43. Božije ime “el-Kerīmu” (أَلْكَريِم) – Plemeniti

 

Božije ime “el-Kerīmu” – PlemenitiRahmetli hadži šejh Fejzulah efendija Hadžibajrić kaže:

“Allah, dž.š., vlasnik je raznih davanja, stalno dobro čini, uvijek bez obzira na nečije ili naše zasluge.”

U Kur'anu časnome kaže se:

A ko je zahvalan – u svoju je korist zahvalan, a ko je nezahvalan – pa, Gospodar moj je Neovisni, Plemeniti (el-Kerīm).

(en-Neml, 40.)

O čovječe, zašto da te obmanjuje to što je Gospodar tvoj plemenit (el-Kerīm)?

(el-Infitār, 6.)

No, pored samooslovljavanja ovim Lijepim Imenom, uzvišeni Allah odraze Svoje plemenitosti pripisuje i Svojoj Knjizi:

on je, zaista, Kur'an plemeniti (Kur'ān kerīm).

(el-Vāki'a, 77.)

kao i stvorenjima: onim najodabranijim – poslanicima, alejhimusselam:

Još davno prije njih Mi smo faraonov narod u iskušenje stavili, kada im je bio došao plemeniti poslanik(resūl kerīm).

(ed-Duhān, 17.)

Kur'an je, doista, govor objavljen plemenitom Poslaniku.

(el-Hākka, 40.)

i svim ljudima ukoliko su svoju dušu okitili odrazima djelovanja ovog Gospodarevog Lijepog Imena.

To kićenje, ukoliko nije stvarno već ako se osoba samo pretvara da je plemenita, ako svoja namjerno učinjena loša djela drugima predstavlja kao plemenita, na drugome svijetu, “kada budu ispitivane savjesti” (86:9), bit će izvrgnuta ruglu:

Okušaj, ta ti si, uistinu, 'moćni' i 'plemeniti' (el-kerīm), ovo je, zaista, ono u što ste sumnjali!

(ed-Duhān, 49., 50.)

Ne samo na ljude, uzvišeni Allah uporedo sa davanjem egzistencije svemu što postoji, izlijeva i svojstva plemenitosti svakome stvorenju. Sve što egzistira na način sukladan Božijim propisima, sve što sobom slavi ime uzvišenog Gospodara, poprimilo je svojstvo plemenitosti pa i od uzvišenog Allah bîva oslovljeno plemenitim. Nema veze da li je riječ o ljudima, kako je već navedeno, ili o onome što oslovljavamo “živom i neživom prirodom”.

Govoreći o veličanstvenom životu nedirnute prirode, čovjekova okruženja koje sâm čovjek nije ničim oštetio, uzvišeni Allah kaže:

Nebesa je, vidite ih, bez stubova stvorio, a po Zemlji planine nepomične razbacao da vas ne trese, i po njoj životinje svih vrsta razasuo. Mi s neba kišu spuštamo i činimo da po njoj niču svakovrsne plemenite biljke (min kulli zevdžin kerīm).

(Lukmān, 11.)

Štaviše, čovjekova intervencija u prirodu ali u ime uzvišenog Gospodara, također je plemenita: plemeniti Gospodar obasipa čovjeka plemenitošću, obasipa čovjekovo okruženje plemenitošću, pa djelovanje plemenitosti na plemenitost uz svijest o izvoru svake plemenitosti, može i dati samo plemenitost:

I koliko ostaviše bašča i izvora, i njiva zasijanih i dvorova divnih (mekām kerīm), i zadovoljstava koja su u radosti provodili!

(ed-Duhān, 25.-27.)

Konačno, povratak izvoru plemenitosti nakon življenja u plemenitosti, jeste samo plemenitost, vječna, neprolazna:

da nagradi one koji vjeruju i dobra djela čine, – njih čeka oprost i opskrba plemenita (rizk kerīm).

(Sebe', 4.)

I premda svakome stvorenju uzvišeni Gospodar daje šansu za postizanje svojstva plemenitosti, i premda neka stvorenja prednjače u odnosu na druga, ipak, od svih plemenitih, On je najplemenitiji:

A Gospodar tvoj je najplemenitiji (el-Ekrem).

(el-'Alek, 3.)

Samo dragi Gospodar zna koja je duša stvarno dosegla plemenitost, koja se tek trudi postići ju, a koje se samo pretvara. No, na ovome svijetu čovjek slijedi znakove (išarete) koje samo oni iskrenih namjera mogu čitati. Ovo jako asocira na kazivanje o džamijskom ihitijaru (starcu) i mladome dervišu.

Mladić nekoliko jutara nije dolazio na sabah u džamiju. Neke namaze klanjao bi na vrijeme u kući, a neke bi i propustio. To je potrajalo neko vrijeme.

Jednoga jutra, mladić stiže u džamiju, čak i prvi uđe. Uskoro, pojavi se i džamijski ihtijar koji skoro nikada nije izostao sa sabaha. Mladić, zadivivši samoga sebe dolaskom na sabah, odluči proučiti sabahski ezan. Popeo se na munaru i počeo učiti.

Kada je završio učenje ezana, sišao je s munare, želeći nastaviti mujeziniti. Džamijski ihtijar mu se obrati:

“Izvini, ali mi se čini da nisi proučio dio ezana 'es-Salātu hajrun minen-nevm' (namaz je bolji od sna).”

Mladić se zacrveni, bî mu krivo, pa se ponovno vrati i ponovno prouči ezan. Kada je sišao, starac ga opet oslovi:

“Halali, ali opet si preskočio onaj dio.”

Mladić samo što nije pukao od muke. Počeo je sumnjati na ihtijara: da ovaj nije, možda, gluh. Ponovno je izašao i proučio ezan. Kada se vratio, pogledao je u ihtijara. Ihtijar je opet negirao odmahujući glavom, a na ustima mu se javio blag smiješak. Penzionisani mahalski muftija, koji je sve to posmatrao, priđe mladom dervišu i reče mu:

“Nema svrhe da se ponovno penješ na munaru. Proći će nam vrijeme za namaz. Već, da mi klanjamo kako smo i naumili, a za ponadati se da će tvoji ezani na narednim sabasima nekako otčepiti ihtijareve uši.”

Svaki čovjekov grijeh, svaki nedostatak čovjekove duše, može biti ključan za konačno stanje i konačnu sudbinu te osobe. Čovjeku je jedina šansa, jedina mogućnost, pokajati se i uzdati u Božiju plemenitost. Jedino vežući se za tu plemenitost, čovjek može kod dragoga Boga izmoliti konačan oprost, i spas, kako na ovome tako i na drugome svijetu.

Kako se prenosi, hazreti pejgamber Muhammed, alejhisselam, između ostalih, učio je dragome Bogu i ovu dovu:

أللَّهُمَّ إِلَيْكَ أَشْكُو ضَعْفَ قُوَّتِي، وَ قِلَّةَ حِيلَتيِ، وَ هَوَانِي عَلىَ النَّاسِ. يَا أَرْحَمَ الرَّاحِمِينَ، إِلىَ مَنْ تَكِلُنِي؟ إِليَ عَدُوٍّ يَتَجَهَّمُنِي أَمْ إِلىَ قَرِيبِ مَلَّكْتَهُ أَمْرِي؟ إِنْ لَمْ تَكُنِ سَاخِطًا عَلَيَّ فَلاَ أُبَاليِ، غَيْرَ أَنَّ عَافِيَتَكَ أَوْسَعُ ليِ. أَعُوذُ بِنُورِ وَجْهِكَ الْكَرِيمِ الَّذِي أَضَاءَتْ لَهُ السَّمَاوَاتُ وَاْلأَرْضُ، وَ أَشْرَقَتْ لَهُ الظُّلُمَاتُ، وَ صَلُحَ عَلَيْهِ أَمْرُ الدُّنْيَا وَ اْلآخِرَةِ، أَنْ تَحِلَّ عَلَيَّ غَضَبَكَ، أَوْ تُنْزِلَ عَلَيَّ سَخَطَكَ، وَ لََكَ الْعُتْبىَ حَتىَّ تَرْضىَ، وَلاَ حَوْلَ وَلاَ قُوَّةَ إِلاَّ بِكَ.

(Allāhumme, ilejke eškū da'fe kuvvetī, ve killete hīletī, ve hevānī 'alen-nās. Jā Erhamer-rāhimīn, ilā men tekilunī? Ilā 'aduvvin jetedžehhemunī em ilā karībin mellektehu emrī? In lem tekun sāhitan 'alejje fe lā ubālī, gajre enne 'āfijeteke evse'u lī. E'ūzu bi nūri VedžhiKel Kerīmi, ellezī edā'et lehus-semāvātu vel erdu, ve ešrekat lehuz-zulumāt, ve saluha 'alejhi emrud-dun'jā vel āhireti, en tehille 'alejje gadabeKe, ev tunzile 'alejje sehataKe, ve leKel 'utbā hattā terdā,

ve lā havle ve lā kuvvete illā biKe.)

Allahu moj, Tebi se žalim na svoju slabost, i svoju nemoć, i naklonost prema ljudima. Od svih milosnih Najmilostiviji! Kome ćeš me prepustiti? Neprijatelju, što me mrsko pogleda? Ili nekom bliskom, kome ćeš prepustiti moju stvar? Ako ne budeš ljut na mene, ništa me drugo ne interesira, samo da me Tvoj oprost obuhvati. Utječem se svjetlosti Lica Tvoga plemenitog, radi koga sjaju nebesa i Zemlja, i radi koga zasvijetli tama, i zbog koga dunjaluk i ahiret jesu kakvi jesu, da me sačuvaš Svoje srdžbe, da ne spustiš na me Svoju ljutnju, da budeš milostiv prema meni pa da budeš sa mnom zadovoljan. Nema preinake niti snage osim uz Tebe.

(hadis, govor hazreti Muhammeda, alejhisselam, bilježi Taberani, prenoseći ga od hazreti Abdullaha ibn Džafera)

Kako smo vidjeli, uzvišeni Allah darove plemenitosti izlijeva na stvorenja na dva načina: na skriveni način, tako da svemu daje egzistenciju i milost, svemu daje opskrbu, i na svima jasan način, uslišava različite želje Svojih stvorenja. Tako i čovjekov odgovor na Božije davanje, čovjekova zahvalnost, treba biti dvostruka:

Očita, da se čovjek u svojim postupcima prema sebi i prema drugima, prema kompletnoj okolini, odnosi kroz načela plemenitosti i pravde; i

Skrivena, da čovjek svojim srcem dragome Gospodaru konstantno zahvaljuje, da svojim srcem “čita” spuštanja plemenitosti kojima je stalno izložen.

Stoga se i hazreti Pejgamber, alejhisselam, u jednome hadisu kao čudi:

Oni govore: “Plemenita zemlja (kerem). A plemenito je, ustvari, srce vjernikovo.

(hadis, govor hazreti Muhammeda, alejhisselam, bilježi Buharija, prenoseći ga od hazreti Ebu Hurejre)

Stoga se svojstvo plemenitosti ne može “odglumiti”, čovjek se ne može ubjedljivo pretvarati da je plemenit, ali, također, svojstvo plemenitosti, i kada bi to htio, čovjek ne može sakriti. Ono leži u srcu, klici iz koje proizilaze sve čovjekove želje i ideje, i sva čovjekova djela, a svaka klica kada proklija pokaže šta sa sobom nosi, a sve proklija kad-tad.

Uzvišeni Allah plemenit je prema stvorenjima jer je sâm tako odredio. Njegova plemenitost ne čeka na zahvalu: uzvišeni Allah plemenit je prema zemlji, biljkama, životinjama i ljudima, bili oni zahvalni na tome ili ne. Plemenitost se, jednostavno, konstantno izlijeva.

Osoba koja je svoju dušu stvarno ukrasila svojstvom plemenitosti, također je konstantno plemenita prema drugim ljudima, bez obzira bili joj oni zahvalni ili ne. Ne obazire se na njihove reakcije, jer ne čini dobro radi naknade, već ga čini jer ju duša na to tjera.

Čovjeku je dovoljno samo da se osloni na dragoga Gospodara, da napusti stvorenja, da uzvjeruje kako je samo uz uzvišenoga Allaha siguran, pa će biti spasen i na ovome i na drugome svijetu. No, lahko je ovo reći, ali je veoma teško takvo stanje i postići. Trud koji mu prethodi ogroman je. U jednoj izreci za koju se kaže da su ustvari riječi hazreti Muhammeda, alejhisselam, koje je prenio hazreti Alija, prenesene su slijedeće Božije riječi:

“Koje god se stvorenje veže za neko od stvorenja, a ne za Mene, zatvorit ću mu vrata nebesa i Zemlje. Pa kada Me šta zamoli, neću mu uslišati, ako Mi šta zatraži, neću mu dati.

A koje god se stvorenje veže za Mene, a ne za neko od stvorenja, nebesa će mu osiguravati opskrbu, pa ako Mi šta zatraži, dat ću mu to, a ako Me šta zamoli, uslišat ću mu. A ako od Mene oprost zatraži, već sam mu oprostio.”

Vezanje za Lijepo Božije Ime “Plemeniti” (et-te‘alluk) ogleda se u čovjekovoj potrebi da ga uzvišeni Allah okiti “najljepšim svojstvima” (mekārimul ahlāk), jer je čovjeku najbolji uzor (usva hasena) hazreti Muhammed, alejhisselam, koji je u jednome hadisu rekao: “Poslat sam da usavršim najljepše ćudi (mekarimel ahlāk).(hadis bilježe Buharija, Hakim i Bejheki, prenoseći ga od hazreti Ebu Hurejre)

Ozbiljenje Lijepog Božijeg Imena “Plemeniti” (et-tehakkuk), ogleda se u čovjekovoj spoznaji da uzvišeni Gospodar nikada ne odbija molbu, te da posjeduje najljepša Svojstva, u svakome smislu.

Kićenje odrazima svojstava Lijepog Božijeg Imena “Plemeniti” (et-tehalluk), ogleda se u tome da čovjek poprimi sva najljepša svojstva, te da spozna kako je plemenit onaj koji daje, nakon što ga se nešto zamoli.

Hazreti imam Džunejd kaže, kako je plemenit onaj, pored koga ne trebaš nikoga drugog. Hazreti imam Haris Muhasibi, opet, kaže da je plemenit onaj kome nije bitno kome neko dobro dariva.

Po jednom mišljenju, kojega navodi hazreti Imam Kušejri, plemenit je onaj koji se ne voli puno raspitivati o stvarima. U ovome smislu opisan je i hazreti pejgamber Muhammed, alejhisselam, u Kur'anu:

Kad je Vjerovjesnik jednoj od svojih žena jednu tajnu povjerio pa je ona odala – a Allah je to njemu otkrio – on joj je bio jedan dio kazao, a ostalo prešutio.

(et-Tahrīm, 3.)

Premda je pogriješila, hazreti Muhammed, alejhisselam, nije joj za sve prigovorio, već samo za jedan dio, odnosno, nije mnogo o tome raspravljao. Tek je svojoj supruzi, koja je, opet, samo htjela obradovati drugu hazreti Pejgamberovu, alejhisselam, suprugu, skrenuo pažnju da i pored najbolje namjera, tajna je trebala ostati tajnom.

Plemenit je onaj ko, kada mu se šta zatraži, on to i podari, kada ga neko uvrijedi, on mu oprosti, kada se ko razboli, on ga obiđe.

Kako smo vidjeli u hadisi šerifu, Arapi stablo vinove loze nazivaju: “kerm“, jer je stablo tanko, fino. Sada u drugoj predaji, obrativši pažnju an to, hazreti Muhammed, alejhisselam, rekao je:

Ne nazivajte vinovu lozu “plemenita (kerm). Jer, vjernik je preči da bude nazvan tako, a uslijed plemenitosti svoga odgoja.

(hadis, govor hazreti Muhammeda, alejhisselam, bilježi imam Ahmed, prenoseći ga,u drugoj verziji, od hazreti Ebu Hurejre)

Rahmetli hadži šejh Fejzulah efendija Hadžibajrić kaže:

“Ovo ime uči se pred spavanje, pa ćeš u srcu ljudi imati mjesta.”

Rahmetli doktor Abdul Halim Mahmud još kaže:

“Ko bude učio ovo Ime, okitit će se plemenitošću, poštenjem, oprostom i najljepšim svojstvima.

Kažu da ko bude često učio ovo Ime prije sna, uzvišeni Allah će u srcima drugih ljudi probuditi poštovanje prema tome čovjeku.

Ko bude ovo ime učio zajedno sa 'zat-tavlil Vehhāb', pojavit će mu se svaki berićet.

A Allah dragi, opet, najbolje zna.”