12. Božije ime “el-Halik” (الخالق) – Stvoritelj

Napomena: 
Priredio S.B.

Božije ime “el-Halik”

Kaže rahmetli hadži šejh Fejzulah efendija Hadžibajrić:

“On je živ, to je Onaj koji sve može, sve stvari raspoređuje na svoje mjesto. Stvorenja daje bez asla (temelja), ta stvorenja nisu imala svog početka, pa ih je On ni iz čega stvorio.”

Lijepo Božije ime “el-Halik”, Stvoritelj, označava Onoga koji stvara stvoreno, Koji onome što ne postoji, što nema nikakavu egzistenciju, daje život, daje postojanje. Stoga se ovim imenom može nazvati isključivo uzvišeni Allah.

Ipak, arapski pjesnici znaju u poeziji i čovjeku pridodavati atribut “stvoritelj” (hālik). Neki ne odbijaju ovakvu mogućnost, budući da se u Kur’anu kaže:

pa neka je uzvišen Allah, najljepši stvoritelj (ahsenul hālikīn)!

(Mu’minūn, 14.)

Također, kada uzvišeni Allah govori o hazreti Isau (Isusu), alejhisselam, kaže:

Kad Allah rekne: “O Isa, sine Merjemin, sjeti se blagodati Moje prema tebi i majci tvojoj: kada sam te Džibrilom pomogao pa si s ljudima, u bešici i kao zreo muž, razgovarao; i kad sam te pismenosti i mudrosti, i Tevratu i Indžilu naučio: i kada si, voljom Mojom, od blata nešto poput ptice stvorio (tahluku) i u nju dahnuo i kada je ona, voljom Mojom, postala ptica;...”

(Mā’ida, 110.)

No, u ovim slučajevima više se želi naglasiti osnovna razlika. Ako čovjek nešto napravi, onda to ima svoj određeni rok trajanja (takdīr), mjerno vrijeme kada je nastalo kao i mjerno vrijeme kada će nestati, ma koliko dugo taj proizvod bude postojan.

S druge strane, uzvišeni Allah sve doslovno stvara, proizvodi (ihtirā‘) ali u smislu nečega za šta se nije moglo doći razmišljanjem, nečega što se nije moglo nikakao zamisliti budući da to nešto nije imalo apsolutno nikakvu egzistenciju, niti realnu (hakīkī) niti zamišljenu (zihnī).

Uzvišeni Gospodar stvoritelj je sâmih pojedinčanih bîtaka (Muhteri‘ul a‘jān), dočim je čovjek proizvoditelj, onaj koji može napraviti, stvari koje već imaju svoju egzistenciju, svoje postojanje, makar samo u svijetu ideja, u mašti. Stoga je i rahmetli Besim efendija Korkut u navedenome kur’anskome citatu iz sure Mā’ida preveo kao: i kada si, voljom Mojom, od blata nešto poput ptice napravio.

U suri Ālu ‘Imrān uzvišeni Allah navodi hazreti Isaove, alejhisselam, riječi:

“Donosim vam dokaz (ājet) od Gospodara vašeg: napravit ću vam od ilovače nešto poput ptice i puhnut ću u nju, i bit će, voljom Allahovom, prava ptica.”

(Ālu ‘Imrān, 49.)

Dakle, riječ je o Božijim darovima kojima je darivao Svoje poslanike, alejhimusselam, kao dokaz da su odista Njegovi poslanici, kako bi im ljudi povjerovali. Ti Božiji ajeti davani poslanicima, alejhimusselam, kao dokaz nazivaju se mudžize, nadnaravne sposobnosti.

Uzvišeni Allah jasno naglašava u Kur’anu da je stvaranje samo od Njega, a da stvorenja mogu samo nešto napraviti, s Božijom pomoći iz svijeta ideja prenijeti u svijet stvarnosti, te da to napravljeno ima svoje vrijeme do kada će postojati. Dragi Gospodar kaže:

U stvaranju nebesa i Zemlje i u izmjeni noći i dana su, zaista, znamenja za razumom obdarene.

(Ālu ‘Imrān, 190.)

A doći ćete Nam pojedinačno, onakvi kakve smo vas prvi put stvorili, napustivši dobra koja smo vam bili darovali.

(En‘ām, 94.)

Postoji li, osim Allaha, ikakav drugi stvoritelj koji vas sa neba i iz Zemlje opskrbljuje?

(Fātir, 3.)

Uzvišeni Allah je i Tvorac koji zgotovljuje, konstruira i obrađuje (es-Sāni‘), Onaj koji izravno stvara, Začetnik, jedinstven i neuporediv (el-Bedī ‘); jedini istinski Stvoritelj (el-Halik) koji stvara (ha-le-ka) stvorenja (el-mahlūkāt):

To je Allahovo djelo (halkullāh); a pokažite Mi šta su drugi, mimo Njega stvorili (mā zā halekallezīne min dūnih)? Ništa! Mnogobošci su u pravoj zabludi.

(Lukmān, 11.)

Nema drugoga stvoritelja do Allaha, Uzvišenoga. Koliko god veličanstven neki čovjekov izum, otkriće, bio, nije riječ o stvaranju već samo korištenju nečega što je uzvišeni Allah već stvorio. Kako nisu isto istina (hakk) i laž (bātil), tako nije isto ni reći da je nečiji proizvod ravan stvaranju koje čini uzvišeni Allah:

Vi se, mimo Allaha, kumirima klanjate i laži smišljate (tahlukūne ifken).

(‘Ankebūt, 17.)

Naravno, kada se neko potrudi, kada uloži sav svoj život, sve svoje vrijeme, u pronalasku nečega čime će zadužiti druge ljude, čime će ljudima olakšati život na ovome svijetu, treba mu odati priznanje. Ali to nikako ne znači da je ta osoba nešto doslovno stvorila, učinila nešto s čime se može usporediti s uzvišenim Gospodarom. Treba biti pribrana i priznati da jeste učinila veliku stvar, nešto je osmislila, izumila, ali da je to već mnogo prije stvorio uzvišeni Allah. Reći ljudima da stvorenje može stvarati kao i Stvoritelj, a sâmo nije postojalo već ga je Stvoritelj uveo u život, znači izvrtati istinu, namjestiti laž:

ovo nije ništa drugo već namještena laž (ihtilāk).

(Sād, 7.)

Nažalost, ljudi čine to što čine, pa vjeruju u izmišljotine i laži, i pored jasnih dokaza miloga Gospodara. I tako se to krivo vjerovanje, laž, obmana, prenosi sa generacije na generaciju. Tako je i hazreti Hud (Eber), alejhisselam, opominjao svoj narod Ād, koji nije želio odustati od krive, izmišljene, vjere svojih predaka. Nakon silnih opomena i uvjeravanja, narod Āda mu reče:

“Nama je svejedno savjetovao ti ili ne bio savjetnik, ovako su i narodi davnašnji vjerovali (hulukul evvelīn), i mi nećemo biti mučeni.”

(Šu‘arā’, 137.)

U svojoj poznatoj risali (poslanici) “Kitābul kešf ‘anil emr fī tefsīr āhari sūretil Hašr” (koju je na naš jezik preveo rahmetli doktor Džemal Ćehajić pod nazivom “Objašnjenje imperativa stvaranja u kur’anskom poglavlju Al-Hašr”), hazreti šejh Abdulah Bošnjak, stvaranje koje uzvišeni Allah uradio, tumači kroz posljednji ajet kur’anske sure Hašr, odnosno kroz redoslijed Božijih Imena koja se u tome ajetu navode:

On je Allah, Stvoritelj (el-Hālik), Onaj koji iz ničega stvara (el-Bāri’), Onaj koji svemu daje oblik (el-Musavvir).

(Hašr, 24.)

Prvo se spominje stvaranje (el-halk), odnosno dvije vrste stvaranja. Kako kaže hazreti šejh Abdulah Bošnjak, postoji stvaranje predodređivanja (halkut-takdīr), šta će biti, kako i kada, te stvaranje egzistencije (halkul īdžād), odnosno konkretno davanje egzistencije, bitka, života, pojedinačnim bîtcima (tebi, meni, Zemlji, svemu što postoji).

Nakon toga spominje se stvaranje iz ničega (el-ber’), uvođenje stvorenih egzistencija u opću egzistenciju, izvođenje u postojanje; stvaranje “produkata praelemenata (muvelledātul erkān)”.

Konačno, spominje se davanje oblika svemu (et-tasvīr), davanje konačnih formi, izgleda svemu što postoji, i svemu što vidimo.

U jednome hadisu hazreti Pejgamber, alejhisselam, kaže:

Allah je stvorio zemlju u subotu. Stvorio je brda u nedjelju. Stvorio je drveće u ponedjeljak. Stvorio je neprijatnosti u utorak. Stvorio je svjetlo u srijedu. U četvrtak je rasijao svakojaka živa bića. A Adema je stvorio nakon ikindije u petak, u posljednjemu sahatu petka, između ikindije pa do noći.

(hadis, govor hazreti Muhammeda, alejhisselam, prenosi hazreti Ebu Hurejre, a bilježi Muslim)

Petak (jevmul džumu‘a) velik je dan, mada su kod uzvišenoga Allaha svi dani veliki i puni blagodati. U hadisu koji prenosi također hazreti Ebu Hurejre, a bilježi el-Muttekā el-Hindī, hazreti Muhammed-pejgamber, alejhisselam, rekao je:

Uistinu na dan džume (u petak) ima jedan sahat, u tome pravome času ko god od vas nešto zataži, bit će mu to dato.

U jednoj predaji koju prenosi Abdullah ibn Selam kaže se:

“Allah je stvorio Zemlju u dva dana i odredio joj živinu dva dana, u utorak i u srijedu. Stvorio je nebesa u četvrtak i petak, a u posljednjim sahatima petka stvorio je Adema od žurbe (‘adžel). U tome vremenu desit će se i Kijametski dan (Smak svijeta). Baš sva živa bića boje se petka, izuzev čovjeka i đavla.”

Pored svega stvaranja, stvaranja čije granice čovjek ne može ni zamisliti, Uzvišeni je posebno odlikovao čovjeka, posebnom vrstom stvaranja:

“O Iblisu!” – rekao je On – “šta te navelo da se ne pokloniš onome koga sam Svojim Rukama stvorio? Jesi li se uzoholio ili misliš da si uzvišen?”

(Sād, 75.)

Zahvaljujući uzvišenome Gospodaru na svim Njegovim darovima, pa eto tako i na daru odikovanja nad svim stvorenjima posebnim vidom stvaranja, hazreti Pejgmaber, alejhisselam, učio bi ovu dovu:

سَجَدَ وَجْهِى لِلَّذِى خَلَقَهُ وَ شَقَّ سَمْعَهُ وَ بَصَرَهُ بِحَوْلِهِ وَ قُوَّتِهِ، فَتَبَارَكَ اللهُ أَحْسَنُ الْخَالِقِين.

(Sedžede vedžhī lilezī halekahu ve šekka sem‘ahu ve besarehu bi havlihi ve kuvvetihi, fe tebārekallāhu Ahsenul hālikīn)

Lice moje sedždu čin Onome koji ga je stvorio, i koji mu je dao da čuje i vidi Njegovim preinačivanjem i snagom, pa neka je slavljen Allah, Najljepši stvoritelj.

(hadis, govor hazreti Muhammeda, alejhisselam, bilježe Buharija, Muslim, Tirmizi i Nesai)

Uzvišenome Allahu stvoreno ne treba, svima nam je podario život isključivo iz Svoje dobrote i milosti. Niko Ga na to nije mogao niti natjerati, niti nagovoriti, jer je samo On bio a ničega drugoga ne bijaše. Već smo nekoliko puta istakli da samo On jeste a sve drugo jeste isključivo po Njemu, i nikako drugačije. Stoga čovjek treba od sebe odbaciti sve ružne osobine: zavist, pohlepu, mržnju, oholost, grubost; cilj ovoga života nije da neko nekome pokaže da je u pravu, da je bolji od nekoga. S obzirom da je sve stvorio uzvišeni Allah, sve treba i posvetiti svoje živote Njemu zahvaljujući i Njega slaveći. Svakako, svako traga za svojim doživljajem uzvišenoga Boga, kroz osnovne odredbe Šerijata, ali treba znati da je svrha svačijega života robovanje uzvišenome Allahu:

Džinove i ljude sam stvorio samo zato da Mi robuju.

(Zārijāt, 56.)

Osoba koja svoje srce otvori manifestiranju Božijega imena “Stvoritelj”, u sebi će prepoznati tragove Njegovoga stvaranja, sebe će potpuno spoznati, i kroz tragove Božijega stvaranja koje spozna u sebi, spoznat će, makar i djelimično, svoga Gospodara.

Vezanje za ovo Božije Ime (te‘alluk) dešava se kroz čovjekovu spoznaju svoje ovisnosti o Božijoj pomoći i Božijemu daru uvođenja u egzistenciju. Koliko se god čovjek osjećao sâm, teba shvatiti, treba sebi predočiti, da ga se uzvišeni Allah “sjetio”, da mu je podario dar bivanja, te da prati i motri svaki njegov pokret, da čeka da čovjek učini korak prema Njemu.

Spoznaja ovoga Božijega Imena (tehakkuk) dešava se kada čovjek spozna da je uzvišeni Allah prvo odredio stvari – šta su one, kakve su, kada će nastati, kada će se pojaviti, kako će živjeti, kada će ih nestati, kada će biti proživljene, kakav će im biti kraj; a potom je biti (‘ajn) svake stvari podario život, egzistenciju (vudžūd).

Kićenje odrazima svojstva ovoga Božijega Imena (tehalluk) dešava se na taj način da osoba odraze Božijega stvaranja u sebi počinje izražavati iz sebe, da prepozna ustroj (takdīr) svake stvari, da im od sebe, u jednom posebnome u odnosu na nju ovisnome načinu, podari egzistenciju u smislu razumijevanja, tretiranja i ponašanja prema svakoj od njih. U ovome smislu treba shvatiti i Riječi uzvišenoga Allaha: Ko čini dobro, sebi čini, a ko radi zlo, na svoju štetu radi. – A Gospodar tvoj nije nepravedan prema robovima Svojim. (41:46)

Istinski arif (spoznavatelj) ovoga Božijega Imena, sjeća se stalno da je i on i svaki drugi čovjek stvren od zametka, da je bio samo jedna beznačajna grudvica mesa. Pa kada pogleda u drugoga čovjeka, ne veže se za njegovu ljepotu, stas, govor, bogatstvo ili ugled, već se veže za njegovo nepostojanje, činjenicu da je bio beba koja je u veš nuždu vršila, da će, ako dočeka, biti starac bez moći pamćenja ili brzoga hodanja. Pa sve što je vrijedno na tome čovjeku jeste stepen nejgove iskrenosti i obožavanje uzvišenoga Gospodara.

Hazreti imam Kušejri prenosi da je neko ispričao slijedeće kazivanje:

Bio sam sa hazreti Šiblijem jednom, i, tako hodajući, on otvori jednu prelijepu maramicu. Nakon izvjesnoga vremena, hazreti Šibi prođe pored lešine jednoga psa, pa mi reče:

“Umotaj ovoga psa u ovu maramicu, pa ga zakopaj.”

Stavio sam psa u tu maramicu i ponijeo ga sa sobom. Na jednome mjestu sam ga zakopao, a maramicu uzeh i oprah, pa se onda vratih do hazreti Šiblija. Tada mi reče:

“Jesi li uradio onako kako ti rekoh?”

“Ne”, odgovorih.

Hazreti Šibli mi ništa ne reče, no, ja njega upitah:

“Šta je bio razlog pa si mi rekao da onako postupim?”

Tada mi odgovori:

“Kada smo prošli pored one lešine, zgrozih se i ogadi mi se. No, tada bijah dozvan od svoga sirra (srčane tajne): ‘Zar ga nismo Mi stvorili?’ Stoga ti naredih da postupiš onako, kao kefaret (otkup) za ružne misli koje mi dođoše kada ugledah lešinu.”

Također imam Kušejri bilježi jednu predaju koja se veže za hazreti pejgambera Muhammeda, alejhisselam, ali koju nismo uspjeli pronaći u hadiskim djelima, pa je prenosimo kao hićaju, priču:

“Allah se smilovao mome bratu Nuhu (Noi), tako se zvao. No, toliko je plakao zbog jednoga svog grijeha da mu je uzvišeni Allah objavio:

‘Nuhu, koliko samo plačeš (tenūh).’ Pa je tako nazvan Nuhom.”

Neko od prisutnih upita:

“Allahov Poslaniče, a kakav mu je bio grijeh?”

Hazreti Muhammed, alejhisselam, odgovori:

“Prošao je jednom pored psa, pa je rekao sebi: ‘Kako li je samo ružan!’ Tada mu je uzvišeni Allah objavio:

‘Zar je stvaranje tebe ljepše od stvaranja njega?!’ ”

Rahmetli hadži šejh Fejzulah efendija Hadžibajrić kaže:

“Ovim Imenom ko Ga bude spominjao po noći, srce i lice će mu dobiti nur. (Neodređeni broj puta.)”

Rahmetli doktor Abdul Halim Mahmud još veli:

“Ko je izgubio kakav imetak (kakvu vrijednost), ili kome se izgubilo dijete, pa ovo Ime prouči pet hiljada puta, doći će mu natrag ‘milom ili silom’. Isto se odnosi i na svakoga ko nestane, kada se vrijeme nestanka plaho oduži. A Allah dragi najbolje zna.”