5. Božije ime “el-Kuddus” (القدّوس) – Sveti

Božije Ime “el-Kuddus”

U časnome Kur’anu se kaže:

“A mi Tebe veličamo i hvalimo, i svetost Tvoju slavimo (nukaddisulek).”

(Bekara, 30.)

Božije lijepo Ime “Sveti” označava apsolutnu čistotu Božije Bīti (et-Tahāra), Njega koji se objavljuje u stvorenome ali je uvijek iznad svega, iznad svake apsolutno, potpune, usporedbe i sličnosti. Kako se kaže u suri Ihlas: i niko Mu ravan nije.

Kako bi o Njemu razmišljali i stalno se na Njega podsjećali, uzvišeni Allah u svemu oko nas i u nama otkriva Svoje tragove ali baš kada bi se neko ustalio u određenome načinu razumijevanja i prihvatanja uzvišenoga Božijega Bića, Allah, dželle šanuhu, manifestira se na srce te osobe kroz Svoje Ime el-Kuddus, želeći čovjeka upozoriti da Božije prisustvo (hadret) na Zemlji i nebesima, nije sâm Bog, uzvišen je, već je to trag Njegovoga oduvječnoga i zauvječnoga postojanja, trag Njegovoga čina stvaranja svijeta, premilosni i premirisni vjetar Njegove blizine, a: Niko Njemu sličan nije! On sve čuje i sve vidi. (42:11.)

Nakon toga, uzvišeni Gospodar odrazima svojstava Svoga Imena “Sveti”, posvećuje, čini neporočnim, čistim, osobu kojoj se manifestira. Tako ta osoba svoju dušu okiti i odrazima svojstava Božijega Imena “el-Kuddus”, pa postane neporočna, posvećena (takdīs).

U jednome hadisu hazreti Pejgamber, alejhisselam, veli:

 Jedan ummet neće biti posvećen (kuddiset) u kojemu slabašni ne može uzeti svoje pravo od jačega.

(hadis, govor hazreti Pejgambera, alejhisselam, prenosi hazreti Ebu Seid el-Hudrī, a bilježi Ibn Madže)

Božije manifestiranje Imenom “Sveti”, dešava se i čovjeku ali i nekome fizičkome mjestu. Tada taj čovjek, ili to mjesto, postanu čisti, blagoslovljeni (mubārek). U Kur’anu se na jednome mjestu veli:

 “O narode moj, uđite u Svetu zemlju (el-Erdul-mukaddesa), koju vam je Allah dodijelio, i ne uzmičite nazad, pa da se vratite izgubljeni.”

(Mā’ida, 21.)

Hazreti Musa-pejgamber (Mojsije), alejhisselam, ovako je rekao svome narodu za zemlju nekadašnjega Šama, u kojoj se nalazio i Jerusalem. A u drugome ajetu, govoreći o spašavanju hazreti Ibrahim-pejgambera (Abrahama) i hazreti Lut-pejgambera (Lota), alejhimesselam, uzvišeni Allah tu zemlju spasa opisuje ovako:

i spasismo i njega i Luta u zemlju koju smo za ljude blagoslovili (elletī bāreknā fīhā lil ‘ālemīn).

(Enbijā’, 71.)

Kada je hazreti Sulejman-pejgamber (Solomon), alejhisselam, sagradio Bejtul Makdis (Kuds) u Jerusalemu, zamolio je uzvišenoga Gospodara da taj hram posveti:

Kada je Sulejman sin Davudov (Davidov) sagradio bejtul Makdis, zamolio je Allaha u tri navrata, tražeći od uzvišenoga Allaha mudrost, vlast kakvu niko neće imati nakon njega, te je zatražio od Allaha kada je završio s gradnjom džamije da joj priđe samo onaj ko hoće da klanja te da ga Allah očisti od grijeha kao na dan kada ga je mati rodila, i sve mu je to dato.

(hadis, govor hazreti Pejgambera, alejhisselam, prenosi hazreti Abdullah ibn Amr, a bilježi Nesai)

Imati lijep nijet (namjeru), dati sve od sebe na Božijemu putu, žrtvovati se radi ljepote Božije blizine, to je preduvjet da se čovjeku na srce odraze svojstva Božijega Imena “Sveti”, to je preduvjet da se čovjekova duša očisti a srce uglača. Ovaj hadis je dokaz da uzvišeni Allah posvećuje, čisti, čini neporočnim, stvorenja, veli imam Kurtubi.

Malikijski pravnik Ibnul Arebi kaže da čovjek Božije svojstvo svetosti i apsolutne čistote mora očitovati kroz deset stvari:

Prva, da je uzvišeni Bog čist od imanja druga.

Druga, da je uzvišeni Bog čist od toga da Mu neko ili nešto sliči.

Treća, da je uzvišeni Bog čist od toga da ima doslovnoga protivnika, takmaca, oponenta.

Četvrta, da je uzvišeni Bog čist od toga da ima djecu.

Peta, da je uzvišeni Bog čist od onoga što mu pridaje i kako ga opisuje ljudska mašta i razum.

Šesta, da je uzvišeni Bog čist od toga da ima bilo kakvu vrstu ili oblik ograničenja.

Sedma, da je uzvišeni Bog čist od toga da ga pogledi mogu obuhvatiti.

Osma, da je uzvišeni Bog čist od toga da su mu stvorenja potrebna.

Deveta, da čistota drugoga ovisi od Njega.

Deseta, da je uzvišeni Bog u svemu savršen i potpun (Kemāl) i da nikakve mahane i nedostatka (naks) nema.

Božije Ime “el-Kuddus” odgovara onome svojstvu kojim se u nauci oslovljava različitost od stvorenja (muhālefetun lil havādis), jer je dragi Bog od svega čist i uzvišen. Kako kod Ga zamislili, On je uvijek drugačiji i iznad toga, ne suprotan ali drugačiji.

Osoba koja srce okiti odrazom svojstava Božijega imena “Sveti”, potpuno je predana u namazu i u životu, iz svoga srca nastoji izbaciti ne samo vezanost za bilo koga i bilo šta drugo, već i opće pretpostavke Božijega bivanja, svaku racionalnu predodžbu dragoga Boga.

Vezanje za ovo Božije Ime (te‘alluk) nastaje kada čovjek svoji srcem, svi svojim bićem, osjeti da je uzvišeni Bog iznad onoga kakvim ga drugi opisuju.

Spoznaja ovoga Božijega Imena, njegove stvarnosti (tehakkuk), ogleda se u tome da čovjeku postane jasno da je hama sve što dragome Allahu pridaju stvorenja apsolutno nedopušteno izjednačavati sa sâmim Allahom. Koliko god vješt i učen čovjek bio, šta god da kaže ili napiše dragoga Boga ne može opisati. Stoga su i veliki učenjaci veoma malo pisali i govorili o ovome Božijemu lijepome Imenu.

Kićenje odrazima svojstvima Božijega Imena “el-Kuddus” (tehalluk) ogleda se u tome da čovjekovi duša i srce postani slobodni od svega što je Šerijatom pokuđeno jer, kako veli hazreti Šejhul Ekber, Sveti će se pojaviti samo na svetome, stoga posveti svoje srce! Shodno hadisi kudsiju:

Ne obuhvata Me Zemlja Moja niti nebesa Moja, a obuhvata Me srce roba Moga vjernika.

(od hazreti Ebu Utbe prenosi se hadis sličnoga smisla kojega bilježi Taberani, a koji glasi: “Od svih stanovnika Zemlje samo Allah postoji, a za Allaha postoje samo srca Njegovih robova dobrih. Od svih njih Njemu su najdraži oni najblaži i najprefinjeniji.”)

Onaj ko spozna ovo Božije lijepo Ime, očistio je svoju dušu od pohote i svake sumnje, svoj vakt (vrijeme u kojemu se sâlik nalazi, pojava kešfa, otkrovenja, kod osobe) od suprotstavljanja, srce od vezanosti za nekoga drugoga, svoj ruh (duh) od obamrlosti, svoj sirr (tajnu) od pogledanja i okretanja prema drugome.

Da bi čovjek spoznao ovo lijepo Božije Ime, mora uzdići svoju volju i svoju spoznaju, znanje, od svakodnevnih mjerila.

Svoje znanje, svoju spoznaju, mora osloboditi od praznih maštarija, rukovođenja isključivo fizičkim osjetilima. Uvijek mora razmišljati o ezelu (vremenu predbivanja), sve o čemu razmišlja dovoditi u vezu s ezelom i na osnovu toga presuđivati.

A svoju volju treba uzdići od težnje za stjecanjem bogatstva, i uopće svega što je prolazno. Hazreti imam Gazali često razgraničava stvari o kojima govori a koje mogu biti predmet čovjekove želje, na one koje je nužno imati, na one koje treba uzeti samo u onoj mjeri koliko je to nužno (poput dunjaluka), te na stvari koje su nepotrebne (razna ovosvjetska uživanja koja predstavljaju samo gubitak vremena).

Vanjština odaje nutrinu, pa ako čovjekovo srce bude čisto od svega osim od Allaha, uskoro će se to pokazati i na njegovoj čehri, licu.

Hazreti pejgamber Muhammed, alejhisselam, učio bi na sedždi i na rukuu:

 Subbūhun Kuddūsun Rabbul Melāiketi ver-Rūh.

 (hadis, govor hazreti Muhammeda, alejhisselam, prenosi Abdurrezak, a bilježi Muslim)

Rahmetli hadži šejh Fejzulah efendija Hadžibajrić kaže:

“Ko bude ovo Ime učio, Allah će mu dati dar ugodnosti.”

Rahmetli doktor Abdul Halim Mahmud još veli:

“Onaj ko bude često učio ovo Božije Ime, Allah će od njega odstraniti šejtanske spletke i vesvese (nagovore), očistiti će mu tijelo, i učiniti da bude na dobrome glasu među stvorenjima.

Vele i da ko prouči ovo Božije Ime dnevno hiljadu puta u halvetu (osamljenosti) i tako četrdeset dana, dat će mu se šta god želi, i ostavit će svoj trag na Ovome svijetu.

Kaže se još da ko prouči svaki dan prilikom zalaska Sunca ovo Ime stotinu puta, srce će mu postati čisto, a ko ga prouči hiljadu puta koncem noći, sve će mu tjelesne nedaće biti otklonjene. A Allah dragi najbolje zna.”