8. Božije ime “el-Muhejmin” (المهيمن) – Koji sve pazi i prati

Napomena: 
Priredio S.B.

Božije ime “el-Muhejmin”

Rahmetli hadži šejh Fejzulah efendija Hadžibajrić kaže:

“U čijem srcu bude uklesano (ime) ‘Muhejmin’, i duša i tijelo će mu biti nurom obasjani.”

U kur’anskoj suri Hašr kaže se:

On je Allah – nema drugog boga osim Njega, Vladar, Sveti, Onaj koji je bez nedostataka, Onaj koji svakog obezbjeđuje, Onaj koji nad svim bdi (el-Muhejmin)

(Hašr, 23.)

Pod samootkrivanjem vlastitim imenom “el-Muhejmin”, uzvišeni Allah govori da je On taj koji se stara, koji vodi brigu, o svim stvarima, o svim potrebama ljudi, Svojih iskrenih robova. Osigurava im mir, sigurnost, opskrbu; omogućava im kretanje, ležanje, sjedenje.

On je taj koji sve motri, nadzire (er-Rekīb), Onaj koji sve čuva (el-Hāfiz), Onaj koji svjedoči (eš-Šāhid).

U Kur’anu se veli:

A tebi objavljujemo Knjigu, samu istinu, da potvrdi knjige prije objavljene i da nad njima bdi (muhejminen ‘alejhi)

(Mā’ida, 48.)

Uzvišeni Allah od prvoga čovjeka na Zemlji, hazreti Adem-pejgambera, alejhisselam, objavljivao je ljudima Listove (Suhuf) i Knjige (Kutub), u kojima je bila uputa za svakoga ko srce ima ili ko sluša, a priseban je (50:37). Na koncu, uzvišeni Gospodar objavio je posljednju knjigu – časni Kur’an, hazreti pejgamberu Muhammedu, alejhisselam. U njoj je sukusirana sva istina, o svim aspektima ljudskoga života. Ona sadrži i sve ono što su sadržale prethodne Božije objave (Listovi, dati hazreti Ibarhimu (Abrahamu), alejhisselam, Tevrat dat hazreti Musau (Mojsiju), alejhisselam, Zebur dat hazreti Davudu (Davidu), alejhisselam, i Indžil dat hazreti Isau (Isusu), alejhisselam).

Spustivši Kur’an, posljednju Opomenu (ez-Zikr) Uzvišeni je dao obećanje da On preuzima brigu o očuvanju autentičnosti Kur’ana:

Mi, uistinu, Kur’an objavljujemo i zaista ćemo Mi nad njim bdjeti!

(Hidžr, 9.)

Na taj način, časni Kur’an bdije nad svim Božijim objavama, on je za njih “el-Muhejmin”.

Hafenī, Gazali, Kušejri i doktor Abdul Halim Mahmud, tvrde da se ovo Božije ime “el-Muhejmin” spominje i u časnome Tevratu, Knjizi datoj hazreti Musau, alejhisselam.

Rob koji otvori svoje srce prema manifestiranju ovoga Božijega Imena, bit će od velike koristi ne samo za sebe već i za društvo u kojemu živi jer takva osoba pazi, prije svega na vlastiti ego i na sve smetnje za drugoga koje mogu od njega doći, ali i na sve smetnje po ljude i društvo, bilo smetnje koje sami ljudi proizvode, bilo koje dolaze od nekih izvanjskih opasnosti.

Hazreti Pejgamber, alejhisselam, dolaskom u Medinu, i kasnije povratkom u Mekku, s Božijom pomoći ustanovio je sigurno društvo, u kojemu su bezbjedni bili svi – i žene i muškarci, i mladi i stari, i bogati i siromašni, i muslimani i nemuslimani. Svakom je dato jednako pravo.

Vezanje za ovo Božije Ime (te‘alluk) dešava se kroz čovjekovu potrebu da ga uzvišeni Allah učini dijelom hazreti Pejgamberovoga, alejhisselam, ummeta, zajednice, te da čovjek iskreno u hazreti Muhammedovo, alejhisselam, poslanstvo i misiju vjeruje.

Istinska spoznaja ovoga Božijega Imena (tehakkuk) odražava se kroz svjedočenje svih stvari, korz motrenje i bdijenje nad svi stvarima, štiteći ih i čuvajući.

Kićenje odrazima svojstava ovoga Imena (tehalluk) ogleda se u tome, i to je najpotpuniji vid ozbiljenja ovoga Imena, da budeš svjedok, jamac, onome ko je tebi svjedok. Da pratiš njegova djela, da nad njima bdiješ na Ovome svijetu, te da se obogatiš Njegovim raznolikim mudrostima. U Kur’anu se kaže:

I tako smo od vas stvorili pravednu zajednicu da budete svjedoci protiv ostalih ljudi, i da Poslanik bude protiv vas svjedok.

(Bekara, 143.)

a pod pojmom “ljudi” (nās), kaže hazreti Šejhul Ekber, misli se i doslovno ono što ta riječ jezički znači (nevs), a to je sve što se oglašava, sve što titra (musavvit). Stoga se početak kićenja odrazima svojstava ovoga Božijega Imena ogleda u svjedočenju i motrenju svih stvari, a potpunost se ogleda u svjedočenju ljudi, vjernika, naročitih Božijih odabranika (evlija) te poslanika i vjesnika, alejhimusselam.

Hazreti imam Kušejri veli da je edeb (ponašanje) arifa (proživljavatelja istina i spoznaja) koji su spoznali ovo Božije Ime, da su uvijek stidni, konstantno osjećaju stid, uslijed čestoga motrenja manifestiranja uzvišenoga Gospodara, a što se u hadisu hazreti Pejgambera, alejhisselam, naziva ihsan. Hazreti Muhammed, alejhisselam, na pitanje šta je to ihsan, odgovorio je:

Da robuješ uzvišenome Allahu, kao da Ga vidiš. Jer ako Ga ne vidiš, On tebe vidi.

(hadis, govor hazreti pejgambera Muhammeda, alejhisselam, prenosi hazreti Ebu Hurejre, a bilježi Buharija)

Jednom je hazreti Ibrahim ibn Edhem klanjao noćni namaz. Malo se umorio pa, kada je bio na sjedenju, opruži malo svoje noge. Tada ga jedan glas dozva:

“Zar tako sjede kraljevi?!”

Imam Kušejri još prenosi da hazreti Ebu Muhammed el-Džeriri, jedan od prijatelja hazreti Džunejda Bagdadija, nikada kada bi se povukao u halvet (osamu) nije pružio svoje noge. Govorio bi:

“Preče je čuvanje edeba (ponašanja) pred uzvišenim Allahom, dželle šanuhu.”

U tesavvufu se ovi plodovi bliskosti s uzvišenim Allahom nazivaju murâkaba, stalno vođenje računa o neprestanoj izloženost Božijemu pogledu. Rahmetli hadži šejh Fejzulah efendija Hadžibajrić kaže da postoje tri stupnja murakabe.

Prvi, kada je čovjek svjestan Božije blizine, kada je u mogućnosti sebi predočiti, nekako osjetiti, imati osjećaj, da je uzvišeni Allah prisutan (hadret).

Drugi, kada salik jasno zna i osjeti Božiju prisutnost, pa mu bude svejedno – šta god da se događa nema brige.

Treći, to su osobe na visokome mekamu, ništa ne rade svojom voljom. U potpunosti su okrenute uzvišenome Allahu i u svemu čekaju Njegovu naredbu.

Rahmetli hadži Šejh naglašava da je murakaba “visokoumna, srčana i duhovna stvar u kojoj salik gleda u slike koje mu Allah, dželle šanuhu, pokazuje.”

Murakabu valja nastojati postići, sâm konkretan čin odvija se uz konstantan nadzor, izravan ili neizravan, šejha (duhovnoga učitelja), a same slike koje se vide gledaju se otvorena srca, bez razmišljanja. O njima se ne mašta.

Hazreti imam Gazali kaže da je svaki rob nadziratelj, da svaki rob bdije nad svojom nutrinom (agvār) i svojim tajnama (esrār), dok ne zavlada svojim stanjem (hal) i svojstvima koja ga opisuju (evsāf). U tome smislu, čovjek je “muhejmin” svoga srca.

Kako kaže rahmetli doktor Abdul Halim Mahmud, čovjek otvarajući se manifestiranju Božijega imena “el-Muhejmin”, zadobit će Allahovu pomoć s kojom će poboljšati svoje srce, svoj hal, i stalno će osjećati strah od uzvišenoga Allah jer zna da ga On uvijek vidi.

Rahmetli hadži šejh Fejzulah efendija Hadžibajrić kaže:

“Oni koji se budu ovim Imenom bavili, nur će im zasijati.”

Rahmetli doktor Abdul Halim Mahmud još kaže:

“Ko prouči ovo Ime stotinu puta nakon što uzme abdest i klanja namaz u osami, pritom se dobro koncentrišući, dobit će ono što želi i ojačat će mu nur (svjetlo) u srcu. A ko istim brojem uči ovo Ime svake noći nakon jacije, shvatit će šta je bilo sa svijetom prije nego što je ga je nastalo, jer je ovo jedno od Imena za spoznavanje (esmāul-‘ihāta), ne može se u potpunosti spoznati izuzev preko kešfova (otkrovenja). A Allah dragi najbolje zna.”