23 Mar 2006

“Allah stvorio je Adema na Svoju priliku”

Objavio: znaci
Kategorija(e) tekstova: 

Uvod

Govor izražen u naslovu ovoga rada upućuje na čitanje jednoga od Izvora islamske vjere, u kojemu je izražen fenomen stvaranja čovjeka. To kazivanje govori o hazreti Ademu (Adamu), alejhisselam, prvostvorenome čovjeku, od kojega je, od čije je duše (en-nefs) uzvišeni Allah stvorio sve druge ljude, a potom ih “rasprostrao” po Zemlji. Navedeni izrijek izravno je vezan za ovaj rad, odnosno njime smo se poslužili kao osnovom za naš raz/govor o međureligijskome dijalogu, odražen kroz fenomen čovjekove stvorenosti “na priliku Božiju”.

Spomenuti hadis (govor posljednjega Božijega poslanika hazreti Muhammeda, alejhisselam) glasi:

Allah stvorio je Adema na Svoju priliku (ṣūretuh). Dug je bio šezdeset lakata. Kada ga je stvorio, reče:

“Idi i nazovi selam (mir) onoj skupini meleka koji sjede, i poslušaj kako će oni tebe pozdraviti jer je to tvoj pozdrav i pozdrav tvojih potomaka.”

On (hazreti Adem) reče (melecima):

“Esselamu alejkum! (Mir na vas!)”

Oni (meleci) odgovoriše:

“Esselamu alejke ve rahmetullahi! (Neka je na tebe mir i milost Božija!)”

Dodali su “i milost Božija”. Svako ko uđe u Džennet (Raj) bit će na priliku (ṣūra) Ademovu. Od tada, stvorenja se konstantno smanjuju, čak i sada.

(hadis, govor hazreti Muhammeda, alejhisselam, prenosi hazreti Ebu Hurejre, a bilježe Buharija, Muslim i Ahmed)

 Vjera islam, analogno i islamska teologija, deriviraju propise iz svoja dva osnovna izvora: posljednje Božije objave – Kur’ana i načina života, govora i preporuka posljednjega Božijega poslanika Muhammeda, alejhisselam – Sunneta. Stoga, navedeni hadis ima itekako značajno mjesto u ukupnome mišljenju muslimanskih teologa i samoj vjeri islamu.

Pored navedena dva izvora, većina islamskih teologa kao dodatni izvor odnosno podlogu svojih odmišljanja koristi i stavove prve generacije muslimana, drugova hazreti Muhammed-pejgambera, alejhisselam - ashaba, odnosno krvnih potomaka hazreti Muhammed-pejgambera, alejhisselam – Ehli-bejta. Iz toga razloga, citirani hadis imat će raznolik ali i različit značaj za muslimanske mislioce, naročito teologe, teozofe i sufije, te će mu se pridodavati različita, nekada potpuno oprečna, značenja.

Ovom prilikom, nismo željeli ponuditi pregled tih razmimoilaženja među muslimanima već smo pokušali izvući neke opće, ali izuzetno bitne, poruke koje se tiču islamskoga razumijevanja pozicije “drugoga”, nemuslimana, naročito pripadnika abrahamske tradicije – Jevreja i kršćana, u svjetopogledu muslimana.

Čovjek je stvoren “na priliku Božiju”

        Prva poruka ovoga hadisa jasno ističe da je čovjek “stvoren na priliku Božiju”. Pojam kojega smo preveli u ovome radu kao “prilika”, izvorno glasi “ṣūra”, što znači “oblik”, “lik”. Korijen ove arapske riječi “ṣ-w-r”, nalazi se i u Božijemu Lijepome Imenu “el-Musavvir” (Al-Muṣawwir), čije je značenje “Onaj koji sve oblikuje”, “Onaj koji svemu daje najljepši oblik”.

Čovjekov fizički izgled, ali i njegov duh, misao, relativnu slobodnu volju pri izboru vlastitoga života, “oblikuje” dragi Bog. Stoga se i potpunost poštivanja ovoga Božijega određenja ogleda u priznavanje slobode svakoga pojedinca, svake individue, da odabere vjerovanje, vjeru, religiju kakvu želi. Na nekoliko mjesta u Kur’anu se veli posljednjemu Božijemu poslaniku hazreti Muhammedu, da je njegovo samo da jasno opominje (el-belāgul mubīn), te da većina ljudi neće vjerovati ma kako god silno hazreti pejgamber Muhammed, alejhisselam, to želio (ve lev haraste).

Prilikom stvaranja, jedino je dragi Bog kadar, u mogućnosti, stvarati; samo On jeste, sve drugo egzistira isključivo po Njemu. No, nakon stvaranja, rasprostirući Svoja stvorenja po Zemlji, uzvišeni Gospodar dariva im i mogućnost poštivanja, pokoravanja, Njegovoj moći, ali i mogućnost nepriznavanja te moći: fe men šā’e fel ju’min ve men šā’e fel jekfur - svako može da Ga vjeruje, ali, ako to želi, može Ga i ne vjerovati. Takva je ovozemaljska datost, takvo je i vjerovanje vjernika.

Uzvišeni Gospodar svakome čovjeku dariva “prirodni oblik”, Svoj dar svakoj osobi kojim svaka individua podsjeća na uzvišenoga Gospodara, na Svoritelja svega (Hāliku kulli šej’in). Tako svačije opredjeljenje za određenu vjeru, prije svega znači korištenje toga urođenoga dara, “idealnoga oblika”, koji mu je Stvoritelj darovao. Upotreba toga dara, način njegovoga korištenja, predmet je čovjekovoga “ispita” na Sudnjemu danu pred dragim Bogom, ne stvar koju druga stvorenja trebaju na silu na ovome svijetu ispraviti. Tako se dubina i, uvjetno rečeno, kvalitet nečije vjere upravo mjeri u odnosu na poštivanje prava slabih, malobrojnih, manjina, oko njega. Nije neka velika mudrost, odnosno ne mora biti znak neke velike vjere, ako čovjek kroz svoj život uvažava prava većine, jačih. Ono za šta istinski treba snaga jeste priznati pravo svakome, makar bio i malobrojniji, slabiji od nas.

Prije svega, iako je čovjekov duh takav da potrebuje jak impuls koji treba doći od čovjekove svijesti, od čovjekove volje, iskrena vjera osobe odražava se kroz spremnost da jake, brojnije, komponente čovjekova tijela i duše: emocije, strasti, fizičku snagu i maštu, ne nadredi već da jednako posveti pažnju i svojoj nefizičkoj strani – misli, srcu, imaginaciji.

Također, svoju vjeru, odnosno snagu vlastitoga ubjeđenja, čovjek će najbolje pokazati dopuštanjem koegzistiranja i drugih ubjeđenja, drugih vjera, i ideja uopće, ukoliko one ne ograničavaju i ne vrijeđaju druge. Jer, sigurno, puštajući drugoga da odabere, poštivamo dar koji mu je dat od zajedničkoga Stvoritelja, dar odabira, dar “najidealnijega oblika”, kako fizičkoga, tako i duhovnoga, makar oblici koje vidimo u drugome i ne odgovarali našim vlastitim kriterijima. Dopušteno je vjerniku savjetovati i pomagati drugoga, ali nikako u smislu posjedovanja prava na oduzimanje slobode izbora drugome, već isključivo u značenju “jasnoga opominjanja”. Stoga i Božiji imperativ “nema prisiljavanja u vjeru” (lā ikrāhe fid-dīn), treba shvatiti ne samo kao sredstvo zaštite vlastitoga izbora od drugoga, već i suprotno, kao zaštitu, bolje rečeno, obavezu zaštite prava drugoga od nas sâmih.

Stremljenje k Božanskome

Vrijeme u kojemu sada živimo, neko ga oslovljava s “vrijeme postmoderne” ili “vrijeme visoke moderne”, možda više ili snažnije od prethodnih razdoblja utiče na živote svakoga od nas, na živote svakoga vjernika. Za razliku od predindustrijskoga doba, period nakon “industrijske revolucije” napravio je jak otklon od tradicije ka nečemu drugome, što, naročito kako se to pokazuje u našemu dobu, u potpunosti proturječi tradiciji kao takvoj i tradicijskome obliku života i izgradnje identiteta. Tradicija je naučavala da je svaka individua otvorena za sučeljenje s Božanskim, a da taj put dolaska do blizine s Božanskim uveliko ovisi od savjetovanja s autoritetom, upućivaćem, neovisnome subjektu čiji je jedini zadatak osobu pripremiti za takvo sučeljenje. Taj autoritet biran je od samoga Božanskoga, i ljudima je otkrivao, oglašavao, Božanske nakane.

S druge strane, novi period življenja uveliko zapostavlja autoritet savjetodavca, zadatak drugoga kao upućivaća, a sâmu osobu koja stremi k nadnaravnom upućuje prvo ka svim drugim osobama istoga puta ali potom je ponovno vraća na nju sâmu, pa je tako svaki čovjek polaznik k nadnaravnome, ravnopravni učesnik u savjetovanju, i, konačno, samostalni autoritet odnosno sâm sebi putokaz na putu.

Pored toga, i sâma ideja Božanskoga uveliko je izmjenjena, pa je čovjek našega doba ne prepoznaje u atributima “jedini”, “apsolutni”, “koji sve zna”, “koji voli lijepo”, već kao “mistični”, “dokučivi”, i “relativni”. Sve to uveliko se odražava na doživljavanje drugoga i drugačijega.

Premda možda i uvažava da je čovek stvoren “na priliku Božiju”, suvremeni vjernik ne nastoji uložiti sav trud kako bi se uzdigao nad svakodnevne kriterije življenja i transcendiranjem svakodnevnosti i pojavnosti prepoznao tu čovjekovu “priličnost” s dragim Bogom, već pokušava svom silom čovjekovu nadnaravnu “priličnost” svesti na vlastitu predodžbu Božanskoga, koja, s obzirom da se doživljava kao “relativna” ima i ograničeno značenje, te se, s obzirom da je “mistična”, može izravno kontaktirati, i s njom se može upotpunosti identificirati i ujediniti. Na taj način, ubjeđenje jednoga vjernika ili jedne grupe nije više sila koja pokreće na tradicijsko međusobno upoznavanje (li te‘ārefū) ili traganje za Božijim tragovima u svijetu i u dušama drugih (āfāk), već “apsolutna” i “jedina” istina, koja ne trpi ništa drugo jer joj sve drugo izravno kontradiktira.

Tako i svaki iskreni napor ka ozbiljenju međureligijskoga dijaloga mora poći od činjenice odnosno mora jasno istaći da je nemoguće na ovome svijetu prihvatiti bilo čije razumijevanje istine kao “jedine” i “apsolutne”. Štaviše, nikako se ne smije ostati samo na teorijskome prihvaćanju drugoga kao “povijesne datosti” već se u svakodnevnome životu, vlastitim primjerom i vlastitim kazivanjem, treba upućivati na traganje za Božijim darom položenim u svaku osobu, te na poštivanje prava drugoga na vlastiti izbor. Svaka institucija, svaka zajednica, ima neizbježan zadatak raspraviti sa sâmom sobom, unutar sebe, i opredijeliti se za iskreno priznanje drugoga, priznanje koje neće ostati samo na svojim počecima, zajedničkim izjavama, sastancima, okruglim stolovima i fotografiranjima, već će se razviti na otvoreno sugeriranje vlastitim pripadnicima da drugoga poštivaju i uvažavaju, makar drugi bio  neuporedivo malobrojniji i slabiji.

  

Ko se želi spasiti mora nalikovati hazreti Ademu (Adamu)

Kako smo vidjeli, svako ko želi stupiti u Džennet (Raj) morat će nalikovati hazreti Adem-pejgamberu (Adamu), alejhisselam. Svako će, želi li postići spas, morati “poprimiti” Adem-pejgamberov oblik (ṣūra). Svako će morati u sebi otkriti i izraziti urođenu “priličnost” s dragim Bogom, zajedničku nit vezilju svih stvorenja. Samo nalikovanjem na prvostvorenoga ljudi će se spasiti. Pored toga, samo nalikovanjem s prvostvorenim čovjek je u stanju prepoznati vlastitu povezanost sa svim drugim ljudima.

Ta povezanost iziskuje od vjernika da svim drugim naziva selam – mir, jer, kako je uzvišeni Bog rekao hazreti Adem-pejgamberu – to je Ademov pozdrav i pozdrav svih njegovih potomaka, svih nas. Širenjem mira širi se i međusobna ljubav, a širenjem međusobne ljubavi zadobiva se Božija ljubav i Božija milost.

No, sada je veoma važno skrenuti pažnju na jedan izuzetno važan trend u procesu međureligijskoga dijaloga, koji, doduše, polazi od vjerske istine zajedničke svim abrahamskim religijama – da su svi ljudi jednaki i da se u svakome čovjeku nalazi trag Božijega dara slobode odabira, ali koji se odvija kroz jednu nedovoljno priličnu i izrazito neefikasnu metodu – metodu ezoterijskoga dijaloga.

Općepoznata je stvar da je vrijeme u kojemu živimo vrijeme izraženoga nepovjerenja i nasilja, znatno, nažalost, podsticana i od pojedinih vjernika ali i od čitavih vjerskih institucija i zajednica. Stoga takva realnost ne trpi rješavanje problema po principu samo teoretskoga podupiranja rješenja, samo načelnoga slaganja. Snagom dešavanja u našemu vremenu, svaki međureligijski dijalog danas zahtijeva troje: jasnu viziju, do kraja upotrebnu vrijednost svakoga projekta, i sprovođenje postignutih rezultata u djelo, bilo putem otvorene podrške učesnika, bilo suradnjom s aktuelnim vlastima.

U svakome slučaju, svaki pokušaj međusobnoga poštivanja mora dobiti potpunu podršku svih učesnika, ali ne samo kroz zajedničko učestvovanje u projektima ili okruglim stolovima, već kroz javnu prezentaciju i, makar moralno, obvezivanje svih učesnika na otvoreno podržavanje postignutih rezultata. Samo na taj način projekti mogu biti uspješni, a put ka boljemu sutra, za sve nas, za sve građane, postignut.

Ocjena: