Rahmetli hadži šejh Fejzulah efendija Hadžibajrić kaže:
“Kahhar je Onaj što je pod Njegovim propisima i veliko i malo, sve što je stvoreno, ugledno ili neugledno, sve što je povezano sa kadaom i kaderom (Božijom odredbom).”
U Kur’anu se kaže:
i jedini On vlada (el-Kahhār) robovima Svojim; On je Mudar i Sveznajući.
(Kur’an, sura el-En‘ām, ajet 18.)
Uzvišeni Gospodar stvara, i On jedini stvorenim istinski i upravlja. Svaka druga snaga, vlast, položaj, samo je odraz istinske moći nad stvorenim koju jedino uzvišeni Allah posjeduje. Njegovo gospodarenje, vladanje, stvorenjima daleko je od toga da bude posljedica, tobejarabbi, Božije želje za silom ili nasiljem. Takvo nešto moguće je pripisati samo stvorenju. Jer stvorenja su nesavršena pa konstantno osjećaju želju, potrebu, za nečim u nadi da će im to željeno naknaditi nedostatak. A uzvišeni Allah u potpunosti je od svega neovisan jer je jedino On stvoritelj svake egzistencije. Na to stvaranje ništa Ga nije nagnalo. Naši životi posljedica su Božijega nedugovanog dara stvorenjima.
U ciklusu stvaranja i manifestiranja svih egzistencija, uzvišeni Allah odredio je opće propise, pravila kojih se On ne mora pridržavati, ali koja ipak On održava, ne radi Sebe već radi stvorenja. Tako Njegovo vladanje nad Svojim robovima predstavlja samo dokaz Božije jedinosti (el-Ehadijja), a nikako nije posljedica Božije želje ili potrebovanja nečeg. Samo istinski Stvoritelj ima apsolutnu moć nad stvorenjima. Kada čovjek nešto “izmisli”, često se kaže da je taj i taj čovjek tvorac tog i tog djela, a on nikada to ne kontrolira u potpunosti. Bilo u znanosti bilo u teoriji, uvijek, protokom vremena, to “osmišljeno” počinje otkrivati svoje nedostatke, te se, kasnije, za pravo vlasništva nad “osmišljenim” ljudi često i spore, bilo da je u pitanju tehnološki napredak ili neka misaona doktrina. Postaje nejasno ko je istinski “tvorac” izuma, budući da svako u njega (u produkt, teoriju, filozofiju…) utkiva i nešto od sebe.
Čovjek može i svoje vjerovanje, namaz, post, zekat i hadž doživjeti kao vlastitu “tvorevinu”, često ih smatrajući bitno drugačijim od vjerovanja, namaza, posta, zekata i hadža drugih ljudi. Može otići tako daleko da zaboravi Allahove riječi: Ja sam, uistinu, Allah, drugog boga, osim Mene, nema; zato se samo meni klānjaj i molitvu obavljaj – da bih ti uvijek na umu bio! (20:14) Imanski i islamski šarti objavljeni su čovjeku Kur’anom i Sunnetom ne da bi se čovjek njima od drugih razlikovao već da bi se stalno sjećao uzvišenoga Allaha. A to sjećanje zahtijeva od čovjeka poseban pristup imansko-islamskim šartima: iskrenost, skrušenost, skromnost, predanost. Namaz nam ne smije služiti da “pokažemo” drugom, bilo da se pred drugim pohvalimo, bilo da nekome predočimo kako imamo formu precizniju i ljepšu od njegove. Stvoritelj i namaza je uzvišeni Allaha, koji nam je podario imansko-islamske šarte da na Njega ne zaboravimo, a mi samo njime raspolažemo.
Uzvišeni Allah jedini je stvoritelj. Jedino On vlada stvorenjima.
Allah nije uzeo Sebi sina, i s njim nema drugog boga! Inače, svaki bi bog, s onim što je stvorio – radio što bi htio, i jedan bi drugog pobjeđivao. – Hvaljen neka je Allah koji je daleko od onoga što oni iznose.
(Kur’an, sura el-Mu’minūn, 91.)
- Uzvišeni Allah savladava ljudske duše i tijela, pa se ponašaju shodno prirodi po kojoj su stvoreni.
- Uzvišeni savladava bića Njemu pokornih ljudi, pa mu oni robuju strahujući od Njegove kazne na Sudnjem danu.
- Uzvišeni savladava bića arifâ, pa Ga spoznaju snagom bliskosti (el-Kurba).
- Uzvišeni Allah savladava srca u Njega zaljubljena, pa Ga ona vole kroz otkrovenja (el-Kešf) zbiljâ stvarî.
- Uzvišeni Allah savladava sva stvorenja smrću, a od smrti i mogućnosti propasti nije siguran niko, ni melek, ni neki Božiji poslanik.
Uzvišeni Allah usmrtit će jednoga dana čak i Zemlju i nebesa:
Uzvišeni Allah, stisnut će, usmrtiti, Zemlju, a nebesa bit će i Njegovoj Desnici. Potom će reći:
“Ja sam Vladar (el-Melik)!”
(hadisi-kudsi, Allahov govor koji nije dio Kur’ana ali je objavljen hazreti Muhammedu, alejhisselam, da ga prenese ljudima, prenosi hazreti Ibn Omer)
Na ovo se odnose Allahove riječi:
na Dan kada će se oni pojaviti, kada Allahu neće o njima ništa skriveno biti. “Ko će imati vlast toga dana?” – “Allah, Jedini, Koji savladava (el-Kahhār)!”
(Kur’an, sura el-Mu’min, ajet 16.)
Onaj ko spozna ovo Božije Ime, ko poželi okititi se odrazom svojstva Božijega Imena “el-Kahhār”, nastojat će se savladavati; nastojat će pokoriti svoje strasti i želju za dominiranjem nad drugima, budući da je svjestan kako vlast pripada samo uzvišenome Allahu. Takva osoba poštiva drugog, pred drugim je ponizna, i zna da, kako god, možda, i bila tjelesno ili intelektualno jača od druge osobe, to je samo odraz Božijega Imena “Koji savladava”, a, budući da je dragi Bog jedini istinski vladar nad svime, situacija se može promijeniti pa ta druga osoba može vrlo lahko postati nadmoćnija. Podarena prednost u nečemu u odnosu na nekoga drugog, predstavlja kušnju za čovjeka, a nikako ne priliku za pokoravanje i bihuzurenje drugih ljudi.
Vezanje za ovo Božije Ime (te‘alluk) ogleda se u čovjekovoj potrebi za Božijom pomoći i podrškom.
Istinska spoznaja ovoga Božijeg Imena (tehakkuk) ogleda se da čovjek u sebi osjeti zov gospodstva (er-Rubbūbijja) po kojem ga je uzvišeni Allah stvorio.
Kićenje odrazima svojstava ovog Božijeg imena (tehalluk) ogleda se, kao što je već rečeno, u savladavanju svih svojih neprijatelja, ali najprije najvećega neprijatelja – svoga ega.
Hazreti imam Kušejri prenosi da je uzvišeni Allah dao i meleku smrti da okusi smrt. Nakon toga, kada je povraćen u život, melek reče:
“Da sam znao da je smrt ovakva, ne bih nikome oduzeo život.”
Stoga se kaže da kada osoba umre, ona najbolje shvati, osjeti, puninu poruke ajeta: “Ko će imati vlast toga dana?” – “Allah, Jedini, Koji savladava (el-Kahhār)!” (40:16)
Spoznati da je uzvišeni Allah Jedan (el-Vāhid) i Koji sve savladava (el-Kahhār), znači davati u životu prednost Božijim naredbama i zabranama, a ne vlastitim strastima, i nastojati drugoga ne ozlijediti, pogotovo slabijeg od sebe:
Zato siroče ne ucvili (fe lā takher).
(Kur’an, sura ed-Duhā, ajet 9.)
Rahmetli hadži šejh Fejzulah efendija Hadžibajrić kaže:
“Ovaj ism (Ime) ko bude mnogo spominjao, zaštićen će biti od svojega neprijatelja.”
Rahmetli doktor Abdul Halim Mahmud još kaže:
“Ovo Božije Ime prouči se prilikom svitanja i u dubini noći, kako bi se savladali i uništili neprijatelji, na slijedeći način ‘jā Džebbāru jā Kahhāru, jā Zel Batšiš-šedīd’ (o Džebbāru, o Kahhāru, o Ti čija je odmazda strašna), i to stotinu puta. A potom se kaže: ‘Huz kahhī mimmen zalemenī ve ‘adā ‘alejje’ (Uzmi moje pravo od onoga ko mi je nasilje učinio i povrati to moje pravo meni).
Neki kažu da ako osoba ima kakvu potrebu, treba proučiti stotinu puta ‘jā Kahhār’, u svojoj kući ili u džamiji. Dok podigne glavu, potreba će mu biti zadovoljena.
Ko klanja duha-namaz pa kada sve završi učini sedždu i izgovori na njoj sedam puta ‘jā Kahhār’, uzvišeni će ga Allah od svega sačuvati.
A dragi Allah, opet, zna najbolje.”