20 Sep 2002

Potreba i mogućnosti muslimansko-kršćanskog dijaloga - islamski pogled (II dio)

Objavio: znaci
Napomena: 
Predavanje Dr. Adnana Silajdžića održano na međureligijskom kolokviju “Katolici i muslimani”, 13. studenoga 1999., na Vrhbosanskoj katoličkoj teologiji u Sarajevu
Kategorija(e) tekstova: 

No, već sada možemo kazati da je i taj put u dijalogu pređen. Posljednjih nekoliko destljeća, po mojem skromnom uvidu, međureligijski dijalog se smješta u posve druge relacije. Činjenice koje su bile osnova za dijaloško sučeljenje među pripadnicima velikih religijskih tradicija, gube na svojoj punovažnosti. Čak ni ono što na tragu II vatikanskog koncila naučava K. Rahner (teologija dovršenja), pitanje teološko-spasenjske vrijednosti nekršćanskih religija kao institucija, i da li kršćanske religije pripadaju u povijest objave, nije više značajno za dijalog. Sve se to danas stavlja na stranu, religije danas ulaze u dijalog, kako to naglašavaju suvremeni teolozi C. Geffre, Eyyub Muhammed Eyyub, Bassam Tibi i teoretičari religija kao što je, primjerice, Josef van Ess, s jedno posve specifičnom činjenicom, humaniziranja i spasavanja svijeta kao takvog. Drugim riječima, za dijalog je danas važno to koliko koja religija vodi računa o našoj suvremenosti, u kolikoj je mjeri zapitana o našoj vlastitoj sudbini. Ova strana međureligijskoga dijaloga u vremenu, kako to lijepo kaže H. Kueng (H. Kueng-Josef van Ess,nav. djelo; usp. Deklaracija o svjetskoj etici), tehnički ostvarivoga atomskoga holokausta danas je važnija od pukih akademskih naklapanja, teološke suptilnosti i intelektualnoga cjepidlačenja.

           Zbog toga bi ubuduće trebalo posebnu pažnju usmjeriti na institucionalni religijski dijalog jer on ima svoju nesumnjivu punovažnost. U Europi i nekim arapsko-islamskim zemljama, ekumeničari su već podavno shvatili važnost ovih činjenica. Osnovane su mnogobrojne institucije s obje strane, čija je osnovna zadaća njegovanje i proširivanje takvoga dijaloga. Ovdje ćemo istaknuti Association pour le Dialogue Islamo-Chretien et le Recontres inter-religieuses, koja je osnovana 1989. u Parisu, a na čijem čelu trenutno stoji Egipćanin dr. Adel Amer. Ona okuplja danas u svijetu poznate ekumeničare kao što su Michel Lelong, Rafik Khoury i dr. Nažalost, moramo reći da mi u Bosni i Hercegovini kasnimo za njima u tom pravcu. Kod nas još uvijek ne postoji niti ijedna institucija koja se isključivo bavi teorijskim implikacijama intereligijskoga dijaloga. A razloga za uspostavljanje takvih institucija je odveć mnogo. Možda je i tragedija kojoj su bili izloženi pojedini bosansko-hercegovački narodi rezultirana predugom šutnjom i licemjernim nastupom nekih religijskih zajednica. Nedopustivo je više skrivati se iza brojnih vjerskih znamenja koja našu sredinu čine egzemplarnom. Floskule političara, kulturnih i javnih radnika pa i čelnih ljudi religijskih zajednica da na tako malome prostoru nigdje u svijetu nećemo susresti znamenja velikih svjetskih religija, više ne znače ništa. To je sada samo jedna potrošena kulturna činjenica, kojoj svakako treba vratiti istinsko dostojanstvo i to što je moguće prije. Jer, povijest nas uči da blizina ili fizičko prisustvo dvaju ili više religija na jednome mjestu nije samo po sebi dovoljno da njihovi pripadnici steknu punu svijest o drugim religijama, odnosno o religioznim slobodama drugih ljudi.

* * *

            Međutim, tu nam se odmah nabacuje sljedeće pitanje: što u postmodernoj paradigmi u kojoj se sve ozbiljnije pojavljuje idiosinkrazija u odnosu na tradicionalna religijska učenja i institucije dapače, u odnosu na filozofiju, znanost i umjetnost kao takve pojam religioznih sloboda uopće podrazumijeva? Tu smo doista pred velikom dvojbom!

            Ako vjerske slobode razmatramo u kontekstu modernog pluralističkoga svijeta, onda, htjeli mi to ili ne, moramo imati na pameti jedan veoma širok spektar religioznih osjećanja od religijskoga indiferentizma preko doktrinalnoga redukcionizma, odnosno relativizma do jednog sasvim novog tipa sinkretičke ili gnostičke religioznosti karakteristične za religje New Age-a (vidi: Casanova Jose, Private and public religions, vol 59., str. 17-41.; Novi religiozni pokreti, Zbornik radova sa znavstvenog simpozija Filozofskog fakulteta Družbe Isusove o novim religioznim pokretima, 1997.). Rezultat je to dvaju moćnih tokova idjea i ponašanja koja dolaze iz moderne i nastavljaju svoj put u postmodernu. Riječ je o individualizmu i pluralizmu. S individualizmom tradicionalne religijske institucija zapadaju u veoma ozbiljnu krizu, jer proces individualizacije podrazumijeva protivnost svakom zajedništvu koje je utemeljeno ili legitimirano religijskom tradicijom. Jačanjem uloge subjekta u filozofiji odnosno slabljenjem tradicionalnog metafizičkoga mišljenja, subjektivizacije osobe dosegla je svoj vrhunac.

            Naličje individualizma je pluralizam postmoderne. Tako slobodan i nezavsan čovjek u mišljenju i ponašanju mogao se realizirati isključivo u pluralizmu. Ne u tradicionalnome zajedništvu, čija je kulturološka bit pamćenje prošlosti, nego uspostavljanju pluralističkog poretka koji pretpostavlja zbroj osve neovisnih individua koje ne korespondiraju kršćanskoj koinoniji niti muslimanskom idealu ummeta odosno džema‘ata. Riječ je, ne samo o zbroju ljudi različitih boja kože, jezika, ponašanja, već o jednome temeljno novome modelu ljudske svijesti s kojom religiolozi ubuduće moraju računati (usp. Jakov Jukić, Lica i maske svetoga, str. 311-370.).

            Je li moguće pluralizmu ostvariti dijalog ili je riječ o snošljivosti. Tamo gdje je čovjeku oduzet karakter svetosti nije moguće govoriti o dijalogu, moguće je naravno ali mdernim jezikom iz kojeg su ispražnjeni svi sveti sadržaji i kojemu je oduzeto dostojanstvo. Bitno nije moguće govoriti. A nas uporno tjeraju da govorimo o dijalogu i u tom kontekstu o religijskim slobodama. Čak se i u pojedinim religijskim skupinama više ne može govoriti o zajedništvu nego o pluralnosti. Ozbiljan je to problem kojega svjesno zaobilazimo, nešto zbog toga što smo nespremni odgovoriti takvome izazovu a nešto i zbog toga što nismo još uvijek dovoljno sagledali stanje religijskoga fenomena u našoj suvremenosti, koji se ozbiljno reperkutira na religijsku ortopraksu naših ljudi, a samim time i na ono što mi akademiziranim jezikom označavamo intereligijskim dijalogom.

            Ako se tradicionalni nauk o ljudskim religijskim slobodama ponavlja mehanički, kao što je slučaj i s ranijom historijom, u kategorijama modernog međunarodnog prava, onda se uočavamo s jednom ozbiljnom dilemom i pitanjem, šta je to sloboda vjeroispovijedanja o kojoj se danas toliko mnogo govori u modernim razvijenim liberalnim demokracijama? A Katolička crkva prihvatila je na II vatikanskom saboru iz međunarodnog prava pojam religijske slobode, tj. bioblijski pojam stvarne religijske slobode bit će artikuliran u značenju vjerske tolerancije, što nije isto, te ga ugradila kao svoj službeni stav u Deklaraciju o odnosu Crkve prema nekršćanskim religijama (NAE), Deklaraciju o vjerskoj slobodi (DH), i Pastoralnu konstituciju o Crkvi u suvremenom svijetu (GS). Iako je time Crkva otvorila razdoblje ekumenskoga dijaloga nužno je na pragu trećeg milenijuma, kada se, kako bi to rekao poznati francuski sociolog Daniel Hervieu-Leger, sve ozbiljnije počinje govoriti o “Ekumenizmu individualonih ljudksih prava”, iznova postaviti pitanje što podrazumijeva ta magična riječ, o kojoj obični vjernici jedva da išta znaju. Milsim da smo tu kod problema redefiniranja načela slobode kakvog je poznavala tradicionalna religijska metafizika jer nas moderni pojam slobode blokira, o njemu sve vrijeme govorimo ali nam ništa ne pomaže jer smo mu izvuklli dušu i oduzeli njegovo istinsko sveto dostojanstvo, kao uostalome i svemu drugome danas, takvi su i svi drugi pojmovi bez kojih je nezamisliv naš intelektualni i duhovni život kao što su, primjerice, dobro, lijepo, plemenito, moralno, vrijedno itd.

            Drugim riječima, važno je uočiti razliku između humanističkog i religijskog pojma slobode. Da li doista možemo ispoštovati sveto načelo poštivanja vjerničke savjesti drugih ljudi bez fundamentalnih izvora islama i kršćanstva, a tu su i Biblija i Qur’an više nego jasni? Ako bez njih možemo onda ostajemo na razini humanističke tolerancije, međutim kako vjernička svijest ide dalje od humanističke tolerancije onda je nužno pitanje vjerničke savjesti odnosno slobode kao predvorja intereligijskoga dijaloga razmatrati u razini univerzalnih nebeskih i božanskih načela na koja nitko bitno gledano ne posjeduje ekskluzivno pravo.

            S tim u vezi želio bih ovdje iznijeti dvije zanimljive teze: poglavari velikih religijskih tradicija u Bosni i Hercegovini stoje na čelu nedavno osnovanog Religijskog vijeća za provedbu dijaloga sa sjedištem u Sarajevu. Osnovna zadaća Vijeća jest da pomogne u naporima Međunarodne zajednice da se bosanskohercegovačko društvo što prije i što bezbolnije integrira u zapadnoevropske integracije.

            Međunarodna zajednica smatra da se u Bosni, kao uostalome i svim društvima predmoderne, šire stanoviti oblici političke religije koja je apsolutno predodređena svjetovnim odnosno ideologijskim ciljevima. Zbog toga Vijeće formiraju kao mirotvorni projekt jer se toj flagrantnoj politizaciji religije na Zapadu sve više odupiru novi mirotvorni pokreti. Međutim, ni mirotvorstvo nije uspjelo da odli politizaciji ali sada samo drugog predznaka. Da bi religijske zajednice obavile svoju mirotvornu funkciju, što dakako nije njihova temeljna zadaća gledano na istinsku narav njihova poslanja, one moraju posegnuti za ekumenskim dijalogom. A ti su novi fenomeni u mnogome sekularizirani i podsjećaju na političke sporazume i nagodbe. Zbog toga, kako to naglašava čuveni hrvatski sociolog religija Jakov Jukić, i primjećujemo stanovitu diskrepancu između službenog međureligijskog dijaloga i pučkoga prijateljstva ljudi različitih konfesija. T dva puta ne mogu skupa, jer ni ekumenizam njihovih uvjerenja nije jednak: u prvih je (Vijeće) više političan, u drugih (vjernici) više religiozan (usp. Jakov Jukić, nav. djelo; usp. također Rezime saopćenja podnesenih na Međunarodnoj konferenciji Doprinos vjerskih zajednica miru i otklanjanju posljedica rata na području nekadašnje Jugoslavije održanoj u Rpgaškoj Slatini, Ž. Mardešić, O političkim religijama i novome mirotvorstvu, str. 56.).

            Na drugoj strani profesor sociologije religija na Bostonskom (Boston) sveučilištu i direktor njegova instituta za istraživanje ekonomskih promjena Peter L. Berger ustvrdit će na simpoziju o Bosanskoj paradigmi koji je održan prije nepune dvije godine u Sarajevu, kako će opadanje tradicionalne religioznosti i u Bosni i Hercegovini biti logična posljedica postupnog ekumenskog i političkog uključenja našega društva u Europu, jer će se, tvrdi Berger, sekularizacija afirmirati kao dminantan specifično europski trend (usp. Peter L. Berger, “Four Faces of global Culture”, The National interest, issue 49., str., 23., 7.). Berger je htio kazati kako modernitet nužno ne podrazumijeva odbacivanje religije kao takve, nego stvaranje jednog sasvim naročitog religijskoga mentaliteta utemeljenog u posve novom sustavu religioznih vrijednosti. Veći dio modernog svijeta, ustvrdit će on, ostaje i dalje biti religiozan, kao što je i ranije bio. Zbpg toga će Berger u svojim najnovijim radovima početi kritički osporavati vrijednost sociologijskih teorija o fenomenu sekularizacije koje su se pojavile polovinom ovog stoljeća, čiji je zagovornik i sam bio dugi niz godina (usp. “Protestantism and the Quest for Certanity”, Christian Century Foundation, 9. Septembre, 1998.).

            Iz navedenog zaključujemo da su i naši vjerski poglavari prihvatili proces povlačenja religije u privatnu sferu života, odnosno utemeljenje nama do sada sasvim stranog religijskoga fenomena isključiva na individualnom svjedočenju vjerskih uvjerenja, a ne na osnovi pripadnosti ovoj ili onoj religijskoj instituciji. Drugim riječima, naši vjernici će sve manje osjećati potrebu za vjerskim zajedništvom a više zapluralizmom odnosa. Zbog toga će i crkvene zajednice odnosno Islamska zajednica biti pod strašnim kritičkim udarima svoje vlastite pastve odnosno džema‘ta. Takav proces bi prema svim ozbiljnim naznakama trebao biti karakteristikom religijskoga života u našemu bosanskohercegovačkom društvu što će ubuduće naš razgovor o dijalogu usmjeravati u jednome sasvim drugome pravcu.

            Naravno ovdje religiju kao “privatnu stvar” ne razumijevamo u značenju nama dobro poznate komunističke ideologeme nego kao “kulturološki trend” – pravo svakog pojedinca da vjeruje u šta hoće i da to vjerovanje ispovijeda kako hoće, koji se pokazuje nezaobilaznom normom u političkoj i pravnoj organizaciji modernih društava.

            Nužno je, otuda, ponovo aktualizirati tradicionalna učenja u čijem središtu stoji trajna i univerzalna mudrost koja ne poznaje granice u vremenu i prostoru. Tu mudrost je u europskim jezicima ponajprije aktualizirao Francuz Rene Guenon, da bi je kasnije upotpunio Frithjof Schuon, Swami Vivekananda koji su sav svoj život bili posvetili ideji religio odnosno philosophia perennis otkrivamo i svjedočimo istinsko jedinstvo Božije, koje je ostavilo neizbrisive tragove u židovskoj, kršćanskoj, islamskoj, budističkoj, brahmanističkoj i drugim duhovnostima, a da u tome nikakvu smetnju nisu predstavljali raznoliki jezici i raznolikost ljudskoga genija. Postići spoznaju Boga bilo kojim valjanim putem i postići punu metafizičku spoznaju, znači zapravo realizirati ono transcendentno jedinstvo religija o kojemu govori Qur’an i Biblija. U tom duhu nužno je stvarati religijsku i duhovnu edukaciju (usp. M. Ayoub, “Muslim Views of Christianity: some modern examples”, ISCH, 10, 1984.). U  protivnome, i u narednom stoljeću će nam se potkradati slične greške, kakve su priređivači Suvremene katoličke enciklopedije (Suvremena katolička enciklopedija, priredili Michael Glazier i Monika H. Hallwig, Laus, Split, 1998.) načinili na 502. str. gdje se križarskim vojnama Sveta zemlja, odnosno ono Sveto, na koje, skladno rečenom načelu tradicionalne mudrosti, nema nitko ekskluzivno pravo, oslobađa od muslimana. Ako muslimani i kršćani, ustvrdit će W. Montgomery Watt, budu i dalje tražili argumente jedni protiv drugih, lahko će ih pronaći, no, takvo što ne vodi u istinski i plodotvoran dijalog (Islamic Revelation in the Modern World, str. 121.).

            Što više budemo ustrajavali u traganju za contra argumentima jeke Ibrahimovih (Abrahamovih), Musaovih (Mojsijevih), Isaovih (Isusovih) i Muhammedovih riječi (hadis odnosno logija) svakim danom će sve slabije odzvanjati ovim bosanskohercegovačkim brdima i poljima. Ako hoćemo pomoći ljudima, a to je valjda i naša stroga religijska obaveza, onda otpočnimo s istinskim upućivanjem, odnosno patoralnim usmjeravanjem ljudi i to u tom smislu što će svaki od nas svoja religijska načela, pa i načelo religijske slobode, tumačiti u njihovom izvornom, božanskom duhu.

Ocjena: