Muharremska predavanja 1431. / 2009. godine: Prvi dan

Autor(i): 
Kategorija(e) tekstova: 

 

Euzubillahi mineššejtanirradžim, Bismillahir Rahmanir Rahim.
Elhamdulillah, elhamdulillah, elhamdulillahi Rabbil alemin
Vessalatu vesselamu ala sejjidina Muhammedin ve ala Alihi ve sahbihi edžmein.
 
 
Božijim dopuštenjem dočekali smo novu 1431. hidžretsku godinu. Nastupio je prvi dan svetoga mjeseca muharrema, jednog od svetopovijesnih datuma i jednog od najtragičnijih datuma iz povijesti islama – svirepog zločina nad hazreti imami Huseinom i hazreti Pejgamberovom, alejhisselam, porodicom – Ehli Bejtom.
Uz žal i sjećanje na hazreti Huseina i Šehide Kerbele, pokušat ćemo s Božijom pomoći družiti se, nakon jedne pauze, u ovih deset dana kroz kraća predavanja.
Ovaj put smo se odlučili družiti s mudrostima hazreti Šejhi Ekbera Ibn Arebija, a potpomagat ćemo se komentarima hazreti šejha Mulla Hasana Kurdîja.
 
 
Prva mudrost: Bez slijeđenja Poslanika, alejhisselam, čovjek se ne može približiti uzvišenom Allahu
 
Kaže hazreti Šejhi Ekber Ibn Arebi:
 
لاَ يَرْتَجِي الوُصُولَ مَنْ لَمْ يُتَابِعِ الرَّسُولَ.
Neka se ne nada dosezanju vusleta, onaj koji ne slijedi Poslanika, alejhisselam.
 
Drugim riječima, nemoguće je doseći vuslet-stepen, krajnji duhovni cilj maksimalne bliskosti s Božanskim Prisustvom, ukoliko se ne slijedi „u stopu“ hazreti Muhammed, alejhisselam. To slijeđenje postiže se kroz druženje, posmatranje i usvajanje osobina učenih koji postupaju po naučenome te savršenih Bogu dragome bliskih prijatelja (evlija).
U časnome Kur'anu se kaže: O vjernici, Allaha se bojte i nastojte da Mu se umilite i na putu Njegovu se borite da biste postigli što želite. (5:35) Taj metod kako se umiliti uzvišenome Gospodaru (vesîla) jeste, između ostalog, i slijeđenje ponašanja Njegovih poslanika, alejhimusselam, i Njegovih prijatelja – evlijâ. U ovome se posebno izdvaja slijeđenje hazreti pejgambera Muhammeda, alejhisselam, budući da je u Kur'anu časnom doslovno rečeno: Onaj ko se pokorava Poslaniku pokorava se i Allahu (4:80).
To slijeđenje hazreti Muhammeda, alejhisselam, podrazumijeva konstantan napor, trud, na Božijemu putu (mudžâheda), koji obuhvata sve, od čovjekovog najintimnijeg života do odnosa prema događajima u društvu, a što je, opet, nemoguće bez osjećaja ljubavi prema poslaniku Muhammedu, alejhisselam, na šta upućuje kur'anski ajet: Reci: „Ako Allaha volite, mene slijedite, i vas će Allah voljeti i grijehe vam oprostiti!“ – a Allah prašta i samilostan je. (3:31)
Hazreti imam Ibn Atâ'ullâh es-Sekenderî je rekao: „Istinska nada je ono što prati rad (trud), u suprotnom riječ je o upraznom nadanju (emnijja).“
Hazreti Maruf el-Kerhî kaže: „Tražiti džennet a ništa ne raditi (ne truditi se), jedan je od grijeha. Nadati se u Poslanikov, alejhisselam, zagovor na Sudnjem danu (šefat) a bez njegovanja ljubavi prema njemu (sebeb) jedna je od obmana. Konačno, nadati se u milost a ne pokoravati se, to je neznanje i glupost.“
Po tesavvufskom učenju, spoznaje se ne dobijaju kao izravan rezultat nekog konkretnog djela već je riječ o posebnom darovanom znanju za čije je stjecanje neophodan uložen trud. Iz toga razloga trud sâlika se dijeli na tri vrste:
 
- prva, postupati po onome što se naučilo, koliko je to osoba u mogućnosti;
- druga, oslanjanje i vezanje za uzvišenoga Allaha shodno posjedovanoj duhovnoj energiji (himmet);
- treća, obraćanje pažnje na stvarna značenja prilikom analiziranja Sunneta hazreti Pejgambera, alejhisselam, jer se tako postiže razumijevanje, smanjuje se mogućnost pogreške a dolazi se do „otvaranja“ (feth)
 
Neki ljudi kažu: „Volim svoga Gospodara, sâmo to mi je dovoljno da bih bio uveden u džennet“, ali je riječ tek o pustoj nadi jer, ako neko istinski voli svoga Gospodara, onda se i maksimalno trudi na putu približavanja Njemu: „I to vaše uvjerenje, koje ste o Gospodaru svome imali, upropastilo vas je, i sada ste nastradali!“ (41:23)
Pod postizanjem vusûla, vuslet-stepena, ne misli se na spajanja čovjeka s Bogom, sjedinjenje čovjeka s Bogom, već se misli na takvu, specifičnu, spoznaju dragoga Boga, koja zahtijeva konstantno bdijenje nad obavezama, strogo pridržavanje Božijih naredbi i strogo klonjenje Božijih zabrana; spoznaju pri kojoj srce dostiže izravnu spoznaju Božije Veličanstvenosti i Uzvišenosti koja se istovremeno prenosi na sve organe i udove čovjekovoga tijela, pri čem se čovjek svojevoljno odriče prava na slobodan izbor.
Do potpune spoznaje uzvišenoga Allaha moguće je doći isključivo postizanjem duhovnih svojstava a odvajanjem od životinjskih osobina. O tome nam govori naredna hazreti Šejhi Ekberova mudrost. Ako Bog da o tome ćemo nešto više reći naredni dan.

 

Ocjena: 

Muharremska predavanja 1431./2009. godine: Drugi dan

Kategorija(e) tekstova: 

 

Elhamdulillah, elhamdulillah, elhamdulillahi Rabbil alemin
Vessalatu vesselamu ala sejjidina Muhammedin ve ala Alihi ve sahbihi edžmein.
 
Dragome Bogu po hiljadu puta hvala, u drugom smo danu svetog mjeseca muharrema, jednog od četiri posebno sveta mjeseca, shodno Božijoj odredbi. Da se podsjetimo, osim mjeseca muharrema posebno su sveti i blagoslovljeni mjeseci: redžep, zul kade i zul hidže.
Ove godine podudarilo se za kratko vrijeme nekoliko izuzetno bitnih događaja: uoči četvrtka nastupila je Nova hidžretska godina, analogno, otpočeo je i mjesec muharrem, nastalo je deset dana Matema, sjećanje na svirepi zločin nad hazreti Huseinom i drugim članovima porodice hazreti Muhammeda, alejhisselam – Ehli Bejt; u četvrtak je bila godišnjica preseljenja hazreti Mevlane Dželaluddina Rumija (Šebi Arus), a sutradan je bila Džuma, poseban dan za muslimane u sedmici.
S Božijom ćemo se pomoći nastaviti družiti ovih deset dana, koliko nam to obaveze dozvole, a uz druženje s mudrostima hazreti Šejhi Ekbera Ibn Arebija, pozivajući se na komentar hazreti šejha Mulla Hasana Kurdija.
Prošli put smo govorili o obaveznosti slijeđenja hazreti Muhammeda, alejhisselam. Bez ljubavi prema hazreti Pejgamberu, alejhisselam, nemoguće se približiti uzvišenom Allahu. Rekli smo da je uslov ostvarenja takve ljubavi uzdizanje nad životinjkim osobinama neodgojene duše a kićenje najljepšim osobinama, odrazima Lijepih Imena i Atributa uzvišenog Allaha. O tome nam govori naredna hazreti Šejhi Ekberova mudrost:
 
مَنْ لَمْ يَتَّصِفْ بِالصِّفاتِ الرُّوحَانِيَّةِ لَمْ يُنَقَّلْ عَنِ الْمَرْتَبَةِ الْحَيْوَانِيَّةِ.
Ko se ne okiti duhovnim osobinama, neće biti uzdignut od životinjskog stepena.
 
Duhovne osobine su bogobojaznost (takvaluk), darežljivost, pokornost i sl., a životinjske osobine su škrtost, mržnja, robovanje ovome svijetu i sl. Svaka ova, i sve druge osobine, nalaze se u čovjeku, u čovjekovoj duši. Ne može se zadobiti druga, uzvišenija, osobina dok se osoba ne riješi njoj nasuprotne osobine. Kako se kaže u poslovici: „Lijek je u onome što je suprotno od uzroka bolesti“, kao što je, naprimjer, lijek za nahladu toplota, lijek za škrtost je darežljivost, llijek za zavisnost od ovoga svijeta vezanje srcem za Drugi, vječni svijet, lijek za srdžbu je blagost i njeno obuzdavanje.
Ovo je lahko reći, ali je veoma teško ovome se posvetiti, svakoj disciplini se posvetiti pojedinačno, dok je se čovjek ne riješi, a šejh Kurdi kaže da je teško bilo posvetiti se duhovnim disciplinama i u njegovom vremenu (XVIII/XIX stoljeće), pa kako je tek danas?! Stoga se preporučuju dva puta: jedna je čišćenje duše (tezkije-i nefs), a drugi je glačanje srca (tasfije-i kalb).
Čišćenje duše predstavlja oslobađanje od fizičkih, osjetilnih, oblika duševnih bolesti, onih koje se mogu primijetiti na čovjeku, manifestnih (tedžrîd suverî), a potom se prelazi na glačanje srca što predstavlja odvajanje nutrine od ljubavi prema bilo čemu osim prema uzvišenom Allahu (tefrîd bâtinî).
Shodno uzorku po kojem je stvoren, čovjekova duša sadrži u sebi četiri grupe osobina: zvjerske (seb'ijja), životinjske (behîmijja), šejtanske (šejtânîjja) i gospodske (rabbânîjja).
Kada se osoba uzdigne nad većinom svih loših osobina (zvjerskih, životinjskh i šejtanskih), onda se posveti oslobađanju svoje nutrine od ljubavi prema bilo čemu drugome pored hazreti Pejgambera, alejhisselam, i uzvišenog Allaha.
Kada uznapreduje i u tome, obaveza joj je u potpunosti se koncentrirati na oslobađanje i od svih preostalih griješnih osobina, a posvetiti se kićenju odrazima Božijih Atributa. Drugim riječima, tada dolazi u stanje gubljenja svojih osobina a ugrađivanje božanski pohvalnih osobina. O tome nam govori naredna hazreti Šejhi Ekberova mudrost.
Ocjena: 

Muharremska predavanja 1431./2009. godine: Treći dan

Kategorija(e) tekstova: 

 

Elhamdulillah, elhamdulillah, elhamdulillahi Rabbil alemin

Vessalatu vesselamu ala sejjidina Muhammedin ve ala Alihi ve sahbihi edžmein.

 

Dragome Bogu hvala, evo nas u trećemu dana svetog mjeseca muharrema, jednoga od četiri posebno sveta mjeseca. Nastavljamo s našim druženjima uz mudrosti hazreti Šejhi Ekbera Ibn Arebija i komentar hazreti šejha Mullaha Hasana Kurdija.

Prošli put govorili smo o obavezi čovjeka, naročito sâlika, da se okiti božanskim osobinama, odrazima manifestiranja Lijepih Božijih Imena i Atributa, a da sa sebe skine, postepeno, sve negativne osobine. Zaključili smo predavanje stavom da u perspektivi treba nastojati odstraniti od sebe sve što je ljudsko a griješno, a zadržati, odnosno, kako ćemo vidjeti, aktivirati sve što je božansko, sve božanske darove koji su nam dati. O tome nam govori naredna hazreti Šejhi Ekberova mudrost:

 

إِفْنِ مَا أُضِيفُ إِلَيْكَ: تَبْقَ بِمَا أُضِيفُ إِلَيْهِ.

Iščezni s onim što ti je pridodano, ostat ćeš s onim što vodi do Njega.

 

Sve što se pripisuje čovjeku: njegova egzistencija, ime, svojstva, djelovanja, sudovi..., sve je stvorio uzvišeni Allah, bilo izravno, bilo na način davanja slobode čovjeku na izbor u djelovanju.

To je jasno naznačeno u časnom Kur'anu: „Allah stvara i vas i ono što napravite“ (37:96). U osnovi svega što postoji, bilo da je riječ o fizičkom tijelu ili mišljevini, stoji stvoriteljni čin, a pojava, manifestiranje, toga čina na ovome svijetu daje različite osjetilne oblike (suver hisijja). O tome smo već govorili.

U svakom čovjekovom poslu, u osnovi se nalazi božanski trag, no, udaljavanjem od sjećanja na uzvišenog Gospodara a zaljubljivanjem u ovaj svijet, u sebe, u svoj položaj te u pravo na vlastiti slobodan izbor, čovjek zaboravlja na uzvišenog Allaha pa sve djelovanje i sve pojave pripisuje sebi i drugim stvorenjima.

Ovo je početna i najveća koprena između stvorenja i Stvoritelja jer uz konstantno, svjesno i nesvjesno, pridodavanje (idâfa) uzroka pojava sebi ili drugim stvorenjima, čovjek se počne definirati kroz to što mu se pridodaje te izgradi svoj duhovni, intelektualni i kulturni identitet baziran na nečemu što mu ne pripada.

S druge strane, dok čovjek ne nestane (fenâ) s onim što mu se pripisuje, nikada neće doseći vječnost (bekâ) uz ono što se pripisuje uzvišenom Allahu – Njegova Imena, Atribute i djelovanja.

Dok čovjeka ne nestane, sve dok se dobrovoljno ne odrekne svoje egzistencije, dotle neće postići vječnost. Samo onaj ko izgubi svoju egzistenciju, samo takav egzistira, a onaj ko insistira na svojoj egzistenciji, taj je izgubljen.

Ko odbaci ljudske-griješne osobine, a okiti se božanskim osobinama, taj se okitio onim što predstavlja najautentičniji trag Božijeg djelovanja. Što čovjek više predstavlja sebe kroz djela i svojstva koje posjeduje, to je udaljeniji od uzvišenoga Allaha, makar i bio musliman, vjernik-praktičar.

U jednoj poslanici se kaže: „Ti si u cjelosti skriveno mnogoboštvo (kulluke širk hafî)“, jer dok čovjek insistira na svome „ja“, tu nema mjesta za „On (Hu)“, za Njega, uzvišenog Allaha: Većina ovih ne vjeruje u Allaha, nego druge Njemu smatra ravnim. (12:106) Naravno, misli se na skriveno mnogoboštvo, jer otvoreno mnogoboštvo (širk dželî) ne može egzistirati uz vjerovanje u Božiju jednoću – tevhid.

Hazreti pejgamber Muhammed, alejhisselam, rekao je hazreti Ebu Bekru:

 

أَلشِّرْكُ فِيكُمْ أَخْفَى مِنْ دَبِيبِ النَّمْلِ وَسَأَدُلُّكَ عَلىَ شَيْءٍ إِذَا فَعَلْتَهُ أَذْهَبَ عَنْكَ صِغَارُ الشِّرْكِ وَكِبَارُهُ تَقُولُ: أَللَّهُمَّ إِنيِّ أَعُوذُ بِكَ أَنْ أُشْرِكَ بِكَ وَأَنَا أَعْلَمُ وَأَسْتَغْفِرُكَ لِمَا لاَ أَعْلَمُ. تَقُولُهَا ثَلاَثَ مَرَّاتٍ.

 

Mnogoboštvo u vama je skrivenije od mrava koji mili. Ukazat ću ti na jednu stvar, ako je budeš koristio od tebe će biti odstranjeni i mali dijelovi mnogoboštva i veliki. Reci:„Allahu moj, utječem Ti se od toga da Ti pripisujem druga, a svjestan sam toga, te Ti oprost tražim za ono čega nisam svjestan.“ (Allâhumme, innî e'ûzubiKe en ušrike biKe ve ene a'lemu ve estagfiruKe limâ lâ a'lem) Prouči ovo tri puta.

(prenosi imam Tirmizi od hazreti Ebu Bekra)

 

Ukratko, dok je čovjek uronjen u svoju egzistenciju, dok polaže sve nade isključivo u ljude, dok mu je bitnije mišljenje ljudi od naredbi i zabrana njegovog Gospodara, sve dotle neće postići najviši duhovni stepen – stepen dospijeća (vuslet-stepen). O ovome nam govori naredna hazreti Šejhi Ekberova mudrost.

 

Ocjena: 

Muharremska predavanja 1431./2009. godine: Četvrti dan

Kategorija(e) tekstova: 

 

Elhamdulillah, elhamdulillah, elhamdulillahi Rabbil alemin

Vessalatu vesselamu ala sejjidina Muhammedin ve ala Alihi ve sahbihi edžmein.

 

Božijom voljom nalazimo se u četvrtom danu svetog mjeseca muharrema, prvog mjeseca hidžretske godine, koja se računa od prisilnog privremenog iseljenja prve generacije sljedbenika posljednje Božije objave – Kur'ana, iz Meke u Medinu.

Nastavljamo naše druženje s mudrostima hazreti Šejhi Ekbera Ibn Arebija, slijedeći pri tome komentar hazreti šejha Mulla Hasana Kurdija. U današnjoj mudrosti hazreti Ibn Arebi poručuje:

 

مَا دُمْتَ فِي طَلَبِ الْحَقِّ، فَلاَ تَقِفْ مَعَ الْخَلْقِ.

Dok tragaš za uzvišenim Allahom, nemoj se zadovoljavati sa stvorenjima.

 

Ranije je rečeno da ljudski prohtjevi, robovanje i zaljubljenost u ovaj svijet, slijeđenje svojih strasti i hira, sve to odvlači čovjeka od Božije blizine. Stoga se kao obaveza pred sâlika nameće tek privremeno i djelimično zadovoljavanja potreba preko stvorenja, a konstantno traganje za odrazima Božijeg djelovanja na ovome svijetu.

Ovo je ujedno i najbolji pokazatelj čovjekovog odnosa prema uzvišenom Allahu. Naime, nešto se može silno željeti samo ako se to jako voli; a ako se nešto jako voli, onda se čovjek tome potpuno posveti i, vremenom, zaboravi na sve drugo, odnosno sve drugo posmatra kroz primjer onoga što se voli.

Također, kada se nešto voli, ono što je suprotno tome podređuje se voljenom. Tako, ako se voli ahiret (drugi svijet), pretpostavi se nad dunjalukom (ovim prolaznim svijetom); ako se voli Božija blizina, različite forme robovanja uzvišenom Allahu (poput svjedočenja Božije jednoće i Muhammedovog, alejhisselam, poslanstva, namaza, zekata, posta i hadža) dobiju prednost nas ovozemaljskim ljepotama jer, bez obzira o kakvoj ljepoti se radi, uživanje bilo kojeg oblika ljepote zahtijeva određene obaveze prema toj ljepoti; tako i ovosvjetske ljepote zahtijevaju od ljudi neke obaveze.

Prenosi se da je u jednoj od objava koje su prethodile konačnoj objavi – časnom Kur'anu, uzvišeni Allah rekao jednom od svojih pejgambera, alejhimusselam: „Ako me voliš, izbaci i najmanju zeru ljubavi prema ovom svijetu jer te dvije ljubavi ne mogu biti zajedno.“

Onaj ko je konstantno sa svijetom, taj nema vremena niti osjećaja za Stvoritelja tog svijeta. Uzvišeni Allah ne voli robovanje prohtjevima i ne voli srce koje njeguje dva različita sadržaja u sebi. U jednome svetom hadisu (hadis-i kudsi), hazreti pejgamber Muhammed, alejhisselam, prenosi da je uzvišeni Allah rekao:

„Od svih Ja sam potpuno nezavisan od toga da imam sudruga. Ko učini neko djelo radi još nekoga pored Mene, ostavit ću i njega i to njegovo sudruštvo.“ (prenose imami Muslim i Ibn Madže od hazreti Ebu Hurejre)

Srce je vladar čovjekovog duha i tijela, najbolja slika čovjekove duhovnosti, stepena do kojeg se uspio okititi duhovnim a odreći životinjskih svojstava. Što se čovjek više oslanja i usvaja ponašanja ljudi, to više usvaja i njihovih osobina (shodno hadis-i šerifu: „Čovjek je onakav kakav je njegov najbolji prijatelj, stoga neka svako od vas pazi s kime je blizak“; prenose imami Ebu Davud i Tirmizi, od hazreti Ebu Hurejre). Što više usvaja osobine ljudi, sve je manje mjesta za božanske osobine. Srce se ispuni sklonošću prema stvorenjima te srce daje i takav odraz.

Uzvišeni Allah kaže: Reci: „Allah!“ Zatim ih ostavi neka se lažima svojim zabavljaju. (6:91)

Što je iskrenija odluka ostavljanja stvorenja po strani, to je čovjek bliži uzvišenom Gospodaru i svjedočenju Njegovoga prisustva. O tome nam govori naredna hazreti Šejhi Ekberova mudrost.

Ocjena: 

Muharremska predavanja 1431./2009. godine: Peti dan

Kategorija(e) tekstova: 

  

 

Elhamdulillah, elhamdulillah, elhamdulillahi Rabbil alemin

Vessalatu vesselamu ala sejjidina Muhammedin ve ala Alihi ve sahbihi edžmein.

 

Bogu jedinome hvala, u polovini smo Matema, prvih deset dana mjeseca Muharrema. Bliži nam se i Dan Ašure, završetka prve trećine prvoga od posebno svetih mjeseci u hidžretskoj godini.

Nastavljamo druženje s mudrostima hazreti Šejhi Ekbera Ibn Arebija, pozivajući se na komentare hazreti šejha Mulla Hasana Kurdija. U današnjoj mudrosti hazreti Šejhi Ekber kaže:

 

السَّائِرُ إِلَى اللهِ مُنْقَطِعٌ بِرُؤْيَاه.

Putnik ka uzvišenom Allahu postaje odsječen kada Ga vidi.

 

Slično brojnim mislima, i cijelim djelima, hazreti Ibn Arebija, ovo se može razumjeti na dva načina, na dva vedžha.

Prvi način bi imao slijedeće značenje: kada putnik ka uzvišenom Allahu dostigne stepen izravnoga svjedočenja uzvišenog Gospodara (mušâheda), tada bîva otrgnut od svega drugog, od stvorenja, od sebi bliskih ljudi, od sâmoga sebe.

Rahmetli dr Teufik Muftić navodi da imenica „munkati‛“ ima i značenje: „zaboravljeni mrtvac/ u Čistilištu za kojeg se niko ne moli/“ (str. 1214.). Eto, takva postaje osoba koja dostigne stepen izravnog svjedočenja, i njeno stanje nije nešto što se može imitirati. Onaj ko imitira ovo stanje, prije ili kasnije, privatno ili javno, oda svoje istinsko stanje.

„Zaboravljeni mrtvac“ otrgnut je od svega – od svih stvorenja, od svega materijalnog, od tijela, od svih osjetila, od mišljevina; posvjedočio je uzvišenoga Gospodara što mu je na srce manifestirano na poseban način jer uzvišeni Allah, Njegova Bît, ne može biti viđena. Tako izgleda onaj ko je ozbiljio mušâhedu.

Drugi način čitanja citirane hazreti Ibn Arebijeve mudrosti, kako to objašnjava hazreti šejh Mulla Hasan Kurdi, jeste slijedeći: Putnik ka uzvišenom Allahu bîva odsječen na tom putu kada posvjedoči sebe.

Kako je poznato, jedno od ključnih pitanja pri radu sa tekstovima na arapskom jeziku jeste tumačenje zamjenice, odgonetanje na koga ili na šta se zamjenica odnosi. U ovom slučaju, ključni pojam je: „ru'jâh(u)“, što znači „svjedočiti njega“. Ukoliko se to „njega“ čita kao: „Njega“, kao da se odnosi na uzvišenog Allaha, onda dobivamo gore navedeno prvo tumačenje.

            Ali ako se zamjenica „njega“ odnosi na sâmog putnika, sâlika, onda dobivamo ovo drugo značenje, da onog trena kada duhovni putnik na svome putovanju prema Božijoj blizini zanemari činjenicu da je sve samo trag koji odaje postojanje jedinoga Gospodara (o čemu smo govorili), kada pomisli da postoje i neke stvari o kojima on odlučuje, kojima je lično on konačni uzrok, tada se njegov put prekida, prestaje. Zaustavljen je u svom napredovanju sve dok u srcu ponovo ne ostvari spoznaju koja ga može ponovno vratiti na put.

Iz ovoga razloga je hazreti Bajezid Bistami rekao: „Sâlik je odbijen, a put je zatvoren“, što se odnosi na onog duhovnog putnika koji na put ipak nije krenuo s čistom namjerom, s uzvišenim Allahom i radi uzvišenog Allaha, a svaki put u svojoj određenoj etapi otkrije istinske namjere putnika. Otuda i mudrosti uzvišenog Allaha odražena u poteškoćama vezanim za put: kako se pripremiti, kako sakupiti novac, kako putovati, kako pronaći saputnika, zašto ići i sl.

Od čovjekove namjere i čistote srca i duše zavisi i konačna dionica puta, pitanje da li će mu put koristiti ili neće. O ovome nam govori naredna hazreti Šejhi Ekberova mudrost.

Ocjena: 

Muharremska predavanja 1431./2009. godine: Šesti dan

Kategorija(e) tekstova: 

 

Elhamdulillah, elhamdulillah, elhamdulillahi Rabbil alemin

Vessalatu vesselamu ala sejjidina Muhammedin ve ala Alihi ve sahbihi edžmein.

 

Neizrecivom Božijom dobrotom dočekali smo i šesti dan svetog mjeseca muharrema, mjeseca u kojem su se dogodili brojni svjetopovijesni događaji, oni koji bude nadu, ali i oni koji pozivaju čovjeka na oprez, da bude uvijek budan i traga za jezidskim prokletstvom svoga vremena i za junačkom pravdom kakvu je pokazao hazreti Husein i članovi Poslanikove, alejhisselam, porodice – Ehli Bejta.

Nastavit ćemo naša druženja s mudrostima hazreti Šejhi Ekbera Ibn Arebija, i komentarima hazreti šejha Mullaha Hasana Kurdija. U narednoj mudrosti hazreti Ibn Arebi kaže:

 

مَنْ أَخْلَصَ  ِللهِ نِيَّتَهُ تَوَلاَّهُ اللهُ وَمَلاَئِكَتُهُ.

Ko nešto namjeri čisto radi uzvišenog Allaha, toga će uzvišeni Allah uzeti za prijatelja i Njegovi meleci.

 

Ko želi bilo šta uraditi u svome životu, bilo kakvo šerijatski opravdano djelo, bilo ono malo ili veliko, ukoliko to namjeri uraditi isključivo u ime dragog Gospodara, Gospodar će ga uzeti za Svog prijatelja, a, shodno poznatom svetom hadisu (hadis-i kudsi), naredit će i Svojim melecima da tu osobu zavole.

Po nekim je pojam čista iskrenost (ihlâs) identičan pojmu istinoljubivost (sidk); drugi, opet, kažu da je istinoljubivost tajna čiste iskrenosti.

Na ovaj način postaje jasno zbog čega kod mnogih ljudi i pored iskrenog, čistog, nijjeta, namjere, molba, dova, koju uputi uzvišenom Allahu ipak ne bude primljena, odnosno želja ne bude ispunjena. Uslijed te čiste namjere, uzvišeni Gospodar tu osobu uzme za prijatelja pa joj tako bude uslišano i ono čemu se nije ni nadala.

Svaka ljubav ima svoje kušnje, ljubav bez kušnji, uspona i padova, nije ljubav. Otuda i osoba koja je Božiji prijatelj (evlija) često bîva stavljena na kušnju, provjeravana, kolika je stvarno ta ljubav koju njeguje prema uzvišenom Allahu i hazreti Muhammedu, alejhisselam. To je i dobar test za svakoga ko smatra da je nekom prijatelj, jer prijateljstva nema bez međusobne ljubavi.

Ljubav, kao tajna prijateljstva, zahtijeva davanje, neograničeno. Najbolji su primjer roditelji i staratelji; posmatrajući sa strane neko bi rekao za njih da su ludi jer sve od sebe daju djetetu a dijete im, veoma često, vrlo ružno to uzvraća. U ljubavi ne postoje granice, to i razlikuje osobu koja voli od osobe koja ima tek sklonost prema nekome ili nečemu.

U jednoj svojoj mudrosti hazreti Ibn Atâullah es-Sekenderi kaže: „Ne može se reći da neka osoba voli (muhibb) ukoliko od voljene osobe očekuje da joj uzvrati na ljubav ili da joj nešto podari. Ne, osoba koja voli je ona koja daje, nije ona kojoj se daje.“

U časnom Kur'anu uzvišeni Allah kaže: Neka se ničega ne boje i ni za čim nek ne tuguju Allahovi prijatelji (evlijâ'Allâh). (10:62) Takve se osobe i ne mogu ničega plašiti niti imaju snage za nečim tugovati jer su srcem izravno vezani za prisustvo uzvišenog Allaha; nekada stanjem (džem‛, osoba na četvrtom mekamu duhovnoga napredovanja), a nekada spoznajom (džem‛ul džem, osoba na šestom mekamu duhovnoga napredovanja).

Hazreti Pejgamber, alejhisselam, rekao je u jednom hadisu: „Ovaj svijet je zatvor za vjernika a raj za nevjernika.“ (prenose imami Muslim, Tirmizi, Ahmed i Bejheki, od hazreti Ebu Hurejre)

Jedne je prilike hazreti hafiz Ibn Hadžer Askelani, kada je bio vrhovni kadija, projahao pijacom. Ugledao ga je jedan prodavač ulja, koji se izjašnjavao kao nevjernik, i onako sav umazan od ulja, spržen od vrućine i mokar od znoja, priđe hazreti hafizu Ibn Hadžeru, pogleda ga obučenog u najljepšu odjeću, čistog i namirisanog, te ga upita:

„Smatraš da je vaš poslanik rekao da je ovaj svijet za muslimane kao zatvor a za ljude poput mene kao raj, pa kada pogledam ovako tebe i mene, po čemu je to zatvor za tebe a raj za mene?“

Na to mu hazreti hafiz Ibn Hadžer odgovori:

„Shodno onome što mi je uzvišeni Allah obećao na Drugom svijetu ukoliko se budem pokoravao njegovim propisima, sve na ovome svijetu samo je zatvor, prema džennetskim blagodatima. A shodno kazni kojom je zaprijetio tebi ukoliko Mu se ne budeš pokoravao na ovom svijetu, sve što ti je ovdje teško doslovno je raj, u odnosu na ono što te tamo čeka.“

Sav čovjekov problem je u njemu samom, ako se odrekne sebe, dobit će blizinu uzvišenog Gospodara, a ako insistira na sebi, udaljit će se od uzvišenog Gospodara. O ovome nam govori naredna hazreti Šejhi Ekberova mudrost.

Ocjena: 

Muharremska predavanja 1431./2009. godine: Sedmi dan

Kategorija(e) tekstova: 

 

Elhamdulillah, elhamdulillah, elhamdulillahi Rabbil alemin

Vessalatu vesselamu ala sejjidina Muhammedin ve ala Alihi ve sahbihi edžmein.

 

Dragome Bogu beskonačno i neiskazivo hvala, ušli smo u posljednja tri dana Matema, samo tri dana do Dana Ašure. Nastavljamo naša druženja s mudrostima hazreti Šejhi Ekbera Ibn Arebija i komentarima hazreti šejha Mulla Hasana Kurdija. U današnjoj hazreti Šejhi Ekberovoj mudrosti čitamo:

 

حُجَبْتَ عَنْهُ بِكَ، وَلَوْ فَنَيْتَ عَنْكَ بِهِ رَأَيْتَهُ مَعَكَ.

Zakriven si od Njega sâmim sobom, ako Njime nestaneš od sebe vidjet ćeš Ga sa sobom.

 

Već smo govorili o čovjekovom insistiranju na vlastitoj egzistenciji, na svojem „ja“, što bûdi kod osobe misao da je ona uzrok neke pojave, djela. Prihvatajući, tako, jednu po jednu ljudsku osobinu, iz srca i duše podižu se gospodske, božanstvene, osobine (sifât ilâhijja) jer dvije oprečne stvari ne mogu stajati jedne uz drugu. U časnome Kur'anu se kaže: Allah nijednom čovjeku dva srca u njedrima njegovim nije dao (33:4).

Na taj način čovjek bîva samim sobom zakriven od svjedočenja uzvišenoga Allaha, od Njegove blizine. Čovjek postaje i zastor (hidžâb) i zakriveni (mahdžûb). Ovome ćemo se vratiti nešto kasnije.

Onaj ko se odrekne svoje egzistencije, ko, prvo, shvati a potom i spozna da je sve što postoje stvoreno a onda i pokretavano Uzrokom svih uzroka (Musebbibul esbâb), taj se odriče svojih ljudskih osobina te uz pomoć uzvišenoga Allaha doseže stepen izravnoga svjedočenja (mušâheda).

Zakrivenost (setr), u kojoj se većina nas nalazi, u bîti je paradoksalna i, kada se razmisli, najbolje pokazuje koliko se čovjek može udaljiti od uzvišenog Allaha. Naime, samo je dragi Allah stvoritelj, sve drugo jeste, postoji, isključivo po Njemu. Analogno, i čovjek nema originalnu već od uzvišenoga Allaha posuđenu egzistenciju. Stoga se kaže da je čovjek ustvari neegzistencija, da je nepostojanje (ma'dûm), da ne postoji. Sljedstveno tome, i sve što čovjek uradi također je, shodno neoriginalnosti, ne posjedovanju izvornosti, egzistencije, nepostojanje.

S druge strane, čovjek se sâmim sobom, svojim postupcima i ponašanjima, može zakriti, sakriti od sebe uzvišenog Allaha. I tu je taj paradoks, nevjerovatnost, besmislenost: onaj koji ne postoji (čovjek), svojim djelovanjem koje također ne postoji (ma'dûm) zakriva sebe pred Jedinim koji postoji. Tako posuđenom egzistencijom, svoju posuđenu egzistenciju sakriva od jedine stvarne Egzistencije – uzvišenog Gospodara.

S druge strane, premda je uzvišeni Allah Unutarnji (Bâtin), on je istodobno i Izvanjski (Zâhir), te samo onaj ko se odrekao sebe radi njega može posvjedočiti Božiju sveprisutnost o kojoj govori i časni Kur'an: On je s vama gdje god bili (57:4).

U jednome hadis-i šerifu, hazreti pejgamber Muhammed, alejhisselam, kaže: „Uzvišeni Allah je dobročinitelj (muhsin), pa i vi činite dobro.“ (bilježi imam Ibn Adijj, prenoseći od hazreti Semre ibn Džunduba)

Neki arifi ovaj hadis-i šerif objašnjavaju na način da postoje dva načina, dva aspekta, kako čovjek treba ispuniti ovu obavezu činjenja dobra. Prvi je da veliča Božiju svemoć, a drugi je da čini dobro prema Božijim stvorenjima. Kako kaže hazreti Šejhi Ekber Ibn Arebi, uzvišeni Allah je Dobročinitelj u općem značenju, a ljudi su dobročinitelji kroz pojedinačne slučajeve, kroz pojedinačne odnose prema drugim ljudima, prema svojim obavezama, ponašanju i sl.

U poznatom hadis-i šerifu hazreti Muhammed, alejhisselam, rekao je da je stepen dobročinstva (ihsân) to da čovjek robuje uzvišenom Allahu kao da Ga vidi jer ako on ne vidi uzvišenoga Allaha, pa uzvišeni Allah sigurno vidi svakog čovjeka, u svakoj situaciji. Ovo se ozbiljuje po činjenju dobra svemu stvorenom jer kako god konkretan rezultat čovjekovog lijepog djela bio neznatan, uvijek će biti uvećan Božijim zadovoljstvom uslijed sâmog činjenja lijepog djela.

U svakom čovjeku, kao u svemu stvorenom, nalazi se božanski trag jer jedini On zbiljski, originalno i bez ponavljanja, stvara. Stoga je obaveza sâliku tragati za tim božanskim u sebi. O tome nam govori naredna hazreti Šejhi Ekberova mudrost.
 

Ocjena: 

Muharremska predavanja 1431./2009. godine: Osmi dan

Kategorija(e) tekstova: 

 

Elhamdulillah, elhamdulillah, elhamdulillahi Rabbil alemin

Vessalatu vesselamu ala sejjidina Muhammedin ve ala Alihi ve sahbihi edžmein

 

 

Bogu dragome hvala, nastao je osmi dan svetog mjeseca muharrema, dva dana dijele nas od Dana Ašure. Nastavljamo druženje s mudrostima hazreti Šejhi Ekbera Ibn Arebija, i komentarima hazreti šejha Mulla Hasana Kurdija. Danas čitamo slijedeće:

 

لاَ تَعْرِفُ الْحَقَّ وَصِفَاتِهِ مِمَّا لَمْ تَشْهَدْ سِرَّهُ فِيكَ وَآيَاتِهِ.

Nećeš spoznati uzvišenog Allaha niti Njegova Svojstva sve dok ne posvjedočiš Njegovu tajnu položenu u tebe, i Njegove znakove.

 

            U shvatanju ove mudrosti obratit ćemo pažnju na dvije stvari. Interesantno je da hazreti Šejhi Ekber naglašava kako je jedini način spoznaje uzvišenog Allaha spoznaja preko Njegovih Svojstva (Sifât) odnosno preko Njegovih Lijepih Imena. Razlog ovome je što uzvišeni Allah jedini može Sebe opisati, a i sâm čin stvaranja uopće, započinje onoga „trena“ kada uzvišeni Allah počinje opisivati Sebe kao: Živi (el-Hajj), Znalac (el-Alîm), Koji želi (el-Murid), Koji je moćan (el-Kadîr), Koji čuje (es-Semî'), Koji vidi (el-Besîr), Koji govori (el-Mutekellim); ili Svemilosni (er-Rahmân), Samilosni (er-Rahîm) i sl.

            Drugim riječima, uzvišeni Allah nije nespoznatljivo božanstvo već jedini Stvoritelj koji je čovjeku, kako sâm Kur'an otkriva: bliži od vratne žile kucavice (50:16). Njegova Bît je iznad toga da je bilo ko može do kraja spoznati, u tom smislu On jeste nespoznatljiv. No, činom stvaranja i činom slanja Objave otkriva Se svijetu i poziva ljude da Ga spoznaju, slijedeći, pri tome, put ili tragove koje im je On izravno ostavio: odraze djelovanje Njegovih Lijepih Imena (Esmâ'Allâh) i Svojstava (SifâtuHu).

            S druge strane, uzvišeni Allah poručuje da Njegovi znakovi, spomenuti tragovi djelovanja, nisu nešta nedokučivo, nešto apsolutno nepoznato, već su prisutni u i oko čovjeka: Mi ćemo im pružati dokaze Naše u prostranstvima svemirskim, a i u njima samim, dok im ne bude sasvim jasno da je On Istiniti (41:53).

            To što čovjek treba motriti na obzorju, u svemiru, što treba spoznati jeste specifičan vid egzsitiranja svemira kao otkrivatelja Božijega postojanja, skup, veliki oblik (sûra kebîra) odraza Božijih djelovanja. S druge strane, hazreti Šejhi Ekber Ibn Arebi naglašava: „sve dok ne posvjedočiš Njegovu tajnu položenu u tebe, i Njegove znakove“, odnosno naglašava i ovaj drugi aspekt Božijega samoobjavljivanja na način stvaranja, aspekt oslovljen kur'anskim ajetom kao: i u njima samim.

            Čovjek je mala slika, mali oblik (sûra sagîra), ali ima taj dar da okuplja u sebi odraze djelovanja svih Božijih Imena, te predstavlja ujedno i svemir, u jednom sažetom smislu.

Kako je moguće da čovjek posvjedoči uzvišenog Gospodara, da se uvjeri u Božiju jednoću? Hazreti Šejhi Ekber navodi tri načina, s tim da nijedan od njih ne predstavlja manifestiranje Božije jedinosti (Ehadijja) već jednostavno, osvjedočenje.

Prvi je da uzvišeni Allah bude taj koji gleda, motri, a preko čovjeka. Tako On Sobom motri Sebe. Riječ je o otkrovenju (kešf), o otkrivanju tajni koje dragi Bog dariva čovjeku, doslovno o daru čovjeku. Ovo je prva etapa sejrisuluka koja se naziva obavezno približavanje (kurb ferâid).

Drugi način osvjedočenja je da čovjek bude taj koji motri. S obzirom da je čovjek tada svjestan svoga postojanja, nema manifestiranja Jedinosti ali je čovjek dovoljno duhovno jak da sâm motri Božije tajne. Ovo je druga etapa sejrisuluka, sâlici dođu do nje ali manji broj i putuje njome, a naziva se dobrovoljno približavanje (kurb nevâfil).

Treća mogućnost je da motrenje bude, na određen način, tako da i uzvišeni Gospodar motri Sebe i da čovjek motri uzvišenog Gospodara. Ni ovdje nema manifestiranja Jedinosti (tedžellî fil Ehadijja) jer postoje dvije egzistencije. Ovo je treća etapa sejrisuluka, veoma se mali broj sâlika nalazi u njoj, a oslovljava se kao drugo razdvajanje (ferk sânî), a predstavlja spoj prve i druge etape.

O istodobnome razumijevanju vlastite egzistencije, kao posuđene, neoriginalne, i svjedočenju jedine originalne, Božije, egzistencije, govori i poznati hadis-i kudsi, u kojem hazreti Muhammed, alejhisselam, prenosi da je uzvišeni Allah rekao:

„Ko bude neprijatelj Mome prijatelju, tome najavljujem rat. Nema ništa s čim Mi se Moj rob može približiti a da Mi je to draže od obaveza (ferâid) koje sam mu propisao. Moj rob Mi se nastavlja približavati s dobrovoljnim radnjama (nevâfil) sve dok ga ne zavolim, a kada ga zavolim postajem njegov sluh kojim sluša, njegov vid kojim gleda, njegova ruka kojom hvata, i njegova noga kojom hodi. Ako Mi šta zatraži, dat ću mu, ako kod Mene traži utočište, pružit ću mu. Ništa što inače radim ne odlažem, koliko odlažem uzimanje duše vjernika – on ne voli smrt, a Ja ne volim učiniti mu nešto loše.“ (bilježi imam Buharija, prenoseći od hazreti Ebu Hurejre)

To specifično stanje, biti svjestan i neoriginalnosti vlastite egzistencije a istovremeno i posvjedočiti jedinu originalnu, Božiju, egzistenciju, dobiva se džezbom, nekontroliranim Božanskim privlačenjem (džezba ilâhijja), najvećim Božijim darom čovjeku na sejrisuluku.

Tom stanju sâlika može približiti samo neko ko je već prošao to stanje i ostao na zadivljujućoj duhovnoj razini, samo iskusni savršeni vodič, odgajatelj. O tome nam govori naredna hazreti Šejhi Ekberova mudrost.

Ocjena: 

Muharremska predavanja 1431./2009. godine: Deveti dan

Kategorija(e) tekstova: 

 

Elhamdulillah, elhamdulillah, elhamdulillahi Rabbil alemin

Vessalatu vesselamu ala sejjidina Muhammedin ve ala Alihi ve sahbihi edžmein

 

             S Božijom pomoći dočekali smo deveti dan mjeseca muharrema, deveti dan Matema, a ostao je samo jedan dan do Dana Ašure. Danas ćemo završiti druženje s mudrostima hazreti Šejhi Ekbera Ibn Arebija, odnosno komentarima hazreti šejha Mulla Hasana Kurdija.

Do sada smo slušali o čovjekovom putovanju ka uzvišenom Allahu, i taj ćemo razgovor zaokružiti hazreti Ibn Arebijevim napucima, kako je moguće tim putem najsigurnije stići do cilja. Već smo naznačili da ova, za ovaj mjesec muharrem posljednja, hazreti Ibn Arebijava mudrost govori o savršenom odgajatelju, o zrelom savršenom vodiču – muršid-i kâmilu.

 

مَنْ لَمْ يَأْخُذِ الطَّرِيقَ عَنِ الرِّجَالِ، فَهُوَ يَنْتَقِلُ مِنْ مُحَالٍ إِلَي مُحَالٍ.

Ko upute za duhovni put ne uzima od zrelih ljudi, taj se samo kreće od apsurda do apsurda.

 

            Drugim riječima, ko osjeti u sebi sklonost prema duhovnom putu – tarikatu, ali odluči da mu ne treba iskusan vodič, neko ko je taj put već prešao pa je sada, po Božijij specifičnoj naredbi, zadužen da pojedincima pomaže kako bi i oni taj put prešli, taj će stagnirati, konstantno se, kako mi to kažemo, vrtjeti ukrug. Ovo je hazreti šejh Mulla Hasan Kurdi predivno objasnio pa ćemo ga kratko citirati:

„Znaj, Allah dragi te pomogao, da jasan duhovni hod (sejrisuluk) na duhovnom putu (tarikat) i postizanje stepena sigurnog znanja (ilm-i jekîn) zavisi od povjerljivog savršenog vodiča (muršid-i kâmil). I hazreti Musa, alejhisselam, uz savršenost svoga poslanstva, uz visok stepen kojeg zahtijeva zadaća dostavljanja Božije poslanice, pratio je svoga učitelja hazreti Hidra, alejhisselam, u stopu, učeći vječno znanje (ilm ledunnî): „Mogu li da te pratim“, upita ga Musa, „ali da me poučiš onome čemu si ti ispravno poučen?“ (18:66).

Neki kažu da je ovim smijerao na činjenicu da mu je potreban (dodatni) duhovni odgoj (terbijja), nakon što je posijao trud traganja u zemlju srca, jer se samo tako stječe Božije pogledanje i Njegova naklonost, nikako drugačije! Postojanje čežnje i skonosti ka traganju u srcu dobiva se samo od uzvišenog Allaha. Tako je naš Vjesnik, alejhisselam , želio zasaditi taj trud u srce Ebu Taliba, pa mu bî rečeno: Ti, doista, ne možeš uputiti na pravi put onoga koga ti želiš da uputiš – Allah ukazuje na pravi put onome kome On hoće…(28:56)“

Kada taj trud porodi u srcu plod, javi se potreba za savršenim vodičem jer, sasvim logično, duhovni put (tarikat) ima mnoštvo segmenata te je osobi potreban vodič, kao što prilikom obavljanja hadža treba imati delîla (vodiča na hadž). Štaviše, u tarikatu je vodič i potrebniji jer za odlazak na hadž, ako čovjek ima snage, novca, društvo, ne treba mu puno savjeta, tek nekoliko informacija koje treba dobro zapamtiti.

S druge strane, tarikat je prepun nepoznatih dionica i, kao i putevi na ovome svijetu, prepun je razbojnika koji vrebaju, nekada u liku čovjeka, a nekada u oblicima čovjekovih prohtjeva, neznanja, samoljublja i drugih loših osobina. Kušnje, nevolje i ispiti u tarikatu su česti pa je neophodno imati savršenog vodiča, i najmanja greška može odvesti u ponor.

Ti čovjekovi neprijatelji na putu ne moraju uvijek dolaziti kao neko objektivno zlo, veoma su često prepreke stvari koje su objektivno dobre ali koje čovjek, uslijed neznanja i neposjedovanja dovoljno duhovne snage, ne može prihvatiti na odgovarajući način. Naprimjer, ako osoba očisti srce a potom mu se na njemu manifestiraju svojstva gospodstva (sifât rubbûbijja), vrlo lahko se može desiti da čovjek pomisli kako je on Bog. Ili, da pomisli uslijed izljeva velikog broja spoznaja na njegovo srce kako se nalazi na najvišem mekamu, da nema mekama iznad njegovog.

Ili, pošto ne može razlučiti šta su tačno inspiracije neodgojene duše, đavolska došaptavanja, melekutska nadahnuća ili Božanska nadavanja, osoba čas može uraditi sjajnu stvar kojem će brzo uzletjeti, a odmah potom može uraditi nešto strašno, zbog čega će pasti. Inspiracije, došaptavanja, melekutska nadahnuća i Božanska nadavanja, sve je to jedna vrsta jezika, jezika skrivenosti, koji, objektivno, čovjek ne zna, pa mu treba neko ko će ga jeziku podučiti, neko ko je iskusan u tome.

Ovom što smo rekli najbolje ilustrira jedna predaja koja kaže da je jedan stvarno izuzetan duhovnjak pričao kako je u želji da savlada neke negativne osobine, u toj stalnoj duhovnoj borbi, znao nekom problemu posvetiti dvije i više godina, baviti se toliko isključivo njime.

To kazivanje je doprlo i do hazreti Medžduddina Bagdadija koji ga je ovako prokomentirao: „Imam muride, neki od njih pređu određene dinice duhovnog puta za godinu, dvije ili više. A neki, opet, uz savjete istu tu dionicu mogu preći za samo dan ili dva.“

Kako hazreti Mulla Hasan Kurdi poentira citiranu hazreti Šejhi Ekberovu mudrost, novak u tarikatu je poput jajeta, nije ptica, nema krila da leti. No, da bi postao ptica neophodna mu je druga ptica, prvo, da ga izleže, potom da ga nauči letjeti i, konačno, da ga štiti dok sâm ne ojača i ne dobije vlastite ptiče.

Ocjena: