10 Jun 2004

Muhammed a.s. preteča ekološke svijesti

Objavio: znaci
Napomena: 
Autor: Francesca De Chatel; Objavljeno u Preporodu, broj 9/754, od 01.05.2003., sa engleskog jezika preveo, Fikret Pašanović, za web priredio Haris Čengić
Kategorija(e) tekstova: 

 

1. Muhammed a.s. preteča ekološke svijesti

"Koji god musliman zasadi drvo ili posije neku biljku, pa njihove plodove budu jele ptice, ljudi ili životinje, to će mu se računati kao sadaka" (Hadis,Buharija 111:513)

Ideja o Muhammedu a.s. kao preteči zaštite čovjekove okoline će u početku mnoge iznenaditi. I stvarno, termin ''okolina / okoliš'' i za njega vezani koncepti poput ekologije, ekološke svijesti i održivosti su izum modernoga doba, termini formulirani pred narastajućom brigom za savre meno stanje prirode koja nas okružuje.

Ipak, pažljivo iščitavanje hadi sa, svojevrsnog dnevnika doga đaja iz Poslanikovog života, po maže nam da shvatimo da je on bio gorljivi zagovornik zaštite čovjekove sredine. Moglo bi se reći da je bio preteča u oblasti zaštite, održivog razvoja i iskori štavanja resursa, nastojeći uvijek postići harmoničan sklad čovje ka i prirode. U svim prikazima njegovog života i djela čitamo da je Poslanik imao duboko pošto vanje prema fauni i flori, kao i poseban odnos prema četiri elementa: zemlji, vodi, vatri i zraku.

Bio je dosljedan zagovornik ra zumne upotrebe i kultiviranja zemlje i vode, ispravnog odnosa prema životinjama, biljkama i pticama i zagovornik jednakih prava korištenja. U ovome kon tekstu, pažnju posebno privlači modernost Poslanikovih gledan ja na okolinu i koncepata koje je uveo za svoje sljedbenike.

2. Tri principa

Poslanikova filozofija okoliša je prije svega holistična (daje prednost cjelini nad dijelovima op. prev.): podrazumijeva temelj nu povezanost i međuzavisnost svih prirodnih elemenata i svoja učenja zasniva na premisi da ako čovjek zloupotrebljava ili pretjer ano crpi jedan elemenat svijet prirode kao cjelina trpi direktne posljedice. Ovo vjerovanje nije nigdje formulirano u jednom sažetom izrazu; više se može reći da je ono princip koji počiva iza svih Poslanikovih riječi i post upaka, životna filozofija koja ga i definira kao osobu.

Tri najvažnija principa Posla nikove filozofije prirode su utemeljeni na kur'anskim učenjima o konceptu tevhida (Allahove jednosti), hilafeta (čovjekove ulo ge zastupnika / namjesnika) i emaneta (ukazanog povjerenja).

Tevhid ili jednoća Allaha dž.š. je temeljac islamskog vjerovanja. On priznaje činjenicu da postoji samo jedan apsolutni Tvorac i da je čovjek Njemu odgovoran za sve svoje postupke:

Allahu pripada sve što je na nebesima i što je na Zemlji i On sve zna (Kur' an, 4:126).

Zloupotreba bilo koj eg Njegovog stvorenja, bilo to ži vo biće ili prirodni resurs je grij eh. Poslanik je smatrao da su sva Allahova stvorenja jednaka pred Allahom i vjerovao je da životin je, ali i zemljište, šume i vode trebaju imati svoja prava.

Koncepti hilafeta-namjesništva, i emaneta-povjerenja, proizilaze iz principa tevhida. Kur'an i objašnjava da ljudski rod ima povlaštenu ulogu među Allaho vim stvorenjima na Zemlji: čov jek je izabran kao halifa, namjes­nik i zastupnik, i odgovoran je za vođenje brige o ostalim Allaho vim stvorenjima. Svakom pojed incu je dat ovaj zadatak u vidu ukazanog Božijeg povjerenja. Međutim, Kur'an u više navrata upozorava vjernike da ne budu arogantni, jer nisu bolji od drugih stvorenja:

Sve životinje koje po Zemlji hode i sve ptice koje na krilima svojim lete, svjetovi su poput vas (Kur'an, 6:38)

Stvaranje nebesa i Zemlje je sigurno veće nego stvaranje roda ljudskog, ali većina ljudi ne zna (Kur'an, 40:57).

Poslanik je vjerovao da svemir i sve stvoreno u njemu, životin je, biljke, voda, zemljište, nije stvoreno za čovječanstvo. Čovje ku je omogućeno da koristi re surse, ali ih on nikada ne može posjedovati. Stoga islam dopušta posjedovanje zemljišta, ali uz ograničenja: vlasnik, naprimjer, može posjedovati zemljište samo ako ga upotrebljava; kada to pre stane činiti, mora se oprostiti od svoga posjedovanja.

Poslanik je priznavao čovjeko vu odgovornost pred Bogom, ali je uvijek zadržavao poniznost. Stoga veli: "Ako nastupi Sudnji dan, a neko od vas bude u ruci imao sadnicu i bude u stanju po saditi je prije nego što on nastu­pi, neka je posadi!", sugerirajući da čak i kada su sve nade za čov ječanstvo izgubljene, treba po držati unapređenje prirode. Vje rovao je da je priroda sama po sebi dobro, makar čovjek od nje ne imao konkretnu dobit.

Isto tako, Poslanik je podsticao vjernike da dijele zemaljske resurse. Rekao je: "Muslimani imaju jednaka prava u pogledu tri stvari: vode, ispaše i vatre". Smatrao je grijehom uskratiti vo du žednome.

Poslanikov odnos prema održ ivoj upotrebi zemljišta, zaštiti vode i postupanju prema život injama još je jedna ilustracija njegove filozofije okoliša.

  

3. Održivo korištenje zemljišta

''Zemlja mi je učinjena mjestom obavljanja namaza i sredstvom čišćenja'' (Buharija, I:331)

Ovim riječima Poslanik naglašava nepovredivost zemljišta i tla, ne samo kao čistoga mjesta već i kao sredstva za čišćenje. To je oličeno i u tejemmumu, simboličnom čišćenju prašinom u slučaju nepostojanja vode za abdest.   

Poslanik je zemlju smatrao potčinjenom čovjeku, ali je shvatao da se ona ne smije pretjerano iskorištavati i da i ona ima svoja prava, poput drveća i divljih životinja koje žive na njoj. Kako bi zaštitio zemljište, šume i divlji svijet, Poslanik je formirao nepovredive zone poznate kao hima ili harem (zabrana), u kojima resursi moraju biti netaknuti.

Oboje su u upotrebi još i danas: harem područja su često određivana oko bunareva i izvorišta vo de kako bi se spriječilo pretjerano crpljenje vode. Hima se odnosi na područja divljine i šuma, i obi čno označava područje u kome su ispaša i sječa ograničeni ili gdje su određene vrste životinja zaštićene.

Poslanik nije samo podsticao na održivo korištenje plodnog zemljišta, već je svojim sljedbe nicima govorio i o vrijednosti kultiviranja neiskorištenog zem ljišta: zasađivanje drveta, sijanje nečega i navodnjavanje suhog zemljišta smatraju se dobročinst vima: ''Ko god oživi zamrlu zem lju (kultivira je), biće za to nagra đen".

Stoga, svako ko neko zem ljište privede kulturi postaje njegov punopravni vlasnik.

 

4. Zaštita vode

U nemilosrdnom pustinjskom okruženju u kojem je Poslanik živio, voda je bila sinonim života. Voda je, kako Kur'an svjedoči, dar Božiji i izvor svog života na Zemlji:

Od vode smo stvorili sve živo (Kur'an, 21:30).

Kur'an stalno podsjeća vjernike da su oni samo čuvari Allahovih stvorenja na Zemlji i da ih nikada ne trebaju smatrati za stalno darovanima:

Kažite vi Meni: Vodu koju pijete, da li je vi ili Mi iz oblaka spuštamo? Ako želimo, možemo slanom da je učinimo (Kur'an, 56:68-70).

Štednja vode i očuvanje njene čistoće su za Poslanika bila važna pitanja: vidjeli smo da je briga o održivom korištenju vode dovela do stvaranja harem zona u području izvorišta vode. Ali, čak i kada vode ima u izobilju, on je zagovarao štedljivost. Stoga je preporučivao da vjernici uzimajući abdest određene dijelove tijela peru (samo) po tri puta, čak i ako su u blizini potoka ili rijeke. Is lamski učenjak Buharija veli: ''Ljudi od znanja osuđuju pretje rivanje i povećanje broja pranja (o odnosu na ona) koja je praktikovao Poslanik." Poslanik je takođe upozoravao da se voda ne zagađuje zabranjujući da se mala nužda vrši u stajaću vodu.

5. Postupanje prema životinjama

"Ako neko neopravdano ubije vrapca, a kamoli nešto veće, biće odgovoran pred Bogom" (Hadis iz zbirke Miškatul-Mesabih). Ove  riječi odražavaju veliku pa žnju i ljubav koju je Poslanik uvijek pokazivao prema životin ama. On je vjerovao da one, kao dio onoga što je Allah stvorio, trebaju biti tretirane sa uvažav anjem. Hadis sadrži mnogo priča o njegovom odnosu prema život injama. Posebno je posvećivao pažnju konjima i kamilama: oni su vjerni saputnici na putovanji ma i u bitkama.

Čak i u vezi sa klanjem živo tinja Poslanik je pokazivao bla gost i osjećajnost. Mada nije bio vegetarijanac, hadisi jasno poka zuju da je bio krajnje osjetljiv na patnje životinja. Stoga je prepo ručivao upotrebu oštrog noža i stručno postupanje prilikom klanja kako bi životinja brzo umrla i trpila što manje boli. Ta kođe je upozoravao da se živo tinja ne kolje u prisustvu drugih životinja i da se nož ne oštri u prisustvu životinje koja će biti zaklana: za njega je to bilo ravno "duplom klanju životinje" pa je takav postupak suosjećajno osu dio kao "užasan".

6. Zaključak

Nemoguće je u ovako kratkom članku dati potpun prikaz Poslanikove filozofije okoliša. Njegovo holističko gledanje na prirodu i razumijevanje čovjekovog mjesta u njoj bilo je preteča ekološke svijesti u zajednici muslimana.

Nažalost, harmonija čovjeka i njegove okoline koju je zagova rao Poslanik danas je skoro pot puno iščezla. Suočenoj sa efektima zagađenja i pretjerane eksploatacije prirode, širenjem pustinja i oskudicom vode u dij­elovima svijeta, a poplava i razor nih oluja u drugim, svjetskoj zaj ednici kao cjelini, i muslimani ma, i kršćanima, i jevrejima, i hindusima, i budistima, možda je kucnuo čas da se lati Poslaniko ve knjige i da se na osnovu nje ozbiljno i mudro baci na rješa vanje trenutne krize okoliša.

Ocjena: