12 May 2002

Molitva

Objavio: znaci
Napomena: 
Autor: Frithjof Schuon - Radi se o prijevodu jednoga segmenta autorova djela "Islam and the Perennial Philosophy". Prijevod: Samir Beglerović
Kategorija(e) tekstova: 

 Najosnovniji vid molitve, odnosa između čovjeka i Boga, je, bez sumnje, molitva u običajenome smislu te riječi kao izravni iskaz pojedinca, njegovih želja i strahova, nada i zahvalnosti. Ipak, ovaj vid molitve je nesavršeniji u odnosu na zakonodavni vid molitve koji je univerzalnoga karaktera s obzirom da je njegov "autor" Bog te da onaj što izgovara molitvu nije jedinka već čovjek kao takav, ljudski rod.

Također, ovaj vid ne baštini nešto nepotrebno čovjeku, što će reči da uključuje, više ili manje, sve vidoveindividualnih molitvi čak može i naknaditi njihove nedostatnosti. Šta više, Objava dozvoljava i preporučujeindividualnu molitvu ali je ne nameće.

Zakonodavni vid molitve pokazuje svoju univerzalnost i svevremenost bivajući često iskazan u prvome licu množine kao i sklonošću ka rabljenju svetoga ili obrednoga, samim time i simboličnoga, univerzalnoga jezika tako da je nemoguće bilo kome moliocu da istodobno ne moli za sve i za sviju.

Individualni vid molitve osnove svoga bivanja nesumnjivo bazira na našoj prirodi pošto se jedinke uistinu razlikuju jedna od druge i imaju različite sudbine i želje. Cilj ove molitve nije samo ispunjenje određenih zahtjeva već i pročišćenje duše: raspetljavanje psihičkih čvorova ili, drugim riječima, sprečavanje podsvjesnih zgrušavanja i odvlačenje brojnih otrovnih sekreta. On izriče Bogu teškoće, promašaje i tištanja duše što podrazumijeva da duša u biti jeste čedna i čista te ovaj izrijek, iskazan u Lice Apsoluta, posjeduje sklonost ponovnoga uspostavljanja ravnoteže i uvođenja mira odnosno jednostavnije- našega otvaranja Milosti. Sve ovo nam je također ponuđeno, čak i prvenstveno, zakonodavnim vidom molitve ali je ljudski duh uopće isuviše slab da bi iz njega crpio svu ljekovitost.

Lični karakter nezakonodavne molitve ne podrazumijeva nepostojanost pravila jer je svaka duša, kako to Psalmi divno odaju, ista u svojim mizerijama i radostima te, prema tome, i u dužnostima prema Bogu. Nije dovoljno da čovjek samo formulira svoj zahtjev. On također mora iskazati i svoju zahvalnostodricanje,žaljenjeodlučnost i slavljenje. Svojim zahtjevom čovjek očekuje uslugu datu načinom kako je Bog zadovoljan odnosno u skladu sa univerzalnom Normom.

Zahvalnost jeste svjesnost da je svaka usluga sudbine Božija Milost koja možda neće biti pružena; i ako je tačno da čovjek uvijek ima nešto da traži također je i tačno da čovjek uvijek ima razloga da bude zahvalan. Bez ovoga molitva nije moguća.

Odricanje jeste sudjelovanje u prihvatanju neispunjenja zahtjeva.

Žaljenje ili kajanje- traženje oprosta- podrazumijeva svjesno suprotstavljanje Božanskoj Volji.

Odlučnost jeste želja za oprostom datoga grijeha jer naša slabost ne smije prouzročiti da zaboravimo da smo slobodni.

Konačno, slavljenje pokazuje ne samo da svaku stvar dovodimo u odnos sa svekolikim Izvorom već i da svaku odredbu motrimo u kontekstu njene nužnosti ili svrhovitosti ili u vidu pogubnosti i milosti.

Ukoliko je zahtjev ključni elemenat molitve to je stoga što ništa ne možemo učiniti bez Božije pomoći. Sama čovjekova nakana ne pruža nikakvu garanciju ukoliko nije praćena zahtjevom, primjer Svetoga Petra ovo najbolje ilustrira.

Ocjena: