21 May 2004

Ljubav i mržnja u granicama razuma

Objavio: znaci
Autor(i): 
Kategorija(e) tekstova: 

 Jedna značajna osobina kur'anskog kazivanja sastoji se u tome da se njegove poruke i mudra kazivanja nikada ne mogu sva iscrpiti u jednom vremenu. Preciznije i potpunije kazano kur'anske istine ljudi shvataju postepeno ovisno od svojih duhovnih i spoznajnih mogućnosti. Jedan arapski beduin, primjerice, nije mogao ni slutiti pravo značenja ajeta koji govore o nekim znanstvenim fenomenima i čija se značenja otkrivaju uporedo sa napretkom nauke i tehnologije.

Jednako tako, neki kur'anski ajeti koji govore o ponašanjima ljudi, njihovim sklonostima ka neprijateljstvu, duboko usađenim animozitetima mogu nam se u ovome vremenu učiniti suviše radikalnim. Posebno ako se ima u vidu trend naglašenog govora o toleranciji i ljudskim pravima, kada se i najveća zlodjela prikrivaju različitim mirovnim proglasima i retorikama.

Sve što Uzvišeni Allah govori o ponašanjima, namjerama i osobinama ljudi je od višestrukog značaja. Kao Njihov Stvoritelj, On ih bez sumnje najbolje poznaje, i pored vanjske i vidljive forme ljudskih djela, On nepogrešivo zna sve njihove unutrašnje motive i namjere.

Allah Uzvišeni pored onoga što ljudi o sebi govore i tvrde, poznaje i ono što ljudi često vješto sakrivaju od očiju i ušiju javnosti.

Na polju međuljudskih odnosa Kur'an tako detaljno govori o nekim nepromjenljivim i nezastarivim osobinama jedne grupe ljudi koja se konstantno prema muslimanima odnosi u duhu zlobe i netolerancije. U svakom vremenu dužnost je muslimanima da se od takvih ljudi na vrijeme distanciraju kako ne bi zbog svoje lahkoumnosti i naivnosti snosili neizlječive i teške posljedice.

O, vjernici, za prisne prijatelje uzimajte samo svoje, ostali vam samo propast žele , jedva čekaju da muka dopadnete, mržnja izbija iz njihovih usta, a još gore je ono što kriju njihova prsa. Mi vam iznosimo dokaze ako pameti imate. Vi njih volite, a oni vas ne vole, a vi vjerujete u sve knjige. Kad vas sretnu govore vjerujemo, a čim se nađu nasamo, od srdžbe prema vama grizu vrhove prsta svojih. Reci: ''Umrite od muke! Allahu su zaista, dobro poznate misli svačije.'' (Ali Imran, 118,119)

Ovi ajeti iz sure Ali Imran u potpunosti odslikavaju pedesetogodišnji odnos Bošnjaka prema nekim nemuslimanskim komšijama s jedne i odnos nekih nemuslimana prema Bošnjacima s druge strane.

Nas od zločinaca u protekloj agresiji nije mogla spasiti činjenica da smo ih pedeset punih godina prihvatali kao svoje najbliže i najdraže, uzmajući njihova imena, praznike, kulturu i istovremeno odričuči se svega vlastitog. Sve se to pokazalo nedovoljnim u odnosu na silnu mržnju koju su oni gajili u svojim grudima naspram islama i muslimana, mržnju koja će kulminirati u užasnom genocidu čije posljedice još nisu potpuno utvrđene i istražene.

Nije bilo kraja nevjerici i čuđenju kod Bošnjaka dok su ih oni sa kojima su se poistovjećivali nemilosrdno pljačkali, mučili i ubijali. Ubice i zločinci najćešće nisu bili stranci već poznate komšije s kojima se kumovalo i bratimilo, s kojima se učestvovalo u raznim neznanobožačkim praznicima. Uprkos tome, i prije i nakon agresije Bošnjaci su ustrajavali u  u svojim ljubavnim  zanosima prema osvjedočenim silnicima i zločincima.

Ovih dana je iz Bosne u Hag otputovao jedan visoki dužnosnik tzv. Herceg Bosne o čijem se nečasnom vojnom ponašanju podosta znalo u našoj javnosti. Podastirani su konkretni dokazi o umješanosti tog dužnosnika u projekte stvaranja velike Hrvatske. Istovremeno je dokumentovana i zapovjednička odgovornost pomenutog dužnosnika u otvaranju i držanju konclogora sa zatočenim Bošnjacima. Cijelo vrijeme, uporedo sa takvim saznanjima i mnogo prije poziva iz Haga ovaj osumnjičeni ratni zločinac bio je najrađe i najčešće  viđan gost na gotovo svim značajnijim kulturnim i medijskim spektaklima u Sarajevu i drugim  gradovima Bosne i Hercegovine. Naši novinari su klicali njegovom modnom ukusu, njegovom respektabilnom obrazovanju, njegovim silnim sposobnostima. Rijetko se ko pitao imali smisla slaviti lik onoga koji je možda i lično najodgovorniji za proljevanje krvi i ratne zločine nad muslimanima, a još rijeđe se ko pitao da li ti hvalospjevi prevazilaze granice profesije i etike.

Ako ne možemo prestati sa tim zanosnim kultom ličnosti i nerazumnim i nekontrolisanim izljevima emocija, sigurno možemo    pokazati barem malo više dostojanstva prema nevinim žrtvama agresije i prema državi u kojoj živimo.

Iako je pomenuti gospodin obavljao značajne državničke funkcije u Bosni i Hercegovini, iako je uživao nevjerovatan ugled u bosansko- hercegovačkoj javnosti, to ga nije spriječilo  da u Hag otputuje pjevajući himnu susjedne, a ne vlastite zemlje. Ta činjenica je, nažalost, na neki besramno neobjašnjiv način prešućena i ignorisana u javnosti. Pjevajući ''Lijepa naša'' u pravcu Haga otputovao je idol ovdašnje medijske i javne scene i niko u tome nije vidio ništa ponižavajuće i skandalozno.

Ova  lična zapažanja nisu poziv na prezir, već na razum. Razum kojeg islam ima na umu čak i onda kada su u pitanju dokazani neprijatelji muslimana. Da ne bi iz pozicije bezumne ljubavi stupili u stanje pogubnog prezira prema svojim neprijateljima, naš Poslanik Muhammed, a.s., nas savjetuje:

Mrzi svoga neprijatelja umjereno, jednog dana on ti može postati  prijatelj. Voli svoga prijatelja umjereno, jednog dana on ti može postati neprijatelj. (Et -Tirmizi, El-Bejheki u Šibu'l imanu)

Ovaj princip umjerenosti danas je, kad vidimo koliko se bezumno vole i bezmalo obožavaju totalitarni likovi iz naše bliske povijesti, nasušna potreba. Normalan čovjek ne može rahat prohodati sarajevskim ulicama a da ga slijepo zaljubljeni titoisti u rigidnom boljševičkom maniru ne zastrašuju parolama OVO JE TITOVA ULICA. Od takve napadne i agresivne ljubavi više niko nema koristi. Ali ima štete, jer svaka, pa i neuzvraćena ljubav se skupo plaća.

Ocjena: