Mjesto i uloga mesdžida (džamije) u islamu

 

1. Uvod

Jedan od nezaobilaznih pojmova što se vežu za fenomen vjere općenito je, svakako, pojam hrama. Naime, vjera u svojoj biti predstavlja odnos između Boga i vjernika što Ga obožavaju, a taj odnos se uvijek na određen način veže za mjesto na kome se bogoštovlje odnosno ibadet čini. To mjesto uvijek ima karakter posebnosti pa i svetosti zbog toga što se neizostavno shvata i imenuje kao ''Božiji hram'' ili ''Božija kuća'', dakle kuća ili mjesto gdje je Bog na izvjestan način prisutan i gdje je spuštena Njegova milost. U tom smislu vjernici posebno obilježavaju i ukrašavaju hramove i posjećuju ih čineći ibadet te prinoseći žrtve.

Mjesto i uloga hrama u islamu, prirodnoj vjeri čovjekovoj, višeznačna je i u tom smislu se hram imenuje kao ''mesdžid'' (mjesto gdje se sedžda čini) odnosno kao ''bejtullah'' (Allahova kuća, mubarek mjesto gdje Allah spušta Svoj rahmet i bereket). Ova dva naziva asociraju na dvije osnovne uloge koje u islamu hram ima: uloga mjesta sedžde odnosno ibadeta i uloga svetog (mubarek) mjesta gdje se čisti i preporađa čovjekova duša. Dodamo li ovome još i ulogu Allahovog znamenja zaokružujemo tri osnovne uloge koje hram u islamu ima.

U ovom smislu govorimo o islamskom hramu kao mjestu činjenja sedžde (mesdžid), o hramu kao Allahovoj kući (bejtullah) i o hramu kao svetom Allahovom znamenju 
 

2. Mesdžid

Riječ mesdžid u arapskom jeziku, kao što je naprijed rečeno, znači mjesto gdje se čini sedžda. Prema tome, iz samog naziva vidi se da je ovdje primaran ibadet. Mesdžidi odnosno džamije i tekije kako se oni kod nas uobičajeno nazivaju, su posebne građevine u kojima se prevashodno klanjaju namazi i spominju Allahova imena.

Mjesto i uloga mesdžida se mijenjala mijenjanjem historijskih formi islama, odnosno zavisno od važeće Knjige i važećeg Zakona (Šerijata) u dotičnom vremenu. Koliko je nama poznato prema Šerijatu Tevrata, Zebura i Indžila ibadet se nije mogao činiti bilo gdje. Ibadet je tada bio punovažan tek onda kada bi se obavio u hramu odnosno mesdžidu. Mi, naravno, ne kažemo da vjernici nisu imali mogućnosti da ibadete čine i izvan mesdžida, štaviše vjerujemo da im je Zakon sigurno davao izvjesne mogućnosti u tom smislu, Allah najbolje zna, ali je ipak prevashodno za stare forme islama bilo to da se ibadet čini u mesdžidu.

Zbog toga su muslimani Israelićani (Benu Israil) imali poseban šator gdje su čuvali sveti kovčeg. Taj šator je predstavljao sveto mjesto gdje su činili ibadet i spominjali Allahova Imena. Oni su također imali i posebne žrtvenike gdje su Allahu prinosili kurbane (žrtve paljenice). Taj šator zajedno sa svetim kovčegom nosili su sa sobom i tako je bila praksa sve do Davuda, alejhisselam, i Sulejmana, alejhisselam, kada se izgradio, odnosno obnovio sveti hram u Jerusalemu, Mesdžidul-aksa ili, kako se drugačije zove, Bejtul-makdis.

Bejtul-makdis je bio centralno mjesto islama u ta vremena jer je Kaba, vjerovatno, tada već bila napunjena kumirima i institucija hadža je, shodno tome, bila zaprljana mušričkim obredima tako da su muslimani pripadnici Benu Israil bili prestali dolaziti tamo. Značaj Bejtul-makdisa je još više porastao od vremena Sulejmana, alejhisselam, jer je od tada sveti kovčeg tamo bio smješten i glavni ibadeti i svečanosti su se tamo odvijali.

Posebno značajni bili su mihrabi. Riječ mihrab se vezuje za arapsku riječ ''harb'' što znači rat i odatle se vidi da su to mjesta borbe protiv vlastitih negativnosti odnosno vlastitog nefsa. Izgleda da su se tada mihrabom nazivale posebne prostorije unutar Bejtul-makdisa, gdje su vjernici intenzivno ibadet i sedždu činili te Allahova Imena spominjali.

U jednom od takvih mihraba živjela je i Merjema, majka Isaova, alejhisselam, Allahov blagoslov nad njom, i tu je provodila vrijeme u ibadetu. Prema nekim predajama njezin mihrab je bio uzdignut tako da se u njega moglo pristupiti samo posebnim stepenicama i tamo je, osim njene najuže porodice, pristup imao samo njezin skrbnik Zekerijja, alejhisselam, a Allah najbolje zna.

Međutim, dolaskom Muhammeda, alejhisselam, situacija se osjetno mijenja zbog toga što Resulullah ima posebnu olakšicu kod Allaha uzvišenog. Njemu je, a time i cjelokupnom njegovom ummetu, mesdžidom učinjena čitava površina Zemlje, sa izuzetkom krova Kabe i još nekih Šerijatom određenih mjesta, te posebno nečistih mjesta (nužnika, smetljišta i slično). Sadašnje i konačno, do Sudnjeg Dana važeće, pravilo islama je da se namaz klanja na svakom čistom mjestu gdje se čovjek zatekne u propisano vrijeme namaza (vakat). Međutim, iako sada mesdžid gubi svojstvo ekskluziviteta vezano za prijem ibadeta kod Allaha, on ne nestaje iz prakse muslimana. Iako muslimani mogu da ibadet čine na svim čistim mjestima, i dalje se zadržava mesdžid kao mjesto gdje se ibadet pretežno obavlja.

Razlog ovome predstavljaju ostale aktivnosti vezane za mesdžid mimo samog ibadeta. Mesdžid je, vjerujemo i prije resulullaha Muhammeda, alejhisselam, a sasvim sigurno poslije njega, predstavljao i mjesto okupljanja muslimana (džemat), zatim mjesto pouke (mekteb) i konačno mjesto razmatranja raznih životnih pitanja (medžlis).

Pošto je pravilo u islamu da se propisani farz namazi klanjaju u džematu a nafile kod kuće postalo je praktičnom potrebom da svaka mahala ima svoj mesdžid odnosno svoju džamiju gdje će se pet puta na dan okupljati muslimani na namazu. Prema tome, iako se džemat može formirati na svakom čistom mjestu praktični razlozi (zaštita od atmosferskih uticaja, pitanje zagrijavanja i sl.) utjecali su da se formiraju džamije kao mjesta ibadeta, ali i mjesta mektebske pouke kao i okupljanja muslimana uopće. Svakako da je svemu ovome prvi primjer džamija resulullaha Muhammeda, alejhisselam, u Medini jer je upravo ona bila i mjesto sedžde, zikrullaha i ibadeta, ali ujedno i mjesto okupljanja džemata, mjesto pouke, i mjesto razmatranja tekućih problema muslimana. Štaviše, ona je bila i dom kako za Poslanika i njegovu porodicu (njegov stan je bio u sklopu džamijskog kompleksa, u njegovom istočnom dijelu) tako i za čitavu skupinu muslimana siromaha koji su ostali poznati pod nazivom ehlus-safa.

Iako mesdžid sa dolaskom posljednjeg poslanika, pečata vjerovjesnika resulullaha Muhammeda, alejhisselam, gubi svoj ekskluzivitet, on nimalo ne gubi na značaju kao mjesto sedžde i ibadeta, naprotiv, mesdžid još više postaje centralno mjesto svakodnevnoga muslimanskoga života oličenog u zajedničkim namazima, vjerskoj pouci i druženju općenito. 
 

3. Bejtullah

Vidjeli smo da hram osim svojstva mesdžida ima i svojstvo Allahove kuće, odnosno Allahovog mubarek mjesta. Ovim se želi reći da su mesdžidi mjesta koja uživaju određen, manji ili veći stepen svetosti, mjesta gdje čovjek boraveći tamo i ibadet čineći tamo može svoju dušu očistiti i biti obasut Allahovim bereketom i milošću.

Znači, suština mesdžida u ovom smislu jeste da je to mjesto gdje su spušteni Allahova Milost i Bereket, tako da se ljudi boraveći na tim mjestima mogu okoristiti tim Allahovim blagodatima. Ustvari, biti svet ne znači ništa drugo do biti voljen i poštovan od Allaha i biti obasut Njegovom ljubavlju, milošću i blagodatima. U ovom smislu možemo reći da svaki iskren musliman posjeduje izvjestan stepen svetosti odnosno da svaka džamija kao mjesto spominjanja, hvaljenja i veličanja Allaha i činjenja sedžde Njemu također posjeduje izvjestan stepen svetosti.

Sigurno da svi mesdžidi odnosno sve džamije nisu jednako svete. Ustvari, Kur'anom i hadisom su definirana tri najsvetija mjesta islama uz jasan propis da se jedino njih treba hodočastiti. To su Mesdžidul haram, odnosno Kaba u Mekki, Poslanikova džamija u Medini i Mesdžidul-aksa odnosno Bejtul-makdis u Kudsu (Jerusalemu).

 Kaba (Mesdžidul-haram) i Poslanikova džamija

 Kaba je prvi bejtullah, odnosno prvi hram, izgrađen na Zemlji a u kojem se slavio, veličao i obožavao istinski i jedini Bog, Stvoritelj i Gospodar svega postojećeg: “Prvi Hram sagrađen za ljude jeste onaj u Mekki, blagoslovljen je on i putokaz svjetovima.” (Kur'an, 3:96)

Postoje različite predaje o tome ko je prvi podigao Kabu. Jedni misle da su to učinili meleki prije naseljavanja ljudi na Zemlji, drugi misle da je to učinio Adem, alejhisselam, kada je spušten iz Dženneta, a treći opet misle da ju je izgradio Ibrahim, alejhisselam. Prema tome, ne zna se pouzdano ko je prvi sagradio Kabu, ali se sasvim pouzdano zna da ju je Ibrahim, alejhisselam, izgradio (odnosno, prema drugom mišljenju, obnovio na starom mjestu nakon što je, vjerovatno u Potopu, bila potpuno uništena) na njezinim današnjim temeljima: “I dok su Ibrahim i Ismail temelje Hrama podizali oni su molili: 'Gospodaru naš, primi od nas, jer Ti, uistinu, sve Čuješ i sve Znaš!'” (2:127)

Sasvim pouzdano znamo da je originalna Ibrahimova, alejhisselam, građevina kroz historiju bivala više puta dograđivana i obnavljana, ali mislimo da temelje niko nije uklonio pa odatle vjerujemo da Kaba i dan danas (ako ne potpuno ono sigurno djelimično) stoji na Ibrahimovim, alejhisselam, temeljima. On je, kako nam predaje kazuju, prvi u jugoistočni ugao Kabe ugradio džennetski kamen po imenu “Hadžerul-esved”. Taj kamen je, zajedno sa kamenom Mekami-ibrahimom, spušten iz Dženneta i čekao je na jednom od obližnjih brda stotinama, možda čak i hiljadama godina, sve dok ga melek nije dodao Ibrahimu, alejhisselam, da ga ugradi u jugoistočni ugao Kabe.

Smatra se da je Hadžerul-esved ustvari pečat na ugovoru između Allaha i ljudi kojom prilikom su se ljudi obavezali Gospodaru svome na predanost i iskreno robovanje samo Njemu i nikome osim Njega i da će na Sudnjem Danu taj kamen svjedočiti o tome ko ga je poljubio sa tevhidom a ko ne. Ovako je, prema nekim predajama, hazreti Ali ibn Ebi Talib, radijallahuanhu, poučio Omera ibn Hattaba, radijallahuanhu, o svrsi i ulozi ovog svetog kamena.

O njemu se prenosi da je isprva bio bijel poput mlijeka, ali su grijesi sinova Ademovih, alejhisselam, bili sevep (uzrok) da on pocrni. Smatra se da su Hadžerul-esved i Mekami-ibrahim (kamen na kojem je stajao Ibrahim, alejhisselam, prilikom gradnje Kabe i na kojem su ostali otisci njegovih stopala kao trajni znak) jedina dva subjekta porijeklom iz Dženneta koji se nalaze na Zemlji i oni predstavljaju sastavne dijelove Mesdžidul harama, arhitektonske cjeline svetog Hrama Kabe.

Hadžerul-esved je de facto sastavni dio Kabe jer je ugrađen u njezin jugoistočni ugao, a Mekami-ibrahim se nalazi kojih desetak metara udaljen od istočnog zida Kabe.

Kaba je Allahovom odredbom najsvetije mjesto na Zemlji i ta njezina svetost se manifestuje i u tome što je ona preporod za ljude i u tome je jedna od tajni i jedna od svrhovitosti obavljanja hadža: “Allah je učinio da Kaba, Časni Hram bude preporod za ljude, a tako i sveti mjesec i kurbani, naročito oni ogrlicama označeni, zato da znate da je Allahu poznato ono što je na nebesima i ono što je na Zemlji, da Allah, zaista sve zna.”  (5:97)

Iz ovog ajeta jasno nam je da hadž predstavlja jedan temeljit preporod i potpunu revitalizaciju čovjeka, njegova srca i duše. To je životno čišćenje ljudske duše od prljavštine čovjekovog srca i duše u onom istom smislu u kojem namaz predstavlja svakodnevno, džuma sedmično i post u mjesecu ramazanu godišnje čišćenje čovjekove nutrine. Svetost Kabe manifestuje se i time što je ona kibla, pravac prema kome odabrani umet resulullaha Muhammeda, alejhisselam, svakodnevno okreće lica svoja prilikom obavljanja namaza.

Svetost Kabe prenosi se i na grad Mekku u kome se nalazi. U tom smislu Mekka je sveti grad u kome su svi ljudi zaštićeni od svakog nasilja: “Nevjernicima i onima koji odvraćaju od Allahova puta i Časnog Hrama - a Mi smo ga namijenili svim ljudima, kako za mještanina tako i za došljaka – i onome ko u njemu bilo kakvo nasilje učini, dat ćemo da patnju nesnosnu iskusi.”  (22:25)

U Mekki se ne smije zulum (nasilje) činiti ni životinjama ni biljkama; tamo treba živjeti u miru sa svima i sa ljudima (ponašanje treba biti kao u Džennetu, gdje nema zavisti, svađe i prepirke, gdje se samo čuju riječi: Selam, Selam); i sa životinjama (zna se da je za vrijeme hadža zabranjen lov na kopnu, a isto tako se mora dobro paziti da se ne ubije niti insekt); i sa biljkama (za vrijeme hadža ne smije se sjeći drvo, otkidati grančice, listove ili cvijetove).

Druga po vrijednosti svetinja u islamu je Poslanikova džamija u Medini. Tu je džamiju podigao lično resulullah Muhammed, alejhisselam, i pošto je on Allahovo najodabranije stvorenje sa takvim položajem koji ne uživa niti jedno drugo stvorenje (treba se sjetiti da se, prilikom mi‘radža, Muhammed, alejhisselam približio Allahu, Gospodaru i Stvoritelju svih svjetova prešavši granicu koju čak ni melek Džibril nije smio preći) - to je uticalo na to da džamija koju je on utemeljio postane sveto mjesto kao i grad Medina koji ga je ugostio poslije selidbe iz Mekke (hidžra).

Svetost Poslanikove džamije ogleda se i u tome što je izgrađena na temelju predanosti Allahu i bogobojaznosti:“...Džamija koja je od prvog dana na Bogobojaznosti zasnovana ima preče pravo da ti u njoj namaz klanjaš!” (9:108)

Mada među islamskim učenjacima postoje mišljenja da se ovi ajeti odnose na džamiju u medinskom predgrađu Kuba, koju je Poslanik utemeljio par dana prije glavne koja će mu domom postati, to ne mijenja njihovu osnovnu poruku da je kod Allaha svaka džamija, utemeljena na iskrenoj predanosti Njemu i ljubavi i pokornosti Njemu i Poslaniku Njegovu, na izuzetnom stepenu, dakle u određenoj mjeri – sveta. Uostalom, velika svetost i Medine i Poslanikove džamije je potvrđena mnogobrojnim hadisima od kojih je, vjerovatno, najpoznatiji onaj u kome se navode Resulullahove, alejhisselam, riječi da je prostor između njegovog stana i mihraba jedan od džennetskih perivoja.

Isto tako se u hadisima ističe značaj koji će Medina, zajedno sa sestricom svojom Mekkom, imati u vrijeme boravka lažnog božanstva, mesiha ed-Dedždžala na Zemlji, jer će u vremena te najteže fitne (smutnje) i najvećeg iskušenja ta dva grada biti potpuno zaštićena od prisustva njegovog i sljedbenika njegovih pa će predstavljati oaze spasa za mnoge vjernike.

Medina, ta pitoma oaza u dolini okruženoj crno-žutim, suncem opaljenim planinama, živi već više od 1400 godina u jednoj neraskidivoj ljubavi sa svojim najdražim stanovnikom. Ovo se može primijetiti prilikom posjete tom gradu jer kao da je čitav život u njemu i dan danas vezan za resulullaha Muhammeda, alejhisselam, do te mjere da čovjek pomisli kao da će se on lično u jednom trenutku pojaviti u džamiji među klanjačima.    

 Mesdžidul-aksa (Bejtul-makdis)

 Mesdžid (hram) u Kudsu (Jerusalemu) je treće mjesto po svetosti u islamu. Fadileti (koristi) ovog mjesta su mnogobrojni ali ćemo ovom prilikom spomenuti samo neke od njih (za podrobnije upoznavanje sa ovim svetim mjestom od srca preporučujemo knjigu “Bejtul makdis – Jerusalim” od hafiza Mehmeda Karahodžića).

Mesdžidul-aksa je drugi mesdžid koji je u slavu Allaha izgrađen na Zemlji i to, kako se prenosi od Muhammeda, alejhisselam, u jednom hadisu, četrdeset godina nakon gradnje Mesdžidul-harama.

Nalazi se na prostoru svete zemlje što ju je Allah u nasljeđe dao prijatelju Svome Ibrahimu, alejhisselam. Na tom prostoru su se stoljećima nizali poslanici Benu Israila jedan za drugim tako da, kako neke predaje kažu, tamo nema mjesta gdje neki poslanik ili neki melek sedždu nije činio.

Na tom mjestu je Israil, Jakub, alejhisselam, u snu vidio stepenice koje vode na nebo i meleke kako silaze i penju se kada mu je, kako se prenosi, objavljeno: Ja sam Allah, nema drugog boga osim Mene. Ovu Svetu zemlju Sam dao u naslijeđe tebi i tvom potomstvu. Ja sam uz tebe i čuvam te dok se ne vratiš na ovo mjesto, pa ću od njega učiniti kuću gdje ćeš Mi ibadet činiti.

Tu je na nebo uzdignut Isa, alejhisselam, i tu će se ili u Damasku vratiti pred Sudnji Dan da upotpuni svoju misiju.

U Mesdžidul-aksau je u noći isra'a i mi‘radža obavljen, najvjerovatnije, najveličanstveniji od svih namaza gdje su saffove činili Allahovi poslanici a imam je bio resulullah Muhammed, alejhisselam, koji je odatle otišao posjetiti sedam nebesa i susreti se sa Allahom lično (mi‘radž). Na tom će se mjestu, kako se smatra, okupiti ljudi na Sudnjem Danu za suđenje.

Ovo su samo neke naznake o fadiletima trećeg svetog mjesta u islamu a ovaj tekst privodimo kraju sa još nekoliko riječi o fenomenu mesdžida kao Allahovog znamenja. 
 

4. Mesdžid kao Allahovo znamenje

 Jedno od najveličanstvenijih Allahovih nebeskih znamenja je Bejtul-ma'mur. To je Kaba meleka i nalazi se, prema vjerodostojnim hadisima, na sedmom nebu po vertikali tačno iznad Kabe u Mekki, ljudima namijenjene. Prema vjerodostojnim hadisima u taj Hram svakodnevno ulazi sedamdeset hiljada meleka da slave i veličaju Allaha i koji se, kada završe jednodnevni ibadet, više nikada ne vraćaju. Znači, taj Hram je svakodnevno pun robova Milostivog koji Mu se klanjaju.Smatra se da se upravo na ovu nebesku Kabu odnose ajeti Milostivog iz sure Kur’ana Gora (et-Tur): “Tako mi Gore, i Knjige u retke napisane na koži razvijenoj, i Hrama poklonika punog!” (52:1-4) U navedenim ajetima vidi se kako se Allah uzvišeni štaviše kune Hramom poklonika punim; toliko On, dakle, voli svoje odane robove i toliko su kod Njega velika znamenja mesdžidi gdje oni ibadete čine.

 Odavde, smatramo, i proizilazi ono o čemu smo već ranije u ovom tekstu govorili – da svaki mesdžid kod Allaha ima određeni stepen svetosti. Naravno da sam stepen ovisi o konkretnoj situaciji ali sigurno možemo reći da Allah neizmjerno voli svoje odane robove i isto tako neizmjerno cijeni ta mjesta i građevine u kojima oni Imena Njegova spominju i na sedždu Mu padaju

5. Zaključak

 Dvije Kabe, ona nebeska i ona zemaljska, zatim Poslanikova džamija u Medini i Mesdžidul-aksa u Jerusalemu veličanstvena su znamenja Allahova.

Međutim, i bilo koji mesdžid na Zemlji, utemeljen na iskrenoj vjeri, bogobojaznosti i odanosti, predstavlja jedno od Allahovih znamenja na Zemlji. Odavde proizilazi velika odgovornost i veoma težak položaj kod Allaha onih koji skrnave mesdžide: “Ima li većeg nasilnika od onoga koji brani da se u Allahovim hramovima ime Njegovo spominje i koji radi na tome da se oni poruše? Takvi bi trebalo da u njih samo sa strahom ulaze. Na ovom svijetu doživjet će sramotu, a na onom svijetu patnju veliku!” (2:114)

Čovjek ne može a da na ovom mjestu i u vezi s ovim ajetima ne spomene taj balkanski narod kome je trebalo samo pedeset godina da na teritoriji svoje države sa zemljom sravni sve džamije osim jedne, i nepune četiri godine da na teritoriji Bosne i Hercegovine uništi više od hiljadu džamija – i to sve nakon što su njihove vjerske građevine ostale netaknute u pola milenija muslimanske vlasti (čak ih je značajan broj i izgrađen u tom periodu).

Zaista se Srbi mogu prepoznati u kontekstu gore navedenog ajeta koji se u jednom dijelu nad njima i obistinio (“...Na ovom svijetu doživjet će sramotu ...”) jer oni danas nose na svojim leđima teret sramote i odgovornosti za zločine. Čitav svijet to vidi i čitav svijet prstom u njih upire, pa zar to nije očito poniženje na ovom svijetu!? A šta će tek sa njima, osim čestitih među njima koje Allah sigurno zna, biti na Sudnjem Danu?!

Doista bi se svi ljudi, vezano za ovu temu Allahovih hramova na Zemlji, trebali ozbiljno zamisliti nad ovim Allahovim Riječima: “...A da Allah ne suzbija neke ljude drugima, do temelja bi bili porušeni manastiri, i crkve, i havre, a i džamije u kojima se mnogo spominje Allahovo Ime.” (22:40)