15 Apr 2004

U potrazi za izgubljenom mudrošću (I dio)

Objavio: znaci
Autor(i): 
Kategorija(e) tekstova: 

 

1. U potrazi za izgubljenom mudrošću (I dio)

“Mudra riječ je izgubljena stvar vjernika, pa gdje god je nađe on je najpreči da je uzme.”

 

(Hadis - Tirmizi, Ibnu Madže i Ibnu Asakir, Hasen)

U namjeri da obrazložimo ovaj pomalo poetičan naslov želja nam je da u uvodu ovog rada odredimo njegov zadatak i izložimo strukturu. Zbog teškoće jednostranog definiranja mudrosti mogli bismo reći da ono što specificira mudrost u odnosu na znanje (osim nekih drugih naznaka mudrosti kao što su rad po znanju, bogobojaznost, snaga znanja) jeste upravo to što se mudrost može odrediti kao:

  1) suština (princip, počelo) znanja

 

  2) cjelovit uvid u znanje (jedinstvena perspektiva) 

U tom smislu će ova potraga za mudrosti biti pokušaj prezentacije težnji savremenog čovjeka u sagledavanje cjelokupne stvarnosti i želja da pokažemo odnos tih savremenih pokušaja prema nekim tradicionalnim viđenjima istog pitanja. Mislimo da će u kontekstu tog problema biti interesantno ukazati na neke bitne tačke i prekretnice u istorijatu odnosa između religije (termin ''religija'' će uglavnom u ovom radu imati značenje objavljenih istina a kada ga budemo koristili u nekom drugom onda ćemo to i precizirati), filozofije i nauke. Putem pokušaja definiranja ovog odnosa u savremenom svijetu trudićemo se da pokažemo neke puteve zabluda kojima savremeni čovjek već dugo vremena hodi u svojoj iskonskoj želji za spoznajom jedinstva stvari.

Prvi dio će biti posvećen upravo traganju za izvorom takve jedne želje koja nesumnjivo oduvijek pokreće čovjeka i u raznim vremenima se manifestira na različite načine. Drugi dio će biti usmjeren na što kraće prezentiranje nekih bitnih momenata u istorijatu odnosa između nauke, filozofije i religije , dok ćemo se, ako Bog da, u trećem dijelu kritički osvrnuti na već spomenute pravce suvremene misli u XX stoljeću. Naglasak će biti na teorijama nekih od najpoznatijih naučnika i filozofa nauke XX stoljeća, ali ćemo se usput osvrnuti i na neke druge, možda sadržajno sasvim različite pravce mišljenja koji takođe u osnovi svoje filozofije imaju težnju za spoznajom jedinstvene Stvarnosti.

Potpuno svjesni opravdanosti mogućeg prigovora da govor o edinstvu Svijeta i nije pravi govor o Jedinstvu jer iz cjeline Bog – Svijet - čovjek ne isključuje samo Allaha dž.š. nego i onoga koji spoznaje (čovjeka), mi smo se u ovom radu ograničili na racionalni aspekt spoznajne dimenzije Tewhida, shvatajući da ono prvo (jedinstvo Svijeta) može biti samo odraz onog drugog (jedinstva Bitka) (Jednako kao što i racionalni aspekt ove spoznaje jeste samo sjena jedne više, umske spoznaje (uvidom)). Kako je svaki govor o istinskom Wahdetu kao pokušaj opisa morskih dubina (a za šta je potreban bolji plivač i bolja oprema), naša je namjera da se na racionalnom planu ovog pitanja suočimo sa mislećim čovjekom, kako onim davnašnjim tako i onim današnjim, u pokušaju određenja odnosa između onih oblasti (religija, filozofija , nauka) koje najpotpunije zaokružuju čovjekove misaone napore kroz historiju. Ali prije toga treba razmotriti u čemu su stvarni izvori jedne takve konstantne težnje čovjeka (na jedan dio odgovora smo već ranije ukazali - kako jedinstvo Svijeta čini osnov spoznaji tog jedinstva - a ovdje možemo dodati kako je u tradicionalnoj islamskoj kosmologiji Ruh taj relativni ujedinjujući princip (u simboličnom smislu predstavljen kao drvo koje čini osu svijeta - axis mundi).

Ako bismo krenuli u obilazak “muzeja” historije ljudskog mišljenja naišli bismo zasigurno na najrazličitije moguće odgovore. Platoničari bi nas ubjeđivali kako je izvor toga u nesvjesnoj čežnji (sjećanju) duše na preegzistentno motrenje ideja, dok bi aristotelovci (oni teološki nastrojeni) vjerovatno govorili o težnji za finalnim uzrokom kojom aktivni um djeluje na (i oblikuje) pasivni (potencijalni). Islamski srednjevjekovni filozofi bi možda tu osnovu našli u mogućnosti da potencijalni um preko aktivnog pređe u stečeni i time se poveže sa aktivnom inteligencijom (koja je princip svake cjelovite spoznaje), slično mišljenju nekih sufija o mogućnosti spajanja (povratka) djelimične inteligencije i Univerzalne Inteligencije. Pripadnici Ibn Arebijeve škole bi možda primjetili da svaki govor o Jedinstvu Svjedočenja (Wahdeti Šuhudu) zanemarujući Jedinstvo Bitka (Wahdeti vudžud) u jednom posebnom smislu slično epistemološkim implikacijama Kantove filozofije. Kantovci, svakako skeptični prema ovakvim težnjama (da se u jednom cjelovitom smislu sazna o stvari po sebi) bi odgovor mogli potražiti u onome što se zove transcendentalna metoda,i tako dalje sve do dijalektičkih materijalista koji bi možda u tome vidjeli samo refleksiju dijalektičkih zakona prirode na evolucijski produkt što se zove svijest.

Izlazeći iz muzeja historije mislećeg čovjeka mogli bismo nastaviti potragu “cestom” hijerohistorije od Adema a.s. kao spoznavaoca “imena Svih stvari” (Kur’an 2:31), preko Idrisa a.s. kao “vlasnika uzvišenog mjesta” (19:57), pa Ibrahima a.s. kao “uvjerenika carstva nebesa i Zemlje” (6:75) i svih ostalih vjerovjesnika sve do kraja ove ceste u događaju (tački) koji spaja historiju sa metahistorijom i u jednom posebnom smislu predstavlja “arhetip” spoznaje “palog čovjeka”. To je naravno Isra i Mir’adž posljednjeg Božijeg Poslanika s.a.v.s., a na neke od njegovih mnogobrojnih poruka (naročito vezanih za spoznajni aspekt) ćemo pokušati ukazati kroz različite sinonime ovog događaja kao što su:

1) Put Spoznaje

2) Put Svjetla

3) Put Objave

4) Put Mudrosti

2. Put Spoznaje

Jedna predaja koju navodi imami Ahmed sa nizom prenosilaca do Enes ibn Malika, koji kaže:

''Ubejj ibn Ka’b je kazivao da je Allahov Poslanik s.a.v.s. rekao: 'Rastvorio se strop moje kuće - u to vrijeme bio sam u Mekki- i spustio se Džibril te mi otvorio moje grudi. Zatim ih je izaprao zem zem vodom, a zatim donio zlatni leđen napunjen mudrošću i vjerom (imanom) te mi njegovu sadržinu sasuo u grudi a potom ih zatvorio.' ''

Kao što se zna ova predaja opisuje događaj koji je neposredno predhodio Israu, a koji se desio u sličnom obliku još dva puta: u ranom djetinstvu i neposredno prije prve Objave.

Pored nekih drugih značenja (koje se odnose na psihološke i pedagoške aspekte) ono što u vezi spoznaje uočavamo jeste:

-- srce je organ spoznaje i svjedočenja pa je čistoća srca preduslov istinske spoznaje

-- istinska mudrost je uvijek u vezi sa imanom i čistim srcem (što se može povezati sa drugim hadisima u kojima se o mudrosti kao bogobojaznosti)

-- zlatna posuda je univerzalni simbol iskonske (cjelovite) spoznaje (pehar (Džemšidov pehar predstavlja ogledalo svijeta; “Mali riječnik tradicionalnih simbola” 1999.g Beograd, str. 25), gral (gral kao simbol izgubljenog rajskog stanja i spoznaje, ibid, str. 41), leđen ili vrč (simbol istinske spoznaje u hermetičkim spisima, “Smisao i značenje Hermesove objave”, Erna Banić-Pajnić, str.61))

-- mlijeko koje je Božiji Poslanik s.a.v.s. izabrao pored vina (i vode) također simbolizira znanje jer je tako Božiji Poslanik s.a.v.s. tumačio snove ashabima (interesantno je mišljenje onih koji u onoj očaravajućoj svjetlosnoj traci što se prostire preko čitavog neba i Mliječnim putem zove vide živi simbol islamskog (prirodnog - spoznajnog) puta koji bi nas stalno trebao podsjećati na vlastito preispitivanje, i time u jednoj simboličnoj formi tijesno povezuju astronomiju (kosmologiju) i etiku (zemaljske dimenzije vjere). Stari narodi su Mliječnom putu davali imena kao što su Rajski put, Kičma noći što se također može dovesti u vezu sa ovim o čemu govorimo)

-- obzirom da Mir'adž u jednom smislu predstavlja Put u džennet (Put izbavljenja) veza sa spoznajom se uviđa iz sljedećeg hadisa:

''Ko slijedi put na kojem se stiče znanje Allah dž.š. će mu olakšati put u Džennet.'' (Muslim, Ebu Davud,Tirmizi)

-- Džibril a.s., koji je u mnogim tradicionalnim tekstovima označen kao simbol spoznaje (što je isto tako vidljivo iz mnogobrojnih hadisa) bio je pratilac Pejgambera s.a.v.s. na tom putu

-- Prava spoznaja (Mir'adž) dolazi tek nakon iskrenog pokajanja (otvaranje grudi) koje je opet i samo uslovljeno spoznajom i susuretom sa Istinom (Džibril a.s. je taj koji otvara grudi)

3. Put Svjetla

Interesantno je uočiti da oba pratioca Božijeg Poslanika s.a.v.s. na neki način simboliziraju Svjetlost (Džibril a.s. kao melek stvoren od nura i Burak sa svojim jezičkim korijenom koji upućuje na značenja svjetlice, munje). Ovo je značajno zbog toga što sa jedne strane odvaja tesavvuf (a Mir’adž ukazuje na spoznajni put mutesavvifa) od drugih takozvanih “misticizama” i “misterija” i potvrđuje duhovne puteve spoznaje u smislu hadisa koji govori da je istiniti san dio vjerovjesništva. S druge strane ova činjenica ukazuje da je ovaj islamski Put znanja – put jasnog znanja koji se temelji na argumentima i činjenicama a ne pretpostavkama, hipotezama i fikcijama. Tako se u početnim ajetima sure Nedžm kaže za Božijeg Poslanika s.a.v.s.:

-- da nije s pravog puta skrenuo

-- da nije zalutao

-- da ne govori po hiru svome

-- da srce nije poreklo ono što je vidio

-- da pogled nije skrenuo (Abdullhalim Mahmud “Isra i Mir’adž”, str. 29),

i sve se ovo u istom ajetu onda vezuje za Objavu “koja mu se obznanjuje” što opet ukazuje na jasnost i neporecivost saznanja.

4. Put Objave

Ponovo je potrebno vratiti se činjenici da je putovanje bilo u pratnji Povjerljivog Duha a.s. i na životinji zvanoj Burak. U duhovnom smislu ovo nam je svakako poruka da Njemu ne možemo doći drugačije nego s Njim i na onom što nam On odredi što je takođe uočava i u prvom ajetu sure Isra. Značajno je i to da se Mir’adž dešava tek nakon početka Objave što nam opet i u jednom racionalnom smislu ukazuje da se “kuća Stvarnosti” može ispravno graditi jedino na “temeljima Objave”. Ovo je činjenica kojoj ćemo se u toku ovog rada više puta vraćati kada se budemo suočavali sa stavovima koji odstupaju od ovoga. Poznat je i hadis koji navodi na sličnu pouku a u kome Božiji Poslanik s.a.v.s. izjednačava islam sa putem napominjući da je na početku tog puta Knjiga (Objava) a na kraju (pročišćena) savjest koja govori.

Da se spoznajni proces (Mir’adž) mora temeljiti na Objavi (vjeri u neviđeno) vidljivo je i iz samog karaktera Mir’adža koji je sam po sebi nerazumljiv ljudskim umovima (onih koji ga nisu doživjeli) što se jasno vidi iz događaja sa Kurejšijama koji će uslijediti nakon nakon samog Israa (tada je Ebu Bekr r.a. proglašen Siddikom). Ovo nam međutim donosi još jednu pouku a to je da spoznaja (Mir’adž) često zna biti ispit vjere i u tom slučaju je očito da najbolje pomaže iskrenost (sidk).

5. Put Mudrosti

Kako smo već ranije spomenuli mudrost se može definisati kao suština (počelo, princip) tj. kao cjelovit uvid. Obzirom da je Božijem Poslaniku s.a.v.s bilo pokazano cjelokupno “carstvo Nebesa i Zemlje” to se ovaj put može nazvati i putem mudrosti. Mlijeko koje je izabrao Božiji Poslanik s.a.v.s. jeste i simbol fitreta (prirodnog) što ovaj put čini i putem povratka istinskoj prirodi (koja je suština, počelo). Ovaj put je u logičkom smislu i Put indukcije (put od pojedinačnog materijalnog) ka opštem (suštinskom) pa se i ovdje zapaža kako indukciji (Fransis Bacon je bio taj koji je prvi teoretski razradio ove dvije metode (indukciju i eksperiment) što će kasnije u zapadnom svijetu postati dominantno oruđe u otkrivanju zakona prirode) predhode metafizičke opštosti (temelji) čemu ćemo se vratiti kasnije, ako Bog da, u ovoj raspravi.

U islamskoj civilizaciji se načelo Tewhida u spoznaji odrazilo u bliskoj suradnji religije, filozofije i nauke (postoje brojni slučajevi da su se poznati teolozi i filozofi ozbiljno bavili naukom i obratno) a glavni izvor motivacije je bio oduševljenost Allahom dž.š. i Njegovim stvaranjem.

U historiji filozofije, težnja za cjelovitom spoznajom se izrazila na bar tri načina:

-- u klasičnim filozofskim sistemima (to je naročito izraženo kod Aristotela koji se zbog snažne racionalne orjentacije ozbiljno bavio prirodnim naukama iako nije koristio eksperiment kao metodu), filozofija s jedne strane kao “prva filozofija” (koja se pita o počelima i prvim uzrocima stvari) predhodi i temelj je svim drugim naukama, dok sa druge strane teži da ih obuhvati jednim cjelovitim uvidom;

-- željom onih poznatijh filozofa da “kompiliraju” do tog momenta u historiji poznata mišljenja i da se svojim sustavom odrede prema njima. U grčkoj  filozofiji  ta težnja je naročito vidljiva kod Platona i njegova učenika Aristotela (ona će biti prisutna i kod velikog broja potonjih filozofa);

-- težnjom da se izgradi koherentan sistem mišljenja bez “pukotina” i protivrječnosti.

Mada će neki historičari filozofije ustvrditi da ni Aristotel a naročito Platon nisu imali namjeru praviti ovakve sisteme, oni se manje više ipak mogu izvući i iz onih djela koja su nam danas dostupna. Od evropskih filozofa vjerovatno je Hegel jedan od onih koji su najviše uspjeli zaokružiti svoj sistem mišljenja.

Na još jednom vrlo bitnom planu se može pratiti čovjekova upućenost ka jedinstvenom uvidu a tiče se najvećeg broja ljudi ili bolje rečeno tiče se svih ljudi (a ne samo onih koji istrajavaju na vratima spoznaje). To je ono što se u svakodnevnom govoru često čuje—svjetonazor, ali ga se rijetko definiše. Svjetonazor (stavovi o svjetonazorima su u ovom radu gotovo u cjelosti preuzeti iz knjige “Izazov svjetonazora” koju je napisao James W. Sire, str. 18) uglavnom nije neki isprofiliran, koherentan sistem mišljenja (ponekad može biti) već jednostavno određenje čovjeka prema nekim najbitnijim pitanjima njegova postojanja kao što su:

-- Šta je prvobitna stvarnost (Bog, Ideja ,materija i dr.)?;

-- Kakva je priroda svijeta oko nas (uređen, haotičan, materijalan, duhovni, subjektivan, objektivan i sl.)?;

-- Šta je ljudsko biće (Božiji rob, osoba stvorena na sliku Božiju, stroj, majmun)?;

-- Šta se dešava poslije smrti (duhovni život, kraj i sl.)?;

-- Zašto je moguće bilo što znati (razum kao dar Božiji, svijest kao produkt evolucije itd)?;

-- Kako razlikujemo dobro i zlo (tj. šta je temelj našeg shvatanja vrijednosti u etici — Bog, društvo, volja pojedinca i dr.)?;

-- Kakvo je (ako ga uopšte ima) značenje ljudske povijesti i sl.?

Iz ovih pitanja se uočava da svaki pojedinac u stvari mora imati neki svjetonazor i da se mora svjesno ili nesvjesno (i onda kada u stvari i ne razmišlja mnogo o tome) odrediti prema njima čak i onda kada svjesno negira sve postojeće sisteme vrijednosti (jer i samo negiranje sadrži neki stav).

Ocjena: