Osnovno o Bibliji i kratke napomene o "koncilu"

1. Stari zavjet

Stari zavjet podijeljen je na:

 1) Petoknjižje

     Petoknjižje (Pentateuh, Tora) bila je kanonska knjiga ne samo za Židove već i za Samarijance. Kada je završena, smatrana je djelom Mojsija (mada samo u Ponovljenom zakonu Mojsije govori u prvome licu). Najstariji crkveni oci govorili su da je Mojsije autor Tore.

Činjenica da se u Petoknjižju nalazi veliki broj proturječnosti, nesalaganja i ponavljanja, navodi na zaključak da se može govoriti o “predajama”, preciznije o četiri predaje[i].

- Jahvistička predaja, svojevrsna povijest “pada” i ljudske pokvarenosti koja se preokrće u povijest spasenja (npr, spašavanje Noe, dovođenje Abrahama u Kanaan); dijele je na “govor o prapovijesti” – “U pozivu Abrahama spaja se prapovijest sa sveto poviješću te nalazi svoj smisao u svetoj povijesti.”[ii], “pradaju o patrijarsima”, “predaja o Mojsiju”... nastala je, najvjerovatnije, u južnome dijelu židovske države, najkasnije u razdoblju David- Salomon, tj. X stoljeće prije nove ere.[iii]

- Elohistička predaja, daje Bogu ime Elohim, jer je prema njoj ime Jahve prvi put objavljeno Mojsiju na Sinaju; Bog Se očituje na manje materijalan način, izbjegavaju se antropomorfizmi; često govori u snovima; počinje sa Abrahamovim pozivom, te stoga ne sadrži prapovijest; nema ni teoloških dubina kao “jahvistička predaja” ali obiluje hvaljenjem ćudoređa – osjećaj grijeha je profinjeniji; odnos s Bogom ne prikazuje sa kao “hladan” već se pravi takva atmosfera želeći se istači položaj Mojsija – niko nije razgovarao s Bogom kao Mojsije, kao Prijatelj s prijateljem; vjerovatno je mlađa od jahveističke predaje, nastala je, po nekima, u IX stoljeću prije nove ere, po nekima i 750. godine prije nove ere u državi Izrael, a po nekima, opet, u X stoljeću prije nove ere.[iv]

- Deuteronomistička predaja, postoji samo u posljednjoj knjizi Pentateuha; povijest odražava ljubav Jahve prema Njegovu izabranome narodu; organizacija svetišta, žrtve i blagdana; dala je konačan oblik Pentateuhu; juridički zakoni potječu iz Sjevernoga kraljevstva, ali im začetak spada u Mojsijevo doba; provlači se ideja da za slijeđenje Jahvinih naredbi slijedi nagrada, u protivnome slijedi kazna; vjerovatno je nastala u VII stoljeću prije nove ere.[v]

- Svećenička predaja, Izrael zamišljen je kao “ ‘edah”, liturgijska zajednica kojom upravljaju svećenici; za vrijeme sužanjstva svećenici su shvatili da su poprilično “odsjećeni” od standardnih ritualâ te smišljaju novi način organiziranja ritualâ, u smislu da se nađu zajedničke vrijednosti; one su bile zajedničko porijeklo, zajedničke predaje i autentično svećenstvo; mlađa je od deuteronomističke predaje, vjerovatno sastavljena poslije povratka iz babilonskoga sužanjstva.[vi]

            Petoknjižje podijeljeno je na:

a) Knjiga postanka, radi se o svojevrsnome uvodu u povijest spasenja

b) Knjiga izlaska, sadrži izlazak iz Egipta, sklapanje saveza s Bogom, kršenje Saveza, i obnova Saveza

c) Levitski zakonik, propisi o kultu i svećeničkoj službi

d) Knjiga brojeva, dijelom povijesni, dijelom zakonodavni sadržaj, zakoni se propisuju u svjetlu nekog konkretnog događaja

e) Ponovljeni zakon, ponavljanje prijašnjih zakona, sažetak Izraelske povijesti od Sinaja pa dalje

             Pored Petoknjižja, Stari zavjet čine još i:

 2) Povijesne knjige,

3) Psalmi, te

4) Proročke knjige

             Redoslijed i broj spisa prihvaćenih kao nadahnute povelje Staroga zavjeta, različiti su kod Židova i evangelističkih kršćana ali i kod Staroga zavjeta Katoličke crkve tj. Septuaginte (zbirka knjiga Staroga zavjeta prevedenih na grčki jezik).[vii]

            Židovski kanon pri dijeljenju Staroga zavjeta drži se, približno, razdoblja nastanka Staroga zavjeta: Tora (Postanak, Izlazak, Levitski zakoni, Knjiga brojeva, Ponovljeni zakoni), raniji (Jošua, Knjiga o Samuelu, Suci, Knjiga o Ruti) i kasniji (Izaija, Jeremija, Ezekiel i 12 proroka) Proroci i Spisi (Psalmi, Job, Pjesma nad pjesmama, Propovjednik (Kohelet), Tužaljke, Estera, Danijel, Ezra, Nehemija, Ljetopis).

            Septuaginta, ili, kako se označava, LXX, raspoređuje spise u: povijesne knjige (Tora i rani proroci), poučne knjige (spisi) i proročke knjige (kasniji proroci).

            Dok Židovi smatraju samo hebrejski predane knjige kanonskim i nadahnutim, Katolička crkva priznaje nadahnutima i knjige sačuvane samo u prijevodu na grčki jezik tzv. deuterokanonski spisi (Tobija, Judita, Makabejci, Knjiga mudrosti, Knjiga Sirahova, Baruh i grčke dijelove Estere i Danijela).

            Dijelovi Danijelove knjige (i dio evanđelja po Mateju) napisani su na aramejskome jeziku, semitskome dijalektu kojim govoraše Aramejci (semitska skupina naroda, stanovala u doba patrijarhâ na Eufratu). Aramejski jezik dugo je bio svjetski jezik. U Isusovo doba, u Židovskome narodu govorio se aramejski. Izuzev naznačenih knjigâ sačuvanih samo na grčkome prijevodu, ostale su napisane na hebrejskome jeziku, koji je, opet, opstao u različitim verzijama. Današnji hebrejski razlikuje se od klasičnoga.



[i] Wilfrid J. Harrington, Uvod u Stari zavjet

[ii] Wilfrid J. Harrington, Uvod u Stari zavjet, str. 138.

[iii] Oleg Mandić, Leksikon judaizma i kršćanstva, str. 216.

[iv] Oleg Mandić, Leksikon judaizma i kršćanstva, str. 148., 149.

[v] Oleg Mandić, Leksikon judaizma i kršćanstva, str. 118.

[vi] Oleg Mandić, Leksikon judaizma i kršćanstva, str. 469.

[vii] Praktični biblijski leksikon, str. 393., 394.

2. Novi zavjet

 Novi zavjet čine:

1) Evanđelja

     Od II stoljeća, evanđelja postaju naslovi dijelova knjige Novoga zavjeta, dobivajući tako postupno, do danas, 27 spisâ. Služili su, u početku, isključivo za propovijedanje: “probuditi odnosno učvršćivati vjeru”[i].

            Različitost četriju evanđelja objašnjava se željom autorâ da iz različitih uglova prikažu učenja, odnosno, život, Isusa. Također, razlika bazirana je i na razlikama slušalaca odnosnu narodâ kojima su evanđelja prvobitno predstavjana. Tako naprimjer, Marko, kao prvi (priznati) evanđelist pisao je za kršćane poganskoga porijekla, Matej piše za judeokršćanske zajednice u Palestini dajući akcenat na objašnjenje Isusa kao, doslovno, ispunjenja starozavjetnoga obećanja. Luka piše u helenističkome svijetu, upotrebljavajući, dakle prethodno se obrazujući, kroz ozbiljne, prave, postojeće teološke spise različitih tradicija svijeta, te, stoga, predstavlja prvi poodmakli razvoj teologije u prvoj Crkvi. Konačno, “Ivan piše prijeloma stoljeća i zaokružuje pismena svjedočanstva vjere svojim protugnostičkim, teološki vrlo razvijenim dijelom.”[ii]

 a) Evanđelje po Marku

             Evanđelje po Marku prenosi Papija, biskup u Hijerapolisu u Frigiji (Mala Azija), prije 120. godine. Svoje informacije preuzeo je od Ivana Prezbitera (Starješine), koji je vjerovatno pripadao prvoj generaciji kršćana, te koji poznavaše apostole. Papijino svjedočanstvo o Markovu evanđelju glasi:

            “Ovako govoriše Prezbiter: ‘Marko, postavši Petrov tumač, zapisao je tačno ali bez reda sve čega se sjećao, sve riječi i djela koja je učinio Krist.’ On sam nije ni slušao ni slijedio Gospodina, nego je kasnije, kako sam rekao, slijedio Petra, koji je prilagođavao svoju poruku potrebama (slušatelja), a nije pružao sažetak (syntaksin) Gospodinovih govora. Stoga se Marko nije prevario pišući ono čega se sjećao. Imao je, naime, samo jedan cilj: ne ispustiti ništa od onoga što je čuo niti šta iskriviti.”[iii]

            Druga svjedočanstva su: Antimarcionski prolog (oko 160-180 godine)[iv], Irenej (potkraj II stoljeća) i Origen (umro 254. godine)

            Vjerovatno je Markovo evanđelje nastalo u Rimu. Po mišljenju sv. Ivana Hrizostoma, nastalo je u Egiptu. Njegovo mišljenje smatra se pogrešnim, budući se ne slaže s predajama niti Klementa Aleksandrijskoga niti Origena.

            Stručnjaci du gotovo suglasni da je Markovo evanđelje nastalo prije 70. godine, prije rušenja Jerusalema od strane Rima. Budući Irenej i Antimarcionski prolog svjedoče da je Marko pisao evanđelje nakon Petrove smrti (Petar je umro oko 64. godine), stoga se može datirati oko 65. godine.

            Građa Markovoga evanđelja može se razvrstati na slijedeći način[v]:

- paradigme,

- prikazi čudesa,

- zgode koje se tiču Isusove osobe,

- Markovi redaktorski zahvati,

- sumariji ili sažeci, i

- izreke i parabole.[vi]

 b) Evanđelje po Mateju

             Prva Crkva je svjedočila da je Matej pisao prvi i to na aramejskome jeziku. Ipak, Matejevo evanđelje koje je ušlo u kanon, napisano je na grčkome jeziku.

            I ovdje je najstariji svjedok Papija. On kaže: “Matej je sredio (synegrapsato) Gospodinove riječi (logia) na hebrejskome jeziku, a svatko ih je tumačio (hermeneuse) kako je mogao.”[vii]

            Druga su svjedočanstva predaje: Irenej (potkraj II stoljeća), Euzebije (III stoljeće), i Origen (umro 254 godine). Po Origenu, predaja prve Crkve svjedoči da je apostol Matej napisao evanđelje na aramejskom za kršćane u Palestini koji su se obratili od židovstva.

            Evanđelje po Mateju vjerovatno je nastalo oko 40-50 godine. Vjerovatno su u isto vrijeme nastali i prijevodi na grčki jezik. No, budući je kanonski Matej u izvjesnoj mjeri ovisan o Marku, to znači da nije mogao biti napisan prije 65. godine. Stručnjaci smatraju da je Matej napisan prije 70. godine, kada su Rimljani razorili Jerusalem. Ipak, neki smatraju da je nastao nakon 75. godine.

            U Matejevome evanđelju izdvajaju se:

- plan, od Isusova rođenja do skoroga dolaska kraljevstva nebeskoga,

- govori, i

- narativni dijelovi.[viii]

 c) Evanđelje po Luki

             Glavna su svjedočanstva: Irenej, Antimarcionski prolog, Muratorijev kanon[ix] (s kraja II stoljeća) i sv. Jeronim.

            U Antimarcionskome prologu stoji:

“Luka, Sirijac iz Antiohije, po zanimanju liječnik, postao je učenik apostolâ. Kasnije je postao Pavlov učenik te je ostao uz ovog apostola do njegove smrti. Pošto je, neoženjen, služio Gospodinu besprijekorno, umroje pun Duha Svetoga u Boeciji, u dobi od 84 godine. Kada su evanđelja već bila napisana, jedno od strane Mateja u Judeji, drugo od strane Marka u Italiji, Luka je na poticaj Duha Svetoga napisao svoje evanđelje na području Ahaje. U prologu podsjeća da su druga evanđelja napisana prije njegova, ali kaže da je bilo potrebno za obraćenike s poganstva prikazati točan izvještaj o ekonomiji spasenja, da ih židovske priče ne bi smućivale ili heretičke varke odvodile od istine.”[x]

Neki stručnjaci smatraju da je Lukino evanđelje nastalo otprilike između 60. i 62. godine. Budući se Luka služio Markovim evanđeljem, koje nije nastalo prije 64. godine, kršćanski bibličari smatraju da je Evanđelje po Luki nastalo između 65. i 70. godine. Većina protestanata i značajan broj katolika smatraju da je ovo evanđelje nastalo u razdoblju od 70-80. godine.

Očito je da Luka preuzima Markov raspored ali ne prepisuje svoj izvor. Naime, promjene koje on unosi mogu se razvrstati:

- ispuštanja,

- dodaci i prerade, te

- premještanja.[xi]

d) Evanđelje po Ivanu

             Osnovno svjedočanstvo je Irenej, koji u svome djelu “Adversus Haereses”, nastalome oko 180. godine, piše: “Nakon toga (tj. pošto su se pojavila ostala evanđelja) Ivan, učenik Gospodinov, koji je također počivao na njegovim grudima, izdao je evanđelje (eksedôke to euangelion) u Efezu u Aziji.”[xii] On takođe kaže da je Ivan živjeo u Aziji do Trajanova vladanja (98-117.).

            Druga svjedočanstva su: Polikrat Efeški (poznato je njegovo pismo papi Viktoru koje datira iz oko 190. godine), Klement Aleksandrijski (umro oko 211-216), Antimarcioski prolog, te Muratorijev kanon.

            Antimarcionski prolog, Jeronim i Epifanije kažu da je četvrto evanđelje nastalo u Maloj Aziji. Irenej spominje Efez, a sv. Efrem Antiohiju.

            Rukopisni fragment Rylands pronađen u Egiptu, potječe iz početka II stoljeća, u sebi sadrži dio Ivanovoga evanđelja – 18, 31-33. 37-38. Ukoliko se pretpostavi da je bilo potrebno određeno vrijeme da bi se Ivanovo evanđelje proširilo u Egiptu, izlazi da je ono nastalo oko 100. godine.[xiii]

            Ono što je izuzetno bitno za ovo evanđelje jeste sâm jezik Ivana, za kojega tvrde daq je jezik obrazovanoga teologa.

 2) Djela apostolska

             Luka stavlja svoje drugo djelo kao nastavak svoga evanđelja (Dj 1,1) pod geslo “vrijeme Crkve”. Djela apostolska predstavljaju teologiju razvoja Crkve. Također, tu su navedene i neke veoma stare predaje. Sâm naziv “djela apostolska”, sigurno potječe iz kasnijega razdoblja.

            Pisana su oko sredine II stoljeća i predstavlaju jedan od najkasnijih kršćanskih spisâ.

 3) Poslanice apostola Pavla

             Najstariji su dio Novoga zavjeta. Vjerovatno sedam pisama potječu izravno od Pavla: Rimljanima, 1. i 2. Korinćanima, Galaćanima, Filipljanima, Prva poslanica Solunjanima i Filemonu. Ostala pisma slijede njegov nauk i nakanu pa su stoga i uvrštena kao njegova, te se nazivaju “Deuteropaulinae”.

 4) Katoličke poslanice

 Uz zbirku Pavlovih poslanica, Novi zajet sadrži i takozvane “katoličke poslanice”. Ova skupina sadrži sedam poslanica: Jakovljeva poslanica, 1. i 2. Petrova, 1., 2. i 3. Ivanova te Judina. Pojam “katoličke” vjerovatno znači opće priznate, kanonske.

 5) Otkrivenje (Apokalipsa)

             Najstariji spis u kanonu Novoga zavjeta, sastavljen oko 68. godine, u jednoj hilijastičkoj[xiv] židovskoj općini Male Azije. Autorstvo se pripisuje Ivanu. No, za to ne postoji podloga budući se i Evanđelje po Ivanu, i njegove tri poslanice i samo Otkrivenje temelje na posve različitim koncepcijama. “Apokalipsa je jedan od eshatoloških spisâ koji su karakteristični za militantni židovski mesijanizam što očekuje dolazak kraljevstva Božijeg na Zemlju i to samo za sve Židove.”[xv]

 [i] Praktični biblijski leksikon, str. 86.

[ii] Praktični biblijski leksikon, str. 87.

[iii] Wilfrid J. Harrington, Uvod u Novi zavjet, str. 129.

[iv] Antimarcionski prolog jeste predgovor evanđeljima (i nekim poslanicama) koji su branili autentičnost novozavjetnih spisâ protiv napada heretika Marciona, jer je on prihvaćao kao kanon samo Luku i deset Pavlovih poslanica.

[v] Najpoznatije razvrstavanje Markovoga evanđelja načinio je Vincent Taylor.

[vi] Wilfrid J. Harrington, Uvod u Novi zavjet, str. 140., 141.

[vii] Wilfrid J. Harrington, Uvod u Novi zavjet, str. 161.

[viii] Ibid, str. 165-179.

[ix] Muratorijev kanon, popis je nadahnutih knjiga koje je prihvaćala rimska Crkva kocem II stoljeća; nedostaje mu početak i završetak a otkrio ga je svećenik Muratori i Ambrozijevoj biblioteci u Milanu, i objavio 1740. godine.

[x] Wilfrid J. Harrington, Uvod u Novi zavjet, str. 189.

[xi] Ibid, str. 197.

[xii] Wilfrid J. Harrington, Uvod u Novi zavjet, str. 398.

[xiii] Ibid, str. 404.

[xiv] Hilijazam, vjerovanje o hiljadugodišnjem kraljevstvu Božijem, izvedeno izravno iz Apokalipse (Otkrivenja). Tome kraljevstvu prethodi drugi Kristov dolazak na Zemlji sâm svršetak Ovoga svijeta. Oleg Mandić, Leksikon judaizma i kršćanstva, str. 197.

[xv] Oleg Mandić, Leksikon judaizma i kršćanstva, str. 44, 45.

[xvi] Ibid, str. 261, 262.

3. Koncil

          Riječ “koncil”, latinskoga je porijekla – concilium, što znači “sastanak, skup”. Ovime se označava sastanak, skup, većega ili manjega opsega, svećenika, sazvanih radi rješavanja crkvenih problema. Uglavnom se organiziraju kada je potrebno “verificirati” odnosno odbiti, proglasiti heretičkim, nova teološka učenja, zauzeti stav prema shizmama (“sektama”), kada treba proglasiti nove dogme ili istaknuti jedinstvo Crkve.

            U pravoslavnim i nekim Crkvama protestantskoga pokreta, umjesto nazica “koncil”, upotrebljava se naziv “sinod”. Ovaj, pak, naziv u katoličkoj Crkvi označava sabor jedne dijeceze.

            Dijele se na ekumenske i partikularne (provincijalne i plenarne, koji obuhvaćaju više provincija). U ekumenske spadaju oni koje priznaju i katolička i pravoslavna Crkva. Ima ih sedam:

1) Prvi nikejski (325. godine),

2) Prvi carigradski (381. godine),

3) Efeški (431. godine),

4) Halkedonski (Kalcedonski, 451. godine),

5) Drugi carigradski ( 553. godine),

6) Treći carigradski (680. godine), i

7) Drugi nikejski (787. godine)

            Pored ovih, katolička Crkva u ekumenske ubraja još i

- I, II, II i IV Lateranski (1123., 1139., 1179., 1215. godine),

- I i II Lionski (1245. i 1274. godine),

- Koncil u Beču (1311-1312. godine),

- Koncil u Firenzi (1439. godine),

- Lateranski (1512-1517.).

- Tridentski (1545-1563. godine, uz prekide).

- Prvi vatikanski (1869-1870.), i

- Drugi vatikanski (1962-1965.)

             Također, katolička Crkva priznaje i neke zaključke koncilâ u Constanzi (1414-1418.) i Bazelu (1431-1447.), ukoliko se ne protive shvaćanju o apsolutnoj vlasti pape.[xvi]