20 Feb 2002

Obrazovanje jučer i danas

Objavio: znaci
Napomena: 
Autor: Senad Bečirović
Kategorija(e) tekstova: 

 

1. Uvod

Postoje brojni ajeti i hadisi koji podstiču ljude nauci, govore o ahiretskim nagradama onima koji se njome budu bavili ali i o ovosvjetskim prednostima društava i pojedinaca koji su iole upućeni u nauku u odnosu na one koji to nisu. Također, na njih su napisani brojni komentari i islamske kutubhane krcate su takvom literaturom.

Tu činjenicu, aktuelnošću Kur`ana i Hadisa muslimani nisu nikada zaboravili. Međutim, analizirajući povjest ummeta uviđamo različite pristupe toj činjenici.

Nakon nekoliko desetljeća, poslije smrti Muhammeda, s.a.v.s., muslimani pišući brojna djela dali su izrazit doprinos muslimanskoj misli. U oblasti islamistike rađaju se brojne grane kao što su tefsir, hadis, fikh i sl. Pored toga, krajem drugog stoljeća muslimani počinju prevoditi razna djela s raznih jezika na arapski. Pored toga što produbljuju dostignuća iz tada poznatih znanosti, rađaju se nove grane, nove naučne oblasti.

Svakako muslimani naoružani islamom i takvim naučnim zalaganjem postigli su ono što su postigli. Bivaju super-svjetska sila. U pogledu vojne snage bili su najjači, u naučnim dostignućima ispred ostalih, u oblasti kulture vrhunili su iznad drugih.

Nakon pada Bagdada 656. H., muslimanski um počinje postrepeno da slabi. Nastupa period dekadence. Ummet se postepeno odvaja od nekadašnje slave. To potvrđuje i Husein Đozo kada kaže da je slabost ummeta prouzrokovala kolonijalizam a ne da je kolonijalizam uzrokovao slabost ummeta.

Danas Zapad dominira kako u oblasti nauke tako i u pogledu vojne snage, kulture i sl. Gotovo se sva svjetska pitanja rješavaju umom a manje upotrebom sile. To nas potiće da bar donekle razmijemo mudrost Kur`anske poruke «ikre».

Pošto je, kao što smo naveli, nauka jedan od glavnih uslova napretka nekog društva u ovom radu pokušat ću navesti jednu kratku komparaciju pedagoškog pristupa ranih muslimanskih učitelja sa pedagoškim pristupom modernih učitelja. Pri tome ograničit ću se na pedagoško vođenje nastave i na individualizaciju učenja.

2. Pedagoško vođenje nastave

U pedagoškoj literaturi uviđamo postojanje tri načina vođenja nastave. To su:

  1. pedagoško vođenje nastave,
  2. sputavajuće vođenje nastave i
  3. nemarno vođenje nastave

Pedagoško vođenje nastave nije ništa drugo do omogućavanje slobodnog puta ljudskom (dječijem) duhu. Slobodan put dječijem duhu zasnovan je na ljudskim potrebama i na slobodnom i odgovornom ponašanju. Naspram svakog obrazovnog dobra nalazi se duh djeteta kojeg treba pobusiti i probuditi iz njegove neiskusnosti i nezrelosti.

Prva i osnovna pretpostavka pedagoškog vođenja jeste uvažavanje potreba učenika i prakticiranje slobode i odgovornosti u konkretnom nastavnom zbivanju. Uloga nastavnika u tom procesu je uloga vodiča, usmjerivaća i mobilizatora a učenik je putnik-samosaznavalac. Rezultat toga jeste da se dječije snage djelom potvrđuju i djelom razvijau.

Rani muslimanski učitelji izražavali su pedagoški način vođenja nastave kroz razne vidove. Jedan od lijepih primjera tog načina vođenja nastave jesu sistemi halke ili kruga (nizam al-halqa). Sistem kruga bio je poznat još za vrijeme Muhammeda, s.a.v.s. O tome imamo pouzdanu verziju hadisa kojeg prenosi Ebu Vakid el-Lejsi.

Dok je Muhammed, s.a.v.s., jednom prilikom sjedio u džamiji, okružen grupom svojih slušalaca, pojaviše se trojica ljudi od kojih dvojica pristupiše, a jedan se udalji. Prva dvojica stadoše pred Božijeg poslanika, s.a.v.s. Jedan od njih ugleda prazno mjesto u krugu slušalaca i sjede, a drugi sjede iza kruga dok se treći već bio udaljio i otišao. Kada je Poslanik završio svoj govor reče (prisutnim): «Hoćete li da vas obavjestim o ovoj trojici ljudi? – Jedan od njih zatražio je utočište kod Allaha, pa ga je Allah uzeo u zaštitu; drugi se zastidjeo pa se i Allah postidjeo od njega; posljednji se udaljio pa se Allah od njega udaljio». (bilježe Buharija, Muslim, Tirmizija i Nesaija)

Obrazovni metod (halki) u džamijama bio je vrlo popularan zbog svoje duboke demokratičnosti. U krugu prisutni slušaoci čine jednu monolitnu skupinu ravnopravnih članova bez ikakvog podvajanja i razdvajanja. Svako mjesto u njemu je dobro, jer bilo koji slušalac da zauzme bilo koje mjesto u krugu, jedni drugima neće leđa okretati. U krugu dolazi do punog izražaja neposrednost i skromnost. Svi slušaoci sjede na tlu, a jedino profesor ili nastavnik sjedi na stolici, ili na malo uzdignom sjedištu, ili, jednostavno, na tlu, kao i slušaoci. Profesor je u krugu taj koji predstavlja centar i glavnu atrakciju među njima. Pogledi svih učesnika i njegova pažnja su usmjereni prema njemu, srca njihova su povezana s njim, a intelekti njihovi okupirani su njegovim predavanjima.

Sistem »kruga» nije zanemaren ni u modernoj nastavi. F. Jelavić da bi umanjio autoritarni tip vođenja nastave (sputavajuće vođenje nastave) predlaže polukružni raspored stolova u učionici. On to izražava sljedeći način: »Većina današnjih učionica sugerira (pa i generira) centralnu poziciju (pa i moć) učitelja. Međutim, polukružni raspored stolova upućuje (pa i potiće) na veće sudjelovanje učenika. Stol učitelja dio je polukružnog rasporeda stolova. Učitelj je tu, dakle, samo suradnik, stručnjak koji organizira nastavu, samo 'prvi među jednakima'.«

3. Individualizacija učenja

Ono po čemu se pojedinci podjednake dobi razlikuju jeste tempo, stupanj i granice razvoja sposobnosti. Zbog tih razlika ne postoji jedna univerzalna metoda kojom bi se koristili svi nastavnici i kojom bi mogli prikazati sve vrste nastavnih sadržaja. Pojedincu, dakle, moramo pristupiti sa potrebnom osjetljivošću, kako u pogledu sadržaja, tako i u pogledu tempa i načina učenja. Izostane li to, izostat će i mogući uspjeh. Time se učenici približavaju svojim vlastitim mogućnostima.

Individualizacija predstavlja temeljno didaktičko i uopće pedagoško načelo, što individualne razlike unutar općih i posebnih obilježja pojedinca uzima kao osnovno polazište opće spoznaje. Individualizacija također znači i prilagodbu u funkciji optimalnog razvoja pojedinca. Ta prilagodba mora biti sustavna. Posebno je ističemo kada se radi o pojedinci koji ima stanovite teškoće u učenju.

Rani muslimanski pedagozi prakticirali su princip individualizacije učenja i na sljedeći način: Svaki polaznik nastave obično unaprijed zna svoju današnju lekciju iz pojedinog predmeta, pa je zato pročita iz knjiga prije profesorovog dolaska u krug i nastoji, sam ili u društvu sa nekim osd svojih drugova da je shvati i razumije koliko je to moguće. Često slušalac pročita o pojedinoj lekciji (temi), koja dolazi, nešto i više nego li što je o njoj rečeno i napisano u knjizi iz koje se predaje. To profesor zna, kao i to da među njegovim slušaocima ima i oštroumnijih i da su neki od njih unaprijed preradili lekcije koje dolaze i iz njih naučili osnovne pojmove, a neki od njih i mnogo više nego što je to o njima navedeno u udžbeniku. Zbog toga profesor mora biti vrlo oprezan i pripremljen za nastavu, pa mu je potrebno da se redovno priprema i pročita neke druge knjige u kojim su pojedine teme opširnije i detaljnije obrađene nego u knjigama koje učenici koriste i čitaju prije njegova dolaska na predavanje, ili ih vrlo rijetko koriste.

4. Završna riječ

Iz navedenog vidimo kako su muslimanskim učiteljima prije nekoliko stoljeća bila poznata neka pedagoška načela koja danas obiluju u pedagoškoj literaturi potičući današnje učitelje da ih primjene u praksi. Međutim, danas ni u jednom pedagoškom djelu koja su napisali zapadni autori ne možemo naći niti jedan citat niti ime nekog muslimanskog pedagoga. Što više, neki od njih (zapadnih mislilaca) poput Renana kažu da islamska (teufratska) društva predstavljaju negaciju procvata inteligencije, zaustavljanje razuma, i sl.

Navedimo na kraju kako Muhammed Abduhu (jedan od najznačajnijih muslimanskih mislilaca modernog doba) vidi muslimanskog učitelja: Naši učitelji nas samo bude iz letargije i vode na putu istraživanja i traganja.

Ostajemo u nadi i molimo Allaha, dž.š., da će muslimanski učitelji ponovo podići islamski ummet te mu povratiti nekadašnju slavu.

Ocjena: