25 Apr 2008

Predaje o evlijama u starom Sarajevu, I dio

Objavio: znaci
Napomena: 
Diplomski rad odbranjen na Fakultetu islamskih nauka u Sarajevu, april 2004
Autor(i): 
Kategorija(e) tekstova: 

 

UVOD

بسم الله الرحمن الرحيم

 

Hvala Allahu dž.š., Gospodaru svih svjetova, Tebe hvalimo i Tvojoj se pomoći nadamo. Neka je salavat i selam na Poslanika Muhammeda, na njegovu časnu porodicu, ashabe i sve dobre ljude.

Namjera mi je u ovom diplomskom radu izložiti u kratkim crtama fenomen predaja, s posebnim osvrtom na predaje koje govore o evlijama s područja Sarajeva, te navesti konkretne predaje o toj temi. Zbog opširnosti tematike ograničio sam se na vrijeme do, i neposredno poslije, austrougarske okupacije BiH. U radu sam se uglavnom oslanjao na knjigu Esme Smailbegović, "Priče o starom Sarajevu", jer je ona cijelo jedno poglavlje posvetila predajama koje se odnose na evlije u Sarajevu. Također, teorijska određenja predaje kao književne vrste su objašnjena do u detalje.

Rad se sastoji iz tri osnovne cjeline, prve cjeline koja općenito, s teorijskog aspekta govori o predaji, njenim vrstama, načinima prenošenja i bilježenju.

Druga cjelina pobliže određuje pojmove "keramet" i "evlija", te još neke, za ta dva usko vezane, pojmove.

U trećoj cjelini donosim tekstove predaja. Nakon toga slijedi zaključak.

Nadam se da ću u zadatom mi cilju uspjeti bar djelimice.

1. FENOMEN PREDAJA

 

Prilikom istraživanja određene građe neophodno je sagledati teorijski aspekt iste. Teorijska literatura o predaji upoznaje nas sa žanrovskim karakteristikama predaja a ujedno izgrađuje specijalni, žanru primjereni pojmovni i terminološki aparat kojim jasnije opisujemo građu. Sve do novijeg vremena u nauci o usmenim predajama nije se posvećivala značajnija pažnja teorijskom izučavanju i određenju predaje. O predajama se uglavnom pisalo kao o pripovjedačkoj vrsti, uglavnom u najopćenitijim crtama, u priručnicima i pregledima usmene književnosti, ili u predgovorima antologija i izbora narodnih pripovjedaka. Imenovane su različitim nazivima poput: priče, gatke, vjerovanja, legende, skaske, narodna pričanja, narodna vjerovanja, uvjerice, kaže, predaje, predanja i sl. Ovi pojmovi tek djelimično odgovaraju današnjem shvatanju predaja i mnogi od njih zapravo tek pobliže ukazuju na pripovjedačke žanrove koji su teorijski i terminološki jasnije razgraničeni. Tvrtko Čubelić definira legende i predaje kao istu vrstu, tj. "pripovjetke bez bogatog sadržaja čiji je cilj da nas obavijeste o nečemu ili upozore na postojanje određenih znanja i činjenica".[1]  Sam pojam predaje Čubelić je definisao prilično neodređeno. Predajom se, kako kaže, prenosi "određeno zapažanje, spoznaja, iskustvo". Ona govori o svemu što je "neobično, čudesno, izvanredno" a pojavljuje se  u obliku izlaganja, saopštenja i iskazivanja.[2] U novije vrijeme se izučavanje usmene proze više oslanja na teorijske spoznaje moderne svjetske folkloristike i nauke o usmenoj književnosti, nego na domaću naučnu istoriju zbog ranije spomenute činjenice da se kod nas nije posvećivala posebna pažnja teorijskom proučavanju predaja. Poseban interes za bilježenje predaja u Bosni i Hercegovini javio se znatno kasnije od zanimanja za sakupljanje ostalih vrsta usmene književnosti tako da su, poput svih ostalih, i predaje o Sarajevu i sarajevskim ličnostima imale sličnu sudbinu. Uzgredno su bilježene ili spominjane i prije pojave interesovanja za narodno stvaralaštvo u starijim izvorima – putopisnoj i hroničarskoj literaturi. U vrijeme kada je sakupljački rad već bogato razgranat i intenzivan, u devedesetim godinama devetnaestog vijeka, pojavljuju se u komentarima i objašnjenjima uz zbirke narodnih pjesama i u časopisnim rubrikama za narodnu književnost i etnografiju. Međutim, najveći broj predaja o Sarajevu objavljen je znatno kasnije, tridesetih godina dvadesetog vijeka, u nevelikom broju radova čiji je osnovni cilj bio predstavljanje građe ove vrste. Za predaje se, međutim, ne zanimaju samo sakupljači folklora, već i proučavaoci istorije Sarajeva, pa se značajan broj predaja pojavljuje i u radovima posvećenim političkoj, kulturnoj i privrednoj istoriji grada. Pored toga, objavljuju ih i sarajevski listovi, najviše u periodu između dva svjetska rata, obično u okviru popularnih članaka o životu grada i njegove prošlosti.[3]

Nastavit će se, ako dragi Allah da ...



[1] Tvrtko Čubelić, Klasifikacija nerodnih pripovijedaka, narodna književnost Srba, Hrvata, Muslimana i Crnogoraca, Sarajevo 1974, str. 236,

[2] Isto.

[3] Vidi: Esma Smailbegović, Priče o starom Sarajevu, II izdanje, «Svjetlost» Sarajevo, Sarajevo 1991, str. 167. – 168.

Ocjena: