisao na njemu: "On svjedoči da nema dru­gog boga osim Allaha i da je Muhammed Njegov rob i Njegov poslanik, i da je Isa, sin Merjemin, Njegov rob i Njegov poslanik i duh i riječ Nje­gova koja je pala na Merjemu." Potom ga je stavio ispod odore i izašao pred svoj narod koji se okupio da ga vidi. I on im reče: "Abisinci, zar ja nemam najviše prava da budem vaš kralj?" Rekli su da ima. "Pa šta mi­slite o mojemu životu među vama?" "Najuzorniji je," odgovoriše. "Šta vas onda brine", upitao je. "Napustio si našu vjeru," uzvratiše, "i us­tvrdio da je Isa rob." "A šta vi kažete o Isau", nastavio je da ih pita. "Ka­žemo da je on sin Božiji," odgovorili su. Onda je stavio ruke na grudi pokazujući na mjesto gdje je sakrio pergament i posvjedočio svoju vje­ru u "to", a oni su pomislili da to odnosi na njihove riječi.[4] Time se za­dovoljiše i odoše, jer bili su sretni njegovom vladavinom i samo su htje­li da ih razuvjeri. Negus nakon toga poruči Džaferu i njegovim drugov­ma da se mogu iskrcati i vratiti u svoja boravišta gdje su nastavili da ži­ve u blagostanju i sigurnosti. ...[5]

Jasno nam je, dakle, da je Negus oduvijek bio u svome srcu monoteist, ispravni sljedbenik Isaove, alejhisselam, vjere i da je ovom prilikom on potvrdio svoj islam prepoznavši u Muhammedu, alejhisselam, posljednjeg Božijeg poslanika čije je poslanje Mesih Isa, alejhisselam, jasno najavio za vrijeme svoga prvog boravka na Zemlji.

Naime, nama je jasno, kako nas informiše Lično dragi Allah:

A kada Isa, sin Merjemin, reče: "O sinovi Israilovi, ja sam vam Allahov poslanik da vam potvrdim prije mene objavljeni Tevrat i da vam donesem radosnu vijest o poslaniku čije je ime Ahmed, koji će poslije mene doći" ... (61:6),

da je Mesih Isa, alejhisselam, najavio dolazak Ahmeda. Ime Ahmed, ima identično značenje ''Hvaljeni'', ''Najhvaljeniji'' kao i ime Muhammed, tako da je sasvim jasno da je Muhammed, alejhisselam, najavljen od strane svoga brata, Merjeminog sina. Međutim, kako se desilo da među Isaovim, alejhisselam, sljedbenicima prevlada iskrivljena verzija istinske Mesihove vjere, imenovana kršćanstvom, tako se i originalni zapis Indžila o očekivanom dolasku Ahmeda počeo mijenjati u smislu sakrivanja istine.

Imamo razloga vjerovati da je originalna aramejska riječ u ovom dijelu teksta Indžila bila ''Munhamenna'', što upravo znači ''Najhvaljeniji'', i stoga se sasvim jasno odnosi na mubarek ličnost Muhammeda, alejhisselam. Ova riječ je kasnije, prilikom prevođenja svetih tekstova na grčki, zamijenjena riječju ''Periklit (Periklitos)'', što opet, po pravilima grčkog jezika, dopušta isključivo značenje ''Hvaljeni (Najhvaljeniji)'', tako da je sasvim jasna aluzija na Muhammeda, alejhisselam, ostala i u ovim verzijama Novog Zavjeta. Međutim, u kasnijim verzijama ove kršćanske svete knjige iz IV, V, VI i naročito početkom VII stoljeća nakon Mesiha, umjesto riječi '' Periklit'' koristi se riječ ''Paraklit (Paraklitos)'' koja više ne zahtijeva prevođenje isključivo sa ''Hvaljeni'' već dopušta da bude, svakako uz pomenuti prijevod, prevedena i drugačije kao ''Branitelj'', ''Tješitelj'', ''Zagovornik'', ''Pomagač''. Još kasnije, u prijevodima Novog Zavjeta koja datiraju nakon 1861. godine po Gregorijanskom kalendaru, da li u želji kršćanskih svećenika i teologa da potpuno sakriju svaku aluziju na Muhammeda, alejhisselam, u njihovim svetim tekstovima – to dragi Allah sigurno zna, ali svakako ne bez razloga, izbjegava se čak i navođenje riječi ''Paraklit'', već se stavljaju njezina tumačenja razvijena u kršćanskoj teologiji, koja je poistovjećuju sa, neuzubillah, jednom od tri božanske osobe, Svetim Duhom.[6]

Na ovakav način su, najvjerovatnije, novozavjetni tekstovi izmijenjeni i u njima duboko sakrivena informacija o Muhammedu, alejhisselam, tako da do nje većina običnih kršćana nažalost već oko dva milenija izuzetno teško može doći, osim onih među njima, relativno malobrojnih, koji su zbog svoje čestitosti i iskrene vjere Allahovom milošću upućeni, pa su neki i javno primili islam, a drugi ga sakrili u svojoj nutrini.[7]

Naravno, jedan od tih upućenih kršćana bijaše i čestiti Negus, koji i dalje zvanično ostade kršćanski kralj izvana, a u stvari istinski musliman iznutra. Očevidan znak njegove deredže kod dragog Allaha bi to što mu je, kada je umro, lično Resulullah, Muhammed, alejhisselam, zajedno sa svojim ashabima, u Medini klanjao dženazu u odsutnosti.

Rodbinski raskoli

 

Jedno od Imena dragog Allaha Hâdî u značenju ''Onaj koji upućuje'' poučava nas činjenici da je samo On, Jedan, Jedini kadar na pravi put uputiti onoga koga hoće. Ovo je istina koju prihvataju i potvrđuju svi muslimani, ma koliko im bilo bolno što neki od njima bliskih i dragih osoba odbijaju poći pravim putem. Ovo je takođe istina koja dovodi do toga da se počesto po pitanju vjere javljaju diobe i među najbližim rođacima i bračnim partnerima, što je naročito došlo do izražaja u vrijeme misije Resulullaha, Muhammeda, alejhisselam, na Zemlji, a čega niti on lično nije bio pošteđen.

Poznat je slučaj Poslanikovog amidže Ebu Taliba koji, mada je čitavog života voljeo i brižno štitio svoga bratića, nikada nije htio primiti islam.[8] Na sličan način su se ponašali i dva njegova starija sina Talib i Akil koji nisu htjeli da krenu stopama svoje mlađe braće Džafera i Alija,[9] ali su bili krajnje solidarni sa svojim ocem u ljubavi i zaštiti Poslanika i muslimana. Svi ostali članovi Poslanikovog roda Hašim, oni među njima koji tada ne htjedoše primiti islam, u svom su ponašanju slijedili primjer Ebu Taliba. Jedini izuzetak bijaše drugi Poslanikov amidža Ebu Leheb.

Ebu Leheb i njegova žena Umm Džemil su još od prvih dana Objave redovito iskazivali otvorenu netrpeljivost, mržnju i neprijateljstvo prema Resulullahu, Muhammedu, alejhisselam, i nastojali da mu napakoste gdje god su to mogli. Ebu Leheb je tako koristio svaku priliku da vrijeđa, ugoni u laž, omalovažava Poslanika i javno mu se suprostavlja, a njegova žena je običavala prosipati trnje po putu kojim bi Muhammed, alejhisselam, hodio. Takođe su njih dvoje natjerali vlastite sinove da raskinu ranije ugovorene vjeridbe sa Rukajjom i Umm Kulsum,[10] kako bi osramotili Poslanikove mubarek kćeri. Međutim, dragi Allah je dao da je njihova zluradost samo kratko trajala jer je nedugo nakon toga bogati i ugledni Osman ibn Affan zatražio Rukajjinu ruku i oženio je, na veliku radost Poslanika i Hatidže koji su jako voljeli ovog svoga zeta.[11]

Ovo dvoje nesretnika su uporno istrajavali u svojoj zlobi i mržnji prema Poslaniku i tako sve više srljali u vlastitu propast, sve dok kap nije prelila čašu i njihova propast nije zapečaćena i ovjekovječena časnim Kur'anom:

Neka propadne Ebu Leheb, i propao je! Neće mu biti od koristi blago njegovo, a ni ono što je stekao, ući će on, sigurno, u vatru rasplamsalu, i žena njegova, koja spletkari; o vratu njenu biće uže od ličine usukane! (111:1-5)

Da su svoja srca sami svojom zlobom uništili i vlastitim postupcima sebe u propast bacili, jasno potvrđuje reakcija Ebu Lehebove žene kada je saznala za objavu gore navedenih ajeta. Naime, Umm Džemil je uzela veliki kamen u ruku i krenula da traži Poslanika sa željom da mu tim kamenom razbije usta. Ona ga je i našla kako sjedi pored Kabe u društvu Ebu Bekra, ali je dragi Allah svoga miljenika zaštitio od neugodnosti koje je mogao doživjeti od ove zlobnice, tako da je Muhammed, alejhisselam, tom prilikom postao za nju nevidljiv. Obratila se Ebu Bekru, budući da je vidjela samo njega, sa pitanjem gdje je Muhammed, alejhisselam, a on, zbunjen tim pitanjem (u tom trenutku nije znao da se dešava pomenuto Čudo), ništa joj ne odgovori. Zadržala se samo kratko da iz sebe izbaci nekoliko otrovnih riječi mržnje i zlobe i potom je otišla.

Muhammeda, alejhisselam, kako se prenosi, nije isuviše boljelo ovoliko izraženo neprijateljstvo od strane ovog njegovog amidže, koji se već ranije na izvijestan način bio udaljio od roda Benu Hašim, ali ga je, kako se prenosi, boljelo neprijateljstvo njegovog amidžića Ebu Sufjana, potomka najstarijega od Abdulmuttalibovih sinova, Harisa, koji je ujedno bio Poslanikov brat po mlijeku, pošto je i on bio svojevremeno dat na dojenje Halimi. Muhammed, alejhisselam, se nadao da bi Ebu Sufjan, koji je bio poznat kao jedan od najboljih arapskih pjesnika, mogao osjetiti u savršenim riječima Kur'ana njihovo Božije porijeklo i prihvatiti poziv u islam, ali je svaka Muhammedova, alejhisselam, inicijativa u to vrijeme kod njega samo još više povećavala odbojnost i neprijateljstvo. Moguće da je ovakvome Ebu Sufjanovom ponašanju uzrok bio i negativan utjecaj amidže Ebu Leheba, ali je ipak on sam sebi zatvorio vrata istini za dugo godina, tačnije sve do 8. godine po Hidžri kada će se, pred Muhammedov, alejhisselam, pobjednosni ulazak u Meku, pokajati i zajedno sa svojim sinom Džaferom i Abdullahom ibn Ebi Umejjom primiti islam.

Istina da samo dragi Allah upućuje na pravi put onoga koga On hoće nije zaobišla ni hazreti Ebu Bekra. Istina, njegova žena Umm Ruman je bila u islamu, ali se njihov najstariji sin Abdul-Ka'b tvrdoglavo i uporno opirao svim pokušajima svojih roditelja da ga upute. Dragi Allah im je, moguće kao neku vrstu nadomjestka, a samo On, hvaljen neka je, istinu zna, nakon izvjesnog vremena podario kćer Aišu koja je rođena i odrastala u islamu. Takođe je Allahova milost bila i na Ebu Bekrovom sinu Abdullahu i kćerki Esmi, djeci neke druge njegove žene za koju se pretpostavlja da tada više nije bila među živima, koji su takođe prihvatili islam.

Sa druge strane i idolopoklonici su takođe osjećali bol vjerskih raskida sa rodbinom. Tako je Said ibnul-As, jedan od vođa roda Abdu Šems saznao da je njegov sin Halid već izvijesno vrijeme musliman koji taji svoju vjeru. Naredio mu je da se smjesta odrekne islama, ali je Halid, koji nikako nije mogao zaboraviti svoj san koji ga je i naveo da primi islam: užasnu viziju razbuktale ogromne vatre u koju ga njegov otac pokušava baciti, a od koje ga Poslanik spašava; čvrsto odgovorio da će radije umrijeti nego se odreći istinske vjere. Otac njegov se žestoko razljutio i naredio da njegov nepokorni sin bude nemilosrdno pretučen i zatvoren u sobu bez ikakve hrane i pića. Nakon tri dana tamnovanja Halid je uspjeo nekako da pobjegne, a njegov otac ga se odrekao i nije više pokušavao da ga pronađe.

Još jedan od najuglednijih ljudi roda Abdu Šems Utbe ibn Rebia imao je ''problema'' sa sinom Ebu Huzejfom. Njegov sin Velid i kćerka Hind, koju je dao za ženu jednome od kurejšijskih vođa Ebu Sufjanu ibn Harbu (treba ga razlikovati od pjesnika Ebu Sufjana ibn Harisa, Muhammedova, alejhisselam, amidžića), bili su čvrsto privrženi idolopokloničkoj tradiciji, ali je njihov brat Ebu Huzejfa bio čvrst i istrajan musliman. Međutim, u ovom slučaju odnosi nisu bili tako dramatični budući da Utbeu nije nedostajalo izvijesne mudrosti, tako da nije pregonio u pritiscima na svoga nepokornog sina, a i Ebu Huzejfa se nadao da će urođena mudrost njegovog oca približiti islamu.

U jednoj od uglednijih porodica kurejšijskog roda Adi vjerski raskol je započeo još prije pojave Muhammeda, alejhisselam. Hattab ibn Nufejl gorljivi pristaša kurejšijske mnogobožačke religije i tradicije, imao je polubrata po majci po imenu Zejd koji je opet bio, poput Vereke, čvrsti monoteist. Zejd je otvoreno, na Hattabov užas, omalovažavao kurejšijske idole i odbijao imati bilo kakva učešća u njihovu štovanju. Hattab ga je zbog toga progonio i na kraju prisilio da napusti prvo Meku, a potom i Hidžaz. Prognanik je potom, uvijek se raspitujući među rabinima i monasima o istinskoj vjeri Ibrahimovoj, otišao do Mosula u Iraku, pa onda u Siriju gdje ga je neki monah uputio da se ponovo vrati u Hidžaz budući da će se uskoro u zemlji koju je bio napustio pojaviti Božji Poslanik. Zejd je krenuo da se vrati, ali mu je bilo suđeno da bude ubijen negdje blizu južnih granica Sirije. Vijest o njemu je došla i do Muhammeda, alejhisselam, koji je izjavio da će on na Sudnjem Danu ustati kao onaj koji u sebi samome nosi vrijednosti cijelog jednog naroda.[12]

Ovaj porodični vjerski raskol privremeno je prenešen i na narednu generaciju, jer je Hattabov sin Omer bio veoma jako privržen mnogobožačkoj religiji predaka, dok je Zejdov sin Seid među prvima primio islam. Još od ranije su veoma srdačni odnosi između Omera i Seida kulminirali time da je Omer svoju rođenu sestru Fatimu dao Seidu za ženu, a kako su Seid i Fatima, koja je takođe primila islam, krili svoju vjeru, Omer nije ništa znao o tome pa su se veoma srdačni odnosi između njih nastavili.

Hazreti Omer

 

Omer ibn Hattab je, smjerno slijedeći stope svoga daidže Ebu Džehla,[13] u to vrijeme bio jedan od najžešćih i najvatrenijih neprijatelja islama.

Međutim, za razliku od Ebu Džehla, dvadesetšestogodišnji Omer bio je pobožan. On je zaista iskreno vjerovao u kurejšijska božanstva, tako da je njegova netrpeljivost prema muslimanima imala duhovnu osnovu. Od malih nogu Omer je od strane svoga oca Hattaba bio odgajan da izuzetno poštuje Kabu i sve idole u njoj. I Kaba, i bogovi i boginje, i njihove statue – idoli, sve je to za njega činilo jedno sveto jedinstvo u koje se nije smjelo dirati. Ovo je jedinstvo, izgleda, za njega bilo sâm osnov egzistencije Kurejšija ... a onda je to jedinstvo narušeno i Meka je postala podijeljen grad, grad sa dvije zajednice i dvije vjere. Svemu tome u njegovoj svijesti uzrok je bio jedan čovjek, Muhammed ibn Abdullah. Razmišljajući na takav način već neko vrijeme, Omer ibn Hattab je u jednom trenutku, nedugo nakon povratka kurejšijskih izaslanika iz Abisinije neobavljena posla, donio svoju odluku. Odlučio je da po svaku cijenu ubije Muhammeda, alejhisselam, pa makar izgubio i vlastitu glavu, kako bi tako, kako je on tada vjerovao, prestao razdor i povratilo se sveto jedinstvo Kurejšija. Opasao je svoju sablju i izašao iz kuće riješen da svoj naum sprovede do kraja.

Ali, između Omera i ostvarenja njegovog nauma ispriječila se sudbina, jer je dragi Allah još od praiskona bio odredio da bude ispunjena dova Njegovog miljenika i Poslanika, Muhammeda, alejhisselam, kojom je on nešto ranije molio da islam u Meki bude ojačan bilo preobraćenjem Ebu Džehla, bilo njegova sestrića Omera ibn Hattaba.[14] Tako se zbilo da je Omer idući ka Poslanikovoj kući sreo svoga suplemenika Nuajma ibn Abdullaha koji je po izrazu Omerova lica zaključio da se nešto posebno sa njim dešava. Upitao ga je kuda se uputio tako ljutit i naoružan. Omer se povjerio Nuajmu i ne sanjajući da je i on prikriveni musliman. Shvativši o čemu se radi, Nuajm je prvo pokušao odvratiti Omera upozoravajući ga da Muhammed, alejhisselam, ima dosta pratilaca tako da će sigurno biti ubijen ako pokuša atakovati na Poslanika. Međutim, kako, inače veoma hrabri i odlučni, Omer ne pokaza nimalo straha, Nuajm je morao zaigrati na posljednju kartu. U želji da makar malo uspori Omera i dobije na vremenu kako bi mogao upozoriti Poslanika na Omerove namjere, Nuajm je povukao očajnički potez. Morao je odati tajnu svoje braće po vjeri koji su, kao i on, krili svoju vjeru nadajući se da će mu oni, s obzirom na okolnosti, to oprostiti. Rekao je Omeru da su mu sestra Fatima i zet Seid takođe muslimani i preporučio mu da prvo uredi stanje u svojoj porodici. Bijesni Omer se iz istih stopa uputio ka kući svoje sestre, a Nuajm je požurio ka Erkamovoj kući u blizini Safe da odmah upozori Muhammeda, alejhisselam, koji se u to vrijeme tamo nalazio.

Za to vrijeme u Seidovoj i Fatiminoj kući nalazio se Habbab ibn El Erett koji ih je redovno posjećivao da zajedno uče časni Kur'an. Kada su začuli bijesno Omerovo dozivanje ispred kuće, Habbab se hitro sakrio, a Fatima je sakrila rukopis kur'anskih ajeta u svoju haljinu. Allahova volja je, međutim, bila da je Omer već bio čuo njihovo učenje tako da ih je, čim je silovito ušao u kuću, bijesno upitao šta to uče. Pokušavali su ga ubijediti da ništa nije čuo, ali je on već postao svjestan da su oni primili islam i silovito je nasrnuo na Seida i započeo se sa njim tući. Fatima je pokušala da odbrani svoga supruga, pa ju je Omer toliko žestoko udario da joj je potekla krv. Ta krv što je potekla bila je svojevrstan šok za sve njih. Šok koji je još više učvrstio Fatimu i Seida, tako da su oni odlučno stali pred Omera i ponosito rekli da su oni muslimani pa on neka pokuša učiniti šta mu je volja. Sa druge strane, kada je vidjeo kako teče krv iz tijela njegove sestre, u Omeru se nešto prelomilo. Osjetio je veoma veliku unutarnju bol zbog onoga što je uradio sestri i ta bol mu je sasvim ugasila srdžbu. Osjetio je takođe i duboku žâl i kajanje zbog svog postupka, ali isto tako i iskrenu znatiželju da vidi kakve su to riječi koje Muhammed, alejhisselam, donosi, tako da je blagim glasom zatražio od svoje sestre da mu dadne taj rukopis, da vidi šta su to njih dvoje maločas čitali. Fatima je u prvi mah bila nepovjerljiva, ali se uvjerila da se nešto u njenom bratu mijenja kada je on otpasao svoju sablju i zakleo se svim svojim božanstvima da će im vratiti rukopis kada ga pred njima pročita. Omer je, štaviše, pristao da se opere prije nego li uzme u ruke rukopis, kada ga je Fatima na to upozorila.[15] To čišćenje vodom bilo je i svojevrstan simbol očišćenja Omerovog srca, tako da je ono postalo prijemčivo za mubarek ajete sure Ta-Ha koji su bili zapisani na rukopisu koji je Fatima dala Omeru da pročita:

Ta Ha. Ne objavljujemo Kur'an da se mučiš, već da bude pouka onome koji se boji, objavljuje ga Stvoritelj Zemlje i nebesa visokih, Milostivi, koji upravlja svemirom svim. Njegovo je što je na nebesima i što je na Zemlji i što je između njih i što je pod zemljom! Ako se ti glasno moliš - pa, On zna i šta drugom tajno rekneš i što samo pomisliš! Allah, drugog boga osim Njega nema, najljepša imena ima!

 A da li je do tebe doprla vijest o Musau, kada je vatru ugledao pa čeljadi svojoj rekao: "Ostanite vi tu, ja sam vatru vidio, možda ću vam nekakvu glavnju donijeti ili ću pored vatre naći nekoga ko će mi put pokazati." A kad do nje dođe, neko ga zovnu: "O Musa, Ja sam, uistinu, Gospodar tvoj! Izuj, zato, obuću svoju, ti si, doista, u blagoslovljenoj dolini Tuva. Tebe sam izabrao, zato ono što ti se objavljuje slušaj! Ja sam, uistinu, Allah, drugog boga, osim Mene, nema; zato se samo Meni klanjaj i molitvu obavljaj da bih ti uvijek na umu bio! Čas oživljenja će sigurno doći, od svakog ga tajim, kad će svaki čovjek prema trudu svome nagrađen ili kažnjen biti. I neka te zato nikako ne odvrati od vjerovanja u nj onaj koji u njega ne vjeruje i koji slijedi strast svoju, pa da budeš izgubljen ... (20:1-16)

Allah dragi je, vezano za raniju dovu Muhammeda, alejhisselam, između Ebu Džehla i Omera ibn Hattaba odabrao Omera, tako da su se ovi mubarek ajeti odmah usadili u krajnje dubine Omerovog srca koje je u trenu potpuno okrenuto ka istini i svjetlosti, a na usta su mu izašle riječi divljenja ljepoti onoga što je upravo pročitao. Tada je i Habbab, jasno prepoznavši u Omerovoj zadivljenosti ljepotom Kur'ana ispunjenje dove Resulullaha, Muhammeda, alejhisselam, izašao iz svoga skrovišta. Omer im tada, na veliku radost sviju njih, obznani da je odlučio prihvatiti islam, pa ga Habbab uputi ka Erkamovoj kući gdje mogaše naći Poslanika i pred njim izgovoriti šehadet. Omer se ponovo opasa svojom sabljom i krenu u pravcu Safe. Kada je stigao pred vrata Erkamove kuće, on se javi i zatraži dozvolu za ulazak. Njegov dolazak, s obzirom da ih je Nuajm već stigao izvijestiti, bio je očekivan. Iako su vidjeli da je opasan sabljom, Poslanik ipak odluči pustiti ga da uđe unutra, s obzirom da tu bijaše prisutan i Hamza koji je svakako mogao izaći na kraj sa Omerom ako bi on šta pokušao. Međutim, kada Omer uđe svi prisutni odmah uvidješe da on sada bijaše sasvim drugi čovjek, a kada izgovori šehadet, Resulullah, Muhammed, alejhisselam, izgovorom tekbira iskaza iskrenu radost, i vlastitu i svih prisutnih.

Omer, hrabar i odlučan kakav već bijaše, i ne pomisli kriti svoj islam. Naprotiv, već idućeg jutra ode pravo na vrata Ebu Džehlu i reče mu u lice da je primio islam, a ovaj ga u bijesu prokle i zalupi mu vrata pred nosom.

 

Izgnanstvo

 

Sa Omerovim preobraćenjem muslimani su uz Hamzu dobili još jednog snažnog zaštitnika, a to su Kurejšije ubrzo mogli i konkretno osjetiti u tome što su se sada muslimani počeli sve češće otvoreno klanjati dragom Allahu u sred svetog prostora Kabe u društvu hazreti Omera, koji ih je na to podsticao i ohrabrivao, i hazreti Hamze. Da stvari počinju ići loše po njih osjetili su i po neuspjehu njihove delegacije u Abisiniji, tako da su odlučili povući radikalne poteze. Odlučili su potpuno izopćiti cjelokupan rod Hašim i blokirati ga sve dotle dok oni ne prestanu štititi Poslanika ili on ne odustane od svoje misije.

Okupili su se uglednici i poglavari svih kurejšijskih rodova, osim roda Muttalib koji se odbio odreći svojih hašimijskih rođaka pa su i oni izopćeni. Mada se neki od njih nisu slagali sa tim ipak je prevagnula volja većine, tako da su sačinili dokument[16] po kojemu niko neće ništa kupovati od izopćenika, niti im šta prodavati, niti sklapati brakove s njima. Čak četrdeset kurejšijskih starješina stavilo je svoje potpise i pečate na dokument, koji je onda svečano pohranjen unutar Kabe. Interesantno je, da paradoks bude veći, da su ovaj dokument poricatelji Božijeg poziva započeli riječima: ''U Tvoje ime, o Bože''. Kada je saznao za ovo Poslanik je samo prokomentarisao da će crv izgristi čitavu povelju, a da će samo ostati ispisano Allahovo Ime, što se kasnije i obistinilo.

Na ovaj način je izopćenim rodovima prekinuta svaka opskrba, kao i sve veze sa ostalim Kurejšijama, i poslovne, i bračne, i društvene, čime je započeo period njihove potpune izolacije. Rodovi Benu Hašim i Benu Muttalib su se, radi uzajamne sigurnosti, uglavnom svi naselili u području mekanske doline gdje je živjeo Ebu Talib. Tu se doselio i Muhammed, alejhisselam, sa Hatidžom i svim svojim ukućanima, a odatle se iselio Ebu Leheb sa svojom ženom i porodicom jer on jedini od roda nije bio pod izopćenjem iz sasvim razumljivih razloga.

Informacije o trajanju ove izolacije i njenom završetku vam, poštovani čitaoci, želimo proslijediti kroz sljedeća dva citata:

... Ova se zabrana nije uvijek strogo primijenjivala, niti je bilo moguće zatvoriti sve pukotine s obzirom na to da je žena i nakon udaje u drugi rod ostajala članom vlastite obitelji. Ebu Džehl je neprestano bio na oprezu, ali nije mogao uvijek nametnuti svoju volju. Jednog je dana sreo Hatidžinog bratića Hakima sa robom koji je nosio vreću brašna, i činilo se da su se uputili u naselje Beni Hašim. Optužio ih je da nose hranu neprijatelju i zaprijetio je da će Hakima potkazati Kurejšijama. Dok su se prepirali, naišao je Ebu l-Bahtari, još jedan čovjek iz roda Esed, i upitao šta se dešava, a kad su mu objasnili, rekao je Ebu Džehlu: "Brašno je njegove tetke i ona ga je poslala da joj ga donese. Pusti čovjeka neka ide svojim putem." Ni Hakim ni Ebu l-Bahtari nisu bili muslimani, ali to što se vreća prenosila od jednog do drugoga člana roda Esad, nije trebalo da brine bilo koga van ovoga roda. Uplitanje ovoga Mahzumije bilo je sra­mno i pretjerano. A kako je Ebu Džehl ostao pri svome, Ebu l-Bahtari uze kamilju viličnu kost i tako ga jako njome udari po glavi da se ovaj gotovo onesvijestio i pao na zemlju, na šta su ga snažno izgazili noga­ma na zadovoljstvo Hamze, koji je u tom trenutku slučajno naišao.

Hakim nije prekoračio svoja prava, ali su zato drugi jednostavno prkosili zabrani iz suosjećanja prema njenim žrtvama. Hišam ibn Amr iz roda Amir, nije imao hašimijske krvi, ali je njegova obitelj imala bliske ženidbene veze sa ovim rodom; često je znao noću dovesti kamilu nato­varenu hranom do ulaza u Ebu Talibovu četvrt, onda bi joj skinuo ular i udario je po slabini tako da je ona sama išla pored njihovih kuća, a sli­jedeće noći bi je natovario odjećom i drugim darovima.

Pored takve pomoći nevjernika, sami muslimani iz drugih rodova, a naročito Ebu Bekr i Omer, iznalazili su različite načine da zaobiđu ovu zabranu. Dvije godine kasnije, Ebu Bekr se više nije mogao ubrajati u imućne ljude. Pa bez obzira na pristižuću pomoć, ova dva stradalnička roda patila su od stalne nestašice hrane, koja je ponekad graničila sa glađu.

U svetim mjesecima, kada su mogli napustiti svoja utočišta i slobo­dno se kretati bez straha da će ih se zlostavljati, Poslanik je često odla­zio u Svetilište, a starješine Kurejšija su koristili tu priliku da ga vrije­đaju i izvrgavaju ruglu. Ponekad, dok bi izgovarao riječi Objave, kao opomenu Kurejšijama na ono što se dogodilo narodima prije njih, Nadr iz roda Abdu d-Dar bi ustao na noge i rekao: "Tako mi Boga, Muham­med nije bolji govornik od mene. Njegov govor nije ništa do legende o narodima drevnim. Njemu su njegove ispisane baš kao što su meni mo­je. Onda bi im kazivao priče o Rustemu i Isfendijaru, i o kraljevima perzijskim. U vezi sa ovim objavljen je jedan od mnogih ajeta koji govore o srcu koje pruža mogućnost čovjeku da spozna nadnaravnu zbilju. Okom srca, iako je ono zatvoreno u zabludjelom čovjeku, moguće je upijati tračke svjetlosti, koja je, suštinom svojom, vjera. Ali griješan ži­vot čini da se oko srca stvori ovoj od gareži, tako da ono ne može osje­titi da je poslanica Božanskog porijekla:

Kad mu se Naši kazuju ajeti, zbori: "Pripovijesti pokoljenja drevnih!" Tako nije! Ono što su radili, srca njihova zastrlo je![17]

Oprečno ovome jeste stanje vrhune spoznaje, o kojemu je Poslanik u više navrata svjedočio tvrdeći da mu je oko srca otvore­no čak i dok spava:

'Moje oko spava, ali mi je srce budno.'  [18] ...[19]

... Izopćenje rodova Hašim i Muttalib potrajalo je dvije ili više godina i nije donijelo željeni učinak. Čak je imalo neželjene i nepredvidive posljedice, jer je skrenuta još veća pažnja na Poslanika, a o novoj se vjeri u cijeloj Arabiji pričalo više nego ikada. Neovisno od ovoga, mnoge Ku­rejšije su počeli ponovo razmišljati o izopćenju, pogotovo oni koji su imali rodbinu među onima koje je ona pogađala. Došlo je vrijeme da se promijeni mišljenje, a prvi koji je reagirao bio je onaj isti Hišam koji je tako često slao kamilu sa hranom i odjećom za Hašimije. Međutim, bio je svjestan da sam ne može ništa postići pa je otišao kod Mahzumije Zu­hejra, jednog od dvojice sinova Poslanikove tetke Atike, i rekao mu: "Možeš li mirno jesti, lijepo se nositi i vjenčavati žene kad znaš kako je rodbini tvoje majke? Oni ne mogu ni kupovati ni prodavati, niti se ženi­ti niti udavati. Bogom se kunem da su oni braća Ebu l-Hakemove maj­ke", misleći pri tom na Ebu Džehla, "a da si ti njega pozvao da uradi ono našta je on tebe pozvao, on to nikad ne bi uradio." "Nosi se, Hiša­me," uzvratio mu je Zuhejr. "Šta ja tu mogu? Ja sam sam. Da imam uza se još nekoga, ne bih se smirio dok to ne ukinem." "Našao sam čovje­ka," reče Hišam." "Ko je on?" "Ja.'' "Nađi nam trećeg," zatraži Zuhejr. Tako je Hišam otišao Mut'imu ibn Adiju, jednom od vodećih ljudi roda Nevfel, unuku samog Nevfela, brata Hašima i Muttaliba. "Je li to tvoja volja," upitao ga je, "da dvojica Abdu Menafovih sinova skapavaju od gladi a ti to gledaš s dopuštenjem Kurejšija? Tako mi Boga, dopustiš li im da to urade, i tebe isto čeka." Mut'im je zahtijevao da se nađe i čet­vrti čovjek, pa Hišam ode kod Ebu l-Bahtarija, iz roda Esed, onog što je udario Ebu Džehla zbog Hatidžine vreće brašna, a kad ovaj htjede da se nađe i peti, Hišam ode kod još jednog Esedije, Zem'e ibnu l-Esveda, ko­ji pristade da bude peti ne tražeći da se nađe šesti. Svi se okupiše te no­ći na Hedžunu iznad Mekke i dogovoriše kako će ostvariti svoju naka­nu, te se obavezaše da neće odustati od toga sve dok ne ponište ovaj do­kument. "Mene se to najviše tiče," rekao je Zuhejr, "pa ću ja prvi i go­voriti."

Zarana slijedećeg dana, oni se pridružiše ljudima okupljenim u Dža­miji, a Zuhejr, odjeven u dugu odoru, obiđe Kabu sedam puta. Onda se okrenu ljudima i reče: "Narode Mekke, zar ćemo mi jesti i odijevati se dok Hašimovi sinovi umiru, jer ne mogu ni kupovati ni prodavati? Tako mi Boga, neću se smiriti dok se ovo nepravedno izopćenje ne ukine." "Lažeš!" - uzviknu njegov rođak Ebu Džehl. "Neće se poništiti!" "Ti si veći lažov," reče Zem'a. "Mi nismo bili za to da se napiše kada se pisa­lo." " Zem'a je u pravu," doda Ebu l-Bahtari. "Ne slažemo s onim što je u njemu napisano i nismo za to." "Obojica ste u pravu," složi se i Mut'im, "a onaj koji je rekao ne, lažac je. Pozivamo Boga da posvjedo­či našu nevinost u tome i u onome što je napisano u njemu." Hišam je to isto ponovio, a kada ih Ebu Džehl stade optuživali da su svu noć kovali zavjeru, Mut'im ga prekide odlaskom u Kabu po dokument. Pobjedono­sno je izašao sa malim komadom pergamenta u ruci: moljci su pojeli ci­jelu zabranu, samo su ostale uvodne riječi: "U Tvoje ime, Bože". Većina Kurejšija bijaše već bila pridobijena, a ovo neosporno zna­menje je prestavljalo konačni i odlučujući dokaz. Ebu Džehl i jedan ili dvojica njegovih istomišljenika znali su da nema svrhe opirati se. Zabrana je zvanično opozvana, a jedna grupa Kurejšija je otišla odnijeti dobre vijesti u rodove Beni Hašim i Beni Muttalib. ...[20]

Nakon što je izopćenje ukinuto, Kurejšije su, moguće i pod jakim dojmom Znamenja uništenja čitavog dokumenta osim uvodne rečenice sa Allahovim Imenom, što je, budući da je on to odmah u početku izopćenja najavio, bilo još jedno Čudo, očevidan znak Muhammedovog, alejhisselam, vjerovijesništva, za neko vrijeme popustili sa pritiscima. Informacija o tome, vjerovatno sa izvijesnim pretjerivanjima, stigla je i do Abisinije tako da su neki od izbjeglica odlučili da se vrate u Meku, dok su drugi procijenili da je u pitanju samo privremeno stišavanje progona pa su odlučili ostati. Među onima koji su se tada vratili iz Abisinije u Meku bili su hazreti Osman i Rukajja, Ebu Huzejfa i svi Poslanikovi rođaci osim Džafera ibn Ebi Taliba i Ubejdullaha ibn Džahša koji su odlučili ostati.

Kurejšijske vođe su pokušale da ovaj period zatišja iskoriste da dođu do neke vrste kompromisa, pa su jednom prilikom Resulullahu, Muhammedu, alejhisselam, predložili da svi zajedno jedne godine obožavaju dragog Allaha, a druge njihove bogove i tako redom, godinu za godinu. Ovaj prijedlog je mogao biti i prihvatljiv za Poslanika, jer bi ljudska logika mogla pretpostaviti kako je moguće da za čitavu godinu obožavanja istinskog Boga mnogobožačka srca postanu dovoljno prosvijetljena da bi po isteku godine shvatila istinu i nastavila je trajno slijediti. Tako je Muhammed, alejhisselam, došao u jedno stanje kada je potencijalno mogao i prihvatiti ovaj prijedlog, ali ga je dragi Allah učinio dovoljno čvrstim u vjeri, da mu je bilo kristalno jasno da se istina i laž, baš poput otrova i lijeka, ne mogu miješati. Isto kao što i mala količina otrova ubačena u lijek čini čitavu smjesu otrovnom, tako i laž izmiješana sa istinom ustvari trajno uništava tu istinu, jer sam pojam istine nužno zahtjeva svako odustvo neistine, tj. laži. Drugim riječima, ako u nekoj izjavi ima makar malo laži, cjelokupna izjava postaje neistinita. Zato je Poslanik odbio ovaj prijedlog u potpunosti, a Objava je svim generacijama muslimana, sve do Sudnjeg Dana, objasnila ovu mudrost i sve nas skupa upozorila da se Allahova vjera nikada i ni u kom slučaju ne smije svjesno mijenjati ni za čiji hatar, jer bi onaj ko bi to učinio ustvari izdao dragog Allaha i tako postao otpadnik od vjere:

I zamalo da te oni odvrate od onoga što ti Mi objavljujemo, da bi protiv Nas nešto drugo iznio, i tada bi te oni smatrali prijateljem. A da te nismo učinili čvrstim, gotovo da bi im se malo priklonio i tad bismo ti doista dali da iskusiš dvostruku muku u životu i dvostruku patnju poslije smrti; tada ne bi nikoga našao ko bi ti protiv Nas pomogao. (17:73-75)

Nužnost jasnog i potpunog razgraničenja istine i laži ovjekovječena je i sljedećim ajetima koji su, kako se prenosi, u to vrijeme objavljeni:

Reci: "O vi nevjernici, ja se neću klanjati onima kojima se vi klanjate, a ni vi se nećete klanjati Onome kome se ja klanjam; ja se nisam klanjao onima kojima ste se vi klanjali, a i vi se niste klanjali Onome kome se ja klanjam, vama vaša vjera, a meni moja!" (109:1-6)

Godina tuge

 

Godina 619. po Isau, alejhisselam, u historiji je postala poznata kao ''Godina tuge''. Tako ju je nazvao Muhammed, alejhisselam, zato što su u njoj preselili na ahiret njegova voljena žena hazreti Hatidža i njegov amidža Ebu Talib.

U veoma sretnom braku sa hazreti Hatidžom Resulullah, Muhammed, alejhisselam, je proživio dvadeset pet godina. Ona mu je bila i supruga, i najbliži prijatelj, i vjerni pristaša njegove poslaničke misije. Hatidža mu je zaista bila plemeniti dar od dragog Allaha, što je Poslanik svakako znao, a njezina velika deredža kod Gospodara svih svjetova može se vidjeti i iz poznatog događaja kada je Džibril prenio Muhammedu, alejhisselam, pozdrav selama njegovoj supruzi od njezinog Gospodara, kao i obavijest da joj je u Džennetu pripremljeno lijepo mjesto ahiretskog boravka.

Ubrzo nakon Hatidžinog preseljenja na ahiret i Poslanikov amidža Ebu Talib se ozbiljno razbolio. Pošto je postalo jasno da umire, posjetili su ga neki od najuglednijih kurejšijskih vođa među kojima su bili Ebu Sufjan, Utbe, Umejja i Ebu Džehl i zatražili od njega da pokuša isposlovati kod svoga bratića da ostavi njihovu vjeru na miru, pa bi onda i oni ostavili njega na miru. O tome kako je tekao taj razgovor i kako je Ebu Talib ispustio svoju dušu prenosimo vam, poštovani čitaoci, citat od Ibn Hišama:

... Kad se Ebu Talib smrtno razbolio i kad su to doznale Kurejšije, jedni drugima su rekli: ''Islam su primili i Hamza i Omer, a vjera Muhammedova je uzela maha u svim kurejšijskim plemenima ... Hajdemo stoga kod Ebu Taliba, pa nek' nam pripremi svoga bratića i nek' njemu da naše garancije. Mi, bogme, nismo sigurni da nam on neće uzeti primat!''

Ibn 'Abbas kaže: ''Tako su otišli kod Ebu Taliba i s njim obavili razgovor. Sve su to bili uglednici njegova naroda: 'Utbe ibn Rebi'a, Šejbe b. Rebi'a, Ebu Džehl b. Hišam, Umejje b. Halef i Ebu Sufjan b. Harb. ''Ebu Talibe'', rekli su mu, ''ti znaš kakvo mjesto zauzimaš kod nas a, kao što vidiš, u stanju si koje zabrinjava. Također su ti poznati odnosi između nas i tvoga bratića. Zato ga pozovi i daj mu naše garancije, a od njega uzmi garancije za nas: neka se on nas prođe, a mi ćemo se proći njega, neka ostavi našu vjeru, a mi ćemo ostaviti njegovu!''

Ebu Talib je potom poslao po Poslanika. ''Bratiću'', rekao mu je, ''ovo su uglednici tvoga naroda. Došli su da ti dadnu garancije i da iste uzmu od tebe.'' ''U redu!''; odgovorio je Poslanik. ''Neka mi daju samo jednu riječ – dobiće njome sve Arape, a prihvatiće im je i stranci!'' ''Hoćemo, tako nam tvoga oca!''; rekao je Ebu Džehl. ''Daćemo ti ih deset!'' ''Recite:'', nastavio je Poslanik, ''La ilahe illellah i prođite se obožavanja bilo koga osim Njega!'' ''Ovaj nam čovjek, bogme, neće dati ono što mi tražimo!''; kazali su oni. ''Hajdemo mi, i nastavimo slijediti vjeru predaka naših, dok Allah ne presudi između nas i njega!'' [21]

Zatim su otišli, a Ebu Talib se obratio Poslaniku: ''Nisi im, bratiću, Boga mi tražio mnogo!'' Kad je to rekao, Božiji Poslanik se ponadao da bi i on mogao primiti islam. ''Amidža!''; govorio mu je. ''Izgovori ove riječi, one će ti na Sudnjem Danu omogućiti šefa'at (zauzimanje)!''

Vidjevši silno nastojanje Božijeg Poslanika, Ebu Talib je odgovorio: ''Da se ne bojim da ćeš biti vrijeđan, ti i potomstvo tvoga oca poslije mene, i da će Kurejšije pomisliti da sam to rekao iz straha od smrti, ja bih ih doista izgovorio. Ovako, mogu ih izreći samo da tebi udovoljim!''

Kad mu se smrt sasvim približila, 'Abbas je pogledao u njega i primijetio kako miče usnama. Dobro je naćulio uši. ''Bratiću!''; rekao je Poslaniku. ''Moj brat je izgovorio ono što si mu govorio!'' ''Nisam čuo!''; rekao je Poslanik.

Allah, dželle šanuhu, je o onoj grupi koja se bila sakupila kod Ebu Taliba i kazala to što je kazala, objavio:

Sad. Tako Mi Kur'ana slavnoga, zbilja su u osionosti i raskolu oni koji ne vjeruju! Koliko smo samo pokoljenja uništili prije njih! Oni su pomoć zazivali, ali za sve kasno bi! I čude se što im jedan od njih opominjatelj dođe. I nevjernici vele: ''Ovo čarobnjak i lažov je! Zar on da učini božanstva Bogom jednim? Zbilja, ta je stvar vrlo čudnovata!'' I glavešine među njima krenuše: ''Ma, idite i sa vašim božanstvima se strpite! To je doista nešto što se naveliko hoće! Za ovo nismo čuli mi od minulih naroda'', - tj. od kršćana koji su govorili: ''Allah je treći od trojice!'' – ''ovo nije drugo do izmišljotina!'' (Sura Sad, 1.-7.).

Zatim je Ebu Talib ispustio dušu. ...[22]

Nakon smrti Ebu Taliba njegovo mjesto starješine roda Benu Hašim, po običajnom plemenskom pravu pripalo je Ebu Talibovom bratu Ebu Lehebu. S obzirom na svoju novu ulogu Ebu Leheb je morao zvanično preuzeti obavezu zaštite svoga bratića Muhammeda, alejhisselam, ali je, s obzirom na poznati odnos između njih dvojice, svima u Meki bilo jasno da je ta zaštita samo formalne prirode, bez ikakvog stvarnog dejstva. Zbog toga su se sada počeli znatno povećavati slučajevi vrijeđanja, provokacija, pa i fizičkih nasrtaja na Resulullahovu mubarek ličnost kao što je bacanje truhleži u lonac u kome se kuhala hrana za Poslanika, ili bacanje ovčijeg droba uprljanog krvlju i izmetom na njegova mubarek leđa dok je bio na sedždi, ili bacanje prašine u njegove mubarek oči. Ovakve i njima slične provokacije su se počele sve više i sve češće dešavati, a njegov rod nije ništa poduzimao što bi jasno potvrdilo da je on i dalje pod njihovom zaštitom. Tako je, svakako, bilo zbog uticaja Ebu Leheba, a oni među Hašimijama, poput npr Abbasa, koji su i dalje voljeli i iskreno željeli zaštititi Poslanika, imali su ograničen autoritet i nisu mogli pokrenuti čitav rod na ozbiljniju akciju. Uvidjevši ovakvo stanje u svom rodu, Resulullahu, Muhammedu, alejhisselam, je postalo jasnim kako je došlo vrijeme da pokuša naći i neke druge zaštitnike izvan vlastitog roda Hašim i izvan Meke. Odlučio je da pokuša zatražiti gostoprimstvo i zaštitu od plemena Benu Sekif koje je živjelo u gradu Taifu.

Taif, koji se nalazi istočno[23] od Meke, poznat je po obilju vode koja mu osigurava izuzetno povoljne uslove za poljoprivredu. Zato je ovo područje nazvano ''Vrtom Hidžaza'' zbog mnogobrojnih voćnjaka, vrtova, žitnih i cvijetnih polja koja okružuju grad opasan zidinama. U to doba Taif bješe poznat i po velikom hramu posvećenom boginji El-Lat. Sekifije su sebe smatrali čuvarima ovog hrama i bili su veoma ponosni na to. Mada su Benu Sekif bili svjesni da niti njihov hram niti njihov grad nikada ne mogu doseći kod Arapa onaj stepen ugleda koji uživaju Kaba i Meka, to ih nije previše pogađalo jer su i sami poticali od Ismaila, alejhisselam, i imali svoje korijene u Meki. Moguće da se upravo zbog toga, a samo dragi Allah punu istinu o svemu zna, i Muhammed, alejhisselam, nadao da bi oni možda mogli primiti islam, ili mu barem pružiti zaštitu, tako da je odlučio da ode do njih. Međutim, kada je, putujući potpuno sam, stigao u Taif i obratio se stanovnicima, osvjedočio se da su i ovog puta umišljenost, oholost, slijepa vezanost za vjeru i tradiciju predaka kao i interesi očuvanja pozicije čuvara taifskog hrama bili koprena na srcima, ušima i očima, tako da oni ne mogaše prepoznati istinu. Čak se i formirala neobuzdana masa ljudi koja je krenula prema Poslaniku uz viku i najteže uvrede, a moguće da su i bacali kamenice na njega, tako da je on, mubarek, morao izmaći i sakriti se u jedan voćnjak. Kada je rulja prošla mimo njega, malo se smirio i obratio svome Gospodaru:

''Bože moj, Tebi se obraćam za slabost snage svoje, za manjak virtuoznosti i za svoju beznačajnost kod ljudi. O Ti Najmilostiviji, Ti si Gospodar nemoćnih, Ti si moj Gospodar. Kome Si me to prepustio: dalekom koji me mrko gleda ili neprijatelju kome Si me predao!? Opet, ako se Ti ne srdiš na mene, svejedno mi je, Tvoj mi je oprost draži. Utječem se svjetlu lica Tvojega, pred kojim su se obasjale tmine i na kojem počiva i ovaj i onaj svijet, od toga da se Ti rasrdiš ne mene ili da mi se odobri Tvoja ljutnja! Tebi se priklanjam, da Ti budeš zadovoljan, a nema snage niti moći, osim pomoću Tebe!'' [24]

Allah dragi je, u Svojoj beskrajnoj milosti i dobroti, miljeniku i Poslaniku Svome odmah podario jednu radost i ohrabrenje. Naime, voćnjak u koji se Poslanik sklonio nije bio u vlasništvu Sekifija već je pripadao starješinama kurejšijskog roda Šems Utbi i Šejbi,[25] a desilo se da su baš tada njih dvojica bili prisutni tamo i da su vidjeli kako se sekifijska rulja ponašala prema jednom Kurejšiji, koji je još, poput njih, bio i potomak Abdu Menafa. Zbog ovoga su njih dvojica nakratko zaboravili na vlastito neprijateljstvo prema Poslaniku i odlučili da ga počaste voćem. Pozvali su jednog svog roba, kršćanina koji se zvao Addas i rekli mu da stavi malo grožđa u činiju te njime počasti čovjeka kojeg su mu pokazali. Addas je odnio grožđe Muhammedu, alejhisselam, i ponudio ga da jede. Poslanik je prihvatio ponudu i posegnuo svojom mubarek rukom ka ponuđenom grožđu izgovorivši: ''Bismillah!'' Addas je začuđeno prokomentarisao da je prvi put čuo da neko u toj zemlji izgovara takve riječi prije jela i to je privuklo pažnju Muhammeda, alejhisselam, koji ga upita ko je i odakle je. Addas je odgovorio da je on sljedbenik Mesiha, Isaâ, alejhisselam, i da je porijeklom iz grada Ninive.[26] ''Ninive, grada pravednog čovjeka Junusa (Jone) sina Metaovog (Matejevog)?''; upita ga Poslanik. Addas potvrdi i začuđeno upita svoga sagovornika kako to da on zna za Junusa, alejhisselam. ''On mi je brat'', odgovori mu Muhammed, alejhisselam, ''Allahov je poslanik, a i ja sam Allahov poslanik.'' Addasovo pročišćeno srce jasno prepozna istinu i on poljubi mubarek glavu, ruke i noge Muhammedove, alejhisselam, i tako potvrdi svoju vjeru u njegovo vjerovijesništvo.[27] Kad se Addas vratio svojim vlasnicima, oni ga počeše prekorijevati zbog njegovih poljubaca, a on im reče da mu je taj čovjek govorio o stvarima koje samo istinski Božiji vjerovijesnik može znati, ali i ovaj Znak oni previdješe i zanemariše.

Muhammed, alejhisselam, je, nakon što se malo odmorio i okrijepio u tom voćnjaku, krenuo nazad u Meku ne očekujući da išta dobrog, barem u skorije vrijeme, može dobiti od Sekifija. Noć ga je zatekla u dolini Nahla, odmorištu koje se nalazi na pola puta između Meke i Taifa. Tu je odlučio da prenoći. Kada je došlo vrijeme noćnog namaza, Poslanik je stao na kijam i glasno učio Kur'an. Plemeniti ajeti privukli su pažnju sedmerice džina iz grada Nasibina,[28] koji su tuda prolazili i oni su, oduševljeni ljepotom Božijeg Govora, zastali i pomno slušali sve dok Poslanik nije završio namaz. Tom prilikom su sva sedmerica primili islam i potom otišli svome narodu da ga pozivaju na pravi put. Tako je Muhammed, alejhisselam, svoju tugu zbog odbacivanja od strane Sekifija, nakon slučaja sa čovjekom iz daleke Ninive, mogao ublažiti još i sa prihvatanjem islama od strane sedmerice pripadnika nevidljive civilizacije koja takođe živi na Zemlji skupa sa ljudima, Ademovim, alejhisselam, potomcima.[29] Ovaj događaj je ovjekovječen časnim Kur'anom:

Kada ti poslasmo nekoliko džina da Kur'an slušaju, kada dođoše da ga čuju, oni rekoše: "Pst!" A kad se završi, vratiše se narodu svome da opominju. "O narode naš", govorili su, "mi smo slušali Knjigu koja se poslije Musaâ objavljuje, koja potvrđuje da su istinite i one prije nje, i koja ka istini i na Pravi put upućuje. O narode naš, odazovite se Allahovu glasniku i vjerujte u Allaha, On će vam neke grijehe vaše oprostiti i vas od patnje neizdržljive zaštititi!" (46:29-31)

Reci: "Meni je objavljeno da je nekoliko džina prisluškivalo i reklo: 'Mi smo, doista Kur'an, koji izaziva divljenje, slušali, koji na pravi put upućuje, i mi smo u nj povjerovali i više nikoga nećemo Gospodaru našem ravnim smatrati, a On nije, neka uzvišeno bude dostojanstvo Gospodara našeg!; uzeo sebi ni druge ni djeteta; jedan naš bezumnik je o Allahu laži govorio, a mi smo mislili da ni ljudi ni džini o Allahu laži ne govore; i bilo je ljudi koji su pomoć od džina tražili, pa su im tako obijest povećali; i oni misle, kao što i vi mislite, da Allah nikoga neće oživiti; i mi smo nastojali da nebo dotaknemo i utvrdili smo da je moćnih čuvara i zvijezda padalica puno; i sjedili smo okolo njega po busijama da bismo što čuli, ali će onaj, ko sada prisluškuje, na zvijezdu padalicu koja vreba naići; i mi ne znamo da li se onima na Zemlji želi zlo ili im Gospodar njihov želi dobro; a među nama ima i dobrih i onih koji to nisu, ima nas vrsta različitih; i mi znamo da ne možemo Allahu na Zemlji umaći i da od Njega ne možemo pobjeći; i mi smo, čim smo Kur'an čuli, u nj povjerovali; a ko u Gospodara svoga vjeruje, ni štete ni nepravde ne treba se bojati; i ima nas muslimana, a ima nas zalutalih; oni koji islam prihvate Pravi put su izabrali, a nevjernici će u Džehennemu gorivo biti." (72:1-15)

Nakon što je prenoćio u dolini Nahla, Poslanik je nastavio put ka Meki potpuno svjestan da je i dalje suočen sa kušnjom i problemom vlastite zaštite. Međutim, dragi Allah mu je ubrzo pružio plemenitu milost i olakšanje u pristanku Mut'ima, starješine kurejšijskog roda Nevfel, da ga zaštiti:

... Poslaniku se nije vraćalo onim istim uvjetima koji su ga samo dva dana ranije prisilili da napusti svoj dom. A da je imao zaštitnika, mogao je i dalje ostvarivati svoju misiju. Beni Hašim su ga iznevjerili, pa se sje­tio majčina roda: Stvari su se i tu loše odvijale, jer je daleko najistaknu­tiji i najuticajniji čovjek u rodu Zuhra bio Ahnes ibn Šerik, koji zapravo i nije bio pripadnik ovog roda, a čak ni Kurejšija. On je ustvari bio Sekifija, ali je dugo bio saveznik roda Zuhra pa su ga počeli smatrati svo­jim poglavarom. Poslanik je već bio odlučio zatražiti od njega pomoć, kada ga utom prestiže konjanik, koji je takoder na konju jahao za Mek­ku, samo brže od njega, pa ga on zamoli da mu učini uslugu tako što će po povratku otići Ahnesu i reći mu: "Muhammed je rekao: 'Hoćeš li mi pružiti zaštitu kako bih mogao prenositi Objavu svoga Gospodara?''' Konjanik je bio voljan da mu izađe u susret i čak je pristao da mu done­se odgovor koji se pokazao nepovoljnim, jer je Ahnes jednostavno uz­vratio da saveznik nema ovlasti govoriti u ime roda s kojim je ujedinjen, niti jamčiti zaštitu koja će ih obavezivati. Poslanik, koji je već bio blizu Mekke, poslao je isti zahtjev Suhejlu. Njegov odgovor je bio jednako ra­zočaravajući, iako razlog za odbijanje nije bio vezan za njegovo proti­vljenje islamu. I ovog su puta bili u pitanju plemenski uzusi. U dolini se Mekke njegov rod isticao među ostalima po tome što je vodio porijeklo od Amira, Luejjova sina, dok su svi drugi bili potomci Amirova brata Ka'ba. Suhejl jednostavno odgovori da sinovi Amirovi ne mogu pružati nekome zašti­tu protiv sinova Ka'bovih. Poslanik je tada skrenuo sa puta što vodi u grad i sklonio se u pećinu Hira, u kojoj je bio primio prvu Objavu. Odatle je uputio molbu starješini s kojim je imao bliskije veze, Mut'imu, pogla­varu roda Nevfel, jednom od peterice ljudi koji su doveli do poništenja zabrane, i Mut'im je smjesta pristao. "Neka uđe u grad," poslao je od­govor; a slijedećeg jutra, pod punom ratnom opremom zajedno sa svo­jim sinovima i bratićima, sproveo je Poslanika do Kabe. Ebu Džehl ih je upitao jesu li postali Muhammedovi sljedbenici. ''Mi ga štitimo'', odgovorili su. A ovome Mahzumiji je samo preostalo da kaže: ''Koga vi štitite i mi mu pružamo zaštitu.'' ...[30]

Sa uključivanjem još jednog kurejšijskog roda, pored roda Hašim, u zaštitu mubarek ličnosti Muhammeda, alejhisselam, znatno se suzila mogućnosti njegovih neprijatelja da mu nanesu neko zlo. Isto tako, ruke Ebu Lehebove postale su u većoj mjeri ograničene u djelovanju pa su oni među Hašimijama što su inače bili voljni pružati zaštitu Abdullahovu sinu, Abdulmuttalibovom unuku, sada mogli više doći do izražaja, prije svih Poslanikov amidža Abbass.

Nastavit će se, inša'Allah ...

 

[1] Današnja Etiopija.

[2] Nažalost nije nam poznato ime ovog čestitog abisinskog kralja tako da ga i mi, kao i svi nama u ovom trenutku poznati izvori, možemo imenovati samo njegovom kraljevskom titulom Negus.

[3] Kur'an, 19:16-21

[4] Ibn Ishaq, Sirat Rasul Allah (Život Poslanika Božjeg) u bilješkama popraćenom pregledu od Ibn Hišama, 224.

[5] Ebu Bekr Siradžuddin (Martin Lings), ''Muhammed, njegov život zasnovan na najranijim izvorima'', str. 91-95, odnosno na str. 103-107 u Ljiljanovom izdanju.

[6] Detalje o ovome vidjeti u izvorniku: Fakultet islamskih nauka u Sarajevu, Diplomski rad br. 301 studenta Samira Dedića na temu: ''Muhammed, a.s., u Indžilu'', Sarajevo, 2004.

[7] Zgodno je ovdje navesti primjer španskog katoličkog svećenika Anselma Tormeda rođenog krajem 14. stoljeća po Gregorijanskom kalendaru, koji je informaciju o istinskom značenju riječi ''Periklit (Paraklit)'' u velikoj konspiraciji dobio od svoga učitelja u Bolonji Nikole Martela, u to vrijeme jednog od najpoznatijih kršćanskih teologa i mudraca izvana, ali iznutra prikrivenog muslimana. Nakon ovoga je Tormedo 1420. godine zvanično primio islam, uzeo ime Abdullah Et Terdžuman i ostatak života proveo živeći među muslimanima. Detalje o ovome možete, poštovani čitaoci, pronaći u knjizi ''Svećenikov put u islam'', izdate od strane Medžlisa IZ MOSTAR u Mostaru 1423. hidžretske, odnosno 2002. gregorijanske godine. Ubijeđeni smo da ovakvih slučajeva među kršćanima bilo mnogo u prošlosti, da ih ima i danas, i da će ih biti sve dotle dok sa povratkom Mesiha Isaâ, sina Merjemina, alejhisselam, pred Sudnji Dan cijelom čovječanstvu ne postane kristalno jasnom istina o njemu i njegovoj stvarnoj vjeri.

[8] Postoji jedna mogućnost da je ipak Ebu Talib izgovorio šehadet na samoj samrti, ali je ona veoma tanahna zato što je Poslanik po istom hadisu izgovorio da on to nije čuo. O ovome će se, inša'Allah, govoriti kasnije.

[9] Ovo se odnosi na vrijeme o kome trenutno govorimo. Mišljenja smo da su njih dvojica godinama kasnije primili islam, a dragi Allah najbolje zna.

[10] Ebu Leheb je u vremenu prije poslanstva kada je Muhammed, alejhisselam, kao El Emin bio omiljen među svima u Meki, vjerovatno u želji da se još prisnije veže sa tako omiljenom ličnošću, zatražio od svoga bratića da se Rukajja i Umm Kulsum vjere sa njegova dva sina Utbom i Utejbom. Muhammed, alejhisselam, je na taj prijedlog pristao i te vjeridbe su tada bile ugovorene. U vremenu o kome govorimo Ebu Leheb i njegova žena su taj dogovor grubo razvalili. Nije poznato da li su ti brakovi bili već sklopljeni ili je sve ostalo samo na vjeridbama.

[11] Poznato je da je nakon Rukajjine smrti Muhammed, alejhisselam, hazreti Osmanu dao ruku druge svoje kćeri Ummu Kulsum i da je, nakon što je i ona preselila na ahiret, izjavio da ima još koju slobodnu kćer udao bi je za hazreti Osmana.

[12] Ebu Bekr Siradžuddin (Martin Lings), ''Muhammed, njegov život zasnovan na najranijim izvorima'', str. 84, odnosno na str. 93  u Ljiljanovom izdanju.

[13] Ebu Džehlova sestra je bila hazreti Omerova majka.

[14] Kasnije je hazreti Omer znao izjaviti koliko je zahvalan dragom Allahu što je on odabran i da se trese od straha kada pomisli šta bi bilo da je Ebu Džehl tada upućen umjesto njega.

[15] Šerijatski je propis da listove na kojima su ispisani ajeti Kur'ana časnog smiju doticati i u ruke uzimati samo oni koji su čisti (Kur'an, 56:79).

[16] Ibn Hišam prenosi da je taj dokument svojom rukom pisao Mensur ibn Ikrima, kome su se kasnije, nakon Poslanikove kletve, neki prsti ukočili (Ibn Hišam, Poslanikov životopis, str. 68.).

[17] Kur'an, 83:13,14.

[18] Ibn Ishaq, 375; Buhari, XIX, 16; itd.

[19] Ebu Bekr Siradžuddin (Martin Lings), ''Muhammed, njegov život zasnovan na najranijim izvorima'', str. 99-100., odnosno na str. 111-113  u Ljiljanovom izdanju.

[20] Ebu Bekr Siradžuddin (Martin Lings), ''Muhammed, njegov život zasnovan na najranijim izvorima'', str. 101-102., odnosno na str. 113-115  u Ljiljanovom izdanju.

[21] Ebu Bekr Siradžuddin o istom događaju navodi nešto širi odgovor Kurejšija: Pljesnuše rukama, pa rekoše: ''Bili to ti, Muhammede, od više bogova napravio jednoga? Tvoja je ponuda zaista čudna!'' Onda rekoše jedni drugima: ''Ovaj čovjek vam neće dati ništa od onog što tražite, zato idite svojim putem i držite se vjere svojih očeva dok Bog ne presudi između vas i njega.'' (Ebu Bekr Siradžuddin (Martin Lings), ''Muhammed, njegov život zasnovan na najranijim izvorima'', str. 107, odnosno na str. 120-121  u Ljiljanovom izdanju). Ova verzija je više u skladu sa ajetima sure Sad, koji su objavljeni vezano za ovaj događaj, pa izgleda tačnijom, a dragi Allah najbolje zna.

[22] Ibn Hišam, Poslanikov životopis, str. 80,81.

[23] Preciznije istočno i nešto malo južno od Meke.

[24] Ibn Hišam, Poslanikov životopis, str. 82, 83.

[25] Za bogate Kurejšije bilo je veoma pomodno da kupuju imanja u Taifu, kako bi mogli tamo ići u vrijeme najveće žege u Meki.

[26] Niniva je drevni grad u području Mosula u današnjem Iraku, čijem narodu je dragi Allah kao Svoga poslanika poslao Junusa, alejhisselam.

[27] Mada, koliko znamo, u literaturi koju smo koristili to eksplicitno nije rečeno, ubijeđeni smo da je ovim činom Addas u stvari primio islam, a dragi Allah najbolje zna.

[28] Nasibin je grad na arabijskom potkontinentu koji se nalazio na karavanskom putu između Mosula i Sirije. Nije nam trenutno poznato da li je danas naseljen i da li je zadržao isto ime koje je imao u doba Muhammeda, alejhisselam.

[29] Kur'an časni (21:107) jasno kaže da je Muhammed, alejhisselam, poslat kao Allahova milost i poslanik ne samo ljudima već svim svjetovima, pa tako i svijetu džina.

[30] Ebu Bekr Siradžuddin (Martin Lings), ''Muhammed, njegov život zasnovan na najranijim izvorima'', str. 111-112, odnosno na str. 125-126  u Ljiljanovom izdanju.

Ocjena: 

Kazivanje o Muhammedu, alejhisselam, (VIII dio): Isra i Mir'adž

Autor(i): 

Mubarek putovanje od Kabe do Mesdžidul-aksa (Isra) i uzdignuće u najviše sfere (Mir'adž)

 

Period od Godine tuge pa do Hidžre (619.-622. po Isau, alejhisselam) predstavljao je kritično doba za Muhammeda, alejhisselam. Pritisci i progoni Kurejšija na njega i njegove sljedbenike u to doba doživljavaju svoju kulminaciju, tako da je njihova sigurnost sve više dolazila u pitanje. Doduše, milošću dragog Allaha lična bezbjednost Poslanika je, nakon kritičnog perioda neposredno nakon Ebu Talibove smrti, ipak značajno povećana nakon što se u zaštitu njegove mubarek ličnosti uključio kurejšijski rod Nevfel, tako da njegov život nije bio u neposrednoj opasnosti, ali su i dalje svi njegovi sljedbenici bili izloženi različitim stepenima i oblicima vrijeđanja, pritisaka i nasilja. U to vrijeme je izgledalo da je i sama njegova poslanička misija bila u velikoj opasnosti, jer broj muslimana bijaše još uvijek neznatan, a nijedno pleme ne pokazivaše ozbiljne želje da makar i razmisli o islamu, a kamo li da ga prihvati. Muhammed, alejhisselam, bijaše dovoljno čvrst u vjeri i imađaše dovoljno strpljenja da to podnosi, ali mu je svakako bila potrebna duhovna potpora i utjeha. Dragi Allah najbolje poznaje Svoje robove i zna kada im treba priteći u pomoć, pa Njegova, hvaljen za svagda neka je On, volja bijaše da upravo u tom kritičnom razdoblju Svome miljeniku i poslaniku podari najljepši dar i najjaču duhovnu potporu. Voljom i odredbom dragog Allaha Muhammed, alejhisselam, u jednoj noći po zemaljskom računanju vremena, bijaše proveden kroz svih sedam nebesa i doveden do najvećeg stepena blizine dragom Allahu do koje je, onoliko koliko mi znamo, neko stvorenje ikada došlo. U historiji i tradiciji islama ovo blagoslovljeno putovanje bi imenovano imenom ''Mir'adž'', a mubarek noć u kojoj se ono dogodi imenom ''Lejlei-Mir'adž''.[1]

Muhammed, alejhisselam, dakle, za vrijeme Mir'adža, uzdignut je sa planete Zemlje, putovao je kroz svemir, prošao kroz svih sedam nebesa i čak dospio u sfere iznad njih, sve do one visine koju mu je dragi Allah odredio krajnjom granicom koju je mogao, u fizičkom smislu, dosegnuti, gdje je došao do stepena krajnje bliskosti dragom Allahu, sa Njim razgovarao, vidio najveličanstvenija Znamenja svoga Gospodara i primio određena zaduženja, kao i mnoge veličanstvene pouke neizmjernog značaja i ljepote. Kao prevozno sredstvo koristio je jahalicu, nebesko biće nama potpuno nepoznato čije ime je ''Burak'', a Muhammed, alejhisselam, ga je ljudima razumljivim jezikom opisao kao ''bijelu životinju, nešto veću od magarca, a manju od mazge, koja korača brzinom pogleda''.

Razum savremenog čovjeka, u izuzetno velikoj mjeri oblikovan modernom naukom i njenim teorijama, iskustvu i eksperimentima, nikako nije sklon da prihvati mogućnost čovjekovog putovanju u svemir bez rakete odnosno svemirskog broda, bez skafandera koji bi ga zaštitio od okoline u kojoj, opet po mjerilima tog istog razuma, nikakav život nije moguć zbog nedostatka kisika, vode, ekstremno niskih temperatura, radioaktivnog kosmičkog zračenja itd. Iz ovih razloga za modernog čovjeka i njegov razum Mir'adž, kosmičko putovanje čovjeka na ''običnoj'' jahalici preko granica onoga što mi danas zovemo svemirom, uistinu predstavlja pravu kušnju. To je, dakle, nešto što se ne može primarno nastojati shvatiti razumom, već se u to mora vjerovati ukoliko čovjek želi biti istinskim i iskrenim vjernikom; i to zbog toga što je ovo mubarek putovanje jasno i nedvosmisleno pomenuto u časnome Kur'anu tako da u njega nema sumnje:

Hvaljen neka je Onaj koji je u jednom času noći preveo Svoga roba iz Hrama časnog (Mesdžidul-harama) u Hram daleki (Mesdžidul-aksa), čiju smo okolinu blagoslovili, da bismo mu neka znamenja Naša pokazali. On je, uistinu, onaj koji čuje i vidi. (17:1)

Tako Mi zvijezde kad zalazi, vaš drug nije s pravog puta skrenuo i nije zalutao! On ne govori po hiru svome, to je samo Objava koja mu se obznanjuje, uči ga Jedan ogromne snage, razboriti, koji se pojavio u liku svome na obzorju najvišem, zatim se približio, pa nadnio - blizu koliko dva luka ili bliže - i objavio robu Njegovu ono što je objavio, srce nije poreklo ono što je vidio, pa zašto se prepirete s njim o onom što je vidio?

On ga je i drugi put vidio, kod Sidretul-muntehâa kod kojeg je džennetsko prebivalište, kad je Sidru prekrivalo ono što je prekrivalo, pogled mu nije skrenuo, nije prekoračio, vidio je (Muhammed, alejhisselam) najveličanstvenija znamenja svoga Gospodara. (53:1-18)

Dakle, za svakoga vjernika, muslimana, istinitost Mir'adža van je svake sumnje, jer on zna i svjedoči da je časni Kur'an uzvišeni Govor dragog Allaha, objavljen i dostavljen čovječanstvu na arapskom jeziku preko plemenitog meleka Džibrila i Allahovog poslanika Muhammeda, alejhisselam, te da je stoga cjelokupan sadržaj ove Knjige apsolutno čist od bilo kakve neistine ili pogreške i da u to, za onoga ko je upućen, nema sumnje:

... a on (Kur'an) je, zaista, knjiga zaštićena, laž joj je stranâ, bilo s koje strane, ona je Objava od Mudroga i hvale dostojnoga. (41:41,42)

Elif, Lam, Mim. Ova Knjiga, u koju nema nikakve sumnje, uputstvo je svima onima koji se budu Allaha bojali; onima koji u nevidljivi svijet budu vjerovali i molitvu obavljali i udjeljivali dio od onoga što im Mi budemo davali; i onima koji budu vjerovali u ono što se objavljuje tebi i u ono što je objavljeno prije tebe, i onima koji u onaj svijet budu čvrsto vjerovali. Njima će Gospodar njihov na Pravi put ukazati i oni će ono što žele ostvariti. Onima koji neće da vjeruju doista je svejedno - opominjao ih ti ili ne opominjao - oni neće vjerovati. Allah je zapečatio srca njihova i uši njihove, a pred očima njihovim je koprena; njih čeka patnja golema. (2:1-7)

Prema tome, onaj ko je upućen, onaj ko uistinu hoće da vjeruje u Božije autorstvo cjelokupnoga kur'anskoga sadržaja, njemu je dovoljno to što je ovo mubarek putovanje samo pomenuto u Kur'anu. On više ne postavlja pitanja, a tada i njegov razum dobija umirenje, jer onda jasno vidi neospornu istinu, čak i sa logičkog stanovišta, u tome da apsolutno svemogućem Bogu, Stvoritelju Zemlje, planeta, zvijezda, galaksija i čitavog svemira, Odreditelju svih mjera i odnosa (koje mi danas pokušavamo imenovati kao zakone fizike, hemije, matematike, biologije itd), nije apsolutno nikakav problem sve to izmijeniti, kad god to On hoće, u bilo koju drugu kombinaciju, pa i takvu koja omogućava smrtnom čovjeku da na običnoj jahalici leti kroz svemir i preko svih sedam nebesa.

Na ovaj način vjernički smireni razum može posvjedočiti istinitost svakog čuda: Mu'džize[2] i/ili Kerameta,[3] tj. natprirodnih pojava koje se voljom i dopuštenjem dragog Allaha, jednog i jedinog Boga dešavaju u izuzetnim slučajevima.

Ovo mubarek putovanje odvijalo se u dvije etape. Prvo je Muhammed, alejhisselam, jašući na buraku, u društvu meleka Džibrila preletio rastojanje između Kabe (Mesdžidul-harama) u Meki i Bejtul-makdisa (Mesdžidul-aksa) u Jerusalemu, da bi ga odatle Džibril dalje poveo u nebeske sfere. U islamskoj tradiciji prvi dio putovanja imenovan je imenom ''Isra'', a drugi, nebeski, kako to već rekosmo, imenom ''Mir'adž'', a dragi Allah najbolje zna. Prije nego što, inša'Allah, krenemo govoriti nešto više o Israu i Mir'adžu, dopustite nam poštovani čitaoci dvije kratke napomene:

Interesantno je primijetiti da Poslanik ne polazi na nebesko putovanje, Mir'adž od Kabe, već biva prvo prebačen u Jerusalem tj. do Bejtul-makdisa i tek odatle počinje njegovo uzdizanje kroz sedam nebesa i dalje. Dakle, iako je, na bazi mnogih i kur'anskih i hadiskih izvora, bez sumnje jasno da je Kaba najsvetije mjesto i Allahov Bejtullah, iako je još od Ibrahima, alejhisselam, Hadž usmjeren ka Kabi, ipak Resulullah, koji je rođen ''u dvorištu Kabe'', ne odlazi na Mir'adž odatle, već od Bejtul-makdisa u Jerusalemu. Ako ovu činjenicu povežemo sa nadaleko poznatim snom Jakuba, alejhisselam, kad je, spavajući na prostoru Bejtul-makdisa, vidio stepenice između neba i zemlje,[4] kao i sa vizijom Davuda, alejhisselam,[5] kada je vidio kako meleki pažljivo spuštaju Časnu stijenu (Sahra),[6] na prostoru Bejtul-makdisa (Mesdžidul-aksaâ), onda nas razmišljanje vodi ka jednoj veoma interesantnoj pretpostavci, da je voljom dragog Allaha, možda, uspostavljena najkraća i najbrža komunikacija između nebesa i Zemlje u vertikali iznad Bejtul-makdisa u Jerusalemu. Naravno, ovo je samo jedna pretpostavka ograničena svim slabostima ljudskog razuma, a samo dragi Allah istinu o svemu, pa i o ovome zna. Njemu neka je svaka slava i hvala i samo od Njega oprost i uputu molimo.

S obzirom da najviše informacija o plemenitim sadržajima ovog mubarek putovanja pronalazimo u vjerodostojnim zbirkama hadisa, mi smo se odlučili da preuzmemo sažet prikaz hadisa o ovoj temi što ih je sabrao rahmetli Abdulhalim Mahmud i iskoristio u svome djelu: ''Isra' i Mir'adž (Muhammedovo, s.a.w.s., kosmičko putovanje)''.[7] Mi ćemo tako, inša'Allah, u tekstu koji slijedi navoditi citate iz ovog djela sa hadisima i nekim komentarima rahmetli Abdulhalima Mahmuda, a dragog Allaha molimo da mu oprosti njegove grijehe, učini mu boravak u kaburu ugodnim i po milosti Svojoj ga na Sudnjem Danu uvede u Džennet.

Početak putovanja

 

 

Muhammed, alejhisselam, je kad god bi bio u mogućnosti i kada bi mu zahtjevi lične bezbjednosti to dopuštali volio boraviti u dvorištu Kabe. Naročito je volio tamo boraviti u časovima noćnim, kada svetost Kabe u tišini koja okolo vlada, a ispod zvijezda koje kao da nekim posebnim, naročitim sjajem sjaje iznad arabljanskih prostranstava, dobiva neku posebnu čar i duhovnu ljepotu. Tako mu se desilo da je jedne noći, boraveći u Hidžru, malo utonuo u san, kada mu je neočekivano došao melek Džibril i probudio ga.[8] Da ova Džibrilova posjeta nije ''obična'' i da ona sobom nosi nešto posebno i izuzetno značajno, Muhammedu, alejhisselam, je postalo jasno čim mu je plemeniti melek po drugi put[9] otvorio prsa, onda ih, zajedno sa srcem, izaprao Zem Zem vodom, te potom, donijevši jedan zlatni leđen napunjen mudrošću i imanom, cjelokupan njegov sadržaj izlio unutra i na kraju ponovo zatvorio prsa na kojima uopće nije ostalo nikakvoga traga od izvršene ''hirurške intervencije''.[10] I ovo bijaše još jedna od velikih mu'džiza koju je dragi Allah darovao Svome plemenitom miljeniku i poslaniku, pošto je Muhammed, alejhisselam, sve to posmatrao u potpuno svjesnom stanju i nije osjećao nikakve boli. Nakon što je ovim činom Resulullahova mubarek ličnost očišćena sa svih strana, i iznutra i izvana, i duhovno i tjelesno, i racionalno i osjećajno, i razumski i srčano, te njegov iman dodatno povećan i upotpunjen, on postade potpuno spreman da krene na blagoslovljeno putovanje. Džibril mu tada dovede nebesku životinju bijele boje, veličine otprilike između mazge i magarca. Objasni mu da se ta vrsta nebeskih bića zove ''burak'' i da ih je dragi Allah stvorio da služe kao jahalice Njegovim vjerovjesnicima i poslanicima u onim situacijama kada oni, Njegovom voljom, imaju blagodat, čast i obavezu putovati svemirskim prostranstvima i nebeskim sferama. S obzirom na takvu zadaću dragi Allah je vrstu nebeskih bića ''burak'' obdario takvom moći da mogu letjeti brzinama kojima lete i meleki i da mogu na svojim leđima nositi mubarek vjerovjesnike i poslanike kroz sva svemirska prostranstva i kroz sve sfere nebesa i zemalja.

Muhammed, alejhisselam, je uzjahao na buraka koji se izdigao iznad Meke i, slijedeći Džibrila, poletio iznad Arabijskog potkontinenta u pravcu Jerusalema. Jedna interesantna islamka predaja kazuje nam da su na tom putu nakratko zastali na vrhu mubarek planine Turi Sinâ (Sinajska gora) na kojoj je dragi Allah razgovarao sa Musaom, alejhisselam, i objavio mu Tevrat, gdje je Muhammed, alejhisselam, klanjao namaz, da bi potom odletjeli u Bejtul-makdis. Ovu predaju bilježi hafiz Mehmed Karahodžić u svojoj knjizi o Sinajskoj gori odakle vam je, poštovani čitaoci, mi prenosimo u sljedećem citatu:

... U noći Israâ Džibril, alejhisselam, je rekao Resulullahu, sallallahu alejhi ve sellem: ''Siđi (s Buraka) i klanjaj''. Nakon što sam klanjao (riječi Muhammeda, alejhisselam, prim. autora), on me upitao: ''Znaš li gdje si klanjao? Klanjao si na Turi Sinau gdje je Allah govorio Musau, alejhisselam''.

Na samom vrhu Turi Sinaâ u neposrednoj blizini nalaze se crkva i džamija. Crkva označava mjesto gdje je Musa, alejhisselam, primio ploče Tevrata, a džamija mjesto na kojem je klanjao Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem. Tu je još i danas vidljiv trag kopita Buraka u stijeni, koji podsjeća na Resulullahovo, sallallahu alejhi ve sellem, noćno putovanje.

David Roberts u svome dnevniku navodi kako je 20. februara 1839. godine, vlastitim očima vidio taj trag ...[11]

Isto tako, prenosi se da su u noći Israâ preletjeli iznad Musaovog, alejhisselam, kabura gdje ga je Muhammed, alejhisselam, vidio kako klanja u svome kaburu:

... Imami Muslim navodi predaju od Enesa, r.a., koji je rekao: ''Allahov Poslanik, s.a.w.s., je rekao: 'U noći mog israâ naišao sam pored Musaâ, a.s., koji je klanjao u svom kaburu'."

Et-Taberani navodi predaju od Ibn Abbasa, r.a., da je Vjerovjesnik, s.a.w.s., "naišao pored Musaâ, a.s., koji je klanjao u svome kaburu." ...[12]

Vizije

 

Za vrijeme blagoslovljenog putovanja Israâ i Mir'adža, Muhammedu, alejhisselam, su bile prikazane mnoge vizije, simbolički prikazi ljudskih grijeha i dobrih djela. Ovi simboli su za sve nas od velike koristi jer jasno i ''plastično'' prikazuju čime sve na ahiretu rezultira čovjekovo, i dobro i ružno, ponašanje na dunjaluku, a što svakoga ko iole u sebi ima imana, snažno upućuje da ozbiljno razmisli o sebi i svome ponašanju. Ove vizije su za nas sačuvane putem vjerodostojnih hadisa, a mi vam želimo, poštovani čitaoci, ako dragi Allah da, te hadise citirati iz knjige rahmetli Abdulhalima Mahmuda:

... U hadisu koji prenosi Et-Taberani i El-Bezzar navodi se da je "Alejhi-s-salatu we-s-selam, prošao pored skupine ljudi koji siju i istog dana žanju, a čim požanju, vrati se kako je i bilo, pa je Džibrila, a.s., upitao: - Šta je ovo? - A on je Odgovorio: - To su borci na Allahovom putu - (nagrada za) dobro djelo se uvećava do sedam stotina puta. On im daje dobit od onoga što su uložili (na Njegovom putu), a On je opskrbitelj najbolji.

Zatim je prošao pored skupine ljudi čije glave se lupaju kamenjem, a kada se razlupaju, povrate se u prvobitno stanje, mada im to kaznu ne ublažuje, pa je upitao: - Šta je ovo, Džibrile? - A on je odgovorio: - To su oni kojima je teško bilo dići glavu kada su trebali obavljati propisane namaze.

Zatim je naišao pored skupine ljudi obilježenih sprijeda i straga, koje izgone na pašu kao što se izgoni stoka, da im ispaša bude bodljikavo trnje, (džehennemsko stablo) zekkum i užareno kamenje, pa je (Džibrila, a.s.) upitao: - Ko su ovi? - A on je odgovorio: - To su oni što od svoje imovine nisu davali zekat, a Allah im nije nepravdu učinio, niti je tvoj Gospodar nepravedan prema (Svojim) robovima.

Zatim je prošao pored skupine ljudi pred kojima se u jednom kazanu nalazilo skuhano, a u drugom neskuhano i pokvareno meso, i oni su ostavljali skuhano, a jeli neskuhao i pokvareno meso, pa ga je upitao: - Ko su ovi, Džibrile? - A on je odgovorio: - To je čovjek od tvoga ummeta koji je imao dobru, zakonitu suprugu, a odlazio, noćivao i jutro dočekivao kod pokvarene žene, i žena koja je dobrog, zakonitog supruga ostavljala, a odlazila, noćivala i jutro dočekivala kod pokvarenog čovjeka.

Zatim je prošao pored čovjeka koji je sakupio toliko breme drva da ga ne može ponijeti, a na to dodaje još više, pa je upitao: - Ko je ovo, Džibrile? - A on je odgovorio: - To je čovjek od tvog ummeta kojem je povjerena društvena funkcija koju on ne može obavljati, a uz to se prihvata i dodatnih funkcija.

Zatim je naišao na skupinu ljudi kojima željeznim makazama režu usne i jezike, i kada ih izrežu, povrate se u prvobitno stanje, a to im ne ublažava kaznu, pa je upitao: - Ko su ovi, Džibrile? - A on je odgovorio: - To su govornici koji siju smutnju.

Zatim je naišao pored omanjeg kamena iz kojeg je izašao ogroman bik, koji je pokušao da se vrati tamo odakle je izašao, ali to nije mogao, pa je (Vjerovjesnik, s.a.w.s.) upitao: - Šta je ovo, Džibrile? - A on je Odgovorio: - To je čovjek koji rekne krupnu riječ, pa se zbog toga pokaje i to želi da vrati, ali nije u stanju.

Zatim je naišao na dolinu u kojoj se osjećao svjež i ugodan miris, i miris miska, i čuo se glas, pa je upitao: - Šta je ovo, Džibrile? - A on je odgovorio: - To je glas Dženneta, koji govori: - Gospodaru, podari mi ono što si mi obećao. Jer, mnogo je mojih soba, moje svile i kadife, raznog platna i prostirki, i bisera i koralja, uz to srebra, a i zlata, čaša, zdjela i ibrika, i prijevoznih svih sredstava, meda, vode, mlijeka, vina... Zato daj mi obećano. A Allah mu odgovara: - Tvoj je svaki musliman i muslimanka, svaki vjernik i vjernica, svako ko vjeruje u Mene i u Moje poslanike, čini dobra djela i ništa Mi niti ikoga kao ortaka ili suparnika ne bude pripisivao. Ko se Mene bude bojao taj je siguran; ko Mene bude molio bit će mu uslišano; ko Mi šta uzajmi Ja ću mu to višestruko vratiti; ko se u Mene pouzda Ja sam mu dovoljan. Zaista sam Ja Allah, nema boga osim Mene. Ja ne kršim obećanja. Spašeni su pravovjerni. Slava Allahu, najboljem stvo­ritelju. - Zadovoljan sam - reče Džennet.

Zatim je naišao na dolinu iz koje se čuo ružan glas i neprijatan miris, pa je upitao: - Šta je ovo, Džibrile? - A on je rekao: - To je glas Džehennema, koji govori: - Gospodaru, podari mi ono što si mi obećao. Jer, mnogobrojni su moji lanci i okovi, moje vatre i vreline, moje bodlje i smradovi, moje patnje nesnošljive. Do dna moga daleko je, a vatra mi je žestoka. Zato daj mi obećano. A Allah mu odgovara: - Tvoj je svaki mnogobožac i mnogoboškinja, svaki nevjernik i nevjernica, te svaki silnik koji ne vjeruje u Dan svođenja računa. Zadovoljan sam - reče Džehennem.

Zatim je (Vjerovjesnik, s.a.w.s.) nastavio put dok nije stigao do Bejtu-l-makdisa."

U predaji koju navodi El-Bejheki, od Ebu Seida, stoji: "Neko me zovnu sa moje desne strane: - Pogledaj me, želim da te upitam - pa se nisam odazvao. Onda me neko zovnu sa moje lijeve strane, pa se ni njemu nisam odazvao."

U istoj predaji stoji i ovo: "Uto se javi žena, otkrivenih ruku i nakićena svim ukrasima koje je Uzvišeni Allah stvorio, koja reče: - Muhammede, pogledaj me, želim da te upitam - ali se ni na nju ne osvrnuh."

U istoj predaji stoji da mu je Džibril, a.s., rekao: "Onaj prvi što je zovnuo, to je židovski propovjednik. Da si mu se odazvao, tvoji sljedbenici bi se požidovili. Onaj drugi što je zovnuo, to je kršćanski propovjednik. Da si mu se odazvao, tvoji sljedbenici bi se pokrstili. A ona žena je simbol dunjaluka."

U hadisu koji prenosi Ebu Seid navodi se da je vidio posudu u kojoj je bilo ukusno meso, koje niko nije jeo, i drugu, u kojoj je bilo pokvareno meso, koje su ljudi jeli. Džibril, a. s., mu je na to rekao: ''To su oni koji ostavljaju dozvoljeno a jedu zabranjeno."

U istoj predaji se navodi da je naišao na skupinu u kojih su stomaci bili poput kuća i kad god bi neko od njih uspio da ustane, odmah bi se strovalio. Džibril, a.s., mu je za njih rekao: "To su oni koji su se hranili kamatom."

Zatim, da je naišao na skupinu čije usne su bile poput debelih gubica i koji su gutali žeravicu, koja im je izlazila ispod njih, te da je Džibril, a.s., rekao: "To su oni koji su bespravno jeli sirotinjski imetak."

Zatim, da je prošao pored žena koje su bile obješene za dojke, budući da su činile blud.

Zatim, da je naišao pored skupine kojima sa njihovih strana kidaju meso i daju im da ga jedu, budući da su bili klevetnici i podrugljivci.

U istoj predaji stoji: "I tako sam stigao do Bejtu-l-makdisa, gdje sam svoju jahalicu privezao za halku za koju je vezivahu i prethodni vjerovjesnici, pa sam sa Džibrilom ušao u Bejtu-l-makdis i tu smo klanjali po dva rekata." ...[13]

... Ibn Mirdewejh također navodi predaju preko Katadea, Mudžahida, Ibn Abbasa i Ubej ibn Ka'ba, da je Allahov Poslanik, s.a.w.s., rekao: "U noći mog Israâ sam najednom osjetio ugodan miris, pa sam rekao: - Šta je ovo, Džibrile? - A on je rekao: - To je frizerka, njen suprug i njen sin. Češljajući faraonovu kćerku, iz ruke joj je ispao češalj, pa je ona rekla: - Ne bilo te, faraone! Kćerka je o tome obavijestila oca, i on ju je pogubio."

Imami Ahmed, En-Nesai, El-Bezzar, Et-Taberani, El-Bejheki i Ibn Mirdewejh navode predaju sa sahih senedom, preko Seid ibn Džubejra, od Ibn Abbasa, r.a., koji je rekao: "Allahov Poslanik, s.a.w.s., je rekao: - U toku mog israâ naišao sam na ugodan miris, pa sam rekao: - Kakav je ovo miris? Rekoše mi: - To je frizerka faraonove kćerke i njena djeca. Njoj je ispao češalj iz ruke, pa je rekla: U ime Allaha! - Moga oca? - upitala je faraonova kćerka. - Moj Gospodar je i tvoj i Gospodar tvoga oca - rekla je ona. - Zar ti imaš gospodara mimo moga oca? - upitala je faraonova kćerka. - Da - rekla je ona.

Faraon ju je pozvao i pitao: - Zar ti imaš gospodara osim mene? - Da. Moj i tvoj Gospodar je Allah - rekla je ona.

On je potom naredio da donesu veliki bakreni kazan i da ga užare, a zatim da ih jedno po jedno bacaju u kazan. Kada je red došao na njeno dojenče, ono je reklo: - Izdrži, majko, i nemoj se pokolebati, jer ti si u pravu.

Potom je Alejhisselam rekao: - Četvoro novorođenčadi je progovorilo: ovo, Jusufov, a.s., svjedok, Džurejdžov drug i Isa, sin Merjemin." ...[14]

... Ahmed i Dawud navode predaju, preko Abdurrahmana, od Enesa, r.a., koji je rekao: "Allahov Poslanik, s.a.w.s., je rekao: - Za vrijeme mog Mi'radža naišao sam pored skupine ljudi koji su imali bakarne nokte, kojima su trgali svoja lica i prsa, pa sam upitao: - Ko su ovi, Džibrile? A on je rekao: - To su oni koji su druge ogovarali i vrijeđali njihovu čast."

Ibn Mirdewejh preko Katadea, Sulejman Et-Tejmijja, Suma­mea i Ali ibn Zejda, prenosi od Enesa, r.a., da je Vjerovjesnik, s.a.w.s., rekao:

"U noći mog Israâ naišao sam pored ljudi kojima usijanim makazama režu usne: kad god ih izrežu, one se vrate u prvobitno stanje, pa sam upitao: - Ko su ovi, Džibrile? A on je odgovorio: ­To su propovjednici tvoga ummeta koji drugima preporučuju ono što sami ne rade."

Ibn Madždže, El-Hakim Et-Tirmizi (u Newadiru-l-usulu), Ibn Ebi Hatim i Ibn Mirdewejh prenose, preko Jezid ibn Ebi Malika, od Enesa, r.a., koji je rekao: "Allahov Poslanik, s.a.w.s., je rekao: - U noći mog Israâ sam na džennetskoj kapiji vidio napis: Milostinja (se nagrađuje) desetorostruko, a zajam osamnaestoros­truko, pa sam Džibrila upitao: - Zbog čega je zajam vrijedniji od milostinje? A on je rekao: - Zato što prosjak prosi, a ima, dok zajmoprimac ne traži u zajam bez velike potrebe."

Ibn Mirdewejh bilježi predaju od Samra ibn Džunduba, koji je rekao: "Allahov Poslanik, s.a.w.s., je rekao: - U noći mog Israâ naišao sam na čovjeka kojem, dok pliva u rijeci, u usta stavljaju kamenje, pa sam upitao: - Ko je ovaj? Rečeno mi je: - To je onaj što se hranio kamatom."

U predaji koju navodi El-Bejheki, od Ebu Seid El-Hudrija, i Ibn Ebi Hatim, od Ebu Hurejrea, stoji: "Kad naiđoh na skupinu ljudi sa stomacima poput kuća, kad god neki od njih ustane, odmah se strovali i rekne: - O Allahu, ne daj da nastupi Smak svijeta! U takvom stanju oni su na putu kojim prolaze povorke faraonovih sljedbenika; kad povorka naiđe, pregazi ih, a oni i dalje prizivaju Allaha. - Ko su ovi? - upitah Džibrila, a on mi reče: - To su pripadnici tvoga ummeta - oni koji jedu kamatu neće se dizati drugačije do kao što se diže onaj koga šejtan svojim dodirom obara." [15] ...[16]

Veličanstveni namaz

 

Kada su došli u Jerusalem sletjeli su ispred ulaza u Bejtul-makdis. Tu je Muhammed, alejhisselam, ostavio buraka svezavši ga za halku za koju su i raniji vjerovjesnici i poslanici običavali vezati svoje burake i krenuo za Džibrilom koji ga je poveo unutra. Kada je ušao u unutrašnjost mubarek građevine Muhammed, alejhisselam, je shvatio da mu je data neizmjerno velika čast da bude učesnik jednog izuzetnog skupa, tako veličanstvenog da se sličan, veoma moguće, nikada nije desio u cjelokupnoj historiji ljudskog boravka na Zemlji, a dragi Allah najbolje zna, jer su se tada na jednom mjestu, unutar Svetog Mesdžida, drugog po značaju, u svetom gradu Kudsu (Jerusalemu), prijestonici zemlje koju je dragi Allah učinio blagoslovljenom, mubarek zemljom, okupili svi[17] Allahovi vjerovjesnici i poslanici,[18] što su odašiljani ljudskom rodu na Zemlji, da zajedno obave namaz i sedžde učine dragom Allahu, Živom, Bogu jednom i jedinom.

Možda bi se moglo reći, a dragi Allah najbolje zna, da je ovaj zajednički namaz još jedno jasno Znamenje koje upućuje na istinu da je vjera svih Allahovih vjerovjesnika i poslanika islam, samo što su oni ovu opću, univerzalnu vjeru, prema kojoj su i svi ljudi načinjeni, tumačili i formalno prakticirali kroz upute i zakone koje je dragi Allah njima objavljivao kroz Suhufe i Knjige koje su primali; te da u konačnici svi raniji vjerovjesnici i poslanici, bez izuzetka, imaju obavezu (što naravno obavezuje i sve njihove sljedbenike) da potvrde istinitost poslanstva Resulullaha, Muhammeda, alejhisselam, kao Allahove milosti svim svjetovima i da, u vremenu kada on bude odaslat, slijede Kur'an, Allahovu Knjigu ljudima preko njega objavljenu i njegovu praksu (Sunnet),[19] odnosno njemu objavljen Vjerozakon (Šerijat):

Allah je od svakog vjerovjesnika kome je Knjigu objavio i znanje dao obavezu uzeo: "Kad vam, poslije, dođe poslanik koji će potvrditi da je istina ono što imate, hoćete li mu sigurno povjerovati i sigurno ga pomagati? Da li pristajete i prihvatate da se na to Meni obavežete?" Oni su odgovarali: "Pristajemo!"; "Budite, onda, svjedoci", rekao bi On, "a i Ja ću s vama svjedoćiti." (3:81)

Ovako razmišljanje, kako nam izgleda, a opet dragi Allah najbolje zna, mogla bi potvrditi činjenica da je prilikom obavljanja ovog veličanstvenog namaza imam bio upravo Muhammed, alejhisselam, kojega je melek Džibril uzeo za ruku i izveo naprijed po jednim predanjima, odnosno sami vjerovjesnici isturili naprijed po drugim predanjima, a dragi Allah najbolje zna kako je bilo:

... U predaji koju, od Enesa, bilježi Muslim, stoji:

"Ušao sam u Mesdžid (tj. Mesdžidu-l-aksa), klanjao dva rekata i zatim izašao, pa mi je Džibril, a.s., ponudio posudu sa vinom i drugu sa mlijekom. Nakon što sam odabrao mlijeko, Džibril mi reče: - Odabrao si fitret", tj. odabrao si mlijeko, na kojem se temelji stvaranje.

Imam En-Newewi veli: "Pod fitretom se ovdje podrazumijeva predanost Allahu (islam) i slijeđenje pravog puta (istikamet)."

U Ibn Mes'udovoj predaji se dodaje:

"Ušao sam u Mesdžid i prepoznao vjerovjesnike: neki od njih su bili na kijamu, neki na ruku'u, a neki na sudžudu. Mujezin je proučio ezan i najavljen je namaz (tj. proučen ikamet). Stali smo u saffove, očekujući ko će nam imamiti. Džibril me je tada uzeo za ruku i proveo pred njih, pa sam im ja imamio."

U predaji koju bilježi Et-Taberani, od Ebu Umameta, stoji: "Zatim je najavljen namaz (tj. proučen je ikamet), pa su se međusobno proturali, dok na kraju ispred sebe nisu proturili Muhammeda, s.a.w.s." ...[20]

Imami Muslim u Sahihu navodi hadis od Abdulaziza da je Allahov Poslanik, s.a.w.s., rekao:

... ''...Tada sam vidio da sam u skupini (džematu) vjerovjesnika. Musa je stajao (bio na kijamu) u namazu. Izgledao je pomršav i čvrsto građen, poput ljudi iz plemena Šenue. I Isa, sin Merjemin, je stajao u namazu. Po sličnosti najbliži mu je Urve ibn Mes'ud Es-Sekafi. I Ibrahim je stajao na namazu. Najsličniji mu je vaš drug (podrazumijevajući pritom sebe) pa je nastupilo vrijeme (zajedničkog) namaza i ja sam im bio predvodnik (imam)." ...[21]

Osim što je ovaj veličanstveni namaz u Bejtul-makdisu ovjekovječen voljom dragog Allaha kroz mubarek sadržaje Kur'ana i Sunneta ostali su i neki ''ovosvjetski'' tragovi i išareti koji podsjećaju na mubarek boravak Muhammeda, alejhisselam, na tom svetom mjestu, a dragi Allah najbolje zna:

... Na dijelu jednog mramornog stuba jugozapadno od Stijene, pod sandukom u kom se nalazi dlaka iz Pejgamberove brade, može se vidjeti Pejgamberovo stopalo iz noći Mir'adža. Okrugla rupa u sredini Stijene označava mjesto odakle se Pejgamberovo tijelo podiglo u više sfere. Sasvim blizu pokazuje se i sedlo Buraka u više mramornih komada.

Na zapadnoj strani Stijene pokazuje se otisak Džibrilove ruke, tj. mjesto gdje je pritisnuo Stijenu kada se htio uzdići sa Pejgamberom. Tačno nasuprot čuvaju se zastave Pejgambera, i Omera, kao i štit Hamzin. ...[22]

A takođe postoji jedna islamska predaja koja nam kazuje da je nekim od kršćanskih svećenika[23] koji su tada hizmetili Hramu (tj. Bejtul-makdisu), bilo, Allahovom milošću, dato da uoče jasne znakove ovog događaja:

Kroz sedam nebesa do Sidretul-muntehaâ (Nebeskog lotosa) i dalje do krajnjeg stepena bliskosti (''granice dva luka'')

 

 

Nakon obavljenog namaza Muhammed, alejhisselam, je izašao iz Bejtul-makdisa, a melek Džibril ga je tada ponudio da odabere jednu od dvije ponuđene posude. U jednoj od njih bijaše mlijeko, a u drugoj vino. Resulullah, alejhisselam, odabra mlijeko, a Džibril mu tada reče da je odabrao fitret, izvornu srčiku cjelokupne egzistencije i prirodni put ka plemenitosti u svakom pogledu,[24] a to, kako plemeniti melek Džibril tada jasno izreče, bi povezano i sa zabranom vina na dunjaluku kako Resulullahu, Muhammedu, alejhisselam, tako i svim pripadnicima njegova ummeta.

Potom se uzdigoše sa planete Zemlje i vinuše u nebeske sfere. Džibril, sada u svom nebeskom liku, letivši ispred pokazivaše put, a plemeniti burak ga je, noseći Resulullaha, Muhammeda, alejhisselam, na svojim leđima, slijedio u stopu. Leteći prostranstvima koje mi danas nazivamo svemirom ili kosmosom, pa i dalje od toga, oni prođoše kroz sfere svih sedam nebesa, sve jednu nad drugom, susrevši na svakoj od nebeskih sfera Ruhove nekih od Allahovih vjerovjesnika. Tako su susreli na prvom nebu Adema, alejhisselam, na drugom Jahjaâ i Isaâ,[25] alejhimesselam, na trećem Jusufa, alejhisselam, na četvrtom Idrisa, alejhisselam, na petom Haruna, alejhisselam, na šestom Musaâ, alejhisselam, i na sedmom Ibrahima, alejhisselam, koji bijaše naslonjen na Bejtul-ma'mur, veličanstveni Hram dragog Allaha na nebesima (nebeski Bejtullah) koji za meleke predstavlja isto što i Kaba za stanovnike Zemlje. Bejtul-ma'mur je, kako se prenosi, lociran na istom pravcu (vertikali), tačno iznad Kabe u Meki. Nepregledne mase meleka svakog trena hodočaste ovu ''nebesku Kabu'', slaveći i veličajući dragog Allaha i tako ta veličanstvena ljepota zikra (spominjanja) i slavljenja dragog Allaha nikada ne prestaje ... neopisiva ljepota kojom se dragi Allah čak i ''zaklinje'':

Tako Mi Gore (Vet-Turi), i Knjige u retke napisane (ve kitabin mestur), na koži razvijenoj (fi reqqin menšur), i Hrama poklonika punog (vel bejtil-ma'mur).. (52:1-4)

Viđenje Bejtul-ma'mura ne bijaše jedino veliko Allahovo Znamenje na nebesima koje bi pokazano Resulullahu, Muhammedu, alejhisselam, te blagoslovljene noći:

Tako Mi zvijezde kad zalazi, vaš drug nije s pravog puta skrenuo i nije zalutao! On ne govori po hiru svome, to je samo Objava koja mu se obznanjuje, uči ga Jedan ogromne snage, razboriti, koji se pojavio u liku svome na obzorju najvišem, zatim se približio, pa nadnio - blizu koliko dva luka ili bliže - i objavio robu Njegovu ono što je objavio, srce nije poreklo ono što je vidio, pa zašto se prepirete s njim o onom što je vidio?

On ga je i drugi put vidio, kod Sidretul-muntehâa kod kojeg je džennetsko prebivalište, kad je Sidru prekrivalo ono što je prekrivalo, pogled mu nije skrenuo, nije prekoračio, vidio je (Muhammed, alejhisselam) najveličanstvenija znamenja svoga Gospodara. (53:1-18)

Dakle, Sidretul-munteha (Nebeski lotos), blagoslovljeno nebesko drvo naredno je veličanstveno Znamenje koje tada vidje Muhammed, alejhisselam.

Međutim, niti Sidretul-munteha te noći ne bi krajnja tačka približivanja Resulullaha, Muhammeda, alejhisselam, svome Gospodaru. Tu, negdje u sferama Sidre, melek Džibril na jednom mjestu iznenada zastade. Kad ga Poslanik upita šta se zbilo, plemeniti melek mu odgovori da je on stigao do svoje krajnje tačke bliskosti dragom Allahu, tačke koju mu nikako nije dozvoljeno preći. Uputio je Resullaha, alejhisselam, u kome pravcu treba da nastavi i Muhammed, alejhisselam, je nastavio sam ...

Tako, poštovani čitaoci, dolazimo do vrhunca ovog mubarek putovanja Resulullaha, Muhammeda, alejhisselam, no prije nego li pokušamo nešto kazati o tome, želimo vam, poštovani čitaoci, navesti citate iz ranije pomenute knjige rahmetli Abdulhalima Mahmuda sa hadisima koji govore o ovoj temi:

... lmami Ahmed je rekao: "Kazivao nam je Hasan ibn Musa, on od Hammad ibn Selemeta, on od Sabit El-Benanija, on od Enes ibn Malika, da je Allahov Poslanik, s.a.w.s., rekao:

''Dat mi je Burak. To je bijela životinja, nešto veća od magarca, a manja od mazge, korača brzinom pogleda. Uzjahao sam ga, pa me je nosio dok nisam stigao u Bejtu-l-makdis. Životinju sam privezao za halku za koju je privezivahu i ostali vjerovjesnici. Zatim sam ušao u Bejtu-l-makdis, klanjao dva rekata, a potom izašao. Džibril mi je ponudio jednu posudu sa vinom i drugu sa mlijekom. Odabrao sam mlijeko, a Džibril mi reče: - Odabrao si fitret (ono što je prirodno, prirodnu vjeru, tj. islam).

Zatim sam uzdignut ka dunjalučkom nebu. Džibril, a.s., je tražio da se otvori, pa mu je rečeno: - Ko je? - On je rekao: - Džibril. - Rečeno mu je: - A ko je s tobom? – On je rekao: - Muham­med. - Rečeno mu je: - Zar mu je već upućeno poslanstvo? - Rekao je: - Da, upućeno mu je. - Tada nam je otvoreno, a kad tamo ­Adem, a.s., koji mi izrazi dobrodošlicu i poželje svako dobro.

Zatim smo uzdignuti ka drugom nebu. Džibril, a.s., je tražio da se otvori, pa mu je rečeno: - Ko je? - On je rekao: - Džibril. -­ Rečeno mu je: - A ko je s tobom? - On je rekao: - Muhammed. - Rečeno mu je: - Zar mu je već upućeno poslanstvo? - Rekao je: - Da, upućeno mu je. - Tada nam je otvoreno, a kad tamo - dvojica tetića (po majci), Jahja i Isa, alejhimu-s-selam, koji mi izraziše dobrodošlicu i poželješe svako dobro.

Zatim smo uzdignuti ka trećem nebu. Džibril, a.s., je tražio da se otvori, pa mu je rečeno: - Ko je? - On je rekao: - Džibril. - ­Rečeno mu je: - A ko je s tobom? - On je rekao: - Muhammed. ­Rečeno mu je: - Zar mu je već upućeno poslanstvo? – a on je rekao: - Da, upućeno mu je. - Tada nam je otvoreno, a kad tamo - Jusuf, a.s., kome je dato pola ljepote[26] i koji mi izrazi dobrodošlicu i poželje svako dobro.

Zatim smo uzdignuti ka četvrtom nebu. Džibril, a.s., je tražio da se otvori, pa mu je rečeno: - Ko je? - On je rekao: - Džibril. ­Rečeno mu je: - A ko je s tobom? - On je rekao: - Muhammed. ­Rečeno mu je: - Zar mu je već upućeno poslanstvo? - On je rekao: - Da, upućeno mu je. - Tada nam je otvoreno, a kad tamo - Idris, a.s., koji mi izrazi dobrodošlicu i poželje svako dobro. Uzvišeni Allah je rekao: Mi smo ga (tj. Idrisa, a.s.) na visoko mjesto uzdigli.[27]

Zatim smo uzdignuti ka petom nebu. Džibril, a.s., je tražio da se otvori, pa mu je rečeno: - Ko je? - On je rekao: - Džibril ­Rečeno mu je: - A ko je s tobom? - On je rekao: - Muhammed. ­Rečeno mu je: - Zar mu je već upućeno poslanstvo? – On je rekao: - Da, upućeno mu je. - Tada nam je otvoreno, a kad tamo - Harun, a.s., koji mi izrazi dobrodošlicu i poželje svako dobro.

Zatim smo uzdignuti ka šestom nebu. Džibril, a.s., je tražio da se otvori, pa mu je rečeno: - Ko je? - On je rekao: - Džibril ­Rečeno mu je: - A ko je s tobom? - On je rekao: - Muhammed. ­Rečeno mu je: - Zar mu je već upućeno poslanstvo? – On je rekao: - Da, upućeno mu je - Tada nam je otvoreno, a kad tamo - Musa, a.s., koji mi izrazi dobrodošlicu i poželje svako dobro.

­Zatim smo uzdignuti ka sedmom nebu. Džibril, a.s., je tražio da se otvori, pa mu je rečeno: - Ko je? - On je rekao: - Džibril ­Rečeno mu je: - A ko je s tobom? - On je rekao: - Muhammed. ­Rečeno mu je: - Zar mu je već upućeno poslanstvo? – On je rekao: - Da, upućeno mu je - Tada nam je otvoreno, a kad tamo – Ibrahim, a.s., naslonjen na Bejtu-l-ma'mur (melekska Ka'ba na nebesima), u koji svakodnevno ulazi sedamdeset hiljada meleka, koji se više ne vraćaju.

Zatim sam otišao do Sidretu-l-muntehaâ (nebeskog lotosa), čije lišće je bilo kao slonove uši, a plodovi kao zemljani vrčevi. S obzirom da je Sidru, po Allahovom emeru, pokrivalo ono što je pokrivalo, niko od Allahovih stvorenja nije u stanju opisati njenu ljepotu.

I Allah mi je objavio ono što je objavio, te stavio u dužnost pedeset namaza u toku dana i noći.

Kada sam prilikom spuštanja došao do Musaâ, a.s., on me je upitao: - Šta je tvoj Gospodar stavio u dužnost tvome ummetu? ­Rekao sam: - Pedeset namaza u toku dana i noći. - On mi je rekao: - Obrati se svome Gospodaru i moli Ga da to tvome ummetu olakša, jer to oni neće moći podnijeti. Ovo ti govorim na osnovu vlastitog iskustva sa Izraelćanima.

Obrativši se svome Gospodaru, rekoh mu: - Gospodaru moj, olakšaj mome ummetu, pa im je On olakšao za pet namaza.

Spustivši se do Musaâ, a.s., on me upita: - Šta si uradio? ­Rekoh: - Mome ummetu je umanjio za pet namaza. - On mi reče: - To tvoj ummet neće moći podnijeti. Obrati se svome Gospodaru i moli Ga da tvome ummetu olakša. - Pa sam - veli Allahov Poslanik - neprestano bio na relaciji između moga Gospodara i Musaâ, a.s., a On je mome ummetu olakšavao za po pet namaza sve dok mi, na kraju, ne reče: - Muhammede, njih je po pet namaza u toku dana i noći, za svaki namaz računat će se po deset, tako da će to biti po pedeset namaza. Ko naumi uraditi kakvo dobro djelo, pa ga ne uradi, pisat će mu se kao da ga je uradio, a ako ga uradi, pisat će mu se kao da je uradio deset. Ako naumi uraditi kakvo loše djelo, pa ga ne uradi, neće mu se ništa pisati, a ako ga uradi, pisat će mu se jedno loše djelo.

Zatim sam se - veli dalje Poslanik - spustio do Musaâ, a.s. i obavijestio ga, a on mi ponovo reče: - Obrati se svome Gospodaru i moli se da tvome ummetu olakša, jer to oni neće moći podnijeti. Na to mu je Allahov Poslanik, s.a.w.s., rekao: - Toliko puta sam Mu se obraćao da me je već stid."

U ovakvoj predaji ovaj hadis navodi i imami Muslim.

U vezi sa ovom predajom El-Bejheki veli: "Mi'radž (putovanje kroz kosmos) bio je iste one noći kada je bio i alejhi-s-salatu we­s-selamov isra (putovanje od Mesdžidu-l-harama, u Mekki, do Bejtu-l-makdisa, u Jerusalimu)."

S tim u vezi Ibn Kesir veli: "Ovo što veli El-Bejheki ne­sumnjiva je i nepobitna istina."

Prije nego što navedemo i druge hadise, želimo napomenuti da većina muhaddisa (učenjaka u nauci o Hadisu), fakiha (šerijat­skih pravnika) i mutekellima (islamskih teologa) stoje na stanovištu:

- da je Vjerovjesnik, s.a.w.s., isra i mi'radž obavio iste noći i u budnom stanju,

- da ih je obavio i dušom i tijelom,

- da se to dogodilo nakon poslanja, tj. u periodu nakon primanja prve objave.

U vezi sa israom i mi'radžom, kako veli imami Ibn Hadžer, navode se brojna istinita predanja, od kojih se ne bi smjelo odstupati, budući da ona razumu nisu neprihvatljiva, te nema potrebe da se ona tumače u drugačijem smislu.

Da su se isra i mi'radž dogodili na snu, ili da je takvo putovanje bilo samo duhovno, Allahovom Poslaniku, s.a.w.s., to niko ne bi poricao, s obzirom da se pojedinim ljudima (na snu ili na duhovnim putovanjima) mogu dešavati ne samo takve već i još začudnije stvari. Tako, recimo, ima ljudi koji sanjaju da idu na daleke pute, da odlaze i vraćaju se, da sklapaju ugovore i spo­razume, da viđaju rezultate i plodove tih ugovora i sporazuma. Dakle, da je posrijedi bio san, niko ne bi posumnjao u istinitost Iskrenog i Istinoljubivog, s.a.w.s..

Kada je Allahov Poslanik, s.a.w.s., o tom svom događaju obavijestio Ummihanu, r.a., rekavši joj da će o tome govoriti i drugima, bojeći se za njega, ona mu je rekla: "Oni ti neće vjerovati." I pored te njene sugestije, Salewatullahi we selamuhu alejhi, je među svijetom širio vijesti o tome, s obzirom da se istina mora obznaniti, pa se desilo ono što se desilo, o čemu će, ako Boga da, nešto kasnije biti riječi. ...[28]

... Et-Tirmizi navodi predaju, za koju Ibn Mirdewejh veli da ima dobar sened, preko Abdurrahmana, da je Ibn Mes'ud rekao: "Alla­hov Poslanik, s.a.w.s., je rekao: 'U noći mog israâ sreo sam Ibrahima, a.s., koji mi je rekao: Muhammede, prenesi svom ummetu od mene selam i obavijesti ih da Džennet obiluje plodnim dolinama i pitkom vodom, a prisadi su mu riječi: Subhanallahi we-l-hamdu lillahi we la ilahe illal­lahu wallahu ekber, we la hawle we la kuwwete illa billahi-l-alijji­-l-'azim'.''

Ibn Ebi Harim i Ibn Mirdewejh navode predaju od Ebu Ejjuba El-Ensarije, po kojoj je Allahov Poslanik, s.a.w.s., u noći israâ naišao pored Ibrahima, a.s., koji mu je rekao: "Naredi svome ummetu da pripremi puno džennetskog prisada, s obzirom da je džennetsko tlo plodno i prostrano. Vjerovjesnik, s.a.w.s., je upitao: - A šta je džennetski prisad? On je odgovorio: La hawle we la kuwwete illa billah. ...[29]

... Et-Taberani navodi predaju od Ibn Abbasa, r.a., koji je rekao: "Od Allahovog Poslanika, s.a.w.s., sam čuo da kaže: 'Za vrijeme mog israâ dospio sam do Sidretu-l-muntehaâ, čiji plodovi su bili poput zemljanih vrčeva.' " ...[30]

Vrhunac mubarek putovanja bijaše, dakle, oličen u, kako se prenosi, najvećoj počasti ikada datoj nekom od stvorenja: neposrednom kontaktu sa dragim Allahom i to na najvećem stepenu bliskosti, na udaljenosti simbolički iskazanoj kao udaljenost ''blizu koliko dva luka ili bliže''.[31] Muhammed, alejhisselam, te noći se približi dragom Allahu, bliže nego što bilo koje stvorenje ikada može dosegnuti, što je opet sasvim jasan odraz Resulullahove, alejhisselam, najviše deredže (stepena) kod dragog Allaha između svih ostalih stvorenja.[32] Tu, na najvišim sferama krajnje bliskosti Rabba (Gospodara) i roba ostvari se neposredni kontakt i razgovor dragog Allaha sa Svojim miljenikom i poslanikom Muhammedom, alejhisselam, odabranika. Početni dio tog veličanstvenog razgovora osta za sjećanje svim generacijama muslimana do Sudnjeg Dana, jer ga svaki kljanjač ponavlja na svakom sjedenju u namazu:

... Muhammed (a.s.) je rekao: ''Kada sam stupio u Arš, htio sam izuti svoju obuću. Tada sam čuo glas od Alla­ha: 'Ne skidaj obuću! Arš i Kursijj su počašćeni pod tvojom obućom'. Rekoh: 'Moj Rabbe, mom bratu Mu­sau Si rekao: »Skini obuću svoju, ti si u svetoj dolini Tuva!«' Uzvišeni odgovori: 'Približi Mi se, Ebul-Kasi­me! U Mene, Musa nije kao ti. Da, Musa je razgovarao sa Mnom, ali ti si Moj miljenik. Musa je tražio da Me vidi. Rekao Sam mu: »Nećeš Me vidjeti prije nego Moj miljenik«.' Zatim čuh glas iznad sebe: 'Ja dižem hidžab (zastor) koji je između Mene i tebe!' Kad Allah podi­že hidžab, rekoh u zanosu:

'Moj Odgojitelju: Ettehijja­tu lillahi ve-s-salavatu ve-t-taj-jibatu! - Najljepši selam Allahu i poštovanje i sva dobra djela!'

'Es-selamu alejke, ejjuhe-n-nebijju, ve rahmetullahi ve berekatuhu! - I tebi selam, vjerovjesniče, i Alla­hova milost i blagoslovi', reče Uzvišeni Allah.

Ja dodadoh: 'Es-selamu alejna ve ala ibadillahi-s­-salihin! - Selam svim nama i svim dobrim robovima Allahovim'. A Džibril, alejhi-s-selam,[33] uzdahnu: 'Ešhe­du en la ilahe illallah, ve ešhedu ene Muhammeden abduhu ve resuluhu! - Svjedočim da je samo Allah Bog, i da je Muhammed Njegov rob i Njegov Poslanik'.

Uzvišeni reče: 'Približi Mi se, Ebul Kasime'!; i ja se približih do najbližeg odstojanja. Upita me: 'Čime ćeš Me počastiti, Moj Miljeniče'? 'Mojim robovanjem Tebi', odgovorio sam. Uzvišeni tada objavi: 'Subha­nellezi esra bi abdihi lejlen... - Uzvišen je Onaj koji Svog roba prenese jedne noći ...' [34] Onda me upita: 'Šta tražiš od Mene'? Odgovorih: 'Ummet'! 'Pogledaj', ­reče On, Uzvišeni, 'ispred sebe'. Pogledao sam i vidio veliko, beskrajno more, a u njemu jedno drvo, na tom drvetu ptica i u njezinu kljunu malo zemlje, koliko jed­no zrno. Veličanstveni i Moćni reče: 'More - to je Mo­ja milost, ono drvo - to je dunjaluk, ptica je tvoj um­met, a ona mrva zemlje u njezinu kljunu - to su grijesi tvoga ummeta. Da ona ptica ispusti onu mrvu zemlje ­da li bi se to primijetilo na morskoj površini? Nemoj bri­nuti za grijehe tvoga ummeta, Ja Sam Najmilostviji. Kad oni ne bi griješili, stvorio bih ljude koji griješe i op­raštao im'. Još dodade: 'Tvom ummetu je jedna trećina grijeha oproštena tvojim noćašnjim dolaskom, druga trećina će im biti oproštena tvojim šefa'atom na Sud­njem danu, a treća trećina će im biti oproštena Mojom milošću i oprostom'.'' ...[35]

Trenutno nam nije poznato u kojoj se zbirci hadisa citirana predaja nalazi, odnosno koju ocjenu prema kriterijima hadiske nauke ona ima, ali smo informisani iz za nas sasvim pouzdanih izvora da hadis slične sadržine, tj. hadis gdje se govori o učenju na tešehudu (ettehijjatu ...) prenosi hazreti Abdullah ibn Mesud, a bilježe Ahmed i Nesai. Dragi Allah najbolje zna.

Viđenje

 

Svi muslimanski učenjaci su složni u tome da je u mubarek noći Mir'adža, bivši na najvišoj sferi do koje je dosegao, Muhammed, alejhisselam, ostvario neposredni kontakt sa dragim Allahom i uživao neizmjernu blagodat razgovora sa Njim. Međutim, postoje različita mišljenja o tome da li je tada Muhammed, alejhisselam, vidio dragog Allaha ili nije. Prije nego li, ako dragi Allah dadne, nastavimo, dopustite nam, poštovani čitaoci, da na ovom mjestu navedemo jedno naše kraće razmišljanje na ovu temu:

Pitanje mogućnosti viđenja dragog Allaha je jedno od pitanja na kojima je veoma moćni, ali ograničeni i prilično jogunasti čovjekov razum na istinskoj kušnji jer se može upitati kako neograničeni Bog može biti viđen od strane ograničenog stvorenja. Naravno, jedino pravo rješenje opet je u vjerovanju bez traženja da razumu bude sve potanko objašnjeno. A kada ljudski razum vjerovanjem i svjedočenjem bez traženja da mu bude logično, sedždu učini dragom Allahu i pokori se Njegovom apsolutnom sveznanju, tada mu, ako dragi Allah da, može doći ideja u kojoj nalazi smirenje i izvjesnu spoznaju. Mi smo, hvala dragom Allahu, naš razum po ovom pitanju smirili kroz sljedeće razmišljanje, a samo dragi Allah zna koliko je ono uistinu tačno:

Dragi Allah egzistira potpuno sam u beskonačnosti, prije početka konačnog, između početka i kraja konačnog, te nakon kraja konačnog. U beskonačnosti prije početka konačnosti i nakon kraja konačnosti nema nikoga osim Njega, Jednog, Jedinog. Međutim, Njegova volja bijaše da stvori stvorenja koja su nužno konačna (jer samo Jedan može biti beskonačan) i odredi im granice egzistiranja ''između početka i kraja konačnog'', gdje ona egzistiraju zajedno sa Njim, egzistencijom totalno ovisnom o Njemu, budući da samo On jeste (Njegova egzistencija je primarna), a sve drugo egzistira isključivo po Njegovoj volji (egzistencija svih drugih mimo Njega, dakle svih stvorenja, jeste sekundarna, izvedena  i o Njemu totalno ovisna egzistencija).

Njegova volja bijaše i to da On komunicira sa Svojim stvorenjima, prije svega sa melekima, koje je i stvorio upravo radi toga da Ga slave i veličaju i robuju Mu izvršavajući Njegova naređenja i podnoseći Mu izvještaje (mada oni Sveznajućem uopće nisu potrebni, a samo On zna u čemu je ljepota i mudrost u tome da Mu se izvještaji o učinjenom daju).

Pošto konačni melek, niti bilo koje drugo stvorenje, nikada i nikako ne može biti prisutan u beskonačnosti da bi tamo susreo beskonačnog Boga, komunikacija Rabba i roba može se desiti jedino tako da se beskonačni Bog pojavi, manifestira u konačnosti.

Dragi Allah je, vjerujemo, odredio da se to dešava u sferi Arša i Kursijje. Vjerujemo da su i Arš (Prijestolje) i Kursijja (Pijedestal) stvorena, vidljiva i ''opipljiva'' veličanstvena znamenja dragog Allaha u čijim sferama se pojavljuje manifestacija Njega, onakva kakvu je, voljom Njegovom, ograničena stvorenja mogu vidjeti i sa Njim tako komunicirati.[36]

Naravno, to nikako ne znači da bezgraničnog Boga možemo vezivati za prostor i vrijeme, jer, iako se On, Svojom voljom, manifestira ograničenom manifestacijom (koja je zato stvorenjima vidljiva) u ograničenom vremenu na ograničenom prostoru stvorenih znamenja Arša i Kursijje, On istovremeno, bez i najmanjeg pomjeranja, egzistira i u beskonačnosti koja prožima konačnost. Zgodan primjer onoga što pokušavamo reći jeste fokusiranje svjetlosti u leći - svjetlost je izuzetno jako manifestirana u fokusu, ali okolo nije nastao mrak, zato što je ista ta svjetlost ostala, bez i najmanjeg pomjeranja, svuda okolo.

Onoliko koliko je ovo razmišljanje rezultat onoga što je dragi Allah nadahnućem spustio na naše srce, to je zasigurno istina, međutim onoliko koliko je ono plod slobode našeg neovisnog umovanja, toliko je sigurno pogrešno. Samo dragi Allah istinu o svemu zna i Njega molimo da nam svima oprosti, spasi nas i uputi nas.

Nakon ove digresije nastavljamo sa izlaganjem. Nema nikakvog spora u tome da je Poslanik u mubarek noći Mir'adža imao prelijepo iskustvo jednog veličanstvenog viđenja, jer nam Kur'an časni jasno kazuje da je Muhammed, alejhisselam, vidio nekoga ko se pojavio na obzorju najvišem, pa mu se približio, pa nadnio i objavio ono što mu je objavio, kao i to da ga je vidio i drugi put u sferama Sidre (Sidretul-muntehaâ):

Tako Mi zvijezde kad zalazi, vaš drug nije s pravog puta skrenuo i nije zalutao! On ne govori po hiru svome, to je samo Objava koja mu se obznanjuje, uči ga Jedan ogromne snage, razboriti, koji se pojavio u liku svome na obzorju najvišem, zatim se približio, pa nadnio - blizu koliko dva luka ili bliže - i objavio robu Njegovu ono što je objavio, srce nije poreklo ono što je vidio, pa zašto se prepirete s njim o onom što je vidio?

On ga je i drugi put vidio, kod Sidretul-muntehâa kod kojeg je džennetsko prebivalište, kad je Sidru prekrivalo ono što je prekrivalo, pogled mu nije skrenuo, nije prekoračio, vidio je (Muhammed, alejhisselam) najveličanstvenija znamenja svoga Gospodara. (53:1-18),

Međutim, učenjaci se ne slažu o tome koga je to Poslanik vidio. Tako jedni govore da je Poslanik vidio meleka Džibrila, a drugi da je vidio dragog Allaha i to onako kako mu se beskonačni i apsolutno ničim ograničeni Bog po Svojoj volji pokazao.

Oni koji smatraju da je riječ o viđenju meleka Džibrila, koliko je nama znano, osnovu za svoje stavove nalaze u hadisima koji negiraju viđenje dragog Allaha od strane Njegova poslanika u noći Mir'adža, a neki od njih se prenose od hazreti Aiše i Ibn Mesuda.

Međutim, učenjaci koji smatraju da je riječ o viđenju dragog Allaha, naravno onako kako se On poslaniku Svome po Svojoj volji pokazao, takođe osnovu nalaze u hadisima, koji se prenose od Ebu Hurejreta i Ibn Abbasa i kazivaju da je na Mir'adžu Resulullah, Muhammed, alejhisselam, vidio dragog Allaha.

Rahmetli Abdulhalim Mahmud spada u one učenjake koji smatraju da je riječ baš o viđenju dragog Allaha, a njegovu argumentaciju, naravno uz konstataciju da dragi Allah najbolje zna, priređujemo u sljedeća dva citata:

... U predaji koju bilježi El-Bezzar, od Enesa, preko Katadeta, stoji: "Muhammed, s.a.w.s., je uistinu vidio Uzvišenog Gospo­dara."

U predaji koju bilježi El-Buhari, od Ibn Abbasa, preko Ikrime, u vezi sa riječima Uzvišenog: A san koji smo ti pokazali učinili smo samo iskušenjem ljudima,[37] stoji: "To je viđenje očima koje je Allahov Poslanik, s.a.w.s., doživio u noći svoga israâ."

U predaji sa sahih senedom, Et-Taberani u El-Ewsatu navodi da je Ibn Abbas, r.a., rekao: "Muhammed, s.a.w.s., je dva puta vidio svoga Gospodara: jedanput očnim a jedanput srčanim vidom." On navodi da je Ibn Abbas, r.a., također rekao: "Muhammed, s.a.w.s., je vidio svog Gospodara." Ikrime veli da ga je upitao: - Muhammed vidio svoga Gospodara? - A on je odgovorio: - Da! Musau, a.s., je dat razgovor (s Njim), Ibrahimu, a.s., prijateljstvo, a Muhammedu, s.a.w.s., viđenje.

El-Bejheki hadis u poglavlju o snovima (Kitabu-r-ru'ja), navodi u formulaciji: "Allah je Ibrahima, a.s., odabrao za prijateljstvo, Musaâ, a.s., za razgovor, a Muhammeda, s.a.w.s., za viđenje." Također ga navodi i u formulaciji: "Zar se čudite tome da Ibrahimu, a.s., bude prijateljstvo, Musau, a.s., razgovor, a Mu­hammedu, s.a.w.s., viđenje?"

Imami Ahmed, sa sahih senedom, navodi predaju od Ibn Abbasa, r.a., koji je rekao: "Allahov Poslanik, s.a.w.s., je rekao: - Vidio sam Uzvišenog Gospodara." ...[38]

... Kad je Sidru pokrivalo ono što je pokrivalo: Nedefiniranošću u riječima "ono što je pokrivalo" očito se ukazuje na izuzetnu veličanstvenost, tj. da je pokrivač (El ­Gaši) bio jedan neobjašnjivi i ljudskom umu nepojmljivi fenomen.

Za opis prošlog stanja (u originalnom, kur'anskom tekstu) upotrijebljen je oblik imperfekta,[39] s ciljem da se izvanredni opis Sidre učini što pristupačnijim, uz dopustivu mogućnost ope­tovanog trajanja pokrivenosti.

U pojedinim haberima se pomenuti pokrivač konkretnije naznačava. Tako se od Hasana prenosi (da je rekao): "Nju (tj. Sidru) je pokrivalo svjetlo Nedostižno Uzvišenog Gospodara, pa je ona blistala." Slično se prenosi i od Ebu Hurejreta, r.a., koji je rekao: "Nju je pokrivalo svjetlo Uzvišenog koji stalno stvara." (Navedeno prema El-Alusiju).

Viđenje: Uzvišeni veli:

Zatim se približio, pa nadnio - blizu koliko dva luka ili bliže (bio).

U časnom hadisu stoji:

"Zatim se Silni, Nedostižno Uzvišeni, približio, pa nadnio, i bio mu blizu koliko dva luka ili bliže."

Imam Ibn Hadžer spominje ono što navodi En-Newewi u Vojnim pohodima (El-Megazi) a na osnovu onoga što navodi El Bejheki, od Muhammed ibn Amra, on od Ebu Selemea, on od Ibn Abbasa, koji je, u vezi sa riječima Uzvišenog: On Ga je i drugi put vidio, rekao: "To mu se približio njegov Gospodar."

Ibn Hadžer uz to veli da je niz prenosilaca ovog hadisa dobar i da je to jak dokaz da je On i za nekoga drugog (izuzev Sebe samoga) vidljiv, te bi značenje toga bilo u smislu (hadisa): "Naš Gospodar se spušta (na dunjalučko nebo zadnje trećine noći ...)."

Nakon navedenog pitamo: Jeli Muhammed, s.a.w.s., vidio svoga Gospodara; Jeli posmatrao Njegovu Uzvišenost i Ljepotu?

Prije svega, reći ćemo da imam Es-Sawi, komentarišući riječi Uzvišenog (Koji navodi ono što govore meleci): ''I od nas (meleka) nema niko da nema svoj poznati stupanj. I mi smo oni koji su u redove poredani. I mi smo oni koji (Ga) slave", napominje da je smisao ovih ajeta, u kojima se navode riječi meleka koji priznaju da i oni robuju (ibadet čine Uzvišenom), što je svojevrstan odgovor onima koji robuju njima (tj. melecima), dakle, smisao ovih ajeta je taj da: niko od nas nema a da nema svoj poznati stupanj u spoznaji i robovanju (ibadetu) te izvršavanju onoga što nam naređuje Uzvišeni Allah.

Ibn Abbas, r.a., je rekao: "Na nebesima nema prostora ni koliko pedalj a da na njemu nije melek, koji obavlja namaz i slavi (Uzvišenog)." Zatim je rekao: "Prenosi se da su ova tri ajeta objavljena u vrijeme kada je Allahov Poslanik, s.a.w.s., bio kod Sidretu-l-muntehâa pa je, nakon što je Džibril ostao iza njega, Vjerovjesnik, s.a.w.s., upitao: "Zar se ti ovdje sa mnom rastaješ?" A Džibril je rekao: "Ja ne mogu naprijed sa ovoga moga mjesta." Tada je Uzvišeni objavio, navodeći riječi meleka: ''I od nas nema niko da nema svoj poznati stupanj., te je Džibril stao, a Muhammed, s.a.w.s., se približio."

U vezi sa riječima Uzvišenog: Nije poreklo (slagalo) srce ono što je vidjelo, imam Es-Sawi napominje da je Muhammed, s.a.w.s., svoga Gospodara vidio dva puta: jednom na početku poslanja, a jednom u noći isrâa.

U vezi sa tim viđenjem postoje razmimoilaženja (između is­lamskih učenjaka).

Jedni vele da ga je istinski vidio svojim očima, što zastupa većina ashaba i tabiina, između ostalih: Ibn Abbas, Enes ibn Malik, El-Hasan (El-Basri) i drugi.

U tom smislu su i riječi spoznavaoca El-Ber'ija:

Sa Nećeš Me vidjeti!

Možeš uporediti:

Srce ne htje slagati ­

Smis'o ćeš razumjeti.

Musa je u nesvjesti

Jer ne može podn'jeti

Ahmed čiste pameti

Ne dade se zan'jeti.

Rečeno je i to da Ga (Vjerovjesnik, s.a.w.s.) nije vidio svojim očima, što veli (h.) Aiša, r.a.

Međutim, ispravno je ono prvo, s obzirom da onaj ko tu mogućnost potvrđuje prethodi onome ko je pobija, odnosno, s obzirom da (h.) Aiši nije prenesen hadis o viđenju, jer je još bila mlada.

U vezi sa riječima Uzvišenog: Zatim se približio, pa nadnio ­blizu koliko dva luka ili bliže (bio) - i objavio robu Njegovu ono što je objavio, mnogi islamski učenjaci smatraju, u vezi sa (Vjerovjesnikovim, s.a.w:s.) uzdignućem ka Presvetoj Visosti, zatim približavanjem Slavnog (Vjerovjesniku) s.a.w.s., i njegovim, alejhisselam, viđenjem Uzvišenog, da se riječi: "približio", "nadnio", "bio" i "Ga" (u ajetu: on Ga je i drugi put vidio) odnose na Uzvišenog Allaha. To potvrđuje i hadis koji od Enesa, preko Šerik ibn Abdullaha, prenosi El-Buhari:

"Zatim se sa njim uzdigao iznad toga, za onoliko koliko samo Allah zna, dok nije došao do Sidretu-l-muntehâa, pa se Silni, Nedostižno Uzvišeni Gospodar, približio, pa nadnio, tako da je od njega koliko dva luka ili bliže bio i, između ostalog, objavio mu (obavezu obavljanja) pedeset namaza ..." - što očito potvrđuje pomenuti stav.

Za pomenutim hadisom, kao dokazom, posežu oni koji potvrđuju (Vjerovjesnikovo, s.a.w.s.) viđenje (Uzvišenog), kao što je velikan ummeta Ibn Abbas, r.a., i drugi, s tim što Ibn Abbas o takvom viđenju govori na osnovu onog što je čuo (od Vjerovjesnika, s.a.w.s.). Naime, Ahmed bilježi da je on (tj. Ibn Abbas, r.a.) rekao: "Allahov Poslanik, s.a.w.s., je rekao: Vidio sam svoga Gospodara." [40] Pomenuti hadis (od Ibn Abbasa, r.a.) navodi, i potvrđuje njegovu ispravnost, šejh Muhammed Es-Salihi Eš-Šamili, učenik hafiza Es-Sujutija, u Jasnim znacima (El-Ajatu-l-bejjinat).

Zatim, i među onima koji govore o (Vjerovjesnikovom, s.a.w.s) viđenju (Uzvišenog) postoji razmimoilaženje. Tako jedni vele da je Alejhi-s-salatu we-s-selam vidio Uzvišenog Gospodara svojim očima - što prenosi Ibn Mirdewejh od Ibn Abbasa, a to se također prenosi i od Ibn Mes'uda, Ebu Hurejreta i Ahmed ibn Hanbela - dok drugi vele da je on Uzvišenog vidio svojim srcem - što se prenosi od Ebu Zerra.

Istaknuti učenjak Et-Tibi, prema navodu El-Alusija, veli: "Svakome onome ko stvari posmatra suštinski, jasno je da je stupanj ... i objavio ... nespojiv sa tim da je Džibril objavio Njegovom robu (tj. Muhammedu, s.a.w.s.) ono što je objavio, s obzirom da oni koji imaju srca (tj. sufije) u tom slučaju ne bi osjetili išta drugo do prisnu komunikaciju dvojice ravnopravnih, što je svojevrsno sputavanje mašte i ograničavanje poimanja. I sama riječ ''zatim'', u ovom kontekstu, ukazuje na različitost u stupnjevima, tako da je razlika između te dvije objave ta da je jedna bila posredna, u svrhu pouke, a druga neposredna, u znak počasti." [41]

Od Džafer Es-Sadika, r.a., se prenosi da je rekao: "Kad se voljeni (tj. Muhammed, s.a.w.s.) krajnje približio (Uzvišenom) obuzelo ga je krajnje strahopoštovanje, pa mu je Uzvišeni Hakk uzvratio krajnjom ljubaznošću, jer krajnje strahopoštovanje nepodnošljivo je ukoliko se na njega ne uzvrati krajnjom ljubaznošću, a to su (u ovom slučaju) riječi Uzvišenog: I objavio robu Njegovu ono što je objavio. To jest, bilo je što je bilo, i desilo se što se desilo. Voljeni je voljenome rekao ono što voljenom kaže voljeni, i prema njemu je bio ljubazan kao voljeni prema voljenom, i povjerio mu je ono što voljenom povjerava voljeni, i svoju tajnu su sakrili, nikome je ne otkrivši.

Na tako nešto aludira i Ibn El-Farid, kada kaže:

Nasamo sam sa Voljenim bio

Naš je susret jednu tajnu krio

Tananiju nego blagi lahor

Neosjetno što se primirio.

Ovakav je stav većine sufija, koji vele da se Uzvišeni Allah približio Vjerovjesniku, s.a.w.s., a to približavanje Uzvišenog je bilo na Njemu doličan način. Uz to, oni također govore i o (Vjerovjesnikovom, s.a.w.s.) viđenju (Uzvišenog).

U vezi sa riječima Uzvišenog: "Pogled mu nije skrenuo, nije prekoračio", neki od sufija vele: "Pogled Vjerovjesnika, s.a.w.s., nije skrenuo niti se osvrtao ni prema Džennetu i njegovim ljep­otama a ni prema Džehennemu i njegovim strahotama, već je bio usmjeren prema Hakku, i nije prekoračio granicu pravoga puta."

Ebu Hafs Es-Suhrewerdi veli: Pogled mu nije skrenuo, s obzirom da mu on nije zaostajao za srčanim vidom, niti je u odnosu na njega bilo šta propustio, i nije prekoračio, to jest, "nije preticao srčani vid niti premašivao vlastiti stupanj."

Mi otvoreno i nedvosmisleno velimo ono što veli imam El-­Alusi: "Ja velim da je (Vjerovjesnik) s.a.w.s., vidio svoga Gospo­dara i da mu se Uzvišeni, na način kako dolikuje, primakao, shvatio ti doslovnost Uzvišenog Teksta onako kako vele oni koji imaju otkrovenja, ili pak onako kako veli Et-Tibi, pa ti o tome razmisli, a Allah je taj koji daje ispravnost i uputu." Fraza: "Na način kako dolikuje" eliminira potrebu za sporenjem, a Allah najbolje zna. ...[42]

Čini nam se da ova dva citata od rahmetli Abdulhalima Mahmuda dovoljno kazuju da bi se moglo osjetiti kakva se sve razmišljanja i tumačenja kod islamske uleme javljaju glede pitanja viđenja Muhammedovog, alejhisselam, na Mir'adžu.

Izgleda nam interesantnim na ovom mjestu još samo navesti sljedeći citat od Ebu Bekr Siradžudina:

... Vrhunac uznesenja njegova (Muhammedova, alejhisselam, prim. autora) bijaše Drvo Lotosovo kraja najdaljeg. Tako je ono nazvano u Kur'anu. U jednom od najstarijih tumača, osnovanom na izrekama Vjerovjesnikovim, rečeno je: ''Drvo Lotosovo ukorijenjeno je u Prijestolju Božijem, i ono označava kraj znanja svakog znalca, bio on melek ili poslanik-vjerovjesnik. Sve iza njeg jest tajna skrivena, nepoznata svakom osim Bogu Samom''. Na tom vrhu svih svjetova Džibril mu se pokaza u svom punom melečkom sjaju, upravo onakav kakav je prvotno stvoren. Tada, kako to Objava kaže: Kad je Drvo Lotosovo prekrivalo ono što prekriva, oko ne skrenu niti pređe; doista on vidje najveći od svih znakova Gospodara svog. Prema tumačenju, Svjetlo Božije spusti se na Drvo lotosovo i prekri ga kao i sve ostalo, a oko ga Vjerovjesnikovo pri tom gledaše bez treptanja i skretanja od njeg. Takav bijaše odgovor, ili jedan od odgovora, na molitvu sadržanu u riječima njegovim: ''Tražim utočište u Svjetlu Lica Tvog''. ...[43]

Svako ima pravo na svoje razmišljanje, ali uvijek ostaje samo reći da dragi Allah najbolje zna. Mada smo i mi bliži stavu da je Resulullah, Muhammed, alejhisselam, u noći Mir'adža u sferama Arša i Kursijje uistinu vidio manifestaciju dragog Allaha, beskonačnog Boga u konačnom svijetu, onakvu kakvom se On, hvaljen neka je, htio pokazati Svome poslaniku, zaista želimo istaći to da pitanje viđenja uopće nije stvar o kojoj mi, smrtnici koji pokušavamo biti iskreni muslimani i valjani sljedbenici Resulullaha, Muhammeda, alejhisselam, trebamo mnogo razmišljati, a kamo li tek ulaziti u beskorisne rasprave u kojima se samo gubi vrijeme i energija. U ovo smo ubijeđeni zbog toga što smo sigurni da je sva ljepota i kakvoća prisnog kontakta i razgovora između dragog Allaha i Njegovog poslanika nešto što se tiče samo odnosa Resulullaha i dragog Boga, odnosno to je kvalitet ''horizontalne dimenzije'' odnosa[44] Muhammeda, alejhisselam, prema dragom Allahu. Dakle, u suštini pitanje viđenja je nešto što se tiče samo Resulullaha, alejhisselam, lično, a ono o čemu mi ostali trebamo razmišljati jeste najljepši dar koji mi dobismo u toj mubarek noći Israâ i Mir'adža, a to je namaz kao lični mir'adž svakog pojedinca među nama.

Namaz, najljepši plod blagoslovljenog putovanja

 

Kako maločas rekosmo, sve neizmjerne ljepote i blagodati veličanstvenih znamenja svih sedam nebesa, Bejtul-ma'mura, Sidretul-muntehaâ, Arša i Kursijje, sva najljepša i najuzvišenija kakvoća maksimalne bliskosti dragom Bogu i direktnog komuniciranja sa Njim, kao i sve ostale, i znane i ne znane, ljepote, svetosti, mudrosti i blagodati Israâ i Mir'adža, sve to pripada isključivo Muhammedu, alejhisselam. Sve to je najplemenitiji dar dragog Allaha njemu lično, a za sve nas ostale samo su ozračja ovog mubarek putovanja koja su izražena u vidu mnogobrojnih mudrosti i pouka neizmjerne vrijednosti i ljepote, što ih svakako možemo, trebamo i čak moramo odatle crpiti.

Međutim, dragi Allah, Svemilosni, Samilosni pun je milosti prema robovima Svojim i On uistinu zna koliko su srca iskrenih vjernika, ionako ispunjena ljubavlju prema Njemu i Njegovom poslaniku, sklona žudnji da i ona, makar i u onoj najmanjoj mjeri koliko im Njegovom voljom priliči, okuse te prelijepe plodove Mir'adža i veličanstvene osjećaje krajnje bliskosti Njemu, pa je On, najljepša i sva hvala Njemu na tome, omogućio svakom pojedincu, koji to želi, da može imati svoj lični Mir'adž, svoj lični prijem, audijenciju i direktan susret sa Njim ''licem u lice'' (naravno, shvaćeno u smislu nemanja nikakvog posrednika između uzvišenog Rabba i Njegovog roba). Gotovo da se srce rastopi od neizrecivo velike milosti i neizrecivo veličanstvene blagodati koja nam je ponuđena: Bog, dragi Allah Lično nam omogućava da svakodnevno imamo prijem kod Njega, da sa Njim razgovaramo, da Mu se i mi, baš poput Poslanika u noći Mir'adža, približimo do krajnje granice bliskosti ... Slavljen neka je Allah, pa On je, nije šala, omogućio svakome od nas pojedinačno da možemo imati krajnju bliskost neposredne komunikacije sa Njim, i da mi, koji se u vertikalnoj dimenziji bliskosti Bogu nikada i nikako ne možemo niti iz daleka približiti deredži Resulullaha, Muhammeda, alejhisselam, u horizontalnoj dimenziji upravo taj isti stepen možemo, slavljen neka je dragi Allah, čak i dosegnuti. Ovo je, po našem dubokom ubijeđenju, a dragi Allah svakako je jedini Koji sve zna, ono što Muhammed, alejhisselam, želi reći u onom znamenitom hadisu gdje kaže da je on imao svoj Mir'adž, a da je namaz Mir'adž svih muslimana.

Eto, tako je namaz, koji je bio poznat i prakticiran i prije ovog mubarek putovanja, tada dobio novi mubarek sadržaj, novo suštinsko svojstvo neizmjerne ljepote i koristi za klanjače, svojstvo ''svakodnevnog prijema kod dragog Allaha''.

Osim ovoga, na Mir'adžu je propisano da se namaz, koji se ranije klanjao samo dva puta u toku jednog dana i noći, ubuduće sve do Sudnjeg Dana ima obavljati pet puta u tom istom periodu, a iz ranije navedenih hadisa koji o tome govore, jasno se vidi još jedno ozračje neizmjerne milosti Samilosnog, Koji je vjernicima prvobitno propisanih, za njih svakako preteških, pedeset namaza, postepeno smanjivao sve do broja pet, a opet zadržavši nagradu za prvobitnih pedeset. Naravno da je dragi Allah oduvijek znao da je ljudima preteško obavljati pedeset namaza dnevno, pa je zato iz Svoje milosti podario da Musa, alejhisselam, bude sevep poticanja Resulullaha, Muhammeda, alejhisselam, da se vraća i moli Ga za smanjenje, koje je svakako već unaprijed bilo predodređeno.

Ovo smanjenje broja namaza na pet a zadržavanje nagrade za prvobitnih pedeset jedan je od najljepših primjera naročite neiscrpne milosti dragog Allaha prema vjernicima, koja je ozračje Njegovog lijepog imena ''Rahim – Samilosni''.

Tako Samilosni hoće da vjernike, iskrene i čestite muslimane, sljedbenike Njegove upute i Njegovog poslanika, između mnogobrojnih drugih izljeva milosti prema njima, nipošto ne opterećuje teretima teških vjerskih zaduženja – već im ih maksimalno olakša, da ih sačuva od kazne ako šta nehotice ili u zaboravu urade, da im ne stavlja u vjersku obavezu ono što ne mogu podnijeti, da im izbriše grijehe, oprosti im, smiluje im se i na Zemlji ih pomogne protiv svih njihovih neprijatelja. Sve ovo postade ovjekovječeno kroz sljedeće ajete časnoga Kur'ana koji, svi mufesiri se u tome slažu, biše objavljeni upravo u noći Mir'adža:

Allah nikoga ne opterećuje preko mogućnosti njegovih: u njegovu korist je dobro koje učini, a na njegovu štetu zlo koje uradi.

Gospodaru naš, ne kazni nas ako zaboravimo ili što nehotice učinimo! Gospodaru naš, ne tovari na nas breme kao što si ga tovario na one prije nas! Gospodaru naš, ne stavljaj nam u dužnost ono što ne možemo podnijeti, pobriši grijehe naše i oprosti nam, i smiluj se na nas. Ti si Gospodar naš pa nam pomozi protiv naroda koji ne vjeruje! (2:286)

 

Es Siddik

 

 

Kada je došlo vrijeme povratka Džibril je poveo Muhammeda, alejisselam, natrag do Stijene u Bejtul-makdisu, odakle su poletjeli na jug u pravcu Meke. Budući da su letjeli iznad uobičajenog karavanskog puta, tzv. ''sjeverne rute'' kojom su se karavane kretale od Sirije i sredozemlja ka Meki i natrag, Muhammed, alejhisselam, je, iako je još bila noć, voljom dragog Allaha, mogao jasno uočiti i zapamtiti pozicije nekoliko karavana koje su prestigli. Pred samo svanuće Džibril ga je vratio do Kabe i nakon selama, odvevši buraka sa sobom, otišao. Kada se potpuno razdanilo Resulullah, Muhammed, alejhisselam, je otišao do Kabe i ljudima koje je tamo zatekao počeo govoriti o svome netom završenom čudesnom putovanju u Jerusalem. Iako je svima redom, kako se prenosi, tada govorio samo o Israu, izostavljajući pomen nebeskog uzdignuća, Mir'adža,[45] ipak su mnoga srca, kako to obično biva kada su natprirodne pojave, mu'džize u pitanju, osjećala čuđenje i nevjericu, a neki su se, naročito Ebu Džehl, otvoreno izrugivali i ismijavali, ''namirisavši'' zgodnu priliku da Poslanika proglase ludim, s obzirom da su čak i kurejšijska djeca znala da put od Meke ka Siriji i Jerusalemu u jednom pravcu traje oko mjesec dana. Ali bez obzira na sav trud Ebu Džehla i njegovih istomišljenika, ipak su neki od Kurejšija sa ozbiljnim interesovanjem pratili Poslanikovo izlaganje, pa su ga neki od njih, oni koji su ranije posjećivali Jerusalem i Bejtul-makdis, pitali da im opiše njegov izgled. Muhammed, alejhisselam, je počeo opisivati izgled Bejtul-makdisa, ali je u jednom trenutku osjetio nesigurnost oko nekih detalja i tada je došlo do još jednog čuda, istina samo njemu vidljivog, kada je, milošću dragog Allaha, svojim očima jasno mogao vidjeti viziju Bejtul-makdisa nedaleko od sebe, pa je nastavio opisivanje Bejtul-makdisa gledajući u njega. Kada je završio sa opisom, oni koji su ga upitali mogli su samo potvrditi potpunu tačnost opisa. Već ovo je nekima bio jasan znak da odbace ismijavanje i ozbiljnije razmisle o svemu što im je kazano, a to se još više pojačalo kada im je Poslanik rekao gdje se trenutno nalaze nekolike karavane koje su očekivali iz Sirije i kada će stići, što se kasnije potpuno obistinilo.

I ovo Poslanikovo čudo je, dakle, imalo višestruk efekat na ljude. Oni koji ionako neće da vjeruju potpuno su ga odbacili i još više se učvrstili u pogrešnom ubijeđenju da Poslanik ne govori istinu ''jer je nemoguće da čovjek samo u jednoj jedinoj noći prevali tako dalek put''.[46] Neki od onih koji su se kolebali, oni koji su takođe bili zaslijepljeni svojim razumom koji ne može da prihvati natprirodno čudo, nažalost i na svoju veliku štetu, sami su sebe još više udaljili od islama i spasenja. Međutim, isto su tako neki od kolebljivaca, uočivši istinitost Poslanikovog opisa Bejtul-makdisa i informacije o prispijeću očekivanih karavana, milošću dragog Allaha, svoja srca približili islamu.

Što se tiče vjernika, koji su već bili čvrsto i iskreno u islamu, oni su bez sumnje prihvatili istinu od Resulullaha, Muhammeda, alejhisselam, i tako još više, Allahovom milošću i uputom, učvrstili svoju vjeru. Naročito je u tom smislu upečatljiv primjer Ebu Bekra, koji, kada mu neki donesoše vijest da Muhammed, alejhisselam, trenutno govori kod Kabe kako je u protekloj noći otišao do Jerusalema i vratio se nazad i kada se uvjerio da Poslanik to zaista govori, samo reče da čim te riječi izlaze na Poslanikova mubarek usta, onda su one sigurno sušta istina u koju nema sumnje, i potom još dodade da on bez imalo sumnje vjeruje i svjedoči kako Muhammed, alejhisselam, svakodnevno dobiva vijesti sa neba, što je još veće čudo od jednonoćnog putovanja na relaciji od mjesec dana. Ovo je najbolji primjer onoga što smo u ovom kazivanju o Israu i Miradžu već do sada nekoliko puta rekli, da u natprirodne stvari ljudski razum mora prvo vjerovati, pa tek onda može, Allahovom milošću, osjetiti ''višu logiku'' u njima. Zbog ove čvrstoće uvjerenja u istinitost svih njegovih riječi, Muhammed, alejhisselam, je toga dana dao hazreti Ebu Bekru nadimak ''Es Siddik'' što znači ''Onaj koji jako, čvrsto i nepokolebljivo svjedoči istinu''. Na kraju, vam, poštovani čitaoci, želimo prirediti još jedan citat iz knjige rahmetli Abdulhalima Mahmuda sa hadisima koji govore o ovome o čemu smo upravo govorili:

... Imami Ahmed navodi predaju od Ibn Abbasa, r.a., koji veli da je Allahov Poslanik, s.a.w.s., rekao: "Nakon noći mog israâ osvanuo sam u Mekki. Strahovao sam za svoj slučaj, jer sam znao da mi ljudi neće vjerovati. Naišao je Allahov neprijatelj Ebu Džehl, prišao mi, sjeo pored mene i podrugljivo upitao: 'Je li se šta dogodilo'? 'Da', rekao je Allahov Poslanik, s.a.w.s.. 'A šta?'; upitao je. 'Noćas sam bio na putovanju (israu)', rekao je. 'Dokle si išao?'; upitao je. 'Do Bejtu-l-makdisa', odgovorio je (Allahov Poslanik). 'A zatim si osvanuo među nama?'; upitao je (Ebu Džehl). 'Da', rekao je (Allahov Poslanik).

Ebu Džehl nije našao za shodno da ga tog momenta deman­tuje, bojeći se da će naići na neodobravanje ako pokuša pozvati i druge da to čuju. Stoga je upitao: 'Kako bi bilo da pozovem tvoje pleme, pa da i njima ispričaš to što si meni ispričao'? 'Može', rekao je Allahov Poslanik, s.a.w.s.

Zatim je Ebu Džehl otišao Kurejšijama i rekao: 'Dođite, o Luejovi potomci!' Oni su listom počeli dolaziti, sjedajući pored njih dvojice. Ebu Džehl tada reče: 'Pričaj svome plemenu ono što si i meni pričao.' Allahov Poslanik, s.a.w.s., reče: 'Noćas sam bio na putovanju.' 'Gdje si putovao?'; upitaše oni. 'U Bejtu-l-makdis', reče on. 'A zatim si osvanuo među nama?'; upitaše oni. 'Da', reče on. Tada neki zapljeskaše, a neki u znak čuđenja tako nevjerovat­noj tvrdnji staviše ruke na glave. Zatim upitaše: 'Možeš li nam opisati Mesdžid?' Među njima je bilo onih koji su putovali u to mjesto (Jerusalim) i koji su vidjeli Mesdžid (tj. Mesdžidu-l-aksa). 'Pa sam', veli Allahov Poslanik, s.a.w.s., 'počeo da ga opisujem. Opisujući ga tako, najednom mi neki detalji nisu bili najjasniji, pa sam vidio kako Mesdžid dolazi i smješta se ispred Ukajlove kuće, te sam ga ja opisivao gledajući u njega. 'Što se tiče opisa, tako nam Allaha, potpuno je tačan', rekoše oni.''

U verziji koja se prenosi od El-Hasana stoji da su se mnogi od onih koji su bili primili islam toga dana pomurtatili, a neki su otišli kod Ebu Bekra, r.a., i rekli mu: ''Jesi li čuo, o Ebu Bekre, šta priča tvoj drug? Tvrdi da je noćas putovao do Bejtu-l-makdisa, da je u njemu klanjao i potom se vratio u Mekku!'' Ebu Bekr, r.a., ih upita: ''Je l' vi to o njemu iznosite laži?'' Oni rekoše: ''Ne! Eno ga u Mesdžidu (u Mesdžidu-l­-haramu), gdje o tome priča ljudima.'' Ebu Bekr, r.a., reče: ''Tako mi Allaha, ako je on to rekao, to je onda istina! I šta vam u tome ima biti čudno? Tako mi Allaha, on mene obavještava da mu u pojedinim momentima dana ili noći sa neba na Zemlju dolaze vijesti, i ja mu vjerujem, a to je još čudnije od onoga čemu se vi iščuđujete.'' Zatim se Ebu Bekr, r.a., uputio Allahovom Poslaniku, s.a.w.s., i kada je došao do njega rekao je: ''Jesi li ti, o Allahov Vjerovjesniče, ovim ljudima pričao da si noćas putovao do Bejtu-l-makdisa?'' ''Jesam'', rekao je (Vjerovjesnik). On mu reče: ''Opiši mi ga, o Allahov Vjerovjesniče, jer ja sam tamo putovao."

El-Hasan dalje veli da je Allahov Poslanik, s.a.w.s., rekao: "Pa mi se (Mesdžid) ponovo vratio i ja gledao u njega'', te ga je Allahov Poslanik, s.a.w.s., opisivao Ebu Bekru, koji je na to odgovarao: ''Istinu si rekao! Svjedočim da si ti Allahov poslanik." I tako do kraja. Onda je Allahov Poslanik, s.a.w.s., rekao Ebu Bekru, r.a.: "A ti si, o Ebu Bekre, Es-Siddik (Istinoljubivi, Iskreni, tačnije: onaj koji i riječima i djelom, odnosno svim svojim bićem potvrđuje istinu)."

Tog dana ga je prozvao Siddikom. ...[47]

Nastavit će se, inša'Allah ...

 

[1] Islamska tradicija, koliko je nama znano, uglavnom kaže da se mubarek putovanje Isra i Mir'adž dogodilo u noći 27. redžepa dvanaeste godine Pejgamberovog poslanstva (godinu dana prije Hidžre) što odgovara 621. godini po Isa, alejhisselamu, kada je Pejgamber imao navršene 52 godine zemaljskoga života. Zbog toga se 27. noć mjeseca svetog mjeseca redžepa naziva ''Noć Mir'adža - Lejlei-Mir'adž''.

[2] Mu'džiza je natprirodno svojstvo koje dragi Allah dariva Svojim vjerovjesnicima i poslanicima onako kako On hoće, bilo kao dar na korištenje, bilo kao očevidan znak istinitosti njihova vjerovjesništva/poslanstva, ili za bilo koju drugu svrhu koju dragi Allah odredi.

[3] Keramet je takođe natprirodno svojstvo koje dragi Allah dariva Svojim odabranim robovima i miljenicima (evlije) u granicama i za svrhe koje On odredi, s tim da keramet nikako ne može biti znak poslanstva ili vjerovjesništva, jer to nije dato evlijama. Evlije su čitav stepen ispod vjerovjesnika i poslanika i najviše što oni mogu biti je to da su oni valjani, iskreni sljedbenici poslanika svoga vremena. Oni evlijahluk upravo tako i dobijaju: po osnovu izuzetnog kvaliteta prakticiranja vjere i slijeđenja Knjige i Šerijata Allahovog poslanika svog vremena.

[4] O ovome je više rečeno u kazivanju o Jakubu i Jusufu, alejhimesselam.

[5] A ovome je govoreno u kazivanju o Davudu i Sulejmanu, alejhimesselam.

[6] Časna stijena, Sahra, jedno je od najvećih znamenja u kompleksu Bejtul-makdisa. Unutar nje nalazi se pećina za koju su vezana brojna predanja o vjerovjesnicima. Upravo sa Stijene je poletio Muhammed,alejhisselam, na buraku prilikom Mir'adža i na nju, kako se prenosi, opet sletio na povratku.

[7] Abdulhalim Mahmud, ''Isra' i Mir'adž (Muhammedovo, s.a.w.s., kosmičko putovanje)'', El-Kalem, Sarajevo, 1995.

[8] Postoje i predaje da je Poslanik na Isra i Mir'adž krenuo iz svoje kuće. Allah dragi najbolje zna.

[9] Prvi put su mu prsa otvorena i srce očišćeno još u njegovom djetinjstvu dok je boravio kod dojilje Halime izvan Meke, o čemu smo ranije već govorili.

[10] Ovo nam kazuje jedan hadis kojeg navodi imami Ahmed od Enes ibn Malika. U ovom hadisu se, istina, kazuje da se to desilo u Poslanikovoj kući, a ne pored Kabe, međutim drugi izvori kazuju da je mubarek putovanje Israâ i Mir'adža započelo iz dvorišta Kabe. Dragi Allah najbolje zna odakle je mubarek putovanje započelo, a to danas za nas uistinu nije ni bitno.

[11] Hadži hafiz Mehmed Karahodžić ''Turi Sinâ - Sinajska gora'', Mehmed Karahodžić, Sarajevo, 2004; str. 96.-98.

[12] Abdulhalim Mahmud, ''Isra' i Mir'adž (Muhammedovo, s.a.w.s., kosmičko putovanje)'', El-Kalem, Sarajevo, 1995.; str. 39.

[13] Abdulhalim Mahmud, ''Isra' i Mir'adž (Muhammedovo, s.a.w.s., kosmičko putovanje)'', El-Kalem, Sarajevo, 1995.; str. 34.-37.

[14] Abdulhalim Mahmud, ''Isra' i Mir'adž (Muhammedovo, s.a.w.s., kosmičko putovanje)'', El-Kalem, Sarajevo, 1995.; str. 39.-40.

[15] Kur’an, 2/275

[16] Abdulhalim Mahmud, ''Isra' i Mir'adž (Muhammedovo, s.a.w.s., kosmičko putovanje)'', El-Kalem, Sarajevo, 1995.; str. 41.-42.

[17] Ovo je samo naše mišljenje, a samo dragi Allah, uistinu zna, koliko ih je i koji su bili prisutni.

[18] Kada se uzme u obzir da su u to doba svi Allahovi vjerovjesnici i poslanici, osim Mesiha, Isaâ i Muhammeda, alejhimesselam, već bili prešli granicu smrti, ljudski se razum može upitati da li su tada u Bejtul-makdisu bile prisutne cjeline mubarek ličnosti ranijih Allahovih vjerovjesnika i poslanika. Za mubarek ličnosti Mesiha, Isaâ i Muhammeda, alejhimesselam, nema nikakve dileme zato što su njih dvojica tada bili u ovoj, dunjalučkoj etapi ukupnog čovjekovog života, pa bi se za njih dvojicu moglo reći da su bili prisutni u cjelini, i ruhom (duhom, dušom) i tijelom. Međutim za ranije vjerovjesnike koji su već bili okusili smrt, ponavljamo, ljudski se um može zapitati da li su oni bili tu prisutni i ruhom i tijelom, ili samo ruhom. Ljudskom raciju, koji iz svoje perspektive motri i interpretira sadržaje časnoga Kur'ana i vjerodostojnih hadisa, može izgledati logičnim da da se tijela svih ljudi, uključujući i vjerovjesnike i poslanike, generalno ne proživljavaju iz kabura prije Sudnjeg Dana; i da on tako zaključi da su na tom skupu bili prisutni samo ruhovi ranijih vjerovjesnika, dok su im tijela bila u kaburima. Nipošto ne poričući ovakav stav (koji i nama izgleda najlogičnijim), mi ipak ne smijemo sebi dati za pravo da kategorički o bilo čemu tvrdimo bilo šta, jer to isključivo pripada dragom Allahu koji je svemoguć i čini šta On hoće i kako hoće, bez i najsitnijeg ograničenja bilo čime, pa i našim razumom koji nam je upravo On dao, ali i odredio njegove granice. Da gore navedeni stav može (mada ne mora) biti pogrešan upućuju neke predaje koje dopuštaju i tjelesno proživljenje vjerovjesnika prije Sudnjeg Dana u izuzetnim situacijama i ograničenom vremenu (jednu od takvih predaja mi smo citirali u kazivanju o Davudu i Sulejmanu, alejhimesselam, koja govori o kratkotrajnom ustajanju Jošue ibn Nuna iz kabura da bi pružio očajnom Talutu uputu kako da se pokaje i nađe spas). Prema tome, samo dragi Allah uistinu za sve zna šta je i kako je, a mi smo ovu napomenu poželjeli dati upravo radi toga da upozorimo, i nas lično i sve poštovane čitatelje, da uvijek moramo imati pri svijesti da je sve što nam je dato kao metod i/ili oblik spoznaje ograničeno i da time nikada ne možemo dosegnuti apsolutnu istinu i apsolutnu tačnost. To su samo naša shvatanja i naše interpretacije. Stoga, kategorički tvrditi smijemo samo ono što nam je jasno i očevidno Objavljeno od dragog Boga bilo kroz časni Kur'an ili istinske riječi i djela Resulullaha, Muhammeda, alejhisselam, i to u onom istom obliku kako je objavljeno bez ikakvog našeg umovanja. Sve ono što dalje spoznajemo i zaključujemo našim ličnim odmišljanjem samo je naša interpretacija, rezultat našeg umovanja. Mi, naravno, na to imamo pravo, ali moramo biti toga svjesni i to jasno istaći uvijek navodeći da samo dragi Allah sve zna. Ova napomena, dakle, može imati značaja samo u poruci što je upravo navedosmo i sebi i ostalima, jer, glede samog namaza vjerovjesnika u Bejtul-makdisu, bitno je samo to da su oni tamo bili prisutni, a kako i u kom obliku to je za nas manje bitno. Možemo, nadamo se, imati vlastito mišljenje, ali ga ne smijemo kategorički tvrditi niti smatrati potpunom. Allaha dragog molimo da nas uputi i oprosti nam.

[19] Poznat je hadis u kojem je Muhammed, alejhisselam, upozorio hazreti Ebu Bekra, vidjevši ga kako čita neke jevrejske listove sa mogućim zapisima Tevrata, da ''čak i kada bi se Musa, alejhisselam, u tom vremenu vratio na Zemlju, ne bi mu preostalo ništa drugo nego da slijedi Muhammeda, alejhisselam.''

[20] Abdulhalim Mahmud, ''Isra' i Mir'adž (Muhammedovo, s.a.w.s., kosmičko putovanje)'', El-Kalem, Sarajevo, 1995.; str. 37., 38.

[21] Abdulhalim Mahmud, ''Isra' i Mir'adž (Muhammedovo, s.a.w.s., kosmičko putovanje)'', El-Kalem, Sarajevo, 1995.; str. 66.

[22] Hadži hafiz Mehmed Karahodžić ''Jerusalim, Bejtul-makdis'', Naba d.o.o., Visoko, 2002; str. 123.

[23] U vrijeme Israâ i Mir'adža Jerusalem je bio pod vlašću kršćanskog Bizanta.

[24] Ovako mi to razumijevamo, a svakako samo dragi Allah sve zna.

[25] Muhammed, alejhisselam, je na nebesima susretao Ruhove ostalih vjerovjesnica jer su im tijela u kaburima, a Isaâ, alejhisselam, je susreo i Duhom (Ruhom) i tijelom, jer on još nije okusio smrti, a dragi Allah najbolje zna.

[26] Primjedba autora: Misli se, koliko mi znamo da neki hadisi to govore, na polovinu ljepote Adema, alejhisselam. Budući da je Adem, alejhisselam, stvoren neposredno i direktno od strane dragog Allaha, njemu je data sva ljepota ljudskih bića, dok je Jusufu, alejhisselam, data čak jedna polovina te ukupne ljepote, a i ona je bila dovoljno velika da su žene u oduševljenju isjekle svoje ruke i uzvikivale da on nije čovjek već melek (vidjeti u Kur'anu, 12:31).

[27] Kur’an, 19/57

[28] Abdulhalim Mahmud, ''Isra' i Mir'adž (Muhammedovo, s.a.w.s., kosmičko putovanje)'', El-Kalem, Sarajevo, 1995.; str. 30.-34.

[29] Abdulhalim Mahmud, ''Isra' i Mir'adž (Muhammedovo, s.a.w.s., kosmičko putovanje)'', El-Kalem, Sarajevo, 1995.; str. 40.-41.

[30] Abdulhalim Mahmud, ''Isra' i Mir'adž (Muhammedovo, s.a.w.s., kosmičko putovanje)'', El-Kalem, Sarajevo, 1995.; str. 42.

[31] Čini nam se da se ovim htjelo simbolički iskazati koliko je Muhammed, alejhisselam, bio blizu dragom Allahu, pa je rečeno da Mu se primakao čak do daljine dvostrukog dometa strijele odapete iz luka, ili čak još i bliže od toga, a dragi Allah najbolje zna.

[32] Naravno, nema nimalo sumnje u to da su deredže svih ostalih vjerovjesnika i poslanika kod dragog Allaha izuzetno, izuzetno velike, naročito u kada su u pitanju oni posebno odabrani i među vjerovjesnicima i poslanicima: Adem, Nuh, Ibrahim, Musa, Davud i Isa, alejhimesselam. Međutim, s obzirom na mnoge relevantne islamske izvore koji to kazuju, može se reći da je Muhammed, alejhisselam, ipak nešto, pa makar i za neku nijansu, bliži dragom Allahu (odnosno na većoj deredži) nego li bilo koji od ostalih vjerovjesnika i poslanika, a dragi Allah najbolje zna.

[33] Prenosi se da je to Džibril izgovorio iz daljine, sa one visine koju on nije smio preći, ali je, voljom dragog Allah ipak bio dovoljno blizu da može učestvovati u ovom razgovoru, a dragi Allah najbolje zna.

[34] Kur'an, 17:1

[35] Ovo je predaja koja se prema nekim izvorima veže za Resulullaha, Muhammeda, alejhisselam, a ovom prilikom je priređena iz zbirke hadisa ''Tako je govorio Muhammed Resulullah'' koju je priredio Ahmed Mehmedović (izdana u Tuzli, 1991.), str. 54, 55.

[36] Mi ovako shvatamo i kur'anske ajete koji, barem onako kako su prevedeni, kazuju da će čestiti i plemeniti robovi na Sudnjem Danu u Gospodara svoga (tj. u Njegovu manifestaciju) gledati: Toga dana će neka lica blistava biti, u Gospodara svoga će gledati (75:22,23), a dragi Allah najbolje zna.

[37] Kur’an, 17/60

[38] Abdulhalim Mahmud, ''Isra' i Mir'adž (Muhammedovo, s.a.w.s., kosmičko putovanje)'', El-Kalem, Sarajevo, 1995.; str. 38., 39.

[39] Imperfekat, to je prošlo vrijeme koje obično ima aspekt trajanja, nedovršenosti, ponavljanja glagolskog procesa.

[40] Vidi El-Alusijev komentar Kur’ana.

[41] Na prvu, posrednu objavu, u svrhu pouke, odnose se ajeti 4. i 5. sure En-Nedžm, a na drugu, neposrednu objavu, u znak počasti, odnosi se 10. ajet iste sure (prim.prev.).

[42] Abdulhalim Mahmud, ''Isra' i Mir'adž (Muhammedovo, s.a.w.s., kosmičko putovanje)'', El-Kalem, Sarajevo, 1995.; str. 93.-98.

[43] Ebu Bekr Siradžuddin (Martin Lings), ''Muhammed, njegov život zasnovan na najranijim izvorima'', str. 114., odnosno na str. 128-129  u Ljiljanovom izdanju.

[44] O našem shvatanju dvije dimenzije (horizontalne i vertikalne) odnosa roba prema uzvišenom Rabbu nešto više smo kazali u kazivanju o Musau, alejhisselam, u dijelu gdje se govori o slučaju Belama ibn Baura, pa one koji su eventualno zainteresirani za ovo upućujemo da tamo pogledaju.

[45] O Mir'adžu je kasnije govorio u mnogo intimnijem društvu svojih ashaba, a dragi Allah najbolje zna.

[46] I ovo je primjer koliko ljudski razum može biti koprena istini. Da nas dragi Allah sačuva i zaštiti.

[47] Abdulhalim Mahmud, ''Isra' i Mir'adž (Muhammedovo, s.a.w.s., kosmičko putovanje)'', El-Kalem, Sarajevo, 1995.; str. 42.-44.

Ocjena: 

Kazivanje o Muhammedu, alejhisselam, (IX dio): Hidžra

Autor(i): 

Nagovještaj Hidžre

Godine 620. po Isa alejhisselamu obredi Hadža su se obavljali početkom mjeseca juna. Resulullah, Muhammed, alejhisselam, je već nekoliko godina ranije običavao boraviti na Mini za vrijeme hadžskih obreda, i tamo prisutne hodočasnike pozivati u islam. Iako ranijih godina nije bio zabilježen neki značajniji broj povratnika u čistu vjeru Ibrahimovu, alejhisselam, Muhammed, alejhisselam, vjerno čuvavši emanet opominjanja i pozivanja što mu ga je dragi Allah, Uzvišeni, podario, i te godine je strpljivo i odgovorno išao od šatora do šatora i prisutnim hodočasnicima govorio o islamu. Njegov govor posebno je dojmio šestericu hodočasnika, pripadnika plemena Hazredž iz Jesriba, koji su tih vrelih junskih dana na Akabi u dolini Mina veoma pažljivo slušali svaku riječ koju je Muhammed, alejhisselam, izgovarao. Za posebnu pažnju ove šesterice postojao je sasvim konkretan razlog.

Naime, u plodnoj oazi Jesriba nekoliko stotina kilometara sjeverno od Meke u to doba živjela su dva velika arapska plemena Evs i Hazredž. Iako su bili potomci dvojice braće rođene od iste majke, čija su imena i baštinili, njihove odnose je karakterisala velika, dugogodišnja mržnja i česti ratovi. To njihovo neprijateljstvo, koje se prenosilo sa generacije na generaciju, nije mogla umanjiti ni zajednička prijetnja koja im je dolazila od njihovih susjeda Židova. Iako su godinama živjeli zajedno i sa svojim židovskim susjedima bivali u raznim savezima, pripadnici Evsa i Hazredža su već neko vrijeme iz njihovih usta mogli čuti sljedeće riječi: ''Vjerovjesnik samo što nije poslan, slijedit ćemo ga, a vas ćemo uništiti kao što su uništeni Ad i Irem''! Ta prijetnja bila je realna jer se odavno znalo da Židovi monoteisti nikako nisu voljeli Arape mnogobošce. S druge strane, među mnogim plemenima koja su živjela na prostorima Arabije ostalo je sačuvano sjećanje na potpuno uništenje Irema i drevnoga naroda Ad koji je u njemu živio, kao i na uništenje drevnoga naroda Semud. I jedini i drugi su bili mnogobošci i Allah ih je uništio zbog njihovih grijeha i zbog toga što odbijahu slijediti Njegove poslanike koji su ih opominjali.

To sjećanje na propast drevnih naroda bilo je, dakle, živo i među Arapima i među Židovima Jesriba. Židovi su se nadali da će im Allah poslati kao poslanika nekoga od njih i da će, slijedivši ga, steći Božiju naklonost i tom snagom pokoriti sva arapska plemena u regionu. Evs i Hazredž, iako svjesni ove prijetnje, ipak nisu mogli smognuti snage da se ujedine, ali im je ona stalno bila prisutna u njihovim mislima i slutnjama. I pomenuta šesterica hazredžijskih hodočasnika bili su, svakako, svjesni ove prijetnje. Takođe su znali i to da jedan od pripadnika plemena Kurejš iz Meke govori da je poslanik poslat od Boga i da poziva sve ljude u vjeru u jednog Boga. Zbog svega toga se kod njih javila potreba da pažljivo poslušaju čovjeka koji tvrdi da je Božiji poslanik i tu priliku su pomno iskoristili tih junskih dana na Mini. Ono što su vidjeli i čuli iz pojave Muhammeda, alejhisselam, i njegovih riječi dovelo ih je, svu šestericu, do čvrstog uvjerenja da je Muhammed zaista obećani Poslanik. Snaga tog uvjerenja kao i želja da prije Židova prihvate obećanog Poslanika navela ih je da svi do jednog prihvate islam. Nakon toga oni su se vratili u Jesrib sa obavezom da pozivaju u islam i ostale svoje saplemenike i sunarodnike.

Nakon završetka obreda na Mini, Resulullah, Muhammed, alejhisselam, nastavio je svoju misiju u rodnom gradu. Pošto je njegova voljena žena Hatidža preselila na Bolji svijet prethodne godine, nakon dvadeset pet godina sretnog braka, već oko godinu dana živio je samačkim životom. U takvim okolnostima pred njim je, prirodno, bilo pitanje ponovne ženidbe. Ali koga da oženi? Ta dilema bila je ubrzo razriješena. Sve je počelo jedne noći kada je Resulullah, Muhammed, alejhisselam, usnio nekog čovjeka koji je nosio nekoga umotanog u svileni zamotuljak u rukama i taj čovjek mu reče da mu je to žena i da je pogleda. Otkrivši svileni pokrov Muhammed, alejhisselam, je u rukama tog čovjeka vidio djevojčicu u kojoj je odmah prepoznao Aišu, šestogodišnju kćerku njegovog bliskog druga i sljedbenika Ebu Bekra, Es Siddika. Probudivši se, Poslanik je odlučio sačekati, te nikome ne govoriti o ovom snu. Međutim, neke od narednih noći ponovo je usnio Aišu ali ovog puta u rukama meleka. Iako je ovo već bio sasvim očit i nedvosmislen znak, Muhammed, alejhisselam, je bio svjestan velike razlike u godinama jer je on tada, iako je imao izgled, ljepotu i držanje tridesetogodišnjaka, imao već preko pedeset godina, a Aiša je imala svega šest godina. Doduše, takva razlika u godinama nije u ta vremena bila nimalo čudna i neuobičajena. Štaviše, bilo je sasvim uobičajeno da odrasli ljudi žene djevojčice, naravno putem ugovora sa njenim ocem ili starateljem pri čemu bi djevojčica ostajala u svojoj kući, a u muževu kuću je odlazila tek onda kada bi prirodno sazrela za brak. Dakle, iako je takav postupak bio sasvim normalan i uobičajen, Poslanikov urođeni stid nije mu ostavio drugog izbora nego da na isti način zaključi kao i prilikom prvog sna - prosto je rekao sam sebi: ''Ako je ovo od Boga, On će dati da se to ispuni''. Ubrzo je stigao i treći znak ali ovog puta na javi a ne u snu. Naime Havla, žena Osmana ibn Mez'una, koja je nakon Hatidžine smrti pomagala Muhammedu, alejhisselam, i njegovim kćerima, predložila mu je da se ponovo oženi. Na njegov upit koga mu preporučuje ona mu je predložila Aišu Ebu Bekrovu kćer i Sevdu kćer Zem'inu. Shvativši da mu je to znak koji više ne može zaobilaziti, Poslanik zamoli Havlu da pokuša u njegovo ime ugovoriti brak sa ove obadvije žene. Sevda je u to doba bila tridesetogodišnja muslimanka koja se nedavno bila vratila iz Abisinije, a odnedavno je bila i hudovica, tako da je ona sa islamskom predanošću i radošću prihvatila ovaj prijedlog, jer koja bi to muslimanka mogla poželjeti boljeg muža od Resulullaha, Muhammeda, alejhisselam?! Isto je, naravno, bilo raspoloženje kod Ebu Bekra i njegove žene – tâ kojeg bi to zeta mogli poželjeti mimo Poslanika, a što se tiče Aiše – pa njezina velika ljubav prema Poslaniku je općepoznata. Tako se zbilo da je Muhammed, alejhisselam, godinu dana nakon ''godine žalosti'', kada su umrli Hatidža i Ebu Talib, stupio u brak sa Sevdom i sa Ebu Bekrom ugovorio vjeridbu sa njegovom kćeri Aišom. Sevda se, naravno, odmah nakon udaje preselila u kuću svoga supruga, a Aiša je ostala sa svojim roditeljima sve dok ne sazrene za brak kada će se vjenčanje ozvaničiti i ona preći u svoje novo domaćinstvo.

 

Već smo više puta do sada rekli da u doba o kojem govorimo situacija za muslimane nije izgledala nimalo povoljnom. Pritisci i udari nevjernika, mnogobožaca i dalje su bili gorka realnost i izgledalo je da se povećavaju. Postajalo je sve više izvijesno kako će se muslimani morati preseliti negdje gdje će imati zaštitu. Muhammed, alejhisselam, je u tom periodu dobio nagovještaj toliko željenog olakšanja u snu.

''Pokazano mi je mjesto gdje ćete se iseliti: vidio sam zemlju bogatu vodom i obraslu datulinim palmama, između dva grebena crnoga kamenja''; rekao je ashabima.

Došlo je vrijeme Hadža naredne, 621. godine po Mesihu Isau, alejhisselam. Šesterica hazredžijskih muslimana iz Jesriba su u proteklih godinu dana pozivali svoj narod u islam i taj trud je rezultirao određenim brojem preobraćenja. Ove godine peterica od njih ponovo su pošli na Hadž i sa sobom povedoše još sedmericu novopridošlih muslimana, tako da ih se ovog puta za Meku uputilo ukupno dvanaest i, što je veoma značajno, nisu svi bili isključivo pripadnici plemena Hazredž, već dvojica od njih bijahu pripadnici plemena Evs. Njih dvanaestorica su se i ovog puta sastali sa Resulullahom na Akabi u dolini Mina i tom prilikom su Muhammedu, alejhisselam, dali zavjet na vjernost i pokornost. Imam Buhari nam od Ubadet ibn Samita prenosi da je Muhammed, alejhisselam, tom prilikom rekao:

''Dođite i dajte mi čvrsto obećanje na vjernost - da nećete Allahu ništa ravnim smatrati, da nećete krasti, blud činiti, djecu svoju ubijati i da nećete potvarati, lažući o onome što je između ruka i noga, i da nećete ni čemu što je dobro poslušnost odricati. Ko od vas ovo ispuni, Allah ima obavezu da mu naknadi. A ko iznevjeri nešto od ovoga i bude kažnjen na dunjaluku - to mu je otkup za grijeh. Ko od ovog nešto prekrši, pa Allah to sakrije, do Allaha je - ako htjedne kaznit će ga, a ako htjedne oprostit će mu.''

Nakon ovog govora svih dvanaest mu je dalo zavjet na vjernost. Ovaj zavjet je u historiji ostao zabilježen kao Prvi zavjet na Akabi. Kada su nakon završenih obreda krenuli nazad, Poslanik im je pridružio i Mus'aba ibn Umejra kojemu je naložio da ode u Jesrib i tamo poziva na islam i poučava one koji postanu muslimani.

Mus'ab ibn Umejr je na najljepši način potvrdio ukazano mu povjerenje. Njegov veoma dobro osmišljen i mudri misionarski rad u Jesribu tokom narednih oko jedanest mjeseci bio je, Voljom i Odredbom dragog Allaha, uzrok da veliki broj jesribskih Arapa prihvati islam. Vrhunac svega je bio kada je Sa'd ibn Muaz jedan od poglavara plemena Evs primio islam. On je tada pozvao čitav svoj rod da prihvati Ibrahimovu vjeru i svi su to i učinili. Bilo je, naravno, mnogih prelazaka na islam i među Hazredžijama.

Kada je, po povratku u Meku kojih mjesec dana prije Hadža 622. godine po Mesihu Isau, alejhisselam, Mus'ab ibn Umejr izvijestio Resulullaha, Muhammeda, alejhisselam, o velikom broju muslimana među pripadnicima oba velika arapska plemena u Jesribu, samo mu je dodatno potvrdio istinitost njegovog sna. Poslanik je vrlo dobro znao da je oaza Jesrib upravo ona plodna dolina između dva grebena crnog kamena koju je već ranije vidio u svom snu.

Te 622. godine po Isau, alejhisselam iz Jesriba je na Hadž u Meku stiglo ukupno oko sedamdeset i pet muslimana, i iz plemena Hazredž i iz plemena Evs. Među njima bijahu dvije žene, kao i neki od vodećih ljudi oba ova plemena. Oni su se za vrijeme trajanja obreda na Mini jedne noći tajno sastali sa Muhammedom, alejhisselam, u jednom klancu pored Akabe. Poslanik je tada bio u društvu sa svojim amidžom Abbasom, koji tada još nije bio musliman, ali je štitio svoga bratića i želio se uvjeriti da će jesribska plemena zaista i preuzeti obavezu Muhammedove, alejhisselam, zaštite prije nego im je on po dogovoru preda. Taj dogovor je i sklopljen i tom prilikom su se i Hazredžije i Evsije svečano obavezali da će prihvatiti Muhammeda, alejhisselam, i da će ga ubuduće štititi od svih njegovih neprijatelja.

Ovo je bio izuzetno značajan i veličanstven događaj, događaj koji je nagovijestio prekretnicu u odnosima između muslimana i mnogobožaca, jer je tada Poslanik, po prvi put nakon početka svoje vjerovjesničke misije, imao za sobom dva kompletna moćna arapska plemena. Vojna snaga islama se tako poče polahko, ali sigurno, pojavljivati na obzorju. Plemeniti Poslanik, Resulullah, Muhammed, alejhisselam, toga svakako bijaše svjestan, a toga bijaše svjestan i još jedan očevidac ovog značajnog sporazuma. Najveći protivnik istine i najveći neprijatelj i ljudskog i džinskog roda, Iblis, šejtan, Allahovo prokletstvo neka je nad njim, pratio je taj skup izbliza, i kada je sporazum sklopljen on je, ne mogavši više da izdrži, viknuo na sav glas. Resulullah, Muhammed, alejhisselam, mu tada, vrlo dobro znajući ko je taj što viče, po jednoj predaji odgovori da će se sa njim posebno pozabaviti, odnosno po nekoj drugoj predaji, da mu ubuduće više neće dati da predahne. Ovaj ugovor je u historiji poznat kao Drugi zavjet na Akabi i on je udario temelj nastanku islamske države u oazi Jesriba, kasnije Medine.

 

 

Po zaključenju ovog sporazuma, Resulullah je naložio svim muslimanima Meke da se isele u Jesrib. Seobe su ubrzo i počele pa su Kurejšije vrlo brzo primijetile kako mnogi muslimani napuštaju Meku i njezino šire područje i sele se u Jesrib. Oni su, svakako, znali i to da Evsije i Hazredžije masovno prihvataju islam tako da se kod njih pojavio veliki strah od grada na sjeveru gdje se okuplja sve veći broj muslimana; grada koji samo čeka Muhammeda, alejhisselam, da ujedini iseljene muslimane Kurejšije iz Meke sa Evsijama i Hazredžijama; grada koji se nalazi na domaku njihovog karavanskog puta za Siriju i tako za njih i njihovu trgovinu postaje sasvim realna i izuzetno velika opasnost. Zato su oni osjećali da pod hitno nešto moraju učiniti, pa su tako sazvali skup svih svojih najvećih predstavnika u vijećnici Meke. Kada su se okupili u vijećnici iznenada im se, prema nekim predajama, pridružio nepoznati starac u bijeloj odjeći koji im se predstavio kao starješina plemena iz Nedžda. Oni su ga vrlo srdačno prihvatili za sugovornika i tako je šejtan Iblis, Allahovo prokletstvo neka je nad njim, u liku tog ''mudraca'' zauzeo svoje mjesto na tom skupu.

Tokom prilično duge rasprave predlagana su i onda odbijana različita rješenja tog za njih gorućeg problema, a naposljetku je ipak prihvaćen monstruozni prijedlog Ebu Džehla, potvrđen i od strane ''mudraca iz Nedžda'' kao u toj situaciji jedini efikasan, da se ubije Muhammed, alejhisselam. Da bi se izbjegla mogućnost rata protiv Poslanikovog roda Benu Hašim, Ebu Džehl predloži da svi ostali rodovi plemena Kurejš odrede po jednog mladića sa jakim porodičnim vezama i da svi ti mladići zajedno, istovremenim udarcem, proliju Muhammedovu, alejhisselam, krv kako bi ona pala na sve ostale kurejšijske rodove i tako bi Beni Hašimije, s obzirom da ne bi mogli ratovati protiv svih ostalih kurejšijskih rodova, bili primorani prihvatiti krvarinu koja im je, svakako, trebala biti ponuđena. Formalni poglavar Poslanikovog roda, njegov amidža, Ebu Leheb izgleda da je naslutio o čemu će se na skupu govoriti pa je svjesno izostao sa skupa kako njegovo prisustvo ne bi omelo zavjerenike. Imena ubica su tada bila određena i zavjera sklopljena sa čvrstom nadom da će ih to riješiti opasnosti, a među njima samo je Iblis, Allahovo prokletstvo nad njim, bio svjestan da je njihov Stvoritelj, uzvišeni Allah očevidac njihovog podlog plana:

Kad su tebi nevjernici zamke kovali, da bi te utamničili, ili ubili, ili protjerali, oni su zamke kovali a Allah zamke ništio, Allah najbolje zamke poništava! (8:30)

U tom smislu plemeniti i povjerljivi melek Džibril se odmah spustio na Zemlju, došao Resulullahu, Muhammedu, alejhisselam, obavijestio ga o toj uroti i prenio mu dozvolu i naredbu njihova Gospodara da se hitno preseli u Jesrib.

 

Čim je dobio obavijest od plemenitog i povjerljivog Džibrila o dozvoli da se iseli, Resulullah, Muhammed, alejhisselam, je odmah otišao Ebu Bekru i naložio mu da spremi deve, opremu i sve ostalo što treba za put za njih obojicu, te da ga čeka kod svoje kuće. Aiša koja je zajedno sa sestrom Esmom tada bila prisutna u kući posvjedočila je u jednoj vjerodostojnoj predaji o tome koliko je njezin otac plakao od dragosti što je određen da ide zajedno sa Poslanikom. Resulullah, Muhammed, alejhisselam, se zatim vratio svojoj kući i obavijestio Alija ibn Ebi Taliba o zavjeri i planiranom odlasku u Jesrib i rekao mu da ostane u Meki onoliko koliko je neophodno da se sve stvari koje su Kurejšije Poslaniku povjerili na čuvanje[1] vrate vlasnicima, te da nakon toga i on preseli u Jesrib.

Iste noći ubice su se okupile ispred kuće Poslanikove. Sva njihova razmišljanja o upadu u kuću zaustavila je činjenica da su čuli glasove Poslanikove žene Sevde i njegovih kćeri. U strahu da im imena nebi zauvijek ostala okaljana među svim Arapima zbog narušavanja privatnosti žena, odlučili su da ne upadaju u kuću već da sačekaju Poslanika da izađe iz kuće i onda ga napadnu i ubiju. Rasporedili su se oko kuće čekajući pogodan trenutak.

Za to vrijeme Muhammed, alejhisselam, dao je svoj zeleni ogrtač Aliju i rekao mu da legne u njegov krevet, i da se ne boji jer mu zavjerenici ne mogu nauditi. Ali je tako i učinio, a Muhammed, alejhisselam je počeo učiti suru Kur'ana Ja Sin. Došavši do ajeta: "Pa smo ih zastrli, zato ne vide oni!" (36:9), napustio je kuću i prošao između ubica a da ga niko od njih nije mogao vidjeti jer im je Allah dragi Svoga miljenika učinio potpuno nevidljivim. Bijaše to još jedna od mu'džiza darovanih Pejgamberu.

Dok su zavjerenici čekali uvjereni da je čovjek u zelenom ogrtaču što su ga vidjeli da spava u Poslanikovu krevetu Poslanik lično, Muhammed, alejhisselam, se žurno uputio ka Ebu Bekrovoj kući gdje su njih dvojica odmah uzjahali deve i izašli iz Meke, ali umjesto da idu na sjever ka Jesribu oni su otišli na jug u pravcu Jemena. Prije nego što im je Meka izašla iz vidokruga, Poslanik se okrenuo, još jednom pogledao Meku i rekao:

''Na svoj zemlji Božijoj ti si mi najdraže mjesto i najdraže si mjesto Bogu, i da me narod moj nije protjerao, nikada te ne bih napustio''. [2]

Ubrzo su stigli do planine Sevr i smjestili se u istoimenoj pećini koja se nalazi na toj planini. Odlučili su se primiriti tu neko vrijeme jer su znali da će, čim se sazna da je Muhammed, alejhisselam, nestao, mnoge potjere biti izaslane po svim putevima kojima se izlazi iz Meke, a naročito onim koji su usmjereni ka Jesribu. Ebu Bekr je bio poveo i svoga sina Abdullaha koga je, kada su se smjestili u pećini, sa devama poslao nazad u Meku. Abdullah i njegova sestra Esma u naredne tri noći donosili su im u pećinu hranu, vodu i najnovije vijesti iz Meke, a Ebu Bekrov oslobođeni rob Amir ibn Fuhejra, koji je preuzeo brigu o Ebu Bekrovim ovcama, svakodnevno je u vrijeme uobičajene ispaše dovodio stado do pećine i onda ga vraćao u Meku onim istim putem koji su koristila i Ebu Bekrova djeca kako bi tako njihovi tragovi bili izbrisani. Od Abdullaha i Esme Resulullah, Muhammed, alejhisselam, i Ebu Bekr su saznali da su Kurejšije ponudili nagradu od čak stotinu kamila onome ko ih pronađe i vrati u Meku. Konjanici su pomno pratili sve uobičajene puteve iz Meke ka Jesribu i tako se pokazalo veoma mudrim to što su otišli na jug u pravcu Jemena umjesto na sjever. Međutim, ta mudrost nije im bila dovoljna jer je dragi Allah odlučio počastiti Svoga miljenika i posljednjeg poslanika Njegovom neposrednom pomoći i još jednim jasnim Znamenjem. Tako se desilo da su Muhammed, alejhisselam, i hazreti Ebu Bekr poslijepodne trećeg dana boravka u pećini začuli ljudske glasove, ispočetka tiho ali onda sve glasnije. Očevidno se ulazu u pećinu približavala grupa ljudi. Jasno im je bilo da to mogu biti samo kurejšijski progonitelji koji su se penjali uz brdo prema ulazu u pećinu sa očevidnom namjerom da provjere ima li ih unutra. U toj, gledano ljudskim mjerilima, kritičnoj situaciji Ebu Bekr se u jednom trenutku uplašio ali su ga odmah umirile mubarek riječi Muhammedove, alejhisselam: "Ne strahuj! Doista, s nama je Allah". Ubrzo su čuli glasove na ulazu u pećinu, ali ne i unutra. Progonitelji su stajali na samom ulazu i nešto glasno komentarisali. Zaključili su da je nemoguće da ikoga ima unutra i da nema nikakve potrebe da se ulazi unutra i ispituje. Njihovi glasovi su se počeli udaljavati i ubrzo su sasvim nestali. Kada se sve potpuno umirilo Resulullah, Muhammed, alejhisselam, i Ebu Bekr su pažljivo prišli ulazu i osvjedočili se veličanstvenom Allahovom čudu kojim ih je On spasio. Iako je još istog jutra ulaz bio potpuno ogoljen, sada se tik do njega širilo veliko stablo akacije pokrivajući polovicu ulaznog prostora. Druga polovica je bila pokrivena gustom paukovom mrežom. Tu je bila i golubica u gnijezdu i mužjak njezin samo malo dalje. Sve ovo je davalo potpuni dojam kao da u tu pećinu već dugo vremena niko nije ulazio, tako da su progonitelji odlučno i neopozivo odustali od namjere da ulaze unutra i provjeravaju. Sjećanje na ovaj događaj i veliko Znamenje dragi Allah, Uzvišeni sačuvao je za sve generacije muslimana sve do Sudnjeg Dana:

A ako vi Poslanika pomoći nećete pa, Allah ga je već pomogao onda kad su ga nevjernici nagnali da bježi, a s njim samo drug njegov bi, i njih dva bijahu u pećini. I kad je on rekao drugu svojemu: ''Ne strahuj! Doista, s nama je Allah''! Pa je Allah podario Svoju sigurnost njemu, a njega vojskom pomogao koju vi niste vidjeli i učinio da riječ nevjernika bude donja. A Riječ Allahova, pa, ona je gornja! A Allah je silan i mudar. (9:40)

Osim ovoga još je jedan događaj obilježio njihov boravak u pećini. Dok je Resulullah, Muhammed, alejhisselam, spavao sa glavom u njegovom krilu, Ebu Bekra je ubo otrovni škorpion. Ubod je bio izuzetno bolan ali hazreti Ebu Bekr nimalo ne pomače nogu jer ne željaše probuditi Resulullaha, Muhammeda, alejhisselam. Međutim, jaka bol mu izmami suze iz oka koje pokvasiše Poslanika i tako ga probudiše. Vidjevši šta se zbilo Muhammed, alejhisselam, svojom mubarek rukom malo potra ranu na Ebu Bekrovoj nozi i bol odmah prestade a otrov bi neutralisan. Postoji predaja u tradiciji islama da se taj otrov vratio Ebu Bekru nekih dvanaestak godina kasnije i da je on tim sevepom preselio na budući svijet. Iz toga bi se moglo osnovano pretpostaviti da je dragi Allah hazreti Ebu Bekru podario blagodat da umre šehidskom smrću branitelja Resulullahovog, a Uzvišeni istinu najbolje zna.

Nakon što progonitelji odoše, Muhammed, alejhisselam, i Ebu Bekr sačekače dolazak Abdullaha koji dođe, zajedno sa Esmom, tačno u dogovoreno vrijeme. Donijeli su hranu i opremu za put. Takođe je stigao i Amir ibn Fuhejra i to bez stada jer ih je trebao pratiti na putu. Nešto niže u jednoj dolini čekao ih je vješti pustinjski vodič koji se zvao Abdullah ibn Urejkit El Lejs. Vodič još nije bio musliman, ali on bijaše povjerljiv i pristade da ih provede sve do Jesriba. Nakon što je Resulullah, Muhammed, alejhisselam, ne htijući da jaše na tuđoj devi, od hazreti Ebu Bekra kupio devu koja će biti kasnije upamćena kao Pejgamberova deva Kasva, njih su četverica pojahali na deve i krenuli. Pošto su znali da su se Kurejšije uvjerile da ih nema na jugu, za njih je, prirodno, bilo najsigurnije da idu još neko vrijeme na jug da bi kasnije krenuli ka zapadu i izašli na obalu Crvenog mora. Potom su krenuli obalom prema sjeveru zaobilazeći tako Meku u velikom luku. Vodič je oprezno birao zapuštene puteve kojima je rijetko ko prolazio i na druge načine vješto izbjegavao kurejšijske potrage, tako da za vrijeme putovanja nisu imali nikakvog susreta sa svojim progoniteljima, osim samo u jednom slučaju. Naime, uočio ih je jedan čovjek koji se zvao Suraka ibn Malik ibn Džu'ašem i krenuo na konju u potjeru za njima, ali je konj nekoliko puta propadao u pijesak. Suraka nije imao mudrosti i pronicljivosti da shvati opominjujući karakter tih znakova, i uporno je nastavio da ih progoni. Na kraju je njegov konj potpuno upao u živi pijesak. Pozvao je Muhammeda, alejhisselam, i ostale koje je progonio, u pomoć, i oni se vratiše i oslobodiše ga nevolje. Suraka je bio zahvalan te se vratio nazad i čak je u pogrešnom pravcu uputio grupu progonitelja koje je nakon toga susreo. Osim ovog slučaja, gdje se još jednom očitovala jasna Allahova zaštita nad njima, oni nisu imali nikakvih uznemiravanja na putu.

 

Nakon nekih dvanaesetak dana otkako su napustili pećinu, negdje oko podneva u ponedeljak 27. septembra 622. godine po Mesihu Isau, alejhisselam,[3] stigoše u dolinu Akik. Iako bijaše vrijeme podneva kad je velika žega, ipak odlučiše da ne čekaju da ona mine, već se odmah počeše uspinjati uz posljednje brdo koje ih je zaklanjalo od pogleda na oazu Jesrib i kada konačno stigoše do njegovog vrha, pred njima se otvori predivan pogled na pitomu dolinu, okruženu brdima u daljini, koja je stajala između dva grebena od crnog kamenja, baš kako je Resulullahu Muhammedu, alejhisselam, bilo prikazano u snu. Dolina je bila puna zelenih vrtova i palminjaka između kojih su bile manje ili veće skupine kuća. Najgušće je bio naseljen prostor u sredini doline koji se zvao ''Grad'' (na arapskom jeziku ''Medina''). Njima najbliže selo bilo je Kuba, i Poslanik je odlučio da još ne idu u Medinu već da prvo svrate u Kuba. Silazili su niz padinu s namjerom da pređu greben lave ispred njih, te potom da kroz polja i palminjake dođu do Kubâa. Njihova bijela odjeća jasno je odudarala od crno smeđeg kamenja u njihovoj pozadini tako da su ubrzo bili primijećeni.

Velika radost zavladala je u Kubau gdje su živjeli pripadnici Evsijskog roda Benu Amir, ali i mnogi od muhadžira iz Meke što su se tu netom smjestili. Ljudi, žene i djeca pohitali su iz svojih kuća u susret najdražem gostu. Muhammed, alejhisselam, smjestio se u Kubau kod jednog starca po imenu Kulsum, a Ebu Bekra je poslao u obližnje selo Sunh gdje živješe pripadnici plemena Hazredž kako bi oba muslimanska plemena učestvovala u ugošćavanju. Dan dva nakon njihovog dolaska iz Meke je stigao i Ali ibn Ebi Talib koji je u međuvremenu vratio sve stvari povjerene Poslaniku njihovim vlasnicima i uspio izmaći pažnji Kurejšija. Po dolasku u Kuba Ali se smjestio zajedno sa Poslanikom. Resulullah, Muhammed, alejhisselam, je u Kubau postavio temelje mesdžidu (džamiji) koji je postao prvim mesdžidom kojeg je on podigao od početka njegove poslaničke misije. Za vrijeme boravka u Kubau, Muhammeda, alejhisselam, posjetili su mnogi ljudi, muslimani, i jedan broj Židova, ali je historija islama posebno obilježila posjetu Resulullahu jednog čovjeka po imenu Selman el Farisi.

Selman el Farisi je bio Perzijanac porijeklom iz sela Džejj u blizini Isfahana, ali je još u mladosti napustio vjeru svog naroda i postao ''kršćanin''.[4] Radi toga se iselio iz Perzije u Siriju gdje je služio jednog tamošnjeg kršćanskog biskupa. Taj biskup mu je na samrtnoj postelji preporučio da ode kod biskupa mosulskog. Tako je Selman mnoge godine proveo družeći se sa kršćanskim mudracima i služeći ih. Svaki od njih mu je preporučivao da ide narednom poznavajući njegovu mudrost i dobrotu.

Ne treba nikako zaboraviti da je u to doba u Arabiji, Mezopotamiji, Palestini, Siriji i drugim zemljama koje su graničile sa Rimskim carstvom ili pripadale njegovim rubnim provincijama, svakako mogao biti nemali broj onih ''kršćana'' koji su ispravno slijedili Isaâ, alejhisselam,[5] ne smatrajući ga niti Bogom niti Božijim sinom, neuzubillah, već samo Božijim poslanikom. Oni zbog svoje ispravne vjere nisu mogli javno djelovati u središnjim dijelovima Rimskog carstva gdje su se nalazili centri oficijelnog kršćanstva utemeljenog na dogmi trojstva i drugim iskrivljenim dogmama, koje su ga potpuno udaljile od izvornog Ibrahimovskog čistog monoteizma, te su se morali sklanjati kako u udaljene provincije na rubnim područjima carstva, tako i u susjedne zemlje.

Uglavnom, sa priličnom pouzdanošću možemo smatrati da je posljednji od kršćanskih mudraca kojeg je služio Selman el Farisi bio jedan od onih koji su poznavali istinski Indžil jer mu on na samrti nije preporučio da ide drugim kršćanskim mudracima, već mu je jasno rekao kako se primaklo vrijeme poslanja novog Božijeg poslanika dodavši mu još i ovo: ''Bit će poslan sa vjerom Ibrahimovom, a pojavit će se u Arabiji i iseliti iz svoga doma u mjesto između dva grebena lave, u zemlju palmi. Njegova znamenja su očita: jest će ono što mu se uruči kao dar a ne kao milostinja, a među plećkama mu je pečat poslanstva''.[6]

Tako se Selman našao na putu za Arabiju. Međutim, desilo mu se to da su ga ljudi kojima je platio da ga odvedu u Arabiju iznenada napali, zarobili i prodali u roblje. Kao rob je došao u vlasništvo nekog Židova koji ga je potom prodao svome rođaku, Židovu iz jesribskog plemena Benu Kurejza. Došavši u tadašnji Jesrib, Selman je odmah prepoznao ''zemlju palmi između dva grebena lave''. Kao dobar vjernik, zahvalan Bogu strpljivo je podnosio svoj robovski status i čekao vrijeme dolaska očekivanog Poslanika. Dragi Allah je nagradio strpljenje i žrtvu Svoga odanog roba koji je žudio za pravim putem, pa se desilo da je Selman čuo nekog Židova kako obavještava njegova vlasnika da je u Kuba upravo stigao čovjek iz Meke kojega Evsije i Hazredžije priznaju za Božijeg Poslanika. Iste noći Selman se iskrao sa imanja svog vlasnika i, ponijevši nešto od vlastite hrane, otišao u Kuba, gdje je zatekao Muhammeda, alejhisselam, u razgovoru sa ashabima. Ponudio ga je jelom koje je imao uz sebe jasno naglasivši da mu ga daje kao milostinju. Muhammed, alejhisselam, je rekao ashabima da uzmu i jedu, ali on lično ništa nije htio uzeti. Velika radost je ispunila Selmanovo srce i dušu ali je on ipak, iako siguran u to da je Muhammed sin Abdullahov iz Meke upravo onaj obećani Poslanik, htio zadovoljiti svoje srce viđenjem pečata poslanstva. Iako mu to tada nije pošlo za rukom, on se ipak sa osjećajem velike radosti vratio svome vlasniku bez toga da je ozvaničio svoj islam koji mu se tad trajno ugnijezdio u srcu.

 

U petak ujutro 1. oktobra[7] 622. godine nakon Mesiha Isaâ, alejhisselam, Resulullah, Muhammed, alejhisselam, zajedno sa Ebu Bekrom, Amirom ibn Fuhejrom i Alijem ibn Ebi Talibom, uputio se u Grad oaze Jesrib, koji je od tada dobio naziv ''Poslanikov grad'' na arapskom ''Medinetun-nebijj'', ili kraće rečeno ''Medina''. U njihovoj pratnji nalazili su se Evsije Benu Amirije i Poslanikova rodbina iz roda Benu Nedždžar plemena Hazredž, i jedni i drugi naoružani, ali samo u svojstvu počasne pratnje kako bi se jasno očitovala njihova čvrsta riješenost da štite Muhammeda, alejhisselam, što, naravno, bijaše samo simbolično jer su svi znali da mu u Medini ne prijeti ama baš nikakva opasnost. Podne ih je zateklo u dolini Ranuna gdje je živio hazredžijski rod Benu Salim. U toj dolini su svi zajedno klanjali Džumu koja je bila prva koju Muhammed, alejhisselam, klanjaše u Medini, a moguće je, s obzirom da muslimani nisu mogli javno klanjati u Meki, da je ovo, ako ne prva, ono pouzdano jedna od prvih Džuma koju je Poslanik uopće klanjao. Klanjali su na otvorenom prostoru i u džematu je bilo oko stotinu ljudi. Tada je Resulullah proučio hutbu koja je, kako nam prenose pouzdani izvori,[8] glasila ovako:

"Hvala Allahu. Njemu se zahvaljujemo. Od Njega pomoć i oprost tražimo. Njemu se utječemo od poroka i ružnih djela svojih. Onoga koga Allah na Pravi put uputi niko u zabludu ne može dovesti, a onoga koga On u zabludi ostavi niko na Pravi put ne može uputiti.

Svjedočimo da je samo Allah Bog i da je Muhammed Njegov rob i Njegov poslanik, kog je On uistinu poslao da radosnu vijest donese i da opomene prije nego što nastupi Sudnji Čas.

Onaj ko se pokorava Allahu i Njegovom poslaniku na Pravom je putu, a onaj ko se Njemu i Njegovom poslaniku ne pokorava u velikoj je zabludi.

Molimo Allaha, našeg Gospodara, da nas uvrsti među one koji se Njemu i Njegovom poslaniku pokoravaju, koji slijede Njegovo zadovoljstvo i koji se čuvaju Njegove srdžbe. Mi smo Njegovi i Njemu pripadamo.

O ljudi, mislite prvo na sebe i znajte da će svako od vas kad umre ostaviti svoje stado i doći pred svoga Gospodara, Kome nije potreban ni tumač ni posrednik, a Koji će svakog od vas upitati:

'Zar ti nije došao Moj izaslanik da te obavijesti? Zar ti nisam dao bogatstvo i počasti? Šta si od svega toga za sebe ostavio?'

Čovjek gleda i desno i lijevo, ali ne vidi ništa. Pogleda ispred sebe i ukaže mu se Džehennem. Ko se želi Džehennema spasiti, neka to čini makar i sa pola hurme. A ko nema ni to, onda neka izgovori neku lijepu riječ. Nagrada za svako dobro djelo je od deset do sedam stotina puta veća od učinjenog djela.

Neka je na vas mir i Allahova milost''.

Nakon završenog Džuma namaza krenuli su ka Medini. Kako su prolazili kroz bašče i palminjake, pored nizova kuća koji postajaše sve gušći i gušći, svugdje su ih dočekivala nasmijana, radošću okupana lica ljudi, žena i djece. Mnoge ruke su hvatale povodac Poslanikove deve Kasve i čuli su se najtopliji pozivi da se Poslanik smjesti kod njih, međutim, Muhammed, alejhisselam, svima je davao isti odgovor: ''Neka ona (Kasva) ide svojim putem, nju Allah vodi''. Poslanik je odlučio da svoj dom u Medini izgradi tamo gdje Kasva stane i klekne, znajući da će je dragi Allah, Uzvišeni, dovesti na odgovarajuće mjesto. Radost toga dana u Medini bijaše neopisivo velika. Svi se, i tadašnji ashabi i sve kasnije generacije muslimana i svi muslimanski povijesničari i historičari, slažu u jednom: Medina nikada, ni prije ni poslije tog dana, nije doživjela veće radosti i veselja. Iz mnogih muhadžirskih i ensarijskih srca, grudi i grlâ izlijevali su se stihovi dobrodošlice uz pratnju bubnjeva i defova, stihovi koje je islamska tradicija do dan danas, hvala dragom Allahu, očuvala od zaborava:

Taleal Bedru alejna min Senijetil–Vedai

(Puni mjesec nas obasja od Senijetil veda)

Vedžebeš-šukru alejna ma de'a lillahi dai

(Zaduži nas zahvalnošću što Ahmed od Allaha tražio je)

Ejjuhel–meb'usu fina dži'te bi-l-emri-l-muta'i

(O, ti koji si od Allaha poslat među nas dolaziš sa onim čemu se trebamo pokoriti)

Džihte šerefte-l Medina merhaben ja hajre da'i

(počasti svojim dolaskom ovaj grad Medinu, merhaba o, ti najbolji pozivatelju)

Kasva je stigla u šire područje gdje su živjeli Hazredžije iz roda Benu Nedždžar i ušla u jedno prostrano dvorište opasano zidovima u kojem je bilo nešto hurminih palmi i ostaci neke ranije građevine i tu kleknula. Potom je ustala i krenula dalje, ali se opet vratila na isto mjesto, i konačno kleknula. Poslanik je tada sjahao i odlučeno je da se u tom dvorištu sagradi mesdžid i Poslanikov stan. Dvorište je pripadalo dvojici sirotih dječaka po imenima Sehl i Suhejl koji su htjeli pokloniti ga Muhammedu, alejhisselam, ali je on ostao uporan na insistiranju da im plati odgovarajuću cijenu, i tako je i bilo.

Odmah je započela gradnja i nakon nekog vremena sagrađen je Poslanikov Mesdžid u Medini. Mesdžid je imao zemljani pod i bio je ograđen zidom od cigle. U sjevernom zidu okrenutom prema Kudsu (Jerusalemu) nalazio se mihrab[9] oko kojeg je s obje strane bilo naslagano kamenje. U istočnom dijelu Mesdžida sagrađen je stan za Resulullaha i njegovu porodicu iz kojeg su vrata vodila direktno u Mesdžid. Jedan dio Mesdžida bio je prekriven krovom od palminih grana kojeg su držali stubovi od palminih debala.

Kada je Mesdžid završen postao je centar cjelokupnog vjerskog života u Medini. Tu je uspostavljen džemat koji su činili svi stanovnici Medine, jer ko bi klanjao za nekim drugim imamom mimo Muhammeda, alejhisselam?! I stanovnici udaljenijih sela su gledali da dođu što češće. Prema Sunnetu, u Poslanikovoj Džamiji su se u džematu klanjali svi propisani farz namazi, dok je Resulullah, Muhammed, alejhisselam, preporučivao da se neobavezni namazi (nafile) klanjaju pojedinačno, u vlastitim kućama, kako bi i domovi mogli biti obasjani Allahovim nurom.

Po uspostavljanju medinskog mubarek džemata, ubrzo se pokazala očevidna potreba da se pronađe način kako da se pozivaju klanjači na salat (namaz) u određeno vrijeme kako bi svi zajedno klanjali. Resulullah, Muhammed, alejhisselam, prvobitno je razmišljao da se to čini putem puhanja u rog kako to čine Benu Israil, ali je od toga odustao. Kasnije je bio odlučio da se koristi drveno klepetalo nakus koje su tada koristili kršćani u Arabiji, i u tu svrhu su bile izrađene dvije odgovarajuće drvene udaraljke. Međutim, dragi Allah je ukazao na najbolje rješenje. Jedno jutro je Poslaniku došao Abdullah ibn Zejd i ispričao mu san što ga je bio usnio prethodne noći. U snu je vidio čovjeka u zelenoj odori kako nosi nakus i zatražio je da ga kupi. Kada ga je čovjek u zelenom upitao što mu nakus treba, odgovorio je da je to za pozivanje klanjača na namaz. Tada mu taj čovjek reče da zna bolje rješenje od toga i poučio ga riječima ezana. Muhammed, alejhisselam, je odmah svatio da je to Allahov Znak i zatražio je od Abdullaha da te riječi ponovi pisarima kako bi ih oni zapisali, a prvi koji ih je počeo učiti bijaše hazreti Bilal Habeši. Tako ovaj crnoputi Abisinac, bivši rob Umejin koji se ne htjede svojega islama odreći čak ni sa ogromnom stijenom na prsima ispod užarenog mekanskog sunca, postade u historiji poznat kao mujezin Resulullaha, Muhammeda, alejhisselam. Tim istim riječima ezana svi muslimani bivaju pozivani na namaz (salat) i dan danas, i biće pozivani, inša'Allah, sve do Sudnjeg Dana.

Pored toga što je bila neprikosnoveni centar svekolikog duhovnog i vjerskog života, Poslanikova Džamija je, prirodno, postala centar cjelokupnog društvenog života u Medini. Osim što su se tamo klanjali salati, učio Kur'an i izgovarale mubarek Poslanikove mudre riječi plemenite pouke, Poslanikov Mesdžid je bio i zborište na kome su se riješavala sva važna pitanja za zajednicu. Tu, osim za Poslanika, bijaše dom i za jednu grupu ashaba, siromašnih muslimana što se doseljavaše iz svih krajeva, a koji nisu imali gdje da stanuju osim u Mesdžidu na sofama, i tako su postali poznati po imenu ''Drugovi sofe'' (Ehlus-sofa). Njih je hranila Poslanikova porodica a i, naravno, svi drugi muslimani. Najpoznatiji među njima je, svakako, Ebu Hurejre preko kojega su nam došle mnoge predaje (hadisi) o Poslanikovom govoru i ponašanju uopće.

 

Znameniti događaj Hidžre, kako se u islamskoj povijesti i tradiciji naziva preseljenje Resulullaha, Muhammeda, alejhisselam, iz Meke u Medinu, osim svojih poznatih uticaja na historijske tokove, svakako bijaše, voljom dragog Allaha, i vrelo velike mudrosti i pouke. U tom smislu Hidžra bijaše jedna plemenita kušnja za vjernike, kušnja koja objelodani mnoge ljepote mubarek nutrine njihovih čestitih i pročišćenih srca i jasno ukaza na dvije skupine mu'mina, koje časni Kur'an nazva muhadžirima i ensarijama.

Muhadžirima bijahu nazvani muslimani koji se iseliše iz Meke u Medinu. Ta seoba za njih bijaše istinska kušnja, pravi test njihove iskrenosti u vjeri, jer valjalo je ''stisnuti'' i ostaviti sve ono što se do tada godinama mukotrpno gradilo u Meki. Muhadžir je mogao eventualno ponijeti od svoga bogatstva samo ono što je bilo pokretno i samo ono što je mogao nekako ''prokrijumčariti'' s obzirom na veliku budnost i oprez Kurejšija. Međutim, svu svoju nepokretnu imovinu (kuće, dućani, zemljište), uključujući i stoku kao i sve veće zalihe trgovačke robe, muhadžir u najvećem broju slučajeva ne mogaše niti prodati niti ponijeti sa sobom. Pored svega ovoga, on moraše i napustiti sve rodbinske i trgovačke veze koje je čitav svoj život do tada strpljivo gradio. Ukratko, Hidžra je zahtijevala od svakog muslimana da sve svoje u Meki ostavi bez ikakve izvijesnosti kada će se i da li će se uopće nekada tome vratiti, a da opet u drugom gradu, među ljudima njemu do tada uglavnom nepoznatim, ponovo počne od same nule. Svakako da to bijaše velika žrtva, ali su zato muhadžiri dobili i veliku blagodat od dragog Boga i visoke stepene kod Njega, o čemu Kur'an časni jasno kazuje:

One koji se isele Allaha radi, nakon što su bili progonjeni, Mi ćemo još na ovome svijetu na lijepo mjesto smjestiti; a nagrada na onome svijetu biće još veća - kad bi oni samo znali! (16:41)

Naravno, dragi je Allah mnogim muhadžirima kasnije obilno nadoknadio sve ono što su ostavili (naročito nakon Hajbera), a i mnogi od njih su nakon trijumfalnog povratka u Meku ponovo povratili svoja materijalna dobra tamo. Međutim, do toga je ipak trebalo da protekne određen broj godina, kada zbrinjavanje muhadžira u to, za njih najteže, vrijeme bijaše kušnja za njihovu braću u Medini, koji taj test položiše na najljepši način i tako i oni zaradiše velike počasti kod dragog Allaha, Koji ih Svojom riječju plemenitog Kur'ana nazva ensarijama, kako bi se naglasilo da su oni ''onī koji pomažu[10] i pružaju utočište na Allahovom putu''; i jasno reče kakve su im sve deredže i džennetske nagrade obećane:

Oni koji vjeruju i isele se, i bore se na Allahovom putu, i oni koji daju sklonište i pomažu, oni su, zbilja, pravi vjernici, njih čeka oprost i obilje plemenito. (8:74)

Koliko su samo ensarije pomagali muhadžirima najbolje pokazuje činjenica da oni nisu samo htjeli velikodušno ugostiti i pomagati svoju braću muhadžire, već su čitavu svoju imovinu dijelili na dva jednaka dijela, pa jednu polovinu zadržavali za sebe i čitavu svoju porodicu, a drugu polovinu bezuslovno poklanjali svome bratu muhadžiru. Neki od ensarija, oni koji su bili u braku sa više od jednom ženom, išli su čak i dotle da su nudili muhadžirima da odaberu neke od njihovih žena od kojih bi se onda oni razveli i tako im omogućili, nakon propisanog vremena čekanja, da se udaju za njihovu braću muhadžire. Naravno, budući da je u to doba Poslanikov Sunnet već bio trajno dokinuo raniju praksu vjenčavanja žena bez traženja njihovog pristanka, odnosno razvođenja od njih bez ikakve odgovornosti i obaveza prema njima, ne treba posebno isticati da je u svemu tome bila obavezno tražena saglasnost žena, bez čijeg pristanka se ništa od toga uopće nije moglo obaviti.

Na ovaj način se na historijskoj sceni počeo pojavljivati islamski univerzalizam koji prevazilazi sve nacionalne, plemenske, rasne, kulturne i geografske granice, budući da je svaki ensarija pomagao svoju braću muhadžire uopće ne gledajući na njihovo plemensko porijeklo. Isto tako, muhadžiri primaše pomoć od brata muslimana uopće ne razmišljajući o tome iz kojeg on arapskog plemena potiče, ili da li je Arap ili nearap. Dakle, islamsko bratstvo koje prima u svoje mubarek naručje svakog muslimana bez obzira na njegovu naciju, jezik, rasu, bogatstvo itd, utemeljeno je za vrijeme Hidžre u odnosima između ensarija i muhadžira. Međutim, ubrzo nakon Poslanikovog dolaska u Medinu desi se jedan događaj koji je iznudio da to međuslimansko bratimljenje morade dobiti i odgovarajuću formalnu stranu.

Medinski Židovi nikako ne htjedoše prihvatiti Muhammeda, alejhisselam, u njegovoj vjerovjesničkoj ulozi, mada znadoše u svojim srcima da je to istina, već ga jedino bijahu voljni prihvatiti kao političkog vođu njihovih arapskih susjeda. U tom smislu oni sve svoje odnose sa njim (o odnosu Židova općenito prema Muhammedu, alejhisselam, ako dragi Allah da, govorit ćemo opširnije u narednom podnaslovu) posmatraše, ne u duhovnom, već isključivo u političkom svjetlu. U takvim okolnostima, iz židovske perspektive gledano njihov odnos prema Poslaniku i muslimanima direktno bi ovisan o njihovim interesima. Budući da neki Židovi osjetiše kako im islamsko jedinstvo između Evsa i Hazredža nikako nije u interesu, nedugo nakon dolaska Muhammedovog, alejhisselam, u Medinu dođe do prvog značajnog izljeva židovske zavisti i spletkarenja što umalo po muslimane ne imade katastrofalne posljedice:

... Jevreji su žudno iščekivali dolazak Vjerovjesnika naviješćenog, i to ne radi prosvijetljenja duhovnog koje će on donijeti, već zato da ponovno zadobiju svoju raniju premoć u Jesribu. A onda, na razočarenje njihovo, vidješe da je potomak Ismailov a ne Ishakov, onaj koji objavljuje istinu o Jednom Bogu, i to s uspjehom koji zbilja ukazuje na pomoć Božiju. Pobojaše se da je on doista Vjerovjesnik obećani, iz čega proisteče zavist prema narodu kojem je on poslat. Ipak, s nadom da to nije, ustrajno pokušavahu uvjeriti sebe i druge da on nema sve istinske odlike Nebom datog Poslanika. ''Muhammed tvrdi da mu vijesti dolaze s Neba, a ne zna gdje je deva njegova'', reče neki Jevrej onog dana kad je bila izgubljena jedna od deva Vjerovjesnikovih. ''Ja znam samo ono što mi Bog dâ da znam'', kaza Vjerovjesnik kad ču o tome, ''a On mi pokaza ovo: ona je u klancu, kazat ću vam kojem, zapeta za drvo uzdom svojom.''[11] Potom neki od Pomagača (ensarija) odoše, pa je nađoše tamo gdje on reče.

Mnogi Jevreji u početku pozdraviše ono što se činilo krajem opasnosti daljnjeg rasplamsavanja građanskog rata u Oazi. Ipak, u toj opasnosti bijahu i neke prednosti, jer podjela između Arapa popravi položaj ne-Arapa, koji su često pozivani u saveze. Ali ujedinjenje Eusa i Hazredža učini stare saveze suvišnim, dok, istovremeno, Arapima Jesriba dade snagu veliku. Ugovor Jevreja s Vjerovjesnikom omogući im da i oni sudjeluju u toj snazi. Ali, to je značilo i izvršavanje dužnosti u mogućem ratu protiv znatno veće arapske snage koja se nalazi izvan Oaze. Moglo je biti i drugih nepovoljnosti za njih u novom poretku, koji dotad još ne bijaše iskušan, dok su stari poredak poznavali i bili dobro upućeni u puteve njegove. I uskoro, mnogi od njih počeše čeznuti za povratkom prošlosti. Jedan stariji jevrejski prvak od plemena Benu-Kajnuka, majstor umijeća iskorišćavanja nesloge među arapskim plemenima, bi nezadovoljan novim prijateljstvom između Eusa i Hazredža. Zato on nagovori jednog mladića iz plemena svog koji imađaše lijep glas, da ode i sjedne među Pomagače kad se oni iskupe, pa da im kaže neke pjesme koje su skladali ljudi iz oba plemena netom prije i poslije Buasa, posljednje bitke građanskog rata – pjesme ruganja neprijateljima, hvaljenja djela junačkih, žaljenja za mrtvima, prijetnje osvetom. Mladić uradi kako mu je rečeno, pa brzo privuče pažnju svih koji tamo bijahu, prevodeći iz iz sadašnjosti u prošlost. Ljudi od Eusa silovito pozdraviše pjesništvo Eusa, a oni od Hazredža pjesništvo Hazredža. I onda se dvije strane počeše prepirati jedna s drugom, i hvalisati uzvikujući optužbe i prijetnje, sve dok, naposljetku, ne provali poklič: ''Na oružje! Na oružje!'' I odoše do grebena od lave, odlučni da se opet biju. Kad ta vijest dođe do Vjerovjesnika, on okupi sve Iseljenike (muhadžire) koji su se u blizini nalazili, pa požuriše prema mjestu gdje se dvije vojske već bijahu rasporedile u bojni poredak. ''Muslimani'', zovnu on. I potom dva puta izgovori Ime Božije: ''Allah! Allah!'' ''Hoćete li raditi'', nastavi on, ''kao u danima neznanja, iako sam ja s vama, i Bog vas uputio u islam i počastio vas njime, i time vam omogućio da raskinete sa putevima poganskim, i izbavio vas od nevjere, pa tako ujedinio srca vaša?'' Istog časa oni shvatiše da su zavedeni i zaplakaše, pa zagrliše jedni druge i vratiše se s Vjerovjesnikom u grad, pažljivi i poslušni prema riječima Njegovim.[12]

Da bi još više ujedinio zajednicu vjernika, Vjerovjesnik tad uspostavi ugovor o bratstvu između Pomagača i Iseljenika, tako da svaki Pomagač ima brata Iseljenika, koji mu je bliži nego ijedan od Pomagača, a svaki Iseljenik da ima brata Pomagača, koji mu je bliži od svakog Iseljenika. Ali sebe i obitelj svoju iz toga izuze, jer bilo bi za nj odveć nepravedno da za svog brata izabere jednog Pomagača radije nego drugog. Zato, on uze Alija za ruku, pa reče: ''Ovo je brat moj!'' Hamzu pobrati sa Zejdom. ...[13]

Svrha ovog bratimljenja dakako bijaše u Poslanikovoj želji da se svim muslimanima duboko usadi u njihova srca plemenito svojstvo univerzalnosti islama koja kani apsolutno eliminirati vrijednovanje muslimana prema njihovoj vanjštini kojom se odražava njihov ugled, bogatstvo, plemensko i nacionalno porijeklo, jezik, tradicija, rasa itd; već hoće uspostaviti kriterij njihovog vrijednovanja isključivo po čistoći njihovih srca i plemenitosti njihovog ponašanja. U tom smislu, Muhammed, alejhisselam, govoraše da dragi Bog ne gleda u čovjekovo bogatstvo ili ugled, već jedinu u njegovo srce, a časni Kur'an kaže:

O ljudi, Mi vas od jednog čovjeka i jedne žene stvaramo i na narode i plemena vas dijelimo da biste se upoznali. Najugledniji kod Allaha je onaj koji Ga se najviše boji, Allah, uistinu, sve zna i nije Mu skriveno ništa. (49:13)

Tako je ovaj pokušaj smutnje, umjesto da izazove razdor, kao što želješe Židovi koji ga izazvaše, u stvari još više učvrstio jedinstvo svih muslimana dajući mu novi kvalitet općeg bratimljenja, čime su udareni čvrsti temelji za pojavljivanje jedne nove zajednice na Zemlji, naroda najboljeg od svih: Ummeta Muhammeda, alejhisselam.

 

Nakon velikog progona iz Palestine za vladavine rimskog cara Hadrijana negdje oko 135. godine po Isau, alejhisselam, Židovi su se raselili kojekuda po svijetu. Tako su se neka židovska plemena naselila širom Arabije, a naročito u plodnim oazama Hajbera i Jesriba (Medine). Vremenom su se iseljena plemena razrodila u mnogobrojne rodove koji su kasnije postali samostalna plemena, pa se više nije moglo govoriti samo o dvanaest plemena Benu Israila. Iako su vremenom, prihvatajući nova imena i stupajući u bračne veze sa drugim narodima, manje više gubili vezu sa svojim izvornim porijeklom iz redova jednog od dvanaest osnovnih plemena Israila, Židovi su ipak imali snažan kohezioni faktor u svojoj jedinstvenoj vjeri. Ali, nakon njihovog razlaza sa Isaom, alejhisselam, sasvim je jasno da se ne može govoriti o tome kako su oni ostali u okrilju čiste vjere Ibrahimove, tj. islama, mada su oni to stalno isticali, a to čine i dan danas. Jedan od Allahovih išareta o njihovom zastranjenju od izvorne vjere Ibrahimove, možda bi mogao biti sadržan i u tome što su oni sami svoju vjeru nazvali judaizam, jer već iz činjenice da je zajednička vjera svih Židova imenovana prema nazivu jednog od dvanaest izvornih plemena (Juda), jasno se može osjetiti veoma snažan nacionalni osjećaj, a i čitava teologija judaizma se bazira na tome da je to vjera ''odabranoga naroda'', dragom Bogu bližeg i Njemu dražeg od svih drugih naroda svijeta. Judaizam je, dakle, u svojoj biti nacionalna vjera, a to je nespojivo sa univerzalnošću izvorne Allahove vjere koja je prava vjera Ibrahimova, alejhisselam.

Naravno, ranije generacije njihovih čestitih predaka zaista i bijahu Allahov odabrani narod, ali ono što su njihovi potomci kasnije smetnuli sa uma jeste to da su čestiti između njihovih predaka te deredže kod dragog Allaha zarađivali ne samim rođenjem u okviru odabranog naroda, već iskrenom vjerom i čestitim ponašanjem na Allahovom putu budući da im je bilo jasno kako status odabranog Allahovog naroda sobom nosi i jednu izuzetno veliku odgovornost za ponašanje na ovom svijetu. Kasnije generacije se stadoše uznositi svojim plemenitim porijeklom, zaboravljajući na odgovornost koju ono nosi, te sami o sebi stvoriše mit da ih dragi Bog voli izuzetnom ljubavlju, toliko velikom da im je osiguran Džennet samo zato što pripadaju odabranom narodu. Dakle, prosta pripadnost odabranom narodu po vjerovanju judaizma je jedina šansa za spas, uz uslov da se formalno poštuje Zakon, a dobro ili loše ponašanje kao da je nekako u drugom planu, kao da je pitanje bontona unutar zajednice odabranih. Dragi Allah Židove jasnim riječima upozorava na ovu devijaciju u njihovom vjerovanju u ajetima časnog Kur'ana:

Reci: "Ako je u Allaha Džennet osiguran samo za vas, a ne i za ostali svijet, onda vi smrt zaželite, ako istinu govorite." A neće je nikada zaželjeti zbog onoga što čine! A Allah dobro zna nevjernike. (2:94,95)

Međutim, ove plemenite riječi upute ne mogaše naći puta do njihovih srca jer Židovi ne htjedoše prepoznati njihovo Božije porijeklo. Oni su svakako u svojim svetim knjigama nalazili jasna predanja kako će dragi Bog poslati posljednjeg od Svojih vjerovjesnika i poslanika sa čistom vjerom Ibrahimovom, ali ih je njihova nacionalna uznositost i oholost zaslijepila do te mjere da uopće nisu mogli uvidjeti istinu da će Poslanik biti poslat kao Božiji rahmet (milost) svim narodima svijeta a ne samo njima, kako bi se Allahova vjera mogla proširiti među svim potomcima Ademovim, alejhisselam, i tako biti spas čitavom čovječanstvu, a ne samo ''ulaznica za Džennet odabranom narodu''. Oni u takvom svom stanju i dalje ostadoše tvrdokorno ubijeđeni da će Poslanik biti poslat samo njima, kao jedan od njih, kako bi se stavio na njihovo čelo i omogućio im tako, uz Allahovu pomoć koja ga prirodno prati, uspostavljanje globalnog židovskog carstva na čitavom svijetu. Židovi zato ne mogaše niti pomisliti da bi Poslanik mogao biti odabran iz redova bilo kojeg drugog naroda osim njihovog, iako su u knjigama Tevrata i Zebura, i pored svih izmjena u originalnim tekstovima, mogli sasvim jasno pročitati u osnovnom tekstu navještenja o očekivanom Poslaniku (Ponovljeni zakon, 18:18,19) da će Poslanik biti odabran ne između njih, potomaka Ishakovih, alejhisselam, već između njihove braće, potomaka Ismailovih, alejhisselam.[14] Ali, Židovi svjesno zanemarivaše čak i sasvim jasne navode o očekivanom Poslaniku u svojim svetim knjigama, ostavši potpuno čvrsti u ubijeđenju da on mora doći iz njihovih redova, iz redova potomaka Ishakovih.

U ovakom duhovnom stanju bijahu i Židovi Arabije u vrijeme pojave Muhammeda, alejhisselam. Oni su već neko vrijeme imali osjećaj da se sasvim primaklo vrijeme pojave obećanog Poslanika i željno su ga očekivali ubijeđeni da će im njegovo vodstvo osigurati Božiju pomoć protiv njihovih arapskih mnogobožačkih susjeda, kako bi ih tako pokorili i uništili, a sve njihove imetke i blaga naslijedili. Sa takvim nadama i očekivanjima arabijski Jevreji su već neko vrijeme u svojim dovama molili dragog Allaha da ih pomogne protiv mnogobožaca.

Sa prvim vijestima koje su arabijski Židovi čuli o Kurejšiji iz Meke koji govoraše da je Allahov poslanik te svoj narod i sve ljude pozivaše da obožavaju samo dragog Allaha i nikog drugog osim Njega, ponovo je došla do izražaja njihova teška srčana bolest oholog nacionalizma.

Oni su, sasvim sigurno, u nutrini svojih srca osjećali da je Muhammed, alejhisselam, doista poslat od dragog Boga, jer su sva njegova svojstva bila identična onome što je bilo zapisano u njihovim Knjigama, o čemu Kur'an sasvim jasno govori:

Oni kojima smo dali Knjigu znaju Poslanika kao što sinove svoje znaju, ali neki od njih doista svjesno istinu prikrivaju. (2:146)

I Musa odabra iz naroda svoga sedamdeset ljudi da u određeno vrijeme stanu pred Nas. A kad ih zadesi potres, on reče: "Gospodaru moj, da si htio, mogao si i njih i mene uništiti još prije. Zar da nas uništiš zbog onoga što su uradili bezumnici naši? To je samo iskušenje Tvoje kojim Ti, koga hoćeš, u zabludi ostavljaš, a kome hoćeš, na Pravi put ukazuješ; Ti si Gospodar naš, pa nam oprosti i smiluj nam se, jer Ti praštaš najviše; i dosudi nam milost na ovome svijetu, i na onome svijetu, mi se vraćamo Tebi!" "Kaznom Svojom Ja kažnjavam koga hoću", reče On, "a milost Moja obuhvaća sve; daću je onima koji se budu grijeha klonili i zekat davali, i onima koji u dokaze Naše budu vjerovali, onima koji će slijediti Poslanika, vjerovjesnika, koji neće znati čitati ni pisati, kojeg oni kod sebe, u Tevratu i Indžilu, zapisana nalaze, koji će od njih tražiti da čine dobra djela, a od odvratnih odvraćati ih, koji će im lijepa jela dozvoliti, a ružna im zabraniti, koji će ih tereta i teškoća koje su oni imali osloboditi. Zato će oni koji budu u njega vjerovali, koji ga budu podržavali i pomagali i svjetlo po njemu poslano slijedili postići ono što budu željeli. Reci (Muhammede): "O ljudi, ja sam svima vama Allahov poslanik, Njegova vlast je na nebesima i na Zemlji; nema drugog boga osim Njega, On život i smrt daje, i zato vjerujte u Allaha i Poslanika Njegova, vjerovjesnika, koji ne zna čitati i pisati, koji vjeruje u Allaha i riječi Njegove; njega slijedite da biste na Pravome putu bili!" (7:155-158)

Ali bez obzira na to što ga u svojim srcima jasno prepoznaše kao obećanog Poslanika većina Židova Muhammeda, alejhisselam, i ne pomisliše istinski prihvatiti i slijediti.

Naravno, bijaše među njima i plemenitih ljudi koji slijediše ono što u svojim srcima jasno osjetiše, pa Poslanika prihvatiše. Sasvim je moguće da su neki od tih Židova svoju odluku o prihvatanju islama donijeli pod jakim dojmom onoga čemu ih je, nekih trinaest godina ranije (dakle otprilike u vrijeme kada je Poslanik već počeo primati prve Objave), na samrtničkoj postelji poučio njihov veoma cijenjeni učenjak Ibnul Hejjeban.

Ibnul Hejjeban bijaše Židov koji se u Jesrib doselio iz bogate i plodne Sirije. Njegova duboka i iskrena pobožnost, velika učenost i lijepo ponašanje učinili su da je ubrzo postao   veoma omiljen kod svih stanovnika oaze, kako kod njegovih sunarodnika Jevreja, tako i kod Arapa. Njegov ugled postade još veći kada je dragi Bog, kako se prenosi, uslišio kišne dove koje Mu je taj dobri čovjek upućivao u nekoliko slučajeva žestokih suša i od Svoje beskrajne milosti spuštao kišu. Kad je osjetio da mu se približila smrt Ibnul Hejjeban je svojim sunarodnicima uputio posljednju poruku:

''Jevreji, razmislite! Šta je to što me navede da ostavim zemlju kruha i vina radi zemlje tegobe i gladi?'' ''Ti najbolje znaš'', uzvratiše oni. ''Dođoh u zemlju ovu'', nastavi on, ''u očekivanju izlaska Vjerovjesnika, čije je vrijeme blizu. U zemlju ovu on će se iseliti. Imadoh nadu da će biti poslati za moga vremena, da bih ga mogao slijediti. Čas vam je njegov blizu.'' [15] Ove riječi duboko su se urezale u srca onih koji su ih čuli, pa neki Židovi, zahvaljujući njima, kasnije prihvatiše Muhammeda, alejhisselam, iako je on Arap i primiše islam.

Naročito upečatljiv bi i primjer Abdullaha (Husejna) ibn Selama. Husejn ibn Selam, jedan od poglavara medinskog židovskog plemena Benu Kajnuka, bijaše čovjek duboke iskrene i čvrste vjere, plemenitog morala i učen rabin. Svojom iskrenom pobožnošću i mnogobrojnim dobročinstvima Husejn uspjede uglačati svoje srce i izoštriti srčani vid do te mjere da mu tradicionalno tumačenje jevrejske vjere, kojem je on u svojoj rabinskoj službi svakodnevno bio izložen, nikako nije moglo zamagliti vidik niti otupiti vjerničku pronicljivost. Tako je Husejn svojim čistim srcem jasno mogao vidjeti kako naviještenja o obećanom Poslaniku zapisana u Tevratu i Zeburu kažu da on, ma koliko službena teologija judaizma tvrdila kako obećani Poslanik mora biti jedan od Jevreja, potomaka Ishakovih, ipak neće doći između sinova Ishakovih, već između njihove braće, sinova Ismailovih, kao i to da on neće znati ni da čita ni da piše.[16] Kad se Husejn našao u blizini Muhammeda, alejhisselam, njegovo pročišćeno i uglačano srce bez imalo sumnje i neodlučnosti u njemu prepozna obećanog Poslanika. Došao je u tajnosti do Muhammeda, alejhisselam, i pred njim izgovorivši svjedočenje Božije jednosti i njegova poslanstva (šehadet), primi islam. Muhammed, alejhisselam, mu tom prilikom dade ime Abdullah, tako da Husejn ibn Selam od tog dana bi nazivan Abdullah ibn Selam. Abdullah predloži Muhammedu, alejhisselam, da se prije nego što se obznani njegovo prihvatanje islama njegov narod upita o njemu, kakav mu je položaj i ugled kod njih. Muhammed, alejhisselam, prihvati ovaj prijedlog te skloni Husejna u svoju kuću,[17] pa potom pozva po neke od najuglednijih ljudi iz redova plemena Kajnuka. Kada dođoše u Džamiju, na Poslanikov upit o Husejnu oni odgovoriše najljepšim pohvalama o njegovoj učenosti, pobožnosti i čestitosti i još dodaše kako je on jedan od njihovih poglavara i najučevnijih rabina. Tada Muhammed, alejhisselam, dade znak i onda Abdullah izađe pred njih i javno posvjedoči svoje primanje islama, ujedno ih pozvavši da slijede njegov primjer, budući da i oni, kao i on, u svojim srcima doista znaju da je Muhammed, alejhisselam, zaista poslat od dragog Boga. Međutim, oni se uzoholiše i započeše sa grdnjama i poricanjem bilo kakva njegova ugleda među njima, iako su ga samo minut ranije hvalili punim ustima.

Koliko je nama poznato, a dragi Allah najbolje zna, Abdullah ibn Selam je pomenut u časnome Kur'anu:

Reci: "Kažite vi meni šta će s vama biti ako je Kur'an od Allaha, a vi u nj nećete da vjerujete, i ako je jedan od sinova Israilovih posvjedočio da je on od Allaha, pa on povjerovao, a vi se uzoholili." Allah, zaista, neće ukazati na Pravi put narodu koji sebi nepravdu čini. (46:10)

Međutim, kako ranije rekosmo, Abdullah bi samo jedan od malog broja Židova koji prihvatiše Poslanika, dok ogromna većina njih, nažalost, to odbi učiniti. No, kako je dragi Allah od strpljivih najstrpljiviji,[18] i od milostivih najmilostiviji, Jevreji ne biše uništeni žestokom kaznom, već im se dade vremena da čuju mnogobrojne[19] ajete časnog Kur'ana koji im kazivaše o njihovoj mubarek prošlosti, potvrđujući tako istinitost Knjiga koje se kod njih nalaze i pružajući im sasvim jasne znakove budući da niko od Arapa nikad nije mogao ništa znati o mubarek povijesti Benu Israila (sve te pripovijesti bijahu njihove tajne zapisane na hebrejskom u njihovim knjigama koje nikom drugom nisu bile dostupne niti razumljive); i pozivaše ih strpljivo i milostivo da prihvate Božiju posljednju Objavu.

Iz tog obilja izdvajamo sljedeće ajete časnoga Kur'ana:

O sinovi Israilovi, sjetite se blagodati Moje koju sam vam podario, i ispunite zavjet koji ste Mi dali - ispuniću i Ja svoj koji sam vama dao, i samo se Mene bojte! Vjerujte u ono što objavljujem, čime se potvrđuje da je istinito ono što vi imate, i ne budite prvi koji u to neće vjerovati. I ne zamjenjujte riječi Moje za nešto što malo vrijedi, i samo se Mene bojte! I istinu sa neistinom ne miješajte i istinu svjesno ne tajite! Molitvu obavljajte i zekat dajite i zajedno sa onima koji molitvu obavljaju i vi obavljajte! Zar da od drugih tražite da dobra djela čine, a da pri tome sebe zaboravljate, vi koji Knjigu učite? Zar se opametiti nećete? Pomozite sebi strpljenjem i molitvom, a to je, zaista, teško, osim poslušnima, koji su uvjereni da će pred Gospodara svoga stati i da će se Njemu vratiti. O sinovi Israilovi, sjetite se blagodati Moje koju sam vam podario i toga što sam vas nad ostalim ljudima bio uzdigao; i bojte se Dana kada niko ni za koga neće moći ništa uciniti, kada se ničiji zagovor neće prihvatiti, kada se ni od koga otkup neće primiti i kada im niko neće u pomoć priteći; i kada smo vas od faraonovih ljudi izbavili, koji su vas najgorim mukama mučili: mušku vam djecu klali a žensku u životu ostavljali, a to vam je bilo veliko iskušenje od Gospodara vašeg, i kada smo zbog vas more rastavili i vas izbavili, a faraonove ljude, na oči vaše, potopili; i kada smo Musau četrdeset noći obećanje ispunjavali, vi ste, u njegovu odsustvu, sami sebi čineći nepravdu, tele obožavati počeli. Zatim smo vam, i poslije toga, oprostili da biste zahvalni bili; i kada smo Musau Knjigu, koja rastavlja istinu od neistine, dali da biste Pravim putem išli. (2:40-53)

S obzirom da sljedbenici Knjige odbiše prihvatiti njegovo poslanstvo, a dobro znajući da je naredba dragog Allaha da se ljudi ne smiju nagoniti da prihvate vjeru, Muhammed, alejhisselam, prihvati realnost multivjerske zajednice u Medini, a o tome mu jasnu uputu dadoše sljedeći kur'anski ajeti:

Mi smo objavili Tevrat, u kome je uputstvo i svjetlo. Po njemu su Jevrejima sudili vjerovjesnici, koji su bili Allahu poslušni i čestiti ljudi, i učeni, od kojih je traženo da čuvaju Allahovu Knjigu, i oni su nad njom bdjeli. Zato se kad budete sudili, ne bojte ljudi, već se bojte Mene, i ne zamijenjujte riječi Moje za nešto što malo vrijedi! A oni koji ne sude prema onom što je Allah objavio, oni su pravi nevjernici. Mi smo im u njemu propisali: glava za glavu, i oko za oko, i nos za nos, i uho za uho, i zub za zub, a da rane treba uzvratiti. A onome ko od odmazde odustane, biće mu to od grijeha iskupljenje. Oni koji ne sude prema onom što je Allah objavio pravi su nasilnici.

Poslije njih smo Isaa, sina Merjemina, poslali, koji je priznavao Tevrat prije njega objavljen, a njemu smo dali Indžil, u kome je bilo upustvo i svjetlo, i da potvrdi Tevrat, prije njega objavljen, u kome je takođe bilo upustvo i pouka onima koji su se Allaha bojali, i sljedbenicima Indžila smo bili naredili da sude prema onome što je Allah objavio u njemu. Oni koji nisu sudili prema onome što je Allah objavio – pravi su griješnici.

A tebi objavljujemo Knjigu, samu istinu, da potvrdi Knjige prije objavljene i da nad njima bdi. I ti im sudi prema onome što Allah objavljuje i ne povodi se za prohtjevima njihovim, i ne odstupaj od istine koja ti dolazi; svima vama smo zakon i pravac propisali. A da je Allah htio, On bi vas sljedbenicima jedne vjere učinio, ali On hoće da vas iskuša u onome što vam propisuje, zato se natječite ko će više dobra učiniti; Allahu ćete se svi vratiti, pa će vas On o onome u čemu ste se razilazili obavijestiti. (5:44-48)

Ajeti, kao što se vidi, jasno ističu da u uslovima zajedničkog egzistiranja jevrejske, krćanske i muslimanske zajednice na istom prostoru, sve zajednice trebaju živjeti u miru i toleranciji, svaka slijedeći ''svoj'' Vjerozakon i natječući se u dobrim djelima. Pri tome se svi međusobni odnosi imaju regulisati pravednim i valjanim ugovorom koji će obavezivati sve strane. Saglasno ovim smjernicama Muhammed, alejhisselam je zaključio sporazume sa svim hebrejskim plemenima u oazi.

S obzirom na jasno svjedočanstvo Božijeg porijekla svih originalnih sadržaja Tevrata, Zebura i Indžila, Resulullah, Muhammed, alejhisselam, i svi muslimani na ove sporazume gledaše isključivo sa duhovne strane, želivši prije svega drugoga u njima vidjeti jedno čestito savezništvo između vjernika monoteista sa ciljem zadobijanja Božijeg zadovoljstva.

S druge strane, Židovi u ovim sporazumima ne htjedoše vidjeti nikakvih duhovnih sadržaja, već isključivo svoje interese, pa tako, još od samog početka zajedničkog života u medinskoj oazi sve svoje odnose sa muslimanima zasnovaše isključivo na političkim a ne duhovnim elementima.

 

Plemeniti događaj Hidžreta svakako je muslimanima, milošću dragog Allaha, donio mnoge blagodati neizrecive vrijednosti i značaja koji su u povijesti Ummeta bile itekako prepoznate i cijenjene, pa je čak i donesena odluka u vrijeme hilafeta hazreti Omera da se muslimanski kalendar započne računati upravo od selidbe Resulullaha, Muhammeda, alejhisselam, iz Meke u Medinu. Ali, uz mnogobrojne blagodati Hidžra, odnosno preciznije rečeno, uspostava islamske vlasti u Medini, njome prouzročena, muslimanima je donijela i jednu veoma opasnu ali neizbježnu neugodnost. Koliko je nama poznato prvi nagoviještaj ove nove opasnosti za muslimane bijaše objelodanjen u početnim ajetima kur'anske sure ''Bekara (Krava)'' koja u cijelosti bi objavljena u Medini neposredno nakon Hidžreta.

Na samom početku ove sure Allahove plemenite riječi časnoga Kur'ana prvo jasno ističu plemenita svojstva mu'mina (iskrenih vjernika):

Elif Lam Mim. Ova Knjiga, u koju nema nikakve sumnje, uputstvo je svima onima koji se budu Allaha bojali, onima koji u nevidljivi svijet budu vjerovali i molitvu obavljali i udjeljivali dio od onoga što im Mi budemo davali i onima koji budu vjerovali u ono što se objavljuje tebi i u ono što je objavljeno prije tebe, i onima koji u onaj svijet budu čvrsto vjerovali. Njima će Gospodar njihov na Pravi put ukazati i oni će ono što zele ostvariti. (2:1-5);

zatim opisuju zločin koji kafiri (poricatelji) sami sebi svojim oholim nevjerovanjem čine:

Onima koji neće da vjeruju doista je svejedno, opominjao ih ti ili ne opominjao, oni neće vjerovati. Allah je zapečatio srca njihova i uši njihove, a pred očima njihovim je koprena; njih čeka patnja golema. (2:6,7);

i onda upozoravaju muslimane na sasvim novu skupinu ljudi sa kojima se oni tada počeše susretati, munafike (licemjere, dvoličnjake):

Ima ljudi koji govore: "Vjerujemo u Allaha i u onaj svijet!"; a oni nisu vjernici. Oni nastoje prevariti Allaha i one koji vjeruju, a oni i ne znajući, samo sebe varaju. Njihova srca su bolesna, a Allah njihovu bolest još povećava; njih čeka bolna patnja zato što lažu. Kada im se kaže: "Ne remetite red na Zemlji!"; odgovaraju: "Mi samo red uspostavljamo!" Zar?! A, uistinu, oni nered siju, ali ne opažaju. Kad im se kaže: "Vjerujte kao što pravi ljudi vjeruju!"; oni odgovaraju: "Zar da vjerujemo u ono u što bezumni vjeruju?" A, uistinu, oni su bezumni, ali ne znaju. Kada susretnu one koji vjeruju, govore: "Vjerujemo!"; a čim ostanu nasamo sa šejtanima svojim, govore: "Mi smo s vama, mi se samo rugamo." Allah njih izvrgava poruzi i podržava ih da u svome nevjerstvu lutaju. Umjesto Pravim, oni su krenuli krivim putem; njihova trgovina im nije donijela nikakvu dobit, i oni ne znaju šta rade. (2:8-16)

Prema tome, Objava Muhammeda, alejhisselam, i sve muslimane jasno upozori da je vrijeme kada u njihovim redovima bijahu samo čestiti vjernici, ljudi iskreno i potpuno odani dragom Allahu i Resulullahu, Muhammedu, alejhisselam, definitivno prošlo. U Meki muslimani bijahu na margini društva, a često i brutalno zlostavljani tako da niko nije svojim ulaskom u islam mogao ostvariti nikakve značajne ovosvjetske koristi. Zato se u Meki muslimanima pridruživahu samo vjernici koji iskreno vjerovaše i bijahu spremni na žrtve i odricanja. Međutim, nakon Hidžreta Resulullah, Muhammed, alejhisselam, postade neprikosnoveni vladar Medine i cjelokupne muslimanske zajednice, tako da su sada mnogi poricatelji i nevjernici imali razloga da se pretvaraju da su iskreni u vjeri kako bi tako osigurali ''svoj dio kolača''. Ovi dvoličnjaci svakako su za vjeru najopasniji ljudi, istinska zmija u njedrima, i to baš zbog svog lukavog pretvaranja koje može zavarati vjernika.

Primjerâ mu'mina, prve od tri skupine ljudi pomenutih na početku sure Bekara, bijaše jako mnogo: Vjerovjesnikova porodica - Ehli-bejt, kurejšijski muhadžiri, hazredžijske i evsijske ensarije, mu'mini porijeklom iz redova ostalih arapskih plemena i naposljetku mu'mini nearapi, poput naprimjer Perzijanca Selmana.

Selman el Farisi je koristio svaki djelić svog izuzetno rijetkog slobodnog vremena da boravi u blizini Resulullaha, Muhammeda, alejhisselam, da bi se što više napajao sa tog predivnog Allahovog vrela istinske mudrosti i pouke. Međutim, Selman, iako bijaše haman potpuno uvjeren u istinitost Muhammedovog, alejhisselam, poslanstva, ipak željaše vidjeti i njegova mubarek leđa. Još uvijek su mu u ušima odjekivale mudre riječi pouke njegovog bivšeg učitelja da svaki Allahov vjerovjesnik ima vidljivi biljeg na svome mubarek tijelu, pečat vjerovjesništva i da se ovaj pečat kod očekivanog posljednjeg Poslanika nalazi na njegovim leđima, između njegovih mubarek plećki, tako da Selman osjećaše veliku želju da vidi Muhammedov, alejhisselam, pečat vjerovjesništva i tako potpuno smiri svoje srce i od sebe odagna posljednje sumnje. Nakon nekog vremena ukazala mu se povoljna prilika na mezaristanu Beki-garkad (Džennetul-bekija) gdje je susreo Muhammeda, alejhisselam, u razgovoru sa svojim drugovima nakon završenog klanjanja dženaze nekom od ashaba. Resulullah, alejhisselam, je sjedio između ashaba i razgovarao, a Selman je obilazio oko njih u nadi da će vidjeti pečat poslanstva. Poslanik je uočio njegovu želju i u jednom momentu, kada se Selman nalazio iza njegovih leđa, rukom je smaknuo ogrtač. Ugledavši pečat vjerovjesništva tačno tamo gdje je i očekivao da ga vidi, između Muhammedovih mubarek plećki, Selman je iz krajnjih dubina svog srca zaplakao i poljubio Muhammeda, alejhisselam, koji ga je pozvao da sjedne pred njega. Selman el Farisi je tada ispričao svoju priču a Resulullahu je bilo jako drago da su je ashabi mogli čuti kako bi se pojačalo vjerovanje njihovo. On je kasnije, iz istih razloga, u različitim situacijama znao zatražiti od Selmana da ponavlja tu priču kako bi se izbacile sumnje i učvrstila vjera u srcima prisutnih. Selman el Farisi je toga dana i zvanično prihvatio islam izgovorivši Šehadet, svjedočanstvo Božije jednosti i istinitosti poslanstva Muhammedova, alejhisselam, ali se ubrzo morao vratiti na imanje svog židovskog vlasnika iz plemena Benu Kurejza. Iako mu je svakako izuzetno teško padala odvojenost od Resulullaha, Muhammeda, alejhisselam, i svoje braće muslimana, Selman je strpljivo podnosio svoj robovski položaj, dobro znajući da mu je takvu sudbinu upravo dragi Allah u tom vremenu odredio i da mu je mu'minska strpljivost najbolji put da se ta kušnja na najljepši način okonča, što se doista, milošću dragog Allaha, i dogodilo nakon četiri godine, o čemu će se kasnije, inša'Allah, nešto više kazati.

Primjerâ kafira, druge od tri, u suri Bekara pomenute, skupine ljudi, nažalost, takođe ima mnogo, jer većina ljudi, kako je to u Kur'anu časnom jasno kazano,[20] inače neće da vjeruje. Pa tako i arapski mnogobošci, čvrsto vezani za vlastitu idolopokloničku tradiciju, baš poput stoke, na Božije poruke bijahu srcima i očima slijepi a ušima gluhi.[21] Židovi opet oholo odbiše slijediti poslanika koji ne potiče iz redova odabranog naroda, iako u svojim srcima znadoše da je on odista poslat od strane dragoga Boga.

Interesantan bi slučaj poricanja i neprijateljstva jednog čovjeka iz plemena Evs, Ebu Amira. Ebu Amir još od ranije u Jesribu bi poznat kao čovjek koji vjeruje u jednog Boga i koji tvrdi kako slijedi istinsku vjeru Ibrahimovu. Dugo je postio i nosio je grubu vunenu odjeću pa ga zato nazvaše ''monah''. Ove osobine mu pribaviše određeni vjerski ugled u oazi, kao i izvijestan broj sljedbenika, ali njegovo srce, nažalost, ne bijaše zdravo, što se objelodani netom po Poslanikovom dolasku u Medinu kada Ebu Amir jednog dana dođe do Muhammeda, alejhisselam, navodno da se raspita o njegovoj vjeri:

... Među glavnim neprijateljima islama bijahu dva rođaka, sinovi dviju sestara, ali, jedan od Evsa, a drugi od Hazredža, po očevima svojim. Onog od Evsa, Ebu-Amira, ponekad nazivahu ''monah'', jer dugo bijaše isposnik, a bilo je poznato i da nosi odjeću od vune. Tvrdio je da slijedi vjeru Ibrahimovu, i stekao je izvijestan vjerski ugled među ljudima Jesriba. Došao je Vjerovjesniku, nedugo nakon dolaska njegovog, navodno da ga pita o novoj vjeri. Odgovoreno mu je riječima Objave, koja ju je više puta odredila kao vjeru Ibrahimovu.[22] ''Ali ja sam u njoj'', reče Ebu-Amir, pa ustrajavajući, i pored Vjerovjesnikova poricanja, on ga optuži da je krivotvorio vjeru Ibrahimovu. ''Nisam'', reče Vjerovjesnik, ''nego sam je donio bijelu i čistu.'' ''Dao Bog da lažac umre kao usamljeni izopćenik u izgnanstvu!''; reče Ebu-Amir. ''Neka bude tako!''; reče Vjerovjesnik. ''Neka Bog to učini onome koji laže!'' Ebu Amir uskoro spoznade da njegov ugled vrlo brzo gubi značaj. Još više ga ogorči što je Hanzala, sin njegov, odan Vjerovjesniku. Nedugo nakon toga, on odluči da preostale sljedbenike svoje, ukupno njih desetak, povede u Mekku, očito ne shvatajući da je to početak iseljeništva, na koje je sam sebe prokleo. ...[23]

Što se tiče one treće skupine, skupine munafika, ''klasični'' primjer njihov bi Abdullah ibn Ubejj, ''monahov'' hazredžijski tetić.

U vrijeme prije Poslanikovog dolaska u Medinu ugledni Hazredžija Abdullah ibn Ubejj bijaše prilično popularan i kod Evsija bez obzira što poticaše iz suparničkog plemena. Kada se tome dodaju njegove veoma prisne veze sa jevrejskim plemenom Benu Kajnuka, postaje sasvim jasno zašto se među mudrim ljudima oaze, u vrijeme brutalnih građanskih ratova i uništavajuće bratoubilačke mržnje, najviše govorilo baš o Abdullahu ibn Ubejju kao najboljem kandidatu za vladara Jesriba, zajedničkog kralja i Evsija i Hazredžija koji bi svojom harizmom mogao konačno okončati krvave ratove i, koristeći veze sa Židovima, donijeti mir, harmoniju i prosperitet u oazi. Abdullah svakako bijaše potpuno svjestan te ''ružičaste sudbine'' što mu se u bliskoj budućnosti osmjehivala i nimalo ne žaljaše truda da mudro i strpljivo izgrađuje prisne odnose sa što većim brojem ljudi, i među Arapima i među Jevrejima. Međutim, baš nekako u doba kad je izgledalo da mu jesribsko kraljevsko prijestolje stoji na dohvat ruke, islam se poče sve više širiti među Evsom i Hazredžom i na taj način drugi čovjek, Muhammed, alejhisselam, u njihovim srcima dobi najveću ljubav i njihovu trajnu odanost. A, kad se Poslanik preseli u oazu, Abdullah ibn Ubejj svakodnevno bijaše svjedokom kako se njegov raniji ugled topi, baš poput leda na jarkom suncu, pred Muhammedovom, alejhisselam, harizmom, kojoj ne mogaše odoliti čak ni dvoje njegove djece: istoimeni sin Abdullah (Abdullah ibn Abdullah ibn Ubejj) i kćerka Džemila. Iako mu sin i kćerka postadoše iskreni i čestiti vjernici, Abdullah ibn Ubejj, nažalost, bi isuviše zaslijepljen svojom uznositošću i vladarskim ambicijama, pa nemaše duhovne čistote i pronicljivosti da osjeti kako harizma čovjeka kojeg je smatrao svojim suparnikom u stvari ima nebesko porijeklo. Njegovo srce tako ne bi u stanju prepoznati Resulullaha, čovjeka odabranog od dragog Boga da bude Njegov poslanik na Zemlji, već on u Muhammedu, alejhisselam, samo vidje suparnika čija ga izuzetna harizma stalno baca u sjenu i njegove vladarske ambicije, do jučer sasvim izvjesne, danas pretvara u puste želje i maštanja. Zbog toga je Abdullah ibn Ubejj osjećao veliku zavist prema mubarek Poslaniku, ali je osjećao i to da mora prihvatiti islam kako ne bi izgubio ono ugleda koliko mu je još bilo ostalo.

Abdullah ibn Ubejj je tako riječima izgovorio šehadet i formalno obavljao namaze, ali su njegovi postupci, u situacijama kada bi mu popustila pažnja pa bi nehotice postupio u skladu sa onim što je u svom srcu osjećao, toliko puta očevidno pokazali njegovu zavist i netrpeljivost prema Muhammedu, alejhisselam, da je mnogima u Medini bilo jasno kako njegovo srce nije istinski prihvatilo iskrenu vjeru u dragoga Allaha i Njegovog poslanika Muhammeda, alejhisselam. Zbog toga Abdullah ibn Ubejj ostade u povijesti islama poznat kao primjer dvoličnjaka, čovjeka koji samo formalno prihvata i prakticira vjeru u želji da tim pretvaranjem ostvari neke svoje dunjalučke interese, ali je u svom srcu on poricatelj i nevjernik.

 

Dok je trajala gradnja Mesdžida u Medini Muhammed, alejhisselam, je stanovao u kući Ebu Ejjuba. Plemeniti Ebu Ejjub bijaše istinski mu'min koji davaše sve od sebe da bude valjan domaćin najljepšem gostu kojeg je ikada neki domaćin ugostio:

... Ebu Ejjub priča: ''Kad je Božiji Poslanik, sallellahu 'alejhi ve sellem, došao kod mene, nastanio se u donjem dijelu kuće, dok smo ja i moja majka stanovali u gornjem. Jedanput sam mu rekao: 'Božiji Poslaniče, meni je doista neprijatno i golemo mi je to da ja budem iznad tebe, a ti da budeš dolje. Hajde ti prijeđi gore, a mi ćemo sići dolje!' 'Ebu Ejjube', odgovorio je on, 'meni i ovima sa mnom je zgodnije da budemo u donjem boju!' Tako je Poslanik ostao u donjem, a mi na gornjem spratu kuće. Jedanput se, međutim, deslio da nam se razbije veliki krčag pun vode i mi smo požurili da je pokupimo bojeći se da ne prokapa na Božijeg Poslanika i tako mu nanese neprijatnost. Vodu smo kupili jednim komadom kadife koji je na sebi imao rese, jer nismo imali čim drugim. Spravljali smo mu i večeru i slali je na donji sprat. Kada bi nam vratio posudu s ostatkom hrane, moja majka i ja bismo dodirivali mjesto na kojem bi ostali tragovi njegove ruke. Potom bismo preostalu hranu pojeli, nastojeći tako postići berićet. Desilo se da smo mu jedanput poslali večeru u kojoj je bilo luka, da li bijelog ili crvenog, ne sjećam se više, i Poslanik ju je vratio. Na hrani nisam primijetio nikakav trag njegovih ruku! Zabrinut zbog toga, odmah sam otišao do njega. 'Božiji Poslaniče!'; rekao sam. 'Vratio si nam večeru, a na hrani nisam primijetio ni traga od tvoje ruke! Moja majka i ja smo do sada, kad god bi nam ti vratio posudu u kojoj ti je bila večera, dodirivali mjesto u kojem bi se ocrtavala tvoja ruka nastojeći na taj način postići berićet!' 'Večeras sam u hrani osjetio miris ove biljke', odgovorio je, 'a ja se noću u osami obraćam svome Gospodaru. Međutim, što se vas tiče, vi ga možete jesti!' I mi smo, doista, pojeli tu hranu, no Poslaniku više nikada nismo u jelo stavili luka!'' ...[24]

Još jedan upečatljiv primjer ovog iznimnog gostoprimstva pokazivaše se, kako se to prenosi a dragi Allah najbolje zna, i u tome što je Ebu Ejjub, boravivši na gornjem spratu, nastojao hodati uglavnom pored zidova, maksimalno izbjegavajući hodanje po sredini sobe, kako bi što je moguće više izbjegao za njega izuzetno neugodnu mogućnost da mu noga bude iznad Poslanikove mubarek glave. Zbog ovakvog gostoprimstva plemeniti Ebu Ejjub ostade u historiji islama poznat po imenu Ebu Ejjub El Ensari. Na ahiret je preselio u starosti od osamdesetak godina kao šehid na zidinama Konstantinopolisa (Istambula) gdje mu se i dan danas nalazi mezar.

Gradnja Džamije u Medini ne bijaše samo puka izgradnja odgovarajućeg mjesta za obavljanje namaza i doma za Poslanika i njegove žene i djecu, već značaj tog mubarek posla imađaše daleko značajniju vrijednost. Voljom dragog Allaha u tim mubarek danima gradila se još jedna Allahova Sveta građevina na Zemlji, treća po redoslijedu izgradnje, ali druga po značaju i svetosti kod dragog Allaha.[25] Znajući to, Resulullah, Muhammed, alejhisselam, lično je učestvovao u izgradnji ovog mubarek Mesdžida, svakako uz osjećaj velike časti i neizrecive radosti. Osim same Džamije Poslanikove, dragi Allah odredi, kako nam to mnogi vjerodostojni hadisi jasno govore, da i čitav grad Medina postane Njegovo Sveto mjesto (el mekan el muqaddes) na Zemlji.

Završetkom gradnje Poslanikove džamije ujedno je izgrađen i njegov stan u njenom istočnom dijelu, pa je Muhammed, alejhisselam, preselio iz Ebu Ejjubove kuće u svoj novi dom i odmah potom poslao svoga usvojenog sina Zejda u Meku da mu dovede suprugu Sevdu i kćeri Ummu Kulsum i Fatimu. Sa njihovim dolaskom, budući da je Rukajja još ranije učinila hidžru zajedno sa svojim mužem Osmanom, čitava Poslanikova porodica se okupila u Medini, osim njegove najstarije kćerke Zejnebe koja je ostala u Meki sa svojim mužem Ebul-Asom koji, mada bijaše veoma dobar i plemenit, još uvijek bi gluh na poziv islama.

Zejd je tada u Medinu doveo i svoju ženu Umm Ejmen i njihova malog sina Usamu. Kada su se i oni doselili, Muhammed, alejhisselam, osjeti kako bi bilo potrebno da Zejd oženi još jednu ženu, po godinama njemu bližu. Dragi Allah najbolje zna da li je Poslanik, eventualno osjećao neki vid obaveze prema Zejdu, s obzirom da su svojevremeno baš njegove riječi hvaljena jake vjere i plemenitog morala čestite Umm Ejmen bile sevepom Zejdovog insistiranja da ju oženi iako je bila znatno starija od njega, ali je znano da se Muhammed, alejhisselam, obratio Abdullahu ibn Džahšu, sinu svoje tetke Umejme i od njega u Zejdovo ime zatražio ruku njegove lijepe sestre Zejnebe. Zejnebi predloženi brak nije bio pri srcu, ali je ona kao čestita muslimanka bespogovorno poslušala Poslanikovu sugestiju i udala se za njegova posinka Zejda.

U to vrijeme je i Ebu Bekrov sin Abdullah u Medinu doveo Umm Ruman, Esmu i Aišu, pa su se tako stekli svi uslovi da Poslanikov brak sa Aišom, tri godine ranije ugovoren u Meki, sada bude i zvanično sklopljen:

... Vjerovjesnik i kćeri njegove tad se nastaniše sa Sevdom u novoj kući njezinoj. Nakon mjesec ili dva, bijaše odlučeno da bude obavljena svadba Aišina. Ona tad imađaše samo devet godina i bijaše izuzetne ljepote, kako se i moglo očekivati po lozi njezinoj. Kurejši dadoše ocu njezinom ime Atik, a neki kažu da to bijaše s obzirom na lijepo lice njegovo.[26] O majci njezinoj Vjerovjesnik reče: ''Ko hoće da vidi ženu od krupnookih hurija rajskih, neka gleda u Umm Ruman''.[27] Aiši je Vjerovjesnik bio dugo vrlo blizak i drag, i navikla se da ga viđa svakog dana, osim u toku onih nekoliko mjeseci kad su on i otac njezin već bili iselili, a ona i majka njezina ostale u Mekki. Od najranijih godina svojih gledala je oca i majku kako se odnose prema njemu s takvom ljubavlju i poštovanjem kakvu nikom drugom nisu iskazivali. Ne propustiše priliku da i njoj saopće razloge za to. Dobro je znala da je on Poslanik Božiji, da ima redoviti razgovor s melekom Džibrilom, te da je jedini među živim ljudima koji je uznesen u Nebo i vraćen odatle na zemlju. Sama prisutnost njegova kazuje o tome uznesenju i prenosi ponešto od užitka rajskog. U čudesnom doticanju njegovom taj je užitak gotovo opipljiv. Kad drugi bijahu savladani vrućinom, ruka njegova bila je ''studenija od snijega i mirisnija od mošusa''.[28] Izgledao je, uz to, kao onaj koji ne stari, poput vječnika. Oči njegove ne izgubiše ništa od blistavosti svoje. Crna kosa i brada njegova zadržaše mladićki sjaj. Tijelo mu imađaše čilost čovjeka koji ima dvostruko manje godina od onih pedeset i tri minulih od Godine slona.

Za svadbu bijahu poduzete male pripreme – za Aišu ni u kom pogledu dovoljne da bi imala osjećanje velikog i svečanog događaja, pa se ona, kratko prije nego što je trebalo da napuste kuću, iskrade u dvorište kako bi se igrala s prijateljicom koja ja naišla. Ona kaže: ''Igrala sam se na klackalici, a moja duga lepršava kosa bijaše razbarušena. Dođoše i odvedoše me iz igre, i pripremiše me''.[29]

Ebu Bekr je kupio finog crvenog prugastog platna iz Bahreina, pa je od njeg napravljena za nju svadbena haljina u koju je tad odjenuše. Onda je majka njezina odvede u novu kuću, tek izgrađenu, pred kojom je čekaše nekoliko žena od Pomagača (ensarijki). Pozdraviše je riječima: ''Zauvijek u zadovoljstvu! Neka sve bude dobro!'' I uvedoše je Vjerovjesniku. Stajao je tamo osmjehujući se dok joj je ćešljana kosa i dok je kićena ukrasima. Za razliku od drugih njegovih ženidbi, na ovoj nije bilo svadbenog veselja. Sve učiniše koliko je moguće jednostavnijim. Donesena je zdjela mlijeka, pa nakon što se on iz nje napi, ponudi je njoj. Ona snebivljivo odbi, ali kad on ustraja, ona otpi, pa zdjelu ponudi Esmi, sestri svojoj, koja sjeđaše pored nje. I ostali se iz zdjele napiše. Onda se svi raziđoše, pa ženik i mlada ostadoše zajedno. ...[30]

Mubarek brak Muhammeda, alejhisselam, sa hazreti Aišom zaista je faktor kušnje za modernog čovjeka u današnjem vremenu. Razlog tome je dakako u činjenici da je u vrijeme kada je brak sklopljen Resulullah, Muhammed, alejhisselam, bio u starosti od oko 53 godine, dok je hazreti Aiša imala, kako se prenosi, navršenih 9 godina života. Postoje i predaje da je ona u vrijeme ozvaničenja udaje imala oko 12 godina, ali je ipak, koliko mi znamo, sigurnije prvo mišljenje zbog hadisa iz vjerodostojnih zbirki koji jasno spominju starost od 9 godina hazreti Aiše u vrijeme kada se ona zvanično udala za Muhammeda, alejhisselam. Dragi Allah najbolje zna kako je uistinu bilo, ali se bez sumnje može kazati kako je, gledano po mjerilima razuma modernog čovjeka, Aiša bila ''maloljetna'' u vrijeme udaje. Upravo zbog ovog suda o ''maloljetnosti'' uzoholjeni ljudski razum, odnjegovan u filozofiji današnjeg vremena, koje mnogi mudri ljudi s punim pravom nazvaše vremenom ''pobune čovjeka protiv Boga'', uistinu se glede sklapanja ovog mubarek braka nalazi na kušnji, jer mu je prva reakcija da ga osudi zbog velike razlike u dobi bračnih partnera.

Razum ateista i nemuslimana, dakle ljudi koji ne vjeruju u Božiji odabir Muhammeda, alejhisselam, za Njegovog vjerovjesnika, tu nema mnogo dilema i on žuri sa energičnom osudom ovog čina, koju katkad manje ili više prikriva, i to isključivo zbog pragmatičkih razloga, budući da je svjestan da je velikom dijelu čovječanstva Resulullah najdraži od svih ljudi. Ovakvom razumu ništa ne znači argument da je ovaj brak sklopljen uz znanje dragog Boga i sa Njegovim blagoslovom i dopuštenjem. To ga, naprotiv, čak i iritira jer je naviknut da svako upozorenje na nužnost pokoravanja apsolutnom znanju dragog Boga, a priori shvata kao neki tabu, neku zabranu koja ga ograničava u njegovoj kreativnosti i slobodi, čemu se on automatski protivi i želi da i o onome što je došlo od dragog Boga sudi po svojim mjerilima. Zbog toga se oštrica kritike ovakvih ljudi može ublažiti, kako se nama čini, samo njihovim dubljim upoznavanjem izuzetnih ljudskih i ''ovosvjetskih'' vrlina Poslanikove mubarek ličnosti. No, s obzirom na našu nemoć da ovakve ljude osvijestimo, mi se na njih ovdje više nećemo puno obazirati, a dragi Allah upućuje koga hoće i On, hvaljen neka je, najbolje zna koji od takvih ljudi zaslužuju da budu upućeni.

Sasvim je drugačija situacija kad je riječ o vjernicima muslimanima, ali takvim čiji je razum profiliran pod jakim uticajem savremenih intelektualnih tokova i predrasuda, pa su i oni takođe skloni prvoj instinktivnoj reakciji osuđivanja ovako rane Aišine udaje, ali se ipak ustručavaju kritika, budući da su svjesni veličine mubarek Poslanikove ličnosti kod dragog Allaha. Takvi vjernici mogu u svojim srcima osjećati nemir zbog tih unutarnjih konfliktnih osjećanja i zato njima treba posvetiti posebnu pažnju i ne treba žaliti truda da im se pokuša smiriti uznemireno srce. Upravo tim ljudima želimo posvetiti naredne retke ovog kazivanja gdje ćemo, ako dragi Allah dadne, pokušati navesti naše shvatanje o tome kako se, vezano za ovo pitanje, može smiriti srce.

Počinjemo sa razmišljanjem o dvojnoj prirodi ljudskog razuma, a ono što želimo reći najbolje se može vidjeti na zamišljenom primjeru dvojice modernih naučnika koji su npr fizičari i astronomi, a jedan od njih je osvjedočen vjernik u dragog Boga, Stvoritelja, dok je drugi ateist. Ne možemo niti jednom od njih dvojice poreći visok stepen intelegencije i enormno akademsko znanje, ali se dešava da, mada njih obojica svojim britkim razumima posmatraju isti svemir i istu prirodu, jedan svojim razumom vidi Znakove dragog Allaha koji ga još više učvršćuju u vjerovanju, a drugi opet svojim razumom vidi ono što ga još više učvršćuje u nevjerovanju.[31] Pitamo se kako je to moguće da njih dvojica koji operišu istom naukom čiji su zakoni identični za svakog ko ih proučava, i koji promatraju istu prirodu oko sebe, imaju potpuno suprotne spoznaje i izvlače, isto tako, potpuno suprotne, zaključke?! Ovo se po našem mišljenju može objasniti samo time što su njihovi razumi istovjetni samo po svojoj vanjštini, dok su po svojoj biti potpuno različiti. Po nama, dakle, ovaj primjer jasno pokazuje dvojnu prirodu ljudskog razuma, a pošto ne mogu biti dvije istine, to ćemo jedan od njih prepoznati kao istinski razum, a drugi od njih kao pseudo razum (varljivi, neistinski razum).

Ako se upitamo na bazi kojeg kriterija možemo razlikovati istinski od pseudo razuma, jasno nam je da je jedini kriterij apsolutna istina, pa ćemo tako istinski razum definisati kao onaj koji čovjeka približava apsolutnoj istini, a pseudo razum kao onaj koji čovjeka udaljava od nje. S obzirom da je upravo dragi Allah Onaj koji je apsolutno istiniti (Hakk), to ćemo istiniti razum definisati kao onaj koji čovjeka približava dragom Allahu, a pseudo razum kao onaj koji ga udaljava od dragog Allaha.[32]

Ako sada nastavimo razmišljati o istinskom razumu ključ njegove suštine nam daje časni Kur'an:

Poslanik vjeruje u ono što mu se objavljuje od Gospodara njegova, i vjernici - svaki vjeruje u Allaha, i meleke Njegove, i knjige Njegove, i poslanike Njegove: "Mi ne izdvajamo nijednog od poslanika Njegovih." I oni govore: "Čujemo i pokoravamo se (semi'na ve et'ana); oprosti nam, Gospodaru naš; tebi ćemo se vratiti." (2:285)

Dakle, suština vjernika ogleda se u činjenici da oni svjedoče apsolutno savršenstvo dragog Allaha, Boga jednog i jedinog, koji je apsolutno iznad i najsitnije manjkavosti i ograničenja, pa tako i svakoj Njegovoj odredbi svjedoče apsolutno savršenstvo bez imalo manjkavosti i apsolutno dobro bez imalo zla, pa ju, bez imalo dvojbe, potpuno prihvataju izgovarajući riječi: ''Semi'na ve et'ana (Čujemo i pokoravamo se)''. Oni tako svoj razum spuštaju ničice, na sedždu dragom Allahu, Sveznajućem pred svakom Njegovom odlukom koja dođe do njih, bez obzira na to kako njihovom razumu ona izgledala. Čak i ako im se, kad se nađu pred istinom od svoga Gospodara, ''razum'' njoj čudi i kada kao da im šapuće da tu nešto nije u redu, oni tog glasa, znajući da je od prokletog šejtana, ne slušaju niti jednog trena, već svoj razum sedždom i iskrenom predanošću u cijelosti pokoravaju istini od Hakka, od dragog Allaha i nastoje svoja srca njome zadovoljnim učiniti nebi li se kod njih posvjedočila istina plemenitih kur'anskih ajeta:

I tako Mi Gospodara tvoga, oni neće biti vjernici dok za sudiju u sporovima međusobnim tebe (O, Muhammede, a na taj način i Gospodara tvoga koji te Svojim vjerovjesnikom učinio) ne prihvate i da onda zbog presude tvoje u dušama svojim nimalo tegobe ne osjete i dok se sasvim ne pokore. (4:65)

To je istinski razum, onaj koji hoće uvijek biti zadovoljan dragim Allahom i svakom Njegovom odlukom, onaj koji se iskreno pokorava apsolutnom Znalcu čije savršeno znanje svjedoči, zabranjujući sam sebi da i jednog trena sudi o Njegovim odlukama, već jedino sebi dopušta promišljanje o tome kako da na najbolji način izvrši ono što je naređeno i kako da, eventualno, pronikne u savršenu mudrost Allahove odredbe što dublje može.

Istinski razum se, dakle, voljno odriče slobode svog suda i nastoji svoje promišljanje što može više približiti Božijoj Riječi, dobro znajući kako u savršenosti može učestvovati samo onoliko koliko slobodu vlastitoga nesavršenog promišljanja uspije usmjeriti u tokove potpune i iskrene predanosti i pokornosti Božijem savršenom sveznanju. A, budući da dragi Allah, kako to jedan hadis veli, unižava onoga ko sam sebe uzdiže, a uzdiže onoga ko se pred Njim iskrenom sedždom unizuje, onda čovjek, kad on zajedno sa svojim razumom sedždu dragom Allahu učini i Njegovu odredbu bez pogovora prihvati: ''Semi'na ve et'ana (Čujem i pokoravam se)'', uistinu nadahnućem dobiva istinsko znanje od dragog Allaha u onoj mjeri koliko dragi Allah, Sveznajući hoće da ga pouči:

Allah je, nema boga osim Njega, Živi i Vječni! Ne obuzima Ga ni drijemež ni san! Njegovo je ono što je na nebesima i ono što je na Zemlji! Ko se može pred Njim zauzimati za nekoga bez dopuštenja Njegova?! On zna šta je bilo i prije njih i šta će biti poslije njih, a od onoga što On zna drugi znaju samo onoliko koliko On želi. Moć Njegova obuhvaća i nebesa i Zemlju i Njemu ne dojadi održavanje njihovo; On je Svevišnji, Veličanstveni! (2:255)

Prema tome, suština istinskog razuma sastoji se u tome što on zna i prihvata vlastitu ograničenost i nesavršenost, pa ne dopušta sebi da sudi o dragom Bogu; i što mu je jasno da sklad sa savršenstvom u spoznaji i istini može ostvariti jedino putem potpunog predavanja i pokoravanja Savršenom Bogu. Jasno mu je i to da će uvijek znati samo ono čemu ga dragi Allah pouči i onoliko koliko ga On pouči, a on je uvijek zadovoljan s dragim Bogom i s onim što mu On dadne. Zbog toga istinski i razum i može približavati čovjeka dragom Allahu, Hakku kod koga je apsolutna istina.

A, pseudo razum svemu ovome je suprotnost. On hoće da sebe stavi iznad dragog Boga i sebi daje za pravo ocjenjivati valjanost Božijih odredbi. Pseudo razum je, dakle, ohol i umišljen, sebe stavlja u centar svega i o svemu hoće da daje vlastiti sud. Ničemu neće da se pokorava, pa čak ni odluci dragog Boga. Zato ga možemo nazvati i šejtanskim razumom s obzirom da je prokleti Iblis, suočen sa Božijom naredbom o sedždi Ademu, alejhisselam, sebi dao za pravo da sudi o Allahovoj odluci i presudi, neuzubillah, kako je ona pogrešna zato što je njega, stvorenog od vatre učinila nižim od onoga ko je stvoren od zemlje, donijevši zato odluku da je ne izvrši. Dobro je znano šta se zbog ovog desilo sa prokletim Iblisom i jasno je da će isto proći svako onaj ko ide istim putem oholosti, davanja sebi za pravo da o dragom Bogu sudi i bude poricatelj Njegovih odredbi. Pošto, kako maločas napomenusmo, dragi Allah unižava onoga ko sam sebe izdiže, šejtanski je razum put udaljavanja od dragog Boga, udaljavanja od Hakka i apsolutne istine; i zato je to pseudo razum, koji čovjeku, ako ga slijedi, samo nevjerovanje i propast povećava. Tako se i dešava da imamo svjetski priznate naučnike, vrsne znalce nekih Allahovih mjera i zakonitosti koje nazivamo prirodnim zakonima, ali oni nažalost u Njega ne vjeruju i tako svojim ''razumom'' samo svoju propast povećavaju.

Da se, konačno, vratimo svadbi Muhammeda, alejhisselam, i hazreti Aiše.

Ako neko istinu da je hazreti Aiša bila u dobi od 9 godina kad se udala, promatra u perspektivi pseudo razuma, jasno je da će on u tome nalaziti samo nešto što je ružno, nedopustivo i čak, neuzubillah, perverzno. Takav će, nažalost, sam sebe upropastiti zato što je ovdje u pitanju niko drugo do Resulullah, Allahov odabranik, poslanik i miljenik, kojeg klevetati, napadati, optuživati i osuđivati, znači izazvati protiv sebe srdžbu silnog Boga i sam sebe baciti u žestinu njegove savršeno bolne kazne – da dragi Allah sačuva od toga sve one u kojima On svojim sveznanjem vidi i trun dobrote i čestitosti.

Međutim, gledati na ovaj mubarek brak očima istinskog razuma znači posvjedočiti da je taj mubarek brak, bez obzira na hazreti Aišinu mladost, od dragog Allaha[33] određen i blagoslovljen, te po tom osnovu odlučno odbaciti svaku eventualnu negativnu reakciju u duši, svjedočeći savršenost i ljepotu takve Allahove odredbe i takvog postupka Njegovog plemenitog poslanika. A onda, kada ljudski razum pred Allahovom istinitom odredbom i mudrošću učini sedždu i usmjeri se samo ka interesovanju da otkrije plemenitu mudrost sadržanu u tome, dolazi od dragog Allaha nadahnuće koje smiruje srce.

Čovjek onda može osjetiti kako je njegova briga vezana za udaju izuzetno mladih djevojaka u stvari opravdana jer joj je suština u plemenitoj želji da mlada curica bude sačuvana od eventualnih psihičkih i fizičkih trauma. Ali, čovjek će potom, milošću dragog Allaha, uvidjeti da se njegova mjerila pokazuju pogrešnim i da je njegova granica zrelosti osoba sa navršenih 18 godina života u stvari neutemeljena, jer svaki dječak i djevojčica, to je svakome apsolutno jasno, postaju spolno zrelim i osjećaju seksualnu potrebu znatno prije tih famoznih 18 godina starosti. Jasno mu je onda i to da je apsolutno nezamislivo kriviti, neuzubillah, dragoga Boga što je odredio da polno sazrijevanje bude u dobu prije 18 godina. Tada mu se otkriva istina da se psiho-fizička spremnost za brak ne određuje nekom vremenskom granicom starosti od toliko i toliko godina, već prije stanjem zrelosti konkretne ličnosti. Nerijetko se dešava da su neke osobe od 16 godina psihički znatno zrelije od nekih drugih sa 30 godina starosti, a spolno su, ponavljamo, svi zreli prije 18 godina starosti.

Dakle, mi nemamo pravo tvrditi da su mladići i djevojke generalno nezreli prije 18 godina, a zreli nakon toga. To je stvar individualnog slučaja. Neko sazrije prije tog doba, a neko čak osjetno kasnije. Zbog toga čovjek ne treba da se ''pravi pametan'' i precizno određuje vremenske pragove sa generalnim važenjem za sve slučajeve. Mubarek brak Muhammeda, alejhisselam, i hazreti Aiše ga tome poučava.

Ali, ovaj mubarek brak, to je na ovom mjestu veoma značajno sasvim jasno istaći, čovjeka isto tako poučava kako se sklapanje braka mora zakonski regulirati tako da se obavezno osiguraju: ozbiljnost, odgovornost, bračna sreća i harmonija, adekvatna briga o djeci, mogućnost finansiranja bračnog života i drugi relevantni faktori formiranja zdrave porodice. Ovakve pouke se upravo iz mubarek braka mogu izvući kada se shvati kako je za Aišu van svake sumnje svaki trenutak zajedničkog života sa Poslanikom bio ispunjen najljepšim osjećajima i iskustvima, srećom i ljubavlju, bračnom harmonijom bez ikakvih trauma bilo fizičkih bilo psihičkih.

Prema tome, osnovna pouka je u tome da se društveno treba regulirati da se brak sklapa onda kada se objektivno može postići da supružnici žive u svim ljepotama jedne čestite i zdrave porodice, bez obzira na njihovu konkretnu starost.

Završavajući ovo kazivanje o seobi Muhammeda, alejhisselam, iz Meke u Medinu, želimo pomenuti još jednu mu'džizu, još jedno veliko čudo Poslanikovo.

Oaza Jesriba od pamtivjeka bijaše poznata po groznici koja se javljala svake godine u isto vrijeme. Allahovom milošću domaće stanovništvo je vremenom postalo otporno na tu groznicu, ali je ona predstavljala ozbiljnu opasnost za sve došljake, pa se nerijetko znalo desiti da se došljak razboli i umre.[34] Nedugo nakon Hidžreta desilo se da su se Ebu Bekr, Bilal, Amir ibn Fuhejra i još neki muhadžiri razboljeli. Mada se u prvi mah učinilo da je situacija ozbiljna, problem je riješen kada je Muhammed, alejhisselam, uputio dovu dragom Allahu da ta groznica bude odagnana iz Medine, koju mu je Svemilosni ispunio, pa se groznica više nikada nije ponovo pojavila u ovom mubarek gradu.

Nastavit će se, inša'Allah ...



 


[1] Muhammeda, alejhisselam, su oduvijek svi u Meki uvažavali kao El Emina – pouzdanog, poštenog, povjerljivog; pa su mu čak i njegovi neprijatelji povjeravali stvari i dragocijenosti na čuvanje jer su samo u njega imali takvo povjerenje.

[2] Ebu Bekr Siradžuddin (Martin Lings), ''Muhammed, njegov život zasnovan na najranijim izvorima'', str. 130., odnosno na str. 146. u Ljiljanovom izdanju.

[3] Ovako stoji kod Ebu Bekra Siradžudina (str. 136., odnosno 152. u Ljiljanovom izdanju). Moguće je da postoje i drugačija mišljenja. Dragi Allah najbolje zna.

[4] Vidi napomenu u narednoj fusnoti.

[5] U stvari oni i nisu bili kršćani, već muslimani, istinski sljedbenici, Mesiha Isaâ, alejhisselam, što će i potvrditi preporuka Selmanu od strane posljednjeg mudraca kome je hizmetio da ide čekati očekivanog Poslanika. O svemu ovome pogledati više u kazivanju o Mesihu Isau, alejhisselam, a mi smo ovdje uslovno koristili termin ''kršćanin'' samo zbog toga da bismo napravili razliku između tih muslimana koji su slijedili Indžil i muslimana koji slijede Kur'an i Sunnet Resulullaha, Muhammeda, alejhisselam.

[6] Ebu Bekr Siradžuddin (Martin Lings), ''Muhammed, njegov život zasnovan na najranijim izvorima'', str. 134., odnosno na str. 151. u Ljiljanovom izdanju.

[7] Odnosno tri dana nakon dolaska u oazu 27. septembra 622. godine. Vidi u Ebu Bekr Siradžuddin (Martin Lings), ''Muhammed, njegov život zasnovan na najranijim izvorima'', str. 136., odnosno na str. 152. u Ljiljanovom izdanju.

[8] Jusuf Ramić, ''Izbor Poslanikovih hutbi'', EL-KALEM, Sarajevo, 2001, str. 31., i str. 59.; Istu hutbu bilježi i Ibn Hišam na str. 105..

[9] Kasnije je, kada su spušteni ajeti Kur'ana o promjeni kible od Mesdžidul Aksâa u Kudsu ka Kabi u Meki, mihrab premješten u sredinu južnog zida okrenutog ka Meki.

[10] Arapska riječ ''ensari'', dakle prvotno ima značenje pomagača, onih koji pomažu. Interesantno je da ista ova riječ u časnome Kur'anu javlja i u 52. ajetu 3. sure Ali Imran označavajući Isaove, alejhisselam, učenike (havarijjune) kao pomagače Allahove vjere: A kada se Isa uvjerio da oni neće da vjeruju, uzviknuo je: "Ko će biti pomagači moji na Allahovom putu (men ensari ilallah)?"; "Mi"; rekoše učenici, "mi ćemo biti pomagači Allahove vjere (qale-l-havarijjune nahnu ensarullah), mi u Allaha vjerujemo, a ti budi svjedok da smo mi poslušni Njemu.

[11] Ibn Ishak, Život Poslanika Allahovog (Sirat Rasul Allah), str. 361.

[12] Ibn Ishak, Život Poslanika Allahovog (Sirat Rasul Allah), str. 386.

[13] Ebu Bekr Siradžuddin (Martin Lings), ''Muhammed, njegov život zasnovan na najranijim izvorima'', str. 140-141., odnosno na str. 156-158 u Ljiljanovom izdanju.

[14] O ovome smo već govorili u kazivanjima o Musau i Isau, alejhimesselam, a želimo još jednom poštovane čitaoce uputiti na tekst ''Šta Biblija kaže o Muhammedu, s.a.v.s.'' koji se nalazi na ovoj istoj stranici.

[15] Ebu Bekr Siradžuddin (Martin Lings), ''Muhammed, njegov život zasnovan na najranijim izvorima'', str. 66., odnosno na str. 71-72  u Ljiljanovom izdanju.

[16] Već smo u ovim kazivanjima više puta citirali kur'anske ajete (7:155-158) koji su očevidan dokaz da je u Tevratu bilo jasno zapisano da očekivani Poslanik neće znati da čita i piše.

[17] Stajali su u prostoru džamije pa ga je Poslanik sklonio u svoju kuću u njezinom istočnom dijelu. Ovako je najvjerovatnije bilo jer je veoma logično da je sve posjetitelje Poslanik primao u prostoru džamije radi očuvanja intime i privatnosti svog doma i pogotovu radi pojačane obaveze sakrivanja od muškaraca koja je bila nad njegovim ženama. Dragi Allah najbolje zna.

[18] U jednom hadisu prenose se riječi Muhammeda, alejhisselam, gdje on kaže kako je dragi Allah od svih strpljivih najstrpljiviji jer bez obzira što Ga ljudi negiraju i odbijaju Mu pokornost, Svemilosni ih ipak neštedimice obasipa svojom milošću daje im zdravlje i imetak.

[19] Između svih Allahovih vjerovjesnika i poslanika prije Muhammeda, alejhisselam, u časnome Kur'anu se najviše govori o Musau, alejhisselam. Vjerujemo da je jedan od razloga i želja dragog Allaha da Israilćani u tome prepoznaju Božije autorstvo Kur'ana i prihvate islam, a On najbolje zna.

[20] Kur'an, 12:103

[21] Kur'an, 7:179

[22] Kur'an 2:135: Oni govore: "Budite jevreji, odnosno kršćani, i bićete na pravome putu!" Ti reci: "Ne, mi smo vjere Ibrahimove, koji je ispravno vjerovao; on nije nikoga Allahu ravnim smatrao."

[23] Ebu Bekr Siradžuddin (Martin Lings), ''Muhammed, njegov život zasnovan na najranijim izvorima'', str. 141-142, odnosno na str. 158 u Ljiljanovom izdanju.

[24] Ibn Hišam, Poslanikov životopis, 104.,105.

[25] Prva izgrađena Sveta građevina na planeti Zemlji jeste Kaba (Mesdžidul-haram) u Meki. Druga, izgrađena 40 godina kasnije, jeste Bejtul-makdis (Mesdžidul-aksa) u Jerusalemu (Kudsu). Treća po vremenu izgradnje bijaše Mesdžid (Džamija) Muhammeda, alejhisselam, u Medini. Međutim, prema jednom vjerodostojnom hadisu, raspored po stepenu svetosti ova tri mubarek objekta u tri mubarek grada jeste: 1. Kaba, 2. Poslanikova džamija u Medini, 3. Bejtul-makdis u Jerusalemu.

[26] Muhammad Ibn Ishak, ''Život Poslanika Božijeg (Sirat Rasul Allah)'' priređen i bilješkama propraćen od  'Abd al-Malika Ibn Hishama, str. 161.

[27] Muhammad Ibn Sa'd, ''Kitab at-Tabaqat al-Kabir'', VII, 202.

[28] Buharijeva zbirka hadisa, 61, 22

[29] Muhammad Ibn Sa'd, ''Kitab at-Tabaqat al-Kabir'', VIII, 40-41

[30] Ebu Bekr Siradžuddin (Martin Lings), ''Muhammed, njegov život zasnovan na najranijim izvorima'', str. 146-147., odnosno na str. 163-164  u Ljiljanovom izdanju.

[31] Ovo se u stvarnom životu zaista i desilo: ugledni američki astronom Karl Sagan (Carl Sagan) napisao je veoma poznatu knjigu o svemiru ''Kosmos'' iz koje su sasvim vidljiva njegova ateistička ubjeđenja, dok je rahmetli Salih Behmen, koji je bio profesor fizike i matematike, u svojoj knjižici ''Islamski odgovori'' izjavio da ga nikada nijedna knjiga nije toliko učvrstila u svjedočenju dragog Allaha i Njegove jednosti (tevhida) kao što je bio slučaj sa pomenutom Saganovom knjigom.

[32] Ovdje nas apsolutno ne interesuje odbijanje ateista da dragog Boga uzmu kao izraz apsolutne istine, jer mi svjedočimo Njega, Jednog, Jedinog, Istinitog (Hakk) i Živog (Hajj), a ovo ovdje upravo i govorimo kao olakšanje onima koji su vjernici, a eventualno mogu osjećati nemir u srcu zbog Poslanikove ženidbe sa Aišom u dobi od devet godina. Takvima je takođe kao i nama upravo dragi Allah apsolutni odreditelj istine.

[33] Poštovanog čitaoca želimo podsjetiti da je odluku o zaručenju Aiše u dobi od 6 godina Poslanik donio, ne vlastitom inicijativom, već tek nakon dva jasna snoviđenja i još jednog znaka na javi, o čemu smo govorili na početku ovog kazivanja o Hidžri.

[34] Da li je ovo bio sevep preseljenja na ahiret Poslanikovog oca Abdullaha ibn Muttaliba, to dragi Allah najbolje zna, a moglo bi izgledati logičnim.

Hazreti Aiša

Mu'mini, kafiri i munafici

Židovi

Muhadžiri i ensarije

Dolazak u Medinu

Dolazak u selo Kuba u predgrađu Medine

Put Hidžre

Zavjera Kurejšija

Prvi i Drugi zavjet na Akabi

Ocjena: 

Kazivanje o Muhammedu, alejhisselam, (X dio): bitka na Bedru

Autor(i): 

Džihad

Prelaskom Resulullaha Muhammeda, alejhisselam, iz Meke u Medinu 622. godine po Isau, alejhisselam, (Hidžra) stvorili su se uslovi za izgradnju cjelovite islamske društvene zajednice jer je Muhammed, alejhisselam, sada imao dovoljan broj sljedbenika kako bi se islamska država mogla formirati i razvijati. Takođe je Poslanikova vojna snaga počela rasti jer su mu Evs i Hazredž, dva moćna arapska plemena, primivši islam dali zakletvu na vjernost. Osim toga, Resulullah, Muhammed, alejhisselam, je sklopio ugovore o saradnji i međusobnom pomaganju sa svim židovskim plemenima iz Medine i određenim brojem beduinskih plemena iz šireg područja Hidžaza. Na ovaj način su muslimani dobivali sve više na snazi i sve više su postajali realna prijetnja Kurejšijama koji su počeli sve više strahovati od ''grada na sjeveru'', jer su mogli jasno uočiti činjenicu da Poslanikova vojna, ekonomska i politička moć raste. U prvo vrijeme nakon Hidžre taj strah nije bio opravdan, jer su se muslimani ustručavali od ratnih pohoda radi toga što je Resulullah, Muhammed, alejhisselam, s obzirom na to da mu Objava još uvijek nije dopuštala borbu, čekao da dobije uputu od Allaha, Uzvišenog.

Međutim, uskoro se očevidno pokazalo da je Hidžra uistinu predstavljala prekretnicu u odnosima između muslimana i mušrika iz Meke sa Objavom koja je stigla Resulullahu, Muhammedu, alejhisselam:

Dopušta se odbrana onima koje drugi napadnu, zato što im se nasilje čini, a Allah ih je, doista, kadar pomoći. Onima koji su ni krivi ni dužni iz zavičaja svoga prognani samo zato što su govorili: "Gospodar naš je Allah!" A da Allah ne suzbija neke ljude drugima, do temelja bi bili porušeni manastiri, i crkve, i havre, a i džamije u kojima se mnogo spominje Allahovo ime. A Allah će sigurno pomoći one koji vjeru Njegovu pomažu, ta Allah je zaista moćan i silan. One koji će, ako im damo vlast na Zemlji, molitvu obavljati i milostinju udjeljivati i koji će tražiti da se čine dobra djela, a odvraćati od nevaljalih. A Allahu se na kraju sve vraća. (22:39-41)

Na ovaj način je Allah, Uzvišeni potvrdio da je došlo vrijeme ratnih sukoba između muslimana i njihovih neprijatelja, i to ne samo zbog toga da se odgovori na nasilje i zulum koji su pretrpili muslimani muhadžiri što su bili prognani iz Meke i dobrim dijelom lišeni svojih imetaka, već i zbog mnogo širih razloga. Naime, historija nas uči kako se konflikti između nepomirljivih neprijatelja, prije ili kasnije, mogu riješiti samo njihovim direktnih ratnim sukobom. Shodno tome, u slučajevima Allahovih Objava čiji su emanet nosili Njegovi vjerovjesnici i poslanici, oduvijek je bilo veoma značajno pitanje džihada, borbe na Allahovom putu, koja ima za cilj da Njegova riječ bude gornja, odnosno da se na Zemlji uspostavi vladavina apsolutno pravedinih i savršenih Allahovih Zakona. To je, u stvari, i bit cjelokupne vjere koja uči da čovjek, ako hoće da bude vjernik, ne može živjeti onako kako on hoće, prema zakonima koje on sam sebi donosi, već u svim segmentima i javnog i privatnog života mora primijenjivati Allahov Zakon. Istina je da u vjeri nema prisile i da je, stoga, vjerovanje individualna stvar o kojoj odlučuje svaki pojedinac, sam za sebe (odatle ističe i njegova odgovornost na Sudnjem Danu). Istina je da se, po tom osnovu, nikoga ne može prisiliti da prihvati islam i Allahov Zakon (Šerijat) kao srčiku cjelokupnoga njegovoga života, ako on to odbija. Ali, takođe je istina i to da skupina ljudi koja svojevoljno prihvati islam i Allahov Šerijat ima pravo da se bori na Allahovom putu za svoje ''mjesto pod suncem'' na Allahovoj zemlji onoliko koliko im njihova snaga i druge mogućnosti to objektivno omogućavaju. U tom smislu može se reći da je pravilo, još od praiskona zapisano u svim Allahovim Objavama, to da su vjernici uvijek, kada bi to mogli, imali i pravo i obavezu da se bore na Allahovom putu:

Allah je od vjernika kupio živote njihove i imetke njihove u zamjenu za Džennet koji će im dati, oni će se na Allahovu putu boriti, pa ubijati i ginuti. On im je to zbilja obećao u Tevratu, i Indžilu, i Kur'anu, a ko od Allaha dosljednije ispunjava obećanje Svoje? Zato se radujte pogodbi svojoj koju ste s Njim ugovorili, i to je veliki uspjeh. (9:111)

Ali, cilj džihada nikada nije mogao, niti smio, biti materijalan (proširenje državne teritorije, ratni plijen, postizanje snage i moći na Zemlji i slično) već je morao biti uvijek, neizostavno, duhovni – uspostava pravednih i savršenih Zakona dragog Allaha na Zemlji. Odatle je džihad u svojoj suštini uvijek isključivo borba dobra protiv zla, pravde protiv nepravde, istine protiv laži, morala i čestitosti protiv nemorala i pokvarenosti. Ako neko ratovanje nema ova uzvišena svojstva onda ono i nije džihad na Allahovom putu.

Odatle je uspostavljeno pravilo po kojem, kako nam to jedan hadis govori, uzimanje ratnog plijena nije bilo dozvoljeno niti jednom od ranijih vjerovjesnika i poslanika, osim Resulullahu, Muhammedu, alejhisselam; jedino je njemu Allah dozvolio da u Bejtul-mal[1] ide samo jedna petina ratnog plijena, a da ostale četiri petine borci mogu raspodijeliti među sobom, dok je kod ranijih vjerovjesnika važilo pravilo da cjelokupan ratni plijen ide isključivo u Bejtul-mal.[2]

S obzirom na to da je cilj džihada da Allahova Riječ bude nad svim gornja, jasno je da i sva sredstva, odnosno metode koja mudžahidi, borci na Allahovom putu u ratovanju koriste neizostavno moraju biti u skladu sa Allahovim propisima. Kod dragog Allaha dakle nikako ne važi uzrečica: cilj opravdava sredstva. Naprotiv, u islamu nevaljalo sredstvo ruši plemeniti cilj, jer onog trenutka kada se upotrijebi neko sredstvo čija je upotreba protivna savršenim propisima dragog Allaha, to ratovanje prestaje biti džihad, zato što je nemoguće reći da je cilj borbe da nad svima, i pobjednicima i poraženima, vlada pravedni Allahov Zakon, ako su pobjednici u borbi kršili taj isti Zakon?! S obzirom na to da je jedan od osnovnih propisa dragog Allaha apsolutna zabrana bilo kakvog nepravednog ubijanja ljudi, onda je sasvim jasno da su istinski muslimani uvijek u svim ratovima koje su vodili, bili nosioci ratnog morala i viteške časti, jer su poslanici i njihovi nasljednici uvijek pazili na pitanje odabira ciljeva. Odatle su se i Resulullah, Muhammed, alejhisselam, lično, kao i pravedne halife, i svi njegovi valjani nasljednici u svim ratovima koje su vodili, držali pravila da se oružjem čvrsto i beskompromisno djeluje jedino i isključivo na naoružane i mobilisane neprijateljske vojnike i logističare, a da se moraju poštedjeti nenaoružani i nemobilisani seljaci koji rade u polju, nenaoružane i nemobilisane žene, djeca, bolesnici i starci.

Džihad, dakle, zahtijeva selekciju ciljeva, poštivanje ratnog prava i principa viteške časti. Zbog toga historija bilježi slučaj jednog zapovjednika islamske vojske koji prilikom napuštanja jednoga kršćanskoga grada vraća građanima novac, ranije od njih uzet po osnovu džizje,[3] jer muslimani nisu mogli zaštiti taj grad. Zbog toga historija bilježi ulazak islamske vojske pod zapovjedništvom halife Omera ibn Hattaba u Jerusalem 16. godine po Hidžri, odnosno 638. godine po Isau, alejhisselam, bez ijedne jedine kapi krvi, kada su svim stanovnicima grada bili zagarantovani vjera, život, sloboda, čast i imetak. Zbog toga historija bilježi i isti takav ulazak Salahuddina el Ejubija u isti grad na dan Mir'adža 27. redžepa 583. godine po Hidžri, odnosno 2. oktobra 1187. godine po Isau, alejhisselam, u vrijeme krvavih križarskih ratova.

A na drugoj strani, historija pomno bilježi šta se sve desilo i koliko je ljudi poklano i spaljeno u Jerusalemu kada su križari u mjesecu julu 1099. godine po Isau, alejhisselam, ušli u taj sveti grad. Isto tako, objektivna historija bilježi šta se sve desilo muslimanima i jevrejima u Španiji nakon pada Granade 1492. godine po Isau, alejhisselam.

Mišljenja smo da iz pomenutih primjera objektivni ljudi mogu izvući vrijedne pouke o ratnom moralu i o tome da samo pravi vjernici, koji se istinski boje dragog Allaha, koji Ga istinski vole i iskreno Mu se pokoravaju, mogu u ratu, u uslovima kada su žustrina i primjena sile (a uz njih, nažalost, nerijetko i nasilje) veoma izraženi, biti nositelji i čuvari dobročinstva, milosrđa, pravednosti i plemenitosti.[4]

Početak sukoba

U ovom i ovakvom duhu su muslimani u Medini, nakon spuštanja kur'anskih ajeta[5] o dozvoli, ali i obavezi muslimanima da na Allahovom putu ratuju, započeli pripreme za rat protiv mnogobožaca iz Meke. Pošto je tada odnos snaga još uvijek bio znatno u korist Kurejšija i njihovih saveznika, muslimani uopće nisu razmišljali o direktnom sukobu, već je Poslanik nastojao da organizira udare na kurejšijske karavane koji su prolazili nedaleko od Medine na svome putu za Siriju. Bilo je organizirano nekoliko takvih pohoda ali su se svi oni završili bezuspješno, jer muslimani nisu, bilo zbog pogrešnih informacija, bilo zbog zakašnjenja, uspjeli niti presresti neprijatelja. S obzirom na to da ovo naše kazivanje o životu i djelu Resulullaha, Muhammeda, alejhisselam, pokušavamo ograničiti samo na one najvažnije događaje,[6] mi nećemo detaljnije govoriti o svim ovim neuspjelim pokušajima, već ćemo samo spomenuti jedan od njih: neuspio prepad na iznimno bogatu, a slabo branjenu, karavanu koja je iz Meke pod vodstvom Ebu Sufjana krenula ka Siriji. Obavijesti o ovoj karavani u Medinu stigoše isuviše kasno, pa kad je Muhammed, alejhisselam, sa mudžahidima stigao do mjesta Ušejra u dolini Jenbu', gdje ju je namjeravao presresti, karavana već bijaše prošla. Poslanik tada odluči da ne kreću za tragom karavane, već da je presretnu na njenom povratku iz Sirije par mjeseci kasnije.

Kurejšije bijahu svjesni znatno povećane opasnosti po svoje karavane koje su išle sjevernom rutom ka Siriji, pa su ih zato počeli dodatno osiguravati i u zadnjem trenu mijenjati vrijeme polaska. I Resulullah, Muhammed, alejhisselam, svakako bijaše svjestan takve kurejšijske taktike, pa je razmišljao o tome da neprijatelja iznenadi napadima na karavane koje su išle južnom rutom ka Jemenu i Abisiniji. Obzirom na veliku udaljenost južne rute od Medine, izgledalo je logičnim očekivati da su kurejšijske karavane koje idu tim pravcem daleko slabije štićene od onih sjevernih, ali je to Poslanik htio i provjeriti pa je, kada mu je došla informacija o povratku jedne južne karavane u Meku, poslao svoga rođaka Abdullaha ibn Džahša sa još osam mudžahida na tu karavanu. Abdullahu Poslanik samo reče da mu dostavi informacije o toj karavani, kako je opremljena i branjena, i ne naglasi ništa više osim toga. Jasno je kako je Muhammed, alejhisselam, želio na bazi tih informacija kasnije organizirati ozbiljan prepad na neku od južnih kurejšijskih karavana, međutim to Abdullah nije uvidio.

Kada su Abdullah i njegovi ljudi pronašli ovu karavanu u blizini doline Nahla između Taifa i Meke, ustanoviše da je ona izuzetno slabo branjena. To ih je izgleda zagolicalo da počnu razmišljati o tome da je napadnu. Znali su da im Muhammed, alejhisselam, nije izričito rekao da urade išta više od uhođenja i sakupljanja potrebnih informacija, ali se to moglo shvatiti i tako da im izričito nije ni zabranio da je napadnu. No, postojao je još jedan razlog za njihovu nedoumicu jer je to bilo jutro zadnjeg dana mjeseca redžepa, koji, uz mjesece zulkade, zulhidždže i muharrem, u arapskoj tradiciji bi smatran svetim mjesecom u kojemu je zabranjeno svako ratovanje. To su i Abdullah i njegovi drugovi svakako znali, ali su oni bili u nedoumici da li ti predislamski običaji i dalje obavezuju one koji su prihvatili islam. Istina, redžep je isticao istog dana sa akšamom, ali bi karavana do tada došla do svetog područja grada Meke gdje je stalno zabranjeno ratovanje, tako da su Abdullah i njegovi drugovi imali samo jednu mogućnost za napad – odmah tog jutra. Računajući da predislamski običaji muslimane ničim ne obavezuju, oni se, nakon mnogo kolebanja, odlučiše da napadnu na karavanu. Napad je sasvim uspio. Čitava karavana bi zaplijenjena a od četverice Kurejšija koji su je vodili jedan poginu, jedan uspjede pobjeći u pravcu Meke, a preostala dvojica bijahu zarobljeni. Abdullah i njegovi drugovi karavanu i zarobljenike dovedoše u Medinu. Međutim, kada dođoše do Poslanika i htjedoše mu predati propisanu jednu petinu plijena za Bejtul-mal, on to odbi učiniti uz riječi da im nije rekao da napadnu karavanu u svetom mjesecu. Tek tada shvatiše da su jako pogriješili, pa u srcima počeše osjećati veliku tugu i tjeskobu, koja bi još više povećana kritikama od ostalih muslimana zbog njihove povrede svetog mjeseca. Jevreji počeše govoriti da je to loš znak za Vjerovjesnika, a mekanski mnogobošci jedva dočekaše priliku da na sav glas optužuju Poslanika za svetogrđe.

Uskoro Muhammedu, alejhisselam, dođoše sljedeći ajeti plemenitog Kur'ana:

Pitaju te o svetom mjesecu, o ratovanju u njemu. Reci: "Ratovanje u njemu je veliki grijeh; ali je nevjerovanje u Allaha i odvraćanje od Njegova puta i časnih mjesta i izgonjenje stanovnika njegovih iz njih još veći grijeh kod Allaha. A zlostavljanje je gore od ubijanja! Oni će se neprestano boriti protiv vas da vas odvrate od vjere vaše, ako budu mogli. A oni među vama koji od svoje vjere otpadnu i kao nevjernici umru - njihova djela biće poništena i na ovome i na onome svijetu, i oni će stanovnici Džehennema biti, u njemu će vječno ostati. Oni koji vjeruju i koji se isele i bore na Allahovom putu, oni se mogu nadati Allahovoj milosti. - A Allah prašta i samilostan je. (2:217,218)

Ovi ajeti sve muslimane podsjetiše na ono što su Abdullah i njegovi ljudi bili potpuno zaboravili, a to je da se u arapskoj ''predislamskoj'' tradiciji nalaze i neki elementi koji su u stvari ispravno islamsko naslijeđe koje potiče još od davnog vremena njihovih praotaca Ibrahima i Ismaila, alejhimesselam. Islam je, dakle, izvorna suština i Kabe i Meke i odatle je izvorna arapska tradicija u stvari islamska, samo što su u nju vremenom ubacivane neke mnogobožačke i idolopokloničke novotarije, koje jesu uprljale njenu vanjštinu, ali joj nikako nisu mogle izmijeniti islamsku nutrinu. Kaba je, i pored stotina idola koji su u nju unošeni hiljadama godina, ipak ostala kod dragog Allaha najsvetije mjesto na Zemlji, jer čovjek svojim prljavštinama, grijesima i zabludama može npr pocrniti Hadžerul-esved, ali ne može ama baš nimalo umanjiti svetost koju je dragi Allah spustio na njega. Tako se objelodani da je tradicionalno arapsko pravilo o zabrani ratovanja u svetim mjesecima redžepu, zulkadeu, zulhidždžetu i muharremu ustvari islamsko pravilo utemeljeno još od doba Ibrahima, alejhisselam. Međutim, milošću dragog Allaha kur'anski ajeti donesoše i jasno objašnjenje da je nevjerovanje i poricanje dragog Allaha i Njegovog plemenitog poslanika grijeh daleko teži od povrede svetog mjeseca, kao i to da se vjernici koji su Hidžru učinili i koji se bore na Allahovom putu itekako mogu nadati milosti dragog Allaha, Svemilosnog, Samilosnog. Potonje plemenite ajete, Muhammed, alejhisselam, protumači kao oprost dragog Allaha Abdullahu i njegovim drugovima i prihvati od njih petinu plijena za potrebe Bejtul-mala, skinuvši im tako veliki teret sa njihovih srca.

Uskoro dođe otkupnina za dvojicu zarobljenika, ali se u Meku vrati samo jedan od njih jer drugi primi islam i ostade u Medini.

U istom mjesecu šabanu biše objavljeni kur'anski ajeti o promjeni kible[7] od Kudsa (Jerusalema) ka Meki:

Vidimo Mi kako sa žudnjom bacaš pogled prema nebu, i Mi ćemo sigurno učiniti da se okrećeš prema strani koju ti želiš: okreni zato lice svoje prema Časnome hramu (Mesdžidul-haramu)! I ma gdje bili, okrenite lica svoja na tu stranu. Oni kojima je data Knjiga sigurno znaju da je to istina od Gospodara njihova, a Allah motri na ono što oni rade. I kada bi ti onima kojima je data Knjiga sve dokaze donio, oni opet ne bi prihvatili tvoju Kiblu, a ni ti nećeš prihvatiti njihovu Kiblu, niti će iko od njih prihvatiti ičiju Kiblu. A ako bi se ti za njihovim željama poveo, kada ti je već došla Objava, tada bi ti sigurno nepravedan bio. Oni kojima smo dali Knjigu znaju Poslanika kao što sinove svoje znaju, ali neki od njih doista svjesno istinu prikrivaju. Istina od Gospodara tvoga dolazi, zato ne budi nikako od onih koji sumnjaju! Svako se okreće prema svojoj Kibli, a vi se potrudite da druge, čineći dobra djela, pretečete! Ma gdje bili, Allah će vas sve sabrati, Allah, zaista, sve može. I iz svakog mjesta u kome budeš, ti lice svoje Časnom hramu okreni, istina doista od Gospodara tvoga dolazi, Allah motri na ono što radite. I iz svakoga mjesta u koje dođeš, ti lice svoje Svetom hramu okreni, i gdje god se nalazili, vi lica svoja prema toj strani okrenite, da vam ljudi ne bi imali šta prigovoriti, osim inadžija između njih - njih se ne bojte, Mene se bojte! - A da bih blagodat Svoju prema vama upotpunio i da biste na pravome putu bili. (2:144-150)

Muhammed, alejhisselam, tada u svojoj džamiji premjesti mihrab iz sjevernog zida usmjerenog ka Jerusalemu na južni zid koji je usmjeren ka Meki.

Pohod na Bedr

Kada je došlo vrijeme povratka one izuzetno bogate karavane pod komandom Ebu Sufjana koja im je ranije izmakla, Resulullah, Muhammed, alejhisselam, je okupio vojsku od oko tri stotine i nešto više[8] ljudi i izašao iz Medine. Namjera mu je bila da presretne karavanu na izvorima Bedra. Izvorište Bedr se nalazi jugozapadno od Medine u pravcu Crvenog mora. Zbog svog položaja (izvorište se nalazi na putu koji iz Sirije vodi ka Meki), kao i zbog velikih količina pitke vode, ova dolina je od pamtivjeka bila poznato odmorište svih karavana koje su išle na sjever arabijskog potkontinenta. Upravo zbog toga bilo je sasvim očekivano da se i Ebu Sufjan na svom povratku iz Damaska odmori upravo na Bedru, a u doba odmaranja ga je bilo najlakše napasti. Osim toga, blizina Medine bila je od strateškog značaja jer je vojska do doline Bedra mogla veoma brzo doći i kasnije se sa bogatim plijenom mogla isto tako brzo povući u sigurnost. Sve su to razlozi koji su naveli Resulullaha, Muhammeda, alejhisselam, da odluči napasti karavanu upravo u dolini Bedra.

Međutim to su bile želje Resulullahove a dragi Allah, Gospodar svjetova svih, imao je drugačiju Odredbu:

I kada vam je Allah obećao da će vaša biti jedna od dvije skupine, a vi ste više voljeli da vam padne šaka ona koja nije bila naoružana, Allah je htio da riječima Svojim istinu utvrdi i nevjernike u korijenu istrijebi, da istinu utvrdi i neistinu uništi, makar to ne bilo mnogobošcima po volji (8:7,8).

Tako se desilo da je neki izdajnik iz Medine, svakako neko od dvoličnjaka ili Židova, uspio poslati poruku Ebu Sufjanu o Poslanikovim namjerama, a on je tada bogato platio nekog čovjeka iz plemena Gifar po imenu Damdam da hitno ode u Meku i javi Kurejšijama da što prije sa jakom vojskom krenu spasiti karavanu. Ebu Sufjan je pravilno procijenio kako je upravo Bedr mjesto gdje bi ga Poslanik mogao sačekati, ali nije odmah odustao od tog pravca budući da mu je voda iz tamošnjih bunareva svakako bila potrebna, pa je zato odlučio da karavana i dalje ostane na uobičajenom putu ali da se njezino kretanje maksimalno ubrza, dok je on lično oprezno jahao ispred nje kao izvidnik. Pošto se kao usamljeni izvidnik kretao izuzetno brzo, Ebu Sufjan je uspio stići znatno ranije na Bedr i tamo od nekog beduina saznati da su tu nedavno bila dvojica stranaca, a riječ je bilo o dvojici Resulullahovih, alejhisselam, izvidnika koji su se kod nekih beduina što su se tu zatekli raspitivali o dolasku karavane. Ispitujući mjesto gdje su oni logorovali, Ebu Sufjan uoči kako se unutar sasušene kamilje balege nalaze košpice hurmi oblika karakterističnog za sortu što se gaji u Medini. Shvatio je da su to kamile iz Medine i sve mu je bilo jasno. Žurno se vratio karavani i naredio da se odmah usiljenim maršem, sada čak i bez noćnog konačenja, krene ravno na zapad, na samu obalu Crvenog mora. Tu je karavana okrenula na jug i krenula obalom mora prema Meki ostavivši Bedr sa svoje lijeve strane.

Čim se u Meki saznalo kako je karavana u opasnosti, odmah se čitav grad digao na noge jer su mnogi u toj karavani imali znatne dijelove svoga imetka, tako da se veoma brzo okupila vojska od nekih hiljadu do, kako stoji u nekim izvorima, hiljadu i tri stotine veoma dobro naoružanih ljudi pod zapovjedništvom Ebu Džehla, Utbea, sina Rebiatovog i ostalih mekanskih uglednika. Ebu Leheb je bio jedan od rijetkih uglednika koji nije išao u pohod već je poslao umjesto sebe jednog svoga dužnika. Prije nego li su krenuli pridružio im se i prokleti Iblis u liku nepoznatog čovjeka koji se odazivao na ime Suraka ibn Malik. Mekanska vojska je velikom brzinom krenula na sjever putem za Siriju. Međutim kako je Ebu Sufjan već bio skrenuo sa uobičajenog puta, do njihovog susreta nije došlo i oni su se mimoišli. Kada je Ebu Sufjan saznao da se mekanska vojska nalazi između karavane i njihova neprijatelja, poručio im je da se i oni povuku za njima u Meku. Međutim i ovdje se ispunila davno zapisana Odredba dragog Allaha, Uzvišenog jer, iako su Utbe i možda još neki od kurejšijskih poglavara i uglednika bili raspoloženi da se vojska odmah vrati u Meku, arogancija većine ostalih, naročito Ebu Džehla i ''Surake ibn Malika'', dovela je do toga da oni, oholi, nadmeni i potpuno sigurni u pobjedu nad neprijateljem, krenu prema Bedru i ne sanjajući da idu u vlastitu propast jer je još u praiskonu dragi Allah, Gospodar i Stvoritelj svih svjetova izrekao Svoje riječi:

Onoga ko se suprotstavlja Allahu i Poslaniku Njegovu, Allah će zaista strašno kazniti (8:13).

U međuvremenu je i Resulullah, Muhammed, alejhisselam, saznao kako se velika kurejšijska vojska kreće prema Bedru, a da je karavana već gotovo izvan dosega. Shvatio je da je prije izvjestan sukob sa tom vojskom nego li da se eventualno sustigne karavana i zato mu je trebalo izjašnjavanje ashaba. Znao je da ima potpunu podršku muhadžira, ali se zapitao hoće li i ensarije iz Medine htjeti krenuti u borbu sa tako snažnom vojskom jer su oni napustili Medinu sa namjerom samo da napadnu slabo naoružanu karavanu, a onda na Akabi su se bili obavezali da će Poslanika štititi samo na području Medine. Sada su, međutim, bili izvan područja Medine, a nasuprot veoma moćne kurejšijske vojske, pa se zbog toga Muhammed, alejhisselam, u svom srcu zapitao može li da računa i na njihovu podršku. Međutim, dragi Allah je spustio u srca mudžahida, i muhadžira i ensarija, snagu iskrene vjere tako da se njihova srca nisu pokolebala.

Prvo je ustao jedan od muhadžira po imenu Mikdad i rekao: ''Božiji vjerovjesniče, uradi onako kako te je Bog uputio. Mi tebi nećemo reći ono što su sinovi Izrailovi rekli Musau: Idi ti i tvoj Gospodar pa se borite, mi ćemo sjediti ovdje (Kur'an, 5:24); nego ćemo reći: Idi ti sa svojim Gospodarom pa se bori, a i mi ćemo se boriti uza te, i sa tvoje lijeve i sa tvoje desne strane, i ispred tebe i iza tebe.''

Nakon njega je ustao Sa'd ibn Muaz ispred ensarija i rekao: ''Mi imamo povjerenja u tebe, i vjerujemo u ono što nam govoriš, i svjedočimo da je ono što nam donosiš istina, a naša zakletva nas obavezuje da ćemo te slušati i povinovati se. Prema tome, radi kako hoćeš, mi ćemo biti uz tebe. Tako mi Onoga koji te posla sa istinom, kada bi nam naložio da pređemo ono tamo more, i ti se sam bacio u njega, krenuli bismo za tobom i niko od nas ne bi ostao. Tako nismo ni protiv sutrašnjeg suočavanja s neprijateljem. Mi smo se već okušali u ratovima, u borbi se može u nas pouzdati. Može Bog dati da budeš svjedok našeg junaštva što će ti očima dati spokoj. Pa, povedi nas uz blagoslov Božiji.''

Ove plemenite riječi obasjale su radošću Muhammedovo, alejhisselam, lice i nakon toga su krenuli dalje prema Bedru, u susret kurejšijskoj vojsci. Nada da će možda ipak samo presresti karavanu, a bez kontakta sa kurejšijskom vojskom, još je neko vrijeme bila aktuelna, ali je ona definitivno nestala kada su ispitali dvojicu vodonoša kurejšijske vojske, što ih je muslimanska izvidnica na čelu sa Alijem ibn Ebi Talibom bila zarobila na Bedru prilikom točenja vode. Od zarobljenika su saznali da kurejšijska vojska logoruje iza brda Akankal, što je značilo da se ona nalazi između njih i karavane, pa je Ebu Sufjan tako postao nedostižan i njima nije preostalo drugo do li sukob sa moćnom kurejšijskom vojskom. Iako je borbeni moral bio na zavidnoj visini, dragi Allah je dao da Muhammed, alejhisselam, usnije san u kome je vidio da je neprijateljska vojska malobrojna. Kada je on mudžahide obavijestio o tom snu, to im je iz srca eliminisalo zadnje ostatke straha i dodatno im povećalo borbeni moral. Na taj način se ispunila Allahova Odredba da do borbe i uništenja mušričke vojske mora doći:

Kada ste vi bili u dolini bližoj, oni u dolini daljoj, a karavana niže vas. O vremenu borbe ne biste se dogovorili i da ste se dogovarali, ali se ona dogodila da bi Allah dao da se ispuni ono što se moralo dogoditi, da nevjernik ostane nevjernik poslije očigledna dokaza, i da vjernik ostane vjernik poslije očigledna dokaza, a Allah doista sve čuje i sve zna, kad ti je Allah u snu pokazao da je njih malo; a da ti je pokazao da ih je mnogo, vi biste duhom klonuli i o boju se raspravljali, ali je Allah spas ukazao. On dobro zna svačije misli (8:42,43).

 

Bitka na Bedru

 

Muslimani su prvi stigli u dolinu Bedra u četvrtak 16. ramazana 2. godine po Hidžri (16. marta 624. godine po Isau, alejhisselam). Svi izvori na Bedru su se nalazili na blažoj padini doline, onoj suprotnoj od brda Akankal iza kojeg su se nalazili mnogobošci, pa je Resulullah, Muhammed, alejhisselam, zaustavio vojsku na samom početku te padine, kod prvih izvora na koje su naišli. Na to je reagovao hazredžija Hubab ibn Munzir upitavši Resulullaha, alejhisselam, da li mu je ta pozicija naređena Objavom ili je on to sam po sebi odredio. Kada je od Poslanika dobio odgovor da je on to odlučio po svome vlastitom nahođenju, Hubab je predložio da idu još naprijed, sve do najvećeg bunara, a da potom pregrade i zatrpaju sve ostale bunare što su ležali ispred njega, kako bi imali svu vodu a da neprijateljima ne ostane ništa. Resulullah, Muhammed, alejhisselam, je, naravno bez imalo sujete,[9] potpuno prihvatio taj prijedlog i tako je i učinjeno. Muslimani su se tako rasporedili na blagoj padini, oko bunareva Bedra, a pred njima se prostirala dolina Jel'jel i iza nje brdo Akankal odakle se očekivala mušrička vojska. Pošto su sagradili komandni šator za Poslanika i zatrpali bunareve koji su bili izvan njihovih pozicija, ostalo im je još samo da čekaju dolazak neprijatelja.

Naredne noći je počela pristizati i konkretna Allahova pomoć. Prvo je uzvišeni Rabb od Svoje neizmjerne milosti od ashaba odvratio djelovanje prokletog šejtana, a potom im podario da zaspu čvrstim i zdravim snom kako bi prikupili svu potrebnu snagu za okršaj koji se očekivao. Nekako u to vrijeme je dragi Allah spustio i kišu što je osvježila zemlju u dolini Jel'jel koja se stvrdnula tako da je po njoj bilo lahko hodati i trčati jer stopala nisu upadala u pijesak:

Kad je On učinio da se radi sigurnosti svoje u san zavedete i s neba vam kišu spustio da bi vas njome očistio i da bi od vas šejtanovo uznemiravanje odstranio i da bi srca vaša jakim učinio i njome korake učvrstio (8:11).

Čitavu tu noć je Resulullah, Muhammed, alejhisselam, proveo u svome komandnom šatoru klanjajući i upućujući dove Gospodaru svome: ''Gospodaru naš, pomozi nam. Ako ova malobrojna skupina bude pobijeđena neće ostati niko na Zemlji da Te slavi i veliča kako si Ti zadovoljan!''  Dragi Allah je na te dove miljenika i Poslanika Svoga odgovorio:

I kada ste od Gospodara svoga pomoć zatražili, On vam se odazvao: "Poslaću vam u pomoć hiljadu meleka koji će jedni za drugima dolaziti." Allah je to zato učinio da bi vas obradovao i da bi se time srca vaša umirila; a pobjeda je samo od Allaha, Allah je zaista Silan i Mudar (8:90,10).

Osvanuo je petak, 17. ramazana 2. godine po Hidžri, odnosno 17. marta 624. godine po Isau, alejhisselam. Odmah po svanuću kurejšijska vojska koja je noć provela sa druge strane Bedra, iza brda Akankal, uspela se na to brdo i niz njegove padine započela silaziti prema dolini Jel'jel. Kada su sišli u dolinu mnogobošci su podigli svoj logor u samom podnožju brda Akankal. Tada su se dvije vojske suočile. Hiljadu do hiljadu i tristo dobro naoružanih Kurejšija stajalo je u podnožju Akankala, a na drugoj strani doline Jel'jel, na blagom usponu, odmah pokraj izvora Bedra, stajalo je nešto više od tri stotine mudžahida a iza njih, pokraj svoga komandnog šatora i Resulullah, Muhammed, alejhisselam. Tada se desilo još jedno čudo, još jedna plemenita pomoć od dragog Allaha koju su tog dana muslimani dobili. Naime, u njihovim očima neprijateljska vojska je izgledala malobrojnom i slabom da bi im se srca smirila i povećao borbeni moral, dok su oni u očima svojih neprijatelja na drugoj strani doline takođe izgledali malobrojnim i slabim, ali samo zato da bi ih oni potcijenili, i da se ne bi izbjegla bitka, za koju je Allah Uzvišeni odredio da se neizostavno dogodi:

A kad ste se sukobili, u očima vašim On ih je prikazao u malom broju, a vas u očima njihovim također u malom broju, da bi Allah dao da se ispuni ono što se moralo dogoditi, a Allahu se sve vraća (8:44).

Gledajući Kurejšije kako se oholi i nadmeni spuštaju niz padine Akankala, Resulullah je molio dragog Allaha: ''Bože, evo Kurejšija, dođoše oholi i tašti, Tebi se suprostavljaju, a Tvoga poslanika u laž utjeruju. Pruži nam pomoć Svoju, Gospodaru, koju si nam obećao! O Gospodaru, uništi ih ovog jutra!''  Da, zaista je tog dana osvanulo jutro kada je dragi Allah, Gospodar i Stvoritelj svih svjetova odredio da oholi poricatelji iz Meke budu poraženi, poniženi i uništeni. Tog jutra trebala se odigrati veličanstvena bitka, vjerovatno najznačajnija bitka između dobra i zla koja se ikad odigrala na Zemlji, bitka za koju je karakteristično i to da se zlu neposredno suprostavio, pored Muhammeda, alejhisselam, mudžahida, Džibrila i meleka, Lično i dragi Allah, Bog jedan i jedini, tako što je na razne načine pomogao i ojačao Svoje vojske, a u srca poricatelja Svojih strah ulio:

Kada je Gospodar tvoj nadahnuo meleke: "Ja sam s vama, pa učvrstite one koji vjeruju!" U srca nevjernika Ja ću strah uliti, pa ih vi po šijama udarite, i udarite ih po prstima. Zato što se suprotstavljaju Allahu i Poslaniku Njegovu; a onoga ko se suprotstavlja Allahu i Poslaniku Njegovu, Allah će zaista strašno kazniti (8:12,13).

Započele su završne pripreme za bitku. Taj period iskoristio je jedan Allahov odani rob da se spasi od sigurne propasti. Naime, Abdullah ibn Suhejl morao se izvana odreći islama pod pritiskom svoga oca, ali mu je srce ostalo odano dragom Allahu i Resulullahu, alejhisselam. Suhejl, otac njegov ga je poveo sa sobom na Bedr i on je iskoristio taj kratki period pred bitku da napusti šejtanovu vojsku i prebjegne u redove Allahove vojske pod zastavom Resulullaha Muhammeda, alejhisselam.

Ubrzo su se Kurejšije počele polagahno raspoređivati u pravcu velikog bunara iza kojega je stajala glavnina muslimana. Očita je bila njihova namjera da u prvom napadu osvoje tu vodu. Prvi je prema bunaru krenuo Esved iz roda Mahzumija sa željom da dođe do bunara i napije se vode. Presreo ga je Hamza i sa dva udarca dokrajčio. Nastupila je napeta tišina. Tada je ispred redova Kurejšija istupio Utbe, kojega je, vjerovatno, još boljelo Ebu Džehlovo izazivanje,[10] pa je htio da javno pokaže svoju hrabrost. Pozvao je i svoga brata Šejbu i sina Velida da istupe zajedno sa njim i upute izazov muslimanima. U ta vremena bilo je uobičajeno da, neposredno prije same borbe, u pojedinačni dvoboj stupe zapovjednici dviju vojski ili istaknute ličnosti u njihovim redovima, pa je Utbe vjerovatno htio da iskoristi taj drevni viteški običaj kako bi odgovorio na ranije poruge Ebu Džehla. U prvi mah su na megdan izašla trojica ensarija ali su ih trojica Kurejšija odbili, zahtijevajući da se bore protiv svojih saplemenika iz Meke što su tada bili u redovima Allahove i Resulullahove vojske. To je obradovalo Poslanika zato što je to i bila njegova prvobitna namjera koju su pretekle ensarije, tako da je pozvao svoje najbliže rođake Ubejdu ibn Harisa, Hamzu i Alija da izađu na megdan Kurejšijama. Borba je kratko trajala i ubrzo su sva trojica Kurejšija ležali mrtvi pred nogama Alija i Hamze koji su bili nepovrijeđeni, ali je Ubejdi bila odsječena noga. Hamza i Ali su odnijeli Ubejdu nazad do Poslanika. Nalazio se na samrti jer mu je već bila istekla znatna količina krvi. Osjetivši to Ubejda je sa zabrinutošću upitao Poslanika da li on ima status šehida i, dobivši potvrdan odgovor, smirio se. Na ahiret je preselio par dana kasnije na putu za Medinu.

Ponovo je nastupila napeta tišina koju je presjekao zvuk kurejšijskih strijela koje su pogodile i učinile šehidima Harisa ibn Suraku i još jednog mudžahida, oslobođenog hazreti Omerovog roba.

Opet je nastupio kratkotrajni tajac nakon kojeg se prolomio bojni poklič. Vojske su potrčale u susret jedna drugoj. Trenutak prije nego što će narediti mudžahidima juriš Resulullah, Muhammed, alejhisselam, je uzeo pregršt kamenčića u svoju ruku i viknuvši: ''Nagrđena neka budu ta lica!''; bacio kamenčiće u pravcu neprijatelja koji se trkom približavao. Bačeni kamenčići su dobili ogromnu snagu koja je prosto zbrisala prve redove neprijateljskih vojnika. Bio je to još jedan oblik Allahove pomoći mudžahidima tog dana na Bedru, jer su ti kamenčići iz Poslanikove ruke bili hitnuti ne njegovom već Allahovom snagom:

Vi njih niste ubijali nego Allah; i ti nisi bacio, kad si bacio, nego je Allah bacio, da bi vjernike lijepom kušnjom iskušao, Allah, zaista, sve čuje i sve zna (8:17).

Tad je Muhammed, alejhisselam, naredio muslimanima juriš i oni su uz gromoglasne borbene povike i tekbire jurnuli u pravcu neprijatelja. Osjećali su smirenost, blaženstvo i neizmjernu snagu koju je dragi Allah spustio na njihova srca, a zemlja pod njima bijaše kišom utvrđena pa im stopala nisu upadala u pijesak. Neprijatelj u njihovim očima je bio prikazan slabim i malobrojnim što je maksimalno podiglo njihov borbeni moral, a, uz sve to, oni ne bijahu jedini što su toga dana jurišali na mušričku vojsku. Historija nam kazuje kako su se dvojica beduina iz redova nekog obližnjeg plemena bili sakrili na vrh jednog brda iznad Bedra i odatle promatrali borbu, vjerovatno iščekujući priliku da uzmu jedan dio plijena. Iznenada se na njih spustio oblak iz kojega su, uz snažno hrzanje ždrijebaca, izletili konjanici u bijelom sa bijelim turbanima. Jedan od njih je od tog strašnog prizora odmah umro, a drugom je bilo dato da preživi kako bi se sačuvala vijest o tom događaju. Tako su se i meleki u liku konjanika u bijelim turbanima, čiji su konji jezdili nešto iznad tla, ali im ga kopita nisu doticala, uključili u bitku. Predvodio ih je plemeniti Džibril koji je imao na glavi žuti turban. Naravno, mogli su ih vidjeti samo neki od ljudi, i od vjernika i od nevjernika. Prvima je ta vizija dodatno povećavala snagu i borbeni moral, a drugima je od straha ledila srca u grudima. Iako ih svi ljudi nisu mogli vidjeti niti čuti, svi su oni osjećali njihovo prisustvo i to, opet, vjernici kao snagu a nevjernici kao strah. Jedan od mudžahida je primijetio kako je glava odletjela sa ramena neprijatelju kojega je gonio a da ga on nije stigao niti dotaći. Meleki nisu bili skriveni još jednoj osobi prisutnoj toga dana na Bedru. Prokleti Iblis u liku Surake ibn Malika prije bitke je podizao borbeni moral Kurejšijama i davao obećanja o svojoj pomoći. Međutim kada su se suočile dvije vojske on se brzo povukao i na sve pozive svojih suboraca da se vrati samo odgovarao da on vidi ono što oni ne vide:

I kada im je šejtan kao lijepe njihove postupke predstavio i rekao: "Niko vas danas ne može pobijediti, i ja sam vaš zaštitnik!"; onda je on, kada su se dva protivnička tabora sukobila, natrag uzmaknuo, i rekao: "Ja nemam ništa s vama, ja vidim ono što vi ne vidite, i ja se bojim Allaha, jer Allah strašno kažnjava" (8:48).

Za vrijeme borbe prepukla je sablja u rukama mudžahida Ukkaše ibn Muhsina. Prvo što je pomislio bilo je da ode Poslaniku i zatraži novo oružje. Muhammed, alejhisselam, mu je dao drvenu batinu i rekao: ''Bori se ovim Ukkaša''. Čim je batinu uzeo u ruke ona se pretvorila u britku dugačku sablju. Njome se borio čitav svoj život.

Avf ibn Haris koji trenutak prije početka borbe, u silnoj želji da se umili Gospodaru svome, upitao je Njegova Poslanika: ''O Vjerovjesniče Allahov, kada se Gospodar radosno nasmije robu Svome''? ''Kada nasrne na neprijatelja bez pancira''; glasio je Resulullahov, alejhisselam, odgovor. Avf tada skinu pancir tako da je, kada je bitka započela, krenuo u juriš bez zaštite, sjekući sve neprijatelje pred sobom sve dok ne postade šehid.

Slična bi sudbina i Hazredžije Umejra iz roda Salim, koji je čuvši Muhammedovo, alejhisselam, obećanje što bi izrečeno pred sam početak bitke: ''Tako mi Onoga u čijoj je ruci duša Muhammedova, ni jedan čovjek danas neće poginuti u borbi protiv njih, sa čvrstom nadom u nagradu, napredujući a ne povlačeći se, što ga Bog neće uvesti ravno u Džennet''; odbacio hurme što ih je jeo i uz komentar: ''Čudna mi čuda, zar na mom putu u Džennet stoji samo to da me oni danas ubiju'', ruku na sablju stavio. I on je skupa sa Avfom među prvima jurnuo na neprijatelje sjekući ih na sve strane i nije stao sve dok nije šehid postao.

Muavviz ibn Haris u bici je teško ranio Ebu Džehla i nastavio se junački boriti sve dok i on, poput svoga brata Avfa, nije šehid postao.

Naravno da ovi nisu bili jedini među mudžahidima koji su krenuli na neprijatelja bez ikakvih kolebanja prije se radujući šehadetu nego li pobjedi. Ali ibn Ebi Talib, Ebu Bekr es Siddik, Omer ibn Hattab, Hamza ibn Abdel-Muttalib, Ammar ibn Jasir, Zejd ibn Haris, Bilal ibn Rebbah, Sa'd ibn Muaz, Sa'd ibn Ebi Vekas, Talha ibn Ubejdillah, Zubejr ibnu-l Avvam, svi su se oni toga dana, zajedno sa svim ostalim mudžahidima, hrabro, junački i žestoko, bez pomisli na uzmicanje, suprostavili neprijatelju sjekući sve pred sobom, a dragi Allah je odredio da toga dana deredžu šehida zarade samo njih četrnaest. Imena su im, prema našim izvorima, sljedeća: Akil ibn Bukejr, Avf ibn Haris, Haris ibn Suraka, Jezid ibn Haris, Mihdžei ibn Salih, Muavviz ibn Haris, Mubeššir ibn Abdulmunzir, Rafi' ibn Mu'lla, Sa'd ibn Hajseme, Safvan ibn Vehb, Ubejda ibn Haris, Umejr ibn Hamam, Umejr ibn Vekkas i Ziššimalejn ibn Abdi-Amr.

Bitka se završila tako što su redovi mnogobožaca popustili pod moćnim udarima svih Allahovih vojski što su ih tog dana neštedimice ubijale i u općem rasulu krenuli bježati u pravcu Meke. Njih pedesetak (ili po nekim drugim predajama čak sedamdeset) je ubijeno i isto toliko zarobljeno. Među poginulim i zarobljenim bilo je oko dvadeset najuglednijih kurejšijskih starješina. Posebna pažnja se posvetila Ebu Džehlu. On je bio, vjerovatno, najopakiji i najopasniji Allahov neprijatelj, tako da mu se nipošto nije smjelo dopustiti da preživi. Zbog toga je Muhammed, alejhisselam, odmah po završetku bitke naredio da se nađe njegovo tijelo, jer se bilo već pročulo da je ranjen ili poginuo. Abdullah ibn Mesud ga je našao teško ranjenog na mjestu gdje ga je Muavviz oborio, glavu mu odrubio i odnio je Resulullahu, Muhammedu, alejhisselam. Umejja je bio još jedan od kurejšijskih prvaka koji je toga dana poginuo. On je preživio bitku i pokušao spasiti sebe i svoga sina tako da se obojica predaju u zarobljeništvo Abdurrahmana ibn A'vfa, nadajući se da će mu njihovo ranije prijateljstvo pomoći da kasnije otkupi slobodu za sebe i sina. Međutim, kada ih je Abdurrahman vodio u muslimanski logor, naišao je Bilal i prepoznao svojeg bivšeg gospodara i mučitelja.[11] Bilal je svojim moćnim glasom uzbunio neke mudžahide koji su prepoznali Umejju i brzo ga usmrtili, zajedno sa njegovim sinom.

Nakon bitke

Kada se bitka završila ashabi su još neko vrijeme bili na oprezu zbog toga što još nije bila isključena mogućnost da se mušrici, koji su i pored velikih gubitaka i dalje bili znatno brojniji od muslimana, možda pregrupišu i vrate. Iz istih razloga su Resulullahu, Muhammedu, alejhisselam, preporučili da se još neko vrijeme skloni u svoj komandni šator u čijoj je blizini bio raspoređen jedan ešalon mudžahida. Na samom ulazu u šator stražu je, sa još uvijek isukanom sabljom, držao Sa'd ibn Muaz. Muhammed, alejhisselam, je primijetio negodovanje na Sa'dovom licu u trenucima kada su ashabi počeli dovoditi zarobljene mušrike u logor. Na Poslanikov upit Sa'd je objasnio da je on mišljenja da ne bi trebalo propustiti priliku da se što više oslabi neprijatelj i da zarobljenike treba pobiti. Istog je mišljenja bio i Omer ibn Hattab. Resulullah Muhammed, alejhisselam, se ipak priklonio prijedlogu Ebu Bekra da se zarobljenicima poštedi život nebi li neki od njih možda kasnije primili islam i kako bi se za njih dobila znatna otkupnina. To je odgovaralo i većini ashaba jer se mnogima od njih sviđala mogućnost dobijanja znatnog otkupa za zarobljenike.

Međutim, ovo je bio jedan od onih slučajeva koji izražavaju veliku Mudrost dragog Allaha, Uzvišenog i velike pouke muslimanima sve do Sudnjeg Dana.

Nijednom vjerovjesniku nije dopušteno da drži sužnje dok ne izvojuje pobjedu na Zemlji; vi želite prolazna dobra ovoga svijeta, a Allah želi onaj svijet. Allah je silan i mudar. (8:67)

Ovako glase ajeti koji su Muhammedu, alejhisselam, odmah iza toga objavljeni. Ta Objava je navela na plač Poslanika i Ebu Bekra jer je objelodanila njihovu pogrešku, ali i naučila još jednom sve muslimane da je Muhammed, alejhisselam, iako baštini stepen Allahu najdražeg i Njemu najbližeg stvorenja, ipak samo čovjek od krvi i mesa, ograničen i greškama sklon. Nema nepogrešivog osim Allaha, Uzvišenog. Samo je Bog, dragi Allah nepogrešiv i apsolutno iznad i najsitnijeg ograničenja, a svako stvorenje je, pa makar to bio i odabrani Poslanik, nesavršeno, ograničeno i sklono greškama. Savršenost stvorenja ne ogleda se u njegovoj neograničenosti i nepogrešivosti, već se ona ogleda u kvalitetu njegovog robovanja dragom Allahu, Bogu jedinom, Gospodaru i Stvoritelju svih svjetova kao i kvantitetu njegove iskrene ljubavi i predanosti Njemu. To je jedna od pouka ovog događaja.

Druga od pouka je ta da u situaciji kada neprijatelj ima stratešku vojnu nadmoć u odnosu na muslimane ili kada je odnos snaga otprilike izjednačen, dakle onda kada je rat na svojoj prekretnici ili prije nje, muslimani ne smiju sebi dopuštati luksuz da puštaju neprijateljske vojnike kako bi se oni kasnije mogli vraćati u borbu. U takvim situacijama ne treba propuštati šanse da se u bitkama neprijatelja maksimalno oslabi likvidacijom što je moguće većeg broja njegovih vojnika. Međutim kada, Allahovom pomoću, muslimani ostvare stratešku vojnu nadmoć onda je preporučeno da se pokaže što je moguće više milosti prema neprijatelju nebi li on razmislio i pouku prihvatio:

Kada se u borbi s nevjernicima sretnete po šijama ih udarajte sve dok ih ne oslabite, a onda ih vežite, i poslije, ili ih velikodušno sužanjstva oslobodite ili otkupninu zahtijevajte, sve dok borba ne prestane. Tako učinite! Da Allah hoće, On bi im se osvetio, ali On želi da vas iskuša jedne pomoću drugih. On neće poništiti djela onih koji na Allahovu putu poginu (47:4).

Ovo je jedno od pravila džihada, islamskoga ratovanja. Milost prema zarobljenicima nebi li oni pouku primili je osnovni princip, a izuzetak je jedino u onim slučajevima kada bi pošteda neprijatelja objektivno ojačala njegovu vojsku i ugrozila povoljan ishod rata za muslimane jer je opstanak islama i muslimana važniji od potrebe blagog djelovanja prema neprijatelju. U tom smislu je Resulullah, Muhammed, alejhisselam, kada je ulazio u Meku, dakle u trenucima potpune pobjede, proglasio opću amnestiju za sve njezine stanovnike, osim nekoličine najokorjelijih zločinaca koji su zbog svojih neoprostivih zločina kažnjeni smrću. Tom amnestijom svim Mekancima su, bez obzira na njihovo ranije neprijateljstvo, bili zagarantovani život, čast i imetak, i to bez uslovljavanja da prime islam. U tom smislu je Salahuddin el Ejubi žestoko porazio križare na Hittinu na obali Galilejskog jezera 583. godine po Hidžri, odnosno 1187. godine po Mesihu Isau, alejhisselam, kada je bio ubijen veliki broj križara, ali je kasnije, kada je slomljena njihova moć, koristio svaku priliku da iskaže veliku milost prema poraženim i zarobljenim neprijateljskim vojnicima, milost koju su mu priznali svi Evropljani, pa je on i dan danas na Zapadu simbol časnog, milostivog i plemenitog viteza, iako im je zadao najteže poraze u križarskim ratovima.

Međutim, tog je dana na Bedru dragi Allah, Svemilosni, i pored primjedbe koju je uputio Svome Poslaniku, ipak prihvatio njegovu prvobitnu odluku, tako da su životi svim zarobljenicima bili pošteđeni i postupak prema njima bio blag i milostiv:

O Vjerovjesniče, reci sužnjima koji se nalaze u rukama vašim: "Ako Allah zna da u srcima vašim ima bilo šta dobro, daće vam bolje od onoga što vam je uzeto i oprostiće vam." A Allah prašta i milostiv je (8:70).

Mnogima od njih su njihove porodice otkupile slobodu, a u historiji je, kao klasični primjer izuzetne milosti i blagosti prema zarobljenom neprijatelju, ostala zapisana odluka Resulullaha, Muhammeda, alejhisselam, da siromašni i pismeni zarobljenici mogu otkupiti svoju slobodu uz jedini uslov da nauče čitati i pisati desetericu muslimana. I u ovome je sadržana velika Mudrost dragog Allaha, jedna velika pouka i veliko Znamenje svima nama, budući da je takav postupak Muhammeda, alejhisselam, ostao općepoznati blistavi primjer blagosti, milosti i tolerancije sve do dan danas, a ostaće, ako dragi Allah dadne, i sve do Sudnjeg Dana. U ovome je, takođe, bio i spas za neke od zarobljenika jer su oni kasnije, Allahovom milošću, prihvatili islam, baš kako su se Muhammed, alejhisselam, i Ebu Bekr prvobitno nadali. Najpoznatiji primjer među njima je Resulullahov, alejhisselam, amidža Abbas koji nije mogao izbjeći da, iako nevoljno, bude u redovima kurejšijske vojske na Bedru. Isti je bio slučaj i sa Poslanikovim zetom Ebul-Asom, Zejnebinim mužem, te sa još dvojicom njegovih rođaka Akilom ibn Ebi Talibom (Alijevim bratom) i Neufelom. Svi su oni bili zarobljeni a Poslanik ih je poštedio i prema njima svima blago postupio. Abbas, Ebul-As i Akil ibn Ebi Talib su kasnije primili islam i tako su od vječne propasti spašeni. Mada mi nemamo vijesti o tome da je i Neufel takođe kasnije primio islam, nemamo razloga ni da u to sumnjamo s obzirom da su sve Kurejšije kasnije primili islam.

Ali nisu svi zarobljenici iskoristili ovu značajnu šansu. Među zarobljenim glavešinama mušrika iz Meke bili su i Nadr iz roda Abdud-Dar i Ukba iz roda Abdu Šems. Oni su bili poznati kao ozloglašeni neprijatelji islama i nisu propuštali ni najmanju šansu da učine kakvo zlo muslimanima. Sada su bili zarobljeni i Muhammed, alejhisselam, ih je držao na oku u želji da u njima primijeti bilo kakav trag ozbiljnog kajanja ili promjene u stavu i mišljenju. To je tako trajalo cijelo vrijeme dok je vojska boravila na Bedru, a i kasnije tokom marša prema Medini. Kako za svo to vrijeme nijedan od njih nije pokazao nikakvu želju za kajanjem ili izmjenom u ponašanju, Muhammedu, alejhisselam, je postalo jasno da bi poštediti ih bila ozbiljna greška, jer je bilo sasvim izvjesno da bi se oni kasnije sa još većim žarom i zlobom borili protiv muslimana. Tako su obojica njih na putu povratka u Medinu bili pogubljeni.

Nakon završetka bitke Resulullah, Muhammed, alejhisselam, je naredio da se tijela svih ubijenih mušrika bace u jednu jamu. Ashabi su ih, jedno po jedno, dovlačili do ivice jame i bacali unutra. U jednom trenutku, upravo kada su vukli tijelo Utbeovo, u blizini Muhammedovoj, alejhisselam, našao se Utbeov sin mudžahid Ebu Huzejfa čiji je izraz lica jasno izražavao golemu tugu. Muhammed, alejhisselam, mu uputi sažaljiv pogled, a on objasni da ga boli samo to što se nadao da će možda neke vrline, što su ga krasile, njegovog oca uvesti u islam. Ebu Huzejfa nije bio jedini koji je toga dana stavljen na takvu kušnju. Zaista je bitka na Bedru veličanstvena i po tome što se u nemalom broju slučajeva desilo to da su se sukobili otac protiv sina, brat protiv brata, najbliži rođaci jedni protiv drugih, a sve to, naravno kada su ashabi u pitanju, u ime Allaha, Uzvišenog, da Njegova Riječ bude gornja. Velika vjera i velika ljubav i odanost ashaba prema Allahu, Uzvišenom i Poslaniku Njegovom kod njih su nadjačavali ljubav prema vlastitom životu, imetku ili rodbini, tako da su oni bili spremni sve to žrtvovati i zapostaviti samo za ljubav i zadovoljstvo dragog Allaha, Svemilosnog nadajući se Njegovom oprostu i nagradi. Zaista su veličanstvena stanja i stepeni tih odabranih muslimana i to je, voljom Allaha dragoga, ostalo kao primjer svim generacijama Ummeta sve do Sudnjeg Dana.

Naredne noći Muhammed, alejhisselam, je došao do ivice jame u koju su bila bačena tijela ubijenih mušrika i glasno rekao: ''O, ljudi iz jame, rodbino vašeg Poslanika, zlo bijaše rodbinstvo što ste ga prema njemu pokazali. Lažovom ste me zvali kada su me drugi prihvatali; protiv mene ste se borili dok su mi drugi pomogli da pobijedim. Jeste li shvatili da je istina ono što vam je vaš Gospodar obećao? Ja sam shvatio da je istina ono što je meni moj Gospodar obećao.'' Kada su ga zbunjeni ashabi upitali zašto se obraća mrtvim tijelima on im je odgovorio: ''Vi me ne čujete ništa bolje nego oni, samo što mi oni ne mogu odgovoriti.'' [12]

Idućeg jutra su krenuli za Medinu i nakon nekoliko dana marša tamo stigli. Dočekala ih je velika radost kojom su bila ispunjena srca svih stanovnika oaze, osim munafika i Židova, jer je Muhammed, alejhisselam, još ranije poslao Zejda i Abdullaha ibn Revahu da Medinu izvijeste o velikoj pobjedi. Međutim, tu radost je zasjenila jedna žalosna vijest. Za vrijeme njihova odsustva na ahiret je preselila Poslanikova kćerka Rukajja. Poslanik je, i sam veoma tužan, tješio svoga zeta Osmana ibn Affana, koji nije bio na Bedru jer ga je on ostavio da njeguje bolesnu ženu. Takođe su i porodice šehida žalili svoje poginule, ali su ujedno i bili ponosni na njih zbog njihova šehadeta, jer su znali za Allahove Riječi:

Nikako ne smatraj mrtvima one koji su na Allahovu putu izginuli! Ne, oni su živi i u obilju su kod Gospodara svoga, radosni zbog onoga što im je Allah od dobrote Svoje dao i veseli zbog onih koji im se još nisu pridružili, za koje nikakva straha neće biti i koji ni za čim neće tugovati (3:169,170).

Ipak je jedna osoba osjećala nemir u srcu. Rubejja, majka šehida Harisa ibn Surake bila je zabrinuta. Čula je da je njezin sin ubijen kurejšijskom strijelom prije početka bitke, prije nego li je stigao da uputi makar jedan udarac na Allahovom putu, pa se zabrinula šta će biti sa njim na ahiretu. O tome ona upita Resulullaha, Muhammeda, alejhisselam, i on je umiri riječima: ''Majko Harisina, Džennet je pun bašči, a tvoj je sin dospio u najvišu među njima, u Firdevs.'' [13]

Sa druge strane u Meki je, kada su počele pristizati prve grupe poraženih, zavladala velika žalost. Iz mnogih kuća su se čula naricanja i drugi paganski oblici oplakivanja. Mnogi su optuživali Ebu Sufjana zato što nije i on pomogao svojim saplemenicima, ali je on ipak, zbog toga što su haman sve mekanske glavešine stradale, postao vodeća ličnost u Meki. Njegova žena Hind koja je izgubila oca Utbea i brata Velida na Bedru, zaklela se da će ubiti Hamzu i jesti njegovu džigericu. Ovo je jedan jeziv primjer na koji nivo se može spustiti duša jednog neznabošca, nevjernika. Ali ipak imamo razloga da se nadamo da je i ta duša spašena jer će Hind, kasnije, prilikom oslobađanja Meke, zajedno sa Ebu Sufjanom primiti islam.

Allahovom odredbom još je jedan zlikovac stradao odmah nakon Bedra i to opet od ruke jednog muslimana, tačnije muslimanke. Naime, Ebu Leheb, Poslanikov amidža nije išao na Bedr tako da nije bio ni među poginulim niti zarobljenim. Kada je jedan drugi Ebu Sufjan, Hašimija, rođak Poslanikov sa Bedra stigao u Meku zatekao je svoga amidžu Ebu Leheba u šatoru pored vrela Zem Zem. Pored njega je u šatoru sjedila Ummul-Fadl, žena Ebu Lehebovog brata, a pored nje Ebu Rafi, Abbasov rob koji je pravio strijele. Kada je Ebu Leheb upitao Ebu Sufjana šta se desilo on mu je odgovorio: ''Ma nema tu mnogo šta da se priča. Kad susretosmo neprijatelja, okrenusmo mu leđa, a oni nas natjeraše u bijeg, a zarobiše i ljudi koliko su htjeli. Ne mogu za to kriviti nikog od naših, jer nisu samo oni udarili na nas, već i neki ljudi u bijelom. Jahali su na šarcima između neba i zemlje i nikoga nisu štedjeli i niko im se ni mogaše suprostaviti.'' Ove riječi su jako obradovale Ummul-Fadl i Ebu Rafia jer su njih dvoje bili muslimani koji su krili svoju vjeru. Ebu Rafi se nije mogao suzdržati da ne prokomentariše: ''To su bili meleki.'' Na te riječi bijes je obuzeo krupnog Ebu Leheba i onda se on svom silinom obrušio na Ebu Rafia brutalno ga udarajući. Na to je reagovala Ummul-Fadl i drvenim kolcem snažno udarila Ebu Leheba po glavi. Taj udarac mu je zgulio kožu i dio mesa sa lobanje i napravio duboku ranu koja se ubrzo zatrovala, tijelo su mu prekrili gnojni prištevi i nakon izvjesnog vremena je umro.

Primjer Ebu Lehebovog bijesa jasno oslikava stanje nevjerničkih duša. On je odbio da razmisli o čudu koje mu je Ebu Sufjan opisao. Nebeski konjanici koji se bore na strani Muhammedovoj, pa zar im to nije bio više nego sasvim jasan znak da razmisle, ali njihova srca opet ostadoše i gluha i slijepa za uzvišene poruke. Bijes, mržnja i želja za osvetom tada su, nakon Bedra, punile njihova srca pa oni i nisu mogli izvući pouku iz uzvišenih ajeta koji su Muhammedu, alejhisselam, bili objavljeni baš nekako u to vrijeme, a koji su upućeni upravo njima podsjećajući ih na njihove ''dove'' koje su upućivali kod Kabe prije polaska na Bedr:

Ako ste se molili da pobijedite pa, došla vam je, eto, "pobjeda"! A da se okanite, bolje bi vam bilo! I ako se ponovo vratite, Mi ćemo se ponovo vratiti, i nimalo vam neće koristiti tabor vaš, ma koliko brojan bio, jer je Allah na strani vjernika (8:19).

Oni su se ipak vratili na Uhudu gdje su, greškom muslimana, izvojevali pobjedu, koja im je bila prva značajna pobjeda u bitkama protiv Resulullaha, Muhammeda, alejhisselam, prva i ujedno posljednja, jer nakon nje je slijedio Hendek, kada su im planovi potpuno propali, i drugi porazi koji su na kraju kulminirali Muhammedovim, alejhisselam, ulaskom u Meku kada su doživjeli potpuni zemaljski ''poraz'', ali i nebesko spasenje, nadamo se, za mnoge među njima, jer su tada svi primili islam.

Hazreti Rukajja

Sudbina Poslanikove plemenite kćeri, Rukajje bijaše, kako smo to već ranije rekli, da preseli na ahiret za vrijeme bitke na Bedru. Hazreti Rukajja je druga Hatidžina kćer koja je rođena nakon svoje sestre Zejnebe. Nije nam poznata godina njenog rođenja, ali ako se uzme u obzir da je njezin otac u dobi od 25 godina oženio njezinu majku, dakle 595. godine, može se pretpostaviti da je ona kao treće djete u porodici (rođena je nakon brata Kasima i sestre Zejnebe), rođena negdje oko 598 godine po Isau, alejhisselam. Pošto je poznato da je preselila na ahiret u godini Bedra, 2. hidžretske, odnosno 624. godine po Isau, alejhisselam, jasno je da je Rukajja preselila na ahiret u dobi mlađoj od 30 godina.

Poput sve Poslanikove mubarek djece hazreti Rukajja bijaše izuzetno čestita, čedna i plemenita djevojka blistave fizičke ljepote. Bijaše vjerena ili možda čak i udata[14] za Ebu Lehebova sina Utejbu, ali ju je on ubrzo, pod pritiskom svojih roditelja, morao ostaviti. Međutim, kratko nakon toga njezinu ruku je zaprosio plemeniti Osman ibn Affan tako da se ona, uz veoma veliku radost svojih mubarek roditelja, udala za hazreti Osmana. Oboje su još od prvih dana primili islam i čitav svoj život iskreno služili dragome Allahu, tako da su svoju izuzetnu fizičku ljepotu[15] krunisali još važnijom duhovnom, unutarnjom ljepotom.

Zajedno su se iselili u Abisiniju, ali su se nakon samo nekoliko godina ponovo vratili u Meku. Zajedno sa ostalim muslimanima učinili su Hidžru. U Medini su Osman i Rukajja dobili svoje jedino dijete, sina Abdullaha, ali je dječak ubrzo preselio na ahiret. Nedugo nakon tog plemenitom kušnjom i bolom ispunjenog događaja malehnom Abdullahu se, u vječnosti budućega svijeta, u okrilju milosti uzvišenog Allaha, Svemilosnog, Samilosnog, pridružila i njegova plemenita majka hazreti Rukajja, kćerka Muhammedova, alejhisselam.

Ukopana je u medinskom mezarju Džennetul-bekija, pri čemu joj je, najvjerovatnije, dženazu klanjao njezin muž hazreti Osman, ali mi ne sumnjamo da joj je i drugu dženazu klanjao njen mubarek otac Resulullah, Muhammed, alejhisselam, čim se vratio u Medinu, a dragi Allah najbolje zna.[16]

Otkupljenje

  

Svi kurejšijski zarobljenici sa Bedra u Medini uživaše jedan izuzetan stepen pažnje, što je, s obzirom na to da su svi oni bili neprijatelji, u tim vremenima bilo svakako sasvim neočekivano. Životi su im bili pošteđeni i nisu bili maltretirani, a nakon kratkog vremena su, koliko nam je poznato, svi otkupili svoju slobodu. Za bogatije među njima otkup su platile njihove porodice iz Meke, ali i oni siromašniji su imali mogućnost da sebe otkupe tako što će naučiti čitanju i pisanju desetericu muslimana.

Međutim, neki od njih su, osim ovog materijalnog otkupljenja svoje slobode, postigli daleko značajnije duhovno otkupljenje tako što se u njihovim srcima, beskrajnom milošću dragog Allaha, Svemilosnog, Uputitelja probudila svjetlost imana. Kao i u mnogim drugim sličnim situacijama, sevep tomu bijaše mubarek ličnost Muhammeda, alejhisselam.

Ubrzo nakon povratka u Medinu Muhammedu, alejhisselam, dođoše nekoliko ensarija kojima je on ranije povjerio svoga amidžu Abbasa na čuvanje. To je svakako uključivalo i njihovo pravo da naplate otkupninu za Abbasa, ali oni bijahu voljni da se toga otkupa odreknu i sa tom molbom dođoše do Poslanika. Međutim, Muhammed, alejhisselam, im reče da nipošto ne odustanu niti za jedan jedini dirhem od tražene cijene za otkupninu i onda se okrenu svom amidži koji tu bijaše prisutan i reče mu:

''Otkupi, Abbase, sebe i oba bratića svoja, Akila i Neufela, kao i Utbu, saveznika svog, jer ti si imućan čovjek.'' Abbas se na to usprotivi: ''Već bijah musliman, ali me ljudi natjeraše da pođem s njima.'' Vjerovjesnik uzvrati: ''Što se tiče islama tvog, Bog zna najbolje. Ako je istina to što si rekao, On će te nagraditi. Budući da si vidljivo bio protiv nas, otkup svoj nam ipak plati.'' Kad Abbas odgovori da nema novca, Vjerovjesnik upita: ''Gdje je onda novac koji si ostavio s Ummul-Fadl? Bili ste sami kad si joj rekao: 'Ako budem ubijen, toliko ostaje za Fadla, za Abdullaha, za Kisema i za Ubejdullaha'.'' Tek tad vjera istinski uđe u srce Abbasovo. ''Tako mi Onoga Koji te posla s istinom'', reče, ''niko nije za to znao, osim ona i ja. Sad znam da si ti Poslanik Božiji.'' I on pristade da otkupi dvojicu bratića svojih i saveznika svog, kao i sebe samog.[17]

Vidimo kako je još jedna od Poslanikovih mu'džiza bila onim odlučujućim faktorom koji učini da se Abbasovo dvoumljenje konačno okonča i da on istinski i iskreno prihvati islam, a milost upute na pravi put i spasenja na gotovo identičan način obasu i Umejru bratića Ubejjeva iz kurejšijskog roda Džumah. Umejrov sin bijaše jedan od onih koji su bili zarobljeni na Bedru, ali on u to doba bijaše prezadužen da bi ga otkupio. Dodatnu bol mu je pričinjavalo saznanje koliko je najuglednijih ljudi od Kurejšija stradalo na Bedru. U takvom duševnom raspoloženju on u jednom razgovoru u Meki spomenu svome rođaku Safvanu da su njegovi dugovi i njegov strah da mu porodica ne ostane u oskudici jedino što ga sprečava da ode u Medinu i ubije Muhammeda, alejhisselam. Safvan jedva dočeka da na sebe preuzme obaveze vraćanja Umejrovih dugova i opskrbe svih članova njegovog domaćinstva i tako Umejr odluči sprovesti svoju monstruoznu namjeru u djelo. Pošto njihovom razgovoru ne bi vidljivih svjedoka, oni odlučiše da tako i dalje ostane, da svoje namjere zadrže u strogoj tajnosti sve dok ih ne ostvare. Obojica se zakleše da će svaki od njih ispuniti svoj dio zavjere i onda se rastadoše.

Umejrov plan bijaše da priđe Muhammedu, alejhisselam, pod izgovorom dogovora o otkupnini svoga zarobljenog sina i onda iskoristi priliku da ga napadne svojom sabljom. Budući da je namjeravao prije toga sablju svoju dobro namazati otrovom, dovoljno bi mu bilo da malo posiječe Poslanika da bi ga ubio. Umejr se tako zaputi u pravcu Medine:

... Kada dođe u Donju Medinu, Vjerovjesnik sjeđaše u Džamiji. Vidjevši Umejra sa opasanom sabljom, Omer ga spriječi da uđe, ali Vjerovjesnik mu viknu da pusti tog od roda Džumaha neka se primakne. Zato Omer reče nekim ensarijama koji bijahu s njim: ''Idite Poslaniku Božijem, sjedite uz njega i čuvajte ga od ovog nitkova, jer mu se nikako ne smije vjerovati.'' Umejr im zaželi dobar dan – pozdrav paganski – a Vjerovjesnik reče: ''Bog nam je dao bolji pozdrav od tvog, Umejre. To je Selam, pozdrav ljudi Dženneta.'' Onda ga upita zašto je došao, a Umejr kao razlog spomenu sina svog. ''Što će ti, onda, ta sablja?''; upita Vjerovjesnik. ''Bog prokleo sablje!''; uzvrati Umejr. ''Učiniše li nam one išta dobro?'' ''Reci mi istinu'', reče Vjerovjesnik, ''zašto si došao?'' A kad se Umejr opet izgovori sinom svojim, Vjerovjesnik mu ponovi, od riječi do riječi, razgovor koji je on imao u Hidžru sa Safvanom. ''Tako Safvan preuze odgovornost za tvoj dug i tvoju porodicu'', zaključi on, ''da bi me ti ubio. Ali Bog je između tebe i tog.'' ''Ko ti je to rekao'', kriknu Umejr, ''jer, tako mi Boga, nije bilo trećeg čovjeka s nama?'' ''Džibril mi je rekao'', reče Vjerovjesnik. ''Nazivali smo te lašcem'', priznade Umejr, ''kad si nam donosio vijesti s Neba. Ali, hvala Bogu Koji me uputi islamu. Svjedočim da nema boga osim Boga, i da je Muhammed Poslanik Božiji.'' Vjerovjesnik se okrenu onima koji bijahu prisutni, pa reče: ''Poučite brata svog o vjeri njegovoj. I učite mu Kur'an. I oslobodite zarobljenog sina njegovog.'' Umejr bijaše voljan da se vrati u Mekku da bi pokušao druge prevesti na islam, i Safvana među njima. Vjerovjesnik mu dopusti da ode, i on obrati mnoge. Ali Safvan ga smatraše izdajnikom, i odlučno odbi da mu govori ili da išta ima s njim. Nakon nekoliko mjeseci, Umejr se vrati u Medinu kao muhadžir. ...[18]

Osim Poslanikovog amidže Abbasa i Umejra bijaše još slučajeva primanja islama kako od strane zarobljenika, tako i od strane njihovih rođaka koji su dolazili da ih otkupe. Tako je Velid, sin istoimenog oca koji bijaše poglavar Mahzuma, za vrijeme zarobljeništva u Medini primio islam, dok je Džubejr sin Mut'ima koji je bio došao u Medinu da otkupi jednog rođaka i dvojicu saveznika, kako zadivljen lijepim Poslanikovim ponašanjem prema njemu, tako još više učenjem Kur'ana koje je jedne noći u Medini slušao, osjetio prve podsticaje islama u svom srcu. Istina, on tada ne uđe u islam, ali mu je taj utisak ostao trajno u srcu zapisan pa je on kasnije primio islam.

Kako je Poslanika izuzetno duboko obradovalo Abbasovo primanje islama, tako je osjećao tugu što njegov zet, Zejnebin muž Ebul-As, koji takođe bijaše zarobljen na Bedru, i pored sve svoje čestitosti i plemenitosti u ponašanju, još uvijek ne pokazivaše želje da primi islam. Posebno ga je ganulo kada je iz Meke došao Ebul-Asov brat Amr sa novcem koji je za otkup svoga muža poslala njegova kćerka Zejneba, a kada je među tim novcem prepoznao Zejnebinu ogrlicu od oniksa, onu istu koju je Hatidža nekada nosila i onda je poklonila kćeri na dan njezinog vjenčanja, Muhammedovo, alejhisselam, je srce zadrhtalo i njegovo mubarek lice preblijedilo. Duboko ganut Resulullah je predložio ashabima koji su, skupa s njim, imali udjela u pravu na Ebul-Asovu otkupninu da Zejnebi vrate i njenog muža i njenu otkupninu skupa sa ogrlicom, što su oni, naravno, odmah prihvatili. Kada je Ebul-As polazio za Meku, Muhammed, alejhisselam, mu reče da Zejnebu mora otpremiti u Medinu, pošto su je netom objavljeni ajeti Kur'ana obavezivali da kao muslimanka ne može živjeti u braku sa čovjekom mnogobošcem. Ebul-Asova moralna plemenitost se vidje i u tome što je on to obećao Poslaniku i bio spreman održati to obećanje, iako mu je to zadavalo veliku bol jer je jako volio svoju ženu i djecu:

... Kad se Ebul-As vrati u Mekku, on reče Zejnebi kako je obećao ocu njezinom da će nju poslati u Medinu. Dogovoriše se da i Umama, kćerkica njihova, ode s njom. Njihov sin Ali umro je u djetinjstvu. Zejneb je upravo očekivala treće djete. Kad sve pripreme za to putovanje bijahu obavljene, Ebul-As posla s njima, kao pratnju, Kinanu, brata svog. Namjere su svoje tajili, ali ipak krenuše danju. Bijaše u Mekki mnogo govora o tom, dok, naposljetku, neki od Kurejša ne odlučiše da ih prate i da Zejnebu vrate u krilo roda Abdu Šems, kojem je pripala udajom. Kad im se približiše, neki čovjek od Fihra, Hebbar po imenu, pohita na konju naprijed, obilazeći blisko oko njih i zamahujući svojim kopljem prema Zejnebi, koja sa Umamom sjeđaše u nosiljci svojoj. Potom se on pridruži ostalima koji su im se tad približavali. Kinana sjaha, uze svoj luk, kleknu prema njima i izruči tobolac na pijesak ispred sebe. ''Nek mi se neko od vas približi'', reče on, '' ja ću ga, tako mi Boga, prostrijeliti.'' I kad luk nategnu, ljudi se povukoše. Poslije kratkog savjetovanja, Ebu Sufjan, poglavar njegov, i još jedan ili dvojica, sjahaše i krenuše naprijed, tražeći da otpusti luk svoj i raspravi nesporazum s njima. Kinana prista, pa mu Ebu Sufjan reče: ''Teška je pogreška izvesti tu ženu javno pred narodom, kad znaš nesreću koja nas je pogodila i sve što je Muhammed učinio protiv nas. Bit će to uzeto kao znak da smo poniženi, a ljudi će reći da to nije ništa nego naša nemoć. Života mi, mi je ne želimo spriječiti da ide ocu svom, niti će nam to služiti za odmazdu. Nego, vrati tu ženu u Mekku, pa kad se zaustave glasine o našem poniženju, i kad se proširi vijest da smo otišli za njom i vratili je, onda je ti izvedi u tajnosti, kako bi se pridružila ocu svom.'' Kinana prihvati taj prijedlog, pa se svi zajedno vratiše u Mekku. Nedugo poslije, Zejneba je pobacila, što bijaše pripisano strahu koji joj zada Hebbar. Kad se ona oporavi, i kada prođe dovoljno vremena, Kinana je izvede s Umamom pod zastorom noći, pa je otprati sve do doline Jedžedž, oko pola dana hoda od Mekke. Tamo ih susrete Zejd, kako ranije bijaše dogovoreno, pa ih odvede u Medinu. ...[19]

Većina ljudi koji su dolazili Poslaniku sa otkupom za zarobljene članove porodice bijahu barem uljudnog ponašanja, izbjegavajući bilo kakve otvorene izraze neprijateljstva, ali Ubejj od Džumaha bijaše izuzetak. Tako on, u trenu kad je upravo odlazio sa svojim otkupljenim sinom, Poslaniku uputi otvorene prijetnje da će ga, jašući na svome posebno za tu svrhu hranjenom konju, u nekoj od narednih bitaka ubiti.  Muhammed, alejhisselam, mu na to odgovori da će, ako Bog da, biti suprotno, da će on ubiti njega.



 


[1] Bejtul-mal je javna kasa islamske države odakle se sredstva koriste isključivo onako kako je dragi Allah propisao, dakle strogo po Šerijatu. U vrijeme Resulullahovog, alejhisselam, boravka na zemlji, on i njegova porodica uz njega, imali su, po odredbi dragog Allaha, pravo na udio iz tih sredstava. Isto tako, Muhammed, alejhisselam, je za svoga vremena na Zemlji isključivo određivao kako će se trošiti ta sredstva, a nakon njega to pravo je prešlo na instituciju Halife, punopravnog vladara svih muslimana.

[2] Ovako nam kazuju hadisi koji se prenose od Resulullaha, Muhammeda, alejhisselam, što ovome daje veoma značajnu, i za sve muslimane potpuno uvjerljivu i dovoljnu, težinu vjerodostojnosti i ispravnosti, a dragi Allah najbolje zna.

[3] Džizja je Šerijatom propisani porez kojega su islamskoj vlasti obavezni plaćati njezini kršćanski i jevrejski podanici, a koji time, za uzvrat, imaju pravo od te iste vlasti potraživati zaštitu svoje vjere, života, časti i imetka. Zbog toga se pomenuti islamski vojskovođa smatrao obaveznim štititi građane toga kršćanskog grada, i zbog toga im je, u nemogućnosti da svoju obavezu zaštite ispuni, slijedeći beskompromisno slovo Allahovog Šerijata, vratio njihov novac.

[4] Naravno oni su takvi i u miru, dakle ta plemenita svojstva iskreni vjernici i čestiti ljudi gaje u svim situacijama.

[5] Kur'an, 22:39-41

[6] Govor o detaljima Poslanikova života i djela zahtijeva mnogo više znanja o tefsiru, hadisu, islamskoj historiji i arapskom jeziku nego što ga mi imamo, kao i mnogo više istraživačkog truda u iščitavanju i prevođenju mnogih knjiga nego što ga mi možemo učiniti. Zbog toga je ovo kazivanje ograničeno samo na one najvažnije događaje iz Muhammedova, alejhisselam, života.

[7] Kibla je molitveni pravac svih muslimana.

[8] Tačan broj nije poznat. U literaturi se govori o 305, 313, 314, 317 ljudi ... Postoji i mišljenje o 375 ljudi, od kojih je njih oko 315 išlo na Bedr, a ostalih oko 60 ostalo da čuva Medinu. Zainteresovani mogu pronaći listu imena svih učesnika bitke na Bedru na ovom linku.

[9] I ovo je jedan od primjera izuzetne blagosti i dobrote Muhammeda, alejhisselam, jer koliko bi samo kraljeva (a Poslanik svakako nad svim iskrenim muslimanima ima vlast daleko, daleko jaču od kraljevske) kaznilo ''drskog'' vojnika koji javno kralju ukazuje na njegove taktičke propuste?! Muhammed, alejhisselam, međutim bez imalo ljutnje potpunosti prihvata savjet svoga vojnika. To je taj predivni moral Vjerovjesnikov što je i Kur'anom ovjekovječen: ... ti si (Muhammede), zaista, najljepše ćudi (68:4).

[10] Neposredno prije same bitke na Bedru, kad su dvije vojske već stajale jedna nasuprot druge, Utbe je pokušao da Kurejšije ubijedi da odustanu od borbe s obzirom da je karavana već bila u sigurnosti. Na to ga je Ebu Džehl pred svima optužio da je kukavica i da se boji pogibije, bilo svoje, bilo svoga sina Ebu Huzejfe koji je kao jedan od muslimana stajao na suprotnoj strani bojnog polja.

[11] Već smo ranije govorili o slučaju Umejje koji je bio Bilalov vlasnik u Meki i koji ga je, kada je Bilal prihvatio islam, surovo mučio držeći ga dugo vremena na žestokom suncu sa velikim i teškim kamenom na prsima. Bilal je spašen tako što ga je za iznimno veliki iznos od Umejje otkupio Ebu Bekr, i nakon toga ga oslobodio.

[12] Ebu Bekr Siradžuddin (Martin Lings), ''Muhammed, njegov život zasnovan na najranijim izvorima'', str. 167., odnosno na str. 186. u Ljiljanovom izdanju.

[13] Ebu Bekr Siradžuddin (Martin Lings), ''Muhammed, njegov život zasnovan na najranijim izvorima'', str. 168., odnosno na str. 187. u Ljiljanovom izdanju.

[14] Kao što smo i ranije rekli, zna se da je Rukajja bila vjerena za Ebu Lehebova sina Utbu, a Ummu Kulsum za Utejbu, ali nam nije poznato da li su se njih dvije i za njih udale prije nego su Ebu Leheb i njegova žena natjerali svoje sinove da sve to razvale.

[15] Poznate su predaje o izuzetnoj fizičkoj ljepoti hazreti Osmana i hazreti Rukajje.

[16] Zna se da je Muhammed, alejhisselam, nastojao klanjati dženazu svakom svom ashabu. Poznat je slučaj kad je umrla jedna siromašna žena koja je čistila Džamiju. Da li zbog toga što je Poslanik bio odsutan ili iz nekog drugog razloga, to dragi Allah najbolje zna, ali se uglavnom desilo da je ona bila ukopana a da joj Muhammed, alejhisselam, nije klanjao dženazu, niti je bio obaviješten o njenoj smrti. Međutim, on je primijetio da je više nema u Džamiji i pitao je za nju. Kada su mu rekli, uputio je kritiku zbog toga što mu to nije rečeno i zatražio da mu pokažu njezin mezar da bi joj potom tamo klanjao drugu dženazu. Sljedstveno tome mi nemamo nikakve sumnje u to da je Muhammed, alejhisselam, naknadno klanjao dženazu svojoj miloj kćeri Rukajji. No, pošto je ovo samo rezultat našeg rezonovanja, a samo je dragi Allah Onaj koji može nešto apsolutno tvrditi, mi opet kažemo da dragi Allah najbolje zna.

[17] Ebu Bekr Siradžuddin (Martin Lings), ''Muhammed, njegov život zasnovan na najranijim izvorima'', str. 171-172., odnosno na str. 191. u Ljiljanovom izdanju.

[18] Ebu Bekr Siradžuddin (Martin Lings), ''Muhammed, njegov život zasnovan na najranijim izvorima'', str. 174., odnosno na str. 193-194. u Ljiljanovom izdanju.

[19] Ebu Bekr Siradžuddin (Martin Lings), ''Muhammed, njegov život zasnovan na najranijim izvorima'', str. 174-175., odnosno na str. 194-195. u Ljiljanovom izdanju.

Ocjena: 

Kazivanje o Muhammedu, alejhisselam, (XI dio): Uhud

Autor(i): 

 

Izdajstvo

 

Židovi u Medini nikada nisu istinski prihvatili Muhammeda, alejhisselam, kao Božijeg poslanika[1] i radi toga prema njemu nisu nikada gajili bilo kakvih duhovnih osjećaja, čak ni po osnovu monoteizma i zajedničkog korjena u Ibrahimovoj, alejhisselam, vjeri, već su s njim gradili odnose samo na političkoj razini, nikada nemajući svijesti o tome da su im obaveze prema njemu naređene od dragoga Boga. Zbog toga su Židovi sve svoje obaveze iz ugovorâ koje su zaključili sa Muhammedom, alejhisselam, posmatrali samo u političkom smislu, odnosno isključivo u svjetlu njihovih ovosvjetskih interesa, pa kad bi procijenili da im to odgovara, poštivali su ih, a ako bi osjetili da im to ne odgovara, onda bi ih kršili. 

Posebno je tragično saznanje da su Židovi u svojim srcima znali da je Muhammed, alejhisselam, uistinu odaslan od dragog Boga[2] i još uz to imali očevidne i jasne dokaze u svojim svetim tekstovima,[3] ali ga ipak nisu htjeli prihvatiti i slijediti, i to isključivo iz čiste zavisti. Oni kao da su htjeli, neuzubillah, prisiliti dragog Boga da odustane od poslanika iz redova Arapa i da onda ponovo odabere nekog od njih za poslanika. Mi, naravno, nipošto ne tvrdimo da su oni baš to htjeli, ali njihovo ponašanje nekako kao da upućuje na takav zaključak, a dragi Allah najbolje zna. U svakom slučaju, iz ajeta Kur'ana se sasvim jasno vidi kako su Židovi svjesno odbacivali očevidne dokaze, svjesno odbijali povjerovati u ono što su u vlastitim srcima jasno prepoznavali kao istinu, svjesno sakrivali istinu i nastojali od nje odvratiti one koji su povjerovali i na razne načine nastojali omalovažiti riječi istine i njene sljedbenike, i to sve samo iz zavisti i mržnje:

O sljedbenici Knjige, zašto u Allahove dokaze ne vjerujete, a da su istina, dobro znate? O sljedbenici Knjige, zašto istinu neistinom zamračujete i svjesno istinu krijete? Neki sljedbenici Knjige govore: "Pokažite da i vi vjerujete u ono što se objavljuje vjernicima, i to na početku dana, a pri kraju dana to porecite ne bi li i oni svoju vjeru napustili. I nemojte priznati nikom, osim istovjernicima vašim da i nekom drugom može biti dato nesto slično onome što je vama dato, ili da će vas oni pred Gospodarom vašim pobijediti." Reci: "Pravo uputstvo je jedino Allahovo uputstvo!" Reci: "Blagodat je samo u Allahovoj ruci, On je daruje kome hoće." A Allah je neizmjerno dobar i zna sve. (3:70-73)

Reci: "O sljedbenici Knjige, zašto u Allahove dokaze ne vjerujete kada je Allah svjedok svega što radite?" Reci: "O sljedbenici Knjige, zašto onoga koji vjeruje od Allahove vjere odvraćate, nastojeći da je krivom prikažete, a znate da je istinita? A Allah motri na ono što radite!" O vjernici, ako se budete pokoravali nekim od onih kojima je data Knjiga, oni će vas, nakon što ste prihvatili pravu vjeru, ponovo vratiti u nevjernike. (3:98-100)

A kada im (Židovima) Knjiga od Allaha (Kur'an) dolazi, koja priznaje kao istinitu Knjigu koju imaju oni (Tevrat zajedno sa Zeburom), a još ranije su pomoć protiv mnogobožaca molili, i kada im dolazi ono što im je poznato, oni u to neće da vjeruju, i neka zato stigne nevjernike Allahovo prokletstvo!

Jadno je to za što su se prodali: da ne vjeruju u ono što Allah objavljuje, samo iz zlobe što Allah, od dobrote Svoje, šalje Objavu onome kome On hoće od robova Svojih; i navukli su na sebe gnjev za gnjevom, a nevjernike čeka sramna patnja. A kada im se kaže: "Vjerujte u ono što Allah objavljuje!"; odgovaraju: "Mi vjerujemo samo u ono što je nama objavljeno" i neće da vjeruju u ono što se poslije objavljuje, a to je istina koja potvrđuje da je istinito ono što oni imaju. Reci: "Pa zašto ste još davno neke Allahove vjerovjesnike ubili, ako ste vjernici bili?

I Musa vam je jasne dokaze bio donio, pa ste, ipak, u odsutnosti njegovoj sebi nepravdu nanoseći, tele (zlatno tele na Sinaju) prihvatili." I kada smo od vas vaš zavjet primili, i brdo iznad vas podigli: "Ozbiljno prihvatite ono što vam dajemo i budite poslušni!"; oni su odgovorili: "Čujemo, ali poslušati nećemo!" - srca njihova su, zbog nevjerovanja njihova, još bila nadojena teletom.

Reci: "Ružno je to na što vas vjerovanje vaše navodi, ako ste uopće vjernici." Reci: "Ako je u Allaha Džennet osiguran samo za vas, a ne i za ostali svijet, onda vi smrt zaželite, ako istinu govorite." A neće je nikada zaželjeti zbog onoga što čine! A Allah dobro zna nevjernike. I naći ćeš ih, sigurno, da više žude za životom od svih ostalih ljudi, čak i od mnogobožaca; svaki bi volio poživjeti hiljadu godina, mada ga to, i kada bi toliko živio, ne bi od patnje udaljilo! A Allah dobro vidi ono što oni rade.

Reci: "Ko je neprijatelj Džibrilu?; a on, Allahovom voljom, tebi stavlja na srce Kur'an, koji potvrđuje da su i prijašnje objave istinite, kao putokaz i radosnu vijest vjernicima." Ko je neprijatelj Allahu i melekima Njegovim i poslanicima Njegovim i Džibrilu i Mikailu, pa Allah je, doista, neprijatelj onima koji neće da vjeruju.

A Mi tebi jasne dokaze objavljujemo i jedino nevjernici neće u njih da vjeruju. Zar svaki put kada neku obavezu preuzmu, neki od njih je odbace jer većina njih ne vjeruje. A kada im je poslanik od Allaha došao, potvrđujući da je istinito ono što već imaju, mnogi od onih kojima je Knjiga dana za leđa svoja Allahovu Knjigu odbacuju, kao da ne znaju (2:89-101)

Ne vole oni koji ne vjeruju, ni sljedbenici Knjige ni mnogobošci, da se vama od Gospodara vašeg bilo kakvo dobro objavi. A Allah milost Svoju daruje kome On hoće; Allah je neizmjerno dobar. (2:105)

Dakle, Židovi, iako istinu znadoše:

O sljedbenici Knjige, zašto u Allahove dokaze ne vjerujete, a da su istina, dobro znate? O sljedbenici Knjige, zašto istinu neistinom zamračujete i svjesno istinu krijete? (3:70, 71);

oni je svjesno iz zlobe odbaciše, zavidni što je Objava data drugome mimo njih:

Jadno je to za što su se prodali: da ne vjeruju u ono što Allah objavljuje, samo iz zlobe što Allah, od dobrote Svoje, šalje Objavu onome kome On hoće od robova Svojih. (2:90)

A kad jednom istinu odbaciše onda više nemaše nikakvih duhovnih osjećaja prema Allahovom izaslaniku koji je donosi i svoj odnos prema njemu počeše promatrati isključivo kroz prizmu vlastitih interesa.

A kako Židovi sasvim ubijeđeni biše da im je, zbog porijekla u odabranom narodu, Džennet na ahiretu automatski osiguran:

Reci: "Ako je u Allaha Džennet osiguran samo za vas, a ne i za ostali svijet, onda vi smrt zaželite, ako istinu govorite." (2:94);

oni i svu preokupaciju u ovom životu sa ahireta preusmjeriše ka dunjaluku:

I naći ćeš ih, sigurno, da više žude za životom od svih ostalih ljudi, čak i od mnogobožaca; svaki bi volio poživjeti hiljadu godina. (2:96).

U konačnici, izgleda na ovaj način, Židovi zaključiše kako je za njihove interese bolje da Arapi ostanu u mraku zablude i mnogoboštva zato što ih to udaljava od dragoga Boga, a time automatski i od mogućnosti da, kao Njegovi miljenici, dobiju pomoć, snagu i šansu za napredak. Židovi zaključiše i to da je za njih veoma korisno da Arapi budu razjedinjeni i posvađani, jer im tada židovsko savezništvo postaje iznimno značajan faktor kojim ih se onda može i ucjenjivati.

Dakle, Židovi generalno prosudiše da je njihov boljitak samo u arapskom nazatku i dekadenci, a budući da Muhammed, alejhisselam, nosi svjetlost upute, spasa i svekolikog napretka svim svojim sljedbenicima, oni shvatiše da moraju od njega odvojiti što veći broj svojih arapskih susjeda tako što će ih pomutiti u njihovom vjerovanju:

Neki sljedbenici Knjige govore: "Pokažite da i vi vjerujete u ono što se objavljuje vjernicima, i to na početku dana, a pri kraju dana to porecite ne bi li i oni svoju vjeru napustili. I nemojte priznati nikom, osim istovjernicima vašim da i nekom drugom može biti dato nesto slično onome što je vama dato (3:72,73)

U ovom smislu medinski Židovi većinom počeše mrziti da muslimani postignu bilo kakvo dobro i u tome nađoše zajednički interes sa mnogobošcima:

Ne vole oni koji ne vjeruju, ni sljedbenici Knjige ni mnogobošci, da se vama od Gospodara vašeg bilo kakvo dobro objavi. (2:105)

O vjernici, za prisne prijatelje uzimajte samo svoje, ostali vam samo propast žele: jedva čekaju da muka dopadnete, mržnja izbija iz njihovih usta, a još je gore ono što kriju njihova prsa. Mi vam iznosimo dokaze, ako pameti imate. Vi njih volite, a oni vas ne vole, a vi vjerujete u sve Knjige. Kad vas sretnu, govore: "Vjerujemo!"; a čim se nađu nasamo, od srdžbe prema vama grizu vrhove prstiju svojih. Reci: "Umrite od muke!" Allahu su, zaista, dobro poznate misli svačije. Ako kakvo dobro dočekate, to ih ozlojedi, a zadesi li vas kakva nevolja, obraduju joj se. I ako budete trpjeli i ono što vam se zabranjuje izbjegavali, njihovo lukavstvo vam neće nimalo nauditi. Allah, zaista, dobro zna ono što oni rade. (3:118-120)

Tako dođe do paradoksa da Židovi, koji se smatraše monoteistima, većinom odbaciše svoje istovjernike monoteiste, iako u svojim srcima jasno osjećaše da je čovjek koji ih predvodi uistinu Božiji vjerovjesnik i poslanik, a na drugoj strani počeše tražiti puteve veze, saradnje i savezništva sa mnogobošcima, iako dobro znadoše koliko je dragome Bogu mnogoboštvo mrsko!?

Židovi ovako, dragi Allah zna po koji put, opet okrenuše leđa jednom od Njegovih vjerovjesnika i tako izdadoše dragoga Boga ponovo iznevjerivši svoj drevni savez s Njim. Međutim, ovoga puta to izdajstvo dobi i dodatni oblik jer umjesto da, ako već neće da ga prihvate onda barem pomognu Božijeg vjerovjesnika protiv mnogobožaca, Židovi počeše sarađivati sa mnogobošcima protiv njega!?

Prosto je nevjerovatna tolika zaslijepljenost Židova u Medini koji smatraše da će im čak i otvoreno ''navijanje'' za mnogobošce u ratu protiv monoteista muslimana dragi Bog oprostiti kao ''mali nestašluk'' Njegovih miljenika iz odabranog naroda!?

Dragi Bog u Svojoj velikoj ljubavi prema potomcima Ishaka, alejhisselam, svakako bi spreman tolerisati, onoliko koliko On to hoće, židovsko odbijanje da prihvate Njegovog poslanika i prime islam, davši im mogućnost da žive u savezništvu sa muslimanima kroz ugovore koje su bili potpisali sa Muhammedom, alejhisselam, ali je to zahtijevalo da oni ostanu iskreni u svome monoteizmu, budu čestiti i poletni u dobročinstvu; i budu vjerni savezu sa muslimanima u zajedničkom frontu protiv mnogobožaca, poricatelja i raznih zločinaca u borbi na Allahovom putu, borbi da Njegova riječ bude gornja. Međutim, kako Židovi sve više počeše i ovo iznevjeravati putem davanja podrške mnogobošcima protiv monoteista, oni sve više postajahu bremeniti Božijom srdžbom i time sve više gubeći i one posljednje ostatke drevnog statusa Njegovog odabranog naroda, statusa koji je već odavno bio prešao na zajednicu sljedbenika Muhammeda, alejhisselam, (Ummet) za koje dragi Allah jasno kaže da su oni najbolji narod koji se ikada pojavio među Ademovim, alejhisselam, potomcima:

Vi ste narod najbolji od svih koji se ikada pojavio: tražite da se čine dobra djela, a od nevaljalih odvraćate, i u Allaha vjerujete. A kad bi sljedbenici Knjige ispravno vjerovali, bilo bi bolje za njih; ima ih i pravih vjernika, ali, većinom su nevjernici. Oni vam ne mogu nauditi, mogu vas samo vrijeđati; ako vas napadnu, daće se u bijeg i poslije im pomoći neće biti. Ma gdje se našli, biće poniženi, ako se ne stave pod Allahovu zaštitu i zaštitu muslimana, i zaslužiće Allahovu srdžbu i snaći će ih bijeda, zato što u Allahove dokaze ne vjeruju i što su, ni krive ni dužne, vjerovjesnike ubijali, i zato što protiv Boga ustaju i što u zlu svaku mjeru prekoračuju. (3:110-112)

Međutim, ajeti Kur'ana jasno kažu i to da se otpadanje židovske većine od Božije blizine i od pravoga puta nikako ne generalizuje na svakog njihovog pojedinca budući da među njima uvijek ima jedan broj čestitih vjernika koji se smjerno u tišini noći dragome Bogu mole i čitaju Njegove plemenite ajete:

Ali, nisu svi oni isti. Ima ispravnih sljedbenika Knjige koji po svu noć Allahove ajete čitaju i mole se; Oni u Allaha i u onaj svijet vjeruju i traže da se čine dobra djela, a od nevaljalih odvraćaju i jedva čekaju da učine kakvo dobročinstvo; oni su čestiti; bilo kakvo dobro da urade, biće za nj nagrađeni. A Allah dobro zna one koji se Njega boje. (3:113-115)

Koliko je nama poznato prvi sasvim vidljivi znak okretanja većine medinskih Židova prema mnogobošcima Kurejšijama bi činjenica da oni nakon bitke na Bedru nisu naročito ni pokušavali sakriti svoje golemo razočarenje i tugu zbog poraza mnogobožaca, a Ka'b ibn Ešref, bogati i veoma ugledni pripadnik plemena Benu Nadir je, čim saznade za ishod bitke, odmah otišao u Meku da sokoli Kurejšije na ponovni napad. Pošto bijaše pjesnik na dobrom glasu, Ka'b je koristio svoj talenat da lobira među Kurejšijama da oni što prije organiziraju osvetnički pohod na Medinu. U tom smislu on je sastavljao pjesme u kojima je isticao vrline Ebu Džehla, Utbe i ostalih mekanskih uglednika ubijenih na Bedru te zdušno pozivao na osvetu zbog njihove smrti. Muhammed, alejhisselam, bijaše informisan o izdajničkom i urotničkom ponašanju Ka'b ibn Ešrefa, ali protiv njega u to vrijeme ništa nije poduzimao, budući da je za muslimane tada daleko veća opasnost bila u očevidno narastajućoj mržnji i vjerolomstvu moćnog židovskog plemena Benu Kajnuka koje je bilo naseljeno u samom gradu, u južnim predgrađima Medine.

 

 Benu Kajnuka

 

Narastajuća netrpeljivost židovskog plemena Benu Kajnuka prema muslimanima sve se više osjećala, a i Abdullah ibn Selam je Muhammedu, alejhisselam, redovno donosio zabrinjavajuće vijesti o onome što se dešava među njegovim saplemenicima. S obzirom da je Abdullah zbog svoga ranijeg položaja i ugleda među svojim saplemenicima svakako bio veoma dobro informisan o njima i njihovom djelovanju, njegove obavijesti o izdaji i mržnji plemena Benu Kajnuka su imale težinu neporecive ozbiljnosti.

Muhammeda, alejhisselam, Objava je već bila uputila da u slučaju kad se osvjedoči u vjerolomstvo nekog naroda i on ima pravo raskinuti ugovor s njima i zaprijetiti im ratom nebi li se opametili i dragocijenu pouku izvukli:

Čim primijetiš vjerolomstvo nekog plemena, i ti njemu isto tako otkaži ugovor - Allah uistinu ne voli vjerolomnike. (8:58)

I protiv njih pripremite koliko god možete snage i konja za boj, da biste time zaplašili Allahove i vaše neprijatelje, i druge osim njih, vi ih ne poznajete Allah ih zna. Sve što na Allahovom putu potrošite naknađeno će vam biti, neće vam se nepravda učiniti. (8:60)

Ali i da nikako ne treba žuriti s borbom sve dok su oni skloni miru i rješavanju spora putem razgovora:

Ako oni budu skloni miru, budi i ti sklon i pouzdaj se u Allaha, jer On, uistinu, sve čuje i sve zna. (8:61)

Slijedeći ove preporuke Muhammed, alejhisselam, je odlučio obratiti se Židovima iz plemena Benu Kajnuka. Otišao je do njihovih mahala u južnom dijelu Medine i tamo se susreo s njihovim predstavnicima. Još jedanput ih je pozvao da razmisle o velikom čudu koje se desilo na Bedru i da prihvate islam, ili da se barem iskreno pridržavaju svojih obaveza iz ugovora koji su bili potpisani između dvije zajednice. Međutim, on dobi hladan odgovor da su oni daleko jači borci od Kurejšija i kako su kadri potpuno ga poraziti, tako da mu bi jasno da je samo pitanje dana kada će oni raskinuti ugovor i krenuti da svoje prijetnje uistinu i ostvare. Poslanik se na njihove otvorene prijetnje samo okrenu od njih i ode bez da je išta rekao i učinio, pa se njima učini kako su ga porazili u tom duelu i njihova uznositost i osjećaj nadmoći nad muslimanima samo dodatno porastoše. Napetost je tako rasla sve dok se nekoliko dana kasnije nije desio incident koji je pokrenuo lavinu događaja koji su se nizali, baš poput obaranja domina, jedan za drugim.

Židovi iz plemena Benu Kajnuka bijahu veoma vješti u obradi metala i mnoge svoje proizvode: oružje, nakit i razne druge metalne potrepštine nudili su na velikom trgovištu koje se nalazilo u blizini njihovih utvrđenih mahala. Nekoliko dana nakon Poslanikovog bezuspješnog pokušaja da se dogovori sa Benu Kajnuka, na tom trgovištu je neki židovski zlatar nasrnuo na čast neke muslimanke, koja je bila tu došla radi kupovine, skinuvši sa nje dio njene odjeće i tako je izloživši javnoj sramoti i poruzi. Tu se zadesio neki ensarija koji, vidjevši na kakav bestidan i nasilnički način Židovi maltretiraju bespomoćnu ženu, nasrnu na židovskog zlatara i u tuči koja je uslijedila ga usmrti. Na muslimana potom nasrnu grupa Židova i u nepravednoj borbi jednog protiv čitave grupe ga ubiše. 

Kad se za ovaj incident saznalo u Medini, porodica ubijenog muslimana poče pozivati na rat protiv Židova iz plemena Benu Kajnuka. Muhammed, alejhisselam, je, vjerujemo, bio raspoložen da se incident okonča mirnim putem, za šta je svakako bilo osnove s obzirom da je krv bila pala na obje strane, ali Židovi ne pokazaše nimalo volje za mirnim rješenjem. Oni su smatrali da je konačno bio došao povoljan trenutak da se obračunaju sa ''drskim pridošlicom iz Meke'', pa se podigoše na oružje i povukoše u svoje utvrde. Židovi su imali oko sedam stotina izuzetno dobro naoružanih boraca, a sasvim ozbiljno su računali i na pomoć svojih starih hazredžijskih saveznika Ibn Ubejja i Ubade ibn Samita i zato su se htjeli samo privremeno utvrditi u svom dijelu Medine, sve dok ne pristignu njihovi saveznici, nakon čega su mislili zajedno s njima napasti muslimane i onda ih, kako su to maštali, za sva vremena uništiti.

Međutim, Židovi Benu Kajnuka uopće nisu bili svjesni činjenice da su ensarije, svi do jednog, izuzimajući samo jedan relativno mali broj licemjera, potpuno odani Muhammedu, alejhisselam, tako da nije bilo nikakve šanse da se njihovi raniji hazredžijski saveznici u ovom sukobu stave na njihovu stranu. Istina, u nekim predanjima se navodi kako je Ibn Ubejj, njihov najvažniji saveznik, imao nekih razmišljanja o tome da vojno pomogne Benu Kajnuka, ali se i on na kraju morao pomiriti s tim da protiv Muhammeda, alejhisselam, nije u stanju pokrenuti niti jednog jedinog čovjeka.

Tako se desi da su Benu Kajnuka bili opkoljeni vojskom daleko jačom od njihove, a da im nikakve pomoći nije bilo na vidiku. Držali su se negdje oko dvije hefte nakon čega su se, kada postadoše definitivno uvjereni da im niko od Hazredžija neće doći u pomoć, predali. Kako im već ne mogaše vojno pomoći, Ibn Ubejj se založi za spas njihovih života i pri tome se na jedan krajnje drzak i nipodaštavajući način obraćao Poslaniku, čime je još jednom svima jasno pokazao svo svoje licemjerstvo. No, bez obzira na ovoliku drskost Ibn Ubejja, Muhammed, alejhisselam, odluči Židovima poštediti živote, ali je on bio i svjestan svoje obaveze da nipošto ne smije pleme Benu Kajnuka ostaviti nekažnjenim, s obzirom da je ajetima Kur'ana već bilo naređeno kako treba postupati sa onima koji bezočno krše potpisane sporazume:

... oni s kojima ti ugovore sklapaš, pa oni svaki put, ne bojeći se posljedica, krše ugovor svoj. Ako se u borbi s njima sukobiš, tako ih razjuri da se opamete oni koji su iza njih. (8:56,57)

U tom smislu Muhammed, alejhisselam, odluči da se Židovi iz plemena Benu Kajnuka zbog svoga izdajstva i neprijateljstva kazne tako što će biti protjerani iz Medine, a njihova imovina zaplijenjena kao ratni plijen.

Pleme Benu Kajnuka se prvo iseli kod svojih rođaka Židova iz Vadi l-Kura, a neko vrijeme nakon toga trajno se naseliše na područjima u blizini granice Sirije.

 

 Mubarek vjenčanja

 

U godini između Bedra i Uhuda u Medini su se desila tri vjenčanja, po svome značaju i posljedicama toliko znamenita, da bi ih se moglo nazvati mubarek vjenčanjima. Prvo o kojem govorimo jeste udaja Poslanikove najmlađe kćeri hazreti Fatime za hazreti Alija ibn Ebi Taliba, a ovaj plemeniti događaj je na iznimno lijep način opisan u sljedećem citatu:

... Fatima je bila najmlađa njegova kći, a u to vrijeme je imala oko dvadeset godina. U porodičnom krugu on je već govorio o Aliju kao najpogodnijem mužu za nju, ali zvanični ugovor još nije bio sačinjen. I Ebu Bekr i Omer su već tražili njenu ruku, ali ih Poslanik odbi, ne tako što im reče da ju je već obećao drugom, nego riječima da mora sačekati vrijeme koje je Nebo odredilo. I samo nekoliko sedmica nakon povratka sa Bedra, on posta uvjeren da je to vrijeme došlo i on tada uputi riječi ohrabrenja Aliju u želji da on zvanično zatraži njenu ruku. U početku je Ali oklijevao uslijed svoga izuzetnog siromaštva. Od oca nije naslijedio ništa jer je zakonom nove vjere bilo zabranjeno vjerniku da primi nasljedstvo od nevjernika. Međutim, on je već bio stekao skromnu kućicu blizu Džamije, a s obzirom da nije bilo sumnje u Poslanikove želje, on dozvoli da ga nagovore. Zvanični ugovor bijaše načinjen i nakon toga Poslanik zatraži da se napravi svadbena svečanost. Oni zaklaše ovna za kurban, a nekoliko ensarija donese darove u žitu.

Ebu Selema, rođak i mlade i mladoženje, silno je želio da bude od pomoći, pogotovo zato što je tako mnogo dugovao Alijevu ocu, koji mu je pružio zaštitu od Ebu Džehla i ostalih neprijateljski raspoloženih članova njegovog roda. I tako Umm Selema ode sa Aišom da spremi kuću za mladence i pripremi hranu. Iz korita rijeke su donijeli mehki pijesak i njim pokrili zemljani pod kuće. Krevet mladenaca je bila ovčija kožica pokrivena izblijedjelom, prugastom tkaninom iz Jemena. Jastuk su načinili od kože koju su napunili palminim vlaknima. Pred goste su uz glavno jelo iznijeli datule i smokve, a mješinu su napunili zaslađenom vodom. Svi su se složili da je ova svadbena gozba bila jedna od najljepših u Medini u to vrijeme.

Kada se Poslanik povukao, što je bio znak da gosti treba da ostave mlade same, on reče Aliju da ne prilazi svojoj ženi dok se on ne vrati, što je i učinio nakon što je otišao i posljednji gost. Umm Ejmen je još bila tu pomažući da se kuća pospremi nakon proslave. Poslanik je u svome životu imao mnogo posebnih veza u kojima nije sudjelovao niko osim njega i osobe koja je bila u pitanju. Takva je bila i veza sa Umm Ejmen. I kad zatraži dozvolu da uđe, upravo ona izađe na vrata. ''Gdje mi je brat?''; upita on. ''Neka ti moj otac i majka budu iskupljenje Božiji Vjerovjesniče'', reče ona. ''Ko ti je brat?'' ''Ebu Talibov sin Ali'', reče on. ''Kako ti on može biti brat'', u čudu će ona, ''kad si mu maločas dao kćer za ženu?'' ''Tako je kako ti kažem'', uzvrati Poslanik i zamoli je da mu donese malo vode, što ona i učini. On napuni usta vodom, pa ih isplaka i vodu vrati natrag u posudu. Potom dođe Ali i on mu naredi da sjedne preda nj. Zahvativši rukom, poprska ga po ramenima, grudima i rukama. Onda pozva Fatimu, te i ona dođe sve se spotičući o svoju dugačku haljinu u strahu i poštovanju prema ocu. On i nju poprska vodom kao i Alija, pa poče moliti da budu blagoslovljeni i oni i njihovo potomstvo.[4] ...[5]

Ostala dva mubarek vjenčanja u godini između Bedra i Uhuda voljom dragog Allaha bijahu uzročena jedinstvenim slijedom događaja, a sve je započelo smrću Omerovog zeta Hunejsa.

Hunejs je bio oženjen hazreti Omerovom kćerkom Hafsom, koja ostade hudovicom u dobi od osamnaest godina. Hafsa je bila žena izuzetne ljepote i plemenitog odgoja, a uz to je, poput njenog plemenitog oca, znala čitati i pisati. Omer je bio svjestan vrlina svoje kćeri, a mogao je i jasno vidjeti golemu tugu koju je Osman ibn Affan osjećao zbog smrti svoje žene hazreti Rukajje, pa je odlučio ponuditi Hafsinu ruku hazreti Osmanu. Međutim, Hafsi voljom dragog Allaha bijaše određena daleko ljepša bračna sudbina, pa Osman dade odgovor kako se trenutno ne misli ženiti. Omer bi rastužen zbog Osmanovog odbijanja, ali i riješen da svojoj plemenitoj kćeri nađe valjanog muža, pa se potom obrati Ebu Bekru sa istom ponudom. Ali i hazreti Ebu Bekr dade neodređen odgovor iz kojeg se jasno vidjelo da na lijep način i on želi odbiti Omerovu ponudu, tako da je hazreti Omer opet doživio razočarenje. Ojađen Omer se požali Muhammedu, alejhisselam, vjerovatno u nadi da će Poslanik svojim autoritetom navesti prije svega Osmana (jer je Omer znao da je Ebu Bekr veoma privržen svojoj tadašnjoj ženi i pretpostavljao da zato nije voljan oženiti još jednu ženu pored nje) da promijeni svoje mišljenje. ''Pokazat ću ti boljeg zeta od Osmana, a i njemu boljeg punca od tebe'', reče mu tada Poslanik i time razgali njegovo srce i dušu jer hazreti Omer shvati da je bolji zet za njega i bolji punac za Osmana upravo Muhammed, alejhisselam, koji kani oženiti njegovu kćer Hafsu, a Osmanu dati svoju jedinu preostalu neudatu kćer Ummu Kulsum za ženu. Tek tada Omer konačno shvati svu ljepotu kušnje koju je morao proći, a potom i suzdržanost Ebu Bekra na njegovu ponudu, kad mu ovaj reče da mu je Poslanik ranije povjerio, kao tajnu samo između njih dvojice, svoju namjeru da zatraži Hafsinu ruku.

Hazreti Osman svakako bijaše počašćen tako plemenitom i dragocijenom ponudom, a vjerovatno i u takvom emocionalnom stanju da je sličnom ljubavlju kao i hazreti Rukajju, jedino mogao voljeti njezinu sestru hazreti Ummu Kulsum. Iz svih ovih razloga Osman ne pokaza suzdržanost kao u slučaju ranije Omerove ponude, već on radosno prihvati ruku hazreti Umme Kulsum i tako posta nositelj jedinstvene časti dvostrukog zeta Resulullaha, Muhammeda, alejhisselam, časti koja ga u historiji obilježi kao ''Zu Nurejna (Nositelja dvije svjetlosti)'', čovjeka koji uživa jedinstvenu blagodat dvije svjetlosti koje blistaju od dvije mubarek Poslanikove kćeri.

Prvo je obavljeno mubarek vjenčanje hazreti Osmana i hazreti Umme Kulsum, a po isteku četiri Šerijatom propisana mjeseca nakon Hunejsove smrti, i mubarek vjenčanje Hafse i Resulullaha, Muhammeda, alejhisselam. Hazreti Hafsa bijaše srdačno prihvaćena i od hazreti Aiše, koja je bila radosna što su njih dvije bliskih godina starosti pa tako mogu podijeliti mnogo zajedničkih interesovanja, a svakako i od hazreti Sevde koja ih je obje u svojoj mu'minskoj plemenitosti na neki način doživljavala poput voljenih mlađih sestara.

Mnoge značajne plemenite pouke za sve nas skupa leže u ovim mubarek brakovima, a jedna od njih nam pokazuje da su velike duhovne vrijednote i bliskost dragome Allahu često vezani za naporan i skroman život na dunjaluku, i da duhovna opskrba ima daleko veći značaj od materijalne. Naime, već smo kazali da je Ali ibn Ebi Talib u vrijeme kad je oženio Fatimu bio iznimno siromašan, tako da su njih oboje morali naporno raditi kako bi došli do svoje nafake i popravili svoje imovinsko stanje. On je u to doba zarađivao nešto novca noseći vodu, a ona meljući kukuruz. Jednoga dana oni se požališe jedno drugom na napore koje su osjećali i odlučiše zatražiti od Muhammeda, alejhisselam, da im pokloni nekog od svoje posluge da im pomogne. Prvo mu je otišla hazreti Fatima, ali iz osjećaja velikog poštovanja i stida, ona ništa ne pomenu svom ocu već mu samo uputi selame. Nakon toga njih oboje odoše do Poslanika i izložiše mu svoju molbu. Međutim, u to doba malobrojna posluga Muhammedovog, alejhisselam, mubarek domaćinstva bi prezaposlena oko opskrbe ''ljudi sa sofe'',[6] tako da on za njih dvoje, znajući kako je u tim trenucima materijalna oskudica ljudi sofe ipak bila izraženija, ne mogaše izaći slobodnog čovjeka i udovoljiti njihovoj želji. Iste noći Ali i Fatima začuše Poslanikov glas koji traži dopuštenje da uđe unutra i radosno ga primiše. Muhammed, alejhisselam, im tada podari duhovnu dragocijenost vrijednosti neuporedivo značajnije od onoga što su proteklog dana od njega tražili, poučivši ih da nakon svakog namaza i pred spavanje sistematski uče: ''Subhanallah (slavljen neka je Allah)'', ''Elhamdulillah (hvala neka je Allahu)'' i ''Allahu ekber'' (Allah je najveći)'', što, milošću dragog Allaha, postade sunnet svim generacijama muslimana sve do Sudnjeg Dana.

Tako Ali i Fatima dobiše duhovnu dragocijenost neprocijenjive vrijednosti, a uskoro se i njihovo materijalno stanje osjetno popravi kad preseliše u novu kuću u neposrednoj blizini Poslanikovog mubarek doma. Muhammed, alejhisselam, je, i pored toga što Alijeva kuća ne bi daleko od njegove džamije, ipak u svom srcu osjećao želju da mu zet i kćerka budu u direktnom susjedstvu. Tu želju je uočio ensarija Haris iz Hazredža i dao mu svoju kuću koja se nalazila odmah do njegove na poklon. Muhammed, alejhisselam, je prihvatio ovaj dar i u tu kuću doselio svoju kćer i zeta da žive u njegovoj blizini.

Poslanik se izuzetno radovao, kako zbog ovako plemenitog dobročinstva Harisovog, tako i zbog svakog drugog dobrog djela koje bi se načinilo u Medini, ali mu jedan događaj dade istovremeno i veliku radost i tugu.

Jednog dana Muhammedu, alejhisselam, dođe neko siroče i reče da je ono vlasnik jedne palme koja inače izuzetno dobro rađa, ali da mu je ta palma nepravedno otuđena od strane njegovog staratelja Evsije Ebu Lubabe, čovjeka kojeg je Poslanik inače veoma cijenio. Kada se Ebu Lubaba odazvao na poziv, on reče da je sporno drvo u njegovom vlasništvu i da je siroče, u svojoj posebnoj ljubavi koju je osjećalo prema palmi, umislilo da mu je ona u svojini. Ustanovilo se da Ebu Lubaba zaista govori istinu i zato Resulullah, Muhammed, alejhisselam, pravedno presudi u njegovu korist. Međutim, iako su pravda i istina bile na Ebu Lubabinoj strani, Poslanik primijeti kako je ova presuda jako rastužila siroče koje je, bez ikakve nevaljale namjere, tu palmu oduvijek smatralo svojom i on osjeti tihi zov svoga srca koje je osjećalo kako je izuzetno veliko dobročinstvo u tome da se ta palma pokloni siročetu. Zato on zatraži od Ebu Lubabe da njemu pokloni palmu sa očevidnom namjerom da je potom pokloni tom siročetu. Međutim, Ebu Lubaba, vjerovatno zbog osjećanja lične povrijeđenosti nepravednom optužbom, a dragi Allah najbolje zna zašto, ne mogaše prepoznati šansu za izuzetno dobročinstvo i zato odbi taj prijedlog. On u tim trenucima bijaše toliko zaslijepljen vlastitom tvrdokornošću da čak odbi i direktnu Muhammedovu, alejhisselam, preporuku da palmu pokloni siročetu čime će, ako dragi Bog da, istu takvu steći u Džennetu. Svemu tome prisustvovaše ashab Sabit ibn Dahdaha koji prepozna šansu da se jako umili dragome Allahu, te on dade Ebu Lubabi čitav palminjak u zamjenu za samo tu jednu palmu koju potom pokloni siročetu. Dijete tako dobi željenu palmu, a i Poslanik bijaše neizmjerno sretan zbog Sabita, ali ujedno i veoma rastužen zbog Ebu Lubabe.

 

 Opasnost iz Nedžda

 

Pobjeda na Bedru i stalni proces daljnjeg rasta Poslanikove vojne snage nakon nje, snažno su uticali na mnoga arapska plemena koja su obitavala na prostorima zapadno od Medine, između njezine teritorije i obale Crvenog mora, tako da su oni zaključili čvrste sporazume sa Muhammedom, alejhisselam. Nije nam u ovom trenutku poznato da li su sva ova plemena ujedno i primila islam, ali je u svakom slučaju za očekivati da je veliki broj njih primio islam. No, bez obzira na to jesu li u tom vremenu masovno primili islam ili ne, oni svakako bijahu voljni biti iskrenim saveznicima Muhammedovim, alejhisselam, i čvrsto se držati svih odredbi zaključenih ugovora.

Tako su muslimani nakon Bedra imali potpunu kontrolu nad sjevernim putem iz Meke ka Siriji i Kurejšije tuda uopće nisu mogli slati svoje karavane. Jasno je koliki je to bio udarac za njih i to tamo gdje bijahu najosjetljiviji: po njihovim finansijama. Osim toga, Kurejšije su, uz veoma snažna osjećanja srždbe i sramote zbog katastrofe koja se na njih obrušila na Bedru, svakako žudili za osvetom i povratom svoga ugleda kod Arapa. Upravo na tu kartu je za svoga boravka u Meki igrao Ka'b ibn Ešref, kada je kontinuirano svojom poezijom nastojao ohrabrivati i poticati Kurejšije da zajedno sa svojim saveznicima okupe snažnu vojsku i organiziraju žestok napad na Medinu kako bi potpuno uništili muslimane i ubili Muhammeda, alejhisselam. No, i pored nastojanja Ka'bovih, Kurejšije nikako nisu htjeli da stvari požuruju jer su svoj pohod željeli veoma dobro pripremiti, a za to im je trebalo vremena. Uvjerivši se kako je samo pitanje vremena kada će se desiti taj željno iščekivani napad, Ka'b ibn Ešref se vrati u svoju tvrđavu nedaleko od rubova Medine, vjerovatno u želji da navede Benu Nadirije da se okrenu protiv Muhammeda, alejhisselam.

Nakon gubitka sjevernog karavanskog puta obalom Crvenog mora za Siriju, Kurejšije su bili prisiljeni svoje karavane prema području Sredozemlja slati jedinim putem koji im bijaše preostao, sjeveroistočnim putem prema Iraku preko velike ravnice Nedžd koja se prostire istočno od Hidžaza. Dobro znajući da bi gubitak i ovog puta za njihovu trgovinu bio smrtna presuda, Kurejšije nisu žalili ni novaca ni truda da učvrste svoje tradicionalno savezništvo sa plemenima Benu Sulejm i Benu Gatafan koja su živjela u Nedždu i da ih nagovaraju da upadaju na istočne dijelove medinske teritorije radi pljačke kad god bi one bile slabije branjene.

Resulullah, Muhammed, alejhisselam, bijaše svjestan ove opasnosti iz Nedžda pa je, bivši Allahovom milošću svaki put prethodno upozoren, uspio preduhitriti tri napada iz tog pravca, dva od Sulejmija i jedan od Gatafanija. Muhammed, alejhisselam, je sa vojskom mudžahida u sva tri navrata krenuo prema njima čak i prije nego bi se oni uspjeli valjano sakupiti, pa bi beduini pobjegli glavom bez obzira. Naročito bijaše uspješan pohod protiv gatafanijskih plemena Sa'leb i Muharib. Beduini su, nakon potpune propasti namjeravanog pljačkaškog pohoda, bježali prema svojim tvrđavama u brdima sjevernog Nedžda, a ovog puta ih Poslanik nije htio ostaviti nekažnjenim pa ih odluči pratiti. Vodič im bijaše jedan čovjek iz redova plemena Sa'leb koji je primio islam. Kada su stigli na teritoriju Muharibija iznenada se na njih sručio žestoki pljusak. Resulullah, Muhammed, alejhisselam, je skupa sa svojim drugovima pokisao ''do gole kože'', pa je, zbog svoga stida, odlučio da se malo od njih izdvoji kako bi u samoći osušio svoju odjeću. Objesio je svoja dva potpuno mokra ogrtača na jedno drvo da se osuše i, ostavši samo umotan oko stidnih mjesta, legao ispod tog drveta te ubrzo utonuo u san. Kad se probudi Muhammed, alejhisselam, ugleda iznad sebe čovjeka sa isukanom sabljom. Bijaše to niko drugi do starješina plemena Muharib koji se zvao Dusur. Stajao je iznad Poslanika sretan što ga je uhvatio na spavanju i oholo ga upita: ''Muhammede, ko te sad može od mene odbraniti?'' ''Allah će me od tebe odbraniti'', mirno mu je odgovorio Poslanik i istog trena se između njih dvojice pojavi Džibril koji odgurnu Dusura. Dusuru od silnog straha sablja ispade iz ruke, a Muhammed, alejhisselam, je prihvati. Tada Džibril u trenu nestade i Dusuru bi jasno da je to bio melek. Tada mu dragi Allah uputom prosvijetli srce i Dusur, kada ga Muhammed, alejhisselam, upita: ''Ko će sada tebe odbraniti od mene?''; spremno izgovori šehadet. Radosni Poslanik mu tada vrati njegovu sablju što Dusura duboko dirnu. Obojica su otišli u muslimanski logor gdje Dusur bi poučen islamu i potom ode do svoga naroda da ga poziva u islam. S obzirom da on bijaše poglavar svoga plemena to se moglo nadati prelasku na islam značajnog broja pripadnika Gatafanijskog plemena Muharib. Tako ovaj pohod bijaše iznimno uspješan jer, osim što su pljačkaške namjere neprijatelja bile osujećene, jedan od njegovih poglavara postade muslimanom, što je moglo garantovati da to pleme ubuduće više neće napadati muslimane, a i nada da će mnogi od njih primiti islam bijaše značajna. U međuvremenu Ka'b ibn Ešref je prešao granicu sa koje mu više ne bijaše povratka niti spasenja. Naime, još od samog početka svoga djelovanja protiv muslimana, on se nije ograničio samo na pisanje pjesama veličanja Kurejšija i podsticanja na osvetu, već je u mnogim svojim pjesmama na krajnje vulgaran način vrijeđao Poslanika i ostale muslimane i ne sanjajući da time automatski vrijeđa i dragoga Boga, a iz ajeta Kur'ana:

Allah i meleki Njegovi blagosilju Vjerovjesnika. O vjernici, blagosiljajte ga i vi i šaljite mu pozdrav! One koji Allaha i Poslanika Njegova budu vrijeđali Allah će i na ovome i na onome svijetu prokleti, i sramnu im patnju pripremiti. (33:56-57);

sasvim je jasno da je bezočno vrijeđanje Muhammeda, alejhisselam, jedan izuzetno težak grijeh na čijeg počinioca, ako u njemu ustraje i ne pokaje se sve do isteka roka koji mu je dragi Allah odredio, pada Allahova srdžba i kazna na oba svijeta:

A onoga ko se bude protiv Allaha i Poslanika Njegova dizao i preko granica Njegovih propisa prelazio On će u vatru baciti, u kojoj će vječno ostati; njega čeka sramna patnja. (4:14)

Kazna za one koji protiv Allaha i Poslanika Njegova vojuju i koji nered na Zemlji čine jeste: da budu ubijeni, ili razapeti, ili da im se unakrst ruke i noge odsijeku ili da se iz zemlje prognaju. To im je poniženje na ovome svijetu, a na onome svijetu čeka ih patnja velika, ali ne i za one koji se pokaju prije nego što ih se domognete! I znajte da Allah prašta i da je milostiv. (5:33,34)

Kako Ka'b ibn Ešref nije ni pomišljao makar malo obuzdati svoj otrovni jezik kojim je, s obzirom na veliki uticaj riječi vještog pjesnika na ljudsko srce,[7] objektivno mogao zavesti i u propast odvesti mnoge lahkovjerne ljude, on postade moćni šejtanov govornik kojeg se neizostavno moralo ukloniti. Tako Resulullah, Muhammed, alejhisselam, odmah nakon povratka iz Nedžda, uputi dragom Allahu dovu protiv Ka'ba i njegovog otrovnog jezika. Dragi Allah se odazva toj dovi Svojega miljenika i poslanika, okončavši na taj način rok u kojem je Ka'b imao šansu za popravak i pokajanje. Uskoro su se na Muhammedov, alejhisselam, poziv odazvala peterica muslimana dobrovoljaca spremnih da odu u Ka'bovu tvrđavu i tamo ga ubiju. Međutim, brinulo ih je to što nisu mogli naći drugog načina da izvrše svoju zadaću osim pomoću laži i prevare, pa su otišli do Poslanika da mu kažu na koji način namjeravaju da postupe i zatraže od njega savjet. Muhammed, alejhisselam, im je objasnio da je Ka'b svojim otvorenim stavljanjem na stranu mekanskih mnogobošaca i njihovim stalnim podsticanjem na rat protiv muslimana, u stvari objavio rat Muhammedu, alejhisselam, a time ujedno i dragom Allahu, te da zato i u ovom slučaju važi opće pravilo džihada po kom je dozvoljeno, čak i naređeno, lagati neprijatelja i služiti se varkom protiv njega.[8] Tako su peterica ensarija jedne noći otišla do Ka'bove utvrde i, iskoristivši svoje ranije prisne veze sa njim, uspjeli da ga prevarom izmame izvan zidina i potom ubiju. Sva peterica su uspjeli da pobjegnu razjarenim Židovima, ali je jedan od njih bio lakše ranjen, i to ne od strane Židova već od svojih drugova koji su ga, ciljajući u tami Ka'ba, nehotice povrijedili. Kad su stigli do Poslanika, on je svojom mubarek rukom potrao ranjenika po mjestima gdje su mu bile povrede i on je odmah ozdravio.

Ubrzo je Muhammedu, alejhisselam, stigla delegacija Židova iz plemena Benu Nadir da mu se požale zbog, kako su to oni smatrali, podlog i nezasluženog ubistva jednog od njihovih starješina. Njihovi osjećaji su bili pomiješani: istovremeno su bili veoma razjareni zbog pogibije njihovog junaka, ali i od velikog straha gotovo uspaničeni, dok je u srcima većine od njih bila ista ona mržnja i neprijateljstvo koju je i Ka'b osjećao:

... U bijesu i panici, Židovi iz plemena Nadir odoše kod Poslanika žaleći se da je jedan od njihovih starješina podlo ubijen bez ikakva stvarnog razloga. Vjerovjesnik dobro znade da je većina njih prema islamu raspoložena neprijateljski onoliko koliko je bio i Ka'b, što on prihvati s velikim razočarenjem. Međutim, bilo je od ogromnoga značaja pokazati im da su neprijateljske misli podnošljive, ali da neprijateljska djela nisu. ''Da je ostao onakav kakvi su bili oni što su imali isto mišljenje'', rekao je on, ''nebi bio ubijen na prevaru. On nas je, međutim, vrijeđao i pisao stihove protiv nas. Niti jedan od vas ne može činiti ovo a da mu sablja ne presudi.'' [9] Potom je pozvao Beni Nadirije da sklope s njim poseban sporazum, uz onaj već postojeći, što su ovi i učinili. ...[10]

 

 Pohod na Uhud

 

Negdje krajem ljeta 2. godine po Hidžri (624. godine po Isau, alejhisselam) Kurejšije otpremiše u pravcu Iraka jednu izuzetno bogatu karavanu sa tovarom posuđa i poluga od srebra u vrijednosti od oko stotinu hiljada dirhema. Vijesti o ovoj karavani do Poslanika dođoše naizgled pukim slučajem, a u stvari odredbom dragoga Allaha, tako što je jedan od muslimana čuo nekoliko Židova (koji su imali informacije o toj karavani) kako o tome govore.[11] S obzirom da se karavana kretala preko Nedžda, područja Sulejmija i Gatafanija, Muhammed, alejhisselam, je svojom vjerovjesničkom pronicljivošću pravilno procijenio da je bolje na taj pohod poslati manju vojsku koja može lakše izmaći pogledima kurejšijskih saveznika i brže se kretati po njihovoj teritoriji. Zato je iz Medine poslao svega stotinu konjanika pod Zejdovim zapovjedništvom i rekao im da presretnu karavanu na nekom pogodnom mjestu u blizini Karade, jedne od glavnih oaza na ovom putu. Zejd je sa svojim drugovima uspio izmaći pogledima Sulejmija i Gatafanija i pronaći u području gdje mu je Poslanik rekao veoma pogodno mjesto za zasjedu. Kada je karavana naišla Kurejšije su bili potpuno iznenađeni njihovim snažnim napadom, pa su u panici i rasulu pobjegli bez ikakvog pružanja otpora. Tako se Zejd pobjedonosno vratio u Medinu sa cjelokupnom karavanom i nekoliko zarobljenika. Izuzetno bogati plijen bijaše podjeljen u skladu sa propisima dragoga Allaha: Resulullah, Muhammed, alejhisselam, uze za potrebe Bejtul-mala jednu petinu, a ostatak podijeli učesnicima ovog pohoda.

Poraz na Karadi je u Meki odjeknuo kao grom iz vedra neba. Bol zbog materijalnog gubitka još je više pojačavao strah da im sada i jedini preostali put ka sjeveru više nije siguran od muslimanske vojske iz Medine, pa tako Kurejšijama bi jasno da više ne mogu nimalo čekati i oni maksimalno ubrzaše pripreme za napad na Medinu koje su počele još od Bedra. Međutim, ipak im je trebalo za to još nekoliko mjeseci.

Dođe mjesec ramazan 3. godine po Hidžretu (625. godine po Isau, alejhisselam) u kojemu, na veliku radost čitave Medine, hazreti Fatima rodi svoje prvo dijete. Izgleda da najradosniji bijaše dječakov djed, Muhammed, alejhisselam, koji ga uze u svoje mubarek naručje, te mu prouči ezan na desno i ikamet na lijevo uho i onda mu dade ime Hasan.[12] Nekoliko dana kasnije bi i godišnjica bitke na Bedru, a negdje pred sam Bajram Poslaniku dođe glasnik koji je najvećom brzinom dojahao iz Meke[13] i donio mu zapečaćeno pismo od njegovog amidže Abbasa, za kojeg izgleda Kurejšije još nisu znali da je primio islam. U pismu ga je Abbas obavijestio da iz Meke u napad na Medinu kreće vojska od tri hiljade ljudi, od kojih je njih sedam stotina bilo opremljeno oklopima, a imali su i konjicu od dvije stotine grla. Vojskom je zapovjedao Ebu Sufjan. Među njima bijaše i izvijestan broj žena koje su pošle da bi ih kuražile na borbu.

Svi kurejšijski borci su žudjeli za pobjedom kako bi tako osvetili poraz na Bedru i povratili svoj ugled među Arapima, ali je jedan od njih razmišljao samo o tome kako da u bici pogodi jednog jedinog čovjeka. Zvao se Vahši i bijaše tamnoputi rob porijeklom iz Abisinije. Dobro poznavajući njegovu izuzetnu vještinu gađanja kopljem, njegov vlasnik Džubejr sin Mut'imov mu je bio obećao slobodu ako ubije Muhammedovog, alejhisselam, amidžu Hamzu. Džubejr, koji je ostao u Meki, na ovaj način željaše osvetiti svoga amidžu kojeg je hazreti Hamza ubio na Bedru. Hazreti Hamzi se željela osvetiti još jedna osoba, Hind žena Ebu Sufjanova kojoj je na Bedru Hamza ubio oca Utbu. Zato je i Hind obećala Vahšiju bogatu nagradu za ubistvo Hamzino.

Kada je u Medinu stiglo Abbasovo pismo kurejšijska vojska je već bila u pokretu,[14] tako da su muslimani imali jedva jednu heftu vremena za pripremu odbrane. Resulullah, Muhammed, alejhisselam, je odmah naredio da se svi stanovnici iz rubnih dijelova oaze, zajedno sa njihovom stokom, sklone u grad, kako bi se svi stanovnici oaze koncentrisali u središnjem gradskom djelu, gdje je bilo dosta utvrđenih kuća i oko koga je bilo izgrađeno nešto odbrambenih zidova. To je brzo obavljeno tako da niti jedan stanovnik oaze i niti jedna deva, konj, ovca ili koza nisu ostali izvan gradskih zidina. Takođe su bili obrani svi plodovi koje se stiglo obrati, ali je ipak jedan dio plodova ostao neobran.

Kada je kurejšijska vojska stigla do oaze ulogorili su se u ravnici u podnožju brda Uhud koje izdiže sjeverno od Medine. Kurejšije su svoj logor podigli na plodnom tlu gdje se nalazilo dosta medinskih zasada tako da je više od tri hiljade deva i dvije stotine konja pojelo sve plodove i sve zasade koji su se nalazili na čitavom području sjeverne Medine. Muhammed, alejhisselam, je poslao izvidnicu i ona mu je potvrdila Abbasove informacije o snazi kurejšijske vojske i obavijestila ga da, kako su oni mogli vidjeti, ne izgleda da oni namjeravaju napasti Medinu istog dana. Bez obzira na to u Medini su te noći postavljene mnoge straže, a četverica stražara su dežurali pred Poslanikovim vratima.

Muhammed, alejhisselam, je iste noći usnio san vidjevši sebe kako nosi neprobojni oklop i jaše na ovnu. Imao je u rukama sablju ali je vidio da je na jednom mjestu malo ulubljena. Takođe je vidio nekoliko krava za koje je znao da su njegove i vidio je kako ih kolju kao kurbane pred njegovim očima. Sljedećeg jutra je ashabima ispričao ovaj san i protumačio ga tako da neprobojni oklop predstavlja utvrde grada Medine, ulubljenje na njegovoj sablji je udarac koji će on lično morati pretrpiti, njegove krave koje se kolju za kurban su neki njegovi drugovi i bliske osobe koji će postati šehidi, a ovan je predvodnik neprijateljske konjice kojeg će muslimani ubiti.

Poslanik je ovaj san shvatio kao poruku od dragog Allaha, ali ne i Objavu,[15] pa je bio mišljenja da ne treba izlaziti izvan grada, već se treba unutra utvrditi i odatle se braniti ako dođe do napada. Ovo je bila jedna od rijetkih stvari gdje se Abdullah ibn Ubejj javno složio sa Muhammedom, alejhisselam, a takvog mišljenja su bili i mnogi stariji stanovnici Medine. Međutim, uzavreloj krvi mlađih ashaba takva taktika je izgledala isuviše pasivnom pa su oni predlagali da se izađe iz grada sa vojskom i suprostavi Kurejšijama na bojnom polju. Svoje stavove mlađi su argumentirali i podsjećanjem na Allahovu pomoć na Bedru kada je nesrazmjer u veličini bio još više izražen, naravno ne obraćajući se Muhammedu, alejhisselam, kojega apsolutno nije trebalo podsjećati na Allahovu pomoć mudžahidima pomoću koje su mnogo puta slabije vjerničke vojske pobjeđivale mnogo jače nevjerničke vojske, već se obraćajući starijima da ih ohrabre i podsjete. Također su mladi istakli i jedan značajan argument, a to je da ako bi muslimani dopustili Kurejšijama da bez ikakve kazne pred nosom Medine unište njihove usjeve – to bi bilo shvaćeno kao znak njihove slabosti i ohrabrilo bi, kako same Kurejšije da ih na sličan način kasnije napadaju, tako i njihove saveznike beduine iz Nedžda da upadaju i pljačkaju po medinskoj teritoriji kad im se prohtjedne. Ovi argumenti navedoše Hamzu, Sa'd ibn Ubadu i još neke starije ashabe da se slože sa mlađima, a onda se javio jedan od najstarijih stanovnika Medine, Hajsema iz plemena Evs koji je takođe usnio prethodne noći san u kojem je vidio svoga sina Sa'da, šehida sa Bedra, u džennetskim perivojima. Sin ga je pozvao da mu se pridruži. Zato je Hajsema ovaj san ispričao Muhammedu, alejhisselam, i zamolio ga da za njega uputi dovu da ga dragi Allah primi kao šehida i sastavi sa njegovim sinom u Džennetu. Poslanik je uputio ovu dovu za Hajsemu, a onda se javio Hazredžija Malik ibn Sinan koji je u svom govoru podsjetio da oni nikako ne mogu izgubiti jer su pred njima samo dva dobra, ili pobjeda ili šehidska smrt koja je za vjernika još i bolja od prvog dobra. Malikove riječi su bile praćene mnogim glasovima odobravanja i tako je Muhammedu, alejhisselam, postalo jasno da je većina muslimana za to da se izađe iz grada i tamo suprostavi neprijatelju u direktnoj bici. Zbog toga je i on promijenio svoje prvobitno mišljenje i donio odluku da se izvan grada suprostavi neprijatelju.

Taj dan bi petak tako da su u vrijeme podneva klanjali Džumu namaz, a Muhammed, alejhisselam, je na hutbi govorio o značaju džihada, borbe na Allahovom putu, o Allahovoj pomoći mudžahidima i obećanju sigurne pobjede, ali pod uslovom da budu čvrsti, istrajni i disciplinirani na Allahovom putu. Na kraju hutbe im je naredio da se do ikindije pripreme za boj jer je odlučeno da krenu na bojno polje istog dana nakon ikindije namaza. Kada su se svi klanjači razišli dvojica od njih ostadoše jer su imali neke lične dileme za koje im je trebao savjet Poslanikov.

Prvi od njih bijaše Hanzala, sin Ebu Amira, ''monaha'' o kojem smo ranije govorili. Hanzala se baš tog dana trebao vjenčati svojom rođakom Džemilom, kćerkom Ibn Ubejja, što je već bilo ugovoreno nekoliko sedmica ranije, pa sada nije znao šta da čini. Poslanik mu reče da on proslavi svoje vjenčanje i ostane tu noć u Medini sa svojom mladom, a sutra će imati dovoljno vremena da sam stigne na bojno polje, jer nije bilo izvjesno da će bitka početi baš odmah od samog jutra, a i njemu neće biti teško da pronađe logor jer će tragovi vojske biti sasvim vidljivi.

Drugi je bio Hazredžija Abdullah ibn Amr koji je takođe prethodne noći usnio jedan san i želio je da mu ga Muhammed, alejhisselam, rastumači da bi znao kako da postupi. Abdullah je u snu vidio Mubeššira ibn Abdulmunzira, šehida sa Bedra, koji mu reče da je u Džennetu i da će se i on njemu uskoro pridružiti. Abdullah je imao osjećaj da mu taj san najavljuje šehadet na Uhudu, ali je htio da bude siguran. Muhammed, alejhisselam, mu je to potvrdio tako da je Abdullah sada već znao šta mu je činiti. Otišao je svojoj kući da se spremi za boj i putovanje, i da se oprosti sa svojom porodicom. Žena mu je već bila umrla, a imali su samo jednog sina Džabira, koji je tek bio stasao u muževno doba, i čak sedam kćeri, ali su sve one bile mnogo mlađe od svoga brata. Zatekao je Džabira kako se užurbano sprema za boj, jer on nije bio na Bedru i zato je žarko želio da učestvuje u ovoj bici. Međutim, Abdullah mu je rekao da postoji mogućnost da će njegov otac, ako Bog da postati šehidom, pa se brine za svoje kćeri koje su isuviše mlade i moraju imati mušku glavu u kući da se o njima brine, te zbog toga Džabir mora izostati iz bitke. Džabir je bio veoma tužan ali je poštovao volju svoga oca.

Muslimanska vojska se okupila ispred Džamije u vrijeme ikindije namaza. Nakon što su klanjali, Poslanik je ušao u svoj stan i pozvao Ebu Bekra i Omera da mu pomognu da se opremi za borbu. Dok su u stroju čekali Muhammeda, alejhisselam, da izađe, ashabi se iznenada sjetiše da je onaj san koji je Poslanik prethodne noći usnio u stvari poruka od dragog Allaha i da su oni svojim insistiranjem Muhammeda, alejhisselam, naveli da ne postupi po toj Allahovoj uputi. Zbog toga se svi pokajaše i to priznadoše Poslaniku čim se on pojavio iz svog stana, moleći ga da on ponovo donese odluku po svome nahođenju. Međutim, Muhammed, alejhisselam, je već bio opremljen za rat. Na sebi je imao pancirnu košulju i preko nje oklop, sablja mu bi opasana preko boka, preko leđa stajaše štit, a na glavi mu bijaše šljem sa vizirom koji mu je štitio lice oko koga je bio omotan turban. Odgovorio im je da jedan Allahov poslanik nikada ne skida oklop, ako ga je već stavio na sebe, sve dok Bog ne presudi između njega i njegovih neprijatelja. Ponovo ih je pozvao da budu hrabri, istrajni, čvrsti i disciplinirani i obećao im da će im, ako takvi ostanu, dragi Allah sigurno dati pomoć i pobjedu. Zatim je zadužio Abdullaha ibn Umm Mektuma, istog onog slijepca zbog kojega ga je dragi Allah onda u Meki upozorio na pogrešku,[16] da ga u odsustvu zamjenjuje na dužnosti imama u Džamiji i potom uzjahao svoga konja Sekba.[17] Zatražio je luk kojeg je prebacio preko svoga ramena, u ruku uzeo koplje i na čelu vojske od ukupno hiljadu vojnika izašao iz Medine u susret neprijatelju.

Do akšama su stigli do doline Šejhajn, na pola puta između Medine i Uhuda. Tu su klanjali namaz i nakon toga je Muhammed, alejhisselam, izvršio smotru vojske i tek tada primijetio prisustvo osmorice dječaka mlađih od šesnaest godina. Sve ih je vratio kućama osim dvojice najstarijih koji su pokazali svoju vještinu, jedan u vještom gađanju lukom i strijelama a drugi u hrvanju. U istoj dolini su klanjali jaciju i prenoćili. Prije sabaha, dakle još u okrilju noći, ustali su i počeli podizati logor. Tada su na scenu stupili munafici u njihovim redovima. Ibn Ubejj je, u maniru istinskog petokolonaša, uspio zavesti čak tri stotine boraca i ubijediti ih da napuste Poslanika i skupa s njim se vrate u Medinu. On se čak nije udostojio niti obratiti se Muhammedu, alejhisselam, već su se on i njegovi ljudi u vrijeme kada je trebalo krenuti dalje, prosto vratili nazad u Medinu. Abdullah, Ibn Ubejjev sin bi istinski vjernik i ostade sa Muhammedom, alejhisselam. Nekim ljudima koji su ga sa čuđenjem upitali o tom njegovom sramotnom postupku, Ibn Ubejj se pokušavao pravdati ''pogrešnom odlukom'' da se izađe na megdan izvan Medine umjesto da se ostane utvrđen unutra: ''Mene nije htio slušati, već nekakve nezrele momčiće i ljude bez svoga mišljenja. Ne znam što bismo gubili živote na ovome loše izabranom mjestu''. Kada je družina Ibn Ubejja krenula nazad, sustigao ih je Abdullah, Džabirov otac i doviknuo im da ne nipošto ne budu izdajnici koji napuštaju Allahovog vjerovjesnika i svoj narod u situaciji kada je tu neprijatelj, pred njihovim vratima i vjerovatno svoj poziv završio riječima: "Dođite, borite se na Allahovu putu ili se branite!" Abdullahu je neko od njih odgovarao: "Da znamo da će pravog boja biti, sigurno bismo vas slijedili." Abdullah je, napuštajući ih, rekao: ''Božiji neprijatelji, Bog će pomoći Poslaniku, te mu vi nećete biti potrebni.'' Ajetima Kur'ana je kasnije potvrđeno kako je ovakav postupak Ibn Ubejja i tri stotine ljudi što su krenuli za njim postupak istinskog licemjerstva, jer dragi Allah, kad opisuje ko su munafici, kaže da su to oni:

koji su, kad im je rečeno: "Dođite, borite se na Allahovu putu ili se branite!"; odgovorili: "Da znamo da će pravog boja biti, sigurno bismo vas slijedili." Toga dana bili su bliže nevjerovanju nego vjerovanju, jer su ustima svojim govorili ono što nije bilo u srcima njihovim. A Allah dobro zna ono što oni kriju (3:167).

Muhammed, alejhisselam, je sa vojskom, sada smanjenom na svega sedam stotina boraca, još u okrilju noći nastavio u pravcu Uhuda. Pošto je bio svjestan razlike u broju boraca i neprijateljske prednosti u konjici, želio je to nadoknaditi odabirom povoljnijeg mjesta rasporeda, takvog gdje ga neprijatelj nikako ne očekuje. Zato je odlučio da oni još za mraka zaobiđu neprijateljski logor i postave se još sjevernije prema brdu Uhud, jer je znao da ga neprijatelji očekuju iz pravca Medine i računao je da će se iznenaditi kada ih ugledaju iza svojih leđa. Tako su muslimani u sami cik zore izašli na planinski put na Uhud i tu se rasporedili leđima okrenuti masivu Uhuda, a ispod njih se zemljište spuštalo prema neprijatelju, tako da su oni bili malo iznad neprijatelja koji sada bijaše između njih i Medine. Muhammed, alejhisselam, bijaše zadovoljan njihovom pozicijom i reče Bilalu da prouči ezan, pa su svi klanjali sabah namaz. Nakon namaza Muhammed, alejhisselam, im se još jednom obratio da ih ohrabri i osokoli.

Baš u tom trenutku u logor dođe i Hanzala, sin Ebu Amirov i, uz srdačan pozdrav, javi se Poslaniku. Hanzala je, kako mu je Muhammed, alejhisselam, rekao, prethodnu noć proveo u bračnoj postelji sa svojom suprugom Džemilom u Medini. Negdje u kasne sate ona ga je usnila kako stoji pred kapijom džennetskom koja se otvorila da on uđe unutra i onda se zatvorila za njim. Džemila je iz tog sna naslutila da bi joj suprug mogao postati šehidom, pa se, nakon što su njih dvoje obavili gusul i klanjali sabah, privi uz njega i u svojoj čežnji i ljubavi uspjede ga ponovo povući u bračnu postelju. Kad se Hanzala istrgao iz njezinog zagrljaja, u strahu da ne zakasni na bojno polje, bez obnavljanja gusula stavi na sebe oklop, uze oružje, pohita za vojskom i uspjede stići na vrijeme.

Osim Hanzale mudžahidima se u zadnji čas priključiše još dvojica muslimana. Bijahu to dvojica ljudi iz beduinskog plemena Muzejna koje življaše zapadno od Medine. Obojica su bili nedavno primili islam, a tog jutra, uopće ne znajući za bitku, dođoše nekim svojim poslom u Medinu. Zatekoše skoro sasvim pust grad i kada im rekoše razlog za to, smjesta pohitaše i, slijedeći tragove vojske, na vrijeme stigoše u muslimanski logor. I oni se prvo pozdraviše sa Muhammedom, alejhisselam, i potom uključiše u borbene redove.

Ebu Sufjan je stotinu konjanika pod zapovjedništvom Halida ibn Velida postavio sa svoje desne strane, a preostalih stotinu pod zapovjedništvom Ikrime sina Ebu Džehlovog sa lijeve strane, dok je pješadija pod zapovjedništvom Safvana ibn Umejja bila u sredini. Pažljivo promatrajući raspored neprijateljske vojske, Muhammed, alejhisselam, je pravilno procijenio kako im najveća opasnost prijeti od mekanske konjice i svojom vjerovjesničkom pronicljivošću i lucidnošću on pronađe adekvatan odgovor na tu opasnost. Oko stotinu i pedeset metara na jugoistok od glavnine muslimanskih snaga, dakle malo na lijevu stranu niže njih,[18] stajaše uzvišenje koje bi dominantna kota nad čitavim prostorom u njihovom zaleđu, pa se sa njega čitav taj prostor mogao lahko pokriti strijelama. Zato je Poslanik probrao pedesetericu najboljih strijelaca i, stavivši ih pod komandu Evsije Abdullaha ibn Džubejra, naredio im da zauzmu to uzvišenje i da odatle strijelama onemoguće mekansku konjicu da sa bilo koje strane dođe iza leđa mudžahida. Izričito je naglasio da oni niukom slučaju, bilo da muslimani dobiju, bilo da izgube, ne smiju napuštati taj položaj sve dok im on to lično ne naredi. Glavninu snaga Muhammed, alejhisselam, rasporedi malo ispred sebe licima okrenute prema neprijatelju, a uz njega ostade mala grupa mudžahida koja bi zadužena za njegovu ličnu sigurnost.

Muhammed, alejhisselam, tada obuče još jedan oklop, izvuče sablju, zamahnu njome i upita ashabe ko je voljan uzeti je zajedno sa njezinim pravom. Omer i Zubejr se odmah javiše, jedan za drugim, ali njihovo javljanje Poslanik ignorisa nastavivši ponavljati isto pitanje, što se moglo shvatiti kao jasan znak da on ima nekoga posebnog na umu. Tada se javi Hazredžija Ebu Dudžana i upita koje je pravo te sablje, a Poslanik mu odgovori da joj je pravo da se njome sijeku neprijatelji sve dok joj se oštrica ne povije. Ebu Dudžana tad zatraži sablju i Muhammed, alejhisselam, mu je dade.

Ebu Dudžana u čitavoj Medini bi poznat kao izuzetno snažan i hrabar borac. Njegovo borbeno obilježje bijaše crveni turban, koji su Hazredžije nazivali turbanom smrti, jer je on stavljanjem tog turbana na glavu pokazivao svoju namjeru da se neštedimice bori sve do kraja, a kako bi iznimno vješt u borbi, redovno bi u takvim slučajevima načinio pravi pomor u neprijateljskim redovima. Sa svojim crvenim turbanom omotanim oko šljema, baš takvu namjeru Ebu Dudžana jasno pokazivaše i toga dana na Uhudu, kada je, naoružan Poslanikovom mubarek sabljom, razmetljivo prolazio između svojih drugova sve do prvog borbenog reda. Posmatrajući ga, Muhammed, alejhisselam je prokomentarisao da je takvo ponašanje dragom Allahu izuzetno mrsko, osim u takvom vremenu i na takvom mjestu.

Osim Ebu Dudžaninog crvenog turbana u prvim redovima mudžahida na Uhudu bi još nekih nadaleko poznatih znamenja velikoga junaštva. To prije svega bi poznata sablja sa dva jezika (špica) na svom vrhu, nazvana imenom ''zulfikar'', u rukama hazreti Alija ibn Ebi Taliba i njegovo bijelo pero, zatim nojevo pero – obilježje hazreti Hamze, pa svijetlo žuti Zubejrov i zeleni Hubabov turban. Kad se još pomenutome doda i junaštvo hazreti Omera, Osmana, Ebu Bekra i ostalih gazija sa Bedra, te mnogih drugih junaka iz redova muhadžira i ensarija, jasno je kako su velikim junaštvom i drugim izuzetnim kvalitetima mudžahidi nadoknadili kvantitativni manjak boraca u odnosu na Kurejšije.

Naravno, Kurejšije su takođe mogli nabrojati mnoge snažne ratnike iz svojih redova i nazivati ih junacima, ali ono na šta oni potpuno slijepi bijahu jeste i najvažnije: Allahova podrška, podrška svemogućeg dragog Boga, neograničenog Apsoluta, Koji uljeva hrabrost u srca, te daje iznimnu snagu i borilačku vještinu u tijela Svojih boraca, onih koji se bore ne za materijalna bogatstva, vlast i slavu, već isključivo za Njegovu ljubav, da Njegova riječ bude nad svim drugim gornja. U toj potpori dragoga Allaha bi sadržana sva snaga i junaštvo hazreti Alija, Hamze i svih ostalih muslimanskih junaka, a gledano baš po ovom najispravnijem mjerilu, mjerilu Božije potpore, najveći junak, najveći gazija ne bi u prvom borbenom redu, već on stajaše iza svojih mudžahida i nešto malo iznad njih: Resulullah, Muhammed, alejhisselam, za kojega je hazreti Ali jednom prilikom izjavio da se u krajnje kritičnim situacijama, ''kada bi se bitka žestoko rasplamsala'', znalo desiti da se i on i svi drugi mudžahidi uplašeni zaklanjaju iza Muhammeda, alejhisselam, a on bi stajao stamen kao najčvršća stijena svojim mubarek licem okrenut neprijatelju, potvrđujući tako vječnu istinu da su upravo Allahovi vjerovjesnici i poslanici najjači ljudi jer je kod njih najviše izražena stalna podrška dragoga Boga čija je snaga i moć apsolutno neograničena.

 

 Bitka na Uhudu

 

Kada je Sunce odskočilo na nebu Kurejšije stadoše u borbene redove i Ebu Sufjan naredi da se krene naprijed. Kurejšijski barjak je nosio Talha iz roda Abdud-Dar, a odmah iza njega su bila dvojica njegove braće i četverica mu sinova. Ovako su se rasporedili jer su osjećali sramotu što su dvojica bajraktara iz njihovog roda na Bedru neslavno pali u ruke muslimanima, pa su se, želivši po svaku cijenu proslaviti svoj rod, obavezali da će čim neki od njih padne, naredni odmah preuzimati kurejšijski barjak.

Kada su prišli prvim redovima mudžahida do razdaljine kada su se mogli dovikivati, Ebu Sufjan naredi da stanu, izađe malo ispred i uputi poziv Evsijama i Hazredžijama da ih ostave da se obračunaju sa svojim saplemenicima iz Kurejša jer oni nemaju ništa protiv Evsa i Hazredža. Naravno, gomila pogrda bi jedini odgovor koji je Ebu Sufjan tom prilikom dobio. Tada iz redova Kurejšija naprijed istupi još jedan čovjek u kojemu na svoju veliku žalost Hanzala prepozna vlastitog oca. Samozvani Ibrahimov sljedbenik Ebu Amir bijaše i dalje čvrsto ubijeđen kako njegovo ime još uvijek ima značajna ugleda među Evsijama, pa je bio obećao Kurejšijama da će svojim ugledom uspjeti povući na njihovu stranu znatan broj svojih saplemenika. Međutim, čim se predstavi, ''monah'' bi svjedok potpune erozije ugleda svoje ličnosti. Ne samo da su se zaorile još glasnije pogrde od onih koje maloprije bihaju upućene Ebu Sufjanu, već ga zasu i mnoštvo kamenica, pa se Ebu Amir osramoćen i sasvim obeshrabren brže bolje povuče nazad, nesposoban u svojoj zaslijepljenosti da uoči jasan Božiji išaret, jer, ako je ikada i nešto znao o pravoj Ibrahimovoj vjeri, Ebu Amir je neizostavno morao znati da se Ibrahim, alejhisselam, čitavog svojega života bez ikakva kompromisa borio protiv mnogoboštva, a on je, umjesto da se bori protiv mnogobožaca, u tom trenutku bio njihov pomagač protiv monoteista, muslimana. Da je pri Ebu Amiru bilo ikakvog istinskog naslijeđa od Ibrahima, alejhisselam, on bi, barem kad je u pitanju borba protiv mnogoboštva, nekako smogao snage prevazići svoju zavist i stati uz Muhammeda, alejhisselam, protiv Kurejšija, a ne obratno.

Ebu Sufjan naredi pokret i mnogobošci krenuše a njihove žene ostadoše u pozadini pjevajući pjesme da ih osokole. U početku težište bitke bi oko kurejšijske zastave. Prvo su se sukobili kurejšijski bajraktar Talha, koji među Kurejšijama bi poznat kao veliki junak i hazreti Ali ibn Ebi Talib. Kratki duel se završio žestokim udarcem zulfikara koji je probio Talhinu kacigu u rascijepio mu lobanju. Pošto su Talhu muslimani zvali ''ovan (zvonar)'', u njemu Muhammed, alejhisselam, prepoznade onog kurejšijskog zapovjednika čija mu smrt bi u snu najavljenja simbolom ovna kojeg je jahao, pa njegovu pogibiju proslavi glasnim tekbirom: ''Allahu Ekber!''; a za njim to učiniše i svi ostali mudžahidi. Nakon toga barjak uze jedan od dvojice Talhine braće, ali samo za kratko dok ga hazreti Hamza ne presječe od ramena, zajedno sa rukom u kojoj držaše barjak, pa sve do struka. Sad drugi Talhin brat uze barjak, ali opet samo za kratko jer mu Sa'd iz roda Zuhra strijelom probi vrat. Zatim su po dogovoru barjak preuzimala četverica Talhinih sinova i, sve jedan iza drugog,  ginuli. Prvoga je ubio Ali ibn Ebi Talib, drugoga Zubejr, a preostalu dvojicu Evsija Asim ibn Sabit. Jednog od ove posljednje dvojice, ili njih obojicu, u samrtnom hropcu odnesoše njihovoj majci Sulafi, koja je bila uz ostale kurejšijske žene u pozadini, i rekoše joj ko ih je ubio, pa se ona zakle da će se napiti vina iz Asimove lobanje. Tako na Uhudu u odbrani kurejšijske zastave poginu čak sedmerica ljudi iz roda Abdud-Dar, a po nekim predajama čak deseterica, jer su navodno još trojica Talhinih rođaka uzimala barjak i bivali ubijeni. Na kraju je barjak preuzeo jedan Abisinac koji je bio u kurejšijskoj vojsci, ali kada i on bi ubijen, niko više ne podiže bajrak pa on ostade položen na zemlji.

Hazreti Hamza ibn Abdulmuttalib se, kao i uvijek, na Uhudu borio kao lav. Sjekao je,  gotovo sa lahkoćom, neprijatelje svuda oko sebe. Ali, pošto mu još od praiskona bijaše, odredbom dragog Allaha, sudbinski zapisano da Mu se tog dana vrati kao šehid, Hamza, koncentrisan na svoje protivnike koje je, jednog za drugim, obarao, ne mogaše primjetiti tamnoputog kopljanika koji ga je vrebao tražeći priliku da ga pogodi. Vahši se kretao po strani, potpuno izbjegavajući bilo kakvo učešće u borbama i samo vrebao povoljnu šansu da svoje koplje hitne na Hamzu. U jednom trenutku Hamza, pobivši nekoliko neprijatelja, raščisti prostor oko sebe i ostade nasamo u dvoboju sa mekancem Ebu Nijarom. Tada Vahši dočeka svoju šansu i uputi svoje koplje koji trenutak nakon što je Hamza žestokim udarcem sabljom u glavu pogubio Ebu Nijara. Koplje je pogodilo hazreti Hamzu u donji dio trbuha. Čak i tako ranjen Hamza se ustremi na Vahšija da mu sabljom uzvrati udarac, ali nemaše dovoljno snage da dođe do njega. Nakon nekoliko koraka Hamzino mubarek tijelo pade na zemlju a njegova plemenita duša nastavi trčanje, ali ne više ka Vahšiju po uhudskoj dunjalučkoj poljani, već po džennetskim perivojima ka okrilju svoga Gospodara, Svemilosnog, Samilosnog. Vahši je uzeo svoje koplje i odmah se vratio u mekanski logor bez ikakve želje da nastavi bitku. Kasnije je on, kao musliman, izjavio da nije imao ništa ni protiv Hamze ni protiv muslimana, već mu je jedini motiv bio da stekne svoju slobodu koju je platio Hamzinim ubistvom.

Hazreti Hamzi su se u okrilju dragog Allaha tog dana pridružili mnogi šehidi, ali je slučaj jednog od njih bio posebno zanimljiv. Hanzala se žestoko borio tako da se uspio kroz neprijateljsku vojsku probiti čak do njihovog glavnokomandujućeg Ebu Sufjana. Već je bio u direktnom dvoboju i njega nadvladao, i baš kad se Hanzalina sablja uzdigla nad Ebu Sufjanovom glavom, dotrčao je jedan mnogobožac i udarcem koplja sa strane oborio i potom ubio Hanzalu.

Glavni kurejšijski bajrak koji ostade ležati na zemlji bi prvi znak njihovog potpunog poraza u prvom dijelu bitke. I zaista, redovi mnogobožaca počeše popuštati i središte  bitke se polahko poče pomjerati prema kurejšijskom logoru. Iako među njima ne bi više Hamze, mudžahidi su u svojim redovima imali Alija, Omera, Ebu Bekra, Osmana, Zubejra, Abdullaha ibn Džahša, Talhu, Hubaba, Sa'd ibn Muaza, Sa'd ibn Ubadu, Sa'd ibn Rebiu, Enesa ibn Nadra i mnoge druge junake koji su toga dana žestoko sjekli neprijatelja, a Ebu Dudžana je sasvim ispunio pravo sablje koju mu je Poslanik prije bitke dao i opravdao svoj crveni turban. Zubejr je kasnije pričao kako u prvi mah on bijaše uvrijeđen što ga je, budući da mu je bio rođak, Poslanik zaobišao i svoju sablju dao Ebu Dudžani, pa ga je, radoznao da vidi šta će uraditi sa Poslanikovom sabljom, odlučio u boju pratiti. Uvjerio se kako je Ebu Dudžana ubio svakog neprijatelja na kojeg se namjerio baš kao što kosac kosi travu i, tek tada shvativši pronicljivost Muhammedove, alejhisselam, odluke, rekao samome sebi: ''Allah i Njegov Poslanik znaju najbolje''. Ebu Dudžana se borio tolikom žestinom da se uspio probiti kroz čitavu neprijateljsku vojsku i doseći do njenih krajnjih redova. Evo kako su o tome kod Ibn Hišama zapisane riječi nekog muslimanskog borca, očevica:

... Ebu Dudžana se tako borio da je prodro duboko u suprotnu stranu. Niko mu se nije našao na putu, a da ga on nije pogubio. No, i među mušricima je također bio jedan čovjek koji nijednog našeg ranjenika nije ostavio, a da ga nije dotukao. Njih dvojica su se približavala jedan drugome, i ja sam molio Allaha da se susretnu. Ubrzo su se doista i susreli i među sobom razmijenili dva udarca. Mušrik je udario Ebu Dudžanu, no on se zaštitio svojim kožnim štitom i njime mu istodobno ukliještio sablju. Potom je on njega udario i usmrtio ga. Zatim sam ga vidio kako zamahuje sabljom ponad razdjeljka na glavi Hinde bintu 'Utbe, i kako je opet povlači nazad.[19] ...[20]

Tako Ebu Dudžanina briga da se sačuva čast Poslanikove sablje omogući da Hind, Ebu Sufjanova žena, preživi bliski susret sa ''crvenim turbanom'', iako je na sebi imala kacigu i pancir te bila aktivna u borbi.

Izuzetno Ebu Dudžanino junaštvo u bici na Uhudu, zaista se može povezati sa onim pravom Poslanikove sablje koje je uz nju dobio, a to nas opet dovodi do onog ključnog faktora uspjeha i junaštva svih istinskih, iskrenih i u borbama istrajnih mudžahida u svim bitkama i u svim vremenima: Allahove podrške i pomoći.

Još prije početka bitke Muhammed, alejhisselam, je primio Objavu sa obećanjem da će dobiti od dragog Allaha pomoć u vojskama meleka, baš kako je bilo i na Bedru:

A kada si ti poranio, i čeljad svoju ostavio da vjernicima odrediš mjesta pred borbu, a Allah sve čuje i zna, kada dva krila vaša zamalo nisu uzmakla, Allah ih je sačuvao. Neka se zato vjernici samo u Allaha pouzdaju! Allah vas je pomogao i na Bedru, kada ste bili malobrojni, zato se bojte Allaha da biste bili zahvalni, kad si ti rekao vjernicima: "Zar vam neće biti dovoljno da vam Gospodar vaš tri hiljade meleka u pomoć pošalje? Hoće! Ako budete izdržljivi i poslušni, i ako vas oni napadnu odmah, Gospodar vaš će vam poslati u pomoć pet hiljada meleka, sve obilježenih." To je Allah učinio da vas obraduje i da time pouzdanje u srca vaša ulije, a pobjeda dolazi samo od Allaha, Silnoga i Mudroga, da jednu skupinu nevjernika uništi ili da ih osramoti, te da se vrate razočarani. (3:121-127)

Dakle, suština muslimanskog junaštva na Uhudu, kada su oborili kurejšijsku zastavu i počeli goniti neprijatelja, bez obzira na svo junaštvo šehida Hamze, Alija i Ebu Dudžane, kao i uvijek bijaše sadržana u pomoći dragog Allaha, na Kojega se istinski vjernici uvijek oslanjaju, a nikada ne na sebe same, i Kome uvijek svaki svoj uspjeh pravilno pripisuju, a nikada ne svojoj vještini, snazi i moći.

Kad je stigla obećana Allahova pomoć i nevidljive vojske meleka se uključile u bitku, snaga i žestina napada mudžahida se toliko povećaše da su Kurejšije već bili na samom rubu panike i potpunog rasula. Muhammed, alejhisselam, je sa svojeg komandnog mjesta posmatrao kako mudžahidi krše neprijateljske redove i sve više se približavaju njihovom komandnom čadoru, kada mu najednom pažnju privuče nešto što se zbivalo iznad bojnog polja: vidio je meleke kako u zraku drže Hanzalino tijelo i kupaju ga vodom iz oblaka uz upotrebu posuda od srebra. Ta mu vizija bi razjašnjena kasnije, kad upita Džemilu i ona mu reče da Hanzala tog jutra, u strahu da ne okasni na bojno polje, nije stigao obnoviti gusul.

Muslimanski borci dođoše do kurejšijskog komandnog čadora iza kojeg je bio njihov logor odakle su njihove žene i robovi bezglavo bježali ostavljajući sve iza sebe. Kurejšijski bogati plijen tako dođe na dohvat ruku mudžahida. Tada se desilo ono što je, apsolutnom mudrošću dragog Allaha, još u praiskonu bilo zapisano da će se desiti:    

Allah je ispunio obećanje Svoje kada ste neprijatelje voljom Njegovom, nemilice ubijali. Ali kada ste duhom klonuli i o svom položaju se raspravljati počeli, kada niste poslušali, a On vam je već bio ukazao na ono što vam je drago (bogati plijen), jedni od vas su željeli ovaj svijet, a drugi onaj svijet, onda je On, da bi vas iskušao, učinio da uzmaknete ispred njih ... (3:152)

Abdullah ibn Džubejr i njegovi strijelci su sa svoje dominantne kote u dotadašnjem toku bitke, već nekoliko puta potpuno razbili sve pokušaje Halida ibn Velida i Ikrime ibn Ebu Džehla da sa svojim konjanicima dođu muslimanima iza leđa. Opet, s druge strane Halid i Ikrima uvidješe da ne mogu muslimane napasti niti s prednje strane, jer su borci na bojnom polju bili potpuno izmiješani, pa bi direktan konjički napad jednako ugrozio i njihove borce kao i muslimanske. Zbog toga je kurejšijska konjica bila potpuno pasivna i beskorisna u dotadašnjem toku bitke.

Muslimanski strijelci su sa svog uzdignutog položaja jasno mogli vidjeti kako se bitka odvija. Kada su vidjeli kako se Kurejšije počinju bezglavo povlačiti i kako njihovi drugovi osvojiše neprijateljski komandni čador i uđoše u njihov logor, četrdeseterica između njih pomisliše da je bitka već gotova, pa im popusti borbeni duh a ojača želja za plijenom. Oni se prepadoše da im od plijena iza njihovih drugova neće ostati ništa, pa, i pored izričitih Poslanikovih naređenja, napustiše svoj položaj i potrčaše u pravcu logora Kurejšija kako bi mogli učestvovati u uzimanju plijena. Uzalud ih je Abdullah ibn Džubejr pozivao da se vrate. U tim trenucima oni bijahu do kraja zaslijepljeni željom za ovim svijetom i potpuno ubijeđeni kako je bitka već dobivena, tako da ga ne poslušaše. Uz Abdullaha na položaju ostade svega deveterica strijelaca.

Vrlina svih velikih vojskovođa i ratnika jeste da oni uvijek, čak i u onim najkritičnijim trenucima, ostaju mirni, pribrani i maksimalno koncentrisani na tok bitke, ispitujući sve mogućnosti da stvar preokrenu u svoju korist. Halid ibn Velid bijaše jedan od najvećih vojnih genija svijeta, za kojeg se kazuje da nikada nije niti jednu bitku izgubio, tako da je on, u trenucima kad je poraz bio sasvim izvjestan i njegova vojska se već bila počela u neredu povlačiti, ostao miran i pribran, pa je mogao u tom općem metežu koji bijaše oko njega uočiti da se većina muslimanskih strijelaca povukla sa njihovog položaja na brdu. Halid je odmah u tome prepoznao svoju šansu i energično poveo svoju konjicu da zaobiđe snage svog neprijatelja pravcem koji im je do tada bio sasvim nepristupačan. Kada se Halid pojavio sa svojim konjanicima, Abdullah i devet preostalih strijelaca nisu ih mogli zaustaviti. Nakon što odapeše i posljednju od strijela koje su imali, neprijatelja dočekaše svojim sabljama i kopljima, a Halid ibn Velid sa svojim konjanicima uspjede proći tek kad i posljednji od vjernih strelaca postade šehid. Sada se Halid sa svojim konjanicima našao iza leđa muslimanskih boraca, koji neprijatelja uopće ne očekivaše s te strane, pa zadnjim redovima mudžahida poče nanositi teške gubitke. I Ikrima je slijedio Halidov primjer, tako da se glavnina muslimanske vojske našla u kritičnom okruženju. Ratna sreća se iznenada okrenu i mudžahidi počeše gubiti već dobivenu bitku.

Muhammedovo, alejhisselam, komandno mjesto bijaše malo na desnu stranu od kote koju je držao Abdullah ibn Džubejr, tako da je on, prije svih ostalih, vidio proboj Halidove konjice. Pošto je Halid odmah jurnuo prema glavnini muslimanskih snaga, on prođe malo nalijevo i ispod Poslanikovog položaja a da ga niko od njegovih konjanika nije primijetio. U takvoj situaciji Muhammed, alejhisselam, se lahko mogao spasiti ako uzmakne naviše prema vrhu Uhuda. Racionalno gledano, Poslanik je imao sve razloge da tako uradi jer je on uz sebe u tim trenucima imao samo devetericu najbližih ashaba, među kojima su se, kako neke predaje kazuju, nalazili Ebu Bekr i Omer,[21] a u slučaju da pozove svoje borce i krene u njihovom pravcu sigurno bi privukao pažnju neprijatelja, koji mu u tom trenutku bio bliži, i tako sebe lično doveo u najveću opasnost. Međutim, Resulullahu, Muhammedu, alejhisselam, bijaše jasno da bi on, ako bi uzmaknuo, ostavio svoje vojnike na cjedilu, što njegovom plemenitom vjerovjesničkom srcu, koje nikada ništa ne gleda samo racionalno već se uvijek u svemu na dragoga Allaha oslanja, bi apsolutno nezamislivo. Resulullah, Muhammed, alejhisselam, tako krenu prema svojim borcima, riješen da ih oko sebe okupi i pregrupiše kako bi se svi skupa probili iz okruženja prema Uhudu čije su im padine sada postale jedina šansa za spas. Zvao ih je iz sveg glasa da se okupe oko njega.

Kad se Halid pojavio iza njihovih leđa i među vojskom nastupio metež, mudžahidi su različito reagirali. Jedan broj njih su klonuli duhom i počeli se u neredu povlačiti uz brdo Uhud. Poslanik ih je pozivao da se vrate i okupe oko njega, ali oni u svojoj panici bijahu gluhi na njegove pozive. Milošću dragoga Allaha, većina mudžahida ipak ostade pribrana i njima, čim vidješe da bitka počinje teći nepovoljnim tokom, prva pomisao bi da po svaku cijenu zaštite Poslanika. Počeše se vraćati ka Resulullahu, Muhammedu, alejhisselam, ali su to morali činiti kroz stalnu borbu pošto su se ohrabrene Kurejšije već bili pregrupisali i žestoko krenuli naprijed. U tim trenucima Muhammedov, alejhisselam, život bi u najvećoj opasnosti jer je on pozivajući muslimane otkrio svoj položaj neprijatelju koji se odmah usmjeri prema njemu a njegovim borcima, pogotovo onim najjačim što su, poput Alija i Ebu Dudžane, bili duboko prodrli kroz neprijateljske redove, trebaše vremena da mu se, pod stalnom borbom, vrate. U tim kritičnim trenucima jasno se vidjelo koliki je junak i gazija Muhammed, alejhisselam. Stajaše smiren, čvrst i postojan poput najjače stijene, precizno odapinjući strijele prema neprijatelju zajedno sa ashabima koji su uz njeg' bili. S obzirom da Muhammed, alejhisselam, oduvijek bi poznat po svome oštrom vidu i izuzetnoj vještini gađanja lukom i strijelom, on tom prilikom svojim strijelama, vjerujemo, lično pobi znatan broj neprijateljskih vojnika, a sve neprijateljske strijele koje su na njega letile odbijale su se o nevidljivu pregradu koja ga je sa svih strana bila obujmila,[22] što bijaše još jedno od čuda kojim je dragi Allah počastio Svojega miljenika i vjerovjesnika. Gusti rojevi strijela koje odapinjaše Muhammed, alejhisselam, i mala skupina njegovih drugova znatno prorijediše redove napadača i zadržaše ih dovoljno dugo da Poslaniku ne mogaše prići sve dok mu u pomoć ne počeše pristizati ostali mudžahidi i okupljati se oko njega. Među prvima pristigoše dvojica mudžahida po imenu Vehb i Haris, koji su herojski branili Muhammeda, alejhisselam, a Vehb tada preseli na budući svijet junačkom smrću istinskog šehida na tako znamenit način, da je hazreti Omer kasnije često znao reći kako bi, kada bi mogao birati, on najviše volio umrijeti Vehbovom smrću. Naime, u dva navrata grupa kurejšijskih konjanika se uspjevala probiti kroz redove mudžahida i doći veoma blizu Poslanika, koji bi ashabe oko sebe tada upitao ko će krenuti na njih. Oba puta se javljao Vehb i oba puta svojim strijelama, boreći se za desetericu, potpuno sam uspijevao odbiti neprijatelja. Kad se bila približila i treća skupina neprijateljskih konjanika i Muhammed, alejhisselam, opet postavio isto pitanje, ponovo se javio Vehb, na šta mu je Poslanik rekao: ''Diži se onda, i veseo budi, jer Džennet je tvoj.'' Na te riječi Vehb je izvukao svoju sablju i sam krenuo na neprijatelja sjekući sve oko sebe. Prokrčio je sebi put na drugu stranu, pa se okrenuo i napao sa suprotne strane ponovo krčeći put nazad. Vehb se tako neustrašivo borio, da su i Resulullah, Muhammed, alejhisselam, i ashabi koji su uz njega stajali prestali odapinjati svoje strijele kako bi mogli posmatrati njegovu herojsku borbu. Gledajući ga, Poslanik je molio dragoga Allaha da spusti Svoju milost na Vehba, koji se borio sve dok ga neprijatelji nisu potpuno opkolili i ubili. Kasnije su na njegovom mubarek šehidskom tijelu, mimo brojnih povreda od sablji, izbrojali više od dvadeset uboda koplja, tako dubokih da ga je svako od njih pojedinačno moglo ubiti.

Ponovo se probi jedna grupa konjanika i Muhammed, alejhisselam, opet upita ko je spreman žrtvovati se. Javiše se peterica ensarija i oni, baš kao i Vehb maločas, sabljama napadoše na neprijatelja i, žestoko se boreći, duboko prodriješe u njihove redove sve dok četverica ne izgidoše, a peti smrtno ranjen ostade ležati na zemlji. U tim trenucima neko od Kurejšija baci kamen na Poslanika koji ga pogodi u usta zasjekavši mu donju usnu i izbivši mu jedan zub iz vilice. Muhammedovo, alejhisselam, mubarek lice poče krvariti, a on, trudeći se da zaustavi krv, reče: ''Kako će uspjeti narod koji u crveno boji lice svoga Poslanika koji ih poziva njihovu Gospodaru!?'' [23] Dragi Allah je u vezi s tim objavio:

Od tebe ne zavisi da li će On pokajanje njihovo primiti ili će ih na muke staviti, jer oni su zaista nasilnici. A Allahovo je ono što je na nebesima i ono što je na Zemlji! On oprašta onome kome hoće, a na muke stavlja onoga koga hoće; Allah prašta i samilostan je. (3:128,129)

Baš u tim trenucima konačno se do Poslanika probiše Ali ibn Ebi Talib, Zubejr, Talha, Ebu Dudžana i ostali muslimanski heroji iz prvih redova, tako da se najkritičniji momenti za Poslanikov život okončaše. Zabrinutom Aliju Muhammed, alejhisselam, reče da su mu povrede bezazlene i on se, zajedno sa ostalima, vrati u borbu da odbiju Kurejšije koje su nadirali. Jedino Talha bi od gubitka krvi toliko iznemogao da se za trenutak onesvijesti, a Poslanik reče Ebu Bekru da mu pomogne, no veća pomoć ne bijaše potrebna jer se Talha u trenu vrati svijesti, a Poslanik ga zadrža da se malo odmori i pribere. Sada se ''zulfikar'' i ''crveni turban'', zajedno sa Zubejrom, Sa'dom iz roda Zuhra, Harisom ibn Simmaom[24] i drugim mudžahidima, koji upravo pristigoše, žestoko obrušiše na mnogobošce i napraviše među njima takvu pustoš da ih natjeraše da ustuknu. Uzmicanjem Kurejšija oslobodi se prostor oko tijela one peterice ensarija koji se maločas onako žestoko boriše do zadnje kapi krvi. Tad onaj peti, koji još bi živ, s velikim naporom poče puzati ka Muhammedu, alejhisselam. Dirljivi prizor duboko ganu Poslanikovo blago i plemenito srce, pa on reče dvojici ashaba da donesu umirućeg mudžahida do njega. Šehid nasloni svoju glavu na Muhammedovu, alejhisselam, mubarek nogu, koji mu je ponudi kao jastuk i ne pomače je sve dok borac nije umro.

I pored ogromnog junaštva mudžahida koji su bili oko Muhammeda, alejhisselam, i svojim životima ga branili, neprijatelj je i dalje napredovao, a i zalihe strijela se istrošiše, tako da su se sad i Poslanik i ostali iz njegove pratnje morali latiti svojih sablji spremni na konačnu borbu prsa u prsa. U toj situaciji jedan se kurejšijski konjanik uspjede provući kroz redove mudžahida i doći do Muhammeda, alejhisselam. To bijaše čovjek po imenu Ibn Kami'a. On je uspio da u brzom prolasku zamahne sabljom prema Muhammedovoj, alejhisselam, glavi. Zamah bi žestok i udarac bi bio krajnje opasan po Poslanikov život, ali je milošću dragoga Allaha, Talha ibn Ubejdullah, koji još uvijek stajaše uz Muhammeda, alejhisselam, golom šakom[25] zakačio sablju i skrenuo joj pravac, tako da ona samo okrznu Poslanikov šljem i udari ga po ramenu. Pošto je na sebi imao dupli oklop, ovaj žestoki udarac u rame Muhammedu, alejhisselam, nije ozbiljnije naškodio, osim što mu je nanio bolove koje je neko vrijeme poslije bitke na Uhudu osjećao, ali mu je prethodno, kad mu je okrznuo kacigu, zabio njezine metalne kopče duboko u obraze. Neprijatelj nije imao vremena Poslaniku zadati i drugi udarac, već je, brzo kako je i došao, pobjegao nazad među svoje saborce. Međutim, Muhammed, alejhisselam, od siline udarca bi za trenutak ošamućen i pade na zemlju. Brzo se pribrao, ali i onaj kratki period koliko on ošamućen ležaše na tlu, bi dovoljan da Ibn Kami'a bude uvjeren kako je ubio Poslanika, pa on poče na sav glas vikati da je Muhammed ubijen.

Ova dezinformacija je među glavninom muslimanske vojske, koja je fizički još uvijek bila razdvojena od Poslanika i male grupe koja ga je štitila, djelovala kao grom iz vedra neba. Većina njih osjeti veliku tugu i postadoše malodušni pa im borbeni duh oslabi. Neki se počeše povlačiti prema Uhudu, a neki bijahu toliko zbunjeni da nisu imali snage niti da nastave borbu, niti da se povuku, već su samo pasivno, kao da su u polusnu, stajali. Ali, dragi Allah spusti Svoju milost na neke od njih, pa oni i u ovim najtežim trenucima ostaše pribrani i svoje drugove osokoliše. Vjerovatno je najpoznatiji primjer Enesa ibn Nadra. On naiđe pored jedne grupe mudžahida koje je dezinformacija o pogibiji Poslanikovoj do te mjere pokolebala da su samo tupo stajali, nesposobni da učine ma kakav pokret i uvjereni kako je život izgubio svaki smisao. Enes ih je prekorio zbog njihove malodušnosti i viknuo im da, ako je doista Muhammed, alejhisselam, mrtav, za sve njih nema ljepšeg puta nego da mu se u žestokoj borbi protiv neprijatelja, kao istinski šehidi pridruže. Enes onda jurnu prema neprijatelju vičući: ''Džennet, Džennet! Osjećam miris njegov kako dopire s one strane Uhuda!'' Borio se kao razjareni lav, povukavši za sobom na budući svijet veliki broj neprijateljskih boraca. Poslije su ga pronašli sa više od osamdeset rana na svom tijelu, tako da ga niko nije mogao prepoznati, osim njegove sestre koja ga prepozna po prstima. Enesov primjer slijediše još neki od mudžahida, tako da se u redovima opkoljene glavnine muslimanske vojske začuše glasovi međusobnog ohrabrivanja koji ih prenuše iz njihove letargije i obnoviše njihov borbeni duh. Pregrupisaše se, žestoko navališe na neprijatelja i uspješe sebi otvoriti prolaz ka padinama Uhuda.

S druge strane, dezinformacija o Poslanikovoj pogibiji, voljom dragoga Allaha, njemu lično čak bijaše veoma korisna. Mala grupa od dvadesetak njegovih zaštitnika već bijaše napola opkoljena, ali su Kurejšije dobro znali da će se svaki od njih boriti sve do smrti i da će dotle za sobom u smrt povući izuzetno veliki broj njihovih boraca. Koliko su u toj procjeni oni bili u pravu najbolje se vidi po tome što u toj maloj grupi bijahu najjači i najsposobniji muslimanski junaci: Ali ibn Ebi Talib, Omer, Ebu Dudžana, Ebu Bekr, Zubejr, Sa'd ibn Ebi Vekas, Talha,[26] Ebu Ubjeda, Malik ibn Sinan, Zejd i još neki drugi. Kada se među njima proširi vijest da je ubijen Poslanik, Kurejšije, osvjedočeni kako su već dobili ovu bitku i tako osvetili svoj poraz na Bedru, odustadoše od daljnjih napada na ovu grupu ''najžešćih fanatika'', pa se Muhammed, alejhisselam, uspio spojiti sa glavninom vojske, a prvi koji od njih dođe do ove herojske grupe bi Ka'b ibn Malik. Radosni drhtaj u Ka'bovu srcu, kad mu se, dok je prilazio, učinilo da je čovjek koji bijaše na čelu svojim stasom i načinom hoda veoma sličan Poslaniku, pretvori se u uzvik radosnog ushićenja kad on kroz vizir kacige prepozna jedinstveni sjaj Poslanikovih mubarek očiju. ''Radujte se, muslimani! Evo Božijega poslanika!''; viknu Ka'b na sav glas, ali mu odmah Muhammed, alejhisselam, dade znak da šuti, jer je želio da neprijatelji ostanu u čvrstom ubijeđenju da su ga ubili. Ka'b više nije vikao, a radosna vijest šapatom bijaše prenešena od jednog do drugog mudžahida. Oni tako potpuno povratiše svoj borbeni duh i konsolidovaše svoje redove, a pošto je žestina napada Kurejšija već bila osjetno popustila, bez problema se uspjedoše probiti iz okruženja i povući ka Uhudu. Resulullah, Muhammed, alejhisselam, sa svojim najbližim pratiocima pođe uz jednu klisuru na padinama Uhuda kuda su se najlakše mogli uspeti do sigurnog mjesta. Dok su se uspinjali Poslanik morade za trenutak zastati jer su ga obrazi, u kojima su duboko bili utisnuti metalni koluti njegove kacige, počeli žestoko boliti. Ebu Ubejda svojim zubima prihvati prvo jednu, pa drugu kopču i iščupa ih, ali je pri tom slomio svoja dva zuba. Muhammedu, alejhisselam, se umanji bol, ali mu obrazi opet počeše jako krvariti. Sada mu priđe Malik ibn Sinan, svojim ustima mu isisa krv i proguta je. Zato je Poslanik poslije Malika nazivao čovjekom čija je krv izmiješana sa njegovom.

Kad su opet krenuli dalje uz klanac, Muhammeda, alejhisselam, prepozna usamljeni kurejšijski konjanik. Bijaše to Ubejj ibn Halef, onaj isti koji je ranije Poslaniku prijetio da će ga ubiti sa svoga konja kojega je posebno za tu svrhu hranio. Ubejj je na Uhudu po svaku cijenu želio svoje prijetnje sprovesti u djelo, pa je, čim je čuo vijesti o navodnoj Poslanikovoj pogibiji, najvjerovatnije htio pronaći njegovo tijelo, moguće i nadajući se da bi ga mogao dotući ako bi u njemu bilo još života. Međutim, umjesto da pronađe mrtvo Muhammedovo, alejhisselam, tijelo, Ubejj ga prepozna živa i zdrava[27] kako se zajedno sa svojim drugovima penje uz klanac Uhuda. U nekontrolisanom bijesu, Ubejj je potpuno zaboravio na svaku opreznost i on sam galopom krenu ka Poslaniku iako je uz njega bio veliki broj muslimanskih boraca. Muhammed, alejhisselam, začu topot konja koji mu se sve više približavao i bijesne uzvike iz kojih izviraše najveći stepen pokvarenosti i zlobe: ''O Muhammede, ako se ti izvučeš, da Bog da se ja ne izvukao!''; i okrenuvši se ugleda Ubejja sa isukanom sabljom kako jaše pravo prema njemu. Ashabi brzo okružiše Poslanika i neki od njih krenuše prema Ubejju, međutim Muhammed, alejhisselam, im reče da ga prepuste njemu, jer kako se Ubejj obavezao da će ubiti njega, tako se i on obavezao da će ubiti Ubejja. Muhammed, alejhisselam, zatraži koplje od Harisa ibn Simme i iskorači ispred ashaba da sam dočeka Ubejja, pri čemu neka nevidljiva sila odstrani od njega sve njegove pratioce koji su se, kako su poslije govorili, tada osjećali poput muha koje kamila jednim trzajem odbaci sa svojih leđa. Ta moć, očigledno darovana od dragoga Allaha, bi upravo ona ista koja ga je uvijek potpomogala u svim borbama, čineći ga najvećim od svih gazija iza kojega su se u onim najkritičnijim momentima sklanjali njegovi drugovi.[28] On tako stajaše licem okrenut ka Ubejju potpuno smiren dok su ashabi sve to sa velikim strahopoštovanjem posmatrali. Kad Ubejj dojaha do njega i već htjede zamahnuti svojom sabljom, Resulluah, Muhammed, alejhisselam, ga kopljem precizno pogodi u vrat, između kacige i grudnog oklopa. Ubejj grozno kriknu, baš poput bika kojeg kolju, zatetura se ali ipak ostade na konju kojega je već bio okrenuo nazad ka svojim saborcima. Iako njegova povreda na prvi pogled ne bijaše smrtonosna, voljom Allahovom, i samom Ubejju bijaše jasno da ga je Muhammed, alejhisselam, ubio. Uspio je dojahati do svojih drugova i reći da ga Muhammed upravo ubi, a oni se tome iščuđavaše, i zato što rana naizgled ne bijaše smrtonosna, ali još više zato jer su bili ubijeđeni da je Poslanik poginuo. Ubejj na kraju umrije,[29] a oni ne bijahu sigurni da li su njegove riječi istinite ili ne. Većina njih u tom trenutku njegove riječi ipak pripisaše buncanju čovjeka na samrti.

Međutim, izgleda da je ipak, kako nam to neke predaje kazuju, Halid ibn Velid poveo jedan broj mekanskih konjanika u još jedan napad na padine Uhuda, ali ga je dočekao hazreti Omer zajedno sa jednom grupom mudžahida i oni su nakon kraće herojske borbe Halida i njegove borce otjerali sa padina brda nazad u ravnicu. Halidu ibn Velidu svakako nije nedostajalo hrabrosti, ali budući da je i on tada, najvjerovatnije, bio ubijeđen da je Muhammed, alejhisselam, mrtav, ocijenio je da nema potrebe dalje gubiti živote protiv ''fanatika'' utvrđenih na padinama Uhuda kad je glavna bitka ionako već bila dobivena, pa je odustao od daljnjih pokušaja.

U međuvremenu su se Resulullah, Muhammed, alejhisselam, i njegovi drugovi malo odmorili u jednoj maloj pećini.[30] Ali ibn Ebi Talib je otišao do obližnjeg bunara Mihras[31] odakle je u svoj štit zahvatio malo vode i odnio je Poslaniku da se napije. Međutim, voda bijaše ustajala pa zbog vonja Muhammed, alejhisselam, se ne napi, već samo opra svoje lice i glavu:

... Kada se Resulullah, a.s., sklonio u klanac Uhuda, otišao je Alija bn Ebi Talib da napuni svoju mješinu vodom iz kamenog korita u jednoj stijeni, koju zovu ''voda Uhuda''. Iz tog korita pije stoka. Kada Alija donese Resulullahu, a.s., da pije, on osjeti čudan okus, pa ispljunu i ne htjede piti. Tom vodom opra samo krv sa lica i pokvasi glavu, pa reče: ''Povećaće se Allahova srdžba na onoga ko je okrvavio Resulullahovo lice.'' [32]

Sehl, jedan od ashaba kaže: ''Tako mi Allaha, ja znam ko je oprao rane Resulullahu, ko ga je vodom napojio, čime su ga liječili. Fatima, kćerka mu, prala ga je. Alija bn Ebi Talib ga je napajao. Kada je Fatima vidjela da poslije pranja opet teče krv, uzela je komadić tkanine, zapalila je i prilijepila je na ranu, pa se krv zaustavila.''[33] ...[34]

Ovaj citat nas upućuje na jednu veoma značajnu i interesantnu stvar, a to je da su i neke žene, muslimanke bile u redovima mudžahida na Uhudu. Iako je muslimankama bilo zabranjeno da napuste Medinu, ipak su izgleda njih barem četiri direktno učestvovale u bici. U prethodnom citatu je, vidjesmo, naveden hadis iz Buharijeve zbirke koji poimenice navodi hazreti Fatimu, Resulullahovu kćerku, zatim Ebu Bekr Siradžuddin navodi učešće Hazredžijke Nusejbe i Enesove majke Ummu Sulejm,[35] dok Safijurrahman El-Mubarekfuri govori o herojskoj borbi muslimanke Ummu Amaret.[36] One su u bici učestvovale kako napajanjem vodom mudžahida i previjanjem njihovih rana, tako i odapinjanjem strijela, pa čak i boreći se sabljom, a iz navoda o njima može se zaključiti da su cijelo vrijeme bile u neposrednoj blizini Muhammeda, alejhisselam, i da su se zajedno sa njim povukle na Uhud gdje mu je Fatima zaustavila krvarenje.

Nakon što su malo predahnuli Poslanik odluči da nastave još dalje sa usponom. U jednom trenutku Muhammed, alejhisselam, htjede da se popne preko neke stijene, ali ne mogaše zbog iscrpljenosti i težine duplog oklopa koji i dalje bijaše na njemu. Tada Talha ibn Ubejdullah čučnu, reče Muhammedu, alejhisselam, da mu stane na ramena i ustavši podiže ga na potrebnu visinu, pa se on lahko uspe preko stijene. Kada Poslanik vidje kako je Talha zbog toga ponovo povrijedio svoje rane reče: ''Talha je zaradio Džennet za sve ono što je učinio Božijem Poslaniku!'' [37]

Penjali su se sve dok nisu došli do jednog platoa gdje Poslanik odluči da stanu i tu naprave privremeni logor. Resulullah, Muhammed, alejhisselam, je procijenio da je baš tu najbolje mjesto za odmor zato što plato bijaše dosta visoko i sa njega se pružaše odličan pogled svuda naokolo, tako da bi neprijateljima, ako bi se odlučili na novi napad, trebalo dosta vremena da dosegnu do njih, pri čemu bi svakako bili na vrijeme primijećeni pa bi se mogla organizirati efikasna odbrana i protivnapad.

U logor počeše pristizati grupice rasutih muslimanskih boraca, koje su se, svaka za sebe, različitim putevima povlačile uz padine Uhuda, tako da se na platou ubrzo okupiše svi preživjeli mudžahidi, uključujući i one što prvi uzmakoše, u panici ne čuvši Poslanikov poziv da se oko njega svi okupe i pregrupišu.

Uskoro Sunce prođe zenit i svi mudžahidi u džematu klanjaše podne namaz, a budući da je imam, Muhammed, alejhisselam, zbog iscrpljenosti namaz klanjao sjedeći, svi su za njim klanjali takođe sjedeći. Nakon namaza odrediše se straže i potom legoše da se malo odmore. Većina ih je zaspala dubokim i okrijepljujućim snom.

 

Šehidi

 

Kada se muslimani povukoše visoko uz padine brda Uhud, Kurejšije ih ne htjedoše pratiti, a za to bijaše više razloga. Prije svega, oni su, iako im je Ubejj svojim riječima bio potakao izvjesnu sumnju, u tim trenucima i dalje vjerovali da je Muhammed, alejhisselam, ubijen čime je glavni uzrok svih njihovih problema bio eliminiran. Zatim, potpuni neuspjeh Halidovog pokušaja da se uspenje na brdo ih uvjeri da bi veoma skupo platili svaki napad, a ishod bi bio potpuno neizvjestan. Pošto su se, uz sve to, pobjedom na Uhudu revanširali za poraz na Bedru, smatrali su da u takvoj situaciji ne treba ići mak na konac, pogotovu zbog njihovih budućih odnosa sa Evsom i Hazredžom.

Definitivno odustavši od svih daljnjih napada na brdo, Kurejšije se posvetiše onome što je ostalo na bojnome polju. Ukopali su svoje poginule i zbrinuli ranjene, a potom se okrenuše proslavljanju svoje pobjede i sakupljanju ratnog plijena. Skidali su sa šehida svo oružje i opremu, kao i sve dragocijenosti, a Hind i još neke žene skupa s njom okrenuše se masakriranju njihovih mubarek tijela:

... Hinda bint 'Utbe i žene koje su bile sa njom, masakrirale su ubijene borce Božijeg Poslanika, i odsijecale im uši i noseve. Hinda je, štaviše, od tih ušiju i noseva pravila halhale i ogrlice, dok je svoje halhale, ogrlice i minđuše dala Vahšijju, momku Džubejra b. Mu'tima. Iz Hamze je čak izvadila njegovu jetru i zubima je grizla, pa pošto je nije mogla progutati, bacila ju je!

El-Hulejs b. Zebban, koji je u Bici na Uhudu bio vođa Ehabiša,[38] naišao je pored Ebu Sufjana i vidio ga kako vrškom strijele udara u vilicu Hamze b. 'Abdulmuttaliba, govoreći: ''Kušaj, neposlušniče!'' ''O Benu Kinana!''; rekao je El-Hulejs. ''Pogledajte šta kurejšijski prvak radi od svog mrtvog amidžića koji se nije u stanju braniti!''

''Kuš!''; odgovorio je Ebu Sufjan. ''Nemoj nikome pričati o ovome! Bio je to trenutak moje slabosti!'' ...[39]

Međutim, voljom dragog Allaha mubarek tijelo šehida Hanzale sina Ebu Amirovog bi pošteđeno ovog zločinačkog iživljavanja, jer je ''monah'' zahtijevao od svojih saveznika da poštede tijelo njegovog sina iako je on poginuo boreći se protiv njih.

Naravno, najveća pažnja Kurejšija bijaše posvećena traženju tijela Muhammedovog, alejhisselam, ali kako ga i nakon duge i iscrpne potrage nikako ne mogaše naći, oni sve više počeše vjerovati da je on zaista preživio i da se nalazi gore na Uhudu zajedno sa svojim borcima. Moguće je da su Kurejšije tada razmišljali i o tome da ponovo pokušaju napasti muslimane, ali oni itekako bijahu svjesni da su i ovu već izgubljenu bitku dobili samo zahvaljujući oštroumnosti Halida ibn Velida koji je umio primijetiti i iskoristiti grešku muslimanskih strijelaca. Međutim, sada situacija bi sasvim drugačija. Prebrojavši šehide znali su da je nekih sedamdesetak muslimana poginulo i zaključili da se na Uhudu u tim trenucima nalazilo nešto preko šest stotina mudžahida, potpuno spremnih da se do smrti bore kako bi sačuvali Poslanikov život, a i nalazili su se u daleko povoljnijem položaju. S druge strane kurejšijski logor bi već podignut i sav prtljag već spakovan za put, jer su oni još ranije naredili svojim robovima da se potpuno spreme za put. Iz svih ovih razloga Ebu Sufjan i njegovi drugovi odlučiše da odustanu od daljnjih napada na Uhud. Moguće je da su razmišljali i o napadu na Medinu, ali su, kako nam to predaje kazuju, oni znali da se Ibn Ubejj još prije bitke povukao nazad sa nekih tri stotine boraca i da osim njih u gradu ima i drugih naoružanih ljudi iz redova Evsa i Hazredža koji su iz raznoraznih razloga bili spriječeni prisustvovati bici na Uhudu. Zato Kurejšije odlučiše da krenu nazad u Meku.

U međuvremenu, gore na Uhudu muslimani su se odmarali. Većina njih je blaženo spavala, neki od onih što su bili pobjegli ne obazirući se na Poslanikovo dozivanje sada bijahu u velikoj brizi zbog tih trenutaka slabosti i kukavičluka, a bilo je i takvih koji su sami sebe bacali u ozbiljnu kušnju misleći svakakve misli o dragom Allahu:

Kada ste ono uzmicali, ne obazirući se ni na koga, dok vas je Poslanik zvao iza vaših leđa, Allah vas je kaznio brigom na brigu; da ne biste tugovali za onim što vam je izmaklo i nije vas zadesilo. A Allah dobro zna ono što radite. Zatim vam je, poslije nevolje, spokojstvo ulio, san je neke od vas uhvatio, a drugi su se brinuli samo o sebi, misleći o Allahu ono što nije istina, kao što pagani misle govoreći: "Gdje je pobjeda koja nam je obećana?" Reci: "O svemu odlučuje samo Allah!"... (3:153,154)

Ova briga i neizvjesnost nekima od muslimana zadadoše izvjesnu duševnu bol, ali ipak to ne bi glasnik njihove propasti budući da im Dragi Allah, Svemilosni, Samilosni, sve to oprosti:

... I On vam je već oprostio, jer je Allah neizmjerno dobar prema vjernicima! (3:152)

Nakon nekog vremena muslimani na uhudskom platou začuše Ebu Sufjanov glas:

... Pred polazak s bojnoga polja, Ebu Sufjan b. Harb se popeo na brdo i viknuo iz svega glasa: ''Pobijedio si, pa se uzdigni! Rat je nadmedanje, pa kako kad! Uzvisi zato Hubela (tj. svoju vjeru)!''[40]

''Ustani 'Umere [41] i odgovori mu!''; rekao je na to Božiji Poslanik. ''Reci mu: Allah je Uzvišeniji i Veličanstveniji! Mi nismo jednaki – naši poginuli su u Džennetu, a vaši su u vatri!''

Kad mu je 'Umer to rekao, Ebu Sufjan ga je pozvao: ''Umere, dođi kod mene!''

''Idi mu!''; rekao je Božiji Poslanik. ''Idi vidi šta hoće!''

Kad je otišao kod njega, on ga je upitao: ''Preklinjem te Allahom, 'Umere, reci mi jesmo li doista ubili Muhammeda?!'' ''Niste, Bože sačuvaj!''; odgovorio je 'Umer. ''On upravo sluša šta ti govoriš!'' ''Ti si kod mene ipak i bolji i iskreniji od Ibn Kameê!''; rekao je, misleći na riječi Ibn Kamea: ''Ja sam ubio Muhammeda!''

Zatim je Ebu Sufjan viknuo: ''Među vašim ubijenim ima izmasakriranih. Ja se zbog toga, bogami, niti radujem niti srdim. Nisam to ni zabranio niti naredio!'' Odlazeći sa svojim ljudima još je doviknuo: ''Sledeći vam je termin Bedr, naredne godine!''

Božiji Poslanik je jednom od svojih ljudi rekao: ''Reci mu: Nek' to bude dogovoreni termin!'' Zatim se Poslanik obratio 'Aliju ibn Ebi Talibu. ''Idi za njima'', rekao mu je, ''i gledaj šta će uraditi i kakve su ima namjere. Ako budu uzjahali deve, a konje vodili pored sebe, to znači da polaze za Mekku. Ako pak uzjašu konje, a povedu deve, znači da će krenuti prema Medini. Tako mi Onoga u čijoj je ruci moja duša, ako pođu prema njoj, tamo ćemo izići pred njih i svom silom im se suprostaviti!''

'Ali kaže: ''Ja sam pošao za njima, prateći šta će uraditi. Oni su uzjahali deve, konje poveli pored sebe i upravili se prema Mekki.'' ...[42]

Kad je hazreti Ali izvijestio da su Kurejšije krenuli ka Meki, Muhammed, alejhisselam, odluči da siđu u dolinu i pozabave se ukopom svojih drugova šehida.

Vjerovatno još dok su silazili sa Uhuda, Muhammed, alejhisselam, je poslao Harisa ibn Simmu da potraži Hamzino tijelo. Kad ga je Haris pronašao bio je užasnut prizorom masakriranog tijela i šokiran do te mjere da se nije mogao niti pomaknuti. Vidjevši da se Haris ne vraća, Muhammed, alejhisselam, je poslao za njim Alija ibn Ebi Taliba koji ga pronađe kako i dalje u stanju šoka stoji nad Hamzinim tijelom. Njih dvojica se zajedno vratiše Poslaniku i izvijestiše ga o svemu. Kad je Muhammed, alejhisselam, vidio šta su uradili sa Hamzinim mubarek tijelom, i sam u izvjesnoj mjeri šokiran, dade oduška svojoj srdžbi rekavši da će, kad mu Allah podari iduću pobjedu nad mnogobošcima, za osvetu dati masakrirati trideset njihovih poginulih. Njegovu bol i srdžbu podijeliše i svi ostali muslimani, pa mnogi od njih počeše izjavljivati da će nakon naredne pobjede masakrirati tijela mnogobožaca na takav način kako to nikad niko od Arapa nije uradio.

Međutim, dragi Allah, Svemilosni, Brižni ne dopušta da čestiti vjernici padnu na nivo nevaljalaca, već ih želi učiniti čistim i daleko duhovno i moralno superijornim od ostalih:

Ako hoćete da na nepravdu uzvratite, onda učinite to samo u onolikoj mjeri koliko vam je učinjeno; a ako otrpite, to je, doista, bolje za strpljive. (16:126)

Od Ibn Abbasa se prenosi da su ovi ajeti objavljeni baš tim povodom,[43] a dragi Allah najbolje zna. U svakom slučaju, u smislu pouke baš ovih ajeta, Muhammed, alejhisselam, potpuno zaboravi na svoju srdžbu i čak štaviše muslimanima izričito zabrani bilo kakav oblik skrnavljenja tijela njihovih ubijenih neprijatelja, budući da su ona djelo Allahovog stvaranja. Nedaleko od Hamzinog ležalo je tijelo još jednog šehida iz Poslanikove rodbine, tijelo Abdullaha ibn Džahša, sina Muhammedove, alejhisselam, tetke Umejme, koje isto bi gnusno izmasakrirano.

Međutim, tijelo Hanzalino, na olakšanje Muhammeda, alejhisselam, i svih muslimana, pružaše sasvim drugačiju sliku. Allahovom voljom, a sevepom molbe Hanzalinog oca Ebu Amira, ono ne bi niti dotaknuto od Kurejšija, već je i dalje ležalo na onom istom mjestu gdje su ga meleki nakon kupanja položili. Kosa mu, i pored žestine podnevne žege, i dalje bijaše mokra, a lice tako sretnog i spokojnog izraza da to svim muslimanima bi sasvim očevidan znak i podsjetnik na uzvišenu poruku plemenitih ajeta:

Nikako ne smatraj mrtvima one koji su na Allahovu putu izginuli! Ne, oni su živi i u obilju su kod Gospodara svoga, radosni zbog onoga što im je Allah od dobrote Svoje dao i veseli zbog onih koji im se još nisu pridružili, za koje nikakva straha neće biti i koji ni za čim neće tugovati; radovaće se Allahovoj nagradi i milosti i tome što Allah neće dopustiti da propadne nagrada onima koji su bili vjernici. (3:169-171)

Tu u blizini bijahu tijela Hajseme, onoga koji je prije bitke u snu vidio sina šehida kako ga zove da mu se pridruži, i Sabita ibn Dahdahe, onoga koji je siročetu poklonio palmino stablo. Kada je Muhammed, alejhisselam, vidio Sabitovo tijelo rekao je: ''Palme, povijene pod teretom bogatog ploda, koliko ih samo ima sin Dahdahin u Džennetu!'' [44]

Među poginulim mudžahidima pronađoše i tijelo jednog Židova. To bi Muhejrik, učeni rabin sa'lebijskog židovskog roda, a da i on bi istinski šehid svima postade jasno kasnije kad saznadoše kako je on tog jutra svoj narod pozivao da poštuju sporazum sa Allahovim vjerovjesnikom i pridruže mu se u borbi protiv mnogobožaca. Međutim, saplemenici mu odgovoriše da je to dan sabata[45] kada im je zabranjen svaki rad. Muhejriku bijaše sasvim jasno da se to ne odnosi na borbu na Božijem putu, pa on samo prokomentarisa kako se oni ionako iskreno ne pridržavaju tog propisa i onda ih zakletvom obaveza da posvjedoče njegov testament po kojemu, ako tog dana u bici pogine, svu njegovu imovinu naslijeđuje Muhammed, alejhisselam. Tako je Muhejrik sam odjahao na bojno polje i borio se zajedno sa mudžahidima u želji da i svojom sabljom pomogne Poslanikovu borbu na Allahovom putu protiv mnogobožaca. U toj borbi on bi ubijen, a njegovu deredžu simbolički potvrdi Muhammed, alejhisselam, davši mu epitet najboljeg od svih Židova. Kasnije je veliki dio milostinje koja se dijelila u Medini poticao iz bogatih palminjaka što ih je Muhejrik svojim testamentom poklonio Poslaniku. I to je, svakako, veliki kapital koji će, inša'Allah, ovaj čestiti Židov imati na Sudnjem Danu.

Još veće iznenađenje bijaše kada neki Evsije na bojnome polju prepoznaše svoga saplemenika Usejrima, koji na izdisaju ležaše među tijelima šehida. Oni bijahu iznenađeni zbog toga što se Usejrim još od Hidžre uporno i tvrdoglavo odupirao svim nagovorima da prihvati islam, jer nikako nije mogao da povjeruje istinski u Muhammedovo, alejhisselam, vjerovjesništvo, a sada sav izranjavan izdisaše na uhudskom bojnom polju. Upitaše ga da li se on to uključio u bitku iz plemenskih ili možda islamskih razloga, a Usejrim zadnjom snagom reče da mu se tog jutra iznenada otvorilo srce i on iskreno povjerovao u dragog Allaha i Njegovog poslanika, pa se žurno uključio u bitku i borio sve dotle dok ga nije pogodio udarac koji ga je oborio na tom mjestu gdje su ga našli. Usejrim više nemaše snage dalje govoriti i ubrzo izdahnu. Kad o njegovom slučaju obavijestiše Muhammeda, alejhisselam, on potvrdi da je Usejrim istinski šehid i on tako postade poznat kao čovjek koji je ušao u Džennet, a da nikada nije klanjao niti jedan jedini rekat namaza.

Već smo ranije govorili o junačkom šehadetu Enesa ibn Nadra, koga je od silnih rana na njegovom mubarek tijelu mogla prepoznati samo rođena sestra, i to po prstima, zatim o Vehbu i onoj peterici mudžahida koji su žrtvovanjem vlastitih života zaštitili Poslanika u kritičnim momentima.

Prostora je isuviše malo da bi se moglo pomenuti svakoga od plemenitih uhudskih šehida, ali svi najljepši pomeni koje bi svi ljudi na Zemlji mogli smisliti apsolutno su bez značaja u odnosu na predivne ljepote koje im dragi Allah dariva. On ih najbolje poznaje i nijedan od njih neće biti zaboravljen, niti lišen džennetskih ljepota, koje Poslanik opisuje kao ono što nijedno oko nije vidjelo, nijedno uho nije čulo, niti je kome na um palo, dok ajeti Kur'ana govore da tu ljepotu niko na ovom svijetu ne može niti zamisliti:

I niko ne zna kakve ih, kao nagrada za ono što su činili, skrivene radosti čekaju. (32:17)

Međutim, nisu svi poginuli borci, što su pali boreći se pod Poslanikovom zastavom na Uhudu, bili šehidi. Obilazeći šehide i ranjenike, muslimani pronađoše čovjeka po imenu Kuzman. U Medini Kuzman bi oduvjek poznat kao veoma snažan i vješt borac, a na Uhudu je sâm pobio, prema predajama, najmanje sedam mnogobožaca. Nažalost, i pored silnog junaštva i sve srčanosti koju je Kuzman tada pokazao, prenosi se da je za njega Poslanik rekao kako će ući u vatru. Razlog tako žalosnom svršteku junačkog Poslanikova borca sa Uhuda jeste u onome što bijaše u njegovom srcu, u njegovoj neiskrenoj vjeri i njegovom pogrešnom nijjetu (namjeri).

Naime, Kuzman izgleda da nikako ne bi vjernik, ili bi munafik, dragi Allah najbolje zna, a na Uhudu se borio samo zato što su ga neke žene prije bitke u Medini optuživale za kukavičluk. Ima i predaja da se borio samo zbog odbrane svojega zavičaja i očuvanja časti svog plemena i roda. Dragi Allah najbolje zna iz kojih se razloga Kuzman borio na Uhudu, ali to, svakako, ne bi radi Allahovog zadovoljstva i da Njegova riječ bude gornja. Ovo je lijep primjer svim muslimanima da jasno vide šta znače iskrenost i valjan nijjet u islamu. Nije dovoljno samo činiti ibadete i dobra djela, već to mora biti istinski učinjeno samo za ljubav dragoga Allaha, a uz nadu u Njegovu nagradu na oba svijeta. Samo ovo je iskreni i valjani nijjet koji garantira ispravnost svakog djela u islamu i daje garanciju da će to djelo dragi Allah zaista primiti i nagraditi.

Uskoro počeše pristizati još neke muslimanke iz Medine koje su se željele pobrinuti za ranjenike i vidjeti šta je bilo sa njihovim muževima, očevima, sinovima i rođacima. Među prvima dođe hazreti Aiša kojoj pade teški kamen sa srca kada vidje svog voljenog supruga i dragog oca žive i zdrave. Zajedno sa Aišom dođoše Umm Ejmen i Safija, sestra Hamzina. Kada Muhammed, alejhisselam, iz daljine prepozna svoju tetku Safiju, odmah reče njenom sinu Zubejru da joj kaže da se vrati kako bi bila pošteđena jezovitog prizora masakriranog tijela njenog brata. Međutim, Safija već bijaše čula šta se desilo Hamzinom mubarek tijelu i ona, kad joj sin prenese Poslanikovo naređenje, reče da već zna i da je spremna da za Allahovu ljubav prihvati i stoički podnese bolni prizor. Kada Zubejr prenese taj odgovor Poslaniku, on joj dopusti da dođe. Kad Safija dođe do Hamzinog tijela pored kojeg odmah bi i tijelo njenog sestrića Abdullaha ibn Džahša, ona, baš kako i obeća sinu, ostade u svome bolu pribrana samo ponavljajući kur'anske ajete: Inna lillahi ve inna ilejhi radži'un (Mi smo Allahovi i Njemu se vraćamo) i učeći dove, ali se velika tuga u njenom srcu jasno očitovala u suzama koje su tekle iz njenih očiju. Međutim, u ovom dostojanstvenom tugovanju Safija ne ostade sama jer joj se pridruži i hazreti Fatima, pa čak i njezin otac Muhammed, alejhisselam, za koga se u nekim predajama prenose riječi Ibn Mes'uda da ashabi nikada nisu vidjeli Poslanika da ''gorko plače sve dok ga suze ne zagrcnuše'' kao što je plakao za Hamzom.[46]

Na Uhudu je palo ukupno sedamdeset i dva šehida. Od toga samo četverica bijahu muhadžiri: Hamza, Abdullah ibn Džahš, Mus'ab ibn Umejr i mladi Mahzu­mija Šemmas; njih šesdeset pet bijahu ensarije, a preostala trojica bijahu ona dvojica Muzejnija, što slučajno dođoše u Medinu i u zadnji čas se priključiše vojski, i židovski rabin Muhejrik. Međutim, tada na uhudskoj poljani Muhammed, alejhisselam, klanjaše samo njima sedamdeseterici dženazu, jer su Šemmas i jedan ensarija Malik[47] tada još bili u životu, ali svima bi jasno kako je samo pitanje vremena kada će se i njih dvojica pridružiti ostalim šehidima u džennetskim perivojima. Dženaze su obavljene na mjestu gdje je ležalo Hamzino tijelo, jer je Poslanik naredio da se tijela svih ostalih šehida donesu do tijela njegovog amidže. Prenosi se da je Muhammed, alejhisselam, prvo klanjao dženazu namaz samome Hamzi pri tom donijevši sedam tekbira, a potom su sva ostala tijela postavljena do Hamzinog i onda je Poslanik klanjao još jednu dženazu svima zajedno.[48]

Pošto još uvijek nisu bili sigurni od eventualnog povratka kurejšijske vojske nastojali su uštediti na vremenu, pa su šehidi ukopavani u zajedničke kabure, po dvojica ili trojica u jedan. U nekim slučajevima se vodilo računa koje će šehide ukopati zajedno, pa je tako Hamza ukopan zajedno sa svojim sestrićem Abdullahom ibn Džahšom koji mu bijaše i brat po mlijeku. Isto tako su, budući da su bili nerazdvojini prijatelji, zajedno ukopani Amr sin Džemuhov i Abdullah ibn Amr, onaj koji je prije bitke u snu vidio šehida sa Bedra i svoga sina Džabira ostavio kući da se brine o svojim malodobnim sestrama. Skupa s njima je ukopan i Amrov sin Hallad koji ujedno bi Abdullahov sestrić jer ga je rodila njegova sestra Hind koja se udala za Amra. Tako je ova čestita vjernica u jednom danu izgubila i sina i muža i brata koje je zajedno ukopala, a kad joj Muhammed, alejhisselam, za utjehu reče da su njih sva trojica zajedno u Džennetu, ona ga zamoli da uputi dovu dragom Allahu da i ona bude zajedno s njima.

Plemenita Hind u svome bolu, kušnji i mu'minskom blaženom saburu i dostojanstvu ne bi usamljena. U sličnoj situaciji bijahu Hamna kći Džahšova i još jedna žena iz plemena Benu Dinar:

... Od 'Abdullaha b. Sa'lebe se prenosi da je Poslanik, stavši nad poginulim u Bici na Uhudu, rekao: ''Ja sam svjedok za ove! Nema nijednog ranjenika koji zadobije ranu na Božijem putu, a da ga Allah na Sudnjemu danu neće proživjeti s tom ranom koja će krvariti. Boja će biti boja krvi, a miris poput miska! Vidite ko je od njih znao najviše Kur'ana pa njega u kaburu stavite naprijed, da bude imam svojim drugovima!''

Ukopavani su po dvojica ili trojica u jedan kabur.

Nakon toga Poslanik se vratio u Medinu. U putu ih je susrela Hamna bint Džahš i ljudi su joj usput javljali o smrti brata joj Abdullaha b. Džahša. Ona je odgovarala: ''Mi smo Allahovi i Njemu se vraćamo!''; i upućivala Mu dovu za oprost grijeha! Jednako je postupila i kad su joj javili za smrt njenog dajdže Hamze b. 'Abdulmuttaliba. No kad su rekli da joj je poginuo i muž Mus'ab b. 'Umejr, vrisnula je i zajaukala!

Vidjevši njenu postojanost kod spomena pogibije brata joj i dajdže, i njen vrisak kod spomena muža, Poslanik je rekao: ''Muž kod svoje žene zauzima posebno mjesto!''

Božiji Poslanik je prošao i pored neke žene iz plemena Benu Dinar koja je na Uhudu izgubila muža, brata i oca. Kad su joj to saopćili, ona je upitala: ''A šta je s Božijim Poslanikom?!'' ''On je dobro majko'', rekli su joj. ''Onako je kako ti voliš da je!'' ''Pokažite mi da ga vidim!''; kazala je, i oni su joj ga pokazali. Ugledavši ga, rekla je: ''Svaki je udes, poslije tebe, beznačajan!'' ...[49]

Nakon što su ukopani svi šehidi, Muhammed, alejhisselam, uzjaha svoga konja, koji za vrijeme bitke bijaše vezan na skrovitom mjestu gdje ga Kurejšije ne primijetiše[50] i onda povede muslimane nazad u Medinu. Prije samog polaska, ili kratko nakon njega, dok su još uvijek bili na području Uhuda, poredaše se u safove da, najvjerovatnije nakon ikindije namaza u džematu, prouče zajedničku dovu i zahvalu dragom Allahu. Resulullah, Muhammed, alejhisselam, stajaše ispred, a ostali muslimani i muslimanke u safovima iza njega i svi zajedno veličaše dragoga Boga i zahvaljivaše Mu na milosti i pouci koju im ova bitka dade, još jednom ih jasno opomenuvši da vjernik može biti uspješan samo onda kad se potpuno i iskreno preda Njemu, a kad god svoje lice okrene od dragog Allaha i usmjeri ga ka dunjaluku (poput strijelaca na Uhudu) neminovno slijedi poraz i poniženje.

U Medinu se vratiše u akšamskom vaktu. U Poslanikovoj džamiji u džematu klanjaše akšam i nakon toga se svi raziđoše svojim kućama da se odmore, naravno uz zaduživanje dječaka i žena da budno motre na eventualni povratak neprijatelja.

Prije nego što ode kući da se odmori i odspava, Poslanik nakratko svrati do Fatime:

... Stigavši kući, Poslanik je svoju sablju dao kćerki Fatimi. ''Operi sa nje krv kćeri!''; rekao joj je. ''Danas me je, Boga mi, iskreno služila.''

I 'Ali b. Ebi Talib joj je dao svoju sablju. ''Operi krv i sa nje!''; rekao je i on. ''Boga mi je i mene danas slušala!''

''Ako si se ti iskreno borio 'Ali, znaj da se iskreno borio i Sehl b. Hunejf i Ebu Dudžana!''; kazao je Poslanik. ...[51]

Ovaj citat je veoma interesantan jer se iz njega vidi da je i Poslanik okrvavio svoju sablju, što znači da je on na Uhudu čak imao učešća i u direktnim borbama sabljom, licem u lice sa neprijateljem i da je i tako, osim svojim strijelama, tokom bitke lično eliminisao neke mnogobošce čija krv ostade na njegovoj mubarek sablji. I ovo je, pored ostalih koje smo ranije pominjali, očevidan primjer koliki je Muhammed, alejhisselam, gazija i junak.

 

Progon neprijatelja

 

Dok se vraćao sa uhudskog bojnog polja, Muhammed, alejhisselam, je znao da će mnogi neprijatelji islama, i iz redova Židova i iz redova munafika, ovaj poraz koristiti da pojačaju svoje destruktivne namjere unošenja sumnje i kolebljivosti u redove muslimana. Bilo mu je jasno i to da će se sada i Kurejšije i ostala mnogobožačka plemena sad još više uzoholiti, pa je bilo realno očekivati nove napade na Medinu. Bijaše, dakle, neophodno svim neprijateljima, i unutarnjim i vanjskim, jasno pokazati da je poraz na Uhudu samo prolazna slabost muslimana i da snaga istinskih mudžahida, podržanih snagom i pomoći od dragog Allaha, ni u kojoj drugoj sili nema dostojna takmaca.

Muhammed, alejhisselam, je tako, nakon samo jedne noći odmora, ujutro odmah po završetku sabah namaza rekao Bilalu da razglasi svim muslimanima da se hitno spreme jer se neprijatelj mora goniti, pri tome mu naročito naglasivši da će polazak biti dopušten samo onima koji su se jučer borili na Uhudu. Snaga mu'minske vjere i iskrene odanosti Poslaniku očevidno se mogla vidjeti tog jutra kad su se ubrzo pred Džamijom okupili svi borci sa Uhuda, srčani i spremni da ponovo započnu boj protiv jučerašnjih neprijatelja, iako su gotovo svi bili ranjeni. Muhammed, alejhisselam, je još uvijek trpio bolove i jedva mogao pokretati desno rame koje primi udarac namijenjen njegovoj glavi, a od boraca ne bi haman nikoga ko nije na svome tijelu imao barem jednu ranu. Međutim, i pored toga i Muhammed, alejhisselam, i njegovi mudžahidi bijaše potpuno spremni na novi boj protiv Kurejšija i njihovih pomagača.

One koji su se Allahu i Poslaniku i nakon zadobijenih rana odazvali, one između njih, koji su dobro činili i bogobojazni bili čeka velika nagrada. (3:172)

Nama izgleda logičnim, a dragi Allah najbolje zna, da se smisao ovih ajeta Kur'ana odnosi upravo na ovaj događaj.

Poslanik bi čvrst u namjeri da ne dozvoli pristup nikome ko se nije jučer borio, ali ipak u slučaju Džabira, sina šehida Abdullaha, on učini iznimku i dopusti mu da se pridruži nakon što Džabir reče da je jučer izostao samo zato što ga je time obavezao njegov otac naredivši mu da se ima brinuti o svojih sedam sestara.

Prije polaska Resulullah, Muhammed, alejhisselam, obiđe teško ranjenog Šemmasa koga je njegovala Umm Selema. Mladić bijaše na samrti pa Poslanik ostavi uputu da ga se ukopa na Uhudu, zajedno sa ostalim šehidima. Uz Šemmasa jedini od jučerašnjih boraca koji izostade bijaše Malik, koji, takođe u kritičnom stanju, ležaše kod svoje kuće.

Znali su da su se mnogobošci ulogorili u Revhai, pa Muhammed, alejhisselam, odluči da se ulogore nedaleko odatle, u Hamrai el-Esedu. U želji da neprijatelja uplaši i zavara, Poslanik naredi da se svi muslimani rasprše po što širem prostoru i da svaka grupica do zalaska sunca pronađe dovoljno drva da mogu zapaliti jednu vatru. Tako je naredne noći više od pet stotina vatri gorjelo u području Hamrai el-Eseda. Pošto udaljenost između dva logora bi relativno mala, Kurejšije su mogli vidjeti te vatre i oni tako povjerovaše da je za njima iz Medine u potjeru krenula izuzetno brojna vojska. Milošću dragoga Allaha, Koji uvijek pomaže Svoje vjerovjesnike, Kurejšije u tom uvjerenju dodatno učvrsti neki čovjek iz plemena Huza'a koji je, iako tad još uvijek mnogobožac, bio iskreni prijatelj muslimana:

... Pored njega (Muhammeda, alejhisselam) je naišao Ma'bed b. Ebi Ma'bed el-Huzai, čije je pleme Huza'a, inače, kako njegovi muslimani tako i mnogobošci, sve svoje tajne povjeravalo Božijem Poslaniku još od njihova susreta u Tihami. Od njega apsolutno ništa nisu krili, a Ma'bed je tada još uvijek bio mušrik.

''Muhammede!''; rekao je naišavši pored njega. ''Nama je Boga mi, teško palo to što ti se dogodilo, i mi doista želimo da te Bog oporavi od toga!''

Zatim je otišao, dok se Poslanik još uvijek nalazio u Hamrai el-Esedu. Išao je dok nije susreo Ebu Sufjana b. Harba i njegove ljude. Bilo je to u Er-Revhai,[52] gdje su se upravo bili dogovorili da se opet vrate na Božijeg Poslanika i njegove ashabe.

''Pobili smo njegove najopasnije ljude, njihove vođe i uglednike'', rekli su, ''pa zašto da odemo prije no što ih uništimo u korijenu! Svakako se moramo vratiti i po ostale da ih se već jedanput konačno riješimo!''

Ugledavši Ma'beda, Ebu Sufjan ga je upitao: ''Šta ima iza tebe, Ma'bede?'' ''Ima Muhammed'', odgovorio je on. ''Pošao je za vama sa tolikom vojskom koliku ja nikada ranije nisam vidio! Jako su ljuti na vas, a pridružili su im se i oni koji nisu učestvovali u bici, jer su se izgleda pokajali zbog toga. Bijesni su na vas kao risovi!'' ''Šta to pričaš, čovječe?!''; uzviknuo je Ebu Sufjan. ''Bogme, svakog momenta možeš ugledati njihove prve konjanike!''; rekao je on. ''Ali mi smo se upravo dogovorili da se vratimo na njih i da im dokrajčimo onaj ostatak!''; nastavio je pričati Ebu Sufjan. ''Ne bih ti to savjetovao!''; kazao je Ma'bed. ''Ono što sam ja vidio nagnalo me je da o tome spjevam i pjesmu!'' ''Šta si spjevao?!''; upitao je. I Ma'bed je počeo recitovati:

''Moja se deva na smrt preplaši

kad zemljom potekoše čete konjanika

da se sruče na lavove plemenite

koji nisu kratki pri susretu,

niti su nevješti u sedlu i oružju!

I ja sam jurio, misleći da se zemlja nagela

kad su se ispeli do nas,

s vođom neizdatim!

I rekoh: O, teško Ibn Harbu

od susreta sa njim, kad se potrese Batha[53]

sa ljudima na njoj!

Upozoravam ljude Harema[54] javno,

svakog ko pameti ima, i što je razumno,

upozoravam na vojsku Ahmedovu

i konjanike mu silne!

Za moje upozorenje ovo neka se ne kaže: Priče!

Stihovi su ovo za Ebu Sufjana

i za njegove ljude! ...[55]

Ma'bedove riječi i odsjaji mnogobrojnih vatri koje su se u daljini sijale navedoše tako Kurejšije da odustanu od novog napada na Medinu i da se brže bolje povuku natrag ka Meki. Kada su već bili krenuli Ebu Sufjan, vjerovatno u želji da makar na taj način u sebi zatomi osjećaj straha, poruči Muhammedu, alejhisselam, preko nekih ljudi koji su se bili uputili ka Medini radi opskrbe namirnicama, da su Kurejšije čvrsti u namjeri da ponovo na njih udare i da udaraju sve dotle dok ih potpuno ne dokrajče. Resulullah, Muhammed, alejhisselam, na ovu Ebu Sufjanovu poruku prijetnje, u tom trenutku ne znajući da je ona samo varka da bi se dobilo na vremenu i koliko toliko časno pobjeglo ka Meki, odgovori citiranjem kur'anskih riječi:

"Dovoljan je nama Allah i divan je On Gospodar!" (3:173)

Muhammed, alejhisselam, sa vojskom mudžahida ostade u Hamrai el-Esedu naredna tri dana, paleći svake noći mnogobrojne vatre. No, kako su se mnogobošci već bili povukli prema Meki, ta tri dana provedoše u sasvim zasluženom odmoru. Četvrtog dana, kada se uvjeriše da je prošla svaka opasnost, vratiše se u Medinu, a ajeti časnoga Kur'ana koji u to vrijeme siđoše dadoše objašnjenje da je čitav ovaj događaj bio jedna plemenita kušnja dragog Allaha kojim se očevidno pokazala čvrstina, iskrenost i snaga vjere ashaba koji su se smjerno, bez ikakvih nedoumica i nedolučnosti, odazvali Poslanikovom pozivu na novu bitku i to samo jednu noć nakon onako žestoke, stresne i iscrpljujuće bitke u podnožju brda Uhud; i koji ostadoše čvrsti, oslonivši se na dragog Allaha, i onda kad su saznali za Ebu Sufjanovu poruku da se njihovi neprijatelji pregrupiraju kako bi ih sasvim uništili, iako u tim trenucima nisu znali da je samo riječ o varci neprijatelja i o pokušaju šejtana da ih zastraši svojim pristalicama:

One koji su se Allahu i Poslaniku i nakon zadobijenih rana odazvali, one između njih koji su dobro činili i bogobojazni bili čeka velika nagrada; one kojima je, kada su im ljudi rekli: "Neprijatelji se okupljaju zbog vas, trebate ih se pričuvati!"; to učvrstilo vjerovanje, pa su rekli: "Dovoljan je nama Allah i divan je On Gospodar!" I oni su se povratili obasuti Allahovim blagodatima i obiljem, nikakvo ih zlo nije zadesilo i postigli su da Allah bude njima zadovoljan, a Allah je neizmjerno dobar. To vas je samo šejtan plašio pristalicama svojim, i ne bojte ih se, a bojte se Mene, ako ste vjernici!

(3:172-175)

 

Nakon Uhuda 

 

Kada se Muhammed, alejhisselam, vratio u Medinu saznao je da su obojica ranjenika sa Uhuda, Šemmas i Malik preselili na ahiret u njihovom odsustvu. Šemmas je, saglasno preporuci Poslanika, ukopan na šehitluku podno Uhuda. Međutim, Malik bijaše, odlukom njegove porodice, ukopan u Medini, pa Poslanik naredi da se i njegovo tijelo prenese na uhudsko šehidsko mezarje i tamo, u društvu ostalih šehida, pokopa.

Židovi u Medini su se maksimalno trudili da iskoriste muslimanski poraz na Uhudu nebili poljuljali vjeru muslimana i odvojili što veći broj od njih od Poslanika. U tom smislu su koristili svaku zgodnu priliku da kažu kako ''Muhammed nije ništa drugo do čovjek koji traži kraljevstvo, jer se nijedan vjerovjesnik nikad nije susreo s takvom nesrećom da mu dosta sljedbenika izgine, a ostali, zajedno sa njim, budu izranjavani''; iako su u srcima znali da izgovaraju laž i potvoru na čovjeka koji je uistinu Božiji vjerovjesnik.

Munafici su opet pravdali svoju odluku da se povuku prije početka borbe govoreći da je to bio mudar potez i da bi svi šehidi izbjegli pogibiju da su ih poslušali i zajedno sa njima se povukli. Međutim, Kur'an ovakve izjave jasno deklarira nevjerničkim:

O vjernici, ne budite kao nevjernici koji govore o braći svojoj kada odu na daleke pute ili kada boj biju: "Da su s nama ostali, ne bi umrli i ne bi poginuli" - da, Allah učini to jednom u srcima njihovim; i život i smrt Allahovo su djelo, On dobro vidi ono što radite. (3:156)

Ali, ipak nikakve mjere prema onima koji se prije bitke povukoše nazad u Medinu nisu bile poduzimane – jedino je njihov predvodnik Ibn Ubejj doživio veoma neugodan, i naravno sasvim zaslužen, javni moralni šamar. Naime, Ibn Ubejj je, još od dana kada je javno primio islam, bio naviknut da petkom u Džamiji sjedi na počasnom mjestu i da prije svake džume ustane i javno se obrati svim prisutnim džematlijama riječima: ''Ljudi, ovo je Vjerovjesnik Božiji. Neka vam Bog kroz njega podari izobilje i da vam snagu! Stoga mu pomozite, poštujte ga, slušajte ga i povinujte mu se.''; nakon čega bi sjeo i zajedno sa ostalima slušao Poslanikovu hutbu. Prve džume nakon Uhuda Ibn Ubejj po običaju ustade da govori, ali ga nekoliko ensarija, što su sjedili uz njega, uhvatiše rukama i povukoše dole uz riječi: ''Sjedi, neprijatelju Božiji! Ti nemaš prava držati govore!'' Koliko je ovim Ibn Ubejj bio uvrijeđen dobro se vidi po tome što je on istog momenta krenuo da izađe iz Džamije probijajući se nazad kroz zbijene safove ljudi, nimalo ne mareći što time ponovo javno manifestira svoje licemjerstvo svakome pokazujući kako su mu vlastita uznositost i ponos značajniji od direktne Božije naredbe da se prisustvuje džuma namazu.

S obzirom da su neki muslimani u periodu nakon bitke na Uhudu bili na jakoj kušnji zbog poraza koji je za njih bio sasvim neočekivan i zato šokantan, uputa i ohrabrenje im dođe kroz neke od ajeta Kur'ana koji, baš u to vrijeme, bijahu objavljeni Muhammedu, alejhisselam:

Zar kad vas je snašla nevolja koju ste vi njima dvostruko nanijeli, možete reći: "Otkud sad ovo?!" Reci: "To je od vas samih!" Allah, zaista, sve može. Ono što vas je zadesilo onoga dana kada su se sukobile dvije vojske bilo je Allahovom voljom, da bi otkrio ko su pravi vjernici i da bi otkrio ko su licemjeri, oni koji su, kad im je rečeno: "Dođite, borite se na Allahovu putu ili se branite!"; odgovorili: "Da znamo da će pravog boja biti, sigurno bismo vas slijedili." Toga dana bili su bliže nevjerovanju nego vjerovanju, jer su ustima svojim govorili ono što nije bilo u srcima njihovim. A Allah dobro zna ono što oni kriju. Onima koji se nisu borili, a o braći svojoj govorili: "Da su nas poslušali, ne bi izginuli", reci: "Pa vi smrt izbjegnite, ako istinu govorite!" Nikako ne smatraj mrtvima one koji su na Allahovu putu izginuli! Ne, oni su živi i u obilju su kod Gospodara svoga, radosni zbog onoga što im je Allah od dobrote Svoje dao i veseli zbog onih koji im se još nisu pridružili, za koje nikakva straha neće biti i koji ni za čim neće tugovati; radovaće se Allahovoj nagradi i milosti i tome što Allah neće dopustiti da propadne nagrada onima koji su bili vjernici. (3:165-171)

Allah je ispunio obećanje Svoje kada ste neprijatelje voljom Njegovom, nemilice ubijali. Ali kada ste duhom klonuli i o svom položaju se raspravljati počeli, kada niste poslušali, a On vam je već bio ukazao na ono što vam je drago, jedni od vas su željeli ovaj svijet, a drugi onaj svijet, onda je On, da bi vas iskušao, učinio da uzmaknete ispred njih. I On vam je već oprostio, jer je Allah neizmjerno dobar prema vjernicima! Kada ste ono uzmicali, ne obazirući se ni na koga, dok vas je Poslanik zvao iza vaših leđa, Allah vas je kaznio brigom na brigu; da ne biste tugovali za onim što vam je izmaklo i nije vas zadesilo. A Allah dobro zna ono što radite. Zatim vam je, poslije nevolje, spokojstvo ulio, san je neke od vas uhvatio, a drugi su se brinuli samo o sebi, misleći o Allahu ono što nije istina, kao što pagani misle govoreći: "Gdje je pobjeda koja nam je obećana?" Reci: "O svemu odlučuje samo Allah!" Oni u sebi kriju ono što tebi ne pokazuju. "Da smo se za bilo šta pitali", govore oni, "ne bismo ovdje izginuli." Reci: "I da ste u kućama svojim bili, opet bi oni kojima je suđeno da poginu na mjesta pogibije svoje izišli, da bi Allah ispitao ono što je u vašim grudima i da bi istražio ono što je u vašim srcima, a Allah zna svačije misli." One među vama koji su uzmakli na dan kad su se dvije vojske sukobile uistinu je šejtan naveo da posrnu, zbog onoga što su prije počinili. A Allah im je već oprostio jer Allah prašta i blag je. (3:152-155)

I ne gubite hrabrost i ne žalostite se; vi ćete pobijediti ako budete pravi vjernici. Ako vi dopadate rana, i drugi rana dopadaju. A u ovim danima Mi dajemo pobjedu sad jednima, a sad drugima, da bi Allah ukazao na one koji vjeruju i odabrao neke od vas kao šehide, a Allah ne voli nevjernike, i da bi vjernike očistio, a nevjernike uništio. Zar mislite da ćete ući u Džennet, a da Allah ne ukaže na one od vas koji se bore i na one koji su izdržljivi? A vi ste smrt priželjkivali prije nego što ste se s njom suočili, pa ste je, eto, očima svojim vidjeli. Muhammed je samo poslanik, a i prije njega je bilo poslanika. Ako bi on umro ili ubijen bio, zar biste se stopama svojim vratili? Onaj ko se stopama svojim vrati neće Allahu nimalo nauditi, a Allah će zahvalne sigurno nagraditi. Sve što je živo umire Allahovom voljom u času suđenom. Daćemo onome koji želi nagradu na ovome svijetu, a daćemo i onome koji želi nagradu na onome svijetu i sigurno ćemo zahvalne nagraditi. A koliko je bilo vjerovjesnika uz koje su se mnogi iskreni vjernici borili, pa nisu klonuli zbog nevolja koje su ih na Allahovom putu snalazile, i nisu posustajali niti su se predavali, a Allah izdržljive voli, i samo su govorili: "Gospodaru naš, oprosti nam krivice naše i neumjerenost našu u postupcima našim, i učvrsti korake naše i pomozi nam protiv naroda koji ne vjeruje!" I Allah im je dao nagradu na ovome svijetu, a na onom svijetu daće im nagradu veću nego što su zaslužili, a Allah voli one koji dobra djela čine. (3:139-148)

A ako vi na Allahovom putu poginete ili umrete, oprost i milost Allahova su zaista bolji od onoga što oni gomilaju. Bilo da umrete ili poginete, sigurno ćete se pred Allahom iskupiti. Samo Allahovom milošću ti si blag prema njima; a da si osoran i grub, razbjegli bi se iz tvoje blizine. Zato im praštaj i moli da im bude oprošteno i dogovaraj se s njima. A kada se odlučiš, onda se pouzdaj u Allaha, jer Allah zaista voli one koji se uzdaju u Njega. Ako vas Allah pomogne, niko vas neće moći pobijediti, a ako vas ostavi bez podrške, ko je taj ko vam, osim Njega, može pomoći? I samo u Allaha neka se pouzdaju vjernici! (3:157-160)

Poruka plemenitih ajeta Kur'ana je učvrstila vjernička srca, što je, uz onaj pohod potjere za Kurejšijama odmah narednog dana nakon bitke, potpuno uvjerilo medinske munafike i Židove kako čitav ovaj događaj nije oslabio snagu muslimana, već je, naprotiv, još više povećao. Međutim, toga nisu bila svjesna mnoga beduinska plemena koja bijahu u savezu sa Kurejšijama i u porazu muslimana na Uhudu vidješe svoju šansu da napadaju na oslabljenu Medinu u pljačkaškim pohodima. ''Opasnost iz Nedžda''[56] ponovo postade realna prijetnja sigurnosti Medine. Prva opasnost zaprijetila je od plemena Beni Esed ibn Huzejma, bliskih kurejšijskih saveznika iz Nedžda, koji se, nekih dva mjeseca nakon bitke na Uhudu, počeše okupljati za napad na Medinu. Muhammed, alejhisselam, je protiv njih poslao grupu od stotinu pedeset dobro naoružanih konjanika pod zapovjedništvom Ebu Seleme da ih preduhitre iznenadnim napadom na njihov logor prije nego li oni krenu na Medinu. Prepad je sasvim uspio, beduini su se razbježali na sve strane, a Ebu Selema se sa velikim stadom zaplijenjenih kamila i trojicom zarobljenih pastira pobjedonosno vratio u Medinu.

Nekako u isto vrijeme saznalo se i da se na Medinu priprema napad sa juga od strane lihjanijskog ogranka plemena Huzejl. Muhammed, alejhisselam, je dobro znao da u ovom konkretnom slučaju svo zlo izvire od jednog jedinog čovjeka, njihovog starješine koji ih stalno podstiče na mržnju i napade na muslimane, pa bi u slučaju da se njega oslobodi svaka opasnost od tih beduina postala neznatna. Zbog toga je, umjesto slanja vojske protiv tih beduina, Muhammed, alejhisselam, odlučio povjeriti misiju ubijanja tog zlikovca jednom pouzdanom čovjeku. Izbor je pao na Hazredžiju Abdullaha ibn Unejsa.  Pošto Abdullah nije znao kako izgleda njegova meta upitao je Muhammeda, alejhisselam, kako da ga prepozna. Poslanik mu odgovori da će tog zlog čovjeka moći prepoznati po dva jasna znamenja: njegov lik će ga podsjetiti na šejtana i od gledanja njeg' spopašće ga jeza. Abdullah ga je uspio pronaći i ubiti, i nakon toga bezbjedno se vratiti u Medinu.

Na ovaj način su beduinski saveznici Kurejšija dobili potrebnu lekciju i opasnost od njihovih pljačkaških napada na oazu bila otklonjena, ali se desilo da su narednog mjeseca neki pripadnici plemena Huzejl, vjerovatno u želji da osvete pogibiju svoga šejtanolikog starješine, na Redžiu, oazi nedaleko od Meke napali šestericu muslimana koji su bili u misionarskom pohodu. Šesterica muslimana se boriše poput lavova, ali se ipak nisu mogli suprostaviti daleko nadmoćnijem neprijatelju. Četverica njih preseliše kao šehidi, a ostala dvojica biše zarobljeni. Jedan od šehida bijaše Evsija Asim ibn Sabit koji je na Uhudu  pobio dvojicu kurejšijskih barjaktara zbog čega se njihova majka Sulafa zaklela na osvetu tako što će piti vino iz Asimove lobanje i, najvjerovatnije, nudila značajnu svotu novaca onome ko joj donese njegovu glavu. Huzejlije su to dobro znali i zbog toga su bili odlučili mrtvome šehidu odrubiti glavu i prodati je Sulafi. Međutim, dragi Allah nije dopustio da šehidovo mubarek tijelo bude masakrirano, pa se desilo da se iznenada niotkuda pojavio čitav roj ljutih pčela koje su od njih štitile Asimovo tijelo sve do noći, a tokom noći se iznenada prolomi pljusak i pojavi bujica koja ga odnese, pa se Sulafa morala pomiriti sa tim da svoju zakletvu nikada neće moći ispuniti.

Dvojicu zarobljenih muslimana Evsiju Hubejba i Hazredžiju Zejda odvedoše u Meku i predadoše Kurejšijama. Obojica bijahu osuđeni na smrt. Prije nego što su Hubejba svezali za stub na kojem je trebao biti pogubljen, on Kurejšije zamoli da mu omoguće da klanja dva rekata namaza što mu oni omogućiše, tako da izgleda Hubejb bi čovjek koji uspostavi islamsku tradiciju da osuđenik na smrt neposredno prije pogubljenja klanja dva rekata namaza, a dragi Allah najbolje zna. Junačka šehidska smrt Hubejba i Zejda je na veoma lijep način opisana u sljedećem citatu:

... Kad se pojavio mlađak mjeseca safera, odvedoše ih u Ten'im, izvan svete zemlje. Otkako su ih zatvorili, to im je bio prvi susret, pa se zagrliše i podsticaše jedan drugoga na strpljenje. Onda su Beni Nevfel i drugi što su bili s njima, odveli Hubejba malo dalje, a kada on vidje da ga namjeravaju svezati za kolac, zamoli ih da mu dozvole da se prvo pomoli, te on klanja dva rekata obredne molitve. Za njega se kaže da je on uveo običaj da čovjek osuđen na smrt obavi ovakvu molitvu prije pogubljenja. Potom ga privezaše za kolac i rekoše: ''Odreci se islama pa ćemo te pustiti!'' ''Ne bih se odrekao islama'', reče on ''sve kad bi mi za to dali cijeli svijet.'' ''Zar ne bi želio da je Muhammed na tvome mjestu'', upitaše oni, ''a da ti sjediš u svojoj kući?'' ''Ne bih da Muhammeda ni trn ubode, a da bih ja mogao sjediti u svojoj kući'', odgovori on. ''Odreci se, Hubejbe'', bili su uporni, ''ubit ćemo te ako to ne uradiš.'' ''Umrijeti za Boga je sitnica ako umrem u vjeri u Njega'', reče on, a potom dodade: ''A to, što ste mi lice okrenuli suprotno od svetosti'' – mislio je od Meke, jer su ga okrenuli na drugu stranu – ''uistinu je Bog rekao: Gdje god da se vi okrenete, tamo Allahovo lice je[57].'' Potom još reče: ''Bože, ovdje nema nikoga ko bi Tvome Vjerovjesniku prenio selame, zato mu ti prenesi selam od mene.'' U tom trenutku, Poslanik je sjedio sa Zejdom i drugim ashabima u Medini, te ga najednom obuze stanje kao kad mu se spušta Objava. Oni ga čuše kako kaže: ''Neka je i nad njim mir i milost Božija!'' Potom on reče: ''Evo Džibrila, prenosi mi selame od Hubejba.'' [58]

Kurejšije su sa sobom bili poveli četrdeset dječaka čiji su očevi poginuli na Bedru, svakom dali po koplje i rekli: ''Evo, ovaj je pobio vaše očeve.'' Oni ga stadoše probadati kopljima, ali ga nisu uspjeli ubiti, pa je zato jedan od odraslih stavio svoju ruku preko ruke jednog dječaka i zadao Hubejbu smrtonosnu ranu, i još jedan je to isto uradio, ali on ostade živ još jedan sat, stalno ponavljajući dvije temeljne istine islama: Nema boga osim Allaha, Muhammed je Božiji poslanik.

Potom su pogubili i drugog zarobljenika, koji je i sam klanjao dva rekata prije nego što su ga privezali za kolac, a davao je slične odgovore na ista pitanja. Ahnes ibn eš-Šerik, saveznik Zuhrija, što je bio među onima koji su otišli u Ten'im, nije mogao a da ne primijeti: ''Nema oca koji voli svoga sina onoliko koliko sljedbenici Muhammedovi vole Muhammeda.'' ...[59]

Nastavit će se, inša'Allah ...



 


[1] Naravno izuzimajući čestite među njima, poput Abdullaha ibn Selama i njemu sličnih, ali takvi nažalost bijahu u manjini.

[2] Ranije smo u ovim kazivanjima citirali ajet plemenitog Kur'ana 2:146 gdje se jasno kaže kako su ''sljedbenici Knjige znali Poslanika kao što znaju svoje sinove'', odnosno jasno su u srcu znali da je Muhammed, alejhisselam, doista Božiji poslanik na isti način kako su im srca znala vlastite sinove.

[3] Već smo u ovim kazivanjima par puta navodili ajet 3:157 u kome se, govoreći o Muhammedu, alejhisselam, kaže: ... onima koji će slijediti Poslanika, vjerovjesnika, koji neće znati čitati ni pisati, kojeg oni kod sebe, u Tevratu i Indžilu, zapisana nalaze.

[4] Muhammed Ibn Sa'd, Leydenovo izdanje Kitab at-Tabaqat al-Kabir: VIII, 12-15.

[5] Ebu Bekr Siradžuddin (Martin Lings), ''Muhammed, njegov život zasnovan na najranijim izvorima'', str. 179-180, odnosno na str. 200-201 u Ljiljanovom izdanju.

[6] Ranije smo pominjali ''ljude sa sofe'', siromahe muslimane koji su živjeli na sofama Poslanikove Džamije. S obzirom da su oni živjeli bukvalno pred njegovim očima, Muhammed, alejhisselam, je osjećao posebnu obavezu prema njima tako da su ih uglavnom hranili on i članovi njegovog domaćinstva.

[7] Reklo bi se da nimalo nisu pretjerane konstatacije onih koji tvrde kako vješto govorništvo, pjesništvo i muzika predstavljaju oblike sihra (čarolije) kojim se može manipulirati ljudskim srcima i osjećajima, a dragi Allah najbolje zna.

[8] Svakome je jasno da bi samo umobolna osoba u ratu istinom pomagala svoje neprijatelje da ju mogu lakše ubiti i uništiti.

[9] Kitab al-Maghazi (Prikaz vojnih pohoda Vjerovjesnikovih) od Muhammad ibn 'Umar al-Waqidia; str. 192.

[10] Ebu Bekr Siradžuddin (Martin Lings), ''Muhammed, njegov život zasnovan na najranijim izvorima'', str. 188., odnosno na str. 210-211 u Ljiljanovom izdanju.

[11] Postoje i mišljenja da je to jedan čovjek u pijanstvu rekao pred jednim muslimanom (koji je sa njim pio pošto tada još nisu bile objavljene naredbe o zabrani konzumacije alkohola). Dragi Allah najbolje zna kako je bilo, a to ovdje zaista nije od značaja.

[12] Hasan na arapskom ima značenje ''veoma lijep''.

[13] Prenosi se da je on ogromnu udaljenost između Meke i Medine prešao samo za tri dana jahanja, a dragi Allah najbolje zna.

[14] Najverovatnije je Abbas morao sačekati da vojska napusti Meku pa tek onda poslati glasnika jer bi on u protivnom mogao biti uhvaćen, a dragi Allah najbolje zna.

[15] Zbog toga je i kasnije promijenio svoje mišljenje i prihvatio mišljenje ashaba da se izađe iz Medine i susretne neprijatelja izvan grada.

[16] Kur'an, 80:1-16. Abdullah je, budući da zbog svoga sljepila nije mogao uopće ići u bitke, redovno kao imam zamjenjivao Poslanika za vrijeme ratnih pohoda u kojima je on učestvovao zajedno sa većinom ashaba.

[17] Prenosi se da je Poslanik tada jedini jahao na konju. Ima i drugačijih mišljenja ali su ona usamljena. Dragi Allah najbolje zna.

[18] Mudžahidi su stajali leđima okrenuti Uhudu na sjeveru, a licem ka Medini na jugu.

[19] Ebu Dudžana kaže: ''Vidio sam osobu kako histerično grebe ljude, i odmah sam pošao prema njoj. Tek kad sam zamahnuo sabljom, ustanovio sam da je žena. Sablju Božijega Poslanika sam počastio tako što njome nisam udario ženu!''

[20] Ibn Hišam, Poslanikov životopis, str. 140.

[21] Neke predaje govore i da su uz njih bile hazreti Fatima i još tri muslimanke, o čemu ćemo, ako dragi Bog da, malo kasnije govoriti. Dragi Allah najbolje zna.

[22] Nafi bn Džubejr, priča: ''Čuo sam jednog muhadžira da kaže: 'Bio sam na Uhudu i gledao kako sa svih strana padaju strijele na Resulullaha, a.s., a ni jedna ga ne pogodi u tom času. Sve su se odbijale od njega.' '' (Safijurrahman El-Mubarekfuri ''Zapečaćeni džennetski napitak (Er-Rahiku-l-mahtum)'' – studija o životu Resullullaha, s.a.v.s., bez godine izdanja; str. 298.)

[23] Ibn Hišam, Poslanikov životopis, str. 142.

[24] Moguće da je to baš onaj Haris koji se sa šehidom Vehbom prvi probio do Poslanika, a dragi Allah najbolje zna.

[25] Prenosi se da je tada Talha trajno ozlijedio prste te šake, tako da ih više nije mogao normalno koristiti sve do kraja života, a postoje i predaje da su mu prsti bili odsječeni. Dragi Allah najbolje zna.