25 Sep 2009

Utisci iz Japana III

Objavio: Haris Čengić
Napomena: 
Prvi put objavljeno 16.02.2006.
Autor(i): 
Kategorija(e) tekstova: 

Kultura ishrane

Kultura ishrane u Japanu zaista je sasvim drugačija od one na koju smo mi Evropljani navikli, pa nam ona i izgleda veoma čudnom i egzotičnom.

Tradicionalna kultura ishrane Japanaca je utemeljena na morskoj hrani, tako da najrazličitije vrste ribe, lignji, školjki, rakova, algi i raznih drugih morskih životinja i biljaka, ali uz značajno izraženo učešće i ''kopnene'' biljne hrane, svakodnevno čine gotovo isključivi sadržaj jelovnika najvećeg broja domaćinstava u Japanu. Isto tako specifično je, koliko sam mogao primijetiti, to da rižu konzumiraju mnogo, masnoće i ''crveno'' meso malo, a hljeb gotovo nikako.

SushiPlateJoš jedna specifičnost japanske kulture ishrane najbolje se vidi na primjeru njihovog tradicionalnog jela suši – riječ je o konzumaciji sirove ribe. Suši je sirova riba izrezana na tanke filete (kao što mi npr tanko siječemo suho meso) kojom se onda omotava na vodi kuhana riža (kao što mi pravimo sarmu). Zbog toga se za pravljenje sušija mogu koristiti samo neke vrste ribe koje imaju dosta mesa a malo kostiju – najčešće se, koliko sam mogao zaključiti, za pravljenje sušija koristi losos. Posebno se cijeni svježina ribe, što je riba svježija to je suši bolji, a najbolji se pravi od ribe koja je još istog jutra ulovljena. Zbog toga je tokijska pijaca ribe veoma popularna i u jutarnjim časovima veoma i posjećena. Ribari svakog jutra veoma rano, u vrijeme ranog sabaha, isplovljavaju na more i ribu koju ulove donose na pijacu koja se otvara već oko osam časova ujutro. Suši, dakle, izgleda kao sarma čiji ovoj je tanki filet sirove ribe a unutarnji sadržaj grudva kuhane riže. Ako ga probate u tom izvornom obliku otkrit ćete da je bez ikakvog ukusa jer je riža kuhana na vodi bez upotrebe bilo kakvog začina, a riba je ionako sirova tako da nema nikakve obrade koja bi joj dala neki ukus. Već odatle možete zaključiti da je osnovna orjentacija njihove kulture ishrane da se daje primat zdravoj hrani, a da je ukus hrane sekundarna stvar. Naravno, oni tradicionalno ne jedu suši u izvornom obliku već posebno prave specifične vrste sosova u koje se umače suši prije stavljanja u usta. Ti sosovi, dakle, daju najrazličitije okuse sušiju.

Konzumacija sirove ribe bez ikakvog kuhanja ili pečenja – to je za našu kulturu ishrane sasvim neprihvatljivo, ali Japanci će vam rado reći da je to veoma zdravo. Hajde, vjerujmo im na riječ da je zdravo, ali je sigurno da je za naš stomak veoma neobično i da treba biti oprezan sa konzumiranjem, jer se unaprijed ne može znati kako će reagirati stomak ljudi koji nisu naviknuti. Tako je jedan moj dragi prijatelj iz Bangladeša, nakon konzumacije samo jednog jedinog sušija imao pravu pobunu u stomaku i više nije ni prilazio sušiju sve do kraja kursa. Meni je suši izgledao veoma interesantnim i ukusnim pa sam ih malo više konzumirao, ali sam ipak kasnije i ja imao manjih i kratkotrajnih problema sa stomakom. Da ovaj osvrt na suši završim sa jednom simpatičnom primjedbom koju je jedan Amerikanac dao svome japanskom domaćinu, kada mu je ovaj ponudio suši (a to nam je ispričao lično taj domaćin – jedan od japanskih predavača). ''Nisam ja mačka'', kratko je rekao Amerikanac i prihvatio druga ponuđena jela. Iako ga je japanski domaćin ubjeđivao da proba jer je veoma zdravo, tvrdokorni Amer nije htio popustiti.

Da je orijentacija na zdravu hranu suština japanske kulture ishrane vidi se i po tome što oni tradicionalno, barem koliko sam mogao ja primijetiti, rijetko koriste masnu i pogotovu pečenu hranu. Isto tako ne prave mnogo hrane. Porcije su veoma male a raznovrsne, tako da je na stolu po pravilu više manjih činija sa raznim vrstama kuhane ili ovlaš pečene hrane. Hrana je, ponavljamo, gotovo nemasna. Hljeba i ''crvenog'' mesa, kao što sam već rekao, gotovo da i nema, sve izgleda kao da su neke salate, sosovi, riba, alge ... i mnogo, mnogo riže. Riža je zaista veoma mnogo izražena u jelovniku i ona je izgleda za njih nadomjestak hljeba.

japanese foodNa ovom mjestu je interesantno napomenuti da geografski položaj otočke zemlje nije jedini razlog utemeljenja cjelokupne tradicionalne japanske kulture ishrane na morskoj hrani, već je u tome veliku ulogu odigrala i duhovna tradicija. Naime, prema toj tradiciji, koliko sam shvatio ono što nam je na predavanjima rečeno, smatralo se ružnim i griješnim djelom ubijati životinje, pa su zato uglavnom i koristili morsku hranu. Interesantno je uočiti kako ih ovo udaljava od konzumacije svinjetine. Tako se, ponavljam onako kako sam ja shvatio, stoljećima u Japanu svinjetina haman nije ni koristila. U ovome opet možemo naći još jednu sličnost sa islamskom tradicijom. Danas se i ova tradicija gubi pa mlađe generacije, pod uticajem zapada i Kine sve više koriste i svinjetinu, ali se nadam da to još uvijek nije niti izbliza kao u drugim neislamskim zemljama.

Naravno, ono što sam do sad rekao o japanskoj kulturi ishrane odnosi se na tradicionalnu japansku kuhinju. Danas se, u vremenu slabljenja tradicije i uticaja globalizacije i kod Japanaca može naći raznih vrsta hrane i ishrana im se donekle približila nekim globalnim standardima kulinarstva (npr Pizza, McDonalds, Pizza Hut, KFC, ''evropski'' meni u restoranima sa više mesa i hljeba itd), ali ipak u Japanu još uvijek izuzetno preteže tradicionalna kuhinja, svakako zbog toga što se duboko ukorijenjene hiljadugodišnje tradicije ne mogu lahko iskorijeniti bez obzira koliko bio jak uticaj globalizacije. Ovo se sasvim jasno vidi na primjeru njihovih samoposluga i supermarketa u kojima ne možeš naći evropskih prehrambenih proizvoda, tako sam u ogromnom hipermarketu Carefour smještenom u tokijskom predgrađu Makuhari imao velikih problema da pronađem čokoladu za sebe. Japanske čokolade su za moju ukus isuviše posne i nedovoljno slatke, pa sam u tom trgovinskom megapolisu tragao za švicarskom čokoladom Toblerone, i zamislite, u tom ogromnom kompleksu jedva sam uspio naći u jednom malom pretincu svega nekoliko malih pakovanja ove čokolade iako je riječ o jednoj od najpoznatijih čokolada na svijetu?! Da paradoks bude veći, taj ogromni hipermarket, kako mi je rečeno, finansira se najvećim dijelom francuskim kapitalom. Ali, kad je biznis u pitanju ne gleda se ništa osim novca pa zato i nema mnogo evropskih prehrambenih artikala. Ovo, po meni najbolje govori koliko su Japanci i danas vjerni svojoj kuhinji.

I ja lično želim slijediti njihov primjer pa tako, iako je naš poznati fudbalski trener Ivica Osim, koji inače već neko vrijeme boravi u Japanu i trenira tamošnje timove, jednom izjavio da mu je trebalo dosta vremena da se navikne na japansku kuhinju, ali je, kada se konačno uspio malo navići, uvidio da je ona dosta zdrava, ja ipak više volim jagnjeće pečenje, ćevapčiće, bosanski lonac i ostala pečena i kuhana jela naše tradicionalne kuhinje koja su nam naše nane pripremale, jer su ova jela, ubijeđen sam u to, samo naizgled manje zdrava od japanskih – trik je u tome da ih se nikako ne treba mnogo konzumirati – ko ih umjereno konzumira u manjim količinama, ona mu neće nauditi zdravlju, a ionako dragi Allah u konačnici određuje koliko će ko živjeti i kakvo zdravlje imati. Dakle, svaka kuhinja je zdrava, samo ako se jela umjereno konzumiraju, baš kako je i preporučeno, pa i naređeno ljudima u svetom tekstu mubarek Kur'ana: ... I jedite i pijte, samo ne pretjerujte; On ne voli one koji pretjeruju. (7:31)

 

Sličnosti između islamske tradicije i tradicije Japana najviše se, rekao bih mogu vidjeti u domenu kulture stanovanja.

Prva sličnost koja se odmah da vidjeti jeste čistoća doma. U japanskim kućama i stanovima, baš kao i u muslimanskim, obavezno se izuva obuća. Ovo, naravno, jasno pokazuje da se čistoći u japanskom domaćinstvu pridaje izuzetno veliki značaj. Možda čak nebi bilo pretjerano reći da u Japanu postoji kult čistoće, a dragi Allah najbolje zna.

JapaneseHouseDruga sličnost japanske kulture življenja sa islamskom jeste jednostavnost. Tradicionalni japanski dom nema vidljivog namještaja. Na podu su hasure (zovu se tatami). Vrata su klizna (otvaraju se pomijeranjem lijevo-desno). Zidovi izgledaju poput nekih drvenih okvira ispunjenim nekom drvnom masom, kao nekim čvrstim kartonima ili drvnim impregnacijama i često izgledaju isto kao i vrata, tako da se vrata ponekad teško razlikuju od zida – tek kad priđeš onda vidiš koji segment zida se klizeći može pomjerati lijevo i desno i znaš da su to vrata. Stvari se drže u plakarima koji su sastavni dio zidova. Spava se na podu na dušecima; sjedi se na podu na šiltetima; jede se sa sinija (samo što japanske sinije, koliko sam mogao vidjeti nisu okrugle kao naše već četvrtaste).

U toaletu se ne koriste klasične wc šolje već, baš kao i u tradicionalnoj muslimanskoj kulturi stanovanja, čučavci. Vjerujem, mada to naravno nisam mogao provjeriti, da je i kod Japanaca obavezno čišćenje vodom nakon male i velike nužde. Ta jednostavnost me zaista doima, sve je nekako jednostavno, lahko, prirodno, zdravo. Sve je bez opterećenja. Prostora ima dosta, zato što nema fotelja, kreveta, stolova i stolica, regala ..., samo zidovi, tatamiji, sinije, pa čovjek ima jasan osjećaj slobode u kojoj ne osjeća pritisak prenapučenosti.

aram-japanese_houseJednostavnost japanskog doma kao da jasno hoće kazati da je čovjek samo prolaznik u životu na ovom svijetu, koji mu je privremeno odmorište na njegovom putu ka vječnosti budućeg svijeta i zato u stanovanju sve treba da bude jednostavno i praktično. Ova jednostavnost stanovanja, reklo bi se, čovjeka čini nekako skromnijim, čini mu život zdravijim a njega otpornijim – ona kao da mu omogućava da živi u harmoniji sa prirodom ... što je opet jedna dodirna tačka sa islamskom kulturom i tradicijom.

Dakle, treća sličnost japanske kulture življenja sa islamskom jeste težnja ka harmoniji sa prirodom. Tradicionalne kuće su jednospratne, građene su pretežno od drveta (dakle od prirodnih, ekološki čistih materijala) i uvijek su okružene zelenilom sa kojim se uklapaju u prelijepu i skladnu cjelinu. Najbolji primjer tradicionalne gradnje sam mogao vidjeti prilikom obilaska Šogunovog dvora u Kjotu (Kyotu), o čemu ću, ako dragi Allah dadne, kasnije govoriti opširnije.

 

JapaneseHouseGeneralni utisak tradicionalne japanske kulture stanovanja jeste da je riječ o jednom jednostavnom, prirodnom, zdravom načinu života kojeg karakteriše prosto i funkcionalno uređenje životnog prostora u kome se živi sjedeći na podu, jede sa sinija, spava na podu u uslovima izuzetne čistoće. Sve je, dakle, čisto, jednostavno i prirodno. Koliko je samo sličnosti sa tradicionalnom muslimanskom kućom.

Mada i u Japanu, naravno ima dosta modernih kuća, građenih prema modernim standardima arhitekture i iznutra namještenih prema modernim stilovima uređenja enterijera, rekao bih da to ipak nije izbrisalo tradiciju, pa je još uvijek značajan broj japanskih domaćinstava u kojima su prisutni mnogi elementi tradicionalnog uređenja doma i tradicionalne kulture stanovanja.

Još jedna interesantna stvar u Japanu je ta da stambeni blokovi novije gradnje obično imaju zajednički prostor veličine jednog stana (common apartmant) koji služi svim stanarima tog stambenog bloka za organizaciju raznih vrsta zabava (svadbe, svečane večere, sijela, zabave, i slično). To je veoma praktično jer onda čovjek ne mora remetiti uobičajeni raspored u svome stanu, a i zbog toga što se taj zajednički apartman po pravilu nalazi  u dvorištu i fizički odvojen je od ostalih stanova, tako da buka nikome ne smeta. Nedostatak ovakvog rješenja je to što se korištenje ovog prostora odvija prema utvrđenom planu, pa se termin uvijek mora ranije rezervirati, vjerovatno kod kućepazitelja.

 

O značaju i mjestu čistoće u tradicionalnoj kulturi Japana već sam ranije govorio, a ono o čemu ovdje želim nešto malo kazati jeste javna čistoća u Japanu.

Jasno vam je, poštovani čitaoci, da su u Japanu sve javne površine: parkovi, ulice, kolovozi, trotoari itd izuzetno čisti. U Tokiju se, osim u veoma, veoma rijetkim izuzecima (koji su apsolutno beznačajni negativni primjeri u ovom ogromnom gradu sa 12 miliona stanovnika) nigdje, čak niti među tračnicama u tunelima podzemne željeznice, ne može vidjeti niti jednog jedinog papirića, niti opuška, niti odbačene konzerve, niti bilo čega sličnog. Trava na zelenim površinama je uredno ošišana, drveće je veoma lijepog i njegovanog izgleda sa uredno ošišanim krošnjama. Nigdje, ama baš nigdje za 70 dana boravka u Japanu nisam vidio niti jednog jedinog grafita.

Vozovi su izuzetno čisti. Svakodnevno sam koristio čak dvije linije metroa i jednu liniju nadzemne željeznice u dva smjera, tako da sam se vozio najmanje šest puta svakog dana više od dva mjeseca, a da niti jedanput nisam vidio da je bilo šta nacrtano na zidovima voza, da na podu ima i jedan jedini opušak, žvakaća guma, odbačeni papirić, da na ijednom sjedištu ima barem kakva olovkom napisana tačka – a kamoli da je izbucano. Platna kojima su presvučena sjedišta su oprana i bez imalo izblijedjelih boja, pod je čist i uglancan ... uopće nemate utisak da ste u javnom sredstvu prevoza kojim neprekidno putuju milioni ljudi ... sve je čisto kao da ste u nečijoj kući.

Molim da mi ne zamjerite poštovani čitaoci, što ne mogu a da opet u ovoj izuzetnoj kulturi čistoće ne vidim jasan element islamske tradicije. Zaista, puno toga u tradiciji Japana ima lijepoga što potiče od drevnoga izvornoga islama.

Na jednom od predavanja sam čuo da Japanci čistoću duše vezuju za tjelesno zdravlje, pa u svojoj duhovnoj tradiciji njeguju ideju o povezanosti tijela i duše, te nužnosti da i jedno i drugo budu u međusobnoj ravnoteži i obaveznoj čistoći, prvo duhovnoj pa i tjelesnoj. Dakle, čistoća duše i čistoća tijela su povezane i zajedno vode čovjeka ka duhovnom napretku. U tom smislu izgleda da su i u njihovoj duhovnoj tradiciji prisutni različiti obredi istjerivanja zlih demona iz tijela bolesnih osoba, a dragi Allah zna najbolje.

Još jedna interesantna stvar koju nam je rekao jedan od japanskih predavača: kada oni veliki sumo hrvači prije početka hrvanja stupaju u stranu desnom i lijevom nogom – to čine zato da bi zgazili zle duhove koji izlaze iz zemlje.

Tako u ovom kazivanju o utiscima iz Japana dođosmo i do nezaobilazne teme: japanske vjerske i duhovne tradicije. U svemu onome što smo do sada kazali čitalac može zaključiti kako ovaj autor zaista visoko cijeni mnoge lijepe elemente tradicije Japana, ali da se ne bi bila data pretjerano favorizirana slika Japana, već jedna objektivna slika, moraju jasno biti navedeni i negativni elementi. Gledano u vjerskim i duhovnim obzorjima, Japanci su zaista duboko zalutali i veoma su, veoma nazadni. To im je, istina, koliko mogu vidjeti jedini značajan nedostatak, ali je tragedija u tome što je upravo to ono što dragi Bog najviše gleda i za šta se prvo polaže račun na Sudnjem Danu. Tako ću, ako dragi Allah da, u tekstu koji slijedi prvo nešto više kazati o tradicionalnim vjerama u Japanu, a potom kazati i o islamu i muslimanima u Japanu.

Nastavit će se, ako dragi Allah da ...

Čistoća

Kultura stanovanja

Ocjena: