28 Jun 2002

Riječ - dvije o Ajvatovici

Objavio: znaci
Kategorija(e) tekstova: 

 

1. Uvod

»A između njih i gradova koje smo blagoslovili izgradili smo bili naselja povezana i odredili im potrebnu udaljenost. 'Putujte kroz njih i po noći i po danu, bezbjedni'«(34:18) 

Želeći objaviti Se, Uzvišeni stvori sva stvorenja (»On sve stvori«, 6:101) te svu raskoš stvaranja pokaza u čovjeku (»Mi čovjeka stvaramo u skladu najljepšem«, 95:4). Konstantno održavajući kontakt s najsavršenijim od svih stvorenja, Bog dragi kroz povijest spuštaše Objavu.

Poslanica Božanska sadrži svaku sjemenku potrebnu za klijanje ploda u grudima čovjeka. Ipak, uslijed vlastite prirode, nekad uslijed okolnosti a nekad, opet, uslijed zahtjeva sâme Volje, čovjek često nema vremena ili dovoljno upornosti podarenu klicu u sebe unijeti ili već položenu odnjegovati u jednome vremenskome toku, te mu, opet iz milosti (Allah želi da vam olakša, - a čovjek je stvoren kao nejako biće«, 4:28), Allah dragi znakove Svoje (ajete) i u fizičkome svijetu, materijalnome pratiocu čovjeka, pruži kroz kompletno čovjekovo bivanje na Zemlji. Upravo te ajete čovjek će, kao uostalom i sve od Boga podareno, nekada ispravno koristiti (»'Mi, uistinu, vjerujemo u sve ono što je po njemu objavljeno'...«, 7:75) a nekada zloupotrebljavati (»Oni su ajete Naše smatrali lažnim...«, 3:11).

Jedno od Allahovih ajeta, kako ajet citiran na početku teksta veli, jesu i naselja, veze između »ljudi« i »mjestâ blagoslovljenih«. Te (s)veze služe kao prenosnici dašaka blagoslovljenosti iz mjestâ blagoslova ka ljudima; one su i način obnavljanja predegzistirajućega saveza (Misak), od ljudi ka mjestima punoga očitovanja milosti Božije.

Čovjek, želeći smiriti svoje vjerujuće srce, ili svoju dušu koja svjesno ili nesvjesno čezne za Domom, obraća se tim mjestima, tražeći u njima »zorniji« trag Božanskoga manifestiranja, tražeći ljubav Božiju, iščući utjehu, za sebe. Oduvijek su takva mjesta, mjesta očitovanja ajeta Allahovih, prizivala ljude, dirala im srca, gorjela im grudi. Ona su dio čo-vjeka, onoga koga vijek, vrijeme, definira i zatvara (»Zar je to vrijeme tako davno bilo kad čovjek nije bio pomena vrijedan?«, 76:1), ali i dio blago-slova, najizravnija pojava neprocijenjive životvornosti – Riječi, Logosa, kojom je čovjek stvoren i kojom će se svome Počelu vratiti (»Kada nešto hoće samo kaže: 'Budi!', i to biva.«, 36:82).

Svaka zemlja obiluje takvim mjestima. Upravo po njima, barem bi tako trebalo, ljudi ukazuju na blagoslovljenost sela, gradova i država. I kod nas u Bosni i Hercegovini tih mjesta, mostova, je puno. Jedno od njih je i Ajvatovica, mjesto kod Prusca i Donjega Vakufa. Ono je tradicija, vjerski skup muslimana ali i kulturno-političko okupljanje Bošnjačkoga naroda. Upravo zbog svih ovih odrednica, svrha i poruke Ajvatovice međusobno se isprepliću te često ljude zbunjuju dilemom – priziva li Ajvatovica vjernike ili, pak, i nereligiozne ljude, odnosno – da li se obilježavanje Dana Ajvatovice upravlja po vjerskim ili po sekularnim principima?

2. Legenda koja se veže za Ajvatovicu

         Ne zna se pouzdano kada je prvo »pohođenje Ajvatovici« održano. Zanimljivo je da »pohod Ajvatovici« svoje periodično vremensko određenje nalazi u tradiciji zemlje Bosne, budući se početak ne vezuje niti za hidžretski kalendar niti za jedan od dva jedina konstitutivno određena muslimanska blagdana. Naime, obilježavanje Dana Ajvatovice pada u svaki sedmi ponedjeljak po Jurjevu (ili Jujrevu).

          Trag Allahove blagodati, Božiji znak, veže se za rahmetli Ajvaz-dedu, dida, dòbrog (evliju). Po narodnome predanju, Prusac je bio bez vode. Naravno, mnogi poslovi kao i življenje uopće bili su veoma teški, u tome XV stoljeću.

Čeznući za poboljšanjem života (vjerovatno je tu čežnju povećala i sama činjenica da je Pruscu nedostajalo ono što islam iznad svih Božijih blagodati najviše cijeni – voda: »A od vode sve živo stvaramo«, 21:30), čeznući, dakle, za naročitim Božijim blagoslovom, spomenuti Ajvaz-dedo odluči četrdeset (broj čija je simbolika često rabljena) sabaha klanjati kod stijene koja djelovaše kao prepreka za protok vode u Prusac. Nakon četrdesetoga sabah-namaza, naš Ajvaz-dedo zaspa na mjestu činjenja sedžde i usni dva ovna kako se rogovima sudariše. Kada se probudi, vidje da se Allahovim izunom (dozvolom) stijena raspukla i da je voda čekala još samo vodovod koji bi je usmjerio pravo ka Pruscu. Tako i bi: Prusac dobi vodu direktnom Allahovom intervencijom. Bijaše to Božiji znak.

3. Sadržaj dana Ajvatovice

          Danas se početak Dana Ajvatovice obilježava naučnim simpozijima, koji za temu imaju neki segmenat islamskih znanosti. Nakon toga održavaju se različiti sportski turniri i političke tribine.

          Ono što jeste vezano za Božiji blagoslov, počinje paradom konjanika i pješadije. Obično travnički muftija biva u vrhu kolone zajedno sa okićenim jahačima. Bajraci, konji, tekbiri, ilahije. Tako izgleda duh Ajvatovice. Povorka se približava šehidskim mezarjima iz doba sultana Fatiha i uči fatihu. Daljnju, zaista veličanstvenu, ceremoniju sagledajmo iz riječi Refije i Đemala Kulašin iz 1995. godine.

          »Na Čardak-han povorka izbi u vrijeme sabah-namaza. Abdest, i sedžda na orošenoj travi. Ulema i mudžahidi. Saf do safa. Dok noć polahko izmiče pred navalom dana, uzvišenost Allaha (dž.š.) prodire duboko u um. I to je dio iskona koji budi Ajvatovica. Uči se i Ja'sin prusačkim šehidima i svim šehidima Republike Bosne i Hercegovine. Pa okrijepljeni čajem i kahvom, koju spravljaju borci 770. donjovakufske. Onda, prozivka 24 pristigla bajraka i formiranje konačne, jedinstvene ajvatovičke povorke... Na čelu je, kao i uvijek, bajrak Ajvaz-dedin, a iza njega ostali bajraktari, pješaci i konjanici. Ilahije se prekidaju gromoglasnim džihadskim tekbirima: Allahu Ekber! Amin! Tako, sve do Ajvaz-dedine stijene, kroz raskošnu crnogoričnu šumu.

          Oko šest ujutro, nadomak raspuknute kamene gromade, konjanici se odvajaju i izlaze na obližnju livadu, a povorka pješaka sa bajracima, u najvećoj tišni, ulazi u klanac Ajvaz-dedine stijene. Kad se povorka smjestila u klanac, poče se učiti sura Feth i dova.«

4. Ajvatovica: između preporuke i kuđenja

         Kako vidjesmo iz kratkoga upoznavanja sa sadržajem Dana Ajvatovice, ova manifestacija podrazumijeva i vjerski ali i sekularni, religijski ali i kulturno-politički obzir. Stoga ni ne čudi da je sama manifestacija Ajvatovica bila predmetom i pokude i pohvale.

          Još je rahmetli Mehmed Handžić, nesumnjivo jedan od naših najvećih alima (vjerskih učenjaka), u manifestaciji Ajvatovice vidjeo trag nedopuštene novotarije (bid'a sejjia), te time i vid nevjerovanja (kufra) pa čak i politeizma (širka).

U svome vazu »Islam zabranjuje traženje pomoći od mrtvih i u tom cilju posjećivanje turbeta i crkvi (a ovo naročito osuđuje)«, rahmetli hadži Mehmed nakon definiranja vjerovanja (1. samo je Allah Nužno Biće – Vadžibul Vudžud; 2. sve je stvorio samo Allah; 3. svime što postoji upravlja samo Allah; 4. osim Allaha, niko ne zaslužuje iskazivanje pune pokornosti i robovanja – ibadet), dokazivanja zabrane upućivanja dove bilo kome osim Allahu (»Samo Tebi robujemo i samo od Tebe pomoć tražimo«, 1:4), te izražavanja zabrane izgradnje zdanja nad kaburima i klanjanja na mezarima (»Božiji Poslanik je prokleo žene koje posjećuju groblje i muškarce koji nad grobovima grade bogomolje i postavljaju svjetiljke«, hadis bilježe Tirmizi, Ebu Davud, Nesai i imam Ahmed) daje primjer manifestacije Ajvatovice kao zabranjenoga običaja a ljude koji u njoj učestvuju naziva »neuki dio našeg bosansko-hercegovačkog muslimanskog svieta«.

Rahmetli hadži Mehmed efendija Handžić spominje i nedopuštenost oslovljavanja ove manifestacije kao »maloga hadža«, te ističe da je sâm: »Alejhisselam rekao za svoj kabur, koji je bez sumnje najuzvišeniji kabur na svietu: 'Nemojte moj kabur uzeti svetkovinom, tj. nemojte u određeno vrieme, u jedan određeni dan, naročito sakupljanje i naročite obrede vezati za moj kabur!' Pa kad je stvar sa Alejhisselamovim kaburom ovako, zar treba misliti, da bi svetkovine vezane za kabure drugih osoba mogle biti dozvoljene.«

U novijemu vremenu, naš islamski list »Saf«, koji inače nema nešto puno sluha za tradiciju Bosne i Hercegovine, analizira manifestaciju Ajvatovice.

Nakon pozivanja na predstavljeni Handžićev tekst, redakcija ovoga našeg lista donosi izjave tadašnjega travničkoga muftije Nusret efendije Abdibegovića i referenta Vjersko-prosvjetne službe Rijaseta Islamske zajednice Muharem efendije Omerdića u kojima obojica naglašavaju kulturni aspekt Ajvatovice. Obojica se slažu da Dani Ajvatovice odišu kulturno-političkom tradicijom te da se ne smiju tretirati kao vjerska svečanost.

Nešto detaljnija je izjava koju je »Safu« dao Zuhdija efendija Adilović: «Što se tiče pitanja Ajvatovice, ja sam u više navrata govorio o tome i pokušavao da naglasim da ne postoje nigdje u svijetu nikakva dovišta i nikakva mubarek mjesta, osim onoga što je precizirano u hadisu Poslanika, s.a.v.s., a to je Mekka, Medina i Kuds. Sva ostala mjesta, sve ostale džamije, institucije, ili bilo šta, nemaju tu svetost i tu posebnost u Islamu uopće. I zato, praviti bilo kakva dovišta na Buni je nešto što svakako predstavlja novotariju u vjeri koju treba izbjegavati, odnosno koju treba postepeno ukidati.

Što se tiče Ajvatovice, ona po meni ima smisla kao nacionalni skup Bošnjaka, koji je, kao što smo mi to već javno kazali, 1994. godine, kad sam i ja lično učestvovao. To je bio pokušaj da se Ajvatovica osmisli na takav način, gdje smo imali seminar hadisa, koji je bio vrlo bogat. Nekoliko okruglih stolova. Na toj Ajvatovici smo zaključili ili predložili da se Ajvatovica pretvori u jedan nacionalni godišnji skup, koji bi se iskoristio, prije svega, kao državno takmičenje u streljaštvu, pošto je Ajvatovica u osnovi zamišljena kao manifestacija sile i snage muslimana na ovim prostorima. Povorke konja, konjanici, barjaci, tekbiri itd. Da to ostane u tom duhu i da se prilagodi vremenu u kom živimo, organizujući državno takmičenje u streljaštvu. A uz to da Ajvatovica bude popraćena, kao što je sad, i raznim predavanjima, susretima, kulturnim događajima itd.»

Sjećam se tumačenja našega profesora hadisa Omer efendije Nakičevića, koji opisuje Ajvatovicu na identičan način kao i efendija Adilović. Profesor Nakičević nam reče, budući je istraživao život i djelo rahmetli Hasan Kafije Pruščaka, da je upravo Hasan Kafi ustrojio Ajvatovicu. Sakupljanje konjanika predstavlja obuku za okupljanje i uvezivanje manjih jedinica u jedinstvenu brigadu. Kretanje sa tačno utvrđenim rasporedom konjanika i pješadije predstavlja zapovijednu vojnu hijerarhiju. Tiho kretanje jeste uvježbavanje za bešumno približavanje neprijatelju odnosno liniji obrane. 
 

5. Zaključak

         Rekavši sve ovo približismo se i zaključku. Po vlastitome mišljenju, današnja manifestacija Ajvatovice ima elemenata i dobroga i lošega. Bitno je tradiciju, ako ona već ima mogućnost spajanja, ujedinjavanja i uvezivanja muslimana, održati. Ipak, sve ono što nije u skladu sa Šerijatom treba odbaciti.

Kao neke konkretne prijedloge navodimo slijedeće:

1) Bitno je naglasiti da su Dani Ajvatovice prvenstveno kulturno-politička manifestacija. Ipak, ne bismo se složili u potpunosti sa mišljenjem uvaženoga dr. Zuhdije Adilovića. Smatranje mjesta svetih jeste ograničeno samo na Meku, Medinu i Jerusalem (Ka'ba, Poslanikova, alejhisselam, džamija i Kuds). Ali, kako navedosmo u uvodu, mjesta poput Ajvaz-dedine stijene jesu (s)veze između tih blagoslovljenih mjesta i čovjeka koji za manifestiranim blagoslovima teži. Stoga, zijaret (posjeta) tim mjestima zbog privremenoga smirivanja srca i duše iskrenih Allahovih robova nikako nije pokuđen cilj. Naravno, sintagme kao «mali hadž» ili «zijaret evliji zbog murada kojega lično evlija može ispuniti» nipošto ne smiju biti dijelom sličnih manifestacija. Čovjek na ta mjesta ide radi blizine s Bogom dragim a ne čovjekom.

2) Bitno je, na tragu prethodnoga zaključka, jasno razdvojiti kulturno-politički od duhovne komponente kao takve, tj. od zijareta samome mezaru i stijeni Ajvaz-dede. Također, izlazak na veliko polje Ajvatovice treba biti iskorišten za vazove (dakle vjersku poduku) a ne za dnevno-političku govoranciju.

3) Derviški zikr odnosno zikr uopće, u svojoj osnovi jeste pitanje privatnosti i nemanifestnosti. Derviši trebaju zikr učiti unutar tekija a ne na samome putu što mnogi iskoriste za «buljenje» i bioskopsko posmatranje čina «hukćanja». 

Ocjena: