3 May 2003

Iran - religijsko uređenje

Objavio: znaci
Autor(i): 
Kategorija(e) tekstova: 

 

1. Stanovništvo

Najmanje 51% stanovništva čine Perzijanci, 24% Azeri, 8% Mazandarani, 7% Kurdi, 3% Arapi, dok ostatak od 7% otpada na Belučije, Turkmene i ostale.

Apsolutnu većinu (99%) čine muslimani, od čega njih 89% su šiije i 10% sunnije. Konačno, oko 1% stanovništva otpada na Zoroastrovce (oko 40.000), Jevreje (oko 25.000), kršćane (nešto više od 100.000) i Behaije (oko 300.000).

Iranska zastava

2. Vjersko uređenje i Zapadni izvještaji

1. aprila 1979. godine Iran je proglašen teokratskom republikom, Islamskom republikom Iran. Službenu vjeru Irana tako čini islam, a pravni sustav utemeljen na dža‘ferijskom mezhebu u fikhu (prema pravnoj školi šestog Imama Dža‘fera es-Sadiqa, praunuka Poslanikova, a.s., unuka h.Husejna).

 

 

Pokretač i vođa iranske revolucije Homeini

Bez obzira što Ustav Irana jamči pravo na slobodu vjeroispovijesti, pravo na personalno upražnjavanje vlastitih vjerskih ubjeđenja, te da niko ne smije biti uznemiravan ili pozvan na odgovornost samo zbog toga što upražnjava određeno vjersko ubjeđenje, ogromna većina Zapadnih izvještaja o vjerskim slobodama u Iranu daje negativnu ocjenu vjerskih sloboda u toj zemlji, pogotovo po pitanju odnošenja spram Behaija koji nisu priznati kao legitimna vjerska grupacija.

Naime, najviše što se spočitava jeste Vladino isključivanje pripadnika vjerskih manjina iz svih važnijih državnih funkcija (osim nekoliko predstavnika manjina u samoj Skupštini što im garantuje Ustav), kao što su vojska, državna bezbjednost...

Jedan od prigovora tiče se i upisa na Univerzitet, gdje upisni ispit sačinjava i dio iz islamske teologije, čime se izravno vjerske manjine stavljaju u podređen položaj.

S druge strane, ne može se poreči činjenica da je vjerskim manjinama (osim Behaija) dozvoljeno udruživanje u raznolike zajednice, uspostava vlastitih centara, itd. Što se tiče Behaija, njima je od 1983. godine zabranjeno bilo kakvo udruživanje, jer, naime, njihova vjera ne poznaje kler.

        Još jedna stvar koju zapadni izvještaji spočitavaju jeste zabrana brakova između muslimanke i nemuslimana, dočim je brak između muslimana i nemuslimanke dozvoljen!

Nadalje, pitanje apostazije vrlo je osjetljivo u Zapadnim izvještajima, gdje se musliman koji otpadne od islama može suočiti i sa smrtnom kaznom.

Što se tiče Jevreja, poznato hapšenje trinaesterice Židova 1999. godine za špijunažu i podržavanje cionističkog režima u Izraelu, uzeto je kao paradigma njihova ''ugnjetavanja'' u Iranu. Desetero od njih osuđeno je od strane Revolucionarnog suda u Širazu na zatvorske kazne u trajanju od 4 do 13 godina.

S druge strane, među kršćanskim zajednicama ''najgore prolaze'' protestantske crkve, zbog njihove veze sa Zapadnim nacijama koje se bore protiv iranskog režima, te jakim aktivnostima u  prozelitizmu.

Konačno, što se tiče sunnija, iako su im Zakonom sva prava zagarantovana, jedan od prigovora tiče se i nepostojanja sunnijske džamije u Teheranu. Human Rigths Watch 1998. godine je izvijestio kako je i jedan sunnijski imam ubijen u pokrajini Belučistan, u čije ubistvo je prema sumnjama umješana i Vlada. Interesantno, ali prigovora na adresu odnošenja prema Zoroastrovcima uopće nema.

Ukratko, slika Irana koju je Zapad stvorio po pitanju ljudskih prava nije nimalo pozitivna. 
 

3. Ko su Behaije

Najžešči prigovori ipak se tiču Vladina odnošenja prema Behaijama. Nakon Revolucije 1979. njihova groblja, historijski spomenici, administrativni centri, itd. su zaposjednuti i nikada vraćeni. Mnogi od njih su i srušeni. Svoje mrtve ukopavaju u pustom kraju određenom od strane Države.

Prema istim izvještajima, tek se predsjednik Hatemi od 1999. godine počeo ozbiljnije baviti pravima Behaija. Tek od februara 2000. Behaije, ali i svi ostali, dobivaju pravo na zakonito sklapanje braka bez da budu pitani o svojoj vjerskoj pripadnosti.

        Ko su Behaije? Nastali su 1840-tih godina iz šiizma kao reformski pokret. Smatraju se raskolnicima i otpadnicima od islama poglavito zbog njihova učenju o nastavku Objave nakon Muhammeda, s.a.v.s.

Od strane Vlade označeni su kao politička sekta s jakim historijskim vezama sa Šahovim režimom. Njihov glavni štab nalazi se u Izraelu, osnovan još u 19. stoljeću.

Glavni hram Behaija, smješten u Izraelu

4. Osvrt

U odnosu na gore kazano valja iznijeti nekoliko ključnih misli. Prije svega, odnos Zapada prema islamskom pravu (Šerijatu) nikada nije išao dubinski. Razumijevanje i doživljavanje Šerijata kao Božijega Zakona na Zemlji u punom smislu te riječi za jednog muslimana temeljno se razlikuje od kršćanskog poimanja svjetskog uređenja, pa čak i židovskoga zakona Tore.

Odnošenje muslimana prema nemuslimanima uvijek je išlo prema Šerijatu, jer je još Objava taj odnos jasno definirala. Taj qur’anski odnos ne propagira neku lažnu, friziranu ljubav, ali humanističke vrijednosti, poštivanje i čuvanje prava na život, imetak, itd. da. Povijest življenja kršćanskih zajednica u muslimanskim društvima to na najbolji način svjedoči.

Dakako, uvijek valja razlučiti pravilo od izuzetaka. U tom kontekstu se i mogu razumjeti sporadični ekscesi po pitanju ljudskih prava u Iranu. No, nije moguće Deklaraciju o ljudskim pravima pretpostaviti Šerijatu. Njena osnova jeste u skladu sa temeljnim smjernicama Šerijata ali sasvim konkretan postupak u sasvim konkretnim situacijama i sa sasvim konkretnim zajednicama ili pojedincima mora ići prema onome što jasno definira Qur’an i Poslanikov, s.a.v.s., Sunnet.

        I pored mnogih nedostataka i stvari koje treba doraditi, i onoga što valja ukloniti, usudili bi se reći da je Iran danas jedna od najzrelijih muslimanskih država na svijetu.

Ono što je iznimno važno u kontekstu međumuslimanskog dijaloga jeste da činjenice svjedoče kako je upravo šiijski populus najmanje opterećen vjerskim fanatizmom naspram drugačijih tradicijskih oblika muslimanskog interpretativnog genija.

Sjetimo se samo šiijskog primanja Palestinaca na jugu Libana u Izraelsko-arapskom ratu. Ili, dovoljno je ući u bilo koju vjersku knjižaru u iranskom Qomu i vidjeti kako se police prelamaju u literaturi čak i vehabijskih autora, kojima šiije poslovično nisu naklonjeni, dočim u bilo kojoj knjižari jednog Kaira nije moguće naći uopće niti jednog naslova nekog od šiijskih autora.

A zar za međumuslimanski dijalog kao temeljni preduvjet nije upravo nužno obuhvatno međusobno znanje!? 

Ocjena: