Titus Burckhardt (Ibrahim Izuddin) – 1908.-1984.

 Titus Burckhardt (Ibrahim Izuddin), švicarski Njemac, rođen je u Florence-i 1908. godine a umro u Lausanne-i 1984. Kompletan svoj život posvetio je studiranju i istraživanju raznolikih aspekata Mudrosti i Tradicije.

            U dobu nauke moderne i tehnokracije, Titus Burckhardt bijaše jedan od najmarkantnijih istraživača Univerzalne istine, kako na polju metafizike tako i na poljima kosmologije i tradicionalne umjetnosti. U svijetu egzistencijalizma, psihoanalize i sociologije, bio je ključni glas filozofije perennis, te “nestvorene mudrosti” izražene u platonizmu, vedama, sufizmu, taoizmu i drugim identičnim ezoterijskim ili sapijencijalnim (mudrosnim) učenjima. U doslovnome i u filozofskome smislu, bio je eminentni član “tradicionalne škole” učenjaka dvadesetoga stoljeća.

            Titus Burckhardt (Ibrahim Izuddin) bijaše sin švicarskoga skulptora, Carl Burckhardt-a, i član plemićke porodice iz Bazela. Premda počeše hoditi stopama svoga oca kao skulptor i ilustrator, od djetinjstva snažno bijaše privučen orijentalnome umjetnošću. To ga odvede teoretskome studiju istočnjačkih doktrina i opetovanim privremenim boravcima u islamskim zemljama. Nakon nekoliko godina studijâ historije umjetnosti i orijentalnih jezikâ, napustio je akademske krugove Zapada kako bi prihvatio islam, obostrano – intelektualno i “egzistencijalno”. Nije bio zapadni učenjak islama, u uvriježenome smislu te riječi, već osoba izuzetnih intelektualnih i duhovnih darova koja ode u islamski svijet kao mladić kako bi postala učiteljem islamskih disciplina “pivši sa izvora”, pred učiteljima i egzoterijskih i ezoterijskih znanosti. Od Boga bijaše izabran izraziti istine islamske tradicije, odnosno Tradicije u univerzalnome smislu, svijetu moderne, jezikom shvatljivim suvremenome čovjeku. Ustvari, njegova djela predstavljaju temeljne formulacije i iskaze tradicionalnoga islama u modernome svijetu.

Velika preteča-utemeljitelj tradicionalne škole kojoj Titus Burckhardt (Ibrahim Izuddin) pripadaše, bio je šejh Abdul-Vahid Jahja – Rene Guénon (1886.-1951.). Guénon (šejh Abdul-Vahid Jahja) slijediše korijene onoga što je oslovljavao devijacijom moderne sve do svršetka srednjega stoljeća i početka renesanse, prevratničkoga nadiranja sekularizma, kada nominalizam nadvladava realizam, individualizam (odnosno humanizam) zamjenjuje univerzalizam, a empiricizam protjeruje skolasticizam. Bitan dio Guénonova djela, dakle, bila je njegova kritika svijeta moderne s jednoga “platonističkog” odnosno metafizičkog gledišta. Ovo je upotpunosti objašnjenjo u njegova dva magistralna djela Kriza svijeta moderne (The Crisis of the Modern World) iSuverenost kvantitivnosti (The Reign of Quantity). Pozitivnu stranu Guénonova pisanja predstavljala su izlaganja nepromijenljivih principa univerzalne metafizike i tradicionalnoga pravovjerja. Osnova njegovoga učenja bila je doktrina “nepostojanja dualizma” (advaita) i u tome smislu glavno djelo predstavlja Čovjek i njegov postanak prema učenju Veda (Man and his Becoming According to the Vedanta). Ipak, spremno se okreće i drugim tradicijskim izvorima budući je sve tradicionalne forme smatrao raznolikim izrazima nadnaravne Istine. Konačni aspekt Guénonova djela jeste njegovo brilijantno izlaganje intelektualnoga sadržaja tradicionalnih simbola, bilo koje religije. U svezi s ovim vidi Temeljni simboli Sciencia Sacre (Symboles fondamentaux de la Science Sacrée).

Učenjak-komentator duboko inspiriran Guéononom (šejh Abdul-Vahid Jahjom) bio je Ananda K. Coomaraswamy (1877.-1947.) koji, prethodno bivši oblikovan i nadaren u svome domenu, okiti se vrlinom, kasno u svome životu, upoznavanja, i čvrstoga uvjerenja, u tradicionalno gledište, prethodno tako precizno i u potpunosti prikazano u Guénonovim knjigama.

Bitno je naglasiti da Guénonova pisanja, uz uvažavanje značaja mjerodavnosti, bijahu upotpunosti “teoretskoga” karaktera, i ne smjeraše baviti se pitanjima realizacije. Drugim riječima, općenito su se bavila intelektualnošću (odnosno naukom) a ne direktno duhovnošću (odnosno metodom).

Svitaj dana za pripadnike tradicionalne škole bio je nastanak djela šejh Isa Nuruddina Ahmed el-‘Alewâ (Frithjof Schuon 1907.-1998.). Prije trideset godina, engleski tomista napisao je o njemu: “Njegovo djelo posjeduje unutarnju dominaciju kontemplativne inteligencije.” Nedavno, stariji američki akademik je objavio: “I dubinom i širinom, on je uzor našega vremena. Ne poznajem niti jednoga živoga mislioca koji bi se s njim mogao uporediti.” Primjedba T. S. Eliot-a bila je slična. O Schuonovoj prvoj knjizi napisao je 1953. godine: “Nisam se susreo s impresivnijim djelom u oblasti komparativnih studija orijentalnih i okcidentalnih religija.”

Schuonova djela javila su se za vrijeme posljednjega dijela Guéonova života. Do svoje smrti, Guénon (šejh Abdul-Vahid Jahja) bi mu se obraćao, npr. na stranicama Etudes Traditionnelles, kao “naš dragi suradnik” (notre éminent collaborateur). Schuon (šejh Isa Nuruddin el-‘Alewâ) nastavio je oštroumnu i neosporivu kritiku svijeta moderne te dosegao nenadmašive visine izlaganja sržne istine, iluminirane i spasonosne, koja leži u srcu svakoga objavljenoga oblika. Tu nadformalnu istinu Schuon oslovljava religio perennis. Ovaj pojam, koji ne podrazumijeva odbacivanje sličnih pojmova kao što su philosophia perennis i sophia perennis, ipak sadrži nagovještaj dodatne dimenzije snažno prisutne u Schuonovim djelima. Riječ je o intelektualnome razumijevanju koje za sobom povlači duhovnu odgovornost da inteligencija zahtijeva nadopunjavanje s iskrenošću i vjerom, i da “gledanje” (širina) uključuje “vjerovanje” (dubinu). Riječju, što je veće naše motrenje sržnih i spasonosnih istina, veća su obaveze nastojanja unutarnje ili duhovne realizacije.

Schuonovo djelo započinje odgovarajućom općom studijom čiji mu naslov služi ocrtavanju smjeranoga:Transcendentno jedinstvo religijâ (The Transcendent Unity of Religions). Potom slijede djela: Jezik Jástva (Language of the Self), Tragovima budizma (In the Tracks of Buddhism), Razumijevajući islam (Understanding Islam), Kaste i rase (Castes and Races), Logika i transcendencija (Logic and Transcendence) te široki kompendij filozofskih i duhovnih pojašnjenja naslovljen Ezoterizam kao princip i kao Put (Esoterism as Principle and as Way). Schuonova djela o tradicionalnoj umjetnosti, zajedno s djelima A. K. Coomaraswamya i Titus Burckhardta, predstavljaju najveću vrijednost i sadržajno bogato izlaganje tradicionalnih teorija umjetnosti do kojih je moguće doći.

Mnogo je pisano o providencijalnoj nužnosti Schuonova pisanja kao nastavka pisanjâ Coomaraswamya u Guénona (šejh Abdul-Vahid Jahje). Mogu se navesti tri aspekta te nužnosti. Prvo, bilo je važno da radovi začetnika, naročito Guénona (šejh Abdul-Vahid Jahje), imaju živoga nasljednika među mlađim piscima koji bi ih isticali u prvi plan, konstantnim navođenjem u ufsnotama ili bilješkama, ozbiljnim čitaocima. Jedan od najvažnijih baštinika i ovjekovjevača bijaše Frithjof Schuon (šejh Isa Nuruddin Ahmed el-‘Alewâ). Titus Burckhardt je slijedeći koji mora biti spomenut.

Drugo, rad začetnika skoro da je došao do granice obilovanja pojednostavljenjima i uopćavanjima, te Schuon (šejh Isa Nuruddin Ahmed el-‘Alewâ), koji nikada nije stvari (bespotrebno) pojednostavljivao i koji nas je, naprotiv, konstantno podsjećao na izuzetnu složenost stvari, bijaše Bogom dani sljedbenik onoga što bijaše potrebno za popunjenje neizbježnih rupa, kako bi povezao niti ostavljene visiti, odobrio valjana poopćavanja.

Treće, i najbitnije, postojaše izvjesni red razvoja koji trebaše slijediti. Općenito možemo reći da je osnovna tema djelâ i Guénona (šejh Abdul-Vahid Jahje) i Schuona (šejh Isa Nuruddin Ahmed el-‘Alewâ) ezoterizam. Na ovoj osnovi, veći dio Guénonovih pisanja može biti okarakteriziran kao “ezoterizam kao princip s osvrtom na Put”, a Schuonu je ostalo napisati Ezoterizam kao princip i kao Put, naslov koji opravdava kompententnost za pisanje o onome što slijedi nakon inicijacije (uvođenja, pristupanja) kao i o onome što joj prethodi. U tome smislu, pisanje starijega može biti viđeno kao priprema za njegova nasljednika. Za razliku od Schuona (Isa Nuruddin Ahmed el-‘Alewâ), uloga Guénona nikada nije bilo bîvanje duhovnim učiteljem. Jednom je rečeno da u Guénonovim djelima, za razliku od Schuonovih, osoba ima utisak da je autor sam sebe isključio. Ovo je pretjerivanje koje treba biti ispravljeno. Guénon (šejh Abdul-Vahid Jahja) posjedovaše “sjaj”, i ta se svijetlost neupitno s vremena na vrijeme manifestirala kroz njegova djela. Za one koji ga osobno poznavaše, određeni pasosi podsjećaju na upečatljiv sjaj njegovih očiju. Ali, pisanja Schuona “odjekuju” kako prisustvom svoga autora tako i svojom objektivnošću. Ili prije, recimo da smo postali svjesni misterioznoga identiteta u njemu, između subjektivnosti i objektivnosti. Skoro kao da je čitalac u potrazi za mudrošću u mogućnosti pribjeći samome mudracu koji je prisutan tu negdje, u pozadini kao svijetla personifikacija onoga što je njegovo pero napisalo.

Sada se možemo vratiti Titus Burckhardtu. Bijaše mlađi od Frithjof Schuona jednu godinu, te zajedno provedoše školske dane u Bazelu, u vremenu negdje oko Prvoga svjetskog rata. Bio je to početak intimnoga prijateljstva, duboko harmonijskoga i duhovnoga odnosa, koji trajaše kompletan život.

Burckhardtovo temeljno metafizičko izlaganje, predivna nadopuna djela Frithjf Schuona, jeste knjiga Uvod u nauk tesavvufa (An Introduction to Sufi Doctrine). To je intelektualno remek-djelo koje analizira s izuzetnom preciznošću prirodu ezoterizma kao takvoga. Započinje objašnjenjem, nizom sjajnih i primjenljivih definicija, šta je to ezoterizam a šta nije, potom izlaže osnovne doktrine islamskoga ezoterizma odnosno tesavvufa, te završava inspirirajućim opisom “duhovne alkemije”, odnosno puta kontempliranja koje vodi do ozbiljenja. Ovo djelo zorno postavi Burckhardta kao vodećega izlagača, nakon Schuona, intelektualnoga nauka i metoda. Spomnuto djelo predstavlja uvod u studij nauka tesavvufa, ne sa stanovišta “običnoga” istraživanja već s ciljem doprinošenja naporu onih koji nastojaše razumjeti univerzalne istine čiji je izraz svaki sveti nauk. U prvome dijelu, Titus Burckhardt definira narav tesavvufa i predstavlja ga u odnosu na kršćanski misticizam (kako ga izraziše grčki oci Rane kršćanske crkve) i hinduizam. Drugi dio sastoji se od navođenja primjera doktrinalnih temelja tesavvufa, dočim se u trećemu dijelu autor bavi duhovnim ozbiljenjem. Ovaj dio započinje raspravom o tri elementa “praktičnoga” tesavvufa, i uključuje komentare obreda, meditiranja i kompletiranja.

Čitaoci prethodnoneupoznati s ovom temom, uvidjet će da tesavvuf obujmljuje nauk, uvođenje i duhovni metod. Titus Burckhardt nastoji pokazati intelektualnu stranu tesavvufa koristeći upravo tesavvufski način izražavanja stvari, ali, tamo gdje je to nužno, uključujući sva objašnjenja potrebna za razumjevanje.

Burckhardt posvetio je veliki dio svojih pisanja tradicionalnoj kosmologiji, koju shvaćaše, u jedn ruku, kao “pomoćnicu metafizike”. Formalno predstavio je principe u magistralnome ali konciznome članku Kosmologijska perspektiva (The Cosmological Perspective), prvo na francuskome jeziku 1948. godine a potom kao prvo poglavlje djela koje čini zbirku njegovih članaka, posthumno objavljenoga pod naslovom Ogledalo Intelekta (Morror of the Intellect). Mnogo kasnije, u serijalu članaka objavljenih i na francuskome i na njemačkome jeziku tokom 1964-te godine, obrađuje kosmologijsku osnovu uistinu upotpunosti, takođe navodeći mnogo referenci koje se odnose na osnovne grane moderne nauke. Ti članci, pod nalsovom Tradicionalna kosmologija i moderna nauka (Traditional Cosmology and Modern Science) sada sačinjavaju drugo poglavlje već spomenuta djela Ogledalo Intelekta. Također su bili uključeni u djelo Oštrica gnoze (Sword of Gnosis), antologiji članaka objavljenih prethodno u engleskome žurnalu Studije o komparativnim religijama (Studies in Comparative Religion), koje je priredio Jacob Needleman 1974. godine, a koje je ponovno objavljeno 1986. godine. Burckhardtovo temeljno djelo na polju kosmologije jeste kapitalno djelo Alkemija: nauka o kosmosu,nauka o duši (Alchemy: Science of the Comsos, Science of the Soul), brilijantno predstavljanje alkemije kao izraza duhovne psihologije i kao intelektualne i simboličke podrške kontemplaciji i ozbiljenju.

Ne baš nevezano za njegovo interesiranje za kosmologiju, Burckhardt naročito imaše afinitet prema tradicionalnoj umjetnosti i vještini, te bijaše podučen evaluaciji tradicionalne arhitekture, ikonografije, i drugih umjetnosti i vještina. Naročito se zadržavao na pitanju kako su one bile - i kako mogu biti – preinačene u duhovnost, kao značenjske aktivnosti koje čistotom njima inherentnih simbola ukotivljuju doktrinalnu poruku, i nadasve kao potporu duhovnoga ozbiljenja i kao sredstva Milosti. Ars sine scientia nihil (Umjetnost bez nauke ne vrijedi). U ovome slučaju, naravno, riječ je o scientia sacra i o ars sacra, o dvije strane istoga novčića. Ovo je područje snažnih inicijacijâ raznolikih tradicionalnih civilizacija, i takvih fenomena srednjega stoljeća kao što su masonerije i alkemija.

Burckhardtov doprinos učenju umjetnosti zahtijeva nekoliko primjedbi. Prije svega pitanje islamske umjetnosti. To je kategorija ne prihvaćena sve do prije nekoliko decenija. Razlog tome je što učenjaci Zapada sudiše o svim drugim civilizacijama iz perspektive vlastite civilizacije. Do kraja srednjega stoljeća, sva evropska umjetnost bijaše kršćanska umjetnost. S općim slabljenjem kršćanstva i usponom sekularizma, nacionalne granice poče se širiti poput nacrtnoga plana umjetnosti. Imali smo italijansku umjetnost, francusku umjetnost XVIII stoljeća, njemačku umjetnost romantičarskoga perioda, američku umjetnost XX stoljeća, i tako dalje. Tako su gledali na druge stvari i druge civilizacije, uključujući i islamsku civilizaciju, na sličan način. Postoji kompletna tema, znanost, studiranja umjetnosti koja se razlikuje od proizvođenja umjetnosti. Studij umjetnosti je njemački izum XIX stoljeća. Porođen je od strane njemačke filozofske misli XIX stoljeća, koja sobom još uvijek nosi porijeklo i ideje zbog kojih i nastade. Ovaj način motrenja umjetnosti islamskoga svijeta nastoji što je moguće više podcijeniti islamski karakter islamske umjetnosti a uobičajena pažnja usmjerena je na regione. Sve veće kolekcije i muzeji Zapada posjedovaše zbirke perzijske umjetnosti (budući je najpoznatija i najlakša za pronaći), mongolske umjetnosti, andaluzijske umjetnosti i slično. Kategorija “islamska umjetnost” ne postojaše. Tu i tamo neko bi napisao knjigu o “muhammedanskoj umjetnosti”. čak i to bijaše rijetkost. Ideja da treba postojati studij islamske umjetnosti i da je to uistinu zasebna vrsta umjetnosti, na Zapadu je uvedena najviše zahvaljujući Titus Burckhardt u (šejh Ibrahim Izuddin), kome dugujemo veliku zahvalnost za razumijevanje islamske umjetnosti. Uglavnom preko njegovih djela i praktičnih nastojanja, po prvi put je islamska umjetnost predstavljena kao islamska umjetnost. Javljali su se prigovori da taj pojam ne naglašava postojanje npr. perzijske umjetnosti, marokanske umjetnosti i indijske umjetnosti. Istina je da regionalne umjetnosti postoje ali su sve uključene u veći svjetopogled, onaj islamske umjetnosti. Sve umjetnosti koje poluči islamski svijet, od jačanja islama pa sve do otprilike prije 150 godina kada zapadna civilizacija započinje svoj prodor, bijahu stvarno islamske umjetnosti, formirane islamskim svjetopogledom a vlastite zasebne sadržaje derivirajući iz islamske civilizacije.

Burckhardtovo najbitnije djelo iz oblasti umjetnosti jeste Sveta umjetnost na Istoku i Zapadu (Sacred Art in East and West), koje sadrži veliki broj divnih poglavlja o metafizici i estetice hinduizma, budizma, taoizma, kršćanstva i islama, a završava korisnim i praktičnim uvidom u trenutno stanje na tome polju, oslovljenom kao “Dekadanca i obnova kršćanske umjetnosti” (The Decadence and Renewal of Christian Art).

Burckhardtovo posljednje magistralno djelo također se odnosi na umjetnost i to konkretnije na magistralni studij islamske umjetnosti. Spomenimo i njegovu široku i impresivnu monografiju Umjetnost islama (Art of Islam). U njoj su nam intelektualni principi i duhovna uloga umjetničke kreativnosti u svojim islamskim oblicima bogato i velikodušno predstavljeni.

Pedesetih i šezdesetih godina, Burckhardt bijaše umjetnički direktor izdavačke kuće Urs Graf Publishing House Lausanne i Oltena. Njegova glavna uloga u ovim godinama bila je produkcija i objavljivanje cijele jedne serije originalnih i izvanredno ilustriranih srednjovjekovnih rukopisa, naročito keltskih rukopisa Evanđeljâ, kao što jeKnjiga Kella i Knjiga Durrowa (The Book of Kells and the Book of Durrow), objavljena od strane Trinity College u Dublinu, i Knjiga Lindisfarne (The Book of Lindisfarne), objavljene od strane British Library u Londonu. Bio je ovo pionirski pokušaj najvišega kvaliteta kao i uspješan izdavački poduhvat koji automatski dobi pohvale kako od stručnjaka tako i od širokoga kruga čitalaca.

Upravo u tim godinama, Burckhardt je za Urs Graf Publishing House nadgledao zanimljivu seriju publikacijâ pod zajedničkim naslovom Prebivališta duha (Die Heimstätten des Geistes). Ovo bijaše povijesno-duhovna studija određenih manifestiranja svete civilizacije, i pokrivaše teme kao što su: “Planina Atos” (Mount Athos), “Keltska Irska” (Celtic Ireland), “Sinaj” (Sinai), “Konstantinopolj” (Constantinople), te druga mjesta. Burckhardt lično surađivaše u knjigama Sena, grad Djevice (Siena, City of the Virgin), Chartres i nastanak gotske katedrale (Chartres and the Genesis of the Gothic Cathedral) te Fes, grad islama (Fez, City of Islam). Sena prosvjetljujući je prikaz uspona i pada kršćanskoga grada koji, u arhitektonskome smislu, i danas ima nešto od gotskoga dragulja. Najinteresantnija je priča o njegovim svecima. Veliki broj stranica Burckhardt posvećuje Svetoj Katarini (koja nikada ne oklijevaše kriticizirati papu toga vremena, ukoliko je to bilo potrebno), i Svetome Bernardinu (koji bijaše jedan od najvećih kršćanskih učitelja i praktičara zazivanja Božijega Imena). Chartres je kazivanje o religijskome “idealizmu” (u najboljemu smislu te riječi) koji leži iznad koncepcije i praktične realizacije srednjestoljetnih katedrala, još uvijek egzistirajućih spomenika dobu vjerovanja. U Chartresu, Burckhardt izlaže intelektualni i duhovni sadržaj različitih arhitektonskih stilova, ne samo onih koji razlikuju gotski od romanskoga stila, već i različitih stilova unutar romanskoga. To je divan primjer onoga što se naziva intelektualnim razlučivanjem.

Jedno od Burckhardtovih remek-djelâ je, bez sumnje, Fes, grad islama. Kao mladić, tridesetih godina dvadesetoga stoljeća, proveo je nekoliko godina u Maroku, gdje je ostvario intimna prijateljstva s nekoliko istaknutih predstavnika onoga do dan danas očuvanoga duhovnoga nasljeđa Magriba. Jer odnos Titus Burckhardt s Marokom jeste jedna predivna i pradavna ljubavna priča, koja počinje tridesetih godina dvadesetoga stoljeća a nastavlja se i obnavlja kasnijim učestalim posjetama. Ovo je očigledno bio oblikovni period Burckhardtova života, i njegove kasnija poruka i stil umnogome vuku porijeklo od tih ránih godina. U tome vremenu, stekao je mnogo iskustva kojega zapisa (ali ne objavi odmah), te tek koncem pedesetih godina XX stoljeća ta pisanja i iskustva sazreše u konačno i magistralno djelo. U knjizi Fes, grad islama, Burckhardt navodi historiju naroda kao i samoga toga regiona, historiju često punu nasilja, herojsku, pokatkada i svetu. Kroz kompletnu historiju provlači se nît islamske pobožnosti i civilizacije. Spomenuto Burckhardt izlaže sigurnom i prosvjetljujućom rukom, navodeći često učenja, primjere i keramete (“čuda”) evlijâ, pokazujući ne samo umjetnosti i snagu islamske civilizacije već također i njene “aristotelijanske” znanosti i upravne vještine. Stvarno, mnogo se ima naučiti o vladavini čovjeka i društava iz Burckhardtove penetrirajuće prezentacije principâ (koji leže iza) dinastijskih i plemenskih nestalnosti, njihovih pogrješaka i uspjeha.

Njegov odnos prema Magribu, i naročito prema Fesu, ima mnoštvo na drugim mjestima predstavljenih aspekata. Kako bih vam dao barem malehan prikaz njegovih aktivnosti, navodim citat iz jednoga izvadka Burckhardtovih aktivnosti, kako je to zabvilježio njegov blizak prijatelj J. L. Michon.

“Pokušavao bih nemoguće kada bih htjeo ‘pokriti’ nekoliko godina aktivnosti čovjeka koji čiji su brzina rada i koncentracija zapanjujući. Stoga ću se ograničiti na dva aspekta kojima Titus Burckhardt nije nikada uskraćivao pažnju, budući bijaše svjestan njihove koristi i vrijednosti: njegov rad na pouci, i kao pisac i kao govornik, te sâm njegov rad, kao i istraživač i organizator. U obje ove uloge, Titus Burckhardt natkriljivao je sve ostale.

Kako bih ilustrirao navedeno, dozvolite mi iznijeti skicu govora koji je Titus Burckhardt održao u aprilu 1973. godine, jednome broju uglednih građana Fesa koji netom oformiše Udruženje za očuvanje grada. Članak je nazvan: ‘Fes, grad čovjeka’ (Fez, a Human City). Počeo je motrenjem i intuitivnom vizijom temelja muslimanske ‘civilizacije’, koja islamskome gradu i njegovome načinu planiranja daruje naročitu vrijednost: ‘Ovakav način življenja, čija je Fes kristalizacija, odgovara potrebama kompletnoga čovjeka koji je ujedno tijelo, duša i duh, koji ima fizičke potrebeali i osjetilni život duše te inteligenciju koja obuhvaća oba spomenuta plana...’ Objašnjenja koja su potom uslijedila, i koja, logično, slijede iz premise, dosegla su vrijednost kompletne studije o gradu i o vodi (Fes je izgrađen na rijekama, koje imaju pritoke i podzemne izvore) kao nužnim elementima materijalnoga segmenta života, estetske ugode i obredne čistote; arhitektura prema unutra prilagođena je ne samo klimi grada i društvenim potrebama već i naročitoj duhovnoj perspektivi; ulice i pasaži, ‘dramatičnoga’ doživljaja, ‘čas uski, čas široki, s mnogo skretanja i okreta, koji vode do ulaza u rivatnu kući. Mudrost i razboritost uvijek savjetovaše Fes da ne da suviše lahko svoje srce’; i, konačno, gradski zanati, na jedan tako jedinstven način kadri zadovoljiti fizičke zahtjeve, opustiti dušu i dozvoliti duhovnoj dimenziji zračenje kroz sebe.

U naravi je umjetnosti razveseljavanje duše ali ne posjeduju baš sve umjetnosti duhovnu dimenziju. U slučaju marokanske umjetnosti, ova dimenzija manifestirana je nepsredno vlastitom intelektualnom otvorenošću kao i činjenicom da se ova geometrijski i ritmički harmonijska umjetnost ne obraća naročitome vidu inteligencije, obilježene strastvenim namjerama, višega ili nižega stupnja, već prije inteligenciji kao takvoj, u njenome univerzalnom aspektu.”

Duhom blisko Fesu, jeste drugo Burckhardtovo djelo, Maurska kultura u Španiji (Moorish Culture in Spain). Kao i u drugim slučajevima, ovo je knjiga istine i ljepote, nauke i umjetnosti, pobožnosti i tradicionalne kulture. Ali, u ovoj knjizi, možda i više nego u drugim, radi se o romantici, junaštvu i poeziji življenja prije moderne.

Prije davanja primjedbi o Titus Burckhardtovome odnosu prema Maroku, mora biti spomenuta njegova posthumno objavljena kolekcija spisa Ogledalo Intelekta, zbirka članaka uglavnom objavljenih u različitim francuskim i njemačkim periodikama, koji se nisu prethodno pojavili u vidu knjige. Jedan izuzetak čini članak pod nazivom “Sedam plemenitih umjetnosti i zapadna vrata katedrale Chartres” (The Seven Liberal Arts and the West Door of Chartres Cathedral), koji je izvadak iz knjige Chatres i rođenje katedrale (Chatres und die Geburt der Kathedrale). Također je objavljen i kompletan prijevod ove knjige na engleski jezik.

Tokom svojih prvih dana provedenih u Maroku, Burckhardt se udubio u arapski jezik i “upio” klasična djela tesavvufa u njihovim originalnim oblicima. Kasnijih godina, ova blaga podijelio je sa širokim krugom čitalaca prevođenjem Ibn ‘Arebija i el-Džilija.

Burckhardtov značaj u upoznavanju Zapada s Ibn ‘Arebijem ne može biti prenaglašen. Sjećamo se (djelâ):Mudrost poslanika (La Sagesse des prophetes), Uvod u nauk tesavvufa (na njemačkome jeziku Von Sufitum written, na francuskome jeziku Introduction aux doctrines esoteriques de l’Islam, na engleskome jeziku An Introduction to Sufi Doctrine), Mistična astrologija po Ibn ‘Arebiju (Cle spirituel de l’astrologie musulmane),Savršeni čovjek (De l’homme universel), uz jedan fantastičan predgovor. Ova pisanja bijahu veoma bitna, u smislu izlaganja srčike učenja Ibn ‘Arebija i njegove škole, metafizičkim jezikom velike moći i jasnoće, formuliranim prvo od strane Guénona, usavršenim na jedan začuđujući način od strane Schuona te primijenjenim oštroumnim vidom na učenje Ibn ‘Arebija od strane Burckhardta.

Čitanjem ovih djelâ, uviđa se značaj Burckhardtova postignuća. Uspjeo je doseći samo srce “ekberijanske” metafizike i predstaviti je suvremenim jezikom ne odvajajući je od bereketa tesavvufa ili nekoga drugog dijela Tradicije. Njegovi prijevodi i komentari, ujedno i tradicionalni i puni žive mudrosti i svijetla, jasno se razlikuju od pedantnih ali suhoparnih prijevoda nekih koji tvrde pripadnost tradicionalnoj školi. Neki od njih reducirali bi tesavvuf samo na Ibn ‘Arebija, a sâmoga Ibn ‘Arebija na razumsko predstavljanje teoretskih metafizikâ veoma udaljenih od primjene u stvarnome životu koja isijava iz njegovih učenjâ i koja, također, mogu biti primjećena u pisanjima Burckhardta i tradicionalnih učitelja Ibn ‘Arebijeve škole.

Dr. S. H. Nasr sjeća se Burckhardta kada ovaj bijaše na mezaru Šejhul Ekbera slijedećim načinom:

“Vidjeti Burckhardta tamo (na mezaru Šejhul Ekbera) izgubljenog u kontempliranju Istine koja leži u srcu svih tradicionalnih metafizika i, naravno, samoga tesavvufa; svjedočiti njegovu poniznost pred Božanskom prisutnošću i otvorenost Istini koja se manifestira tajanstvenim vidom na određeno mjesto determirano svetom geografijom i, obično, identificirano s mezarovima odnosno mekamima velikih evlijâ – učiniti sve ovo znači upotpunosti prevazići nevjerovatan jaz koji razdvaja teoretsko razumijevanje Mudrosti, ili el-Hikme, od njene realizacije. Za razliku od mnogih koji pisaše o Ibn ‘Arebiju i tvrdiše striktno tradicionalno pravovjerje, a bez ozbiljenja istine tesavvufa, Burckhardt živješe Istinu o kojoj je pisao. Izuzetno svjetlo Inteligencije koje isijavaše iz njega prodiraše u srca tekstova koja je studirao i osvijetliše njihova značenja na način moguć samo kod osobe kod koje se Istina spustila iz razuma u sámo središte srca i tamo postala realizirana. Na mezaru Ibn ‘Arebija, Burckhardt mànifestira kvalitete evlije koji posjeduje prodiruću inteligenciju van takve lucidnosti, kombiniranu s vrlinom i prosvijetljenom dušom, preobraženom prisustvom one Istine čije doktrinalne aspekte studiraše s takvom dubinom i razumijevanjem.”

Jedan od njegovih najbitnijih prijevoda jesu duhovna pisma marokanskoga šejha XVIII stoljeća – Mula el-‘Arebi ed-Darqdewi-a. Ova pisma sačinjavaju duhovnu klasiku i vrijedan su dokument praktičnoga duhovnog savjetovanja.

Titus Burckhardt (Ibrahim Izzuddin) napustio je ovo mjesto prolaznosti i otišao na najviše nebo Duha, ali njegova djela, plod ozbiljenoga znanja, nastavljaju na jedinstven način osvijetljavati put onima iskreno zainteresiranim za tesavvuf uopće a naročito za učenja Ibn ‘Arebija. Ustvari, ona su jedna od najznačajnijih formulacijâ sâme srčike učenja tradicionalnoga islama u svijetu moderne. Nek’ Allah izlije Svoj najodabraniji blagoslov na njeg!

Rahimehullahu ve radije ‘anh!