19 Jan 2009

Predaje o evlijama u starom Sarajevu, IX dio

Objavio: znaci
Napomena: 
Diplomski rad odbranjen na Fakultetu islamskih nauka u Sarajevu, april 2004
Autor(i): 
Kategorija(e) tekstova: 

 

3.1.3. USMENA KAZIVANJA

Predaje su oduvijek preživljavale stoljeća i živjele svoj život u živoj riječi, u procesu usmenog prenošenja koji traje i dan danas. Iako su u posljednje vrijeme intenzivirani napori na zapisivanju predaja, ipak raširenost nekog kazivanja, ima najviše zahvaliti usmenom prenošenju i prepričavanju među ljudima. Tim prije što je broj raznovrsnih predaja izuzetno veliki i što je gotovo nemoguće zapisati apsolutno svaku pojedinu predaju te je na taj način zaštiti od zaborava. Uvijek i na gotovo svakome mjestu može se čuti nešto potpuno novo ili se barem može čuti neka zanimljiva verzija nekog već poznatog kazivanja.

Svjestan sam da je veći broj narodnih predanja o evlijama ostao nezapisan i da bi se, poduzimajući jedan znatniji napor, moglo sakupiti mnogo materijala na tu temu.

PREDAJE O EVLIJAMA KOJE SAM ČUO OD SVOJIH PRIJATELJA I POZNANIKA

•       Udin

Među starijim Sarajlijama još uvijek postoji sjećanje na čovjeka poznatog kao Udin. Kaže se da je bio dobri. Neke detalje iz njegova života navest ću prema kazivanju Kenana Čeme, kojem je kazivao njegov otac Salih, a njemu otac njegov Hamdija.

Naime, zna se kako je izvjesni Udin bio siromašan čovjek koji nije imao svoga doma. Do pred Drugi svjetski rat na konaku je bio kod Mujage Merhemića na Bistriku. Negdje pred rat, Mujaga zamoli Hamdiju Čemo da ga on preuzme kod sebe, što on i prihvati. Tako Udin dolazi u Hamdijinu kuću, u ulici Huremuša, iznad stare Bistričke stanice. Hamdiju je iz milja zvao paša.

Dolazi i rat. Hamdija odlazi na front u Rusiju, kao oficir njemačke vojske. Pred sam odlazak, govori Udinu kako se samo boji hoće li moći na sabahski namaz ustajati i hoće li ga metak pogoditi. Udin mu odgovara kako će ga on na svaki sabah buditi, a metak ga neće pogoditi. Kad se Hamdija vratio s fronta pričao je kako mu se svaki sabah ukazivao Udin, budeći ga na namaz.

Još jedan detalj vezan za Udina jeste događaj koji se zbio u toku bitke za Staljingrad (današnji Volgograd). Naime, Hamdija priča kako bijaše spavao s vojnicima svoje regimente u nekoj drvenoj baraci. Bijaše gluho doba noći. Odjednom ga poče neko gurati. On se probudi kad vidje kako pored njega stoji Udin i govori mu: ''Ustaj paša! Diži vojsku i bježite iz barake!'' Hamdija ustaje, diže zbunjene vojnike i svi zajedno izlaze iz barake. Čim su malo odmakli, na baraku pada ruska kaćuša i svu je raznosi.

Hamdiju u bici za Staljingrad nije pogodio metak. No zadobio je promrzline zbog kojih je kao ranjenik morao biti prebačen u Drezden, a potom u Mostar. Krajem rata se vraća kući. Neki od doušnika s mahale predaju ga partizanima i biva osuđen na robiju od 20 godina. U zatvoru, uglavnom KPD-u Zenica, je proveo 18 godina, od toga pola u samici i staklari. Po izlasku iz zatvora jedan od prvih zadataka bio mu je zijaret Udinova mezara u selu Lasica kod Hrasnice.

O Udinu mi je kazivao i jedan stariji džematlija Muslihudinove džamije na Ploči, Avdo Baščaušević, kad smo se tamo zatekli na jaciji Kemal Čemo, Kenan Čemo i ja, dana 10.01.2000. ili 3. ševvala 1420. Sasvim slučajno spomenuo je kako poznavaše Hamdiju, pa nam poče pričati o jednom visokom čovjeku iz sela Godinje kod Trnova. Naime, taj bi čovjek s bajrakom znao prolaziti čaršijom i vikati: ''U dîn (vjeru) dok nudim!'' Većina svijeta ga je smatrala ludim. Inače, prezivao se Godinjak. Sasvim je izvjesno kako je riječ o istom Udinu, da mu se Allah smiluje.

 

•        Zindžirli Ibrahim-deda

Negdje oko devet sati ujutro, dobrovoljci koji su branili grad Sarajevo od austrougarskih trupa, klonuli su. Malo po malo, nastalo je povlačenje. Austrougarska vojska, koja je nadirala u središte grada preko Crnoga Vrha, dobila je komandu da krene u konačan proboj, zauzme sami vrh Crnoga Vrha, spusti se niz Goricu i siđe u grad.

Kada su čuli komandu, austrougarski vojnici krenuše. Na putu ka vrhu podigli su glave, ali su zaprepašteno zastali: visoko, nad samim turbetom, pokazao se bio ogroman lik hazreti Zindžirli Ibrahim-dede, derviša, koji je lebdio u zraku.

Pred njim su ljudi izgledali sićušni kao mravi. Lik je bio lik pobožnog starca, sniježno bijele brade. Na licu mu se vidjelo da je bio ljut. U desnoj ruci držao je tespih s kojim je mahao, a u lijevoj tespih-dajak, kratki štap, na kojeg se oslanjaju derviši za vrijeme zikra.

Vojska je stala, niko nije smio krenuti naprijed. Komanda je ponovljena i drugi put, no efekat je bio isti. Tek treći put, vojska je sa strahom krenula, bojažljivo prošla turbe i spustila se pored Dajanli hadži-Ibrahimove džamije na Gorici, i produžila ka Alipašinoj džamiji.

Odmah drugi dan po okupaciji, kako se prenosi, Austrougari su srušili turbe. Sve do prije par godina od turbeta je ostalo samo ivično kamenje.

Ovo usmeno kazivanje priredio je i R. Kadić za šezdeset i sedmi broj Jugoslovenskog lista, 1939. godine, (19. 03.), na strani 4.

 

•       Bunar Šehafiza

Jednom smo išli na put, i svratili u Visoko, u selo Gračanicu. Tom smo prilikom zijaretili mezare šejha Hafiza s PaležaMustafe Mujića, i ŠehafizaMuharema Lemeša.

Nakon klanjanja džume u džamiji pored koje se nalazi taj harem, jedan ljubazan derviš odveo nas je do obližnje kuće u kojoj su okretali zikr.

U avliji te kuće pokazao nam je bunar.

Kako nam je pričao, voda im je trebala, a nisu je imali. Tada im je rahmetli šejh Lemeš rekao da iskopaju bunar na jednome mjestu u dvorištu. Poslušali su, ali nisu ništa očekivali jer je bilo poznato da na tom mjestu nema podzemnih voda.

Ali, nakon određenoga vremena voda je potekla. Ono što im je pričinilo posebnu draž jeste to što su vidjeli da voda dolazi u bunar tačno iz smjera kible.[1]

ZAKLJUČAK

Na samom kraju ovog rada, nakon svega iznesenog, valja reći da, s obzirom na do sada zabilježene predaje koje se odnose na evlije, stanje nije baš zadovoljavajuće. Radovi koji su pisani na tu temu su prilično rijetki i do većine njih je malo teže doći. Ipak, ova tematika je izuzetno zanimljiva i privlačna ljudima koje je oduvijek zanimalo tajanstveno i natprirodno, te se kroz što bolje upoznavanje s njom može bolje djelovati na svijest vjernika. Sufijska literatura, koja se najčešće bavi ovim pitanjima, je vjerovatno jedan od čestih razloga zbog kojeg zapadni čitatelji, nemuslimani, prihvataju i vole islam. Kroz takvu literaturu oni upoznaju duhovna obzorja i dubine jedne, njima nove i lijepe vjere.

O strukturi ljudi koji se u predajama tretiraju evlijama može se ukratko reći da je raznolika, tu ima i šejhova, uopće derviša, uleme, zanatlija, državnih službenika, osnivača džamija, vojnika, domaćica itd. Svi oni pripadaju različitim društvenim grupama, što je i razumljivo obzirom na činjenicu da evlijaluk nije ekskluzivno pravo bilo koga, nego da je Božija milost podjednako dostupna svima.

Kerameti, koji su najčešće direktan povod za nastanak neke konkretne predaje, su također raznoliki. Često su to prebacivanja iz jednog mjesta u drugo, upućenost u zbivanja, upućenost u nauku i vjerske odredbe, zatim tu su i predviđanja budućih događaja, zatim uživanje posebnih povlastica kod dragog Boga poput mogućnosti obavljanja namaza u haremu Bejtullaha i slično. Poseban životni stil često je tema predaja o nekim evlijama.

Također, treba spomenuti i ambijent u kojemu evlije djeluju. Manifestacija kerameta također se odvija u različitim uslovima. Od kućnog ambijenta koji se može shvatiti kao strogo privatan, do ambijenta čaršije, javnih mjesta, odnosno u prisustvu većeg ili manjeg broja ljudi koji u datom momentu postaju očevicima tih kerameta. Dakako, uslovi u kojima se manifestiraju određeni kerameti mogu biti različiti, od onih ratnih do onih mirnodopskih. Sama uloga kerameta može se razumijevati na različite načine. Neki od njih manifestirani su namjerno, da se pomogne nekoj osobi koja se našla u teškoj situaciji. Neki su se desili jednostavno kao nužna posljedica konkretnih dešavanja, kao npr. kada se nekom evliji od strane neke osobe uporno nudi novčana pomoć i zbog toga izađe na vidjelo nezainteresiranost evlije za novcem. Drugi su, pak, manifestirani ne s namjerom da se za njih sazna nego je do toga došlo slučajno (primjer Kaim Babe).

Također, pitanje vjerodostojnosti ovakvih predaja. Izuzetno je teško, ako ne i nemoguće dokazati vjerodostojnost ovih predaja što zbog vremena dešavanja, koje je već davno prošlo i koje je imalo neke svoje prioritete te zbog toga nije osobitu pažnju posvećivalo ovakvim stvarima, što zbog nemogućnosti detaljnijeg uvida u sam događaj o kojem je riječ, kao i zbog činjenice da je sama predaja u svom putu do nas prešla dug put na kojem je bila izložena raznovrsnim uticajima koji su mogli bitno uticati na sam sadržaj iste. Čak ni raširenost jedne predaje ne bi mogla biti dovoljnim razlogom da se na osnovu nje utvrdi vjerodostojnost date predaje, jer, za razliku od hadisa Božijeg Poslanika, a.s., koji i kada je raširen i dobro poznat (mešhur) i dalje podliježe mnogim dodatnim provjerama i uslovima. Sve u svemu, ovakve predaje treba zabilježiti i imati u vidu, ali iste ne mogu poslužiti kao bilo kakav dokaz i ne može ih se smatrati potpuno pouzdanim.

Konačno, struktura predaja o evlijama ima cilj čovjeka podučiti, oplemeniti ponašanje osobe i podstaći je na dodatan trud u smjeru približavanja uzvišenome Bogu. Cilj predaja o evlijama, što se može primjetiti kako iz same strukture kazivanja (uglavnom se ne navodi razlog zbog kojega neko prenosi kazivanje nekome drugom) tako i iz ograničenog broja ljudi koji su zapamtili konkretnu predaju (već smo naglasili da je veoma mali broj publikacija u kojima su konkretne predaje sabrane ili, pak, u kojima se o njima raspravlja). Svrha, dakle, predaja o evlijama nije donošenje nekoga pravnog propisa već inspiriranje ljudi na veći trud u pokoravanju uzvišenome Allahu, dž.š.

Bez obzira na sve, trebalo bi se ozbiljnije pozabaviti prikupljanjem ovakve građe, pristupiti serioznom objedinjavanju što je moguće većeg broja predaja, te bi jedna takva velika zbirka predaja o evlijama sa ovih prostora činila značajan izvor za proučavanje vjerskog, kulturnog i socijalnog života muslimana ovih prostora. Ona bi također predstavljala svojevrstan pisani spomenik vjerske kulture Bošnjaka, koja je prebogata, ali slabo cijenjena. Trebali bismo je bolje upoznati da bi je cijenili s pravom mjerom i da bi je prezentirali drugima na pravi način.



[1] Prema riječima Huse Cerića, spomenuti bunar zapravo se nalazi u selu Bogošći, kod Visokog.

Ocjena: