1. Božije ime “Allah” (الله)

Napomena: 
Priredio S.B.

Božije ime “Allah”

Hadži šejh Fejzullah efendija Hadžibajrić rekao je:

“Allah je jedan. Allah je onaj osim koga nema drugog Boga. Allah je jedna iskonska Istina. Napuni svoje srce sa ‘Hu’ i ‘Allah’, napuni svoje srce sa ‘Huvallahom’. Od vazda je jedna Istina. Samo je On dostupan da se obožava, da Mu se ibadet čini. Ismi Allah je Njemu najbliže ime, to je posebno ime Njegovog uzvišenog Bića. ‘Allah’, to je Lafzi-Dželal (Veličanstveno ime), ime koje sakuplja sva ostala Njegova Imena. Ko je Ehli-zikr, od ovoga Njegovog Imena, ima veliki tesirat (olakšanje).”

S ovim Božijim Imenom “Allah” (الله) započinje Kur'an, bilo da se u obzir uzme učenje bismille prije prve kur’anske sure Fatiha (bismillahir-rahmanir-rahim, u ime Allaha, Svemilosnog, Samilosnog), bilo prvoga ajeta Fatihe s kojim Kur’an počinje:

 Hvala Allahu…

(Fatiha, 1.)

Ovo Božije Ime, “objavljeno je”, ljudi su njime podučeni, još od vremena prvoga čovjeka na Zemlji, hazreti Adema, alejhisselam, odnosno još od života drevnih naroda.

Naprimjer, narod hazreti Nuha (Noe), alejhisselam, kaže:

 Da je Allah htio, meleke bi poslao; ovako nešto nismo čuli od naših predaka davnih.

(Mu’minūn, 24.)

Nisu vjerovali hazreti Nuhu, alejhisselam, ali su i oni i njihovi preci znali za Božije Ime “Allah”.

Narod Hudov (Eberov), alejhisselam, rekao je:

 “Zar si nam došao zato da se jedino Allahu klanjamo, a  da one kojima su se klanjali preci naši napustimo?”

(A‘rāf, 70.)

Također, na kraju sure Mu’min (Vjernik), Allah uzvišeni nam otkriva da su stari narodi, koji ne bi vjerovali poslaniku koji im je bio poslat, našavši se pred Božijom kaznom, također očitovali poznavanje Božijega Imena “Allah”, štaviše i vjerovanje u Njega:

 A kad bi kaznu Našu doživjeli, onda bi govorili: “Mi vjerujemo u Allaha, u Njega jedinog,

a odričemo se onih koje smo Mu ravnim smatrali!”

(Mu’min, 84.)

Stoga se može reći da je Božije Ime “Allah”, objavljeno s prvim životom na Zemlji. Također, ono će biti poznato ljudima sve do Sudnjega dana. Kada više niko ne bude znao za Božije Ime “Allah” i kada Ga više niko ne bude zazivao tim Imenom, nastupit će Kijametski dan.

 Sudnji dan neće nastupiti dok na Zemlji bude neko ko izgovora “Allah”.

(hadis, govor hazreti Muhammeda, alejhisselam, bilježe Muslim, Tirmizi i Ahmed)

Uzvišeno Ime “Allah”, kako kaže hadži šejh Fejzulah-efendija, sakuplja sva ostala Božija Imena. U Kur’anu se kaže:

 Allah ima najljepša Imena i vi Ga zovite njima.

(A‘rāf, 180.)

Hazreti Pejgamber, alejhisselam, rekao je:

 Allah ima devedeset i devet Imena…

(hadis, govor hazreti Muhammeda, alejhisselam, prenosi hazreti Ebu Hurejre, a bilježe Buharija, Muslim, Tirmizi, Ibn Madže i Ahmed)

Tako su sva Imena pridružena Imenu “Allah”, pa se kaže da ovo Božije Ime (ism) objedinjuje sva druga Božija Imena (esmā’), sva Božija svojstva i osobine (sifāt ve nu‘ūt).

Dva su mišljenja poznavalaca arapskoga jezika, o tome da li korijen iz kojega je izvedeno Ime “Allah” ima svoje porijeklo u arapskome ili u nekome drugome jeziku.

Jedni smatraju da je porijeklo korijena ovoga Imena arapsko (‘arebī), a drugi da vuče porijeklo iz hebrejskoga jezika (‘ibrānī), te da su ga Arapi prenijeli i u svoj jezik, a u novijem dobu ustaljen je nakon objave Kur’ana.

Poznati učenjak arapskoga jezika Sibevejh, tvrdi da je imenica “Allah” izvedena od korijena e-l-h, odnosno od imeničnoga oblika el-Ilāh. Nakon toga je arapski glas hemze zamijenjen elifom i lamom, pa je imenica dobila oblik “Allāh”. Slično je i sa imenicom “en-nās” (ljudi), čiji osnovni oblik glasi “el-unās”.

Prenosi se i druga predaja od istoga učenjaka Sibevejha, koju su prihvatili i zadržali učenjaci iz Kufe, da korijen imenice “Allah” čine harfovi l-elif-h, odnosno da je prvobitno ova imenica glasila “lāh”. Nakon toga joj je pridodat određeni član “el”, iz poštovanja, pa je nastalo “Allāh”.

Imam Kurtubi ističe da Božije Ime “Allah” ima deset svojstava kojima se izdvaja među ostalim Božijim Imenima.

Prvo, ono se prvo navodi u hadisu o devedeset i devet lijepih Božijih Imena.

Drugo, ono je najveće Božije Ime.

Treće, na njega se najviše upućuje Kur’anom i hadisom.

Četvrto, nema kraja nabrajanju stvari koje upućuju na ovo Božije Ime.

Peto, ono se prvotno oslovljava, dočim se druga Božija Imena prvotno opisuju.

Šesto, sâm uzvišeni Allah naredio je zazivanje ovoga Imena, a i tradicija starih naroda prenosi da su stvorenja uzvišenoga Boga oduvijek ovako oslovljavala.

Sedmo, niko se ne usuđuje sebi nadjeti ovo ime.

Osmo, ono se uči prije svakoga posla u kojemu se želi bereket, i kada se daje zakletva.

Deveto, svi znaju za ovo Ime, nijedan od drevnih niti od suvremenih naroda ga ne negira.

Deseto, kada se ono podigne sa Zemlje, nastupit će Sudnji dan.

Imenica “Allah”, sastoji se iz pet slova, svako od njih predstavlja jedno svojstvo uzvišenoga Gospodara.

Prvo slovo u Imenu jeste elif (أ). Kako se prenosi, elif simbolizira Božije svojstvo jedinosti (ehadijjet) – samo On jeste, sve drugo ovisi isključivo o Njemu. Stoga je, kako se prenosi, elif u Imenu “Allah” izdvojen, kao što je dragi Bog uvijek uzvišeni, uvijek iznad, svega drugoga. Svojstvo ehadijjeta prvo je manifestirano svojstvo Bīti.

Drugo slovo u Imenu jeste lām (ل). Slijedi odmah nakon elifa, i, kroz vezu s elifom, Imenu ističe poštovanje, veličanstvenost (dželāl). Za ovo svojstvo dželāl kaže se da predstavlja najuzvišenije manifestiranje Bīti.

U jednome hadisi-kudsiju se veli:

 Veličanstvenost (‘azama) je Moj ogrtač, a uzvisitost (kibrijā’) Moj je plašt.

(hadisi kudsi govor uzvišenoga Allaha koji nam je također prenijeo hazreti Pejgamber, alejhisselam, ali koji nema status Kur’ana već predstavlja Poslanikovo prepričavanje Allahovoga govora, prenosi Hennad, a bilježi Ebu Davud)

Stoga se kaže da svojstvo Božije veličanstvenosti (dželāl) prethodi u općemu manifestiranju svojstvu Božije ljepote (džemāl). Oba svojstva smatraju su najuzvišenijim manifestiranjima, pojavljivanjima, tragova Božijega postojanja i djelovanja.

Treće slovo u Imenu jeste ponovno lām (ل), odnosno drugi lām u Imenu. Izravno je vezan za prvi lām, pa se kaže kao da je riječ o istoj stvari, samo drugačije iskazanoj. Stoga ovo slovo simbolizira Božije svojstvo ljepote (džemāl). Ta dva svojstva, dželāl i džemāl, djeluju na način, da se njihovo spoljno manifestiranje, otkrivanje stvorenjima, naziva ljepota veličanstvenosti (džemālul-dželāl), a unutarnje, skriveno, manifestiranje predstavlja ustvari veličanstvenost ljepote (dželālul-džemāl). Žele li se ova dva svojstva razlikovati u imenu a na jednostavan način, za svojstvo veličanstvenosti ljepote kaže se samo dželāl, a za svojstvo ljepote veličanstvenosti kaže se apsolutna ljepota (el-džemālul mutlak).

Svojstva dželāla i džemāla manifestiraju se kao što se pojavljuje Sunce nakon zore. I zora i suton predstavljaju pojavljivanje Sunca, samo u različitim vremenima, na različite načine, baš kao što se ova dva svojstva pojavljuju na srcu čovjeka pa ih čovjek osjeća različito mada zna da su oba trag Božije savršenosti i ljepote.

Četvrto slovo u Imenu jeste elif (ا), koje se izgovara ali se ne piše. Ovaj harf predstavlja svojstvo potpunosti (kemāl), jer čovjek želeći postići potpunost, ne može reći da ga je dosegao, budući je potpunost nešto što se stalno stječe a nikako ne može biti okončan, završen, proces. Zato se kaže da istinska potpunost, nepogrješivost, pripada isključivo Allahu (el-kemālu lillāhi vahdeh).

Konačno, peto slovo u Imenu jeste he (ه) koje predstavlja svojstvo onstva (huvijja), svojstvo neprisutnosti Božije Bīti u stvorenome svijetu, iako je uzvišeni Allah Svojim djelovanjem u svijetu prisutan. Na to se, između ostaloga, aludira kur’anskim ajetima:

Reci: “On (Hū) Allah, Jedan (Ehad) je.”

(Ihlās, 1.)

On, misli se na Božiju Bīt, koju niko ne poznaje, koja se ne pojavljuje, a Allah, misli se na Božije djelovanje u svijetu, na Božiju prisutnost (hadret).

Nastojeći se uzvišenome Allahu što više približiti kroz djelovanje Božijega Imena “Allah”, čovjek se za ovo Ime vezuje kroz stalnu želju da u sebi objedini sve najljepše, sva najpohvalnija svojstva duše koja predstavljaju odraz djelovanja ovoga Imena, budući da, kako smo već rekli, Ime Allah označava okupljanje svih drugih Lijepih imena, svojstava i osobina.

U tesavvufu postoje dva različita mišljenja, da li čovjek može svoju dušu okititi odrazom svojstva Božijega Imena “Allah”.

Jedan dio mutesavvifa kaže da ne može, da se čovjek može okiti odrazom svojstva svakoga Božijega Imena, osim Imena “Allah”.

S druge strane, hazreti šejhul ekber Ibn Arebi izričito kaže da onaj ko smatra da se čovjek ne može okititi odrazom svojstva ovoga Božijega Imena, taj u startu sâm sebi priječi to kićenje. Kićenje odrazom svojstva jednoga od Božijih Imenâ znači sticanje (iktisāb) određenih pohvalnih svojstava (nu‘ūt).

Zadobiti pohvalna svojstva kroz djelovanje svojstava Imena “Allah”, znači okititi se (tehalluk) nebrojeno mnogim pohvalnim osobinama, od kojih su mnoge nepoznate stvorenjima.

Mnogi ljudi, makar bili veoma pobožni, nisu u stanju prepoznati veoma tanahne razlike između pojedinih svojstava, naročito u slučaju kićenja djelovanjem svojstava Božijega Imena “Allah”, budući da ovo Ime objedinjuje hama baš sva svojstva (sifāt). Stoga i kićenje odrazima svojstava Božijega Imena “Allah” znači stalan napor ka stjecanju, ne samo iz razloga što je svako svojstvo svakoga Božijega Imena neizmjerno bremenito (bogato) za čovjekovu dušu, već što se sve te dubine prilikom kićenja kroz djelovanje Božijega Imena “Allah” uvećavaju shodno odnosu: bremenitost svakoga svojstva puta svako svojstvo svakoga Imena.

Ozbiljenje prelamanja djelovanja svojstava Božijega Imena “Allah” u čovjekovoj duši (tehakkuk) predstavlja jednu neopisivu sposobnost (isti‘dād) predočenja osjećaja podnošenja Božijega izravnoga pogledanja (nazar) u čovjekovu dušu.

Istinsko svjedočenje djelovanja Božijega Imena “Allah” na čovjekovu dušu ogleda se u tome da ta osoba u svemu prvo razmišlja o Allahu pa onda o konkretnoj stvari.

Šejh Tustari veli da se za krv istinskoga vjernika, sufije, kaže da je beznačajna, a njegov imetak da je svakom dozvoljen, jer osoba koja se kiti odrazima svojstava Božijega Imena “Allah” svoju dušu konstantno uljepšava pohvalnim osobinama, jednom za drugom, pa se prema svakome stvorenju ophodi na najljepši mogući način. U svemu polazi od propisa Šerijata.

Prenosi se da je hazreti Ebu Hasan Nūrī sedam dana stajao na jednome mjestu, ništa ne jedući, ništa ne pijući i ne spavajući. Samo je izgovarao: “Allah, Allah!” Njegovi bližnji javili su hazreti Džunejdu Bagdadiju šta se događa. Na to hazreti Džunejd reče:

“Da li pazi na namaze ili ne?”

“Pazi, klanja samo farze”, odgovoriše mu.

Hazreti Džunejd reče:

“Elhamdulillah, hvala Allahu koji je šejtanu zapriječio pute!”

Nakon izvjesnoga vremena, šejh Bagdadi reče:

“Ustanite, idemo ga posjetiti, pa ili ćemo se mi okoristiti od njega, ili će se on okoristiti od nas.”

Kada je stigao, hazreti Džunejd upita:

“Ebu Hasane, šta ti je?”

Nuri odgovori:

“Izgovaram ‘Allah, Allah’, i sve mi je draže.”

Hazreti Džunejd mu kaza:

“Pazi dobro.  Da li izgovaraš ‘Allah’ sa Allahom ili tek govoreći? Ako kažeš da to izgovaraš sa Allahom, pa nisi Mu ti ‘govornik’. A ako to tek tako izgovaraš, pa onda si svjestan, priseban si. Pa gdje je tu veleh (klonulost srca pred Božijim ljepotama) ili hajra (zbunjenost uslijed silnoga manifestiranja Božijih Imena)?”

Ebu Hasan odgovori:

“Predivan si ti odgajatelj.” Potom se umiri i vrati u uobičajeno stanje.

Kićenje odrazima djelovanja Božijega Imena “Allah” stalan je i nepredvidljiv proces, niko se ne može u njemu ustaliti. Stoga je i hazreti imam Džunejd nakon nekoga vremena reagirao jer je zadatak učitelja pravilno usmjeriti učenikov razvoj, kako bi ga sačuvao od oholosti koja nastaje kada osoba srčane osjećaje djelovanja nekoga od Božijih Imena počinje odavati po šablonu, racionalno.

Tako je druge prilike, kada je hazreti Šibli sjedio u društvu s imamom Džunejdom i krenuo uzvikivati naglas Božije Ime “Allah”, hazreti Džunejd rekao:

“Haram ti je.”

Svi se začudiše, kako će spominjanje Božijega imena biti haram. Znajući za stanje (hal) hazreti Šiblija, te da je vrijeme da “krene dalje” s kićenjem odraza djelovanja Božijega Imena “Allah”, hazreti Džunejd Bagdadi objasni:

“Ako nisi sa Allahom već s nama, a govoriš o Allahu, znaš da je spominjanje nekoga u njegovome odsustvu ustvari ogovaranje (gibet), a ono je zabranjeno (haram). A ako si s nama a spominješ tek tako Ime uzvišenoga Allaha, onda to znači nepoštivanje svetosti, a što je također haram.”

Nakit čovjekova srca kojega oformljuje djelovanje Božijega Imena “Allah”, ogleda se u potpunoj utopljenosti čovjekovoga srca i himmeta (duhovne energije) u razmišljanja o uzvišenome Allahu. Tako čovjek ne vidi nikoga osim Njega, ne okreće se ni za kim osim za Njim, njegovi i strah i nada vezani su samo za Njega. U jednoj izreci se kaže:

“Najtačnija rečenica koju je izgovorio neki pjesnik jeste ona Lubejdova: ‘Zar nije stvar svaka u kojoj nema razmišljanja o Allahu neispravna?’ ”

U Kur’anu trideset i tri ajeta počinju s Božijim Imenom “Allah”, i, kako kaže rahmetli doktor Abdul Halim Mahmud, objedinjuju sve potrebe stvorenja.

Rahmetli hadži šejh Fejzulah efendija Hadžibajrić kaže:

“Ko ovo Ime uči stotinu puta na dan, sigurno će preko ovoga Imena izaći na kemal.”

Rahmetli doktor Abdul Halim još dodaje:

“Kaže se da ko prouči ovo Ime hiljadu puta, izgovarajući ‘jā Allah jā Hū’, dat će mu se potpunost ubjeđenja (kemālul jekīn), a to znači ustaljenje imana i spoznaje u srcu. A dragi Allah najbolje zna.”