Kazivanje o Muhammedu, alejhisselam, (IV dio): neke suštinske karakteristike njegove poslaničke misije

Autor(i): 

 

 

 

 

Sveopće hvaljenje dragoga Boga i zikrullah
 
 
Osnovni sadržaj islama, sadržan u izrazu ''La ilahe illallah (nema boga osim Allaha)'', osim što upućuje na tevhid, također nas asocira i na činjenicu da sve postojeće, sve stvoreno slavi, hvali, veliča, pominje i voli svoga Stvoritelja, Jednoga, Jedinoga osim koga drugoga boga nema. U ovome smislu zaista se može reći da je, naravno između ostaloga, čitav Kur'an knjiga hvaljenja i slavljenja, ljubavi i spominjanja (zikra) dragoga Allaha. To, kako ga ovdje nazvasmo, sveopće hvaljenje i slavljenje jednog Boga, dragoga Allaha, od strane svega stvorenog, poruka je koja na neki način, koji razum možda ne može uvijek dokučiti ali ga mu'minsko srce svakako može osjetiti, protiče kroz unutarnji sadržaj čitava časnoga Kur'ana, ali i na površinu sasvim jasno izbija u nekim ajetima od kojih mi ovom prilikom pominjemo sljedeće:
 
Njega veličaju sedmera nebesa, i Zemlja, i oni na njima; i ne postoji ništa što Ga ne veliča, hvaleći Ga; ali vi ne razumijete veličanje njihovo. On je doista blag i mnogo prašta. (17:44)
 
On vam pokazuje munju da se uplašite i ponadate, i On stvara teške oblake. I grmljavina veliča i hvali Njega, a i meleki, iz strahopoštovanja prema Njemu; On šalje gromove i udara njima koga hoće - i opet oni raspravljaju o Allahu a On sve može. (13:12,13)
 
Njegovo je ono što je na nebesima i ono što je na Zemlji, i On je Svevišnji, Veličanstveni! Gotovo da se nebesa raspadnu jedna iznad drugih! A meleki veličaju i hvale Gospodara svoga i mole oprosta za one koji su na Zemlji. Allah je, zaista, taj koji prašta i koji je milostiv. (42:4,5)
 
Zar ne znaš da Allaha hvale svi koji su na nebesima i na Zemlji, a i ptice širenjem krila svojih; svi znaju kako će Mu se moliti i kako će ga hvaliti. A Allah dobro zna ono što oni rade. Samo je Allahova vlast na nebesima i na Zemlji, i Allahu se sve vraća! (24:41,42)
 
Neka je hvaljen Allah, čije je sve ono na nebesima i sve ono na Zemlji! Hvaljen neka bude i na onome svijetu! On je Mudri i Sveznajući. On zna šta u zemlju ulazi, a šta iz nje izlazi, i šta se s neba spušta, a šta se na nj uspinje; On je samilostan i On prašta grijehe. (34:1,2)
 
Dakle, sve Ga, hvaljen i slavljen neka je, slavi i veliča: ptice, drveće, planine, pčele, mravi, sva nebesa i sve Zemlje, svi stanovnici nebesa i Zemalja, grmljavina, munja, kiša čija svaka kap pada na precizno označeno mjesto ... jednom rječju, sve postojeće hvali i veliča Njega, Jednoga, sve Ga tako spominje i voli - i upravo u tome je opća harmonija svega stvorenoga.
Koliko je nama poznato, samo dvije stvorene vrste privremeno ne učestvuju potpuno u ovoj sveopćoj harmoniji. Riječ je o ljudima i džinima kojima je data privremena sloboda da postupaju kako hoće - da odaberu hoće li, ili neće, ići stazama pokornosti i predanosti Gospodaru svome.[1] Naprijed naglasismo riječ potpuno upravo zbog toga što ipak i oni (ljudi i džini) djelimično učestvuju, doduše nesvjesno, u harmoniji općeg slavljenja dragog Boga, jer kada je riječ naprimjer o čovjeku: srce svojim otkucajima, krv svojim kolanjem, pluća svojim udisajima, mozak svojim pulsiranjem - svi organi hvale, spominju i veličaju dragoga Allaha, bez obzira da li su u sastavu tijela najvećega evlije (Allahovog miljenika) ili najvećega kafira (nevjernika).
Kur'an časni želi i ove dvije ''zalutale ovčice'' vratiti u cjelinu slavljenja, pokornosti, sreće i spasenja, te je on u stvari svojevrstan poziv i čovjeku i džinu da svoju slobodu iskoriste na jedini pravi način: da se povrate toj opštoj harmoniji slavljenja, spominjanja, ljubavi i veličanja Njega, Boga dragoga, Allaha. U tome smislu Allahova riječ i ističe kako je ''zikrullah ekber'' - tj. da je sjećanje na dragoga Allaha i pominjanje Njega najveće i najvrednije od svega što postoji.
 
Kazuj Knjigu koja ti se objavljuje i obavljaj molitvu, molitva, zaista, odvraća od razvrata i od svega što je ružno; i spominjanje Allaha je najveće![2] - A Allah zna sta radite. (29:45)
 
Allahova riječ kroz časni Kur'an isto tako upozorava da nam On, hvaljen neka je, značaj daje i pažnju poklanja velikim dijelom ovisno o tome koliko Ga i kako pominjemo, zahvaljujemo Mu, pokoravamo Mu se, volimo Ga i klanjamo Mu se.
 
Reci: Allah vam poklanja pažnju samo zbog vaše molitve, a pošto ste vi poricali, neminovno vas čeka patnja. (25:77)
 
Dakle, zbog našega spominjanja i hvaljenja Njega On nam posvećuje pažnju. Isto tako, našim spominjanjem Njega i On nas spominje.
 
Ebu Hurejre, r.a., prenosi da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao:
 
"Uzvišeni Allah kaže: 'Ja sam tamo gdje Moj rob zamisli i Ja sam uz njega kada Me spomene. Ako Me spomene u sebi, Ja ga spomenem u sebi; a ako Me spo­mene u skupu, Ja ga spomenem u skupu odabranijem od njegovog. Ako Mi se približi koliko jedan pedalj, Ja mu se približem koliko lakat. Ako Mi se približi lakat, Ja mu se približim hvat. Ako Mi u susret krene idući, Ja krenem njemu trčeći.' "
 
(Hadis kudsij – govor dragoga Allaha koji nije sastavni dio časnoga Kur'ana, već je izrečen posredstvom Resulullaha, Muhammeda, alejhisselam, prenosi ga od Resulullaha, alejhisselam, Ebu Hurejre, a bilježe u svojim zbirkama hadisa Buhari, Muslim, Tirmizi i Ibn Madže)[3]
 
I da još pomenemo da našim spominjanjem Njega u namazu kroz fatihu, i On, lično, sa nama u tome učestvuje.
 
... Uzvišeni Allah kaže: ''Namaz je podijeljen između Mene i Moga roba, i njemu pripada sve što zamoli. Kad kaže: 'Hvala Allahu Gospodaru svjetova (Elhamdulillahi Rabbil 'ale mîn)'; Al­lah odgovori: 'Moj rob Mi zahvaljuje'; kada kaže: 'Milosti­vom, Samilosnom (Er-Rahmani-Rahim)'; Allah odgovori: 'Moj rob Me hvali'; kada kaže: 'Vladaru Sudnjeg dana (Maliki jevmi-din)'; Allah odgovori: 'Moj rob Me uzvisuje'; kada kaže: 'Tebi robujemo i od Tebe pomoć tražimo (ijjake na'budu ve ijjake neste'in)'; Allah odgovori: 'Ovo je između Mene i Mog roba, i njemu pripada ono što traži'; kada kaže: 'Uputi nas na pravi put, na put onih kojima si blagodat svoju da­rovao, a ne na put onih na koje si se rasrdio, niti onih koji su zalutali (ihdines-siratal mustekim, siratal lezine en 'amte 'alejhim, gajril magdubi 'alejhim, veleddãllîn)'; Allah odgovori: 'Ovo pripada Mome robu, i njemu ću dati ono što zamoli!' "
 
(Hadis kudsij – govor dragoga Allaha koji nije sastavni dio časnoga Kur'ana, već je izrečen posredstvom Resulullaha, Muhammeda, alejhisselam, prenosi ga od Resulullaha, alejhisselam, Ebu Hurejre, a bilježe u svojim zbirkama hadisa Muslim, Malik, Ebu Davud, Tirmizi, Nesai i Ibn Madždže)[4]
 
Saznadosmo kako iskrenom vjerom, dobročinstvima i spominjanjem Njega možemo dosegnuti do stupnja da i On nas spominje i voli. Time se dolazi do bliskosti, jer ljubav podrazumijeva i bliskost, a onda je i naš namaz u stvari naš mir'adž, naša audijencija kod Njega, kako u znamenitome hadisu reče Muhammed, alejhisselam. Isto tako, naše dove postaju tihi šapat srca, duha i duše, razgovor sa voljenim Stvoriteljem (munadžat) mimo Koga nas niko više ne voli, bolje ne poznaje i niko veće dobro nam ne želi, mimo Koga nam niko neće dati niti najsitnije dobro, niti sačuvati od najsitnijega zla.
Ljubav i bliskost dragome Bogu, Allahu, podrazumijeva i punu pokornost Njemu, jer se iskrenost ljubavi iskazuje u prilagođavanju voljenome, u činjenju onoga što on voli i ostavljanju onoga što voljeni ne voli. Stoga ljubav prema dragome Allahu podrazumijeva poštivanje svih Njegovih propisa, naredbi i zabrana (Šerijat), što, uz još i Bogobojaznost (takvaluk), predstavlja u stvari potpunu pokornost i predanost Njemu, hvaljen neka je.
U ovome smislu ljudi i džini kao, po našemu znanju jedina bića opterećena kušnjom slobode, tu svoju slobodu trebaju iskoristiti na jedini ispravan način – da je slobodno i dobrovoljno upotrijebe u pravcu njezina ''deaktiviranja'', odustajanja od nje zbog njezine nesavršenosti, jer kada spoznam da sam ograničen i odatle nesavršen, onda znam i da je svaki moj postupak koji je iznjedren vlastitim slobodnim odabirom i djelovanjem isti takav – ograničen i nesavršen. Stoga je i za ljudsku i za džinsku civilizaciju jedini put dosezanja savršenstva sadržan u tome da se vlastita sloboda iskoristi u smislu njenoga odbacivanja, tj. u smislu dobrovoljnog pristajanja na postupanje po savršenoj Božijoj uputi, kako bi se i jedni i drugi vratili savršenstvu punog robovanja dragom Allahu, Savršenom, u harmoniji ljubavi, spominjanja i poslušnosti skupa sa svim ostalim stvorenjima.
 
 
Savršena uputa - udžbenik života
 
 
Vezano za prethodno rečeno dolazimo do, po našemu skromnome mišljenju, veoma značajnog svojstva časnog Kur'ana - da je taj Allahov Govor objavljen na arapskom jeziku i u knjizi (mushafu) zapisan, u cjelini sa Sunnetom (oživotvorenim Kur'anom kroz njegovo tumačenje i primjenu od strane Resulullaha, Muhammeda, alejhisselam) savršena uputa za spasenje, da je to za čovjeka i džina ''udžbenik cjelokupnoga življenja'' kako bi se oni, odričući se nesavršene slobode, vratili savršenstvu vlastitoga djelovanja po smjernicama savršenoga Boga i tako zaslužili spasenje i najljepše nagrade. U tekstu koji slijedi pokušat će se, ako dragi Allah da, o tome nešto više kazati.
U knjizi Ismail el Kadirija ''El Fujudat Er Rabbanijja'' navedene su riječi Abdulkadir Gejlanija u kojima on citira jedan veoma znakovit i sadržajan hadis kudsi:
 
... ''Uzvišeni Allah rekao je: ‘A ljude i džine stvorio sam samo da Meni robuju.’ (Oni koji pušu, 56.) To znači: ‘Da bi Me spoznali.’ Davud, alejhisselam, upitao je: ‘Gospodaru, zašto si stvorio stvorenja?’ Uzvišeni mu odgovori: ‘Davude, bijah Riznica Skrivena, zavoljeh spoznat biti, pa stvorih stvorenja da bi Me spoznala.’ Izraz ‘stvorenja’ općeg je značenja, obuhvata sva stvorenja čak i kamenje i ilovaču, no, u ovom kontekstu, misli se na čovjeka. Stoga reče Uzvišeni: ‘Mi čovjeka stvaramo u najljepšem skladu.’ (Smokva, 4.)'' ...[5]
 
Iz odgovora koji dragi Allah dade Svome miljeniku i poslaniku Davudu, alejhisselam, i iz ajeta Kur'ana koje u vezi sa tim citirâ jedan od islamskih duhovnih velikana Abdulkadir Gejlani, jasno možemo razlučiti svrhu egzistencije kako ljudi i džina opterećenih kušnjom slobode na dunjaluku, tako i svih ostalih stvorenja - da cjelokupnim bićem svojim robuju dragom Bogu koji ih je stvorio, da Mu potpuno predani budu, i da tako uspjednu spoznati Njega, dragoga Allaha, Njegovu ljepotu neizmjernu, i da dosegnu vječni život u Allahovoj blizini i Njegovu zadovoljstvu obasuti blagodatima džennetskim kakve niti jedno uho nije čulo, nijedno oko nije vidjelo, niti je bilo kome na um palo, kako nam to u znamenitome hadisu prenosi voljeni Resulullah, Muhammed, alejhisselam.
Dakle, moglo bi se kazati da je dragi Allah sve stvorio da bi spoznat bio, pri čemu je svakome stvorenju odredio jedini put spoznaje Njega kroz tevhid (monoteizam) i potpunu predanost i pokornost Njemu, hvaljen i slavljen neka je. U tome je suština i čovjekove, i džinove, i melekove, i sveopće egzistencije: život u potpunoj predanosti i pokornosti Bogu dragome, život u blizini, ljubavi i harmoniji s Njime, život u neizmjernome obilju Njegove nagrade. Ovo je vječita sreća i dar najljepši, ali jedini put ka tome vodi kroz obožavanje samo Njega i nikog drugoga uz Njega (tevhid), te kroz punu predanost i pokornost Njemu (islam).
Radi toga je dragi Allah redovno slao čestite robove Svoje kojima je darivao emanet poslanstva i objavljivao im Knjige. Svaki put je bila poslana kombinacija objavljene Knjige i Mudrosti dotičnoga poslanika u njenu tumačenju i prakticiranju (Sunnet). Tako su Suhufi Ibrahimovi, alejhisselam, bili povezani sa njegovim Sunnetom; Tevrat, Zebur i Indžil sa Sunnetima Mūsāa, Davuda i Mesiha Isāa, alejhimesselam.[6] Dragi je Allah ''isti obrazac'' zadržao i kod posljednjega izaslanoga poslanika - Resulullaha, Muhammeda, alejhisselam, kojeg je, uz objavu mu Kur'ana, i samoga učinio svojevrsnim ''živim Kur'anom'', podarivši mu adekvatnu mudrost i sve druge neophodne kvalitete kako bi mogao ispravno tumačiti i primijenjivati mubarek Allahov Govor u praksi vlastitoga življenja. To je Sunnet – ispravno shvatanje, tumačenje i primjena Kur'ana kroz najljepši primjer Resulullaha, Muhammeda, alejhisselam.
Sunnet je, uz objavljenu Allahovu Riječ u Kur'anu, također izvor vjere, obredoslovlja i propisa za svakoga muslimana upravo zbog toga što dragi Allah vlastitim autoritetom stoji i iza istinskoga Sunneta Muhammedova, alejhisselam, na isti način kako stoji i iza časnoga Kur'ana.
Ovako su ashabi posmatrali mubarek ličnost Resulullahovu, alejhisselam, a isto tako ga moramo promatrati i mi i sve generacije muslimana sve do Sudnjega dana. Za sve nas on mora biti ''živi Kur'an'', ''oživotvorena Allahova Riječ'', ali nam u svakome trenu mora biti jasno i to da je on samo čovjek, ograničen i o dragome Allahu, Bogu jedinom, totalno ovisan, poput svih nas ostalih. Upravo zbog toga nam je on u brojnim hadisima oporučio da ga zovemo Allahovim robom i Allahovim poslanikom.
U tom je smislu, vjerujemo, i dragi Allah upravo da ne bi bilo pogrešnog pripisivanja savršenstva samoj Muhammedovoj, alejhisselam, ličnosti, podario veliku mudrost u tome da su se ponekad dešavale i neke pogreške u Resulullahovim, alejhisselam, postupcima, pogreške koje bi u kratkome roku bivale Objavom ispravljene. Tako naprimjer, Resulullah Muhammed, alejhisselam, pogriješio je u pogledu slijepca koji mu se obratio dok je on bio zauzet pozivajući jednoga od mekanskih bogataša u islam,[7] zatim nakon Bedra,[8] zatim kada se pod uticajem nekih svojih žena zavjetovao da će sebi zabraniti ono što je dragi Allah dozvolio.[9] To su neke njegove pogreške koje su se desile - i zatim bile korigirane Objavom, u čemu je sadržana veoma značajna pouka da mubarek ličnost Muhammedova, alejhisselam, nije savršena sama po sebi, već da njegovo savršenstvo izvire iz savršene Allahove mudrosti koju mu On, hvaljen i slavljen neka je, daje i Njegove savršene zaštite kojom ga štiti od vesvesa i ubacivanja šejtana. U ovom smislu veoma je indikativna jedna plemenita kušnja i pouka ljudima od strane dragoga Allaha o kojoj govore sljedeći ajeti:
 
Prije tebe Mi nijednog poslanika i vjerovjesnika nismo poslali, a da šejtan nije, kad bi on što kazivao, u kazivanje njegovo nešto ubacio; Allah bi ono što bi šejtan ubacio uklonio, a zatim bi riječi Svoje učvrstio, Allah sve zna i mudar je, da bi ono što je šejtan ubacio učinio iskušenjem za one čija su srca bolesna i za one čija su svirepa, a nevjernici su, zaista, u beskrajnoj neslozi, i da bi oni koji su znanjem obdareni spoznali da je Kur'an istina od Gospodara tvoga, pa u nj povjerovali i da mu srca njihova budu sklona. A Allah će vjernike, doista, na Pravi put izvesti. A nevjernici neće prestati u nj sumnjati, sve dok im iznenada smrt ne dođe ili dok ne osjete patnju na onome svijetu. (22:52-55)
 
Ovi ajeti Kur'ana odnose se na događaj kad je Resulullah, Muhammed, alejhisselam, sjedeći u haremu Kabe, učio Allahove Riječi iz sure En Nedžm, a prokleti šejtan je, dakako isključivo uz dopuštenje dragog Allaha, u jednom trenu uspio ubaciti nešto svoje u učenje Resulullahovo, alejhisselam, pa su svi prisutni mnogobošci, pomislivši kako Muhammed, alejhisselam, neuzubillah, priznaje i cijeni njihova božanstva, zajedno s njim i prisutnim muslimanima učinili sedždu.[10] Naprijed navedeni ajeti časnoga Kur'ana sasvim jasno nam i nedvosmisleno govore da je tu samo riječ o jednoj plemenitoj mudrosti dragog Allaha da nakratko dopusti šejtanu da ubaci nešto svoje u kazivanje Njegovog poslanika kako bi to bilo kušnja ljudima. Onima koji su vjernici to je još više učvrstilo vjeru jer je to očigledan dokaz da Poslanik ne izmišlja sam od sebe Objavu već mu ona dolazi ''s neba'', od dragog Allaha, zato što je potpuno besmisleno da onaj ko izmišlja riječi u njih svjesno ubacuje nešto što bi mu proizvelo neugodnosti u javnosti.[11] Sa druge strane oni koji su nevjernici, koji neće da vjeruju - oni inače ne prihvataju poruku Poslanikovu ma kakve im on dokaze donosio i oni neće prestati da sumnjaju u istinitost Objave sve dok im smrt ne dođe i dok kaznu onosvjetsku ne dožive. Ovakvi slučajevi su, dakle, Allahova kušnja i za vjernike i za nevjernike - prvima to Allahovom milošću povećava vjeru, a drugima po njihovu vlastitom odabiru, povećava nevjeru. Dragi Allah u citiranim ajetima jasno kaže da je ta šejtanska interpolacija u Objavljeni govor uvijek bila samo kratkotrajna, nakon čega bi bila iz njega sasvim izbačena, a Objava još više učvršćena i zaštićena od daljnjih vesvesa i ubacivanja. Isto tako, dragi Allah kazuje da je takva kušnja nešto što se dešavalo i vjerovjesnicima i poslanicima prije Muhammeda, alejhisselam.
Prema tome, sve nam ovo jasno pokazuje da niti jedan poslanik, pa ni Muhammed, alejhisselam, nije savršen niti nepogrešiv sam po sebi. Naprotiv, on je samo čovjek, slab i ograničen, poput svih ostalih Allahovih stvorenja. Savršenstvo njegove ličnosti, mudrosti i morala izviru iz Allahove savršene pouke kojom ga On, hvaljen neka je, poučava i odgaja, te Allahove savršene zaštite kojom ga On štiti od vesvesa i ubacivanja šejtana. Upravo zbog te posebne Allahove podrške i zaštite, isključivo zbog nje, i Resulullah, Muhammed, alejhisselam, i svaki poslanik i vjerovjesnik prije njega, vrela su odakle se crpe mudrosti i propisi istinske Vjere. Oni su, dakle, svojevrsni mediji kojima čovječanstvu od dragoga Allaha uvijek stižu po dva vrela pouke, mudrosti i spasenja: Allahova Knjiga i Savršeni primjer njena tumačenja i primjene kroz ličnost i ponašanje Njegova poslanika (Sunnet).
Osim naprijed rečenog, Sunnet nam je i primjer iz kojeg razlučujemo razliku između ispravnog i pogrešnog korištenja ljudskog razuma. Naime, Muhammed, alejhisselam, je i Kur'an i vlastiti Sunnet poimao kao savršenu mudrost cjelokupnoga dunjalučkoga života kojoj se i on lično a priori potpuno pokoravao, bez toga da je sebi dopuštao da daje vlastiti sud o ispravnosti i valjanosti onoga što mu je od dragog Allaha dato. To je ono što nas upućuje da razlučimo razliku između ''šejtanskog dijela'' našeg razuma koji se oholi i daje sebi za pravo da sudi i ocjenjuje da li je, neuzubillah, Allahova odredba ispravna, valjana, pravedna, ili nije, odnosno da on po sebi odlučuje hoće li, ili neće, slijediti ono što mu od dragog Allaha dolazi;[12] i zdravog, istinskog razuma koji prihvata, svjedoči, voli, slavi i veliča dragoga Allaha, njegova Stvoritelja i Učitelja, i koji a priori potpuno prihvata sve što mu Allah dragi propisuje svjedočeći savršenost toga, a on sâm se angažira samo u dva pravca: da pokuša pronaći najljepši način primjene naređenoga kako bi se još više dragome Allahu umilio, i da pokuša otkriti savršenu mudrost pohranjenu u naređenome onoliko koliko mu to dragi Allah dozvoli. Ovo plemenito svojstvo zdravog ljudskog razuma koji, kad se suoči sa naredbom svoga Gospodara, samo kaže: ''Čujem i pokoravam se!''; i sve to bez imalo protivljenja ili pak tegobe u svojoj nutrini prihvata i slijedi, dragi Allah je jasno pokazao u sljedećim ajetima časnoga Kur'ana:
 
Poslanik vjeruje u ono što mu se objavljuje od Gospodara njegova, i vjernici, svaki vjeruje u Allaha, i meleke Njegove, i knjige Njegove, i poslanike Njegove: "Mi ne izdvajamo nijednoga od poslanika Njegovih." I oni govore: "Čujemo i pokoravamo se; oprosti nam, Gospodaru naš; tebi ćemo se vratiti." (2:285)
 
I tako Mi Gospodara tvoga (O, Muhammede), oni neće biti vjernici dok za sudiju u sporovima međusobnim tebe ne prihvate i da onda zbog presude tvoje u dušama svojim nimalo tegobe ne osjete i dok se sasvim ne pokore. (4:65).
 
Pošto je cjelina Kur'ana i Sunneta, kako vidjesmo, ''udžbenik življenja'', ona sobom nosi i donošenje novih propisa - i moralnih, i obredoslovnih, i ekonomskih, i društvenih, i svih ostalih. Znači, Vjerom i Vjerozakonom u principu se donosi novi način života. U tome je možda i najveći razlog suprostavljanja poricatelja, jer su oni uglavnom fanatično vezani za neznabožačku tradiciju vlastitih predaka, odnosno za uobičajena mjerila vrijednosti. U takvom stanju svijesti i mišljenja, oni sve vrijednosti koje im se Objavom daruju, smatraju izdajom tradicije svojih očeva, svoje ''krvi i tla'', odnosno svih, po njima, valjanih životnih vrijednosti, i slično tomu. Smatraju to, na neki način, izdajom svega što im je sveto. Zato su oni skloni da okreću glave i odbiju poruku jer ju smatraju rušenjem ''hiljadugodišnjih'' temelja njihove tradicije, rušenjem jedinstva zajednice, kidanjem porodičnih, rodbinskih i prijateljskih veza. Mada je među Kurejšijama bilo i takvih koji su imali ''iskrenu'' vjeru u svoja božanstva pa su Muhammedove, alejhisselam, pozive smatrali vjerskom herezom, ipak je i kod njih tradicija predaka itekako mnogo značila. Odatle bi se moglo kazati da su Kurejšije mnogobošci pazili na svoju vjeru i važnost joj davali samo zato što su, koliko im je pamćenje dosezalo, njihovi preci bili iste vjere – njihova krv i njihova zemlja u njihovoj su svijesti bili neraskidivo obilježeni takom vjerskom tradicijom. Nacionalizam iznad istine i istinite vjere, odnosno tradicionalna vjera u službi nacije bez obzira na njenu ispravnost - to je bolest od koje bolovahu poricatalji Muhammedove, alejhisselam, poruke.[13]
Naravno ovo niti izdaleka nisu svi razlozi poricanja (njihovu cjelinu samo dragi Allah zna), ali oni, skupa sa ostalima, uzrokuju da se, na žalost, mnogi ljudi do kojih stiže poziv Allahov ohole i inate, čime prekrivaju[14] svjetlost istine u svojim srcima zatamnjujući tako i zagušujući onaj dragocijeni polog što ga je njihov plemeniti Gospodar još u praiskonu tamo pohranio kada je udahnuo od Svoga Ruha u oca čovječanstva, Adema, alejhisselam. Oni tako umrtvljuju svoju svjetlost, svoju bit, svoje srce, čime, uzevši u obzir sljedeće ajete:
 
Tako Mi Sunca i svjetla njegova, i Mjeseca kada ga prati, i dana kada ga vidljivim učini, i noći kada ga zakloni, i neba i Onoga koji ga sazda, i Zemlje i Onoga koji je ravnom učini, i duše i Onoga koji je stvori, pa joj put dobra i put zla shvatljivim učini, uspjeće samo onaj ko je (dušu, srce) očisti, a biće izgubljen onaj ko je na stranputicu odvodi! (91:1-10),
 
oni sami sebe na rub propasti dovode jer će biti izgubljen onaj ko svoju plemenitu nutrinu na stranputicu odvede.
A, put očišćenja i očuvanja izvorne svjetlosti čovjekove leži u Kur'anu i Sunnetu, tj. u cjelini Allahovih Riječi koje nam je Muhammed, alejhisselam, dostavio (Kur'an) i njegova savršena primjera u njihovom razumijevanju i primjeni (Sunnet). Tako se može kazati da je put ka vječnoj sreći i spasenju kao velika milost dragog Allaha darovan svim svjetovima kroz mubarek ličnost Resulullaha, Muhammeda, alejhisselam.
 
A tebe smo (O, Muhammede) samo kao milost svjetovima poslali. (21:107)
 
 
Univerzalna vrijednost
 
 
Ajet časnoga Kur'ana (21:107) koji je gore naveden jasno ističe da je Allahova Riječ, Kur'an, zajedno sa Resulullahom, Muhammedom, alejhisselam, velika milost dragog Allaha svim stvorenim svjetovima i da je to univerzalna izvanvremenska vrijednost koja važi za sve generacije stvorenja u svim vremenima sve do Sudnjeg Dana. Ovo je veoma značajno svojstvo časnoga Kur'ana i cjelokupne poslaničke misije Muhammeda, alejhisselam.
Ova univerzalnost može se vidjeti i u tome što Kur'an donosi pripovijesti o drevnim narodima (Nūhov, alejhisselam, narod, Ād, Semud i drugi), zatim o svetoj povijesti Benu Israila - i to sve radi pouke i upute da bi se i ljudi i džini vratili Rabbu (Gospodaru) svome čisti i spašeni. No, Ku'ran ne pridaje pažnju historicizmu, te, na veliku žalost historičara, ne pominje datume i ne precizira mjesta događaja o kojima govori. Nije mu cilj historija već pouka. I u ovome se vidi njegovavanvremenska funkcija.
Kur'an je aktuelan u svim vremenima jer daje pouke koje su univerzalne i neovisne su potpuno o vremenu i o njegovome proticanju. Pitanja monoteizma (tevhid) i politeizma (mnogoboštvo), vjerovanja (iman) i nevjerovanja (kufr), dobra i zla, pravde i nepravde, morala i nemorala, blagosti i grubosti, milosrđa i nemilosrđa (zulum, nasilje), poštenja i nepoštenja (kriminal), znanosti i prosvijećenosti ili neznanja - sve su to pitanja od opće, čak i fundamentalne, vrijednosti za ljudsku civilizaciju, a i za ostala stvorenja sa kojima dijelimo egzistenciju na Zemlji budući da naš život utiče na njihov i obratno čineći tako svojevrsnu simbiozu na čitavoj planeti.[15]
Dakle, čitav univerzum (svi svjetovi) je povezana cjelina kojoj je objavljen Kur'an i odaslat Resulullah, Muhammed, alejhisselam, kao plemeniti izražaj sveopće i univerzalne milosti dragoga Allaha i Njegova uputa svim svjetovima u svim vremenima sve do Sudnjeg Dana. Sve su to univerzalne izvanvremenske vrijednosti.
 
 
Čuvanje Kur'ana (hifz)
 
 
Jedna od velikih mudrosti dragoga Allaha izražava se u činjenici da je On, hvaljen i slavljen neka je, dopustio da originalni sadržaji Tevrata, Zebura i Indžila budu izmijenjeni i tako nepovratno izgubljeni. Međutim, kada je Kur'an u pitanju dragi Allah je sam Sebi stavio u obavezu da njegov sadržaj sačuva od izmjena:
 
Mi, uistinu, Kur'an objavljujemo i zaista ćemo Mi nad njim bdjeti! (15:9)
 
Dragi Allah najbolje zna suštinu i razloge Njegove odredbe da Kur'an, za razliku od drugih objavljenih Knjiga, ostane trajno sačuvan od izmjena. Mi ćemo, ako dragi Allah da, u nastavku pokušati nešto kazati o objavljivanju i čuvanju časnoga Kur'ana.
 
Mi smo ga počeli objavljivati u Noći Kadr, a šta ti misliš šta je Noć Kadr? Noć Kadr je bolja od hiljadu mjeseci, meleki i Džibril, s dozvolom Gospodara svoga, spuštaju se u njoj zbog odluke svake, sigurnost je u njoj sve dok zora ne svane. (97:1-5)
 
Kur'an časni nam, dakle, kaže da je njegovo objavljivanje vezano za blagoslovljenu noć Kadr. Koliko je nama poznato, to se najčešće tumači tako da je voljom dragog Allaha čitav Kur'an objavljen u sferama Arša, Prijestolja dragog Allaha, samo u jednoj noći (noći Kadr). Potom je, kada se približilo vrijeme Muhammedova, alejhisselam poslanja, Kur'an spušten na nebo najbliže Zemlji, odakle ga je plemeniti i vjerni melek Džibril, započevši opet u noći Kadr (u kojoj je prvu Objavu spustio Resulullahu, alejisselam, u pećini Hira), povremeno, i dio po dio, spuštao Resulullahu, Muhammedu, alejhisselam, u periodu od dvadeset i tri godine koliko je ukupno trajala njegova poslanička misija na Zemlji.
Razlozi postepenog objavljivanja Kur'ana Muhammedu, alejhisselam, objašnjeni su u sljedećim ajetima:
 
Oni koji ne vjeruju govore: "Trebalo je da mu Kur'an bude objavljen čitav, i to odjednom!" A tako se objavljuje da bismo njime srce tvoje učvrstili, i Mi ga sve ajet po ajet objavljujemo. (25:32)
 
Lijep prikaz konkretnih oblika i manifestiranja objave dijelova Kur'ana koje je primao Resulullah, Muhammed, alejhisselam, dat je u siri (Poslanikovom životopisu) Muhammeda Hamidullaha odakle citiramo sljedeće:
 
... Prva Objava, do koje je došlo posredstvom anđela, nema svjedokâ ni očevidaca, no kasnije je bilo drugačije; tokom 23 godine, koje su slijedile, uvijek je određen, veći ili manji, broj vjernika mogao vidjeti što se sve događalo. Način objavljivanja opisao je sam Poslanik i njegovi drugovi, očevici.
Tako Poslanik kaže: ''Ponekad mi dođe kao udaranje zvona, i tada je najteže, zatim to ipak prestaje da bih zadržao sve što mi je rečeno dobro utisnuto u moje pamćenje. A drugi puta anđeo se pojavi u obliku čovjeka da mi govori i ja pamtim dobro što mi je rekao.'' (Bu­hari, Bed'el-wah'y 2)
U verziji Ibn Henbela (2/222), Poslanik je začuo najprije kao da se lupa po metalu, na to se on pripravlja, napregnute pažnje, da bi dobio poruku koja će mu se saopćiti; ''nekom prilikom kada mi dođe objava, nije bila jedna kada sam mislio da me moja duša napušta.''
Njegovi drugovi svjedoče, sa svoje strane, o svojim opaža­jima: ''Kada mu je objava dolazila, zgrabila bi ga neka vrsta klo­nulosti (nepokretnosti)'' (Ibn Henbel 6/103).
Ili: ''Kada mu je objava dolazila, on bi za tren zadrijemao kao da je bio drogiran ili hipnotiziran'' (Ibn Sa'd).
Ili: ''Ako bi mu objava dolazila čak u danu velike hladnoće, tad ga se vidjelo kako se zatim obilno znoji po čelu'' (Buhari, Isto djelo, 2).
Ili: ''Jednoga dana kada mu objava samo što nije došla, on je uvlačio glavu (u svoj ogrtač?) i, gle, Poslanikovo lice postajalo je crveno i on je krkljao, a zatim bi to stanje prošlo'' (Buhari, Hadždž 17, Umra 10). Jednog dana neki novi preobraćenik bi znatiželjan da vidi Poslanika u trenu kada prima objavu. Omer mu je dao znak da se približi, podigao malo ogrtač kojim se Poslanik bio pokrio taj dan i taj čovjek je vidio da ''Poslanikovo lice bijaše pocrvenilo i on je stenjao'' (Buhari, Magazi 56, br. 5).
Ili: ''Kada mu je objava došla, mi čusmo oko njega neko zujanje kao zujanje pče­la'' (Ibn Henbel, 1/34; Tirmizi, Tefsir sure 23/1).
Ili: ''Poslanik je postajao ubitačno težak, za vrijeme objave'' (Ibn Henbel, 1/464).
Ili: ''... on je doživljavao težinu i micao usnama'' (Buhari, Tevhid 3)
Ili: ''on je micao glavom kao da je pokušavao shvatiti'' (Ibn Henbel 1/318)
Jedna druga serija priča poučava nas da je on tada veoma snažno otežao. Tako neko saopćava: ''Vidio sam da mu objava dolazi kada je bio na svojoj devi i ona je mukala i noge su joj se iskrivile tako da sam se plašio da će pući. Ponekad je ona sjela, a ponekad je ostajala stajati, nogu zabijenih kao da su kolci, sve do prestanka toga stanja, a to je zbog težine objave; a tada ga je sveg oblio znoj kao biseri'' (Ibn Sa'd).
Ili: ''Njegova težina kidala je gotovo noge njegove deve'' (Ibn Henbel 6/458).
Ili: ''Deva se tako snažno micala da je Poslanik ponekad radije silazio na zemlju'' (Ibn Henbel 2/176, 6/455, 6/458).
Slična je priča kada je bio na konju (Tebari, Tefsir, 26/39).
Zeid ibn Sabit priča na sljedeći način svoje vlastito iskustvo: ''Jednog skupnog dana, kada je cijeli svijet sjedio na zemlji kada je objava počela, njegovo koljeno nalazilo se na mome bedru i tako me je teško pritiskalo da sam se plašio da će mi pući bed­rena kost'' (Buhari; Ibn Henbel 5/184). U drugoj verziji, ima još ovaj dodatak: ''da se nije radilo o poslaniku Božjem, ja bih kriknuo i povukao svoju nogu''.
Druge priče kažu: ''Objava mu dođe jed­nog dana kad je stajao na govornici džamije (mimber) i on osta nepokretan sve do prestanka nebeskog saopćenja'' (Ibn Henbel 3/21).
Ili: ''On je jednog dana držao komad mesa (s kosti) u ruci (za vrijeme jela), kada mu dođe objava; a kada se završi, komad je još uvijek bio u ruci'' (Ibn Henbel 6/56).
U takvim okolnostima, Poslanik se ponekad pružio na leđa, ponekad mu je njegova okolina čak s poštovanjem pokrivala lice komadom platna, već pre­ma prilikama. Ali nikada on nije gubio svijest ni kontrolu sebe, a nije se ni kretao. U prvo vrijeme svoje misije, on je imao običaj ponavljati na glas ono što je čuo, tokom same objave, ali malo prije Hidžre u Medinu, u Mekki, on je napustio taj običaj i držao se mirno, tiho sve do kraja objave i tada je saopštavao svojoj okolini Božansku poruku i diktirao je svojim sekretarima (kako potvrđuje Kur'an 75/16).
Kada bi se vratio u normalno stanje, on je pozivao svoje pismene drugove da bi im diktirao novu objavu i propisao tačno mjesto koje ona mora zauzeti u cjelini, da bi se ona objavila u zajednici umnožavanjem kopija.
U svome ''el-Meb'as we'l-Magazi (§ 197, izd. Rabat, na bazi ruk. iz Karavijina), Ibn Ishak kazuje: ''Svaki puta kada je jedan odlomak Kur'ana bio objavljen, Poslanik ga je recitirao najprije na skupu ljudi, zatim na skupu žena.'' (Vidi se da mu je odgoj žena bio vrlo drag). (Mi ćemo se vratiti na kodifikaciju kur'anskog teksta koju je učinio Poslanik.)
Vrela (kao Medžima ez-Zevva'id, navedeno po Gulam Rebbani: Tedvvin-e-Kur'an, str. 28) preciziraju da svaki puta kad je on diktirao, Poslanik je tražio od pisara da mu pročita ono što je napisao da bi mogao ispraviti nedostake ako su postojali.
Prema pričanju samog Muhammeda, alejhisselam, anđeo mu se ukazivao u različitim oblicima: katkada u ljudskoj spodobi, katkada kao krilato stvorenje, te u raznim drugim oblicima. ...[16]
 
Iz navedenoga citata jasno možemo vidjeti da Resulullah, Muhammed, alejhisselam, nije primao Objavu uvijek na isti način, ali bez obzira na njezin konkretan oblik uvijek bi Allahove riječi nakon odlaska Džibrila bile čvrsto, jasno i duboko usađene u njegovo srce, tako da nikada ništa ne bi zaboravio. Budući da je bio, Allahovom odredbom, nepismen, Muhammed, alejhisselam, lično nije mogao čuvati Kur'an na drugi način osim čuvanja u srcu, pamtivši ga napamet - i to svaki pojedini harf. Resulullah, Muhammed, alejhisselam, je, dakle, prvi hafiz[17] časnoga Kur'ana čiji je muhaffiz[18] bio plemeniti i pouzdani melek Džibril. Muhammed, alejhisselam, je dalje poučavao svoje ashabe koji su većinom u prvoj generaciji bili hafizi. Oni su zatim dalje prenosili Kur'an na potonje generacije i tako je nastao lanac hafiza i muhaffiza časnoga Kur'ana koji seže sve do današnjih dana. Danas se u svijetu broj hafiza mjeri desetinama, pa vjerovatno i stotinama hiljada. Svi oni imaju svoje poznate i provjerene muhaffize, a ovi opet svoje i tako redom sve do Resulullaha, Muhammeda, alejhisselam, odnosno do njegova muhaffiza plemenitog i cijenjenog meleka Džibrila, i na uzvišenom vrhu do Džibrilovog ''muhafizza'', dragog Boga, Allaha objavitelja časnoga Kur'ana.
Činjenica, koja ostavlja čovjeka fasciniranim i daje mu jasnu poruku, je ta da ćemo, ako uporedimo originalne prepise časnoga Kur'ana na arapskom jeziku uzete iz bilo kojeg kraja svijeta, ili pak ako uzmemo današnju kopiju prepisa i uporedimo je sa kopijom od prije hiljadu i četiri stotine godina koju smo uzeli iz muzeja, uvijek ustanoviti identičnost.
Kopija iz današnjega doba identična je po svakome harfu (slovu) sa onom iz muzeja, isto tako, odakle god da uzmemo kopiju časnog Kur'ana i uporedimo je sa onom iz drugog kraja svijeta, ustanovit ćemo da su potpuno identične. Ovo je zbog toga što je odredba dragoga Allaha takva da On čuva Kur'an od izmjene i hafizi u ovome imaju ključnu ulogu. Hafizi mogu čuvati u pamćenju i svome srcu časni Kur'an, čiji pisani izražaj u mushafu[19] iznosi više od šest stotina stranica gustog teksta, zahvaljujući još jednoj velikoj Allahovoj milosti i znamenju jasnome u tome što je Kur'an prilagođen učenju napamet.
 
A Mi smo Kur'an učinili dostupnim za učenje napamet i pouku, pa ima li ikoga ko bi pouku primio? (54:22)
 
Prema tome, veliki broj hafiza koji danonoćno uče i čuvaju Kur'an u svome pamćenju i u svome srcu, poštujući pravila preciznoga i sasvim pouzdanoga sistema prenošenja, kao i čuvanje originala Kur'ana u pismenoj formi[20] još od vremena Muhammeda, alejhisselam, samo su neki od puteva kojima dragi Allah čuva Svoju posljednju Objavu čovječanstvu od bilo kakvih izmjena.
 
Mi, uistinu, Kur'an objavljujemo i zaista ćemo Mi nad njim bdjeti! (15:9)
 
Praktično oživotvorenje i vječna istinitost ovih ajeta (i svih ostalih, naravno) ogleda se u činjenici, koju smo maloprije spomenuli, da su sve kopije originala Kur'ana identične ma odakle ih uzeli i ma iz kojega perioda ih uzeli.
 
 
''Unutarnje'' dejstvo
 
 
Svojstvo ''udžbenika cjelokupnoga življenja'', koje smo za ovu priliku uslovno nazvali vanjskim, pored svoga izuzetnoga i neospornoga značaja, svakako nije i jedino svojstvo Kur'ana. Neka od ostalih svojstava časnoga Kur'ana pominju se u mnogobrojnim vrelima islama (Kur'an i vjerodostojni hadisi), a, kako i koliko mi to shvatamo, direktno su vezana za čovjekovo srce, duh i dušu, pa smo ih, opet uslovno, nazvali unutarnjim.
U tom smislu, govoreći o unutarnjim svojstvima, odnosno dejstvima, časnog Kur'ana, navodi se sljedeće: učenjem Kur'ana brišu se manji grijesi i na taj način se čisti ljudsko srce; učenjem Kur'ana zarađuju se dobra djela i to za svaki pojedini proučeni harf; učenje Kur'ana lijek je i za čovjekovu nutrinu (srce, duh i dušu) i za njegovu vanjštinu (tijelo).[21] Interesantno je reći da se sva ova unutarnja dejstva odvijaju po automatizmu – da bi se postigao efekat dovoljno je da osoba koja uči Kur'an ima iskrenu namjeru (nijjet), čak ne mora ni razumijeti značenje onog što uči,[22] samo treba iskreno i u želji umiljavanja Bogu dragome pristupiti učenju Kur'ana i pri tome najbolje što može poštovati pravila njegova ispravnoga učenja (tedžvid).
Obzirom na sva dejstva učenja Kur'ana potrebno je da se malo osvrnemo i na pitanje njegova učenja za mrtve, odnosno na pitanje poklanjanja učenja Kur'ana od strane živih umrlima. O ovome pitanju postoje različita mišljenja islamskih učenjaka (uleme). Neki ovo osuđuju a drugi dopuštaju, pri tome i jedni i drugi navodeći argumente za svoje mišljenje. Mi, zaista, nemamo ni odgovarajućeg znanja ni ovlaštenja da o tom pitanju donosimo bilo kakav generalni sud, pa ćemo se ovom prilikom ograničiti samo na naše razmišljenje o tome, a dragi Allah jedino zna.
Smatramo da čovjek ne može slobodno raspolagati vlastitim sevapima, niti ih može dijeliti kome on hoće. Tako mi razumijevamo ajete časnoga Kur'ana u kojima se navodi da niko nikome neće moći pomoći na Sudnjem Danu, da svakome pripada ono što je učinio, da niko ni za koga neće ponijeti teret grijeha i tome slično. Na bazi toga, vjerujemo da je volja dragoga Allaha da na Sudnjem Danu svako nosi isključivo vlastita djela, i nagradu za dobra i odgovornost za loša, pri čemu postoji mogućnost zalaganja za drugoga (šefa'at), ali samo za one kojima to dragi Allah dozvoli.[23]
Odatle smo ubijeđeni da je poklanjanje sevapa od učenja Kur'ana ili bilo kojih ostalih sevapa drugoj osobi vrlo upitnoga efekta na Sudnjem Danu,[24] a Allah dragi, hvaljen neka je, jedino zna.
A, duboko vjerujemo da zasigurno najbolje što čovjek može učiniti za voljene osobe jeste to da se on lično nastoji što više umiliti dragome Allahu, ne bi li onda njegova dova kod Allaha bila jača i bolje primljena (kabulnija), a sa namjerom da moli dragoga Allaha i za sebe i njih. Uostalom, ko bi smio i pomisliti da mu njegovi sevapi mogu biti dovoljni na Sudnjem Danu, kada nam dobro znani i vjerodostojni hadis svima kaže da je Resulullah, Muhammed, alejhisselam, rekao da ni on lično nikad ne bi u Džennet ušao samo zaslugom svojih djela, već isključivo po milosti dragoga Allaha?!
Prema tome, nada u milost dragog Allaha jedini je siguran kapital na Sudnjem Danu i za nas i za naše voljene. Dobra djela treba činiti samo radi toga da se dragome Allahu umilimo, da nam dova bude kabulnija, da nam On pokloni milost Svoju i isključivo po njoj nas u Džennet uvede. Dova je, u stvari, najkorisnija i za nas i za naše voljene. Mnogo je efikasnija i sigurnija čak i od naših vlastitih sevapa, a kamo li tek od pokušaja poklanjanja sevapa, što, prema našemu razumijevanju Kur'ana i Sunneta, nema ''prođe'' kod dragoga Allaha, a On, hvaljen i slavljen neka je, jedino zna.
Međutim, kada je riječ o tome da se učenjem Kur'ana za umrle njima može olakšati stanje u kaburu (da im vrijeme kaburskoga života prođe lakše i rahatnije) - o tome mi ne znamo mnogo, a i ne možemo, i ne smijemo, zanemariti postojanje hadisa u kojemu se preporučuje naprimjer učenje sure Ja-sin umrlima. Vezano za ocjenu vjerodostojnosti tog hadisa citirat ćemo, ako dragi Allah da, kraći tekst Samira Beglerovića (uz našu neznatnu redakturu) koji tretira ovo pitanje:
 
... Hadis kojeg bilježe Ahmed, Ibn Dâvûd, el-Bejhekî te Hâkim, prenoseći ga od Ma‘kila ibn Jesâra u prijevodu doslovno glasi:
 
''Učite svojim umrlim Jasin.''
 
Raspravljajući o valjanosti seneda (kompletna niza prenosilaca tog hadisa) nailazimo na razilaženje, jedni ga smatraju neispravnim (tj. da se ne može osloniti na neke ljude iz seneda) - među tim učenjacima su Nevevî i Ibn Hadžer, dočim drugi smatraju da sened tog hadisa nije slab - među tim učenjacima je Ebû Dâvûd. (el-Menâvî, Fejdul kadîr šerhul džâmi‘is-sagîr, tom II, hadis broj 1344). Govoreći o razumijevanju poruke ovoga hadisa poznati fikhski učenjak Ibn ‘Arebî[25] kaže da je hadisom pritvrđena ispravnost učenja sure Jasin osobi kojoj se smrt primakla. El-Menâvî dalje bilježi riječi Ibn ‘Arebîja: ''Razboljeh se, smrači mi se i bijah ubrojan među mrtve. Tada vidjeh neke ljude koji mi želješe nauditi. I vidjeh neku osobu, lijepu, stvarno divnoga mirisa, koji ih tjera od mene sve dok ih ne savlada. Upitah je: 'Ko si ti?' Reče: 'Sura Jasin.' Probudih se kad ono moj otac pored moje glave plače i uči suru Jasin i taman je završi.''
Kao što sam već rekao, kod autora čije djelo koristimo el-Menâvîja stoji i slijedeći stav: ''Ibn er-Rif‘a hadis shvaća doslovno, pa smatra ispravnim učenje Jasina i nakon smrti, s tim da je prvi stav (tj. nedozvoljenost ovoga čina) stav većine.''
Dakle, kao što neki navedeni hadis smatraju pouzdanim (sahîh) a neki nepouzdanim (da‘îf), tako neki smatraju učenje Jasina mrtvima dozvoljenim djelom (jedžûz) a neki pak nedozvoljenim (lâ jedžûz). Što se mene tiče učim Jasin svojim mrtvima jer hadis jasno i doslovno to preporučuje. Ovo je i jedan stari âdet (običaj) muslimana Balkana koji, kako se može vidjeti, nije u suprotnosti sa Šerijatom.
Zanimljivo je i da u svome djelu “Kitâbur-rûh” poznati učenjak Ibn Kajjim el-Dževzî ističe nekoliko predajâ, Muhammeda, alejhisselam, koje preporučuju učenje sure Jasin mrtvima. El-Menâvî navodi da Ibn Kajjim jednu od tih predajâ (ne sve) smatra apokrifom (mevd‘u, izmišljotinom samo pripisanom hazreti Pejgamberu, alejhisselam) ali da, opet, drugi učenjak, es-Sujûtî, smatra da hadis koji smo citirali na početku utvrđuje poruku toga apokrifa. Također, ne treba uznemiravati one koji ne uče Jasin mrtvima jer se može vidjeti da je to stav većine učenjaka. Jednostavno, ovo je razilaženje učenjaka a ne svađa dokonih.
Što se tiče fadîleta (koristi) sure Jasin, oni su mnogi a spomenut ćemo samo jednu: Rekao je hazreti Muhammed, alejhisselam: ''Stavi kažiprst na zub (koji te boli) a potom prouči kraj sure Jasin (zadnju stranicu, od ajeta ... Evelem jerel insânu Ennâ halaknâhu min nutfetin fe izâ huve hasîmun mubînun.) (hadis prenosi Ibn ‘Abbâs, a u spomenutome djelu el-Menâvî odnosno es-Sujûtî stavlja ga pod broj 5218, u IV tomu, poglavlje “Slovo ‘Dâd’ ”) ...[26]
 
Zato što se, iako postoji razilaženje učenjaka o vjerodostojnosti,[27] ne može negirati postojanje hadisa u kojem je izričito preporučeno učenje sure Jasin (a odatle po analogiji i učenje Kur'ana) umrlima, ne može se negirati mogućnost učenja Kur'ana za umrle da bi im se olakšalo stanje u kaburu, tako da mi to prihvatamo, i to isključivo u onome smislu u kojemu je uistinu Muhammed, alejhisselam, o tome govorio. Dragi Allah jedino zna.
Zaključujući govor u vezi ovog podnaslova želimo još napomenuti dvije stvari.
Prvo bismo podsjetili na izuzetni značaj i neophodnost pravilnog rasporeda prioriteta vezano zanavedena vanjska i unutarnja dejstva Kur'ana na žive i mrtve. Naime, duboko smo ubijeđeni da je jedino ispravno prvo Kur'an učiti i proučavati za sebe, radi vlastitoga putokaza, svjetla, koristi i lijeka u ovoj drami dunjalučkoga života, i to kontinuirano, a tek onda eventualno učiti Kur'an i za umrle.[28] Ovo naglašavamo upravo zato što je danas kod isuviše velikog broja muslimana taj redoslijed upravo suprotan. Često se dešava da se uči i više hatmi u toku jedne godine koje se poklanjaju drugima, dok se na sebe zaboravlja. Isto tako, mnogo se zna učiti Kur'an na arapskom a vrlo malo proučavati njegov prijevod, odnosno razmišljati o njegovome sadržaju.
U drugoj napomeni želimo još jednom podsjetiti na nužnost čuvanja i učenja Kur'ana u njegovome originalu na arapskom jeziku.[29] Kur'anom se smatra samo arapski original, jedino je to istinski objavljena Allahova Riječ; jedino je to ono što je apsolutno tačno i što dragi Allah od izmjene čuva; jedino to ima cjelinu svetosti i vanjske i unutarnje; jedino učenjem Kur'ana u originalu aktivira se sveta Allahova ''energija'', tj. bereket Kur'ana koji daje i vanjsko dejstvo i sva unutarnja dejstva, kao i sva druga nama nepoznata dejstva. Pošto je Kur'an časni upućen svim ljudima, a svi mi ne možemo znati arapski jezik, njegov prijevod na sve govorne jezike čovječanstva je i neophodan i neizbježan. Ali, prijevod Kur'ana nužno uvijek u sebi ima nešto od tumačenja i shvatanja čovjeka prevodioca, tako da on nikad ne može sadržavati onaj Allahov bereket preko kojega se uozbiljuju unutarnja svojstva Kur'ana. Odatle prijevod Kur'ana može imati samo vanjsko svojstvo udžbenika života, i to sa tačnošću koja nipošto nije savršena (zbog rečenoga neizbježnoga učešća onoga što potječe od prevodioca), ali je ipak dovoljna zato što u Kur'an nema sumnje i zato što dragi Allah zna da svi ljudi ne govore arapski, a Kur'an je svima upućen, pa je On sigurno osigurao da ni prijevodi ne mogu imati krupne greške – sigurno su dobri kao vrelo svakodnevne životne upute i stjecanja znanja, mudrosti i pouke. U to ne treba niti najmanje sumnjati. A, inače se učešće prevodioca, po svemu sudeći, uglavnom javlja kod prevođenja onih manje jasnih ajeta koji zahtijevaju tumačenje, dok Allahova Riječ jasno potvrđuje da je glavnina i suština Kur'ana sasvim jasna, tako da se ona prijevodom nikako ne može oskrnaviti:
 
On tebi objavljuje Knjigu, u njoj su ajeti jasni, oni su glavnina Knjige, a drugi su manje jasni. Oni čija su srca pokvarena, željni smutnje i svojega tumačenja, slijede one što su manje jasni. A tumačenje njihovo zna samo Allah. Oni koji su dobro u nauku upućeni govore: "Mi vjerujemo u njih, sve je od Gospodara našeg!" A, samo razumom obdareni shvaćaju. "Gospodaru naš, ne dopusti srcima našim da skrenu, kada si nam već na Pravi put ukazao, i daruj nam Svoju milost; Ti si, uistinu, Onaj koji mnogo daruje! (3:7,8)
 
 
Mu'džize mimo Kur'ana
 
 
Realnost okruženja u kojem živi čovjek otkriva uz pomoć svojih osjetila, ali i uz pomoć razuma. Obdaren razumom, tim neizmjerno vrijednim darom od dragoga Allaha i obasut velikom milošću Rahmana (Svemilosnog) kojom mu On, hvaljen vječno neka je, do izvijesne granice otkriva zakonitosti odnosa kvantiteta i kvaliteta (kakvoće) u univerzumu, čovjek sve više i sve bolje spoznaje svijet i njegove zakonitosti (koje nazivamo prirodnim zakonima). Ova saznanja mu šire vidike, olakšavaju mu i unaprijeđuju život, povećavaju njegovu moć i kontrolu nad prirodnim procesima, naravno samo u granicama koje mu je Gospodar njegov odredio. Tako čovjek, putem znanja (nauke), eksperimenta, razumskog (logičkog) dokaza, iskustva, osvjedočenja kroz opažanje čulima gradi vlastitu sliku svijeta u kojem živi. No ljudi, ohrabreni ali i uzoholjeni znanjem što ga posjeduju, u većini slučajeva zaboravljaju na sopstvenu ograničenost, zaboravljaju da je slika svih svijetova i zbivanja koju imaju nužno nesavršena i manjkava, zaboravljaju da konstantno ponavljanje istih odnosa nikako ne ograničava dragoga Boga da, ako On hoće, te odnose izmijeni. Svi smo ovome skloni, jer koliko nas, naprimjer, tvrdi kako je jednačina: 1+1=2 apsolutna i nepromijenjiva matematska i logička istina, odnosno aksiom, ali zaboravljamo da je i ta jednačina i ''naša'' matematika koja je na njoj zasnovana samo jedna od beskrajnog niza mogućih matematika koje dragi Allah može uspostaviti, ako to hoće. To što je dragi Allah stvorio ''naše'' svjetove i odredio ''našu'' matematiku utemeljenu na gornjoj jednačini, i to što ju On, hvaljen neka je, ne mijenja, nikako ne znači da On nije kadar uspostaviti i neku novu matematiku zasnovanu npr na jednačini: 1+1=3, ili na bilo kojoj drugoj ... za Njega prosto nema nikakvih limita i ograničenja, On uistinu može kako hoće stvarati i mijenjati odnose kvantiteta i kvaliteta pri čemu Ga ništa ni u najmanjoj mjeri ne može ograničiti. On koji je stvorio ''naš'' svijet i uspostavio ''naše'' prirodne zakone može ih izmijeniti i rearanžirati onako kako to hoće i kad hoće, ali On, neka je sva slava i hvala samo Njemu, Jednom, Jedinom, čuva i održava mjeru i ravnotežu koju je odredio. On hoće da očuva red, sklad i ravnotežu u onome što je stvorio i uspostavio, te zato u Njegovim zakonima nema izmjena, odnosno, preciznije rečeno, uglavnom nema izmjena. Kažemo uglavnom jer se izuzetno dešava da dragi Allah nekim stvorenjima daruje blagodati koji su iznad ''naših'' (prirodnih) zakona. To su natprirodna djela koja se islamskom terminologijom imenuju mu'džizama odnosno kerametima, a u uobičajenom govoru čudima.
Koliko je nama znano do sada se dešavalo da dragi Allah čudotvornošću dariva Svoje poslanike i vjerovjesnike, te ostale odabrane voljene i cijenjene robove, uglavnom iz dva razloga: zato da bi to bio dokaz onima kojima su oni zaduženi prenijeti poruku i zato da bi to bila lična blagodat koju oni mogu koristiti u svakodnevnom životu olakšavajući im življenje i povećavajući im zahvalnost i ljubav prema apsolutno plemenitome Darivatelju.
Veoma je značajno istaći činjenicu da mu'džize nikako ne čine bît zemaljske misije bilo kojeg Allahovog vjerovjesnika i poslanika. Ne, suština nikada nije bila u čudima, ona je uvijek bila sadržana u poruci koja je dostavljana ljudima, dakle u Allahovoj Knjizi koja se objavljivala dotičnom poslaniku, dok su čuda uvijek bila u svrsi podrške njegovoj misiji i/ili kao lični dar. Ovo je, koliko mi možemo dokučiti a dragi Allah svakako najbolje zna, neosporna istina koja se jednako odnosi na sve ranije Allahove vjerovjesnike i poslanike, alejhimesselam, kao i na Muhammeda, alejhisselam, - na njega, štaviše, naročito, budući da je u njegovom slučaju naglasak na Objavi, na Kur'anu časnom, a njegove mu'džize kao da su stavljenje u drugi plan. U stvari, kod Muhammeda, alejhisselam, uvijek se najviše ističe njegova najveća mu'džiza – sam Kur'an, savršeni Govor koji, očevidno, nikako ne može sastaviti ni jedan jedini čovjek, a pogotovo ne nepismen.
 
Ti prije nje (Kur'ana) nijednu knjigu nisi čitao, a nisi je ni desnom rukom svojom pisao; inače, posumnjali bi oni što laži govore. A to su ajeti jasni, u srcima su onih kojima je razum dat; a Naše ajete samo nepravedni osporavaju, i govore: "Zašto mu od Gospodara njegova nisu neka čuda poslana?" Reci: "Čuda su jedino u Allaha, a ja samo jasno opominjem." A zar im nije dosta to što Mi tebi objavljujemo Knjigu koja im se kazuje; u njoj je, doista, blagodat i pouka narodu koji vjeruje. (29:48-51)
 
Dragi Allah zna savršenu mudrost Njegove odredbe da ostale mu'džize kojima je, uz Kur'an, obdaren Resulullah, Muhammed, alejhisselam, kod njega nisu toliko istaknute.
Moguće da je to i zbog toga da bi se izbjeglo, neuzubillah, obožavanje Muhammeda, alejhisselam, odnosno da se ne bi formirao kult ličnosti. Poznati su hadisi u kojima nam Resulullah, alejhisselam, poručuje da ga nipošto ne uzdižemo kao što su kršćani uzdigli Mesiha Isāa, sina Merjemina, alejhisselam, već da ga zovemo Allahovim robom i Njegovim poslanikom. Dakle, namjera da se Kur'anom u ljudska srca trajno utisne tevhid - nužnost obožavanja, slavljenja, hvaljenja i veličanja samo Boga, samo dragoga Allaha i nikog osim Njega je, vjerujemo, jedan od razloga.
Drugi razlog bi mogao biti u Allahovom sveznanju da oni koji hoće da vjeruju i budu Njemu pokorni to mogu prihvatiti i bez velikih mu'džiza, a oni koji neće da vjeruju neće to činiti pa ma kakve mu'džize im bile date. Čak i kad bi se samo zbog njih otvorile nebeske kapije i spustile stepenice i oni se njima penjali, opet bi rekli da im se to samo pričinjava; kad bi čitav Kur'an zapisan u mushafu bio na njihove oči sa nebesa spušten Muhammedu, alejhisselam, i oni ga čak i rukama svojim opipali, opet ne bi vjerovali; kad bi vlastitim očima vidjeli meleke i mrtvi im progovorili, opet bi glavu okretali.
 
Kad bismo, njih radi, kapiju na nebu otvorili i oni se kroz nju uspinjali, opet bi oni, zacijelo, rekli: "Samo nam se pričinjava, mi smo ljudi opčinjeni!" (15:14,15)
 
A i da ti Knjigu na papiru spustimo i da je oni rukama svojim opipaju, opet bi sigurno rekli oni koji neće da vjeruju: "Ovo nije ništa drugo do prava vradžbina." (6:7)
 
Kada bismo im meleke poslali, i kad bi im mrtvi progovorili, i kad bismo pred njih očigledno sve dokaze sabrali, oni opet ne bi vjerovali, osim ako bi Allah htio, ali većina njih ne zna. (6:111)
 
Da, ljudi koji neće da vjeruju, svaku mu'džizu, kada im se ona predoči, po pravilu smatraju čarobnjaštvom (sihrom, magijom) i prije će u njoj vidjeti djelovanje skrivenih vanzemaljaca negoli djelo dragoga Boga. Takvima viđena mu'džiza slabu ili čak nikakvu korist ne može pružiti jer joj oni to ne daju, jer oni neće da vide dragoga Boga već bježe od Njega i Njegove poruke. Međutim, to im može itekako povećati propast, jer blago li se onome ko uzvjeruje a da nije vidio mu'džizu, a teško li se onome ko vidi mu'džizu a odbije povjerovati.
 
A kada učenici rekoše: "O Isā, sine Merjemin, može li nam Gospodar tvoj trpezu s neba spustiti?"; on reče: "Bojte se Allaha ako ste vjernici." "Mi želimo", rekoše oni, "da s nje jedemo i da naša srca budu smirena i da se uvjerimo da si nam istinu govorio, i da o njoj budemo svjedoci." Isā, sin Merjemin , reče: "O Allahu, Gospodaru naš, spusti nam s neba trpezu da nam bude blagdan, i prvima od nas i onima kasnijim, i čudo Tvoje, i nahrani nas, a Ti si hranitelj najbolji!" "Ja ću vam je spustiti", reče Allah, "ali ću one među vama koji i poslije ne budu vjerovali kazniti kaznom kakvom nikoga na svijetu neću kazniti." (5:112-115)
 
Slaba korist od viđenih mu'džiza za modernog čovjeka (a njemu nije poslat niti jedan od ranijih vjerovjesnika i poslanika, već isključivo posljednji - Muhammed, alejhisselam) koji je sklon da u svemu, pa i u eventualnome čudu, traži ''naučno objašnjenje'', kao i to što se viđenjem mu'džize pooštrava sankcija za nevjerovanje, također su veoma mogući razlozi stavljanja ostalih mu'džiza Muhammedovih, alejhisselam, pomalo u drugi plan, iza časnoga Kur'ana, a dragi Allah najbolje zna.
No, mora se na ovome mjestu ukazati da bi veliku neistinu rekao svako ko bi, ne dao dragi Allah, tvrdio da Muhammed, alejhisselam, osim Kur'ana nije imao drugih mu'džiza. U takvome bi razmišljanju mogla biti sadržana izuzetno velika opasnost jer se bojimo da se poricanjem Muhammedovih, alejhisselam, mu'džiza nesvjesno ne porekne i poslanstvo njegovo. Da nas sve dragi Allah od toga sačuva.
Svjedočimo istinitost svih Muhammedovih, alejhisselam, mu'džiza, kako one najveće oličene u časnome Kur'anu, tako i svih drugih mu'džiza koje mu je dragi Allah darovao.
Ako dragi Allah da, o nekim od mu'džiza Resulullaha, Muhammeda, alejhisselam, bit će govora u kazivanjima koja slijede, a iste su pobrojane i opisane na sistematičan način u tekstu Kenana Čeme pod naslovom ''Kur'ansko - poslaničke mu'džize'' koji je postavljen na ovoj web stranici u okviru kategorije ''Znaci''.
 
Nastavit će se, inša'Allah
 
 
 
[1] Zbog toga oni ne mogu u tome periodu ni vidjeti niti razumjeti slavljenje i veličanje dragoga Boga od strane ostalih stvorenja, kako naprijed navedeni ajeti jasno kazaše.
[2] U ovom dijelu ajeta smo odstupili od prijevoda Besima Korkuta, koji inače koristimo u ovoj knjizi, zbog toga što originalni tekst Kur'ana glasi: ''ve le zikrullahi ekber'', što se direktno prevodi sa: ''i spominjanje Allaha (zikrullah) je najveće (ekber)''. Besim Korkut je odstupio od ovog direktnoga značenja prevodeći ovaj dio ajeta sa: ''obavljanje molitve je najveća poslušnost''. Ubijeđeni smo u ispravnost ove korekcije u prevodu pogotovu zbog toga što koliko znamo svi ostali prevodioci Kur'ana na bosanski jezik ovaj segment prevode u istome smislu (Čaušević-Pandža: ''a sjećanje na Boga je najveća (pobožnost)''; Mlivo: ''a sigurno je spominjanje Allaha najveće''; Karić: ''i sjećati se Allaha poslušnost je najveća''; Duraković: ''spomen Allaha je najznamenitiji''). Dragi Allah najbolje zna.
[3] ''40 kudsi hadisa'', El Kalem, Sarajevo, 1997, str. 25.
[4] Isto, str. 18.
[5] Ismā‘īl Ibn As-Sayyid Muĥammad Sa‘īd Al-Qādirī, Al-Fuyūďāt Ar-Rabbāniyya Fī Al-a’ātir Wa Al-Awrād Al-Qādiriyya, Al-Maktaba At-Taqāfiyya, Bejrut, bez god. izd., str. 13.
[6] Isto se, naravno, odnosi na sve Allahove vjerovjesnike i poslanike, svaki od njih bio je obdaren kako Objavom tako i plemenitom mudrošću njezine primjene u praksi.
[7] Taj slučaj je bio povod objavljivanja prvih šesnaest ajeta 80. sure Kur'ana ''Abese''.
[8] Tada je objavljen ajet 8:67. O ovom je slučaju više rečeno u dijelu koji govori o bici na Bedru.
[9] To je događaj koji je povod objave ajeta 66:1-5. Desilo se da se Muhammed, alejhisselam, pod uticajem dvije od svojih žena zakletvom sam sebi zabranio ono što mu je dragi Allah dozvolio, pa je ovim ajetima on upozoren, a pomenute dvije žene ozbiljno kritikovane zbog toga što su ga na to navele. O ovome se govori u kazivanju o događajima u Medini nakon osvajanja Hajbera.
[10] Vidjeti o tome u: Jusuf Ramić, ''Povodi objave Kur'ana'', El Kalem, Sarajevo, 1990, str. 163.
[11] Na sličan je način svim vjernicima data značajna pouka i u pogledu tri pitanja koje su Kurejšije postavile Resulullahu, Muhammedu, alejhisselam, kada je on morao da čeka nekih petnaest dana na Objavu sa odgovorima zato što je zaboravio izgovoriti: ''Inša'Allah (Ako Allah da)''. O ovome je više rečeno u kazivanju o spavačima u pećini (Ashabul-kehf).
[12] Primjer ovakvog rezonovanja je prokleti Iblis koji je sebi dao pravo da sudi o Allahovoj naredbi da se učini sedžda Ademu, alejhisselam, i da 'presudi' da je on bolji od Adema, alejhisselam, i da mu zato ne treba sedždu učiniti. Ovo je u stvari krajnje oholo izdizanje vlastitog ega iznad Zakona Allahova, odnosno oholost stvorenja koje na neki način hoće umišljati da je, neuzubillah, bolje od Savršenog, Stvoritelja i Gospodara svih svjetova.
[13] Nažalost, izuzetno opasna duhovna bolest nacionalizma koji uvijek ističe naciju iznad istine (a vjeru posmatra samo kao nacionalni kulturni satelit) veoma je prisutna i kod modernoga čovjeka.
[14] Riječ ''kafir'' u značenju ''nevjernik'', ''poricatelj'' ima isti korjen kao i riječ ''kefere'' koja ima značenje ''prekrivati'', pa se za kafira kaže da on vlastitim poricanjem i odbijanjem istine prekriva izvorni sjaj vlastitoga srca naslagama grijeha.
[15] Ako naprimjer uništavamo zelenilo, onda ugrožavamo zalihe kisika; ako istrebljujemo biljke i životinje, onda rušimo prirodnu ravnotežu i ugrožavamo vlastite resurse ishrane; ako prljamo okolinu, onda nema čiste vode, hrane i zraka. Osim ove jasne i vidljive simbioze sa prirodom, biljkama i životinjama, postoji i svojevrsna simbioza sa džinskom civilizacijom. O ovome, obzirom da je riječ o gajbu, nevidljivome, možemo samo pretpostavljati (rijetki su oni koji imaju nekih konkretnih i valjanih iskustava o ovome), ali, po svemu sudeći, ova simbioza ima svoj značaj jer dragi Allah ne čini ništa slučajno, a neki ajeti Kur'ana jasno nagoviještavaju postojanje te veze. Tako npr čitava sura Kur'ana Er Rahman, po mišljenjima nekih, je u dvojini jer se obraća i ljudima i džinima, i jasno se ističe da su i ljudi i džini stvoreni, prvi od gline drugi od plamena vatre, da i džini i ljudi prelaze granice nebesa i zemlje, da i džini i ljudi vjernici imaju u džennetu žene, plemenite čiste djevice koje nije dotakao niko prije njih, itd. Dragi Allah najbolje zna. Njega za oprost i milost molimo.
[16] Muhammed Hamidullah, ''Muhammed a.s. život i djelo'', Knjiga I, str. 100-102.
[17] Hafiz je osoba koja zna napamet čitav Kur'an, pamtivši ga bukvalno, od slova do slova. Sama riječ potječe od korijena u arapskom jeziku ''h-f-z'' što ima značenje čuvanja, održavanja nečega. Hafiz je, dakle, osoba koja čuva original Kur'ana u svome srcu.
[18] Muhaffiz je učitelj konkretnoga hafiza koji ga je poučavao Kur'anu i kontrolisao ispravnost njegovog učenja. Zvanično se hafizom ne može smatrati nikoga ko samo kaže da zna Kur'an napamet. Da bi neko bio priznat kao hafiz on mora imati svoga muhaffiza između onih hafiza koji su priznati, a koji garantira za njega, i mora položiti ispit pred komisijom od više hafiza. Samo tako može postojati garancija da je ono što taj čovjek ima u svom srcu i memoriji odista originalni Kur'an. Tako se zatvaraju vrata lažima i prevarama. Na isti ovaj način se prenosi islamsko znanje u krugovima tradicionalne uleme, kao i islamsko i tesavufsko znanje u krugovima sufijskih šejhova i njihovih učenika (silsile).
[19] Mushaf je izraz koji se odnosi na knjigu u kojoj je zapisan časni Kur'an.
[20] Koliko nam je poznato, svaki novi prijepis časnoga Kur'ana biva kontrolisan od strane poznatih i priznatih hafiza kako bi se tako garantirala njegova vjerodostojnost.
[21] Sva navedena svojstva imaju svoj izvor u mnogim ajetima Kur'ana i vjerodostojnim hadisima, što je općepoznato, tako da ovom prilikom ne navodimo pojedine izvore.
[22] Razumijevanje iščitavanog sadržaja časnoga Kur'ana, naravno, od krucijalnog je značaja kada je u pitanju korišćenje svetog Govora kao upute u svakodnevnome životu. Ali, kada su u pitanju ostala, ''unutarnja'', dejstva u vjerodostojnim hadisima imamo potvrdu da tu uopće nije bitno razumijevanje - učenje Kur'ana na ovim nivoima jednako djeluje i na onoga ko razumije arapski jezik i na onoga ko ga ne razumije.
[23] Ovo se jasno ističe u raznim ajetima Kur'ana (npr u Ajetul kursiji – 2:255: ... men zellezi ješfe'u 'indehu illa bi iznih - ko se može pred Njim zauzimati za nekoga bez dopuštenja Njegova). Interesantno je uočiti da i mogućnost šefa'ata, kako to mi shvatamo a dragi Allah zna najbolje, ne podrazumijeva poklanjanje svojih sevapa drugome, već je riječ o molbi dragome Allahu da oprosti drugome.
[24] Neki navode činjenicu da npr dijete može obaviti Hadž za roditelja, odnosno da se može obaviti Hadž za drugoga (bedeluk) kao dokaz da se mogu poklanjati sevapi. Bez ikakve želje da dajemo bilo kakav konačan sud (zbog našeg nedovoljnog znanja), ipak i ovdje iznosimo vlastito mišljenje da se ovo odnosi na ispunjenje obaveze za drugoga (kao kad npr vratimo dug za nekoga ko to nije u stanju) a ne na poklanjanje sevapa. Obavljajući Hadž za drugoga mi u stvari ispunjavamo vjersku obavezu za njega a ne poklanjamo mu sevape. Zbog toga smatramo da ovo nije pravi dokaz da se mogu poklanjati sevapi drugome, a dragi Allah najbolje zna.
[25] Nije riječ o velikom sufiji Ibn ‘Arebîju; radi razlikovanja za derviša Ibn ‘Arebîja dodaje se jedan od njegovih nadimaka et-Tâ’î, dočim se za pravnika Ibn ‘Arebîja naglašava njegova pripadnost malikijskome mezhebu, pa mu se uz ime dopisuje i nadimak el-Mâlikî.
[26] Preuzeto sa interneta (web stranica: znaci.com, rubrika: Pitanja i odgovori, pitanje br. (8): O učenju sure Jasin mrtvima).
[27] Čak i ako većina učenjaka stoji na jednome stanovištu, to nikako nije pouzdan znak da manjina nije u pravu, pogotovu zbog toga što i Kur'an časni jasno kaže da se mnogo puta dešavalo da je većina bila u zabludi – mnogi Allahovi vjerovjesnici i poslanici, barem u početku svoga djelovanja, sa svojim sljedbenicima predstavljali su manjinu u društvu. Prema tome, činjenica da je većina jednoga stava, nikako ne znači da je taj stav i nužno ispravan.
[28] Vjerujemo da se za ovo mogu naći mnogi dokazi u vrelima islama, ali, na žalost, sada nemamo vremena i mogućnosti istraživati ih.
[29] Mada je ovo jasno svim vjernicima muslimanima, ipak se nerijetko znaju postaviti pitanja zbog čega se, naprimjer, u namazu mora učiti arapski original koji se ne razumije, i slično tome. Takve stvari pogotovu znaju biti čudne nemuslimanima. Iz ovih razloga čini nam se da bi ovaj naš osvrt na Kur'an kao srčiku suštine cjelokupne poslaničke misije Muhammeda, alejhisselam, bio manjkav bez toga da se još jednom ovo istakne.

 

 

 

Ocjena: