25 May 2004

U povodu filma ''Pasija'' (I dio)

Objavio: znaci
Autor(i): 
Kategorija(e) tekstova: 

1. Uvod

Neposredni povod pisanja ovog teksta je nedavno snimljeni film Mela Gibsona ''Pasija'' u kojem gledamo rekonstrukciju kršćanskog viđenja posljednjih 12 sahati Isusova života. Film je ustalasao emocije širom svijeta. Web stranice pune su raznoraznih informacija o filmu, svakojakih anketa,... Ključni momenat koji film ostavlja na gledaoca jeste njegova slika. Kritīka o brutalnosti scena ne nedostaje, no ipak, u cjelini, kršćanski svijet oduševljen je novom ekranizacijom Isusova križnog puta.

Najveći svjetski biblijski izdavač Zondervan organizovao je otvorenu anketu na Web-u (vidi www.beliefnet.com) u kojoj je moguće odgovoriti na nekoliko pitanja u vezi s filmom. Tako je 61 % anketiranih reklo da Bibliju više čita nakon filma, dok 75 % njih vjeruje kako film stvarno prikazuje Isusovu smrt. Podaci su od 05.04.2004. Snažan momenat koji ostavlja utisak na gledaoca jesu i jezici kojima se u filmu govori, aramejski, hebrejski i latinski, dajući mu time dodatnu notu originalnosti i uvjerljivosti.

Međutim, ni ovaj film nije mogla zaobići šminka holivudskog spektakla, prije svega što radnja filma ne odgovara u potpunosti biblijskome tekstu. Primjerice, supruga rimskog prokuratora Pilata, koja u filmu ima zapaženu ulogu, u Bibliji se samo na jednom mjestu spominje. I sam Pilat predstavljen je više kao dobar i krepostan čovjek, iako je historijski bio jedan od surovih namjesnika u zemlji palestinskoj. I sam čin okrutna Isusova mučenja teško da bi običan čovjek mogao preživjeti (ako ne pretpostavimo da je u tim trenucima on dobio dodatnu snagu da što više boli i patnje podnese, no egzekutori mučenja nisu pokazivali dostatno čuđenje njegovoj izdržljivosti da ostane pri svijesti i životu).

S druge strane, prikaz Židova u krajnje negativnom kontekstu, izazvalo je među Židovima snažan revolt i osudu filma koji stvara prilično lošu sliku o njima. Film prema njima kod gledaoca razvija tek jak osjećaj antisemitizma. On ih naprosto predstavlja kao okrutne hipokrate zaodjenute plaštom službene religije.

Konačno, iako poslanik ‘Īsā, a.s., za muslimane predstavlja vrlo važan dio vjerovanja, oni ostaju negdje po strani, ne pretjerano potaknuti na osobite komentare. Vjerojatan razlog jeste taj što se muslimani u filmu, logički, nigdje ne spominju, te što je stav islama prema životu i ulozi Isusovoj (‘Īsā, a.s.) oduvijek bio jasan i deklarativan. Pa ipak, opća euforija svjedočenja ''istine kršćanstva'' koju je film izazvao među kršćanima, nanovo nas nuka da iznesemo učenje islama o robu Božijem, Riječi Njegovoj, Duhu Njegovu, ‘Īsā pejgamberu, a.s.

Prvo dajemo kratak doktrinarni prikaz onog što kršćanstvo naučava o poslaničkom liku ‘Īsaâ, aleyhi-s-selām (neka je mir na njega), dok u sržnom, središnjem poglavlju, u kojem izlažemo učenje islama o ‘Īsā pejgamberu, posebnu riječ dajemo i onoj unutarnjoj strani islama, kojom se bavi sufizam, nudeći time obuhvatnje razumijevanje ‘Īsāova, a.s., lika i poslaničke misije.

2. Isus u kršćanstvu, temeljne odrednice

Usudili bi se reći kako religijsku srž kršćanstva bitno predstavlja događaj (a ne ideja kao u islamu), križni put Isusov. Reklo bi se kako njegove faze muke, smrti i uskrsnuća čine temeljni polog kršćanske dogme. Stoga je i njihovo razumijevanje za jednog kršćanina više nego bitno. Konsekventno tome, Riječ Božija nije Novi Zavjet (kao što je to Qur’an za muslimane), već sam Isus. Novi Zavjet tu ima, reklo bi se, tek pomoćnu ulogu.

3. Temeljni događaji

Ne razmatrajući njegovo bezgriješno začeće i ranu mladost, nakon 40 dana Isusova boravka u pustinji i njegova dolaska u Jerusalem, u Sinagogu (sjetimo se, on je po rođenju pripadnik židovske zajednice), koje sveto mjesto su Jevreji onako usputice pretvorili i u tržni centar, i njegova prevrtanja pijačnih stolova postavljenih u njoj, čime se po prvi put može nazrijeti nova OIKONOMIJA (vječni božanski naum, arapski Sunnetullāh) spasenja, usudili bi se prepoznati četiri ključna događaja čijom interpretacijom je kršćanstvo izatkalo svoju vlastitu dogmu.

Prvi od njih jeste takozvana svadba u GORI Galilejskoj, svadba Jagančeva (Isusova) kojom on uspostavlja vez između sebe i Crkve. Mati njegova Marija i apostoli nazoče. Jedan od temeljnih momenata tog događaja jeste trenutak kada ponestaje vina. Isus tada dotiče vrčeve s vodom, čijim dodirom se voda pretvara u vino. Iz tog čina bit će izvučena simbolika kako je vrijeme donošenja novog zakona u punini  nadošlo, zakona ''obrezivanja srca'', zakona iznutra. Tom navještanju novog zakona kao svjedočanstvo bit će uzeta i njegova izreka neposredno prije same svadbe, i to na upit kako praviti vino, gdje on odgovara: ''Staro vino u stare mješine, a novo vino u nove mješine!'' Time se u kršćanstvu ''raskida'' sa tradicijom Ivana Krstitelja koji je krstio vodom (voda će u islamu nanovo poprimiti značenje koje je imala kod Ivana Krstitelja, vjerovjesnika Yahyāa, naprotiv, još veće i kroz još dublju simboliku). To kvalitativno razlikovanje između ta dva krštenja bit će nanovo ukazano na Kalvariji, u trenutku kada rimski vojnik probode Isusa, a iz rane poteče krv i voda (limfa).

Drugi ključni događaj jeste tzv. posljednja večera, ili Pasha (Pasha ili Pesah jeste jevrejski blagdan beskvasnih hljebova. U početku su to bila dva blagdana koja su se svetkovala u 10 dana. Riječ je o jesenjim blagdanima koji slijede nakon nove godine. Kao što ćemo to vidjeti, Pasha će u kršćanstvu zadobiti sasma drugo doktrinarno značenje), koju je Isus blagdovao. Izbivajući izvan Jerusalema (arapski Qudsa) nakon što je napravio ''belaj'' u Sinagogi, Isus u grad šalje nekoliko apostola na čelu sa apostolom Barnabom da pripreme uvjete za obilježavanje Pashe. Konačno, jašući na magarcu i sâm Isus dolazi u grad. Prije sâme večere, apostolima on pere noge govoreći im da i oni to drugima rade (znak poniznog života). Međutim, dva temeljna Isusova čina na samoj večeri ticahu se hljeba i vina. Uzimajući hljeb na večeri, Isus ga lomi govoreći: ''Ovo je tijelo moje!'', dočim za vino govori: ''Ovo je krv moja koja će se proliti za grijehe svijeta.'' Tada ga Isus pijucnu iz kaleža (pehara), dodavši ga i ostalima da piju. Nakon večere Isus odlazi u GETSEMANSKI vrt da se moli u samoći. To je trenutak od kojeg i započinje film ''Pasija''. Iz njegovih riječi koje je tada izgovorio: ''Oče, ako može ovaj kalež smrti (muke) da me mimoiđe, neka me mimoiđe!'', moguće je vidjeti koliko je njegova narav bila sasvim ljudska (za muslimane). No, da ne bi bilo zabune, da bi se ublažila žestina gornjeg iskaza neki će reći, Isus dodaje: ''Ali ne moja, nego neka Tvoja volja bude!'' Ove riječi mogle su se čuti i na filmu.

Treći temeljni događaj jeste Isusova muka i smrt. Naime, u zoru nakon posljednje večere Juda za sitne novce odaje Isusa gradskim predstavnicima rimske vlasti, vodeći rimske vojnike ka mjestu njegova boravka. ''Koga je poljubim, toga uhvatite!'', govori Juda rimskim vojnicima. Recimo kako će neki u sadržaj ove rečenice izraziti stanovitu sumnju. Naime, kao da Rimljani nisu znali kako Isus izgleda! Neki drugi, pak, ustvrdit će kako je Bog dao da svi apostoli u tom trenutku poprime Isusov lik. Bilo kako bilo, prema kršćanskom učenju Isus sa još dvojicom kriminalaca biva razapet na brežuljku Kalvariji. Isusova smrt događaj je za kojeg Pavao kaže: ''Krist umrije za naše grijehe.''

Konačno, četvrti glavni događaj jeste Isusovo uskrsnuće nakon raspeća. ''Ako Isus nije uskrsnuo uzalud je vjera naša'', kaže Pavao. VAZAM bit će njegovo definitivno uzašnjenje. Bit će to događaj kojim se u kršćanstvu zatvara svetopovijest, iza čega slijedi tek nepovijesno vrijeme, vječno sada. Ovaj događaj dobit će svoje puno značenje tek na Nicejskom i Kalcedonskom koncilu. U tom kontekstu bit će u kršćanstvu motrena i pojava poslanika Muhammeda, s.a.v.s., tj. nikada neće biti zaozbiljno uzet, jer on se naprosto pojavljuje u nekoj vrsti međuvremena čijim krajevima ima da vlada isključivo Isus Krist.

4. Otajstvo institucije križa i euharistije

Od sedam sakramenata (svetih tajni) katoličke Crkve (krštenje, miropomazanje, pričesti, euharistija, pokajanje, brak, sveta tajna svećenstva) reklo bi se kako su dva ključna, sakramenti krštenja i euharistije. Oba se izravno tiču temeljne kršćanske dogme o Utjelovljenju (Božijem u Isusu) i njegovu Otkupljenju (za ljudske grijehe). Naime, ključna posljedica te dogme jeste da čovječanstvo u svojoj konačnici ima da postane njegovim Mističnim Tijelom. Upravo sakramenti krštenja i euharistije su ti koji pripravljaju čovjeka za takvo što, tj. ništa drugo negoli sjedinjenje sa Stvoriteljem.

Prvi od njih, institucija križa ili krštenja, u sebi sukusira Isusov križni put, gdje se uvelike poziva na simboliku krvi i vode (limfe) Isusova tijela. Samo sakramentom križa moguće je otkloniti prvotni grijeh, jer, sjetimo se, prema kršćanstvu povijest ljudskog roda nije počela djevičanski (tzv. istočni grijeh).

Drugi od središnjih sakramenata jeste institucija euharistije, znan i kao SAKRAMENT STOLA. Korijeni njegovi leže u posljednjoj večeri. To je čin kojim se konkretizira Isusova prisutnost. Njime se ima ostvariti susret ZARUČNIKA (Isusa) i ZARUČNICE (cijelog svijeta), kroz pripravu za kvalitativnu promjenu vlastitih gena, promjenu koja ima da se ravna prema genima Isusovim. Tri su etape ključne u tom procesu: etapa pretvorbe ili transupstancije, etapa transfigacije (mijenjanje znaka) i etapa transfinalizacije (promjena svrhe).

5. Koncili – Nicejski i Kalcedonski

Riječ ''koncil'' (lat. concilium) oznaka je za skup svećenika, sazvanih radi rješavanja novonastalih problema. Njime se obično verificiraju, ili pak proglašavaju heretičkim, nova teološka učenja. Katolička Crkva broji ih 21. Za nas su ovdje od osobite važnosti dva, onaj održan u Niceji 325. godine, i onaj Kalcedonski, održan 451. godine.

Prvi od njih je značajan jer biva izrazom odgovora na učenje aleksandrijskog biskupa Arija (Arius) koji je tvrdio da Isus nije Bog. Naspram njega postavio se Autanazije sa svojom doktrinom o božanskosti Isusa. Arije biva nadvladan i izopačen iz Crkve, dok se njegovo učenje proglašava heretičkim. Također, tada u Niceji postavlja se i pitanje šta je to Sveti Tekst. Na stolu pred okupljenim svećenstvom stajahu desetine različitih evanđelja (pisanih nakon Isusa) koja već uvelike kolahu među narodom. Valjalo je proučiti sve tekstove i ''ozakoniti'' one pravovjerne. Snagom Svetog Duha bivaju izabrani oni tekstovi koji i danas čine sadržaj Novog Zavjeta. Ostali se proglašavaju heretičkim. Tako ključno učenje koje se donosi u Niceji jeste ono o TEANDRIČNOSTI DRUGOG PROSOPONA, tj. Isusovoj božanskoj naravi. Taj koncil dat će odgovor na pitanje fenomena stvaranja dogmom da se Bog odlučio na svaranje čovjeka eda bi sâm postao čovjekom.

Na koncilu u Kalcedonu godine 451. Božija Bit se ima razumjeti definitivno razbijenom.

Sin (Isus) oduvijek je rođeni (PRIMOGENUS), rađanjem koje ne prestaje, tj. teče u kontinuitetu. Na Kalcedonu se Boga uvodi u povijest, u kojoj povijesti On i umire (za otkup ljudskih grijeha). Reći će se tako kako Sin nastaje ''rađanjem odvijeka'', a Duh Sveti (jedan od Trojice) ''odisanjem odvijeka'' između Oca i Sina. TEOLOŠKO - DOGMATSKI MONARHIJANIZAM (to je učenje prema kojem postoji doba Oca, doba Sina: od utjelovljenja do Kalvarije ili Vazma, te doba Duha: od Vazma do kraja svijeta - protestanti će biti skloni prihvatiti ovu periodizaciju eda bi objasnili ulogu Trojice) neće bit prihvaćen, što će reći da se prihvata periodizacija prema kojoj u svakom vremenu sva Trojica isto rade (muslimani će ovome prigovoriti da ako Sin radi isto što i Otac i Duh Sveti, tj. ako su baštinici iste biti, onda su svi trebali isto i da stradaju).

6. ‘Īsā, a.a., u islamu, ‘irfānī obzor

Odnos islama prema ‘Īsāovu, a.s., liku odveć je jasan. Ono najosnovnije, ključno, jeste da on nije Bog, već tek jedan u nizu glasonoša Riječi Božije, jedan od sedam poslanika svetopovijesne sudbinske odluke (ulu-l-‘azm).

Druga značajna odrednica islama prema ‘Īsā, a.s., jeste da on nije razapet, već uzdignut na nebo, uopće nekušavši smrti na ovome svijetu. Raspeće na Kalvariji odista jeste odigrano, no na središnjem stupu nije stajao ‘Īsā, a.s. Allah, dž.š., u Qur‘anu veli:

''... a nisu ga ni ubili ni raspeli, već im se pričinilo...'' (Žene, 157.)

U klasičnim tefsirima (egzegezama, tumačenjima) Qur’ana čitamo nekoliko mogućih varijanti stvarnog događaja.

Tako Suyūtī u svom tefsiru bilježi predaju od Ibn ‘Abbāsa kako je ‘Īsā, a.s., upitao svoje drugove: ''Koji od vas je spreman da mu dam lik poput moga, na moje mjesto bude ubijen, i sa mnom na istom stepenu bude?'' Ustade mladić, najmlađi od prisutnih. ‘Īsā, a.s., mu reče: ''Sjedi!'', te ponovi postavljeno pitanje. Mladić ponovo ustade, a ‘Īsā, a.s., mu ponovo reče da sjedne. Kad je po treći put ponovio isto pitanje, i po treći put mladić ustao, ‘Īsā, a.s., reče: ''Ti si taj!'' On potom darova mu lik nalik svome, i iz istog doma Allah ga diže u nebesa. Netom iza toga provališe Jevreji i uhvatiše mladića s ubjeđenjem da su uhvatili ‘Īsā pejgambera (Es-Suyūtī, ed-Durru-l-mensūr..., 1983., tom II, sura Žene, ajet 157.).

Ismā‘īl Haqqī navodi tri moguće verzije događaja. Prva je slična onoj koju navodi Suyūtī. Prema drugoj, onaj koji ga je izdao Jevrejima dobio je lik ‘Īsāa, a.s., i kao izdajnik na mjesto njega bio razapet i ubijen. Prema trećoj verziji, kojoj su uglavnom skloni mutekellimūni (apologete, službena ulema), nakon što je uzdignut na Nebo, Židovi se pobojaše nereda među masama, te uhvatiše nekog čovjeka i razapeše ga, uvjeravajući ljude da su razapeli ‘Īsāa, a.s., a većina svijeta je ‘Īsāa, a.s., samo po imenu poznavala, s obzirom da je izbjegavao miješanje sa svijetom (Ismā‘īl Haqqī, Rūhu-l-beyān, tom II, str.317, 318.).

Ono što islam i kršćanstvo, uvjetno govoreći, zajedno naučavaju, jeste ‘Īsāov, a.s., ponovni dolazak na Zemlju. Za kršćanina on će doći ''na oblacima slave'' i svijet čitav staviti pod svoju kapu, kao što kaže Pavle: ''Sve ima da ide pod Kristovu glavu!''

S druge strane, poslanik islama Muhammed, s.a.v.s., kao jedan od predznaka Smaka svijeta (ešrātu-s-sā‘a), također najavljuje silazak ‘Īsāov, a.s.. Prema konstitutivnoj Tradiciji on će se spustiti u Damasku, u džamiji u kojoj se i danas nalazi mezar vjerovjesnika Yahyāa / Ivana Krstitelja, navještajući time puninu eshatološke jeseni svjetova, s obzirom da je u nadolazećem vidu kraja svijeta unutar muslimanskog naučavanja moguće prepoznati tri ključne etape: tzv. ''kraj vremena'' (āhiru-z-zemān) ili završnopovijesna etapa, tzv. ''međuvrijeme'' (zemān barzahī), te ''vrijeme ili dan konačnog uskrsnuća'', doslovno ustajanja (yewmu-l-qiyāme), a ‘Īsāov dolazak ima se ozbiljiti u prvoj od njih, onom u kojem se počinju raskrivati posljednji znakovi vremena (ešrātu-s-sā‘a). No, njegova uloga ovdje je sasvim različita. Ovdje ćemo je promatrati iz perspektive muslimanske ‘irfānī  (ezoterijske) tradicije, i to jednog od najvećih kolosa muslimanskog misticizma, Muhyi-d-dīn ibn ‘Arebīja (u. 1240. u Damasku).

Nastavit će se, ako dragi Allah da ...

Ocjena: