1 Apr 2002

Sekularizacija nije rješenje za islamski Svijet

Objavio: znaci
Napomena: 
Autor: Amir Butler; Prijevod: Omer Bajramović (preuzeto sa Iviews.com)
Kategorija(e) tekstova: 

 Kao dvije stalne teme koje se pokazuju predmetom savremenih analiza svjetskih dešavanja, mogu se navesti neizbježni sukob civilizacija i potreba za sekularizacijom islamskog Svijeta.

Sekularizam teži da ono svjetovno, radije nego ono duhovno, učini temeljem svih svojih zakona. Pojavio se kao odgovor na jedan specifičan problem evropskih kršćana - razuzdanost Crkve, antagonizam između Crkve i nauke, kao i neprestani ratovi vođeni među samim kršćanima, te je stoga razdvajanje Crkve i države bilo logično rješenje. Na drugoj strani, pojedini periodi islamskog halifata, posebno između 622. i 1492. godine, označeni su kao periodi napretka, intelektualnog razvoja i socijalne pravde. Prāva manjina su bila zaštićena, ljudska prava su bila obuhvaćena ne samo zakonom već i temeljnim spisima (Kur'an i hadis), i društvo zasnovano na znanju bilo je odgajano tako da su oni (spisi) postali intelektualno vrelo na kome se napajala cijela Evropa.

Nasuprot uobičajenom mišljenju, islam u svom političkom obliku jeste demokratičan - ako demokratija znači da narod bira svoje vođe i ako se do zakona dolazi kroz diskusiju i savjetovanje. Sam Poslanik, s.a.v.s., uzdržao se od postavljanja svog nasljednika, dopuštajući da narod sam izabere sljedećeg vladara mlade islamske države. Omer, drugi halifa, rekao je da vladar može biti izabran samo uz savjetodavni pristanak naroda.

Međutim, islamska demokratija se razlikuje od sekularne po tome što je pravo ljudi da donose zakone ograničeno onim za što se vjeruje da je Uzvišeni Zakon, sa kojim mora biti usklađen zakon koji donose ljudi.

Ne postoji pravilo koje kaže da demokratija mora biti sekularna, kao što u isto vrijeme ne postoji pravilo koje kaže da sekularni sistem mora biti u suštini demokratski. Usklađivanjem zakonodavstva sa Kur'anom i Sunnetom (riječju i djelom Poslanika, s.a.v.s.) islamsko društvo je bilo imuno na totalnu tiraniju i diktaturu. Isticanje važnosti Kur'ana i Sunneta u sprečavanju potpune tiranije vidi se i po tome da su islamski učenjaci imali više zakonodavne moći nego sam vladar. Njihova riječ se smatrala ključnom u mnogim stvarima. Ako bi vladar i donio presudu koja se suprotstavljala pravnom rješenju uleme (učenih ljudi), njegova presuda bi bila odbačena.

Postoji, naravno potpuna suprotnost između slavne prošlosti i trenutne realnosti. Dok je nekad kompletnim islamskim Svijetom vladao jedan halifa, njegov postkolonijalni oblik je konglomerat slabih, uglavnom sekularnih, na naciji zasnovanih država. Nazvani "bunker režimima" od strane Samjuela Hantingtona, oni koriste oružje (silu) protiv vlastitog naroda, nemilosrdno sprečavajući bilo kakav oblik pluralizma, čineći neke od najgorih oblika kršenja ljudskih prava. Zaista je tužna ironija to, da u mnogim slučajevima, muslimani koji žive u sekularnim demokratijama na Zapadu imaju više slobode u prakticiranju svoje vjere od onih koji žive pod sekularnim diktatorskim režimima na Bliskom Istoku.

U islamu ne postoji sukob između teologije i nauke, između zahtjeva onog duhovnog i onog svjetovnog. Međutim, mogu se povući paralele između kršćanske Evrope prije prosvjetiteljstva, i intelektualne stagnacije, reakcionarnih poticaja i sukoba koji karakterišu islamski Svijet danas.

Ipak, ono što se traži (kao izlaz iz postojećeg stanja) nije potpuno preuzimanje (sistema) sekularne demokratije, već nešto specifično, što bi se moglo nazvati islamska reformacija.

Da li je onda nerazumno (očekivati) da muslimani, koji imaju vlastitu kulturu, (sistem) vrijednosti i historiju, imaju pravo sami odabrati vlastitu budućnost. Oni koji zagovaraju zapadni sekularizam kao univerzalni lijek protiv svih bolesti sliče djetetu sa čekićem koji misli da je ekser izvor svih problema.

Zaista, poziv da se sekularizira islam kao sredstvo sprečavanja sukoba civilizacija, u stvari je samo izgovor za prvi korak u jednom takvom sukobu. Hantington je napisao da CIA ili Ministarstvo odbrane SAD-a nisu stvarni problemi islama. Po njemu, to je Zapad, različita civilizacija, čiji su pripadnici ubjeđeni u univerzalnost svoje kulture i koji vjeruju da ih njihova nadmoć, ako je na izmaku, obavezuje širiti tu kulturu po čitavom svijetu. To su osnovni uzroci koji podgrijavaju sukob islama i Zapada.

Ono što nam je potrebno danas jeste obnova silne energije koja je pokretala muslimane kroz historiju; energije koja dolazi iz jasne spoznaje svrhe i cilja kojem treba težiti. Islamsko društvo se mora podvrgnuti kritičkom preispitivanju, prepoznavajući ponovo one principe koji su ga učinili velikim, ali isto tako mora biti sposobno koristiti se pozitivnim aspektima zapadne civilizacije, prilagođavajući se i razvijajući pomoću njih. Iz ovoga bi onda mogao proisteći dubok osjećaj ovlaštenosti (potpore i odgovornosti) i jasna spoznaja da muslimani mogu graditi (stvarati) vlastitu budućnost.

Poziv za moderniziranjem islama tako postaje poziv za islamiziranjem modernosti.

Ocjena: