25 Sep 2009

Utisci iz Japana II

Objavio: Haris Čengić
Napomena: 
Prvi put objavljen 28.01.2006.
Autor(i): 
Kategorija(e) tekstova: 

Japanci

Ranije sam, moram to ovdje priznati, imao izvijesnu rezervu prema Japancima. Vjerovatno je razlog bio u mome predubjeđenju o njima kao o saradnicima Hitlera koji su u drugom svjetskom ratu okupirali Kinu (Kinezi su mi opet bili simpatični zbog Brus Lija (Bruce Lee) i zato što su bili na istoj strani sa partizanima a protiv nacista) i borili se protiv Saveznika. Naravno, nipošto ih nisam mrzio, ali sam ipak imao neke rezerve i nisu mi baš bili previše bliski. Međutim, boraveći u Japanu i upoznavši ih malo bliže, shvatio sam da sam prema njima u svom srcu čini mi se bio nepravedan. Uvidio sam kod njih, istina, jednu izuzetno veliku negativnost duhovne prirode, ali i dosta veoma lijepih osobina zbog kojih su mi nekako postali mnogo bliži i simpatičniji (naravno bez imalo hvale njihove vjerske tradicije koja je upravo katastrofalna), tako da bih iskreno volio da ih dragi Allah uputi putevima Njegovog zadovoljstva i spasa.

Prije nego počnem, inša'Allah, govoriti o njihovoj kulturi ponašanja dopustite mi, poštovani čitaoci, da dadnem jednu simpatičnu opasku o izgledu Japanaca u našim očima i našem izgledu u njihovim očima.

Japanci su, po našim mjerilima, u prosjeku veoma niski, tako da sam ja sa svojih oko 187 cm visine poprilično odudarao od većine svijeta. Redovno udarah glavom u viseće panoe unutar metroa, a ponekad i na vrh izlaznih vrata. Gledao sam preko svih njihovih glava (mislim da sam bio za čitavu visinu glave viši od većine Japanaca), pa mi oni izgledaše, da mi to dragi Allah oprosti, malkice preniskim. Kasnije sam saznao da sam i ja nekima od njih izgledao čak smiješnim. Na uvodnom prijemu (Introduction Party) trening kursa jedan mlađi Japanac me uljudno pitao koliko sam visok. Kad sam mu odgovorio on je zahvalio i onda prokomentarisao na japanskom sa svojim kolegom i ja sam shvatio da oni prave viceve na račun moje visine. Naravno, nisam im nimalo zamjerio jer je to sve skupa bilo simpatično i veoma uljudno, ali je veoma interesantno za primijetiti: mi smo skloni da pravimo šale i viceve na račun njihove nizine, a oni na racun naše visine.

Govoreći dalje o Japancima, za njih bi rekao, čini mi se bez pretjerivanja a dragi Allah najbolje zna, da oni, ako za koji trenutak ostavimo malo u stranu njihovu totalno iskvarenu vjersku i duhovnu tradiciju, imaju opću kulturu ponašanja (ahlak) prilično sličnu ashabima (odnosno svim valjanim i iskrenim muslimanima). Ovako mi se čini jer sam u njihovom javnom moralu, tradiciji i kulturi življenja i ponašanja pronašao mnoge elemente klasičnog islamskog lijepog ponašanja. Zaista su, rekao bih to, a svakako dragi Allah najbolje zna, blizu onom idealu lijepog ponašanja kako bi se trebali ponašati svi ljudi na svijetu, pogotovo muslimani.

Ljubaznost

Već sam govorio o njihovoj gostoljubivosti, a ljubaznost im se zaista susreće na svakom koraku. Koriste svaku priliku da vam se nasmiju, zahvale vam riječima: ''Arigato gozai mass''; i ukažu vam poštovanje naklonom glave. Naklon glave uz skupljene ruke ispred lica kod Japanaca je oblik pozdrava i izražavanja posebnog poštovanja i oni kao da jedva čekaju priliku da tako postupe. Tako, kada npr kupite nešto u prodavnici prodavačica vam zna ljubazno zahvaliti na kupovini i nakloniti vam se sa osmjehom. Isto tako postupaju i službenici na šalterima. Kad vam vraćaju kusur ne stavljaju vam ga u ruku ili na pult, već na posebnu malehnu tacnu i vraćaju vam ga na toj tacni, kao kad konobar servira u restoranu. Tako postupaju jer prosto vraćanje kusura u ruke ili na pult smatraju nedovoljnim da vam iskažu poštovanje i čak nepristojnim. Oni se smatraju počašćenim što ste svoj novac potrošil baš kod njih i zbog toga cijene i vas i vaš novac, pa vam ukazuju poštovanje tako što vam kusur vraćaju na tacni sa obje ruke uz obaveznu zahvalu i naklon. Manire uljudnosti i ljubaznosti, dakle, žele prenijeti na sva javna mjesta da bi to sve skupa podigli na jedan viši nivo plemenitosti.

Tako to sve nekako ide kod njih, na svakom koraku čuješ tople riječi zahvale, vidiš ljubazan osmijeh i naklon. Baš onako kako bi muslimani trebali svuda obilato širiti plemenite riječi selama, eto, baš tako Japanci obilato upućuju uljudne riječi zahvale i ljubazne osmjehe svuda naokolo.

 

 

 

 

 

 

Stid

Stid je kod prosječnog Japanca veoma izražen. Istina i kod njih ima djevojaka koje nose izuzetno usku i kratku odjeću, ali se one ipak osjetno rjeđe sreću u Tokiju nego li u nekim drugim modernim gradovima svijeta. Takođe, veoma je rijedak slučaj da zaljubljeni parovi međusobne osjećaje ljubavi i nježnosti javno pokazuju svom svijetu, poput bestidne javne ljubavi npr u parkovima Pariza. U Japanu se, kako nam je rekao jedan od japanskih profesora, po prvi put u čitavoj njihovoj znanoj historiji desilo da su se muško i žensko poljubili na javnom mjestu tek negdje pedesetih godina prošlog stoljeća, naravno pod utjecajem američkog okupatora, što se tad smatralo izuzetno skandaloznim.

Stid i moral, pogotovo u odnosima između muškaraca i žena je, dakle, veoma izražen u tradiciji Japana. Sve nježnosti između muška i ženska čvrsto su se čuvale u granicama braka i intime porodičnog doma. Zbog toga je svaki javni izraz intime, čak i kad su u pitanju supružnici, bio doživljavan skandaloznim. Nažalost, danas se i u Japanu pod pogubnim uticajem bestidne globalizacije ta lijepa tradicija donekle gubi, ali je ona, hvala dragom Bogu, još uvijek značajno izražena. Rekao bih da je ipak mali broj onih Japanaca, koji su pred rušilačkim naletom modernosti - gotovo sasvim lišene stida i moralnosti, pokidali sve fundamentalne veze sa svojom izuzetno moralnom tradicijom. Ovo se vidi i iz upozorenja, koje su nam uputili profesori na uvodnim predavanjima o japanskoj kulturi i načinu života, da prilikom pozdravljanja izbjegavamo čak i rukovanje sa ženama, zato što Japanci inače ne vole dodirivanje kod pozdrava, a pogotovo ne vole da se dodiruju žene. To im jednostavno nije u kulturi.

Nažalost, i u Tokiju postoje javne kuće, striptiz barovi i sex shopovi, a niti Japan nije lišen bludničenja, ali sam mišljenja da je taj nemoral kod njih zaista osjetno manje izražen nego li u većini drugih razvijenih i modernih zemalja svijeta, a dragi Allah najbolje zna.

Da ovo izlaganje o osjećaju stida među Japancima i Japankama završim sa jednim mojim veoma simpatičnim iskustvom. Desilo se da sam jednog dana u blizini TIC-a, vidio jednu lijepu djevojku, moderno obučenu, kako sijedi za malehnim kamp stolom na ulici. Ispred nje na stolu su stajali nekakvi papiri, a iza nje je bila prazna lokacija, očigledno namijenjena gradnji neke kuće. Zainteresovalo me o čemu je riječ pa sam joj prišao i upitao je. Objasnila mi je da radi u jednoj agenciji za prodaju nekretnina i da joj je radni zadatak da prodaje tu slobodnu lokaciju iza i nudi projekte za gradnju stambene kuće na tom mjestu. Sjedila je tu, na otvorenoj ulici, sa svim potrebnim formularima koji se trebaju ispuniti u slučaju kupoprodaje i čekala kupce. To mi je zaista bilo neobično i simpatično, umjesto da potencijalne kupce upućuju na svoj ured, ljudi iz agencije lično dežuraju na licu mjesta, kako bi mušterijama olakšali kupovinu. Razmišljajući o tome kako je to simpatično poželio sam da taj prizor snimim mojom kamerom. Pošto nisam htio da djevojku uslikam bez njenog znanja i dopuštenja vratio sam se do nje da je upitam za dozvolu da taj prizor, zajedno sa njom, snimim. Njezina reakcija me u dubini duše zaista veoma ugodno iznenadila. Lice te moderno obučene mlade i lijepe djevojke, naviknute da u svom poslu kontaktira sa mnogim ljudima, je porumenilo, spustila je pogled pred sebe i molećivim glasom više puta ponovila: ''Nemojte me molim vas slikati, mene je tako stid''. Ostao sam bez teksta. Koliko bi zapadnih djevojaka njezine ljepote čak sanjalo o tome da postanu foto modeli, koliko bi njih na Zapadu koje rade na istom poslu kao i ona ravnodušno dopustilo da budu uslikane?! Naravno, i sâm sam se postidio što sam je uopće pitao, pa sam se uz izvinjenje udaljio. Fotografiju nisam dobio, ali sam dobio jedno lijepo i nezaboravno iskustvo kako i moderne djevojke mogu sačuvati svoj izvorni stid i čestitost. Hvala dragom Allahu na tome.

 

Disciplina i odgovornost

U Japanu su svi ljudi, čak i oni u najnemirnijim i najnestašnijim godinama poput djece i tinejdžera, veoma disciplinovani. Svaka škola precizno propiše mušku i žensku odjeću, njezin izgled, boju i dezene i sva djeca koja pohađaju tu školu neizostavno nose propisanu odjeću. Tačno se zna koja se odjeća nosi zimi, koja ljeti, koja kad je suho, a koja kad pada kiša. Baš poput uniformi u vojsci.

Škole su dakle organizirane na principu vojske i očigledna je želja djecu još od malih nogu naučiti disciplini i odgovornosti i usaditi im ljubav i poštovanje prema radu i znanosti. Koliko su u tome u Japanu uspjeli pokazuje to što učenici prilikom ulaska u učionicu čine naklon praznoj prostoriji. Čine naklon učionici jer je smatraju poštovanim mjestom gdje se stiče toliko dragocijeno znanje.

U istom smislu učitelji su uvijek bile izuzetno poštovane osobe i prema njima su se učenici uvijek odnosili sa izuzetnim poštovanjem i poniznošću. Strogost je bila veoma izražena. Danas nije kao što je bilo prije, ali su još uvijek učitelji veoma cijenjeni i još uvijek ima strogosti i discipline u školama.

U školama nema čistača, već su djeca obavezna da čiste čitavu školu nakon nastave. Svaki je razred zadužen da očisti vlastitu učionicu i, baš kao u vojsci, jedan dio školskog kruga. Osim toga, po utvrđenom rasporedu povremeno je svaki razred zadužen za kuhanje i serviranje ručka određenog dana za sve u školi, i učenike i nastavno osoblje.

U razredu nije dopušteno sjediti po volji, već se mora sjediti u propisanom položaju (vjerovatno je propisano da se sjedi u anatomski pravilnom položaju).

U ranijim vremenima su u školama učionice bile strogo odvojene prema polu. Kasnije su imali odvojene prostore u smislu da su muški smješteni u jednom dijelu učionice, a ženske u drugom. Danas je u nekim školama prisutno, nažalost, i zajedničko sjedenje u klupi, ali je, zbog očuvanja reda i discipline, propisano da svi muški sjede npr na lijevoj strani stola, a ženske na desnoj.

Dakle, vidimo koliko se trude da kroz školovanje djecu još od malih nogu nauče disciplini, redu, marljivosti, čestitosti i odgovornosti. Naravno, tako ih uče i roditelji u kućama, pogotovo u onim porodicama u kojima je osjetno izražena tradicionalna kultura. Kada ovo imamo u vidu onda nam je jasno zašto i odrasle osobe u svom svakodnevnom ponašanju pokazuju za današnje uslove izuzetno visok nivo javne discipline i odgovornosti.

Već sam govorio kako staju u red na autobuskim stanicama. Isto se, naravno dešava i na stanicama gradske željeznice. Na svakom peronu na tlu su tačno označena mjesta gdje će doći vrata voza kad on stane. Oni koji čekaju postroje se jedan iza drugog u dva reda, desno i lijevo iza oznake, tako da, kada voz stigne, sredina ostane prazna za one koji izlaze, a nakon njih i desna i lijeva kolona ulaze u voz.

Kada se voze eskalatorima (pokretne stepenice) svi poštuju pravilo da je lijeva strana eskalatora namijenjena onima koji se ne žure pa im je dovoljna brzina kojom ih eskalator nosi, a desna strana je slobodna za one koji se toliko žure da se moraju još i dodatno kretati po pokretnim stepenicama.

Ma koliko se žurili svi su mirni i pribrani i svi pedantno i odgovorno poštuju ova pravila, nema nestrpljivosti, podizanja glasa, niti bilo kakve nervoze. Jedino po čemu se da vidjeti da im se ''pravo'' žuri jeste to što potrče kad imaju pred sobom prazan prostor i penju se desnom stranom pokretnog eskalatora, i sve to opet bez imalo vike i galame. Samo se čuje uobičajeni žamor mase i ništa više.

Kad se sve ovo uzme u obzir jasno je zašto, i pored povremenih velikih gužvi na stanicama, sve opet protiče mirno i bez pretjeranog gubitka vremena.

Ovo su samo neki od mnogih primjera, a zaista se u svim aspektima života i rada vidi koliko su disciplinirani. I opet ponavljam, sve im je oficijelno, pedantno, disciplinirano, precizno kao u vojsci, i u kući, i u porodici (odnos roditelja i djece, muža i žene), i u školi, i na poslu.

Klasična japanska tradicija danas je na velikom ispitu globalizacije zato što su mladi koji su stasali pod utjecajem američke dominacije, sada mnogo više nalik našem tj. zapadnom tipu omladine. Poraz u drugom svjetskom ratu značajno je uzdrmao osnove japanskoga tradicionalnog života. Japanci su po svojoj prirodi izuzetno osjetljivi i svaku kritiku naročito duboko doživljavaju, a pogotovo onda kada je i sami ocjene opravdanom. Pobjednici u drugom svjetskom ratu su, odmah nakon kapitulacije, Japance podvrgli propagandnoj ofanzivi sistematski im ''nabijajući na nos'' krivicu i stalno ih optužujući da su maltene najgori ljudi na svijetu. Tako su Japanci bili dovedeni u situaciju da se stalno nekome pravdaju i brane od mnogih optužbi, od kojih su najvjerovatnije samo neke bile opravdane, a dragi Allah najbolje zna. Ova ofanziva je itekako pogodila sve Japance, koji su, izuzetno osjetljivi kakvi inače jesu, sve to duboko primili k srcu, a indoktrinacija je najviše pogodila mlađe generacije izazivajući kod njih kompleks tako da su se mnogi od njih počeli stidjeti svoje tradicije i kulture i vremenom počeli neselektivno i nekontrolirano prihvatati sve ono što im se sa zapada serviralo, stvarajući tako jednu novu kulturu slobodnog života zasnovanog na hedonizmu i rušenju svih tabua. Rezultat ovih procesa jeste taj da se klasične tradicije danas uglavnom drže stariji ljudi, dok mnogi od mladih samo govore japanski, a gotovo da i ne znaju svoju historiju i svoju tradiciju.

Međutim, izgleda da ipak danas u Japanu ima dovoljan broj ljudi koji su svjesni ove kulturne erozije tako da su očevidni napori da se nekako odgovori na izazove globalizacije i sačuva vlastita tradiciju u izvjesnom balansu sa modernim. Bilo bi zaista zanimljivo vidjeti sta će, ako Bog da, dalje raditi na tom planu.

Koliko samo sličnosti u ovome sa onim čemu su danas podvrgnuti muslimani, pogotovo nakon 11. septembra. I u ovome, dakako, ima sličnosti između japanskog i islamskog iskustva.

 

 

 

 

Kult rada  

I u poslu su prilično oficijelni (koliko sam mogao vidjeti insistira se na nošenju odjela i kravate i na urednosti), a ne treba ni pominjati koliko su u poslu prisutni precizno planiranje, marljivost, odgovornost, preciznost, i radna disciplina. Kao i kod Švicaraca posebno se insistira na tačnosti u vremenskom pogledu i maksimalno se nastoji da se sve što je planirano desi tačno onda kad je i planirano.

Nakon poraza u drugom svjetskom ratu Japan je bio prisiljen demilitarizovati svoje društvo i to im se kasnije, ekonomski gledano, pokazalo veoma korisnim. Nacionalni budžet je postao potpuno rasterećen (vojska je najskuplja stavka javnog budžeta u svim zemljama), a samurajski kodeks časti i tradicionalni moral izražen u odgovornosti, marljivosti, skromnosti i disciplini su sa vojnog terena prebačeni na ekonomski, što je sve rezultiralo fanatičnim radom, iscrpljujućim zalaganjem svih radno sposobnih Japanaca u izgradnji ratom potpuno porušene države (u američkim bombardovanjima sve je bilo uništeno i porušeno, morali su početi bukvalno od nule), i izuzetno izraženom skromnošću koja je čovjeku omogućavala da se zadovolji sa minimalnom naknadom i minimalnim slobodnim vremenom. Rezultat tolikog rada i skromnosti u trošenju bio je ekonomski bum, ekstremno brz ekonomski razvoj. I kad su se već bili izvukli iz siromaštva, fanatično marljivi i disciplinirani Japanci su i dalje nastavili istim tempom i u narednim decenijama, sve dok se nije desio jedan veoma interesantan događaj.

Jednom je neki francuski diplomata koji je bio u posjeti Japanu u neoficijelnom razgovoru sa svojim japanskim kolegama, ''onako usput'' upitao zbog čega Japanci nemaju slobodnu subotu i zašto rade za sve praznike, zašto toliko i dalje rade kad su se ekonomski prilično obogatili. Rezultat te njegove usputne primjedbe je bio da je nekih šest mjeseci kasnije u Japanu donešen zakon po kome se radno vrijeme u hefti ograničilo na svjetske standarde od 8 sahata rada dnevno, dva dana vikenda i neradne dane nacionalnih praznika.

Eto, toliko su Japanci osjetljivi i rekao bih povodljivi, da je bila dovoljna samo jedna jedina primjedba da je oni odmah stave u srce, o njoj ozbiljno razmišljaju u narednom periodu i na kraju je odluče potpuno prihvatiti. Ovo nam je ispričao japanski profesor ekonomije na jednom od uvodnih predavanja programa orjentacije (Orientation Program).

Danas, dakle, kult fanatičnog rada više uopće nije toliko izražen kao što je bio u prošlosti. Sada su malo ''spustili loptu'' i ''povukli dizgine'', tako da bih rekao da ne pregone na poslu. Doduše, ovaj sam utisak stekao na bazi iskustva organizacije našeg kursa, jer je njegov plan i program bio dobro odmjeren tako da smo zaista imali dovoljno vremena za sve i ništa nije rađeno u žurbi, nervozi i srkletu, a sve se precizno odvijalo u tančine onako kako je predviđeno. Međutim, da bi to sve tako funkcioniralo bilo je neophodno i naše učešće, pa su nam još na početku kursa jasno naglasili da od nas sviju očekuju precizno poštivanje vremenskog rasporeda svih planiranih aktivnosti, odgovornost i ozbiljan odnos prema kursu. Ne znam da li je ovo dobar primjer jer su zbog nas vjerovatno malo ''popustili'' od uobičajenih radnih standarda, koju su, možda, nešto jači u japanskim firmama, ali se ipak može reći da fanatizma i kulta rada danas nema, ali svakako ima ozbiljnog, preciznog, valjanog, marljivog, sistematskog, dobro odmjerenog i odgovornog rada.

Sve ovo su, dakako, lijepe osobine, ali samo pod uslovom da one ostanu u granicama neke nužne i dopustive čovjekove orjentacije ka dunjaluku, odnosno da ne naruše ravnotežu između duha i tijela, kako čovjekov trud za ahiret (a ipak je to osnovna svrha našeg postojanja na ovom svijetu), nebi bio marginaliziran njegovim trudom za prolazni dunjaluk. Ipak smo mi samo putnici u prolazu na ovom dunjaluku - to bi Japanci neizostavno trebali naučiti od nas muslimana, a mi bi od njih svakako imali dosta za naučiti u pogledu ozbiljnosti, čestitosti i odgovornosti u ispunjavanju svakodnevnih radnih zadataka.

Nastavit će se, ako dragi Allah da ...

Ocjena: