21. Božija imena “el-Kābid” (ألْقَابِض) – Koji Steže i 22. “el-Bāsit” (ألْبَاسِط) - Koji pruža

Napomena: 
Priredio S.B.

Božije ime “el-Kābid”Rahmetli hadži šejh Fejzulah efendija Hadžibajrić kaže:

“Razmisli o Kabidu i poveži se sa Basitom. Allah, dž.š., po Svojoj volji upravlja i daje. Nečija je nafaka stegnuta, a nečija pružena, a i ima i razloga što je tako. Neka srca steže gafletom (nemarom), a nekoga nadari pameti. Steže duše mrtvim ali ih odmah tamo i pruža.”

U časnome Kur’anu se kaže:

Ko je taj koji će Allahu drage volje zajam dati, pa da mu ga On mnogostruko vrati? – A Allah steže (jakbid) i pruža(jebsutu), i Njemu ćete se povratiti.

(Kur’an, sura el-Bekara, ajet 245.)

Božije ime “el-Bāsit”Uzvišeni Allah steže duše Svojom snagom, dariva čovjeku smrt, ruhove steže Svojom pravdom, a nafake Svojom mudrošću.

S obzirom da je uzvišeni Allah sve stvorio, On svime i vlada, svime upravlja, sve određuje. Vrijeme i način smrti, On određuje, otvorenost osobe duhovnome, višem, svijetu, On određuje, dobivanje nafake, malu nafaku, knap ili prekomjernu, On određuje. Lijepa Božija Imena govore nam o uzvišenome Allahu na najpouzdaniji način. Uče nas kako da živimo, kako da se ponašamo u svijetu, čemu prioritet da dajemo, na koga da se oslanjamo, koga za potrebe da molimo. Uče nas ko nam je gospodar, ko je zajednički gospodar svih stvorenja, kako Ga dozivati, kako o Njemu maštati, šta o Njemu govoriti, kako jedni druge na Njega upućivati, kako se osobinama koje On voli kititi.

Kaže se da uzvišeni Allah steže, uzima, sadaku od bogataša, tu sadaku steže kabulom (prihvaćanjem), a potom ju pruža, rasprostire, siromasima i onima kojima je potrebna. Uzvišeni Gospodar steže stanje siromaha kako bi ih kušao da vidi hoće li biti strpljivi, a On sve to već unaprijed zna, a pruža, razrahati, živote bogataša, da vidi hoće li Mu zahvalni biti. Stegnute nafake, siromasi Ga mole za povećanje nafake i očekuju je, a prekomjerne nafake, bogati vjernici mole Ga da onaj dio imetka koji nije njihov, koji im je pozajmljen, koji im je povjeren da ga daju onome komu pripada – siromasima, nevoljnicima i svemu na Allahovom putu, pa višak nafake daju. Tako se u društvu postiže harmonija, tako nas Lijepa Božija Imena uče kakav bi to svijet Stvoritelj volio da uredimo, na kakvom svijetu da živimo i kako da se jedni prema drugima, i prema svijetu, ophodimo.

Sve što vidimo, sve što čujemo, sve ima svoje dublje značenje, svoju vezu sa svetošću. Lijepe stvari predstavljaju svjetlice pomoću kojih za tren vidimo Božije manifestiranje pod imenom Lijepi “el-Džemīl” i Sveti “el-Kuddūs”. Ružne, pak, stvari, također nas upućuju na uzvišenog Allaha, ali na Njegovu apsolutnu moć i čovjekovu slabost i bolest zbog kojih poseže za ružnim stvarima čiji je stvoritelj, kao i svega, dragi Allah, ali koje su stvorene kao kušnja, da bi se na Sudnjem danu ljudima kao dokaz predočila podarena im slobodna volja – da prihvate, slijede i preporučuju dobro, ili da se okrenu zlu, zaborave na dragoga Allaha, a tako i da na Ovome svijetu u drugom čovjeku, drugoj pojavi, prirodi i kosmosu ne vide trag Božijeg stvoriteljnog čina, Njegove ljepote i svetosti.

Dragi Allah stegne srca, svaki put kada se usprotive, suprotstave, dobru, a pruži ih, uzrahati, svaki put kada prihvate Njegov zakon i put.

Na upit jednog hazreti ashaba, šta je to dobro a šta grijeh, hazreti Pejgamber, alejhisselam, odgovorio je:

Dobro (el-Birr) je lijep odgoj (Husnul huluk), a grijeh (el-Ism) je ono što te pecka u grudima, i što ne bi volio da ljudi saznaju.

(hadis, govor hazreti Pejgambera, alejhisselam, bilježi imami Muslim, prenoseći ga od hazreti Nuvāsa ibn Sem‘āna)

Sve u životu, sav životni sklad, ravnoteža, ogleda se u djelovanju ova dva Božija Lijepa Imena: steže jednim, pruža drugima, da bi jedni bili upućeni u životu na druge. Steže jedne hâlove, pruža druge, kako bi čovjek uvijek živio između nade i straha, između nade (er-Redžā) u Allahovu milost i pomoć, i straha (el-Havf) od Allahove kazne.

Kada se rob uzda u svoja djela, srce mu se stegne, a kada osjeti Božiju blagodat, srca mu se pruže.

Uzvišeni Allah daje stezanje (el-Kabd) i pružanje (el-Best) u paru, pa kada se manifestira jedno, manifestira se i drugo. U časnom Kur’anu se veli:

Zar ne vidiš kako Gospodar tvoj sjenu rasprostire – a da hoće, ostavio bi je da miruje -, i kako smo uredili da na nju Sunce utiče, a poslije je malo po malo Sebi privlačimo. On vam je noć učinio pokrivkom, san vam je učinio počinkom, a dan da se krećete.

(Kur’an, sura el-Furkān, ajet 45.-47.)

Uzvišeni Allah izveo nas je iz mirovanja u kičmama naših predaka, Svojom veličanstvenošću i silinom ponovno će nas u mirovanje vratiti, i pred Sobom nas, potom, okupiti.

Naša bića egzistiraju između onoga što jesmo i onoga što nismo, između “idealnih ja” i “niskih ja”. Srž čovjek je njegova duša, sakrivena u tijelu, a ona se najbolje osjeća kada je u ibadetu uzvišenom Allahu, kada se, snagom svoga čišćenja, počinje sjećati dana kada je stvorena i Predbivstvujućeg zavjeta (el-Mîsâk) kada je svaka duša, svakog od nas, posvjedočila da nam je uzvišeni Allah gospodar.

Neki se toga sjete na javi, a nekima to bude pokazano, ili budu tom prisjećanju približeni, dok spavaju, dok su na počinku.

Stanja stegnutosti (kabd) i pruženosti (bast), kušnja su za nas. Šejh Bajrak Tosun skreće pažnju da o stanjima kabda i basta treba baš tako razmišljati, kao o kušnjama. Kada nam je srce stegnuto, to je prilika da se strpimo, da se dodatno molimo uzvišenom Gospodaru da nam olakša i da nam pomogne da shvatimo to što nam se desilo.

S druge strane, kada nam je srce u rahatu, treba se opet uzvišenoga Allaha sjećati, na tome stanju Mu zahvaljivati i  nastojati potražiti i pomoći onima ojima su u tom trenutku srca stegnuta.

Vezanje za Lijepo Božije Ime “el-Kâbid” (te‘alluk), ogleda se u čovjekovoj potrebi za uzvišenim Allahom, potrebi za lijepim vladanjem prema Njemu ali i prema stvorenjima a uslijed mnogobrojnih blagodati i darova kojima je čovjek obasut.

Istinska spoznaja Božijeg Lijepog Imena “el-Kâbid” (tehakkuk) ogleda se u shvatanju kur’anskog ajeta: Onima koji milostinju budu udjeljivali i onima koje je budu udjeljivale, i koji drage volje Allahu zaja budu davali – mnogostruko će se vratiti i njih čeka nagrada plemenita. (57:18) Uzvišeni Allah steže ono što čovjek ima, da bi mu nakon toga mnogostruko više vratio. U periodu između toga dvoga, nužno je lijepo vladanje.

Kićenje odrazima svojstva Božijeg Lijepog Imena “el-Kâbid” (tehalluk), ogleda se u tome da se čovjek ograniči, da mu bude dovoljno ono što dobiva od uzvišenoga Allaha, da ne traži i ne očekuje od drugih jer je samo Allah istinski, stvarni, vlasnik svega što postoji, što znamo i ne znamo.

Vezanje za Lijepo Božije Ime “el-Bâsit” (te‘alluk), ogleda se u čovjekovoj potrebi da uzvišeni Allah preko njega dijeli ljudima ono što im je potrebno, ono što ih veseli.

Istinska spoznaja Lijepog Božijeg Imena “el-Bâsit” (tehakkuk), ogleda se u tome da čovjek bude svjestan kako pružanje uvijek dolazi nakon stezanja, dočim stezanje (kabd) nekada biva nakon pružanja (best) a nekada bez njega.

Kićenje odrazima svojstava Lijepog Božijeg Imena “el-Bâsit” (tehalluk), ogleda se u tome da čovjek mudrost dijeli onim koji je trebaju i koji je razumiju. Ukoliko postupi drugačije, ili će poruku obezvrijediti ili će te ljude odvesti u propast.

Kao što smo već rekli, kabd i bast prouzročavaju vladanje stanjâ strahovanja (el-Havf) i nade (er-Redžā’) pred različitim manifestiranjima uzvišenoga Allaha. Pa kada čovjek osjeti strah pred uzvišenim Allahom, to je znak da je u hâlu kabda, a kada osjeti nadu pred uzvišenim Allahom, to je znak da je u hâlu basta.

Prenosi se da je neko putovao sa hazreti Havâssom. Kada su stigli do jednog stabla, priđe im iznenada lav. Čovjek se prepade te, zaboravljajući na hazreti Havâssa, pobježe na drvo. Hazreti Havvâs mirno leže na zemlju i zaspa, a i lav učini isto.

Druge noći, taj čovjek i hazreti Havvâs siđoše u neki grad i dođoše do džamije. Nakon namaza, legoše spavati a jedan komarac sleti na hazreti Havâssovo mubarek lice. Hazreti Hâvvas se prenu i, kada osjeti komarca, od straha poskoči. Čovjek se plaho začudi, pa mu reče:

“Jučer ti je došao lav, i nimalo se nisi prepao. A danas ti je došao komarac pa bi se prestrašio.”

Hazreti Havvâs mu odgovori:

“Jučer sam bio izvan sebe, a danas sam povraćen sebi. Stoga se prepah.”

Rahmetli hadži šejh Fejzulah efendija Hadžibajrić kaže:

“Ko ovo često uči (ova dva Božija Lijepa Imena), a pri tome ima neku tegobu, brzo će mu se razgaliti.”

Rahmetli doktor Abdul Halim Mahmud još kaže:

“Kada rob moli uzvišenog Allaha Njegovim Imenom ‘el-Kâbid’ protiv nekoga zla, ako Bog da uslišat će mu se. Ko četrdeset dana napiše svaki dan na po jedan od četrdeset zalogaja hljeba ovo Božije ime, pa svaki dan pojede po jedan zalogaj, neće osjetiti bol od gladi.

Jedno upozorenje. Kažu da nije dozvoljeno dozivati uzvišenoga Allaha samo imenom ‘el-Kâbid’ bez dozivanja i Imena ‘el-Bâsit’. Isto vrijedi, da se doziva samo u paru, Božija Imena ‘el-Muzill’ i ‘el-Mu‘izz’, ‘el-Mumît’ i ‘el-Muhjî’, ‘el-Mu’ehhir’ i ‘el-Mukaddim’, ‘el-Māni‘ ’ i ‘el-Mu‘tî’ te ‘ed-Dârr’ i ‘en-Nâfi‘ ’.

Kada rob moli uzvišenoga Allaha Njegovim Imenom ‘el-Bâsit’, dat će mu se rahatluk i u duhu, i u tijelu i u nafaci.

Kažu da ko prouči ovo Ime nakon duha-namaza deset puta, bit će rahat.

A ko prouči ovo Ime deset puta s podignutim rukama prema nebu (kao da uči dovu) a potom potare svoje lice, otvorit će mu se vrata bogatstva.

A Allah dragi, opet, najbolje zna.”