11. Božije ime “el-Mutekebbir” (المتكبّر) – Uzvišeni

Napomena: 
Priredio S.B.

Božije Lijepo Ime ''el-Mutekebbir''

Rahmetli hadži šejh Fejzulah efendija Hadžibajrić kaže:

“Veličina pripada samo Rabbu. On je uzvišen Svojim Zatom i Svojim Sifatom, velik je i Njegova se snaga ne gubi.”

Božije Lijepo ime “el-Mutekebbir” nije dozvoljeno nadivati bilo kome od stvorenja. Kada smo govorili o Božijemu imenu “el-Džebbar”, naveli smo predaju koju prenosi hazreti Ibn Omer a bilježi Bejheki, u kojoj Uzvišeni kaže:

Ja sam Silni (el-Džebbar), Ja sam Uzvišeni (el-Mutekebbir). Ja sam Onaj koji je stvorio dunjaluk a on nije bio ništa, i ja sam onaj koji ga je vratio (u stanje ništavila). Gdje su kraljevi, gdje su slinici?!”

Štaviše, davanje pridjeva “džebbar” stvorenju, ima negativno značenje. Tako hazreti pejgamber Muhammed, alejhisselam, kaže:

Prepirali su se jednom Džennet i Vatra, pa Vatra reče: “Rezervirana sam za ohole (mutekebbirūn) i za silnike (mutedžebbirūn).” A Džennet reče: “A, šta je to, u mene će ući samo oni slabi i oni koje su ljudi omalovažavali.”

Uzvišeni Allah reče Džennetu:

“Ti si Moja milost (rahmet), s tobom ću se smilovati kome hoću od Mojih robova.”

A reče Vatri:

“Dočim si ti Moja kazna, s tobom ću kažnjavati koga hoću od Mojih robova.”

Njih oboje imaju svoju mjeru. Vatra se neće napuniti dok On ne stavi Svoju Nogu u nju, na šta će vatra reći: “Dosta dosta.” Tada će se napuniti, a njeni stanovnici stisnut će se. A uzvišeni i veličanstveni Allah neće nikome od robova Svojih učiniti nepravdu.

A Džennet, uzvišeni i veličanstveni Allah stvorio je stvorenja za njega.

(hadis, govor hazreti Muhammeda, alejhisselam, prenosi hazreti Ebu Hurejre, a bilježi Buharija)

U Kur’anu se kaže:

Oni koji o Allahovim znamenjima raspravljaju, iako im nikakav dokaz nije došao, u srcima njihovim je samo oholost (kibr) koja ih neće dovesti do cilja željenog, zato moli od Allaha zaštitu, jer On, uistinu, sve čuje i sve vidi.

(Mu’min, 56.)

U jednom drugom hadisu, hazreti Pejgamber, alejhisselam, upozorava na opasnost od oholosti pa kaže da je hazreti Nuh (Noa), alejhisselam, ostavio slijedeću oporuku svome sinu:

Sinčiću moj, oporučujem ti dvoje. Oporučujem ti riječi “Lā ilāhe illallāh” (nema drugoga božanstva osim Allaha). Ako bi se ove riječi stavile na jedan tas vage, a nebesa i Zemlja na drugi tas, ove riječi bi prevagnule. A ako bi nebesa i Zemlja bili halka (krug), ove riječi bi ih prekinule sve tako da postanu iskreni prema Allahu. I oporučujem ti riječi “Subhānallāhi ve bi hamdihi” (slavljen je Allah, hvala Njemu), one predstavljaju robovanje stvorenja, i s njima se  njihova opskrba prekida. A zabranjujem ti dvoje, pridruživanje nekoga ili nečega Allahu (širk) i oholost (kibr), to dvoje su koprena pred Gospodarom.

(hadis, govor hazreti Muhammeda, alejhisselam, prenosi hazreti Ibn Omer, a bilježi el-Buzzar)

Uzvišeni Allah uzvišen je od toga da mu bilo šta ili bilo ko treba, sve što čini, čini zato što to sâm hoće, ništa ga ne može inspirirati niti primorati da radi. Stoga je on “el-Mutekebbir”.

S druge strane, stvorenje mora biti zahvalno Stvoritelju i radi dara postojanja ali i radi stalne brige Stvoritelja za njim. Zato čovjek ne može biti “uzvišen”, već treba biti skroman, blag i zahvalan. Ne negirati Božije darove, a i ne potcjenjivati druge ljude. U jednome hadisu hazreti Muhammed, alejhisselam, veli:

Neće u Džennet ući kome u srcu bude makar zrno oholosti (kibr).

Jedan čovjek na to reče: “Čovjek voli da mu odjeća bude lijepa, i da mu cipele budu lijepe.” Tada hazreti Pejgamber, alejhisselam, reče:

Uistinu je Allah lijep (džemīl), voli lijepo (džemāl). Oholost je biti objestan prema Hakku, i potcjenjivati ljude.

(hadis prenosi hazreti Abdullah ibn Mesud, a bilježi Muslim)

Opet, u jednom drugom hadisu, hazreti Muhammed, alejhisselam, kaže:

Oholi će na Sudnjemu danu biti sakupljeni poput zrnca u likovima ljudi. Prekrit će ih sa svih strana sramota, pa će biti odvedeni u zatvor džehennemski koji se zove “Būles”. Natkriljivat će ih vatra svih vatri, a bit će napojeni gnojem i krvlju drugih džehennemlija, smrtonosnim otrovom.

(hadis prenosi hazreti Abdullah ibn Amr ibn el -Ās ibn Vail, a bilježi Tirmizi)

Čovjek u svemu treba biti blag i ponizan. Prema uzvišenome Allahu, prema svojim roditeljima, prema svojim sestrama i braći, prema svome bračnome drugu, prema svojoj djeci, rodbini, komšiluku, džematlijama, i svim drugim.

Postupajući s drugima ponizno i kroz skromnost, čovjek može očekivati da se na isti način i uzvišeni Gospodar ophodi prema njemu. Jer svi ljudi su braća i sestre, svima su roditelji hazreti Hava (Eva) i hazreti Adem (Adam), alejhisselam, a hazreti Adem-pejgamber stvoren je od Zemlje. Tako čovjek treba i da se ponaša: da starije tretira kao vlastite roditelje, potpuno ih poštujući, ne govoreći im ni “Uh!” (17:23), da svoje vršnjake i mlađe od sebe doživljava kao vlastitu braću i sestre, da, kao što kaže hazreti Mevlana, bude poput Zemlje – da trpi svaki ezijet (uznemiravanje) a da svima daje samo najljepše i najkorisnije, te da mu je uvijek njegov Gospodar na pameti, Onaj koji je njega i sve što postoji stvorio.

Hazreti Muhammed, alejhisselam, poručuje:

Ko se ne smiluje, Allah se njemu neće smilovati.

(hadis prenosi hazreti Ibn Mesud, a bilježi Tirmizi)

Ljepota druženja i životarenja upravo se ogleda kroz broj milostivih ljudi u našoj sredini. Što ih je više sigurniji smo, ljepše se osjećamo i bîvamo inspirirani na činjenje dobrih djela.

A svaki naš trud, svako naše dobro djelo, makar ga mi i činimo, ustvari je dar uzvišenoga Allaha, kojega smo dobili samo iz Božije milosti. Naše je da se trudimo, ali treba znati, da svako naše dobro djelo opet ovisi o Onome ko je Uzvišen nad svim, a ponizan u Svome davanju prema svakome ko Mu srce svoje otvori. Hazreti Muhammed, alejhisselam, jasno poručuje:

Nikoga neće njegovo djelo uvesti u Džennet.

Na to je neko od ashaba, radijallahu anhum, upitao: “Zar ni tebe, Allahov Poslaniče?” Hazreti Muhammed, alejhisselam, odgovori:

Ni mene, izuzev ako me Allah prekrije Svojom milošću.

(hadis prenosi hazreti Ebu Hurejre, a bilježi Muslim)

U kojoj mjeri čovjek shvati svoju sičušnost, u toj će ga mjeri uzvišeni Allah podići na više deredže. Hazreti Pejgamber, alejhisselam, na Oprosnome hadžu proučio je ovu dovu, kao vrhunac svoje spoznaje:

اللَّهُمَّ إِنَّكَ تَسْمَعُ كَلاَمِي وَتَرَى مَكَانِي وَتَعْلَمُ سِرِّي وَعَلاَنِيَتِي، وَلاَ يَخْفَى عَلَيْكَ شَيْءٌ مِنْ أِمْرِي، أَنَا الْبَائِسُ الفَقِيُر الْمُسْتَغِيثُ الْمُسْتَجِيرُ الْوَجِلُ الْمُشْفِقُ الْمُقِرُّ الْمُعْتَرِفُ بِذَنْبِهِ، أَسْأَلُكَ مَسْأَلَةَ الْمِسْكِينِ وَأَبْتَهِلُ إِلَيْكَ ابْتِهَالَ الذَّلِيلِ، وَأَدْعُوكَ دُعَاءَ الْخَائِفِ الضَّرِيرِ، مَنْ خَضَعَتْ لَكَ رَقَبَتُهُ وَفَاضَتْ لَكَ عَبْرَتُهُ، وَذَلَّ لَكَ جَسَدُهُ، وَرَغَمَ لَكَ أَنْفُهُ، اللَّهُمَّ لاَ تَجْعَلْنِي بِدُعَائِكَ رَبِّ شَقِيًّا وَكُنْ بِي رَءُوفًا رَحِيمًا، يَا خَيْرَ الْمَسْئُولِينَ وَ يَا خَيْرَ الْمُعْطِين.

(Allāhumme, inneke tesme‘u kelāmī ve terā mekānī ve ta‘lemu sirrī ve ‘alānijetī, ve la jahfā ‘alejke šej’un min emrī, enel bā’isul fekīrul mustegīsul mustedžīrul vedžilul mušfikul mukirrul mu‘terifu bi zenbihi, es’eluke mes’eletel miskīn ve ebtehilu ilejke’btihālez-zelīl, ve ed‘ūke du‘āel hā’ifid-darīr, men hada‘at leke rekabetuhu ve fādat leke ‘ibretuhu ve zelle leke džeseduhu ve regame leke enfuhu, Allāhumme lā tedž‘alnī bi du‘ā’ike Rabbi šekijjen ve kun bī re’ūfen rahīmen, jā Hajrel mes’ūlīn ve jā Hajrel mu‘tīn)

Allahu moj, Ti čuješ moj govor, i vidiš moje mjesto, i znaš moju tajnu i ono što javno iznosim. Ništa ti moje skriveno nije. Ja sam bijednik, siromah, pomoći potreban, za pomoć molim, uplašen, neznatan, potvrđujem i priznajem svoje grijehe. Molim Te kao skroman siromah što moli, skrušeno Te molim kao krotki što čine. Molim Te dovom uplašenoga, slabašnoga, onoga čiji je vrat Tebi pokoren, čija se suza zbog Tebe slijeva, čije je tijelo prema Tebi ponizno, onog ko Ti je ponizan. Allahu moj, nemoj da s ovom dovom mojom, o Gospodaru moj, tužan budem, i budi prema meni blag i samilostan. O Ti koji najljepše odgovaraš, i o Ti, koji najljepše daješ!

 (hadis prenosi hazreti Ibn Abbas, a bilježi Taberani)

Vezanje za ovo Lijepo Božije Ime (te‘alluk), dešava se kroz čovjekovu svijest i želju da “uzvišenost” postane stvarnost za čovjeka, a samo metafora za Uzvišenoga Allaha.

Spoznaja ovoga Božijega Imena (tehakkuk) ogleda se u tome da čovjek spozna da se Božija uzvišenost ne odražava u punini Njegove svemoći kojom radi šta god hoće, već u spuštanju Njegovih najtananijih prefinjenosti na naša srca. Pa tako vidimo da se uzvišeni Allah “raduje” kada se rob Njegov pokaje. Tek tada čovjek shvati da o Božijoj uzvišenosti najbolje govore ajeti: On radi šta je Njemu volja (85:16), i Niko nije kao On! (42:11)

Kićenje odrazima svojstava ovoga Lijepoga Božijega Imena (tehalluk) ogleda se ne u tome da čovjek postane kiburli (ohol), već da postane ponosan na svoje srce nakon što iz njega isprazni sve osim Njegovoga Imena. Jer koje srce čezne za nečim što mu se ne čini za njega najbolje, najuzvišenije?!

Kada čovjek izbaci iz svoga srce sve osim Božijega Imena, tada dostigne istinsku ljubav, u potpunosti se preda uzvišenome Gospodaru. Takvo stanje ne poznaje početno povećanje i smanjenje ljubavi, ljubav je u takvome srcu uvijek ista; jednostavno – s obzirom da je On u srcu, i voljenje samo jeste.

Imam Kušejri prenosi da su hazreti Jahja ibn Muza upitali, šta je to voljenje (mehabba). Hazreti Ibn Muaz odgovori:

“Voljenje je ono što se ne povećava uslijed dobrote, niti se smanjuje uslijed grubosti.”

Istinski arif “oholi se” i nad dunjalukom i nad ahiretom, oholi se nad svim stvorenjima, ali ne u smislu da se smatra boljim od njih; ne, već on zna da ništa osim uzvišenoga Gospodara nije vrijedno njegove pažnje i truda. Svoj život na Ovome svijetu on dijeli na tri dijela, kako smo već govorili: na dio koji uzima jer bez njega ne može opstati, ali to uzima isključivo u količini dovoljnoj da preživi i da se posveti dragome Bogu, kao što su hrana i piće; dio koji mu je samo određeno vrijeme potreban, a kasnije ga se kutariše, kao što je određeni dio nauke ili posao; te dio koji mu je apsolutno nepotreban, a čine ga sve ovodunjalučke zabave.

Rahmetli hadži šejh Fejzulah efendija Hadžibajrić kaže:

“Ko bude ovo Ime učio sa lijepim nijetom (namjerom), Allah će mu dati autoritet koji će zračiti iz njega.”

Rahmetli doktor Abdul Halim Mahmud još dodaje:

“Kažu, da ovo ime posjeduje tajnu vezivanja, spajanja, pa ko ovo Ime prouči deset puta na osobu koja bestidno govori, a s namjerom da joj se usta svežu, da prestane govoriti, ako Bog da svezat će se. A Allah dragi najbolje zna.”