59. el-Mubdī (المُبْدِئ) – Koji stvara načela (suštine) stvari i 60. el-Mu'īd (المُعِيد) – Koji vraća u početno stanje

 

Rahmetli hadži šejh Fejzulah-efendija Hadžibajrić kaže:

„Allah, dž. š., od ništa daje stvari. On je dao ovaj svijet i opet će vam ga predložiti poslije smrti. On sve daje bez manjkavosti.“

Temelj razumijevanja značenja ova dva Lijepa Imena nalazi se u slijedećem plemenitom ajetu:

„On iz ničega stvara (Mubdi'u), i ponovo će to učiniti (Mu'îd).“ (sura el-Burûdž, ajet 13.)

Svaka stvar posjeduje dvije osnovne dimenzije: svoju pojavnost, i svoju suštinu. Najčešće se događa da je kod stvorenoga sakrivena njegova suština. S obzirom da se čovjek na ovome svijetu orijentira prvenstveno svojim fizičkim čulima, početni doživljaj nečega kod većine se temelji na onome što je moguće vidjeti, čuti i dodirom osjetiti.

Međutim, u duhovnome zrenju jedna od zadaća je izvanjska čula postaviti u uravnotežini odnos sa unutarnjim čulima, onim što se često opisno oslovljava intuicijom. Jedan od najvećih stepena intuicije je gledanje uz pomoć Allahovoga svjetla (firâsa) kojega uzvišeni Gospodar dariva Svojim iskrenim robovima.

U jednoj predaji blagoslovljeni poslanik Muhammed, rekao je:

„Čuvajte se vjernikove pronicljivosti (firâsa) jer on gleda Allahovim svjetlom.“ (hadis bilježi imam Tirmizî, prenoseći od hazreti Ebu Se'îda el-Hudrîja)

Kao što jedino uzvišeni Allah stvara iz ničega, identično, samo On stvara na originalan način, kojega je nemoguće u bilo kojemu segmentu imitirati. Međutim, stvorenjima je dao sposobnost da mogu proizvoditi stvari na način da one svojom vanjštinom, pojavom, naliče nekim originalima. Iz toga razloga, svaka osoba koja nije dovoljno sazrela prepoznavati suštine stvari, u opasnosti je da, makar nesvjesno, prihvati imitaciju kao autentičan izražaj nečega. Upravo iz toga razloga, savremena civilizacija ne vrednuje duhovnost, već u različitim formama promovira njenu imitaciju – spiritualnost, koja istovremeno može značati sve, a i biti ništa konkretno.

Uzvišeni Gospodar sve što stvara, jednako može sve stvoreno ponovno ili vratiti u ništavilo, što je vrhunac kazne i prokletstva, ili, pak, pojavu, npr. čovjeka, koja se udaljila od svoje suštine, vratiti u njeno autentično stanje.

U časnome Kur'anu se kaže:

„onoga Dana kad smotamo nebesa kao što se smota list papira za pisanje. Onako kako smo prvi put iz ništa stvorili, tako ćemo ponovo iz ništa stvoriti – to je obećanje Naše, Mi smo doista kadri to učiniti.“ (sura el-Enbijâ', ajet 104.)

Odnos prema zbilji koju sa sobom nose ova dva Lijepa Božija Imena, zapravo je čovjekov odnos prema vlastitome izvoru, porijeklu, i prema smislu njegove egzistencije, njegovoga života. Svako razmišljanje o porijeklu svega, što se posebno problematizira u savremenome kulturnom izrazu, trebalo bi polaziti, i vraćati se na ova dva Lijepa Imena.

Nerado se govori o značenjima Lijepih Imena: „Koji stvara načela (suštine) stvari“ i „Koji vraća u početno stanje“, jer će, bez ikakve sumnje, svako ko podstiče ljude na promišljanje o suštinama svih stvari i o njihovome izvoru, sigurno i sâm biti time iskušan.

Čovjekova suština je jedna, a i suština svega što je stvoreno također je jedna, jer sve ima samo jednoga gospodara – uzvišenoga Allaha. Stoga je najpotpunije svjedočenja vjerovanja u uzvišenoga Boga ono kada se podudare: iskrenost vjerovanja kod čovjeka, i najbolji vremenski tren u kojemu se ta iskrenost izražava. Najbolji primjer za ovo je namaz: trebao bi biti karakteriziran iskrenošću srca i adekvatnim vremenom u kojemu se obavlja.

U jednoj predaji navodi se da je hazreti Davud, alejhisselam, mnogo plakao. Kada je plač postao njegovo stanje, kada ga je potpuno zaokupio, uzvišeni Gospodar mu objavi:

„Davude, nemoj plakati. Ako plačeš iz straha od Vatre, zaštitio sam te, a ukoliko je to posljedica nadanja u Džennet, dat ću ti ga. A ako je to zbog rasprave, dat ću ti da budeš zadovoljan.“

Hazreti Davud, alejhisselam tada još više zaplaka, te kroz suze reče:

„Plačem za svaki čisti vremenski tren koji sam propustio. Molim Te, vrati mi ih!“

Uzvišeni Allah mu reče:

„Moj Davude, taj tren se ne vraća!“

U većini slučajeva ono što je propušteno, ne može nikada više biti vraćeno. Međutim, iz Svoje neograničene milosti, jedini Gospodar dariva čovjeku mogućnost da ono što je propustio, ali samo ukoliko se iskreno pokaje, povrati. Upravo u predanome kajanju, i iskrenome tugovanju za propuštene prilike u kojima se moglo robovati uzvišenome Allahu, nalazi se jedina mogućnost nadoknađivanja.

Jedne prilike hazreti Musâa, alejhisselam, upitao je uzvišenoga Allaha:

„Allahu moj, gdje Te mogu pronaći?“

Uzvišeni Gospodar mu odgovori:

„Pronaći ćeš me u srcima koja su zbog Mene slomljena.“

Kaže se da onaj ko može gledati srčanim vidom (besîra), taj svaku stvar, svaku pojavu vidi kao dvostrukost: njenu nepromijenljivu suštinu, i njene promjenljive pojave. Sve što postaji kao da je u jednome trenu statično, potom se pomijera, pa se, na kraju, vraća u početni položaj:

„I sve u kosmosu plovi...“ (sura Jâsîn, ajet 40.)

Ukoliko bi bilo moguće ova dva Lijepa Božija Imena simbolički predstaviti, bilo bi to u vidu siluete, koja miruje, stoji, potom se povija, spušta, a zatim se na kraju vraća u početni položaj.

Vezanje za Lijepo Božije Ime „Koji stvara načela (suštine) stvari“ (et-te‘alluk) ogleda se u čovjekovoj potrebi da mu Uzvišeni podari iskrenost namjere u svemu što čini.

Ozbiljenje Lijepog Božijeg Imena „Koji stvara načela (suštine) stvari“ (et-tehakkuk) podrazumijeva viđenje i razumijevanje stvarî onakvih kakve one stvarno jesu, kao što je u poznatoj dovi (molbi) molio hazreti Omer:

„Allahu moj, pokaži nam istinu kao istinu, te nam podari da je slijedimo, a pokaži nam neistinu kao neistinu, te nam podari da je se klonimo a nemoj dati da nam se javi u drugome obliku te da počnemo druge zavoditi. I podari nam da budemo predvodnici bogobojaznima.“

اللَّهُمَّ أَرِنَا الْحَقَّ حَقًّا وَارْزُقْنَا اتِّبَاعَهُ ، وَأَرِنَا الْبَاطِلَ بَاطِلًا وَارْزُقْنَا اجْتِنَابَهُ ، وَلَا تَجْعَلْهُ مُلْتَبِسًا عَلَيْنَا فَنَضِلَّ ، وَاجْعَلْنَا لِلْمُتَّقِينَ إِمَامًا

(Allâhumme erinel hakka hakkan ve'rzuknet-tibâ'ah, ve erinel bâtile bâtilen ve'rzuknedžtinâbeh, ve lâ tedž'alhu multebisen 'alejnâ fe nedille, ve'dž'alnâ lil muttekîne imâmen.)

 

Kićenje odrazima svojstava Lijepog Božijeg Imena „Koji stvara načela (suštine) stvari“ (et-tehalluk) manifestira se u autentičnim, pohvalnim djelima roba koja mu „najednom“ dođu, bez prethodnoga razmišljanja o njima, ili, ponekad, na način da istovremeno o njima razmišlja i počne ih činiti. Stoga je blagoslovljeni poslanik Muhammed, alejhisselam, rekao:

„Ko unutar islama uvede jednu lijepu novinu, pripada mu nagrada za to, i nagrada onih koji je budu primjenjivali nakon njega, s tim da njihova nagrada neće biti ništa okrnjena. A ko unutar islama uvede jednu lošu novinu, teret njen pada na njega, kao i teret onih koji je budu prakticirali nakon njega, s tim da ni njihova odgovornost neće biti ništa umanjena.“ (hadis bilježi imam Muslim, prenoseći od hazreti Džerîra ibn Abdullaha)

Na ovome se temelji kompletna tradicija muslimana Bosne, poput učenja mevluda, tevhida, posjećivanja turbeta i mezara, i sl.

Vezanje za Lijepo Božije Ime „Koji vraća u početno stanje“ (et-te‘alluk) ogleda se u čovjekovoj potrebi da mu uzvišeni Gospodar podari da se uvijek vraća onim oblicima pokoravanja Njemu, koja mu je uzvišeni Allah propisao.

Ozbiljenje Lijepog Božijeg Imena „Koji vraća u početno stanje“ (et-tehakkuk) podrazumijeva povratak svake stvari njenoj suštini, onome od čega se udaljila.

Kićenje odrazima svojstava Lijepog Božijeg Imena „Koji vraća u početno stanje“ (et-tehalluk) znači realiziranje činjenja i to u onim oblicima koja su prethodno nekada propuštena, makar ona sada i nisu doslovno ta koja su propuštena. Riječ je o sâmome duhu robovanja uzvišenome Allahu, koje podrazumijeva da u svakome trenu, pa tako i konstantno za vrijeme realiziranja različitih oblika robovanja uzvišenome Gospodaru, čovjek svjedoči (mušâheda) uzvišenoga Gospodara, pa ako neku formu i izostavi, suština ostaje zadržana.

Rahmetli hadži šejh Fejzulah efendija Hadžibajrić kaže:

„Ovo (ova dva Lijepa Imena) se uči radi nezaboravnosti tj. ne zaboravljanja stvari.“

Ahmed Abdul Dževad, opet, kaže:

„Ukoliko se prouči Lijepo Božije Ime 'el-Mubdi'u ' sedamnaest puta na stomak trudnice, kružeći, pri tome, kažiprstom po njenome stomaku, ako Bog da ono što je unutra bit će stabilno i sigurno.

Kažu da ukoliko se prouči Lijepo Ime 'el-Mu'îdu' hiljadu puta, čovjeka će proći zbunjenost, smetenost, te će biti upućen na ono što je ispravno.

Lijepa Imena: 'jâ Mubdi'u jâ Mu'îd', uče se zajedno uslijed zaboravnosti, kako bi se osoba sjetila onoga što je zaboravila, te će joj se ako Bog da izgubljene stvari pojaviti.

Kažu da se uči sedamdeset puta dnevno u toku sedam dana, na sve četiri strane kuće odnosno doma, te će se nestala osoba ako Bog da vratiti zdrava, doći će u mjesto iz kojega je otišla.“

A Allah dragi, opet, jedini zna.