28 Jul 2005

Sveti jezik

Objavio: znaci
Autor(i): 
Kategorija(e) tekstova: 

 

1. Uvod

I pouči On Adema nazivima svih stvari,... (el-Bekare, 31.)

Jezik kao takav fenomen je koji uvelike određuje čovjekovu suštinu i biće. Prema jednoj od definicija, čovjek je „životinja koja govori“ (hajevān nātik), bit ljudskoga govora dijeli ga od ostalih živih stvorova.

Jezik veže. Njime se izražava. Zato jezik i nije samo „na jeziku“, onaj „materijalni“ vid jezika iskazanog u glasovima, što je ujedno i prva razina jezika, bar kod ljudi. Tako je jedna od njegovih viših razina jezik hāla(stanja). Ponekad čujemo kako su ta i ta dvojica duhovnih velikana razgovarala jezikom hāla, ne izustivši niti jedne riječi. Što je razina jezika viša to je manje onih koji su u stanju njime komunicirati. No kako je i svijet onostranog (gajba) slika i primjer svijeta pojavnog (šehādeta), tako i ovaj naš svagdašnji jezik nosi u sebi znakove duhovnog jezika.

I dragi Bog, kod Kojeg je jedan od osnovnih Atributa i Kelām (Govor), samo Njemu svojstven, objavljuje se i kroz govor kojeg poznaju ljudi. Tako su ljudima, kroz jezik, dostavljene i sve četiri velike objavljenje Kitāba(Knjige), Riječ Božija.

Rani arapski gramatičari doći će pred dilemu: Da li osnove jezikā (usūlul-lugāt) proizlaze iz Božije instrukcije ili su ljudi sami utvrdili i definirali jezik? Koje su to stvari kojima je Allah, Uzvišeni, podučio našeg praoca Adema,alejhisselam? U komentarima Kur’ana (tefsīrima) pronalazimo različita tumačenja. Prema onim izvanjskim, to bijahu stvari iz našeg svagdašenjeg okruženja, dok se prema onim unutarnjim, radije smjera na Božanska Imena.

Bilo kako bilo, od kad je čovjeka uz njeg' je i jezik. No kojim jezikom je govorio prvi čovjek? Ako Adem, a.s., bijaše prvim čovjekom, onda je i jezik nekoć bio samo jedan. Kako je došlo do nastanka toliko različitih jezika? Koji je to danas jezik koji najvjerodostojnije čuva tu iskonsku nit?

Izvjesno je kako su Božiji poslanici živjeli u različitim epohama i na različitim mjestima, pa tako i govorahu različitim jezicima, tim više ako znamo kako je svaki narod imao svoga vjerovjesnika. Da li je po tome uopće moguće govoriti o svetim i nesvetim jezicima? Ustvari, da li neki jezik uopće može biti svet, ili je uputnije upotrijebiti izraz mubārek (blagoslovljeni)?

Za mnoge Božije poslanike može se sa sigurnošću pretpostaviti da su bili poliglote, govorahu više jezika, pored svoga maternjeg. To možemo pretpostaviti npr. za Ibrahima, Jusufa, Musa’a, i druge poslanike,alejhimusselam

***

Danas u svijetu egzistira 6912 živih jezika. Po najširemu obrascu svrstavaju se u jezičke familije. Najveće su:

  1. indo-evropska (govori oko 2.500.000.000 ljudi),
  2. sino-tibetanska (govori oko 1.300.000.000 ljudi),
  3. afro-azijska (govori oko 350.000.000 ljudi),
  4. nigero-kongoaska (govori oko 350.000.000 ljudi),
  5. austronezijska (govori oko 310.000.000 ljudi),
  6. trans-novogvinejska (govori oko 3.500.000 ljudi).

Sporednih i manjih jezičkih familija ima 95.

Za nas, ovdje, posebno značajni jesu jezici Bliskog istoka, iz prostog razloga što je na tom području djelovala većina Božijih poslanika spomenutih u Kur’anu, prostoru najstarijih svjetskih civilizacija. Stoga jezičkoj familiji toga prostora posvećujemo posebnu pažnju.

Okosnicu te afro-azijske familije jezika čine semitsko-hamitski jezici, gdje se za semitske narode uzima da vuku porijeklo od Nuhova, a.s., sina Sama (biblijski Sema) a hamitske od njegova sina Hama.

Hamitski jezici pripadaju širokom geografskom području sjeverne Afrike, a dijele se na 3 veće skupine:

  1. zapadno-hamitski (berberski),
  2. istočno-hamitski:

a)     eritrejski,

b)     agua,

  1. staroegipatsko-koptski.

Danas se masovnije sačuvao samo berberski jezik.

Naše temeljno interesovanje jesu semitski jezici, čija kolijekva je Arabijski polutok, Mezopotamija i Levant (današnja Palestina, Liban, Sirija i Jordan). Upravo semitski genij u najvećoj mjeri odredit će sve tri velike, tzv. objavljene svjetske religije, judaizam, kršćanstvo i islam.

Najstariji zapisi na semitskim jezicima datiruju 3000 godina prije nove ere. Semitski jezici dijele se u tri velika ogranka:

  1. Istočni semitski (akadski, kasnije asirski i babilonski),
  2. Zapadni semitski:

a)     stari kananejski:

·        hebrejski,

·        fenički,

·        ugaritski,

·        moabitski.

b)     aramejski:

stari aramejski:

·        jaudi,

·        carski aramejski,

·        aramejski iz Elefantine,

·        biblijski aramejski.

zapadno-aramejski:

·        judejsko-aramejski,

·        palestinsko-kršćanski,

·        nabatejski,

·        palmirenski.

istočno-aramejski:

·        sirski,

·        aramejski babiloskog Talmuda,

·        mandejski.

  1. Južni semitski:

a)     etiopski (8 mrtvih jezika),

b)     južno-arapski jezici:

·        epigrafski (minejski, katabanski, ausanski, hadremevtski i sabejski),

·        suvremeni južnoarapski dijalekti (sokotri, harsusi,...),

c)      sjeverni arapski jezici:

·        epigrafski (lihjanski, semudski, safevijski).

Prvim pogledom na ovoliki broj jezika, čovjek lahko gubi orijentaciju. Pita se kako je u ta stara vremena toliko jezika egzistiralo na tom prostoru? Kako su ljudi međusobom komunicirali, tim više kad se zna kako su nomadski način života i trgovina bili na visokom stepenu? U tom smislu potrebno je istaći slijedeće:

-         Svi semitski jezici međusobno su bliži negoli npr. indo-evropski jezici, što će reći i međusobno razumljiviji.

-         Svi gore navedeni jezici nisu egzistirali u isto vrijeme.

-         Nekoliko jezika može se prepoznati kao ključnih, dominantnih.

Danas jedini živi semitski jezici jesu arapski (južni semitski) i hebrejski (zapadni semitski), te donekle aramejski (neoaramejski) i sirski (neosirski) koji se svode na nekoliko izolovanih jezičkih otočića.

O tim živim semitskim jezicima, ako Bog da, govorimo u nastavku. Zbog važnosti, pridodajemo im i akadski. 

2. Akadski jezik

Na akadskome jeziku sačuvani su jedni od najstarijih pisanih tragova u povijesti čovječanstva. To je jezik kojim govorahu Asirci i Babilonci, tj. stanovnici drevne Mezopotamije. Oko drugog milenija prije nove ere akadski jezik razlučit će se u dvije grane, jezika ili dijalekta: asirski i babilonski.

Koliko je akadski jezik srodan arapskom, navest ćemo dva primjera. „Jezik“ na akadskom kaže se lišān(um), a na arapskom lisān(un). „Vrata“ na akadskom istovjetno se kažu kao i na arapskom, bāb. Odatle i naziv za grad Babilon, na akadskome Bāb-Ilu, što znači „Vrata Božija“.

3. Hebrejski jezik

To je sveti jezik Jevreja (Lešon ha-Kodeš), koji je skoro identičan ostalim starim kananejskim jezicima, jezikom Feničana i Moabita. Najstariji zapisi na hebrejskom datiruju oko 1000-te godine prije nove ere. Na hebrejskom jeziku je zapisana većina Starog Zavjeta.

No vrlo brzo hebrejski jezik biva prekriven dominantnim aramejskim jezikom, tadašnjim službenim jezikom širega područja. Uzima se kako su Jevreji govorili hebrejskim jezikom do babilonskog sužanjstva (587.-538. p.n.e.), a nakon sužanjstva povratnici počinju govoriti aramejskim. Praktički ostaje samo jezikom pisane riječi. Od aramejskog jezika čak će preuzeti i pismo.

U 19. stoljeću hebrejski jezik ponovo obnavlja Elizer ben Jehuda na temelju Biblije i drugih hebrejskih spisa. Nedugo iza toga postaje službenim jezikom države Izrael. Sadašnji hebrejski jezik tako je baziran na osnovama Starozavjetnoga teksta.

I hebrejski jezik također je blizak arapskome. To najbolje svjedoči njegov vokabular. Ono što je posebno interesantno jeste način „produciranja“ novih riječi u modernom hebrejskom. Poseban komitet lingvista istražuje biblijski indeks kako bi iznašli potrebnu riječ, a potom rječnike stranih jezika, prije svega arapskog.

Gramatika i sintaksa hebrejskog jezika veoma su jednostavne. Alfabet se sastoji od 22 suglasnika, dok se samoglasnici, kao u arapskom, podrazumijevaju. Hebrejsko pismo, kao i arapsko, piše se zdesna na lijevo.

4. Aramejski jezik

Aramejski jezik (arapski ’ibrānijje) grubo se može podijeliti, tj. prattiti koroz tri vremenske etape:

·        Stari aramejski (1100. p.n.e. – 200. n.e.),

·        Srednji aramejski (200. n.e. – 1200. n.e.),

·        Suvremeni aramejski (nakon 1200. n.e.).

Jedan od važnih trenutaka uspona ovog jezika bijaše 500-ta godina prije nove ere, kada perzijski imperator Darius I aramejski jezik svojim ediktom proglašava službenim jezikom zapadne polovice svoga Carstva. Od tada pa sve do pobjede arapskoga jezika u VII stoljeću nove ere, aramejski jezik suvereno će vladati Levantom i Mezopotamijom.

Na aramejskom jeziku napisani su i neki dijelovi Biblije (veći dio knjiga Danijela i Ezre). Na njemu su Jevreji pisali i svoj Talmud.

Tim jezikom najvjerovatnije je govorio i hazreti Isa, alejshisselam.

5. Sirski jezik

Originalno, sirski jezik (arapski surjānijje) je aramejski dijalekat sjeverne Mezopotamije. Prije dolaska arapskog bio je dominantan jezik među kršćanskim zajednicama Bliskog Istoka, Centralne Azije i južne Indije. Danas se govori u malim, razbacanim zajednicama u Siriji, Iraku, Iranu, Turskoj i Azerbejdžanu.

Sirski jezik prvotno se nije pisao. Počeo se pisati tek kao rekacija na helenizam. Kao kolijevka ovog jezika uzima se grad Edesa, kada se 132. godine p.n.e. u Edesi osniva novo kraljevstvo. U 3. stoljeću nove ere kršćanske crkve u Edesi počinju koristiti sirski jezik u svojim bogoslužjima.

Godine 489. mnogi kršćani sirskoga jezičkog područja na tlu Rimskoga carstva iseljavaju se u Perziju kako bi izbjegli progone i narastajući animozitet između njih i kršćana koji govorahu grčki. Brzo će doći do rascjepa između istočnog i zapadnog sisrkog jezika. Tzv. zapadni srednji sirski je službeni jezik Sirske ortodoksne Crkve, Sirske katoličke Crkve, Maronitske Crkve, Malankara sirske ortodoksne Crkve, Mar-Tomine Crkve i Siro-malankara katoličke Crkve. Tzv. istočni srednji sirski je liturgijski jezik Istočne asirske Crkve, Kaldejske katoličke Crkve i Siro-malabar katoličke Crkve.

Na sirskom jeziku čuvana je ogromna pisana ostavština, između ostalog i prijevodi mnogih klasičnih grčih djela koja su vremenom izgubljena. Tako je upravo sirski jezik postao glavni jezik u posredovanju grčke filozofije s onom arapskom.

6. Arapski jezik

Osnovni podaci:

O ovom jeziku, jeziku posljednje Božije Objave, jeziku posljednjeg Allahova Poslanika, hazreti Muhammeda,alejhisselam, jeziku Dženneta, kazat ćemo nešto više.

Arapski jezik (prvotno sjeverni arapski jezik) pripada grupi južnih semitskih jezika. Njegova kolijevka je široki središnji pojas Arabijskog poluotoka. Danas se prostire od Maroka na zapadu do Iraka na istoku, a njime govori više od 200 miliona ljudi.

Ima 28 suglasnika, koji se pišu, dok se samoglasnicu podrazumijevaju, iako se po potrebi mogu i oni označavati. Oznake za samoglasnike uvedne su kasnije, poglavito zbog potrebe za pravilnim učenjem Kur’ana.

Arapski jezik zasigurno je jedan od leksički najbogatijih i gramatički najčistijih jezika na svijetu. Od svih semitskih jezika arapski ima najrazvijeniju morfologiju i sintaksu, te najbogatiji vokabular među svim semitskim jezicima. Iako je došao u dodir s mnogim drugim jezicima, ipak je sačuvao svoju čistoću. Usljed njegova samostalnog razvoja i privremene odvojenosti od ostalih jezika, posebno se izdvajaju njegove sljedeće osobenosti:

·        od svih semitskih jezika najbolje je sačuvao prasemitske glasove, dok je posebno razvio i neke glasove kojih nema u ostalim semitskim jezicima. Jedan od glasova kojeg nema ni u jednom jeziku na svijetu jeste dād, tzv. krupno „d“. Zato ga se katkad i zove lugatu dād (jezik glasa dād),

·        od svih tih jezika ima najrazvijeniju morfologiju i sintaksu,

·        ima najbogatiji vokabular.

Nepunih stotinu godina nakon Poslanikova, a.s., preseljenja na ahiret, arapski jezik raširit će se od Iraka na istoku do Andaluzije na zapadu. Postat će službenim i najdominantnijim jezikom tog velikog geografskog prostora. Na sjeveru će potisnuti aramejski, sirski i ostale semitske jezike, a na zapadu, u sjevrenoj Africi hamitske jezike. Na jugu, u Jemenu, zamijenit će južno-arapski jezik. Jedino na istoku, perzijski jezik neće potisnuti, kao i na krajnjem zapadu, španski. No na oba jezika će izvršiti snažan utjecaj, osobito u vokabularu. To se posebno odnosi na perzijski jezik. Iako nije potisnuo španski jezik, sedam stoljeća je bio službenim jezikom Andaluzije.

Do pojave islama među Arapima skoro svako arapsko pleme govorilo je vlastitim i osobenim dijalektom arapskog jezika, no, ti dijalekti bili su međusobom manje-više dobro razumljivi. Hazreti Pejgamber, a.s., je znap govoriti na svim dijalektima. Kad bi mu došla delegacija iz nekog udaljenog područja on bi joj se obratio na njihovu dijalektu. Tako se primjerice Jemencima obraća:

Lejse minem-birrim-sijāmu fim-seferi – „Nije dobročinstvo postiti na putu.“ Naime, u Jemenu se određeni član umjesto „el“ izgovarao „em“.

Pojavom islama i časnog poslanika Muhammeda, s.a.v.s., dijalekat plemena Kurejš, na kojem je i objavljen Kur’an, preuzima dominantnu ulogu među svim Arapima. Taj dijalekat je izvojevao pobjedu ne samo iz vjerskih razloga, već i političkih i ekonomskih, te zbog bogatstva svoga rječnika i dotjeranosti stila.

Tako je već u prva dva stoljeća nakon Hidžre arapski jezik standardiziran, zahvaljujući prije svega čuvenim jezikoslovcima iz Basre i Kufe, prva dva velika središta arapske lingvistike. Tu ulogu čuvanja i njegovanja klasičnog arapskog jezika kasnije će preuzeti poglavito Bagdad, na istoku, te Andaluzija, na zapadu.

Osnovni temelj u njegovoj standardizaciji bit će Kur’an. Sljedeća dva najznačajnija čindbenika njegovu normiranju zasigurno su bila predislamska poezija i općearapski beduinski jezik nastao već u prvom stoljeću islamske ere usljed arapskih osvajanja i stvaranja novih naselja u kojima dolazi do međusobnog miješanja pripadnika raznih arapskih plemena. To je porodilo tzv. klasični arapski jezik poznat kao fushā.

Vremenom se putem derivacije stvaraju nove riječi i oznake za stvari koje nisu postojale (npr. darul-hayāl – kino, el-dževvāl / mahmūl – mobitel, itd.), dolazi do promjene značenja nekih riječi ili zastarijevanja mnogih starih riječi, te primanja stranih riječi. Tako se u XIX stoljeću polahko počinje oblikovati suvremeni standardni arapski jezik (MSA – Modern Standard Arabic), koji je u svojoj suštini identičan tom starom, klasičnom arapskom jeziku (Classical Arabic).

Književni jezik ili fushā se danas u svim arapskim zemljama upotrebljava kao jezik pisane riječi (knjige, novine, časopisi, ...), u zakonodavstvu, sudstvu i administraciji, na televiziji (vijesti i naučno-dokumentarne emisije), džumanskim hutbama u džamiji, službenim saopćenjima za javnost i znanstvenim skupovima. Međutim, svakodnevni arapski jezik kojim se govori na ulici, u krugu porodice i popularnim serijama razlikuje se od književnog jezika. Pored toga, taj kolokvijalni arapski jezik nije identičan u svim krajevima arapskoga svijeta.

Naime, već od trećeg stoljeća po Hidžri svakodnevni govorni jezik se mijenja udaljavajući se sve više od književnog jezika. Današnji kolokvijalni jezik gramatički je jednostavnija i leksički daleko siromašnija formafushe. Može ga se podijeliti u pet većih skupina:

1)     Hiđasko-nedždska (dijalekti zapadne Arabije i Jemena),

2)     Šamska (Sirija, Liban, Palestina i Jordan),

3)     Egipatska (dijalekti Egipta i Sudana),

4)     Iračko-zaljevska (kolokvijalni jezik Iraka i zemalja Zaljeva),

5)     Magribska (Libija, Tunis, Alžir, Maroko i Mauritanija).

Prema jednoj grubljoj podjeli može se lučiti na istočne i zapadne dijalekte. U zapadne spadaju svi dijalekti sjeverne Afrike osim Egipta, a u istočne dijalekti Egipta, Levanta, Mezopotamije i Arabijskoga poluotoka.

Zajednička karakteristika svih suvremenih arapskih dijalekata jeste gubljenje pojedinih glasova u korist drugih, pojednostavljena gramatika uopće, i daleko siromašniji vokabular.

Ipak, većina riječi arapskog kolokvijalnog jezika je identična književnom jeziku, ili bar neznatno izmijenjena. Međutim, Nearapin koji nakon što dobro savlada fushu i po prvi put se susretne s kolokvijalnim arapskim poznatim kao ‘āmmijje gotovo da ništa ne razumije od njega. Razlog tomu je što su upravo najfrekventnije riječi i jezičke konstrukcije doživjele promjenu. Upravo te najfrekventnije riječi čine okosnicu razlikovanja i među samim dijalektima.

Iako je danas praktički skoro nemoguće vratiti fushu u općenarodni svakodnevni jezik, ono što se može i treba činiti jeste njena masovnija popularizacija među samim Arapima. Naime, dva su moguća načina vraćanja fushe„na ulicu“. Prvi i ujedno brži jeste zakonskim uredbama i pratećim sankcijama regulisati upotrebu fushe, prije svega na televiziji (serije, reklame, zabavne emisije, itd., u kojima po pravilu dominira ’āmmiyya) i javnim službama. Drugi i ujedno sporiji način leži u jačanju svijesti među širim slojevima arapskog društva o važnostifushe. No, problem je što se i onaj mali broj arapskih intelektualaca i u međusobnoj komunikaciji služi kolokvijalnim jezikom. Ovo sve govorimo stoga što već nekoliko zadnjih desetljeća zapadni orjentalisti, „putopisci“ i raznorazni izvještači iz Arapskog svijeta pokušavaju umanjiti ulogu i značaj arapskog književnog jezika u korist nacionalnih dijalekata, a sve u cilju razbijanja arapskog i uopće muslimanskog jedinstva.

Vrijednost arapskog jezika prema Tradiciji:

...Ovo je jasni arapski jezik (lisānun ’arebijjun mubīn). (en-Nahl, 33.),

...Jasnim arapskim jezikom. (eš-Šu’arā’, 195.)

Hazreti Pejgamber, a.s., veli:

Prvi koji je prelomio preko jezika jasnim arapskim bijaše Ismail a bijaše mu četrnaest godina.

(Hadis bilježi eš-Šīrāzī u el-Elkābu od hazreti Alije. El-Menāvī u el-Fejdu veli kako el-Hadžer kaže da je hadis dobrog lanca prenosilaca).

Hazreti Poslanik, a.s., također kaže:

Ismail je ilhamom nadahnut ovim arapskim jezikom.

(Hadis bilježe el-Hakim i el-Bejheki od Džabira, r.a.).

Es-Sujūtū u svom tefsiru ed-Durrul-mensūr navodi predaju Ibn Asākira koji bilježi da je Ibn Abbās, r.a., kazao kako je Ademov jezik u Džennetu bio arapski, pa pošto je zgriješio, Allah mu oduze arapski jezik i on poče govoriti sirskim, no nakon što se pokajao, Allah mu ponovo vrati arapski.

U komentaru na 195. ajet sure eš-Šu’arā’ Ibn Kesīr u svom Tefsiru bilježi predaju Sufjāna es-Sevrija da je kazao: „Objava se nije spuštala doli na arapskom, pa ju je onda svaki vjerovjesnik prevodio za svoj narod. Jezik Kijametskoga dana bit će sirski, a onaj ko uđe u Džennet progovorit će arapskim.“

U komentaru na isti ajet Ismail Hakki u svom Rūhul-bejānu bilježi predaju Ebul-Lejsa koji kaže: „Znaj kako je arapski jezik veće vrijednosti od ostalih jezika, pa ko ga nauči ili druge njime poduči, bit će nagrađen, jer uzvišeni Allah objavio je Kur’an na jeziku Arapa.“ U istom kometaru čuveni Ismail Hakki nam kaže kako je jezik Dženneta arapski, dok je jezik Vatre naearapski.

Omer, r.a., veli: „Naučite arapski jer on uzbujava razum i uvećava u čojstvu.“ (Predanje bilježe el-Bejheki, el-Harā’itī, Ibnul-Enbārī i drugi).

7. Zaključak

Iz gore navedenih predanja mogu se izvući, između ostalih, dva zaključka:

  • Semitski jezici najstariji su jezici.
  • Jezik koji najpotpunije baštini taj semitski genij jeste arapski.

U tom smislu vrlo indikativne predaje jesu one koje govore o jeziku našega praoca Adema, alejshisselam, i praoca Arapa, Ismaila, alejshisselam. Naime, za Adema se kaže da je govorio arapskim, a za Ismaila jasnim arapskim. Kao da se hoće kazati kako je Adem, a.s., baštinio neku vrstu elementarnog, inicijalnog, još uvijek neizbrušenog arapskog jezika, dok je tek sa Ismailom, a.s., kroz Božiji dar, ilhamom, dobio svoju potpunu, jasnu, izbrušenu formu.

Morima s istoka, zapada i juga, te pustinjom na sjeveru, on je brižno čuvan od izvanjskih utjecaja, sve doknurom posljedjeg Božijeg Poslanika nije pokazao svu svoju ljepotu.

Ovakva vrsta veze između Adema i Ismaila, a.s., još nam je bliža i stvarnija kad se sjetimo da je prvi Božiji hram na Zemlji, Kabu u Mekki, sagradio ujedno i prvi čovjek, naš otac Adem, a.s., nakon čega je ona zametena i trag joj nestao, sve dok Ibrahimu i njegovu sinu Ismailu, alejhimesselam, po Božijoj objavi nije ukazano na njeno prastaro mjesto i naređeno da je iznova podignu.

Tako i arapski jezik, gubi se u moru drugih jezika, sve dok uzvišeni Allah ponovo ga ne vrati, stavivši ga u usta hazreti Ismaila, a.s., dok mu bijaše tek četrnaest godina.

A Allah najbolje zna!

Postavlja se pitanje da li svi jezici vuku porijeklo iz tog praarapskog jezika, ili su nastajali i razvijali se neovisno i samostalno? Ako je taj Ademov, a.s., praarapski jezik prajezik svih ostalih jezika, koji se iz njega izviše, onda i svih 6912 danas živih jezika donekle baštine osobenosti i bereket tog prvog prajezika. Prema jednom od biblijskih tumačenja tog fenomena nekada davno jezik svih ljudi bio jedan, a potom, iza velikog Potopa u vrijeme Nuha, a.s., kao rezultat Božije kazne, ljudi počeše govoriti različite jezike.

 

Od Njegovih ajeta (znakova) je stvaranje nebesa i Zemlje i razlikovanje vaših jezika i boja. U tome su, odista, znakovi za učene. (er-Rūm, 22.)

U komentaru na ovaj ajet Ismail Hakki u svome Rūhul-bejānu između ostaloga kaže kako se među potomcima Nuhova sina Sama razvilo 19 jezika, Hama 17 jezika, a Jafesa 36 jezika, ukupno 92. S druge strane, prema jednom od unutarnjih značenja, u ajetu se misli na razlikovanje jezikā srcā i jezikā dušā (nefsova). Prvi streme ka visinama i o njima govore, dok drugi naginju nizinama i o njima govore. 

Ocjena: