9 May 2008

Predaje o evlijama u starom Sarajevu, III dio

Objavio: znaci
Napomena: 
Diplomski rad odbranjen na Fakultetu islamskih nauka u Sarajevu, april 2004
Autor(i): 
Kategorija(e) tekstova: 

 

2. POJMOVI ''KERAMET'' I ''EVLIJA''

Svaka znanstvena disciplina ima vlasito pojmovlje, terminologiju (Al-Iṣṭilāḥāt). Bez njegovog poznavanja nije moguće shvatiti učenje koje se njime izražava. Tako je i sa pojmovima “keramet” (Al-Karāma) i “evlija” (Al-Waliyy mn. Al-Awliyā’). Stoga ćemo se, s Božijom pomoći, malo zadržati na ova dva pojma u narednim potpoglavljima.

2.1. ''KERAMET''

Budući da smo u prethodnome dijelu našega rada pojasnili fenomen predaja, u ovome dijelu pred nama stoji obaveza pojašnjenja fenomena “kerameta”,  određenih nadnaravnih sposobnosti odabrane i izvanredno pobožne osobe.

Prije nego li se izravno dotaknemo spomenutog pojma, malo ćemo se zadržati na pojmu “mudžize”.

2.1.1. ''MUDŽIZA''

Govoreći o mudžizi, imam Ğurğānī nudi slijedeću definiciju:

Mudžiza (Al-Mu‘ğiza) je nešto što izlazi izvan okvira uobičajenoga. Svrha joj je poziv dobru (Hayr) i sreći (Sa‘āda). Sastavni je dio vjesničkoga poslanstva, a svrha joj je potvrđivanje istinitosti onoga koji tvrdi da je Božiji poslanik.”[1]

Shodno kur’anskome ajetu: “I reci: ‘Došla je istina, a nestalo je laži; laž, zaista, nestaje!’ [2], objavljivanje Kur’ana sâmo po sebi predstavlja rastavljanje istine od laži. Analogno, ljudima bi trebalo slušanje i učenje Kur’ana biti dovoljan dokaz istinitosti Muhammedova, a.s., poslanstva, odnosno, objava bilo koje Božije Knjige ili Poslanice (Suhuf) sâma po sebi trebala bi biti dovoljan dokaz istinitosti poslanstva vjesnika kojemu je dostavljena.

Ipak, mnogima to nije dovoljno pa je uzvišeni Allah, dž.š., Svojim vjesnicima (Al-Anbiyā’) i poslanicima (Ar-Rusul) podario vanredne sposobnosti koje im služe kao dokaz istinitosti plemenitoga cilja kojemu pozivaju. Stoga, može se reći da mudžiza služi kao dokaz istinitosti (As-Sidq), i, kao takva, uvijek stoji nasuprot obmani, vradžbini (As-Sihr), fenomenu koji je laž (Al-Kidb).

“Poznati put kod osoba koje se bave teologijom i spekulacijom (Al-Kalām Wa An-Naẓar) jeste potvrđivanje poslanstva vjesnikâ uz pomoć mudžiza. No, većina ne spoznaje (istinitost) poslanstva osim isključivo uz pomoć mudžiza. Mnogi od njih smatraju nužnim negiranje mogućnosti vanrednih sposobnosti kod drugih ljudi koji nisu Božiji vjesnici. Štaviše, idu dotle da poriču čak i keramete evlija (Karāmāt Al-Awliyā’), i vradžbinu (As-Sihr), i slično.

Nema sumnje da su mudžize istiniti dokazi, ali dokaz (poslanstva) ne iscrpljuje se u mudžizama. Da nose poslanstvo za sebe tvrde najiskreniji među iskrenima ali i najveći lažljivci među lažovima, a samo najveće neznalice (Ağhal Al-Ğāhilīn) miješaju to dvoje.”[3]

Neki, dakle, želeći naglasiti istinitost zbilje mudžiza, idu dotle da negiraju vanredne sposobnosti naročito odabranih i pobožnih ljudi, Božijih prijatelja – evlijâ. Svaki keramet samo je trag, odsjaj, mudžize poslanika čije zakonodavstvo (Tašrī‘) evlija slijedi. Govoreći o ovome, imam Ibn Taymiyya kaže:

“Od usula (temelja vjerovanja) grupacije Ehlus-sunnet jeste vjerovanje u istinitost kerameta evlija, i onoga što im Uzvišeni dariva od vanrednih sposobnosti koje se ogledaju u raznovrsnim spoznajama, otkrovenjima (Al-Kašf), moćima i uticajima.

Ovo se prenosi i od generacijâ koje su nam prethodile i u (kur’anskoj) suri ‘Kehf’, i nekim drugim, te od izvora ovoga ummeta – ashaba i tabi‘ūna.”[4]

Premda su oba fenomena, i “mudžiza” i “keramet”, izričaj nadnaravnosti, ipak postoji bitna razlika među njima. Dok kerameta, barem potencijalno, može imati svaka čestita osoba, dotle su mudžize, rekli bismo, rezervirane isključivo za osobe koje pored vlastite čestitosti dobivaju i dar odabranosti za poslanstvo. Prve ljude nazivamo evlijama, o ovome ćemo pojmu, ako Bog da, kasnije nešto više reći, dočim drugu spomenutu kategoriju ljudi oslovljavamo vjesnicima i poslanicima.

U svome poznatome djelu o tesavvufu i tesavvufskim pojmovima, Al-Kalābādī kaže:

“I mudžiza i keramet potpadaju pod vanredne sposobnosti (Harq Al-‘Āda). Ali, razlika među njima jeste u tome što mudžiza ima zadatak poslužiti potvrdi istinitosti poslanstva vjesnika, dočim keramet uzvišeni Allah dariva evlijama među robovima Svojim, iz počasti i kao nagradu.”[5]

Kako smo već rekli, keramet je samo svojevrstan odsjaj mudžize poslanika na licu dobre, pobožne, osobe koja slijedi njegov Šerijat. Shodno tome, svaki keramet koji su pojedinci imali za vrijeme života hazreti Muhammeda, a.s., nakon njegove smrti, do dan danas i zauvijek, samo je odraz mudžizâ hazreti Muhammedovih, a.s., te svojim postojanjem ustvari uvijek iznova potvrđuje istinitost Muhammedovog, a.s., poslanstva.

Zbog toga nema potrebe negirati fenomen odraza Poslanikovih, a.s., mudžiza na druge, čestite i pobožne, ljude njegovoga ummeta, pogotovu što, kako ćemo, ako Bog da, u narednome potpoglavlju vidjeti, postoje brojne potvrde u Kur’anu i Sunnetu o postojanju kerameta.

“Shvatio sam da se većina učenjaka slaže u postojanju onoga čiji fenomen drugima predstavlja poteškoću – kerameta evlijâ. Rekli su da su o kerametima prikupili više od hiljadu hikaja (predanja) i hadisa. Kako je, onda, dozvoljeno reći: ‘Sve su to laži, apokrifi’?! Ako je od svih njih samo jedno predanje istinito, to povlači da su istinita i sva ostala; malo ili mnogo – u ovome je slučaju svejedno. Onome ko tvrdi da su kerameti koje su pojedinci imali prije života Vjesnika, a.s., ustvari počast nekome vjesniku toga vremena koji je tada živio, a da su kerameti koje su imali ashabi Poslanikovi, a.s., ustvari počast Muhammedu, a.s., tome, dakle, treba reći da su i kerameti generacije nakon ashaba (At-Tābi‘ūn) i generacija nakon njih, te svih generacija do Sudnjeg dana, samo počasti Muhammedu, a.s., jer je on najvredniji od svih poslanika, a.s., a njegov ummet najbolji jeummet.”[6]

Ukratko, kako je mudžiza jedan od dokaza istinitosti poslanstva konkretnog Božijega poslanika ili vjesnika, tako je i keramet jedan od dokaza, dakle ne jedini dokaz, istinitosti nasljedovanja posljednjeg Božijeg poslanika Muhammeda, a.s., jer svaki evlija, dobri, samo hodi stopama hazreti Muhammeda, a.s.

2.1.2. TEHNIČKO ZNAČENJE POJMA ''KERAMET''

Nudeći definiciju kerameta, hadži šejh Fejzulah efendija Hadžibajrić kaže:

Keramet (je) počast koju dobiju neki Božiji prijatelji (evlije) kao dokaz ljudima. Npr. poznavanje tajnih misli i tajnovitih stvari (havatir, mugajjebat), sposobnost prolaženja kroz vodu, kroz vatru i kroz zrak (tajji zeman, tajji mekan). Iz mrtvila su proživljavali Abdul Kadir Gejlani (mačku), Mulla Džami (kokoš) i Bajezid Bistami (mrava).”[7]

Znajući ovo, lahko je prepoznati i shvatiti kako želju mnogih ljudi da i sâmi budu, kako se to kod nas u narodu kaže, keramet-sahibije, tako i mnoge priče, izmišljene ili tačne, ali u kojima je sadržaj nekoga nadnaravnoga djela, iako nazvan kerametom, djelimično ili čak potpuno oprečan Šerijatu.

Govoreći o kerametu, imam Ša‘rānī kaže:

“Čuo sam svoga sejjida ‘Alī Al-Hawāṣṣa, da mu se Allah smiluje, kako kaže:

‘Savršeni ljudi se boje svojih kerameta kojima im samo bojazan i strepnja rastu. To zato što je moguće da kerameti budu zavodljivi (Istidrāğ), dok mu’džize vjesnika samo im u srcu povećavaju sigurnost u njihovu spašenost od ‘zavodljivosti’.”[8]

Ovime se želi istaći da kerameti mogu osobu koja ih posjeduje (Ṣāḥib Al-Karāmāt) zavesti i učiniti je umišljenom, bivajući joj tako svojevrsnom kušnjom.

S druge strane, imam Ša‘rānī poručuje:

“Ako pomisliš kako kerameti sliče sihru i upitaš koja je razlika, odgovor je:

Kao što kaže šejh Yāfi‘i, da mu se Allah smiluje, i drugi od ozbiljenih znalaca:

‘Ono što ih razlučuje jeste to da se sihr javlja kod griješnika, heretika i nevjernika koji uopće ne slijede Šerijat, dočim se keramet javlja samo kod one osobe koja svesrdno slijedi šerijatske propise…’ ”[9]

Već smo spomenuli da među muslimanima postoje oni koji negiraju postojanje kerameta, bilo uslijed neprihvatanja mogućnosti “narušavanja” prirodnih zakona, bilo uslijed neprihvatanja bilo kakvoga poređenja makar i evlija sa Božijim vjesnicima i poslanicima, a.s.

Tako, hazreti Yāfi‘ī kaže:

“Ljudi se u negiranju kerameta dijele u nekoliko skupina:

1) oni koji ih apsolutno negiraju, a to je poznata skupina (mu‘tazila, …)

2) oni koji vjeruju u keramete onih koji su prije živjeli a poriču keramete svojih suvremenika. Takvi su poput Israelićana koji povjerovaše Musau, a.s., kojeg nisu vidjeli a osporiše Muhammeda, s.a.v.s., kojeg su vidjeli, i to iz zavisti i neprijateljstva;

3) oni koji vjeruju da u njihovu vremenu Allah, Uzvišeni, ima Svoje evlije, ali ne vjeruju ni u jednog određeno… Neko od njih kada vidi jednog od evlija svoga vremena kako sjedi ala-turka  u zraku, kaže: ‘To su džinnska posla.’ ”[10]

Stav većine učenjaka, naročito mutesavvifa, jeste potvrđivanje istinitosti, postojanja, kerameta. Neki u njih ne vjeruju, neki sumnjaju, a neki, opet, vjeruju u njihovo postojanje. Dokazi, konstitutivni (Naṣṣ) i tradicionalni (Naql), potvrđuju mišljenja mutesavvifa, o čemu ćemo, ako Bog da, nešto više kasnije reći.

Imam Al-Yāfi’ī nastavlja:

“Ukratko, niko ne bi smjeo u svome vjerovanju zastati pred kerametima evlija jer su oni razumom (‘aqlan) dopušteni i predajom (naqlan) potvrđeni. Što se tiče razuma, pa zato što (kerameti) spadaju u grupu mogućih stvari koje su u božanskoj moći, po čemu će i suditi ehli-sunnetski šejhovi, ‘promatrači’, metodologisti, fekihi i muhaddisi, r.a.

Što se tiče potvrde predajom, pa primjer je kazivanje o Merjemi, a.s., kad Allah, dž.š., kaže:

‘Kad god bi joj Zekerija u mihrab ušao zatekao bi kod nje hranu’ (Ali Imran, 37);

ili kao govor o psu koji je bio s mladićima pećine; kazivanje (hadis) o bebi koja je progovorila monahu Ğurayğu; ili odgovor na dovu Sa‘d Ibn Abī Waqqāsa čovjeku koji je slagao na njega, kao što je zabilježeno u dvije Sahih zbirke (Al-Buhārī i Muslim).

Jednom riječju, od časnih pređa, ashaba, tabi’ina i onih iza njih, zabilježeno je kazivanja o kerametima, čemu nema  broja.”[11]

Na neki način potvrđujući ono što smo već rekli u prethodnome potpoglavlju, imam Ša‘rānī o razlici između kerameta i mudžiza kaže:

“Ako upitaš: ‘Koja je razlika između kerameta i mu’džize?’, odgovor je:

Razlika je u tome što je poslanik obavezan pokazati mu’džizu zbog svoga poziva u slučaju da mu njegov narod može povjerovati samo preko nje, suprotno evliji koji nije dužan pokazivati keramet. Ustvari, on ga je obavezan prikrivati.

Nije tajna kako se keramet kod pravih velikana ubraja u lahkomislenost/mlitavost duše (An-Nafs), osim ako bi bio u službi pomoći Vjere ili ako bi kakvu korist donio.”[12]

Hazreti šejh Ibn ‘Arabī, k.s., kaže:

“Znaj da se keramet dijeli na dvije vrste:

1) osjetilni (hissiyya);

2) nadosjetilni (ma’nawiyya)

Obični svijet zna samo za osjetilne keramete, poput čitanja misli, obavještenje o neviđenim događajima koji tek treba da se dese, uzimanje iz prostora (npr. zahvaćanje rukom zraka a u ruci ostane zlato), hodanje po vodi, ‘probijanje’ zraka, ‘uvijanje’ Zemlje (brzo prelaženje udaljenih distanci), iščeznuće pred očima, trenutno uslišavanje dove, i slično tome.

Ovakav čovjek je kod običnog svijeta evlija… Samo oni drugi, ma’nevijetski kerameti, lišeni su ‘zavođenja’ (Istidrāğ) i ‘varke’ (Makr). Savršeni Čovjek je onaj koji je u mogućnosti pokazati keramet (osjetilni) ali ga prikrije…’ ”[13]

Nastavit će se, ako dragi Allah da ...



[1] ‘Alī Ibn Muhammad Ibn ‘Alī Ğurğānī, Kitāb At-Ta‘rīfāt, Bejrut, Dār Al-Kitāb Al-‘Arabī, 1996., str. 282.

[2] Al-Isrā’, 81.

[3] Ibn Abū Al-‘Izz Al-Ḥanafī, Šarḥ Al-‘Aqīda Aṭ-Ṭaḥāwiyya, Kuvajt, Al-Maktaba Al-Islāmī, 1996., str. 150.

[4] Aḥmad Ibn Taymiyya, Al-‘Aqīda Al-Wāsiṭiyya, Rijad, Ar-Riāsa Al-‘Āmma Li Idārāt Al-Buḥūt Al-‘Ilmiyya Wa Al-Iftā’ Wa Ad-Da‘wa Wa Al-Iršād, 1411. H., str. 207.

[5] Al-Kalābādī, At-Ta‘arruf Li Madhab Ahl At-Taṣawwuf, Bejrut, Dār Al-Kutub Al-‘Ilmiyya, 1993., str. 79.

[6] Ebū Naṣr As-Sarāğ Aṭ-Ṭūsī, Al-Luma‘ Fī Tārīh At-Taṣawwuf Al-Islāmī, Bejrut, Dār Al-Kutub Al-‘Ilmiyya, 2001., str. 279.

[7] Fejzullah Hadžibajrić, “Tesavvufsko-tarikatski riječnik“ ; Šebi Arus, Tarikatski centar, Sarajevo, 1988., str. 25.

[8] ‘Abd Al-Wahhāb Aš-Ša‘arānī, Al-Yawāqīt Wa Al-Ğawāhir Fī Bayān Aqā‘id Al-Akābir, Dār Al-Kutub Al-‘Ilmiyya, Bejrut, 1998., str. 365.

[9] ‘Abd Al-Wahhāb Aš-Ša ‘arānī, Al-Yawāqīt Wa Al-Ğawāhir, str. 368.

[10] ‘Abd Al-Wahhāb Aš-Ša‘arānī, Al-Yawāqīt Wa Al-Ğawāhir, str. 370.

[11] ‘Abd Al-Wahhāb Aš-Ša‘arānī, Al-Yawāqīt Wa Al-Ğawāhir, str. 372.

[12] ‘Abd Al-Wahhāb Aš-Ša‘arānī, Al-Yawāqīt Wa Al-Ğawāhir, str. 371.

[13]  ‘Abd Al-Wahhāb Aš-Ša‘arānī, Al-Yawāqīt Wa Al-Ğawāhir, str. 371.

Ocjena: