12 Dec 2003

Povodom dženaze rahmetli dr. Teufika Muftića

Objavio: znaci
Kategorija(e) tekstova: 

 “Zar ne vidiš da Allah s neba kišu spušta, i s njome plodove izvodimo, različitih bojâ. I od brdâ staze bijele i crvene, bojâ različitih, i sasvim crne.

 

I ljude, i životinje, i stoku, bojâ različitih, također. A Allaha se, od robova Njegovih, oni učeni boje. Uistinu je Allah silan, Onaj Koji prašta.”

(Kur’an, sura Stvoritelj, ajeti 27., 28.)

 

Mnoge su dimenzije, ili bolje reći, različiti su stupnji strahovanja od Allaha; možda bolje, velik broj ljudi, Bogu dragome hvala, Boga vjeruje ali različitim intenzitetom, od osobe do osobe, svjesno je Njegove moći i jedinosti. Slušajući šta nam Kur’an veli, shvatamo da najviši stupanj svjesnosti Allahove veličanstvenosti (dželâlullâh) imaju učenjaci, i to ne ljudi koje mi, ponekad iz “solidarnosti”, po vlastitome nahođenju, proglašavamo “velikanima” već osobe koje svojim kompletnim životom odaju duh nauke koji u njima, Allahovim darom, prebiva. Te osobe, uglavnom, tiho život žive, manjemu broju ljudi su poznati a, nažalost, skoro kao po pravilu, njihovome ispraćaju (dženazi) prisustvuje manji broj ljudî. S druge strane, oni učenjaci (âlimi) čijemu ispraćaju ipak prisustvuje velik broj ljudî, uglavnom, nisu mogli računati na podršku tih prisutnih za vrijeme života. Stvarno je nekad! a čudno naše poimanje života i islama.

 

* * *

 

        U nedjelju, 07. XII 2003. godine (13. ševvala 1424.) u haremu Begove džamije klanjata je dženaza rahmetli dr. Teufiku Muftiću, sigurno jednome od najboljih arabistâ na ovim prostorima, osobi koja je skoro sve nas zadužila svojim radom u ime Allaha, u smislu da barem devedeset i sedam posto nas koji se služimo (čitamo ili pišemo) arapskim jezikom to ne bi bili u stanju činiti da nije njegovoga “Arapsko-bosanskog rječnika” odnosno “Gramatike arapskoga jezika”, djela za čiji je naslov, kako se toga često sjetim, rahmetli profesor Mesud Hafizović rekao da je više nego skromno dát. Naime, rahmetli dr. Muftić, po riječima rahmetli profesora Mesuda, nije želio, kao ni sveukupan svoj rad, naročito istaći, dati mu velik značaj (a na što je sigurno imao právo), tako da je sve oblasti koje je obradio! u spomenutome djelu – arapski jezik i njegovi dijalekti, arapski filolozi, ortografija, fonetika, morfologija, sintaksa, semantika te selektivna bibliografija lingvističke arabistike, nazvao skromno – “Gramatika arapskoga jezika”.

        Što se tiče “Arapsko-bosanskog rječnika”, sjećam se na drugoj godini studija profesor Enes Karićprokomentirao nam je nekoliko kur’anskih ajetâ ali navodeći etimološko-semantičko značenje pojedinih riječî, onih naročito bitnih za razumijevanje konkretnoga ajeta. Služio se djelom ez-Zamahšerija “Esâsul belâga”, tada sam prvi put i čuo za to djelo. Upitao sam da nam malo pojasni šta ustvari to djelo nudi. Kada je profesor objasnio da nam, najkraće rečeno, to djelo otkriva stvarno značenje nekih arapskih riječî, upitao sam naivno: “Znači li to da nam pored toga djela ne treba Muftićev ‘Rječnik’?” Profesor Karić odgovori: “Dragi studenti, dok ste živi ne možete se odvojiti od Muftićevoga ‘Rječnika’, bez obzira koliko savladali arapski jezik!”

        U nekoliko navrata hadži Sead Halilagić ispričao mi je anegdotu koja nasta nakon odbrane doktorske disertacije rahmetli profesora Teufika Muftića. Odbrani je prisustvovao jedan od najvećih znalaca arapskoga jezika rahmetli dr. Šaćir Sikirić. Nakon odbrane sreo je rahmetli hafiza Mahmuta Traljića, također vrsnoga poznavaoca arapskoga jezika, i rekao mu: “Gdje si bio na odbrani, Hafize? Da i mi, arapske ‘budale’ nešto naučimo.” Ove riječi, koje dolaze iz usta jednoga dr. Sikirića i odobravanje jednoga hafiza Traljića, dovoljni su za shvatiti količinu znanja koju je rahmetli dr. Teufik Muftić Allahovim darom imao.

 

* * *

 

        Kako saznajemo na zvaničnoj WEB stranici Orijentalnoga instituta u Sarajevu, rahmetli dr. Teufik Muftićrođen je u Sarajevu, 28. 11. 1918. godine. Nakon osnovnoga i srednjega obrazovanja završava Filozofski fakultet u Zagrebu, 1949. godine. Pored arapskoga izučavao je slijedeće jezike: njemački jezik i književnost sa starim njemačkim, hrvatski jezik sa staroslavenskim, historiju južnoslavenske književnosti, talijanski i ruski jezik. Godine 1965., na Filozofskome fakultetu u Sarajevu doktorira i stječe naziv doktor filoloških nauka.

        U Državnoj nižoj realnoj gimnaziji u Vlasenici radi kao profesor-pripravnik, 1949. godine, a potom, 1951. godine, kao stručni suradnik u Orijentalnome institutu u Sarajevu. U istome institutu radi i kao viši stručni suradnik (1960.), naučni saradnik (1965.), viši naučni saradnik (1970.), te naučni savjetnik (1976.-1984.)

U periodu 1965.-1978., na Odsjeku za orijentalistiku Filozofskog fakulteta u Sarajevu, predavao je u zvanju docenta, vanrednog i redovnog profesora na predmetima arapski jezik, klasična arapska stilistika i historija arabistike.

Napisao je slijedeća djela:

-         doktorska disertacija koja je objavljena pod naslovom “Infinitivi trilitera u arapskom jeziku”, Orijentalni institut u Sarajevu, 1966. godine

-         potom spomenuti “Arapsko-srpskohrvatski rječnik”, u dva toma, u izdanju Udruženja Ilmije u SRBiH, 1973. godine; kasnije je rječnik ponovno objavljen, objavio ga je El-Kalem, 1997. godine, ovaj put u jednome tomu i pod naslovom “Arapsko-bosanski rječnik”; rječnik je prvi ove vrste (dakle arapsko-bosanski/srpsko-hrvatski) na govornome područiju ova tri jezika;

-         “Arapsko pismo”, Orijentalni institut u Sarajevu, 1982. godine;

-         prijevod djela “Golubičina ogrlica”, slavnoga andalužanskoga mislioca Ibn Hazma, Sveučilišna naklada Liber, Zagreb, 1987. godine;

-         “Klasična arapska stilistika”, El-Kalem, 1995. godine;

-         “Gramatika arapskoga jezika”, Ljiljan, 1998. godine;

-         mnoge studije objavljivao je u časopisima “Prilozi za orijentalnu filologiju”, “Treći program Radio Sarajeva” i dr.;

-         bio je i urednik “Priloga za orijentalnu filologiju” (POF).

 

* * *

 

Dok smo prilazili rahmetlijinome tabutu kako bi mu klanjali dženazu, vladao je mùk. Ni ptice, ni psi nisu se oglašavali. Kao da su i oni slijedili Božije naređenje koje prenese hazreti Pejgamber, alejhisselam:

“Stvarno je uzvišeni Allah naredio šutnju u tri prilike: kada se uči Kur’an, dok se vojska kreće i za vrijeme dženaze.”

 

(hadis prenosi Zejd ibn Erkam a bilježi Taberani)

Ovo je, za mene, bila jedan od rijetkih dženazâ na kojoj čovjek, htjeo-ne htjeo, razmišlja o svome životu, svojoj smrti i svojoj sudbini na Drugome svijetu. Nije šala, ispraćamo jednoga od nasljednika poslanikâ – učenjaka.

Hazreti Alija rekao je za učenjaka:

“Učenjak (Ālim) ima pravo kod tebe: da kada pozdraviš ljude njega posebno pozdraviš, da sjedneš ispred njega, da ne mašeš rukama pred njim (da ne gestikuliraš rukama), da ne namiguješ (dok je on tu), da ne govoriš: ‘Taj i taj kaže suprotno od tebe’, da (pogotovo) pred njim ne ogovaraš drugu osobu, da pred njim ne šapućeš s drugom osobom, da ga ne vučeš za odjeću, da ne nastavljaš uporno sjediti ako je on umoran, da ne produžavaš druženje jer on je kao palma – čekaj dok ti od nje šta ne padne. Učenjak vjernik veću nagradu ima od postača, koji noću klanja i bori se na Allahovome putu. Kada učenjak umre, u islamu nastane rupa koju ništa nadoknaditi neće sve do Sudnjega dana.” (govor hazreti Alije bilježi Hatîb).

Zato su i teško pale riječi reisul uleme Mustafe efendije Cerića, koji je klanjao dženazu kao imâm, u kojima nam prenese da vrijednost rahmetlije nisu znali cijeniti niti država (“...jer nije proglašen za svoga života za akademika”), a niti sâma Islamska zajednica (“...jer rahmetli dr. Teufiku Muftiću nismo nikada iskazali povjerenje koje je, realno, imao, niti odali priznanje koje je, sigurno, zaslužio.”)

Otišao je jedan velikan. Sjeta zavlada našim srcima, stari borci nam odlaze, svoju veličinu sobom odnose; nas ostavljaju da i mi sami, baš poput njih, vlastitim trudom dalje kalemimo znanost na stablo na kojemu se primila njihova mladica. A mi, možemo li to? Iako nas je puno, kao da nas nema...

Ocjena: