Isa, alejhisselam (III dio)

Autor(i): 

Nakon uzdignuća

Nakon što je osoba za koju su svi vjerovali da je Isā, alejhisselam, umrla na križu, neki među Isāovim, alejhisselam, sljedbenicima koji su bili poprilično bogati i ugledni u Jerusalemu (Barnaba nam kaže da su to bili Nikodem i Josip iz Arimateje) uspjeli su da izdejstvuju dozvolu od vlasti da skinu tijelo sa križa, pa su ga skinuli i kasnije sahranili u novu Josipovu grobnicu.
Međutim, par dana nakon raspeća tijelo je nestalo iz grobnice i pojavile su se glasine da je Mesih Isā, alejhisselam, ustao iz mrtvih. Barnaba nam, kako smo vidjeli u naprijed navedenom citatu iz njegova Evanđelja, kaže da su za to odgovorni neki zabludjeli Isāovi, alejhisselam, sljedbenici koji su tajno, po noći, sklonili tijelo iz Josipove grobnice u kojoj je bilo ukopano i proširili lažnu priču o uskrsnuću, što je izazvalo veliki nered i pometnju, nakon čega je prvosvećenik Israila reagovao strogom zabranom da bilo ko govori o Isāu, alejhisselam, a pošto se ljudi nisu mogli suzdržati, mnogi su bili kamenovani ili prognani iz zemlje. Barnaba nam dalje kaže da se Isā, alejhisselam, Allahovom milošću, na tri dana vratio s neba na Zemlju da bi se vidio sa svojom mubarek majkom i havarijjunima, kao i s još nekima od svojih sljedbenika, nakon čega je ponovo, na njihove oči, s Maslinske gore uzdignut na nebesa.
Da li je priča o uskrsnuću Isāa, alejhisselam, zaista nastala tako što su je izmislili oni zabludjeli sljedbenici koji su sakrili tijelo? Ili je nastala tako što je istinito svjedočanstvo o trodnevnom povratku Isāa, alejhisselam, na Zemlju u kasnijim predanjima bilo iskrivljeno i prikazano kao uskrsnuće iz mrtvih? Ili se to desilo na neki drugi način? Odgovor nam je nepoznat. Dragi Allah najbolje zna. No, kako god da je nastala, priča o uskrsnuću je već tada izazvala veliku pometnju, a njezin odjek i posljedice, očevidno, sežu i do današnjega vremena.
Prva etapa zemaljskog života Mesiha Isāa, alejhisselam, i njegove poslaničke misije značajno je, dakle, oblikovala kasniju historiju čitavoga čovječanstva, a naročito je uticala na tri, ranije spomenute, skupine ljudi: jevreje, kršćane i muslimane.
 
 
Jevreji u vremenu nakon Isāa, alejhisselam
 
 
Jevreji su, pod utjecajem svojih svećenika i druge ''duhovne elite'', potpuno odbacili Mesiha Isāa, alejhisselam, smatrajući ga čarobnjakom, smutljivcem i rušiteljem jedinstva zajednice. U Talmudu je ostalo zapisano sljedeće:
 
... U predvečerje svetkovine Pashe objesili su Isusa Nazarenca ... jer je tjerao čarobnjaštvo, zavodio i pocijepao Izrael. ...[1]
 
Oni su tako, oholi i otvrdlih srca, odbacili milost i šansu za izliječenje i spas svojih duša koju im je bio poslao njihov plemeniti Gospodar. Ostali su sami, bez Allahove upute, sa zastarjelim i izmijenjenim verzijama Tevrata i Zebura koje nazvaše Torom; ostali su sa ubijeđenjem da su i dalje kod dragoga Allaha odabran i svet narod, da su i dalje Njegovi miljenici i da je dragi Allah svoju milost samo za njih rezervisao, čime su samo oni, mimo svih ostalih, privilegovani na oba svijeta; ostali su da iščekuju svoga ''mesiju'' koji će im ''potvrditi'' valjanost njihovoga tumačenja Allahove vjere i omogućiti im da kao ''odabran narod'' zavladaju svijetom. Ostali su, dakle, sa takvim mišljenjem o sebi, a Allahova Riječ, izrečena u Kur'anu časnome nam o njima kazuje sljedeće:
 
Sljedbenici Knjige traže od tebe da im s neba spustiš Knjigu. Pa, od Mūsāa su tražili i više od toga, kada su, uglas, rekli: "Pokaži nam Allaha!" Zato ih je, zbog bezdušnosti njihove, munja ošinula. Poslije su, kad su im očigledni dokazi bili pokazani, tele prihvatili, ali smo i to oprostili, a Mūsāu smo očitu vlast dali, i iznad njih smo brdo podigli, zbog zavjeta koji su dali, i Mi smo im rekli: "Na kapiju pognutih glava uđite!", i još smo im rekli: "O subotu se ne ogriješite!", i od njih smo čvrsto obećanje uzeli. Ali zato što su zavjet prekršili i što u dokaze Allahove nisu povjerovali, što su, ni krive ni dužne, vjerovjesnike ubijali i što su govorili: "Naša su srca okorjela", Allah im je, zbog nevjerovanja, srca njihova zapečatio, tako da ih je samo malo vjerovalo, i zbog nevjerovanja njihovoga i zbog iznošenja teških kleveta protiv Merjeme, i zbog riječi njihovih: "Ubili smo Mesiha, Isāa, sina Merjemina, Allahova poslanika!". A, nisu ga ni ubili ni raspeli, već im se pričinilo. Oni koji su se o njemu u mišljenju razilazili, sami su o tome u sumnji bili, o tome nisu ništa pouzdano znali, samo su nagađali; a sigurno je da ga nisu ubili, već ga je Allah uzdigao Sebi. A, Allah je silan i mudar. I nema nijednog sljedbenika Knjige koji, kada bude umirao, neće u njega onako kako treba povjerovati, a na Sudnjem danu on će protiv njih svjedočiti. I zbog teškog nasilja jevreja, Mi smo im neka lijepa jela zabranili, koja su im bila dozvoljena, i zato što su mnoge od Allahova puta odvraćali, i zato što su kamatu uzimali, a bilo im je zabranjeno, i zato što su tuđe imetke na nedozvoljen način jeli. A za nevjernike među njima Mi smo kaznu bolnu pripremili. Ali, onima među njima koji su u nauku sasvim upućeni i pravim vjernicima, oni vjeruju u ono što se objavljuje tebi (Muhammede) i u ono što je objavljeno prije tebe, naročito onima koji molitvu obavljaju, i onima koji zekat daju, i u Allaha i u onaj svijet vjeruju, njima ćemo, sigurno, veliku nagradu dati. (4:153-162)
 
I Mi smo ih na dvanaest rodova podijelili, i Mūsāu smo objavili, kada mu je narod njegov vode zatražio: "Udari štapom svojim po stijeni!"; i dvanaest vrela iz nje je provrijelo, svaki rod je znao vrelo iz kojega će piti. I od oblaka smo im hladovinu pravili, i manu i prepelice im davali: "Jedite lijepa jela kojima vas Mi opskrbljujemo!" Oni nisu Nama nepravdu učinili, sami su sebi nepravedni bili. A kada im bi rečeno: "Nastanite se u ovome gradu i jedite odakle hoćete i recite: 'Oprosti!'; a na kapiju uđite glava pognutih, oprostićemo vam grijehe, a onima koji dobra djela čine daćemo i više."; onda su nepravedni među njima zamijenili drugom riječ koja im je bila rečena, i Mi smo na njih spustili s neba kaznu zato što su stalno nepravedni bili. I upitaj ih o gradu koji se nalazio pored mora kad su propise o suboti kršili: kada su im ribe, na oči njihove, dolazile dok su subotu svetkovali, a kad nisu svetkovali, nisu im dolazile. Eto, tako smo ih dovodili u kušnju zato što su stalno griješili. A kad neki od njih rekoše: "Zašto opominjete narod koji će Allah uništiti ili ga teškim mukama namučiti?"; odgovoriše: "Da bismo se pred Gospodarem vašim opravdali i da bi se oni grijeha klonili." I kada zaboraviše ono čime su bili opominjani, Mi izbavismo one koji su od nevaljalih djela odvraćali, a teškom kaznom kaznismo griješnike zbog toga što su stalno u grijehu bili. I pošto su bahato odbili da se okane onoga što im se zabranjivalo, Mi smo im rekli: "Postanite majmuni prezreni!" I Gospodar tvoj obznani da će do Smaka svijeta prepuštati nad njima vlast nekome ko će ih na najgori način tlačiti. Gospodar tvoj je, doista, brz kad kažnjava, a On oprašta i samilostan je. I Mi smo ih po Zemlji kao narode raspodijelili: ima ih i dobrih, a i onih koji nisu dobri; i u dobru i u zlu smo ih provjeravali da bi se opametili. I poslije njih su ostala pokoljenja koja su Knjigu naslijedila, i koja su sakupljala mrvice ovoga prolaznoga svijeta, i govorila: "Biće nam oprošteno!" A, ako bi im opet dopalo šaka tako nešto, opet bi to činili. Zar od njih nije uzet zavjet u Knjizi, oni čitaju ono što je u njoj, da će o Allahu samo istinu govoriti. Onaj svijet je bolji za one koji se grijeha klone; opametite se! A oni što se čvrsto drže Knjige i koji molitvu obavljaju, pa, Mi doista nećemo dopustiti da propadne nagrada onima koji čine dobra djela. A kada smo iznad njih brdo podigli, činilo se kao oblak, oni su bili uvjereni da će na njih pasti. "Prihvatite odlučno ono što smo vam dali, i neka vam je na umu ono što je u njemu, da biste bili pobožni!" (7:160-171)
 
Navedeni kur'anski ajeti nam jasno pokazuju svu težinu i ozbiljnost položaja potonjih generacija Israila (Jevreja) koji pogaziše Zavjet dat dragome Allahu; koji iskriviše Knjige koje im je dragi Allah, hvaljen i slavljen neka je, objavio; koji Njegove mubarek poslanike i vjerovjesnike stadoše u laž ugoniti, progoniti i ubijati; koji, umjesto da ljude na najljepši način na Allahov put pozivaju, mnoge od Allahova puta stadoše odvraćati; koji krenuše na haram način tuđe imetke jesti, kamatu uzimati i razne druge grijehe činiti.
Kratko[2] nakon što su odbacili Mesiha Isāa, alejhisselam, već im krenuše stizati prve posljedice. Naime, 70. godine nakon Mesiha njihova nagomilana želja za oslobođenjem od rimske vlasti eksplodirala je u svenacionalnom ustanku. Sva jevrejska plemena digla su se na oružje očekujući da uz Allahovu pomoć poraze mnogobošce Rimljane i da ponovo na tlu svete zemlje uspostave vlastito kraljevstvo. Naravno (uzevši u obzir njihovo tadašnje stanje kod dragoga Allaha), ta im se svijetla očekivanja ne ispuniše, pa umjesto pobjede Allahovu kaznu gorkoga poraza i poniženja iskusiše. Ustanak bi potpuno skršen od strane moćnih rimskih legija pod zapovjedništvom Tita,[3] a Bejtul-Makdis u Jerusalemu opljačkan i do temelja razrušen. Posljednji od njihovih boraca koji su imali snage i volje za borbu, njih oko devet stotina opkoljenih u tvrđavi Masada, nakon dvije godine opsade poubijali su se međusobno da ne bi pali u ropstvo Rimljana. Tit se svečano vratio u Rim vodeći sa sobom veliki broj porobljenih Židova i noseći opljačkano blago iz srušenog Bejtul-makdisa. Uspomena na ove događaje čuva se i dan danas u prizorima uklesanim u kamenu Titova slavoluka u Rimu. Ovo se desilo za vrijeme vladavine rimskoga cara Vespazijana.
Za vrijeme vladavine rimskoga cara Trajana bilo je nekoliko ustanaka Jevreja koji su opet u krvi ugušeni, a kada je car Hadrijan oko 132. godine po Miladu odlučio na mjestu razrušenog Bejtul-makdisa izgraditi hram posvećen nekim od rimskih bogova, ponovo je buknuo veliki židovski ustanak. Iako su u prvi mah uspjeli čak i da oslobode Jerusalem, Židovi su u periodu od 134. do 135. godine ponovo bili do nogu potučeni, pa je tako i taj njihov ustanak bio u krvi ugušen. Tada su poginuli i njihov duhovni vođa Rabin Akiba, kao i vojskovođa Šimon bar Kosiba, kojega je Akiba bio proglasio Mesijom i dao mu ime Bar Kohba (Sin zvijezde). Nakon ovoga ustanka odlukom cara Hadrijana došlo je do masovne deportacije svih Jevreja iz Palestine. Oni su raseljeni po čitavom svijetu i bio im je trajno zabranjen ulaz u Jerusalem, a, vjerovatno, i na područje čitave Palestine.
Tako je započeo njihov život u izgnanstvu. Poraženi, poniženi i raseljeni po čitavom svijetu, Jevreji su iz tih događaja mogli da izvuku pouku jer im je Allahovo dopuštenje da na mjestu potpuno razrušenoga Bejtul-Makdisa Rimljani sagrade paganski mnogobožački hram, a da oni koji su to htjeli spriječiti budu potpuno poraženi, porobljeni i poniženi, bila više nego jasna opomena da su veoma ozbiljno skrenuli sa pravoga puta u svome vjerovanju i življenju. Ali, Židovi, umjesto da iz toga izvuku pouku, razmisle, pokaju se i poprave, i dalje ostadoše tvrdokorni u griješenju.
Nekih pet stotina godina kasnije Židovi odbiše prihvatiti još jednu ponuđenu šansu za svoj spas, jer odbaciše i posljednjega Allahovoga poslanika, Resulullaha, Muhammeda, alejhisselam. Ostadoše tako do kraja prkosni i nad njima se obistini Riječ dragoga Allaha da će ih neko na najgori način tlačiti sve do Sudnjeg Dana.[4]
Naravno, među njima, kako nam to jasno ističu plemeniti ajeti Kur'ana, ima i čestitih vjernika, iskrenih i Allahu odanih, koje dragi Allah poznaje, koji će sigurno biti odvojeni i drugačije tretirani od nevaljalaca, i koji će, ako dragi Allah da, dobro proći na ahiretu.
I pored svega ovoga, dragi Allah, Milostivi i Svemilosni nije ih, kao cjelokupan narod, definitivno otpisao. Oni i dan danas imaju šansu i, kao i svi ostali ljudi, imaće je milošću dragoga Allaha sve do Sudnjeg Dana, da se pokaju i spasu iskrenom predanošću Njemu, hvaljen i slavljen vječno neka je, te svjedočenjem Kur'ana kao Njegove objavljene Knjige i Resulullaha, Muhammeda, alejhisselam, kao Njegovog poslanika.
 
 
Kršćani, ''sljedbenici'' Isāa, alejhisselam
 
 
Druga značajna skupina ljudi čije je povijesno utemeljenje vezano za prvu etapu poslaničke misije Isāa, alejhisselam, su kršćani. Oni predstavljaju one sljedbenike Mesiha Isāa, alejhisselam, koji su, sasvim pogrešno razumijevši njegovo nadnaravno rođenje bez oca i njegove mu'džize, povjerovali da je on Allahov sin, odnosno da je on otjelovljenje dragoga Allaha na Zemlji, neuzubillah, i tako zapali u duboku zabludu. Tako se obistinilo ono što je, prema Barnabi, Isā, alejhisselam, kazao:
 
... ''Kad me Bog uzme sa svijeta, Satana će opet podići ovu prokletu uzbunu, tako što će učiniti da bezbožnici vjeruju da sam ja bog i sin Božji, zbog čega će moje riječi i učenje biti okaljano, tako da će ostati jedva trideset vjernika: nato će Bog imati milosti nad svijetom i poslaće svog Poslanika za kojeg je stvorio sve stvari; koji će doći sa Juga sa moći i uništiće idole sa idolopokolonicima; koji će oduzeti dominaciju od Satane koju on ima nad ljudima. On će donijeti sa sobom milost Božju, za spas onih koji će vjerovati u njega, a blagoslovljen je onaj ko bude vjerovao njegovim riječima."
 
(Evanđelje po Barnabi, 96) ...
 
Ključnu ulogu u širenju ovakvog pogrešnog vjerovanja o Mesihu Isāu, alejhisselam, koje danas nazivamo kršćanstvom, imao je Pavle. On je pripadao Jevrejima i bio je jedan od farizeja. Tada je bio poznat po imenu Savle i bio je veoma žustar i radikalan u mržnji prema kršćanima (da li i prema muslimanima, nije nam poznato), ističući se u njihovom progonu. Kako je on lično kasnije govorio, prilikom jednoga putovanja u Damask vidio je viziju koja mu se predstavila kao Isus, nakon čega je postao kršćaninom i promijenio ime u Pavle. Koliko je raniji Savle bio poznat u progonima kršćana, kasniji je Pavle još više poznat u širenju kršćanstva. Hodio je širom Palestine šireći učenje kršćanstva, uglavnom, u onom obliku kako ga danas poznajemo. Mi, istina, ne znamo koliko je kršćanskih dogmi utemeljeno prije Pavla, koliko u njegovo vrijeme, a koliko nakon njega putem Koncilâ ili na drugi način, ali je neosporno da je on imao itekakvog udjela u širenju kršćanstva sa svim njegovim dogmama.
Jedno vrijeme Pavle se družio sa havarijjunom Barnabom, ali je njihovo prijateljstvo raskinuto i njihovi putevi se trajno razišli, najvjerovatnije, onda kada je Pavle utemeljivao dogme današnjega kršćanstva, a dragi Allah najbolje zna. Barnaba ga spominje u uvodu svoga evanđelja:
 
... Barnaba, apostol Isusa Nazarenca, zvanog Krist, svima koji borave na zemlji želi mir i utjehu. Dragi, veliki i čudesni Bog nas je za vrijeme proteklih dana pohodio Svojim prorokom Isusom Kristom u velikom milosrđu pouke i čudesa, zbog čega mnogi, postavši prevareni od Satane, pod izgovorom pobožnosti, propovijedaju najbezbožnije dogme, nazivajući Isusa sinom Božijim, odričući se obrezivanja koje je Bog naredio za svagda, i dopuštajući svako nečisto meso: među kojima je Pavle takođe obmanut, o čemu govorim ne bez žalosti; iz tog razloga ja pišem tu istinu koju sam vidio i čuo, kroz vezu koju sam imao sa Isusom, a da biste vi bili spašeni, a ne obmanuti od Satane i stradali na Božijem sudu. Zato se pričuvajte svakoga ko vam propovijeda novo učenje suprotno onome šta ja pišem, da biste bili vječno spašeni. Veliki Bog neka je s vama i neka vas štiti od Satane i od svakog zla. Amen ...
 
Iz ovog citata jasno se vidi u čemu je bio razlog razlaza između Barnabe i Pavla, a takođe se, još jednom, vidi koliko Evanđelje po Barnabi insistira na čistoći monoteizma i pravilnom shvatanju Isāove, alejhisselam mubarek ličnosti. Baš ova svojstva Barnabinog evanđelja kasnije će ga, kada se kršćanstvo utemelji kao službena vjera Rimskog carstva, dovesti na listu apokrifnih i zabranjenih knjiga, ali o tome, ako dragi Allah da, kasnije.
Pavle se u vlastitoj misiji širenja kršćanstva nije ograničio samo na Palestinu, već je hodio širom Rimskoga carstva, naročito područjima Male Azije,[5] Grčke i Balkana. Konačno je otišao u Rim gdje je, nakon nekog vremena koje je proveo u propovijedima, zatočen i smaknut od strane rimske vlasti.
Njegova sudbina nam pokazuje kakav je odnos rimska vlast imala prema kršćanima - nekih tri stotine godina su ih podvrgavali žestokim progonima i strahovitim mučenjima. Između ostaloga, žive su ih javno u arenama bacali lavovima. Zbog toga su kršćani živjeli skriveno, mnogi među njima u katakombama,[6] gdje su u tajnosti sprovodili svoje obrede i gdje su se i sahranjivali. No, i pored svega toga njihov je broj, a time i utjecaj u Rimskoj državi polagano, ali sigurno rastao.
Taj je rastući uticaj, međutim, imao i svoju cijenu, za istinskoga vjernika svakako neprihvatljivu, ali za onoga koji živi od vjere a ne za vjeru, sasvim prihvatljivu; a ta cijena bila je mijenjanje čistog izvornog vjerskog učenja i njegovo prilagođavanje volji, željama i interesima ovosvjetskih moćnika. O tome navodimo sljedeći citat:
 
... Njegova vjerska nesnošljivost (kršćanstva, prim. autora) bila je antičkim ljudima tuđa, pa je mladim kršćanskim općinama donijela velike teškoće.
Ako su njihovo nesnošljivo ponašanje u doba mira i blagostanja još i trpjeli, u velikim je državnim krizama kršćanstvo postajalo kamenom spoticanja. Latentno uvijek prisutno neraspoloženje prema kršćanima vodilo je tada do predbacivanja da je kršćansko poricanje svih drugih bogova prouzrokovalo nedaće tadašnjeg trenutka. Sve veća snaga vjerskih osjećaja dovela je konačno, nakon prvih divljačkih progona kršćana koje carevi nisu odobravali, do toga da je i carska središnja vlast odlučila da kršćansku vjeru nasilno potlači (prije svega u vrijeme Decija, počevši od 250., i pod Dioklecijanom, počevši od 303.).
To što je kršćanstvo iz progona konačno ipak izašlo kao pobjednik, dogodilo se prije svega i zbog toga što je u usporedbi s drugim vjerama imalo prednost stroge crkvene organizacije koja je općinu okupljala u monarhijski strukturiranom biskupskom poretku, i jer je na provincijskoj i državnoj razini održavalo skupštine svojih biskupa (sinode). Usto su naročito zasnovanost na pisanome nauku i postojanje dogmatike koja je bila prožeta grčkim duhom, što je također među tadašnjim vjerama bilo jedinstveno, kao i činjenica da je kršćansko učenje bilo mnogima dostupno na oba državna jezika, znatno ojačali položaj kršćanstva; važno je bilo i to da su u nj bili vješto uključeni elementi poganske prakse i vjerovanja (kult Marije treba u svakome slučaju shvatiti djelomice i kao takmičenje sa kultom Izide), a kršćanska je crkva preuzela i različita poganska kultna mjesta i njihove svetkovine (tako je npr 25. prosinca/decembra[7] bio blagdan Sunca, dies Solis). Najzad je i postojanost u vrijeme progona ojačala kršćansku samosvijest.
Nakon što je u 311. godini car Galerije službeno potvrdio pravo kršćana da djeluju nesmetano (edikt o toleranciji), našlo se zatim careva koji su kršćanskoga boga namjesto nekoga od tradicionalnih bogova učinili svojim naročitim bogom zaštitnikom. Na takav je način Konstantin I postao pomagačem kršćana, jer mu se njihova crkvena organizacija kao dodatno načelo reda mogla učiniti korisnom.
S konačnim učvršćenjem Konstantinovske dinastije (325) nadmoćnost kršćana bila je osigurana; poganske vjere koje su na mnogim mjestima još imale svoja uporišta (naročito u gradu Rimu) sve više su potiskivane. Pod Teodozijem I (379-395) kršćanstvo je priznato službenom državnom vjerom. Ali tek na početku 6. stoljeća nestali su posljednji ostaci poganske pobožnosti. ...[8]
 
Iz navedenog citata možemo vidjeti kako se kršćanstvo afirmisalo u Rimskoj državi u vremenu dugom skoro četiri stotine godina, a u kojem su se smjenjivali periodi relativne tolerancije i otvorenih brutalnih progona; i kako je dolazilo do mijenjanja i prilagođavanja kršćanske vjere u želji da se ona približi dušama ranijih mnogobožaca,[9] kako i običnom svijetu, tako još više carevima i ostalim moćnicima i uglednicima.
Nakon što je kršćanstvo zvanično proglašeno za službenu vjeru Rimskoga carstva, uslijedio je period razračunavanja između različitih teoloških pravaca unutar kršćanstva, ali i između kršćanskoga i islamskoga mišljenja po pitanju istinske Isāove, alejhisselam, vjere. Period je to kad su putem crkvenih Koncilâ utemeljene osnovne dogme kršćanstva, dogme koje su prisutne i danas, a sadržane su u (neuzubillah): vjerovanju u tri božanske osobe - oca, sina i svetoga duha; vjerovanju u otjelovljenje dragoga Boga na Zemlji kroz lik Svoga sina; vjerovanju u mučeništvo i raspeće Božijeg sina čijom žrtvom su otkupljeni grijesi čitavog čovječanstva, ali samo onih koji to prihvate kroz sakrament krštenja putem kojega se učlanjuju u instituciju Crkve; vjerovanju u Crkvu kao ekskluzivnoga posrednika između Isusa, odnosno dragog Boga, i čovječanstva, a koja time predstavlja jedinu šansu za spas, saglasno vjeri u žrtvu Isusovu za otkup grijeha Adamova potomstva.
Prema tome, osnovna poruka ovakvo shvaćene vjere, odnosno bīt kršćanstva, leži u vjerovanju da je Isā, alejhisselam, spasitelj i da se milost dragoga Allaha može dosegnuti samo pristupanjem Crkvi, kao Isusovom ovlaštenome zamjeniku na Zemlji, i pokoravanju njoj. Bitno je, dakle, biti član Crkve, a dobra djela i moralan život važni su jedino kao ''kućni red'' unutar Crkve i oni ne mogu osigurati spas onome ko nije u njezinu okrilju.
Ovakvo shvatanje velika je zabluda, jer je upravo suština Allahove vjere u tome da je samo dragi Allah, Milostivi, Svemilosni spasitelj i zaštitnik koji daje svako dobro i čuva od svakoga zla i nevolje; i da je upravo ključan odnos svakog pojedinca prema dragome Allahu direktno i bez ikakvog posredništva.[10] A, taj odnos će biti ispravan jedino onda kad pojedinac obožava samo dragoga Allaha i nikoga Mu i ništa ni na koji način ne pridružuje; kada se potpuno preda i pokori dragome Allahu[11] u smislu da čitavim svojim bićem i ponašanjem, svim mislima, riječima i djelima, u svako vrijeme i na svakom mjestu, izražava ljubav, pokornost i iskrenu odanost Allahu i Njegovom poslaniku koji je poslat u to vrijeme. Dragi Allah je čovječanstvu slao poslanike i objavljivao Knjige upravo radi toga da bi ljudi imali konkretan putokaz, pouku, mudrost cjelokupnoga života i napose Zakon - što sve skupa trebaju slijediti, čineći dobro i zabranjujući zlo, ulažući napor i boreći sa na Allahovu putu da Njegova Riječ nad svim bude gornja.
Kada se jednom spozna ova istina o Allahovoj vjeri, koju On jedino priznaje i prima, tada sasvim postaje jasno da je veoma opasno svako uljuljkivanje u vjerovanju da će spas doći samim pripadništvom nekoj skupini, pa bio to Odabrani narod, ili Crkva, ili čak Ummet Resulullaha, Muhammeda, alejhisselam, a bez vlastitoga truda, odricanja, napora i borbe u slijeđenju Objave.
Sve opasnosti koje sobom nosi ovakvo shvatanje i tumačenje Allahove Vjere, a koje je izraženo kod jevreja i kršćana, najbolje nam pokazuju ajeti časnoga Kur'ana:
 
Allah je prihvatio zavjet sinova Israilovih, a između njih bili smo postavili dvanaest starješina, i Allah je rekao: "Ja sam s vama! Ako budete molitvu obavljali i milostinju davali, i ako budete u poslanike Moje vjerovali, pomagali im i drage volje zajam Allahu davali, sigurno ću preći preko hrđavih postupaka vaših i uvešću vas u džennetske bašče kroz koje će rijeke teći. A onaj među vama koji ni poslije ovoga ne bude vjerovao, s Pravoga puta je skrenuo." Ali, zato što su zavjet svoj prekršili, Mi smo ih prokleli i srca njihova okrutnim učinili. Oni su riječi s mijesta na kojima su bile uklanjali, a dobar dio onoga čime su bili opominjani izostavili. I ti ćeš kod njih, osim malo njih, neprestano na vjerolomstvo nailaziti, ali im oprosti i ne karaj ih! Allah, uistinu, voli one koji čine dobro.
Mi smo zavjet prihvatili i od onih koji govore: "Mi smo kršćani", ali su i oni dobar dio onoga čime su bili opominjani zaboravili, zato smo neprijateljstvo i mržnju do Sudnjega dana među njih ubacili; a Allah će ih, sigurno, obavijestiti o onome što su radili.
O sljedbenici Knjige, došao vam je poslanik Naš da vam ukaže na mnogo šta što vi iz Knjige krijete, i preko čega će i preći. A od Allaha vam svjetlost dolazi, i Knjiga jasna, kojom Allah upućuje na puteve spasa one koji nastoje steći zadovoljstvo Njegovo i izvodi ih, po volji Svojoj, iz tmina na svjetlo i na Pravi put im ukazuje.
Nevjernici su oni koji govore: "Bog je Mesih, sin Merjemin!" Reci: "Ko može spriječiti Allaha da, ako hoće, uništi Mesiha, sina Merjemina, i majku njegovu, i sve one koji su na Zemlji? Allahova je vlast na nebesima i na Zemlji i na onome što je između njih; On stvara što hoće, i Allah sve može.
I jevreji i kršćani kažu: "Mi smo djeca Božija i miljenici Njegovi." Reci: "Pa zašto vas onda On kažnjava zbog grijeha vaših?" A nije tako! Vi ste kao i ostali ljudi koje On stvara: kome hoće On će oprostiti, a koga hoće, On će kazniti. Allahova je vlast na nebesima i na Zemlji i na onome što je između njih, i Njemu će se svi vratiti.
O sljedbenici Knjige, došao vam je poslanik Naš, nakon što je neko vrijeme prekinuto slanje poslanika, da vam objasni, da ne biste rekli: "Nije nam dolazio ni onaj koji donosi radosne vijesti, ni onaj koji opominje!" Pa, došao vam je, eto, onaj koji donosi radosne vijesti i koji opominje. A Allah sve može. (5:12-19)
 
O sljedbenici Knjige, ne zastranjujte u svome vjerovanju i o Allahu govorite samo istinu! Mesih, Isā, sin Merjemin, samo je Allahov poslanik, i Riječ Njegova koju je Merjemi dostavio, i Duh od Njega; zato vi vjerujte u Allaha i poslanike Njegove i ne govorite: "Trojica su!" Prestanite, bolje vam je! Allah je, hvaljen neka je On, samo jedan Bog; zar On da ima dijete?! Njegovo je sve ono što je na nebesima i sve ono što je na Zemlji. Allah je dovoljan kao svjedok. Mesihu neće biti zazorno da prizna da je Allahov rob, pa ni melekima, Njemu najbližim. A one kojima bude zazorno da se Njemu klanjaju, i koji se budu oholili, Allah će ih sve pred Sebe sakupiti: vjernike koji su dobra djela činili On će nagraditi prema zasluzi i još će im, iz obilja Svoga, više dati; a one koji su zazirali i oholili se na nesnosne muke će staviti i oni neće pronaći sebi, mimo Allaha, ni zaštitnika ni pomagača. (4:171-173)
 
Oni govore: "Milostivi je uzeo dijete!" Vi, doista, nešto odvratno govorite! Gotovo da se nebesa raspadnu, a Zemlja provali i planine zdrobe što Milostivom pripisuju dijete. Nezamislivo je da Milostivi ima dijete; ta svi će oni, i oni na nebesima i oni na Zemlji, kao robovi u Milostivog tražiti utočište! (19:88-93)
 
I kada Allah reče: "O Isā, dušu ću ti uzeti i k Sebi te uzdignuti, i spasiću te od nevjernika, i učiniću da tvoji sljedbenici budu iznad nevjernika sve do Smaka svijeta. Meni ćete se, poslije, svi vratiti i Ja ću vam onda o onome u čemu se niste slagali presuditi: one koji ne budu vjerovali na strašne muke ću staviti i na ovome i na onome svijetu i niko im neće moći pomoći." A onima koji budu vjerovali i dobra djela činili, On će im punu nagradu dati. Allah ne voli nasilnike. Ovo što ti kazujemo jesu ajeti i Kur'an mudri. Isāov slučaj je u Allaha isti kao i slučaj Ademov: od zemlje ga je stvorio, a zatim rekao: "Budi!", i on bi. Istina je od Gospodara tvoga, zato ne sumnjaj! (3:55-60)
 
A kad Allah rekne: "O Isā, sine Merjemin, jesi li govorio ljudima: Prihvatite mene i majku moju kao dva boga uz Allaha!''; on će reći: "Hvaljen neka si Ti! Meni nije priličilo da govorim ono što nemam pravo. Ako sam ja to govorio, Ti to već znaš; Ti znaš šta ja znam, a ja ne znam šta Ti znaš. Samo Ti jedini sve što je skriveno znaš. Ja sam im govorio samo ono što si mi Ti naredio: Klanjajte se Allahu, i mom i svom Gospodaru! Nad njima sam bdio dok sam među njima bio, a kad si mi dušu uzeo Ti si ih jedini nadzirao; Ti nad svim bdiš. Ako ih kazniš, robovi su Tvoji; a ako im oprostiš, silan i mudar Ti si." Allah će reći: "Ovo je Dan u kojemu će iskrenima od koristi iskrenost njihova biti; džennetske bašče, kroz koje rijeke teku, njima će pripasti; vječno i zauvjek će u njima ostati. Allah će zadovoljan njima biti, a i oni Njim. To će veliki uspjeh biti!" Allahova je vlast na nebesima i na Zemlji i nad onim što je na njima; On sve može! (5:116-120)
 
Zatim smo, poslije njih, jednoga za drugim naše poslanike slali, dok nismo Isāa, sina Merjemina, poslali, kome smo Indžil dali, te blagost i samilost u srca sljedbenika njegovih ulili, a monaštvo su oni sami, kao novotariju, uveli u želji da steknu Allahovo zadovoljstvo - Mi im ga nismo propisali; ali, o njemu oni ne vode brigu onako kako bi trebalo, pa ćemo one među njima koji budu ispravno vjerovali nagraditi, a mnogi od njih su nevjernici. (57:27)
 
Iz navedenih ajeta, a i drugih vjerodostojnih izvora, jasno se da razlučiti kako među sljedbenicima Knjige, koji su, nažalost, većinom u zabludi, ima i izvijestan broj onih koji su iskreni vjernici, moralni, čestiti i Allahu dragome istinski odani. Oni će, ako dragi Allah da, na drugome svijetu milošću Njegovom biti spašeni.
Isto tako, vidi se da ni sudbina zabludjelih među njima, izgleda, ipak nije definitivno zapečaćena – za njih još uvijek postoji šansa da se pokaju i nađu svoj spas u beskrajnoj Allahovoj milosti. Ta nada se temelji na dva elementa: čistome monoteizmu i iskrenosti u ljubavi i pokornosti Allahu. Odatle je, po našemu mišljenju (a dragi Allah najbolje zna), realna mogućnost da će svi oni, i od sljedbenika Knjige (jevreja i kršćana) i od ostalih ljudi i džina, koji budu imali iskrenu vjeru u jednog i jedinog Boga, dragoga Allaha, Stvoritelja i Gospodara svih svjetova, i koji Ga budu iskreno voljeli i vlastitom moralnošću i čestitošću Mu se budu pokoravali, dobiti od Milostivog, Svemilosnog, ličnu uputu i spasenje.
Allaha dragoga molimo za sve takve, i ljude i džine, za koje je On zadovoljan da Ga zamolimo, da na oba svijeta nađu Njegovu milost, uputu i spas.
 
 
Muslimani, sljedbenici Isāa, alejhisselam
 
 
Veličina kušnje nošenja emaneta vjere i dunjalučkoga života - kušnje koju je ljudski rod tako brzopleto prihvatio,[12] najbolje se vidi u činjenici da uglavnom većina ljudi slijedi puteve nevjerstva i grijeha, što je istina koju Kur'an časni jasno potvrđuje.[13] To je nešto sa čime su se u svojim plemenitim misijama susretali gotovo svi[14] vjerovjesnici i poslanici dragoga Allaha. Ni Isā, alejhisselam, nije, nažalost, bio izuzetak. Već smo vidjeli kako je većina od Israila i od ostalih ljudi koji su bili svjedoci njegove misije, zapala u zabludu po pitanju njegove mubarek ličnosti i onoga sa čime je on došao. Jedni su zapali u zabludu tako što su ga potpuno odbacili, a drugi su zapali u zabludu tako što su ga prihvatili na pogrešan način.
A, broj onih koji ga na ispravan način slijediše bio je osjetno manji od ove zabludjele većine. Bili su to muslimani, ljudi istinski predani dragome Allahu, koji su pravilno shvatali suštinu mubarek ličnosti Isāa, alejhisselam, i smatrali su ga samo Allahovim miljenikom i Njegovim poslanikom. Oni su ispravno slijedili Indžil i dragom Allahu ravnim nikoga i ništa nisu smatrali. U skupinu muslimana su, po svemu sudeći, spadali samo havarijjuni i oni među sljedbenicima koji su bili bliski Isāu, alejhisselam, i havarijjunima. Samo su oni bili ti koji su uspjeli izbjeći lavine laži koje su mnogobrojne šejtanske vojske pokretale, kako u tri sudbonosne godine prve etape poslaničke misije Mesiha Isāa, alejhisselam, tako i još više u vremenu nakon njegova uzdignuća, a dragi Allah najbolje zna. Jevreji ih potpuno odbaciše optuživši ih da slijede čarobnjaka i nositelja razdora zajednice Israila, a kršćani su jedno vrijeme bili skupa sa njima, ali su nešto kasnije nepomirljive razlike u shvatanju i poimanju Isāove, alejhisselam, ličnosti učinile da su se ove dvije skupine nepovratno razišle.
Primjer položaja i života muslimana u prvim godinama i decenijama nakon uzdignuća Isāova, alejhisselam, svakako su životi mubarek havarijjuna. Oni su bili nosioci svjetlosti istine u tim vremenima velike fitne (smutnje) i njihovim su sevepom muslimani tada jedini predstavljali duhovnu jezgru prave Isāove, alejhisselam, vjere. Ali, imajući u vidu da su svjedočanstva o njihovim životima u koja bi se moglo imati više povjerenja danas veoma štura,[15] ovom prilikom smo u mogućnosti tek nešto malo kazati o dvojici od njih – Petru i Barnabi.
Veličina ličnosti havarijjuna Petra i snaga njegove vjere lijepo se može vidjeti i po tome kako je on dobio takvo ime. Naime, Mesih Isā, alejhisselam, je Šimuna, sina Jonina, ribara sa Galilejskoga jezera nazvao Petar zbog njegove čvrste i nepokolebljive vjere.[16] Prema tome, i ime njegovo ukazuje na to da je on bio jedan od havarijjuna, vjere snažne poput stijene, blizak Isāu, alejhisselam. Doduše, Evanđelje po Barnabi navodi jedan slučaj kad je on, navodno, zamalo otišao u zabludu:
 
... Poslije Pashe Isus ode iz Jerusalema i uđe u granice Cezareje Filipi. Poslije toga, kada mu je anđeo Gabriel rekao o zavođenju, koje je počelo među svjetinom, on upita svoje učenike, rekavši: ''Šta ljudi kažu o meni''?
Oni rekoše: ''Neki kažu da si ti Ilija, drugi da si Jeremija, a mi da si jedan od starih proroka.''
Isus upita: ''A vi, šta vi kažete da sam ja?''
Petar odgovori: ''Ti si Krist, sin Bogov.''
Tad Isus bi ljut i s gnjevom ga prekori, rekavši: ''Odlazi i napusti me, jer ti si đavo i tražiš da učinim prekršaj.''
I on preplaši jedanaestoricu, rekavši: ''Jao vama ako ovo vjerujete jer mi je Bog dao veliko prokletstvo protiv onih koji ovo vjeruju.''
On je bio rad da odbaci Petra; nato jedanaestorica preklinjaše za njega Isusa, koji ga ne odbaci nego ga još jedanput prekori, govoreći: ''Pazi da nikad više ne kažeš takve riječi, jer će te Bog prokleti!''
Petar briznu u plač i reče: ''Gospodaru, govorio sam ludo, ti preklinji Boga da mi On oprosti.''
Tada reče Isus: ''Ako Bog nije htio da se pokaže svom sluzi Mojsiju niti Iliji, kojeg je tako volio, niti bilo kojem proroku, zar ćete misliti da bi se Bog pokazao ovoj bezvjernoj generaciji? Ali, zar ne znate da je Bog stvorio sve stvari iz ničega samo sa jednom Rječju, a svi ljudi imaju svoje porijeklo iz komada ilovače? Pa kako će Bog imati sličnost čovjeku? Jao onima koji dopuštaju sebi da ih Satana obmane!''
Rekavši ovo Isus je molio Boga za Petra, jedanaestorica i Petar su plakali i govorili: ''Tako budi, tako budi, o blagoslovljeni Gospode Bože naš.''
Poslije toga Isus ode u Galileju da bi ovo zaludno mišljenje, koje je običan puk počeo da drži o njemu, bilo ugašeno.
 
(Evanđelje po Barnabi, 70) ...
 
Budući da je Petar nesumnjivo jedan od havarijjuna, za koje časni Kur'an jasno kaže da su istinski vjernici, i koje je odgajao lično Isā, alejhisselam, doista je veoma čudno da bi on, nakon svega, mogao i pomisliti da pripiše dragome Allahu sina?! Ovo bi, s obzirom da ni Evanđelje po Barnabi nije sasvim vjerodostojno (o čemu ćemo, ako dragi Allah da, nešto reći u nastavku), lahko moglo biti netačno, a Allah dragi najbolje zna.[17] No, čak i da je tačno, to bi samo pokazalo da od iskušenja i opasnosti od skretanja sa pravoga puta nisu pošteđeni ni najveći vjernici, a u krajnjoj liniji i prema ovome predanju nimalo nije upitna Petrova vjera, jer se i po njemu on iskreno pokajao i nakon toga ostao jedan od Isāovih, alejhisselam, najbližih sljedbenika.
Veličina Petrove vjere se pokazala u punom svjetlu u periodu nakon uzdignuća Isāa, alejhisselam, na nebesa, kada se on, skupa sa Barnabom i ostalim havarijjunima, isticao u propovijedanju i širenju istine o Isāovoj, alejhisselam, vjeri širom Palestine i Male Azije, i dalje sve do Rima. Petar bijaše rječit, mudar, dobrodušan i, baš po uzoru na njegovo ime, čvrst kao stijena na putu islama. Njegove riječi, nažalost u kasnijim vremenima od strane Crkve izmijenjene u smislu dogmi današnjeg kršćanstva, i dan danas čine veoma značajan dio Novog zavjeta.[18] Bijaše veoma omiljen među Isāovim, alejhisselam, sljedbenicima u Judeji i vjerski poglavar muslimana u Jerusalemu. Nakon toga je jedno vrijeme bio vjerski poglavar muslimana u Antiohiji, a posljednje godine svoga dunjalučkoga života proveo je predvodeći muslimane u Rimu, gdje je oko 65. godine po Isāu, alejhisselam, i pogubljen tako što je, kako se prenosi, bio naglavačke razapet na križ. Vidimo kako je njegov čestiti život imao svoj dunjalučki završetak u sticanju deredže šehida, mučenika na Allahovome putu. Dragi Allah najbolje zna.
Druga značajna ličnost među muslimanima, sljedbenicima Isāovim, alejhisselam, je havarijjun Barnaba. Barnaba se pominje u Novome zavjetu, u Djelima apostolskim, ali tek uzgred, vezano samo za vrijeme njegovoga druženja sa Pavlom. Kasnije, ime mu iščezava iz novozavjetnih tekstova, dakako onih koje Crkva prihvata, a razlog tome je jasan - to je njegovo evanđelje, po kome je on i za nas posebno interesantan.
Evanđelje po Barnabi je odlukom Crkve proglašeno apokrifnim evanđeljem, što znači da ga kanonsko kršćansko učenje odbacuje kao neispravno.[19] Zbog toga je dugo vremena ono bilo zaboravljeno, ali se u našem vremenu opet pojavilo u javnosti, pa je prevedeno i na bosanski jezik. Preveo ga je sa engleskoga jezika Mustafa Mlivo (kod prvih izdanja pod pseudonimom Esed Bošnjak). Prevodilac ga je postavio na internet, pa se ono u vrijeme pisanja ovih redaka, moglo naći na adresi:http://www.mlivo.com/evandeljeindzilpobarnabi.pdf
Evanđelje po Barnabi se ističe po tome što je u njemu na sasvim jasan i precizan način navedena istina o Mesihu Isāu, alejhisselam - da je on samo Allahov rob, miljenik i poslanik poslat Benu Israilu. Čitavo Evanđelje čvrsto stoji na principu čistoga monoteizma i u njemu je uzdignuće Isāovo, alejhisselam, opisano na način koji je potpuno u skladu sa ajetima Kur'ana. U njemu je najavljeno i poslanstvo posljednjega od Allahovih poslanika, koji je precizno imenovan po svom istinskom imenu Muhammed (neka je beskrajna milost i ljubav Allahova nad njim).
Iz navedenoga smo ubijeđeni da je ovo evanđelje mnogo, mnogo bliže istini negoli ijedno drugo do koga se danas može doći, pa smo ga zato i koristili kao jedan od izvora ovoga kazivanja. Međutim, na ovome mjestu moramo istaći da, nažalost, ni Evanđelje po Barnabi nije sasvim vjerodostojno.
Naime, nama, koji svjedočimo da je Kur'an čista i nepatvorena Riječ dragoga Allaha, upravo Kur'an časni mora biti kriterij i mjerilo tačnosti, pouzdanosti i vjerodostojnosti svih drugih knjiga i tekstova. Maločas rekosmo da je kvalitet Evanđelja po Barnabi u tome što je ono u osnovnim, suštinskim stvarima po pitanju Mesiha Isāa, alejhisselam, u skladu sa Kur'anom. Ali, u nekim dijelovima Evanđelja po Barnabi nalazimo sadržaje koji očevidno nisu u skladu sa Kur'anom i upravo zbog toga ovo evanđelje nije sasvim vjerodostojno. Navedene razlike se jasno vide u sljedeća dva slučaja:
Prvo, Evanđelje po Barnabi prenosi istu pripovijest o Isāovom, alejhisselam, rođenju kao i kanonska evanđelja po Mateju, Marku, Luki i Ivanu (rođenje u štali u Betlehemu, pojava zvijezde na nebu, posjeta mâga itd.), dok nam ajeti Kur'ana (navedeni su u dijelu ovoga kazivanja koji govori o Isāovom, alejhisselam, rođenju) kazuju istinu koja je sasvim drugačija.
Drugo, Evanđelje po Barnabi, koliko je nama znano, uopće ne pominje jedan veoma značajan detalj iz Isāovoga, alejhisselam, života, a to je spuštanje trpeze s neba. Ajeti Kur'ana (5:112-115) jasno opisuju taj veličanstveni događaj, kojeg, pošto je vezan upravo za havarijjune, Barnaba nikako nije mogao propustiti. A, i ako je kojim slučajem tada bio odsutan, sigurno nije mogao da o tome ne sazna od ostalih havarijjuna. Taj veličanstveni događaj, prema tome, nikako nije mogao biti ispušten iz originalnoga Barnabinoga opisa Isāovoga, alejhisselam, mubarek života.
Dakako, iznošenjem ove istine o nepostojanju pune vjerodostojnosti i istinitosti one verzije Barnabina evanđelja koju danas posjedujemo, nikako ne želimo dovesti u pitanje vjeru i iskrenost samoga Barnabe (sačuvao nas dragi Allah toga da mi sebi damo pravo da sudimo o vjeri drugih ljudi, pogotovo onih koji su se družili sa Allahovim poslanicima), niti vjerodostojnost onoga što je on zaista napisao, ali se smatramo obaveznim upozoriti sve čitaoce ovoga Evanđelja na ove činjenice, upravo zbog toga što je ono napisano na jedan veoma upečatljiv način, koji je, u što smo se i lično uvjerili, sladak vjerničkim srcima i zna ostaviti dubok trag u njima.
Ono na šta još želimo upozoriti je to da čak i kada bismo došli do originala Tevrata, Zebura i Indžila, nikako ih ne bi smjeli miješati sa Kur'anom.
Resulullah, Muhammed, alejhisselam, je jednom prilikom, kako nam to prenosi jedan vjerodostojan hadis, zatekao Ebu Bekra kako čita neke vjerske knjige Israila i upozorio ga da čak ni Mūsāu, alejhisselam, kad bi se nekim slučajem vratio na Zemlju, ne bi preostalo ništa drugo osim da slijedi Kur'an i Sunnet Muhammeda, alejhisselam.
Prema tome, naša srca u cijelosti moraju biti okrenuta Kur'anu i Sunnetu, a vjerske knjige starih verzija islama i, pogotovu, vjerske knjige judaizma i kršćanstva možemo da koristimo jedino kao zanimljivo štivo, a nikako ne kao izvor našega vjerovanja i našega tumačenja i prakticiranja vjere.
No, i pored činjenice da Evanđelje po Barnabi nije potpuno vjerodostojno, ono je, kako smo to već rekli, najbliže istini među svim evanđeljima koja su nam danas dostupna, pa predstavlja, slobodno se to može ustvrditi, i svojevrsnu zraku svjetlosti istine u prilično zatamnjenim evanđeoskim obzorjima.[20] Odatle je i sve ono što se kroz vrijeme dešavalo s Barnabinim evanđeljem svojevrsni simbolički prikaz svega onog što se zbivalo sa istinskim i pravovjernim sljedbenicima Mesiha Isaa, alejhisselam. Naime, baš kako je Evanđelje po Barnabi protokom vremena sve više bivalo marginalizirano i osuđivano, tako su i istinske riječi havarijjuna i svih drugih ispravnih Mesihovih sljedbenika sve više skrivane, negirane i mijenjane.
Muslimani su, svakako, u vrijeme prvoga boravka Isāa, alejhisselam, na Zemlji, pa i u vrijeme neposredno nakon njegova uzdignuća predstavljali istinsku duhovnu svjetlost i snagu, zahvaljujući tome što su oni jedini ispravno shvatali i kako treba slijedili Mesihovu poruku. Međutim, kako je vrijeme proticalo njihova inferiornost u broju i naročito njihova dosljednost na pravome putu, koja nije dopuštala niti najmanje izmjene u vjeri za račun sticanja naklonosti vladara i/ili narodnih masa, bili su sevepom slabljenja njihovoga šireg uticaja. Sa druge strane kršćani su, kako smo to vidjeli, itekako bili spremni na mijenjanje vjerskih principa, pa i onih fundamentalnih, kako bi vjeru prilagodili i vladarima i narodu i tako osigurali porast vlastitoga uticaja u čitavom društvu. Dragi Allah najbolje zna, a mi bi rekli da su u ovome bili, dakako ne jedini, ali bi rekli zaista jedni od značajnih sevepa slabljenja uticaja muslimana u društvu sa jedne i porasta uticaja kršćana sa druge strane.
Već smo rekli da su se, u pogledu odnosa rimske vlasti prema kršćanima, smjenjivali periodi relativne tolerancije i žestokih svirepih progona. Imajući u vidu da Rimljani nisu, najverovatnije, pravili neke velike razlike između kršćana i muslimana – u njihovim očima su i jedni i drugi bili ''tek neke dvije frakcije među marginalnim sljedbenicima proroka iz Judeje'', izgleda realnim pretpostaviti da su oni i prema muslimanima u nekim periodima bili relativno tolerantni a u drugim nasilni. Dragi Allah najbolje zna.
Situacija se značajno izmijenila kada su se rimski vladari, a za njima i većina naroda, okrenuli kršćanstvu, koje je u to doba postalo državnom vjerom i tako se proširilo širom Evrope, sve dokle se prostirala rimska imperija. Kasnije će, kada se bude raspalo Rimsko carstvo, kršćanska vjera biti prihvaćena i od strane najvećeg broja novonastalih evropskih kraljevina, pa će Evropa dobiti svojevrstan kršćanski identitet, a sa kolonijalnim širenjem evropskih imperija na prostore tzv. Novoga svijeta (Sjeverna i Južna Amerika, Australija), kršćanstvo će se proširiti i na ta područja.
U ovakvim historijskim okolnostima muslimani, istinski sljedbenici vjere Mesiha Isāa, alejhisselam, bivali su marginalizirani i često proganjani, a sve njihove knjige, do kojih je Crkva mogla doći, bile su spaljene ili na drugi način uništene. Međutim, voljom uzvišenog Allaha, Gospodara svih svjetova, koji je, hvaljen i slavljen neka je, odredio da će svjetla Njegove istinske vjere na Zemlji uvijek biti,[21] sva ta represija nije mogla utrnuti svjetlo istine o Mesihu Isāu, alejhisselam, koje su baštinili i čuvali njegovi valjani sljedbenici.
Muslimani, stiješnjeni između rimskih vladara i Crkve, morali su živjeti i djelovati u tajnosti i mnogi su tako, najvjerovatnije, odlazili na rubove Rimskog carstva, što dalje od velikih gradova u kojima je vladala duhovna tama. Dragi Allah svakako najbolje zna, a na ovakvo razmišljanje upućuje nas to što je većina kršćana Arabije, Palestine, Sirije, Libana, Egipta, sjeverne Afrike - sve rubnih krajeva nekadašnjeg Rimskoga carstva, kad je do njih došla poruka islama u formi Kur'ana i poslanstva Resulullaha, Muhammeda, alejhisselam, kao konačne Allahove Objave čitavom čovječanstvu, dragovoljno prihvatila islam. Da su neki od kršćana (a i jevreja) tih područja u bîti svoje vjere bili muslimani i prije nego što su prihvatili Kur'an i Resulullaha, Muhammeda, alejhisselam, svjedoče nam sljedeći ajeti:
 
Oni kojima smo dali Knjigu prije Kur'ana, vjeruju u nj, a kad im se kazuje, govore: "Mi vjerujemo u nj, on je istina od Gospodara našeg, mi smo i prije bili muslimani." (28:52,53)
 
Isto ovo nam svjedoče i vjerodostojna predanja o životu Resulullaha, Muhammeda, alejhisselam, a ovdje izdvajamo poznati slučaj monaha Behire, kojemu je data Allahova milost da vidi istinski znak u kretanju oblaka iznad glave Muhammeda, alejhisselam, kada je on, u dobi od devet ili dvanaest godina,idući u karavani za Siriju u pratnji Ebu Taliba, prolazio nedaleko od Behirine ćelije u području Busre. Tada je Behira prepoznao u liku dječaka iz Meke (u vrijeme kada Muhammed, alejhisselam, lično uopće nije bio svjestan svoje vjerovjesničke zbilje koju mu je dragi Allah još u praiskonu odredio) posljednjeg Allahovog poslanika, Njegovu milost svim svjetovima, onoga koji bijaše zapisan u Indžilu i istinskim knjigama koje imaju porijeklo od Isāovih, alejhisselam, učenika. Upravo takve knjige je proučavao i Behira, što vrlo osnovano govori da je on bio jedan od muslimana, istinskih Isāovih, alejhisselam, sljedbenika, a dragi Allah najbolje zna.
Isti slučaj je i sa posljednjim od kršćanskih mudraca[22] kojima je hizmetio Selman el Farisi. Poznato je kako je taj mudrac, pred svoju smrt, uputio Selmana da ide u Arabiju, u ''mjesto između dva grebena lave''i rekao mu da će se posljednji Poslanik, čije vrijeme već bijaše došlo, preseliti baš u to mjesto. Kasnije je Allahova odredba Selmana el Farisija odvela u Jesrib (kasnija Medina) koje je on odmah prepoznao kao mjesto koje mu je bilo opisano, i zadržala ga tamo sve dok se lično nije susreo sa Resulullahom, Muhammedom, alejhisselam, i postao jedan od najuglednijih ashaba.
Prema tome, mislimo da nam sve ovo jasno pokazuje kako se veliki broj muslimana, sklanjao na rubna područja Rimskoga carstva u pravcu juga i jugoistoka.
Ovdje je interesantno zapitati se da li su se, a što iz prethodnoga logično proizilazi, muslimani, istinski sljedbenici Isāovi, alejhisselam, sklanjali na rubna područja carstva i u pravcu sjevera, i da li ih je možda bilo i u našim krajevima?!
Nije nam poznato da postoje neki relevantni historijski dokazi o tome, ali, pošto je znano da historiju pišu pobjednici, vjerujemo da se Crkva itekako potrudila da temeljito ukloni sve tragove o njihovom eventualnom bitisanju na ovim područjima.
U kontekstu ovoga nama je izuzetno interesantna jedna narodna predaja o kamenoj ćeliji koja se nalazi u selu Rataji kod Miljevine, nekih sedamdeset kilometara jugoistočno od Sarajeva. Riječ je o jednoj stijeni u kojoj je uklesana mala prostorija, monaška ćelija, unutar koje se nalazi i grobno udubljenje gdje je bio pokopan onaj ko je tu boravio. Ta je kamena ćelija, koju su muslimani iz tih krajeva nazvali Turbe, jedno vrijeme bila u sklopu seoske džamije, koja je izgorjela i do temelja srušena u vrijeme hercegovačkog ustanka 1875. godine po Miladu. Prema kazivanjima najstarijih stanovnika sela, u Turbe (kamenu ćeliju) ulazilo se iz unutrašnjosti džamije drvenim stepenicama, a iznad vrata je bio jasno čitljiv natpis: ''Hadži-Hasan, Isā pejgamberov ashab''.
Ovu predaju nalazimo zapisanu u knjizi Faruka Muftića pod nazivom ''Foča: stećci i nišani'', Šahinpašić, Sarajevo, 2000, na strani 18.
Da li je zaista jedan od muslimana koji su se družili sa Mesihom Isāom, alejhisselam, došao u naše krajeve, tu boravio i tu preselio na ahiret; da li je doista svjetlo islama bilo prisutno i u ta davna vremena na našim područjima; da li neke sličnosti bogumilske vjere sa islamom imaju izvornost u ovome?!
Sva ova pitanja intrigiraju srce i raspaljuju maštu, ali je, obzirom na silna previranja uzrokovana pojavom i misijom Isāovom, alejhisselam, koja su potresala Rimsko carstvo uzduž i poprijeko, sasvim logično pretpostaviti da ni naši krajevi nisu od toga bili izuzeti[23] i da ova pitanja imaju potvrdan odgovor, a dragi Allah najbolje zna.
Dodatnu potvrdu ovome možda bi moglo dati još jedno predanje koje postoji među muslimanima Bosne i Hercegovine, a koje govori o tome da je jedna grupa od četrdeset stanovnika Bosne otišla u Medinu kod Resulullaha, Muhammeda, alejhisselam, gdje su svi, pred njim izgovorivši šehadet, primili islam. Na putu povratka njih trideset troje preselilo je na ahiret, a sedmero ih se vratilo u Bosnu. Ovo veoma interesantno predanje spominje Midhat ef. Čelebić u svojoj knjizi ''Put Islama kroz prostor i vrijeme'', na strani 39.[24]
Kao zaključak ovog dijela našega osvrta na život i misiju Isāa, alejhisselam, možemo kazati da je istina islama, itekako bila prisutna na Zemlji u vrijeme između prvog boravka Mesiha Isāa, alejhisselam, i pojave Resulullaha, Muhammeda, alejhisselam. Ta istina je, saglasno ajetima Kur'ana časnog:
 
Oni žele da ustima svojim utrnu Allahovo svjetlo, a Allah želi vidljivim učiniti svjetlo Svoje, makar ne bilo po volji nevjernicima (9:32),
 
ostala da živi među muslimanima, istinskim sljedbenicima Isāa, alejhisselam, sve do vremena Muhammeda, alejhisselam, kad su se svi oni priključili njegovom Ummetu.
 
 



[1] Citat je preuzet iz knjige ''Povijest svijeta od početka do danas'', str. 277-278, koju je izdalo ITP Naprijed u Zagrebu 1990. godine. Prenosi se da je ovo zapisano u talmudskoj knjizi Nezikin, tj., preciznije, u jednom od traktata ove knjige koji se zove Sanhedrin. Dragi Allah najbolje zna.
[2] U historiji se period od nekih 40 godina smatra kratkim.
[3] Tit (Titus Flavius Vespasianus) sin rimskoga cara Vespazijana. Naslijedio je oca, nakon njegove smrti, na tronu i vladao Rimskim carstvom od 79. do svoje smrti 81. godine po Miladu.
[4] Vidjeti Kur'an, 7:167
[5] Mala Azija (Asia Minor) ili Anadolija (kako se uobičajeno zove) – poluotok u zapadnom dijelu Azije. Okružuju ga: Crno more na sjeveru, Mramorno more na sjeveru i sjeverozapadu, Egejsko more na zapadu i Mediteran na jugu. U današnje vrijeme u cijelosti pripada Turskoj.
[6] Katakombe su sistem podzemnih hodnika sa bočno izdubljenim grobnicama koji se mjestimično šire u veće prostorije. Rani kršćani su sahranjivali svoje mrtve u grobnicama na bočnim stranama hodnika, a u većim odajama su se okupljali da bi obavljali obrede i slušali propovijedi. Kada je kršćanstvo postalo državnom vjerom katakombe su napuštene i relikvije prenešene u crkve koje su se tada počele slobodno graditi. Negdje u to doba prestao je i običaj podzemnog sahranjivanja tako da su katakombe ostale van svake funkcije i značaja osim za arheologe i istraživače. Poznate su katakombe u Rimu i nekim drugim gradovima.
[7] Kršćanski praznik božića.
[8] ''Povijest svijeta od početka do danas'', ITP Naprijed, Zagreb, 1990, str. 279. Naglašavanja u Italic fontu izvršio je autor.
[9] Primjer, naveden u gornjem citatu su paganski mitovi, kultna mjesta i svetkovine.
[10] Misli se na nemogućnost direktnog posredovanja - da se niko ni u kojem slučaju ne može pojaviti kao ''međustanica'' u direktnom obraćanju svakog pojedinca dragome Allahu. To, dakako, ne znači da su svi ljudi kod dragoga Allaha isti po svojoj deredži i da jedni ne trebaju predvoditi druge u vjeri. Naprotiv, i Kur'an i Sunnet jasno ističu da su Allahovi poslanici i nakon njih (tj. u vrijeme nakon posljednjeg poslanika) od Allaha istinski poučeni ljudi i miljenici Njegovi (evlije -  robovi koji su se istinskom predanošću približili dragome Allahu i koji su od Njega pravilno poučeni vjeri i vjerozakonu) osobe koje nose odgovornost ispravnog tumačenja vjere i vođenja zajednice pravim putem. Obavezni su, dakle, samo da opominju, poučavaju i vode ljude putem dragoga Allaha, ali oni nikako ne mogu drugima obezbjediti spasenje. Spasenje svaki pojedinac može ostvariti jedino kroz milost dragoga Allaha, a najbolji i najsigurniji način da je stekne jeste vlastiti trud u smislu iskrenoga slijeđenja Kur'ana i Sunneta i činjenja dobrih djela, pri čemu se mora i slijediti pravilna uputa navedenih osoba.
[11] Riječ ''islam'' na arapskom znači ''predanost i pokornost jednom, istinskom Bogu - Allahu''.
[12] Kur'an nam svjedoči kako je dragi Allah emanet vjere ponudio nebesima, Zemlji i planinama, ali su se oni ustegli od toga dok je čovjek to lahkomisleno prihvatio - vidjeti ajet 33:72.
[13] U Kur'anu ima dosta ajeta u kojima se ističe da ljudi većinom nisu zahvalni dragome Allahu i da su većinom skloni nevjerstvu. Ovom prilikom želimo podsjetiti na samo neke od njih: 11:17 (kraj ajeta), 12:103, 13:1, 17:89, 27:73, 40:59.
[14] Ovo je naša pretpostavka zasnovana na onome što se vidi u časnome Kur'anu (vidi prethodnu fusnotu) i vjerodostojnim zbirkama Hadisa (poznat je Hadis u kom se prenose riječi Muhammeda, alejhisselam, da su mu jednom prilikom bili pokazani raniji poslanici – mnoge je od njih vidio u društvu nekoličine sljedbenika, neki su uz sebe imali samo jednoga sljedbenika, a neki su čak bili potpuno sami, dok je jedina brojnija skupina bio Mūsaov, alejhisselam, narod). Odavde se, kako smo ubijeđeni, jasno vidi da su poslanici i vjerovjesnici (ako ne baš svi, onda barem velika većina njih) koje je dragi Allah slao ljudima po pravilu nailazili na nevjericu, nerazumijevanje, okretanje leđa, pa i suprostavljanje od strane većine ljudi koje su pozivali. Dragi Allah najbolje zna.
[15] O havarijjunima (apostolima) i o njihovim učenicima se, istina, može pronaći prilično podataka u kršćanskim knjigama. Ali, ti izvori, to je sasvim jasno, u dugome periodu od dvije hiljade godina pretrpjeli su mnoge izmjene pod uticajem pera raznih crkvenih recenzenata, pa se, stoga, nikako ne mogu smatrati pouzdanim.
[16] Izvorna riječ koju je Isā, alejhisselam, najvjerovatnije, upotrebio je riječ aramejskoga jezika ''Kefa'', što znači stijena, a koja je kasnije prevedena na riječ grčko-latinskog porijekla ''Petar'' sa istim značenjem, i takva ostala u upotrebi.
[17] Mi smo bliži mišljenju da to Petar nije nikada rekao, a, kako rekosmo, dragi Allah najbolje zna. No, odlučili smo se da ovdje navedemo ovaj citat iz Evanđelja po Barnabi zbog toga što se o tom istom slučaju govori i u Evanđelju po Mateju (16:13-19), gdje je to uzeto kao ''dokaz'' da je ''Isus lično potvrdio kako je on Božiji sin'' (neuzubillah), dok Barnaba jasno opisuje njegovu ljutnju zbog takvih riječi i upozorenje da je Božije prokletstvo nad onima koji u to vjeruju: ''Jao vama ako ovo vjerujete jer mi je Bog dao veliko prokletstvo protiv onih koji ovo vjeruju.'' To je, dakle, još jedan slučaj gdje Barnaba, opet jasno naglašavajući Božiju jednost (tevhid), negira kršćansku dogmu o trojstvu.
[18] Nalaze se u novozavjetnoj knjizi ''Djela apostolska''.
[19] U njegovom odbacivanju slažu se i pravoslavna (ortodoksna) i katolička i protestanska crkva (što nama izgleda kao još jedan išaret njihove udaljenosti od istine, a dragi Allah najbolje zna).
[20] U tminama zabluda vjere u tri božanske osobe, na čemu insistiraju kanonska evanđelja i najveći broj znanih apokrifnih evanđelja, jedino Barnabino evanđelje prepoznajemo kao jasno svjedočenje da je dragi Bog jedan, da Mu se niko i ništa ne može pridružiti i da Isus nije ništa više, ali ni ništa manje, od Njegovoga miljenika, odabranika i poslanika koji je, bez obzira na svu raskoš krajnje bliskosti dragome Bogu, ipak samo čovjek.
[21] Kur'an (61:8) to jasno kaže: ''Oni žele utrnuti Allahovo svjetlo ustima svojim, a Allah će učiniti da svjetla Njegova uvijek bude, makar krivo bilo nevjernicima''.
[22] Ovdje naglašavamo posljednjega od tih kršćanskih mudraca, jer je baš on uputio Selmana gdje treba otići da bi susreo očekivanog Poslanika. No, ako uzmemo u obzir da su Selmana uputili tom mudracu oni raniji mudraci kojima je hizmetio, najvjerovatnije je da su i oni bili iste vjere kao i on – dakle istinski sljedbenici Isāa, alejhisselam. Dragi Allah najbolje zna.
[23] Naši krajevi su u doba Isāovog, alejhisselam, prvoga boravka na Zemlji bili u sastavu Rimskoga carstva.
[24] Knjiga je objavljena u Zenici 1995 godine u izdanju tadašnje Ilmijje Bosne i Hercegovine. A, ovaj dio koji govori o mogućnosti da su neki Bosanci pred Poslanikom primili islam citiramo u okviru kazivanja o Muhammedu, alejhisselam, (podnaslov ''Nakon Hudejbije'').

 

Ocjena: