Rahmetli hadži šejh Fejzulah efendija Hadžibajrić kaže:
“Allah, dželle šanuhu, je učinio da šukjurini – šakjirini (zahvalni) zaista budu zahvalni. Svojim lijepim nimetima (blagodatima) dade šakirinima obilan dar. Din (vjeru), ahiret (drugi svijet) i dun'ja (ovaj svijet) da su prijatni i udobni.”
U Kur'anu časnome na jednom se mjestu spominje ovo Lijepo Božije Ime:
Safa i merva su Allahova časna mjesta, zato onaj koji Kabu hodočasti ili umru obavi ne čini nikakav prijestup ako krene na oko njih. A onaj koji drage volje učini kakvo dobro djelo – pa, Allah je doista Onaj koji je mnogo zahvalan (Šākir) i Onaj koji sve zna ('Alīm).
(el-Bekara, 158.)
Pored toga, na jednom je mjestu navedeno Allahovo, dželle šanuhu, svojstvo bîvanja zahvalnim. Tako se kaže:
Zašto bi vas Allah kažnjavao ako budete zahvaljivali i vjerovali? Allah je blagodaran (šākiren) i sveznajući ('alīmen).
(Kur'an, en-Nisā', 147.)
S druge strane, na mnogo mjesta uzvišeni Allah ljudima dariva kvalifikaciju bîvanja zahvalnim, nekada neke od njih izričito hvali, a nekada ljude napućuje da Mu budu zahvalni. Stoga, moglo bi se reći, uzvišeni Gospodar manifestiranjem Svojim Lijepim Imenom “eš-Šekur” smjera na čovjekovu narav, više ističe pohvalnost svojstva čovjekove zahvalnosti prema dragome Bogu negoli vlastito samoobjavljivanje pod tim vidom. Ovo je toliko izraženo da uzvišeni Allah skoro izjednačava iskreno zahvalnog čovjeka i vjernika, odnosno, kako kaže naš imam hazreti Maturidi, kao da su u Kur'anu časnome pojmovi “vjernik” (mu'min), s jedne strane, te “zahvalnik” (šekūr) i “strpljivi” (sabbār), s druge strane, sinonimi. Tako se naprimjer plemeniti ajet:
I Musāa smo poslali s dokazima Našim: “Izvedi narod svoj iz tmina na svjetlo i opomeni ga Allahovim danima!” To su, uistinu, dokazi za svakog onog ko je strpljiv (sabbār) i zahvalan (šekūr).
(Kur'an, Ibrāhīm, 5.)
Hazreti imam Maturidi strpljivost definira kao uzdržavanje od griješenja prema uzvišenome Allahu, uzdržavanje od svih Allahovih zabrana, dočim za zahvalnost veli da je želja, sklonost, ka pokoravanju uzvišenom Allahu (ragba fī tā'atih). Stoga navedeni ajet, ustvari, opisuje vjernika (mu'min), budući da vjernik čvrsto vjeruje u dragoga Boga i Njegovu jedinost te se trudi koliko mu je to moguće bježati od svih oblika neposlušnosti prema Gospodaru. Tako završetak citiranog ajeta: To su, uistinu, dokazi za svakog onog ko je strpljiv i zahvalan, podsjeća na ajet: to je doista pouka za one koji vjeruju (mu'minīn – 15:77).
U časnome Kur'anu kaže se:
“Trudite se i budite zahvalni (šukren), o čeljadi Davudova!” – A malo je zahvalnih među robovima Mojim.
(Kur'an, Sebe', 13.)
Na neki način, kao da ovaj ajet sukusira osnovna značenja pitanja čovjekove zahvalnosti prema dragome Bogu. Prvo, uzvišeni Allah hvali hazreti Davud-pejgambera, alejhisselam, i podstiče ga, i njegove potomke, na rad i na zahvalnost. A, po nekima, zahvalnost je i drugima govoriti o Božijim blagodatima. Vjernici bi trebali svaku blagodat koju vide vezivati za uzvišenoga Allaha, suprotno od nevjernika koji neku blagodat ili neko njima učinjeno dobro, vezuju samo za osobu preko koje se blagodat manifestirala.
I među vjernicima, zahvalnost se različito izražava: oni koji su pokorni dragome Bogu ali im vjera nije još potpuno ušla u srce, oni se dragome Allahu zahvaljuju jezikom. No, zahvalnost svjesnih, zrelih, vjernika odražava se kroz spoznaju Onoga koji blagodati daje (el-Mun'im) a preko manifestiranih blagodati. Viši stupanj od ova dva jeste kada čovjek zahvaljuje jezikom dragome Allahu i proširuje spoznaju dragoga Gospodara, ali konstantno, u svakome trenu, u svakome svom hâlu.
Hazreti Sirri Sekati rekao je:
“Zahvalnost prema dragome Allahu jeste stajanje pred Njim. Pa kada čovjek osjeti nemoć, ta nemoć, to je zahvalnost.”
A hazreti imam Fudajl podsjeća i upozorava:
“Kur'anski poziv: 'Trudite se i budite zahvalni, o čeljadi Davudova' znači: 'Ljudi, ne zaboravite na one koji su u nevolji!'” Pomozite im; dio blagodati koju je dragi Allah na vas izlio, podijelite sa njima.
Kaže se kako svako vrijeme ima hazreti Davudove, alejhisselam, potomke, njegovu porodicu. Uvijek ima neko ko danju posti i ima neko ko noću klanja. Tako, ko danju posti, noću klanja, taj se ubraja u hazreti Davud-pejgamberovu, alejhisselam, porodicu svoga vremena (Ālu Dāvūde vaktihi).
Hazreti pir Nedžmudin Kubra povezuje pojmove “Davud” i “čeljad” (Ālu) sa čovjekovim fizičkim i duhovnim organima. Tako se za Davuda može reći da je ruh, potomak ruha je srce, a to je za hazreti Davuda hazreti Sulejman-pejgamber, a “čeljad” ruha i srca jesu tajna čovjekova srca (sirr), skirvenost u čovjekovom srcu (hafā), duša (nefs) i tijelo (beden). Svaki potomak ima odnos prema svome pretku, i svaki organ ima svoj odnos prema ruhu i srcu.
Tako je zahvalnost tijela pokoravanje svih udova i čula šerijatskim zakonima; zahvalnost duše je ustrajnost u uvjetima za bogobojaznost i odricanje i od dijela šerijatom dozvoljenih stvari; zahvalnost srca je ljubav prema dragome Allahu, i izbacivanje iz srce ljubavi prema svemu drugom; zahvalnost tajne čovjekova srca jeste stalna usmjerenost i pogledanje na uzvišenoga Gospodara, bez predaha; a zahvalnost skrivenosti u čovjekovom srcu jeste izravno prihvatanje izlijeva (fejd) Allahovog manifestiranja, bez ikakvog posredstva na stupnju (mekam) Božijeg vahdeta. A zahvalnost ruha jeste potpuno predavanje svoga bića i izgaranje u vatri ljubavi (aška) prema uzvišenom Gospodaru, kao što svijeća nestaje u plamenu.
Na tragu ovoga, može se reći da postoje tri vrste čovjekove zahvalnosti dragome Bogu. Prva je zahvaljivanje na hrani duše, druga je zahvaljivanje na hrani ruha, a treća je zahvaljivanje na hrani srca.
Hrana duše su jelo i odjeća. Hrana ruha jesu znanje, i spoznaja uz pokoravanje. A hrana srca jeste spoznaja uz zadovoljstvo Božijom odredbom (ridā). Čovjek okrenut ovome prolaznom svijetu, hvali hranu za putenu dušu. Čovjek okrenut drugom, vječnom, svijetu, hvali i traga za hranom ruha. A čovjek koji je zagospodario svojim srcem, taj traga za hranom srca.
Svaki stepen na kojemu se vjernik nalazi ima svoje ljepote, ali i svoje zamke. Tako je zamka dunjalučara vrijeme, koje ih prevari pa se najednom nađu u svome kaburu, potpuno nespremni za susret s voljenim Allahom. Zamka ljudi okrenutih ahiretu jeste da u silnoj želji za svojim Gospodarom, sredstvo dolaska do Njega, namaz, post, zekat, hadž, pretvore u svoga idola, pa klanjaju, poste, daju zekat, obavljaju hadž, ali su prema drugim ljudima grubi, nezainteresirani za njih, prema njima oholi. Iz njihovih bića nikako ne isijava milosti, ljubav i spremnost na žrtvu za druge, kao što uzvišeni Gospodar njima Svoju ljubav i milost konstantno odašilje.
Uvjet zahvalnosti, i uvjet vjere, jeste pomoć drugome, ali iskrena, spremnost da se odustane i od svojih ciljeva radi dobra druge osobe. Tako, ko iskaže ljudima zahvalnost, taj iskazuje zahvanost i dragome Allahu. Hazreti Muhammed, alejhisselam, kaže:
Spominjanje Allahovih blagodati jeste zahvalnost. A njihovo nespominjanje jeste nevjerstvo (kufr). Ko nije zahvalan na malo, taj nije zahvalan ni na mnogo. Ko nije zahvalan ljudima, nije zahvalan ni Allahu. Zajedništvo (džemat) znači berićet, a dijeljenje (firka) znači kazna.
(hadis, govor hazreti Muhammeda, alejhisselam, bilježi Bejheki, prenoseći ga od hazreti Nu'mana ibn Bešira)
U drugome hadis-i šerifu, hazreti Muhammed, alejhisselam, kaže:
Tri su nesreće (fevākir): predvodnik (imām), koji, ako si dobar, nije zahvalan, a ako šta zgriješiš, ne oprašta. Komšija (džār) koji, ako vidi kakvo dobro, zakopa ga, a ako vidi kakvo zlo, o njemu priča. I žena, koja, ako je prisutna, uznemirava te, a ako je odsutna, iznevjeri te.
(hadis, govor hazreti Muhammeda, alejhisselam, bilježi Taberani, prenoseći ga od hazreti Fudāle ibn Ubejda)
Navest ćemo još jedan hadis u kojemu je osobina zahvalnosti istaknuta kao ključ ulaska u Džennet:
Kod koga se nađe troje, Allah će ga prihvatiti u Svoje okrilje, prosuti na njega Svoju milost i uvesti ga u Džennet: ko je, kada mu se podari, zahvalan; ko, iako je u moći, oprosti, i ko se, kada se rasrdi, umiri.
(hadis, govor hazreti Muhammeda, alejhisselam, bilježe Hakim i Bejheki, prenoseći ga od hazreti Ibn Abbasa)
U iskazivanju zahvalnosti, kaže hazreti Ismail Hakki, vjernika ima tri vrste: svakodnevni vjernici, elita, i elita elite. Svakodnevni vjernici, zahvaljuju dragome Allahu na blagodatima kojima ih Uzvišeni obasipa. Elita među vjernicima, zahvaljuje dragome Allahu na blagodatima ali i na mukama koje ih zadese, i to konstantno. Shodno kur'anskom ajetu: Reci: “Sve je od Allaha!” (4:78)
A elita te elite, za svaku blagodat, ne vide tu blagodat već Onoga koji ju daje; šta god da ih zadesi, uvijek misle na uzvišenoga Allaha.
Jednom je jedan čovjek rekao hazreti šah Edhemu, Ibrahim ibn Edhemu:
“Siromasi (fukara) su oni koji kada im se štagod dadne, na tome zahvaljuju. A kada šta ne mogu dobiti, tu su strpljivi.”
Hazreti šah Edhem mu odgovori:
“Vidiš, to je ponašanje koje ima i jedan pas. No, kod nas, siromasi su oni koji, kada im šta uskraćeno bude, na tome zahvaljuju, a kada im se štagod dadne, oni to pokazuju.”
Hazreti Pejgamber, alejhisselam, rekao je:
Od zahvalnosti na blagodati je i širenje te blagodati.
(hadis, govor hazreti Muhammeda, alejhisselam, bilježi Abdur-Rezzak, prenoseći ga od hazreti Katade, kao hadis-i mursel; no, imam Sujuti kaže da je ova predaja vjerodostojna – sahih)
Čovjek se nekada prepadne da ukoliko podijeli blagodat koju posjeduje, umanjit će je, da je neće više biti dovoljno ni za njega. Stoga Allahove znakove, išarete i spoznaje, pokopa duboko u sebi. Ali kao sve što se uskladišti tako i skladištenje blagodati ima svoju granicu.
Neke je blagodati uistinu potrebno malo prikriti, do određenog vremena, dok ne sazriju i one, i sâm čovjek, a i društvo. No, neke blagodati, ljubav, optimizam, prostranost grudi, ne daju se uskladištiti. Uskladištene, kao da struhnu, pa više ne budu od koristi niti tome čovjeku a ni nikom drugom. A taj čovjek teško i da će smoći snage uslijed zadaha truleža zahvaliti uzvišenom Allahu. Stoga je dobro uvijek imati na umu kur'anski ajet:
Ne drži ruku svoju stisnutu, a ni posve otvorenu – da ne bi prijekor zaslužio i bez ičega ostao.
(Kur'an, el-Isrā', 29.)
Vezanje za Lijepo Božije Ime “eš-Šekur” (et-Te‘alluk) ogleda se u čovjekovoj potrebi da ga dragi Allah ni jednoga trena ne zakloni od Sebe, da ga Božije blagodati ne odvrate od Onoga koji mu te blagodati dariva, shodno predaji u kojoj se kaže da je uzvišeni Allah rekao hazreti Musa-pejgamberu, alejhisselam:
“Zahvaljuj Mi, ali istinski (hakkaš-šukr)!”
Hazreti Musa, alejhisselam, upita:
“Gospodaru moj, kako mogu to uraditi?”
Uzvišeni Allah odgovori:
“Kada vidiš da blagodat dolazi od Mene, to je istinsko zahvaljivanje.”
Ozbiljenje Lijepog Božijeg Imena “eš-Šekur“ (et-Tehakkuk) ogleda se u spoznaji da zahvaljivanje ustvari znači prepoznavanje i izdvajanje one skrivene prefinjenosti u nekoj blagodati. Zahvaljivanje je na konkretnom dijelu blagodati, ne na blagodati uopće. Svaka blagodat nosi u sebi neku klicu, sjeme, dobra koje će se roditi. Kao kada su hazreti Adem, alejhisselam, i hazreti Hava spoznali da su goli u Džennetu, pa brzo sakriše svoja mjesta u kojima bijaše sjeme čovječanstva koje će se tek roditi: A kad oni ono drvo okusiše, stidna mjesta njihova im se ukazaše i oni po sebi džennetsko lišće stavljati počeše. (7:22) Spoznati gdje je i šta je to sjeme neke blagodati, to znači ozbiljenje ovog Lijepog Božijeg Imena.
Kićenje odrazima svojstava Lijepog Božijeg Imena “eš-Šekur” (et-Tehalluk), jasno je, očito: Budi zahvalan Meni i roditeljima svojim, Meni će se svi vratiti (31:14). Takava je uzročnost.
U jednome hadisu, hazreti Muhammed, alejhisselam, kaže:
Ko prouči kada osvane:
أَللًّهُمَّ مَا أَصْبَحَ بيِ مِنْ نِعْمَةٍ، أَوْ بِأَحٍَ مِنْ خَلْقِكَ فَمِنْكَ وَحْدَكَ لاَ شَريِكَ لَكَ، فَلَكَ الْحَمْدُ وَ لََكَ الشُّكْرُ عَلىَ ذَلِكَ
Allāhumme mā asbeha bī min ni'metin, ev bi ehadin min halkiKe, fe minKe vahdeKe lā šerīke leK, fe leKel hamdu ve leKeš-šukru 'alā zālike
(Allahu moj, ono što je osvanulo kod mene od blagodati, ili kod nekoga od Tvojih stvorenja, to je od Tebe, samo Tebe, Ti nemaš druga, tebi je hvala i Tebi je zahvala zbog toga)
taj je ispunio svoje zahvaljivanje za taj dan. A ko ovo prouči kada omrkne, ispunio je svoje zahvaljivanje za tu noć.
(hadis, govor hazreti Muhammeda, alejhisselam, bilježi ibn Sunnī, prenoseći ga od hazreti Abdullaha ibn Gunāma)
U drugome hadisu, hazreti Muhammed, alejhisselam, uči ovu dovu:
أَللَّهُمَّ إِنيِ أَسْأَُكَ الثُّبَاتِ فيِ اْلأَمْرِ، وَ أَسْأَُكَ عَزيِمَةَ الرُّشْدِ وَ أَسْأَُكَ شُكْرَ نِعْمَتِكَ وَ حُسْنَ عِبَادَتِكَ وَ أَسْأَلُكَ لِسَانًا صَادِقاً وَ قَلْباً سَليِماً وَ أَعُوذُ بِكَ مِنْ شَرِّ مَا تَعْلَمُ، وَ أَسْأَلُكَ مِنْ خَيْرِ مَا تَعْلَمُ وَ أَسْتَغْفِرُكَ مِمَّا تَعْلَمُ إِنَّكَ أَنْتَ عَلاَّمُ الْغُيُوبِ.
Allāhumme innī es'eluKes-subāte fil emri, ve s'eluKe 'azīmeter-rušdi ve es'eluke šukre ni'metiKe ve husne 'ibādetiKe, ve es'eluKe lisānen sādikan ve kalben selīmen, ve e'ūzu biKe min šerri mā ta'lemu, ve es'eluKe min hajrin mā ta'lemu ve estagiruKe mimmā ta'lemu inneKe Ente 'Allāmul gujūb
(Allahu moj, molim Te postojanost u odredbi, i odlučnost u uputi, i molim Te za zahvalnost na Tvojim blagodatima, i za lijep ibadet tebi, i molim Te za istinit govor i zdravo srce, a utječem Ti se od zla kojega poznaješ, molim Te za dobro koje znaš, i oprost od Tebe tražim za ono što znaš, Ti si, uistinu, Poznavalac svih skrovitosti)
(hadis, govor hazreti Muhammeda, alejhisselam, bilježe Tirmizi i nesai, prenoseći ga od hazreti Šeddāda ibn Evsa)
Rahmetli hadži šejh Fejzulah efendija Hadžibajrić kaže:
“Učenje ovog Isma (Imena) donosi afije (oprost), kako na dunjaluku tako i na ahiretu.”
Rahmetli doktor Abdul Halim Mahmud još kaže:
“Ko bude učio ovo Lijepo Božije Ime, uzvišeni Allah okitit će ga zahvalnošću prema Njemu, prema roditeljima, i ubrojat će se u one čija su djela najljepša.
Kažu da ko prouči ovo Lijepo Božije Ime četrdeset i jedan put na vodu, a potom tom vodom potrlja svoje oči i napije se početkom noći, osjetit će u tome veliki berićet kroz izlječenje svojih grudi i tijela, i dragi Allah ojačat će mu vid.
A dragi Allah, opet, najbolje zna.”