Rahmetli hadži šejh Fejzulah-efendija Hadžibajrić kaže:
„(Onaj) Koji život i smrt daje. Uči se jedno uz drugo. Allah, dž.š., stvorio je i stvara smrt i život što vidimo u stalnom rađanju i umiranju. Sa nurom irfana (proživljene spoznaje) daje život srcima dobrih ljudi, a ko je u džehlu (neznanju) umrtvljuje mu srce.“
U časnom Kur'anu navedeno je:
„Zato pogledaj tragove Allahove milosti – kako On oživi zemlju nakon mrtvila njezina! On će, usitinu, i mrtve oživjeti (Muhjī), On sve može.“ (sura er-Rûm, ajet 50.)
Neki pobožni čovjek bio je posebno fasciniran pojavom i zalaskom Mjeseca, te ga je taj fenomen iz dana u dan sve više interesirao. Jedne noći usnio je kako istovremeno gleda u mjesec koji se nalazio na horizontu ispred njega, zatim u Mjesec koji se nalazio na horizontu iza njega, a potom, najednom, mogao je gledati oba Mjeseca istovremeno. Ovaj san ga je zaokupio te je odlučio potražiti nekoga ko će mu moći to najbolje protumačiti.
Sreo je jednoga iskrenog pobožnjaka, predstavio mu se, ispričao ono što je vidjeo te upitao za tumačenje. Pobožnjak mu odgovori: „To me asocira na jednu vrstu povrća: srčiku prekrivaju slojevi pa, tako, kada pojedeš jedan sloj, pojavi se drugi, njemu sličan, a kada i nejga pojedeš, otrkiješ naredni, također njemu sličan, skoro identičan, i tako sve dok ne dođeš do najuksunijega dijela.“ Riječi ovoga čovjeka mu se svidiše ali nije dobio jasan odgovor te krenu dalje.
Nakon duge šetnje, upozna pobožnoga učenjaka, objasni mu za čime traga i, naposlijetku, ispriča svoj san. Učenjak se umirio, oborio glavu na grudi, zamislio se, a potom mu reče: „Ono što viđaš svaki dan postalo je prizor na kojega si navikao. Svaku promjenu razumijevaš tek kada se tebi lično dogodi. Ne vidiš da svakodnevne pojave nisu ono što je tvoj cilj već, krećući se kroz njih, trebaš vidjeti njihov uzrok. San ti je pomogao jer sada znaš da je moguće dvije različite perspektive gledati istovremeno.“
Život koji čovjek živi, samo je dio općega života u kojemu se događa njegovo postojanje. Taj pojedinačni segmenat je važan, ali je, ipak, tek dio opsežnije realnosti. Ovozemaljski život čovjeka nosi ali ga vjerovanje i osvjedočenje u „puni život“ usmjerava i odgaja. U tome leži tajna spoznaje ova dva Lijepa Božija Imena.
Uzvišeni Allah opisuje jedno iskustvo hazreti Uzeira, alejhisselam:
„Ili za onoga koji je, prolazeći pored jednog do temelja porušenog grada, povikao: 'Kako će Allah oživjeti ove što su pomrli?' I Allah učini te on umre i tako ostade stotinu godina, a onda ga oživje i zapita: 'Koliko si ostao?' – 'Dan ili dio dana' – odgovori. 'Ne' – reče On – 'ostao si stotinu godina. Pogledaj jelo svoje i piće svoje – nije se pokvarilo; a pogledaj i magarca svoga – da te učinim dokazom ljudima – a pogledaj i kosti – vidi kako ih sastavljamo, a onda ih mesom oblažemo.' I kad njemu bi jasno, on povika: 'Ja znam da Allah sve može!'“ (Kur'an, sura el-Bekara, ajet 259.)
Hazreti Uzeir, alejhisselam, svoje pitanje nije postavio iz razloga nevjerovanja u Božiju svemoć, naprotiv, upravo fasciniran tom istinom a, istodobno, nikada je nije izravno svjedočio, uskliknuo je ushićen, što je bila zapravo dova (molba) njegovoga srca da mu uzvišeni Gospodar Svoju moć otkrije, da je jasno vidi, odnosno da se u nju osvjedoči (šuhûd).
Protok vremena, s Božijim dopuštenjem, nije se odrazio na sâmoga hazreti Uzeira niti na njegovu bližu okolinu. S druge strane, sve ostalo i dalje je potpadalo pod utjecaj prolaznosti i kvarenja koje vrijeme sa sobom nosi. Drugim riječima, na ljude i sve što postoji ne utječe vrijeme snagom svoje moći već je samo sredstvo Božije svemoći. Ako uzvišeni Bog tako hoće, vrijeme, niti bilo šta drugo, neće na nekoga djelovati.
Identično tome, kao što na magarca koji je bio u blizini hazreti Uzeira, alejhisselam, nije utjecalo vrijeme, tako ni na ljudsku dušu (koja se često javlja u simbolu magarca) ne utječe protok vremena. Razlog ovoga je što je ljudska duša porijekom iz Svijeta nevidljivoga (âlemul gajb), nakon što je stvorio uzvišeni Allah dao joj je svojstvo vječnosti te njena hrana nije hrana s ovoga svijeta – nije materijalna, niti fizička, iako ih može, ali više u obliku osjećaja, konzumirati. Tako čistota duše ne zavisi od nekoga vremenskog roka već od kvaliteta života kojim ona egzistira u tome periodu.
Uzvišeni Allah stvorio je sve, svemu iz Svoje nedugovane i neograničene dobrote (džûd), dao je egzistenciju, život (îdžâd). To je istinski, osnovni „život“. Unutar toga „općeg života“, svako stvorenje, pa tako i svaka osoba, prolazi kroz različita iskustva, pa tako i kroz „relativni život“ (mukajjed), što predstavlja život koji čovjek živi na ovome svijetu. Slično, čovjek kuša i „relativnu smrt“, onu koju većina spoznaje i koju tako teško doživljava i smatra završetkom.
Ponovno se vraćajući na primjer duše (nefs), ona je stvorena te će vječno egzistirati. Međutim, na ovome svijetu, pored te svoje opće egzistencije („opći život“), kuša i „relativni život“ i „relativnu smrt“, pa se kaže da je neko, ko živi na ovome svijetu, ili „oživljen“ ili, pak, „umrtvljen“. U tome smislu oživljenje duše predstavljaju spoznaje koje čovjek proživi (ma'rifa) na putu približavanja uzvišenome Gospodaru, a najbolji izvanjski pokazatelj da je osoba to iskusila jeste njeno primjerno i uzorno vladanje prema svojoj okolini. Suprotno, umrtvljenje duše odnosi se na one ljude koji se zadovoljavaju osjećajima i željama za vladanjem i dominiranjem nad drugima, nanošenjem zla i uznemiravanjem.
Oživljenje čovjekova duha (rûh) predstavlja saznavanje različitih tajnî, a autentično je ukoliko ga te tajne vode prema uzvišenome Allahu, odnosno, lažno je ukoliko je riječ o tajnama koje ga vode stjecanju moći nad drugima.
Konačno, oživljenje ljudskoga srca (kalb) zapravo je rast u vjerovanju (îmân), koji, praćen strpljenjem (sabur) i upornošću (istkâmet), dovodi do izvjesnosti spoznaje, stanju u koje osoba nimalo nema sumnje (jekîn).
Istinski učitelj je onaj ko drugoga „oživi“ kroz sjećanje (zikr) na uzvišenoga Allaha, a varalica onaj ko umrtvi srce drugoga – raspali u njemu snagu nemarnosti (gaflet).
I život i smrt, koliko god to nekada bilo teško shvatiti, kao i bol i tuga, relativnoga su, prolaznog karaktera, i imaju često drugačiji smisao od onoga koji većina ljudi poznaje. Blagoslovljeni poslanik Muhammed savjetovao je da niko ko je u nevolji ne moli za smrt (jer, s jedne strane, ni ne zna šta stvarno jeste smrt, a i, s druge strane, čovjek često jedno istinski treba ali za nešto sasvim drugo moli), pa je najbolje moliti uzvišenoga Allaha:
„Allahu moj, proživi me onda kada je dobro za mene da živim, a umrtvi me kada je smrt dobra za mene.“
(Allâhumme, ahjinī mâ kânetil hajâtu hajren lî, ve teveffenî izâ kânetil vefâtu hajren lî.)
اللَّهُمَّ أَحْيِنِي مَا كَانَتْ الْحَيَاةُ خَيْرًا لِي وَتَوَفَّنِي إِذَا كَانَتْ الْوَفَاةُ خَيْرًا لِي.
(hadis bilježi Buhari, a prenosi hazreti Enes ibn Malik)
Kada bi bilo moguće ovo Lijepo Ime simbolički predstaviti, onda bi to izgledalo poput prizora promatranja mora s obale, u ranoj noći, iznad kojega jasno sija puni Mjesec a istovremeno se u cijelosti odražava na površini vode.
Vezanje za Lijepo Božije Ime „Koji život daje“ (et-te‘alluk) ogleda se u čovjekovoj potrebi da mu uzvišeni Gospodar oživi srce životom znanja (ilm), i da mu oživi udove životom pokoravanja jedinome Allahu.
Ozbiljenje Lijepog Božijeg Imena „Koji život daje“ (et-tehakkuk) podrazumijeva jedan „novi život“ za onoga kojega je Onaj koji smrt daje oživio. U tome „novom životu“, svako činjenje takve osobe izravan je i jasan trag Božijega činjenja, što predstavlja stanje koje mogu svjedočiti samo onî čistoga srca.
Kićenje odrazima svojstava Lijepog Božijeg Imena „Koji život daje“ (et-tehalluk) prepoznaje se kod osobe koja se posveti traganju za vlastitim mahanama i otklanjaju tih nedostataka, te preko nje Lijepa Božija Imena i Svojstva na nju djeluju pa se takav vjernik posveti promišljanju o uzvišenome Allahu, oživljujući svoju dušu.
Vezanje za Lijepo Božije Ime „Koji smrt daje“ (et-te‘alluk) odnosi se na čovjekovu potrebu da ga uzvišeni Allah učini čistim od svakoga grijeha.
Ozbiljenje Lijepog Božijeg Imena „Koji smrt daje“ (et-tehakkuk) znači umrtvljenje svega što ne valja, i završetak griješnoga života.
Kićenje odrazima svojstava Lijepog Božijeg Imena „Koji smrt daje“ (et-tehalluk) vidljivo je kod one osobe kod koje su umrtvljene sklonosti ka lošim novinama i svim oblicima zabluda, te se među ljudima kreće kao živi znak svjetlosti.
Rahmetli hadži šejh Fejzulah efendija Hadžibajrić kaže:
„Ovo se uči kada postoji razdor među srcima kao i radi ukroćivanje nefsi emare (duše sklone zlu).“
Ahmed Abdul Dževad, opet, kaže:
„Ko strahuje od toga da će ga neko pokoriti, njime ovladati, trebao bi na komadić hljeba proučiti Lijepo Božije Ime 'el-Muhjî' šezdeset i osam puta te taj komad hljeba pojesti, a bilo bi dobro da uz ovo Ime, uči i Ime 'el-Hakîm'.
Ko bude učio Lijepo Božije Ime 'el-Mumît' sve dok ga 'hâl ne obuzme' (dok ga ne obuzme duhovna ushićenost), nakon toga treba zamoliti uzvišenoga Allaha te će sigurno osujetiti nasilnike i zle ljude koji ga napadaju. Ovo se prvenstveno odnosi na dušu sklonu zlu, neodgojenu dušu (nefsi emmâre), pa je najbolje da čovjek uči ovo Lijepo Ime želeći pomoć od uzvišenoga Gospodara da mu dragi Allah odgoji dušu.“
A Allah dragi, opet, najbolje zna.