25 Sep 2009

Utisci iz Japana VIII

Objavio: Haris Čengić
Napomena: 
Prvi put objavljeno 17.07.2006.
Autor(i): 
Kategorija(e) tekstova: 

Hirošima

Hirošima - kad se ta riječ pomene prva i neizbježna asocijacija je uvijek ista: atomska bomba.

Od atomske eksplozije koja se dogodila 6. avgusta 1945., ujutro u 8:15 časova, u jednom djeliću sekunde izginule su stotine hiljada ljudi i čitav grad bio zbrisan sa lica zemlje.

Poneki ostaci bili su ostali samo od par zgrada, onih iznad kojih je eksplodirala bomba na visini od nekoliko stotina metara iznad zemlje (pošto su te zgrade bile u hipotetičkom centru eksplozije bile su donekle pošteđene siline udarnog talasa koji se širio na sve strane od centra), a svuda okolo je bila sablasna pustoš.

Maketa Hirošime prije ...

... i poslije eksplozije A-bombe

Japanci su u Hirošimi podigli veliki memorijalni centar sa muzejom posvećen ovoj katastrofi. Ovaj centar je mjesto održavanja mnogih antiratnih i antinuklearnih manifestacija i nezaobilazna je destinacija rekao bih svih turista koji posjete ovaj grad. Jasno, ni mi nismo bili izuzetak.

Odmah do ovog memorijalnog centra (odnosno u njegovom sklopu) stoji jedna od onih preostalih zgrada, konzervirana tačno u onom stanju kakva je ostala nakon eksplozije i ostavljena kao spomenik budućim generacijama.

U sklopu posjete ovom memorijalnom centru imali smo priliku gledati veoma potresan dokumentarni film o Hirošimi i stradanju ovoga grada. A, mene su lično posebno dojmile dvije stvari koje smo mogli vidjeti u muzeju.

Prva od njih je spaljeni dječiji tricikl, eksponat koji veoma potresno govori o užasu stradanja nevine djece u ratnim dejstvima:

Druga je slika cvijeća koje je procvijetalo u ruševinama Hirošime iste jeseni, samo koji mjesec nakon katastrofe, a govorilo se da tu ništa neće rasti narednih 75 godina!

Subhan-Allah, slavljen i uzvišen neka je dragi Allah, Bog jedan i jedini, Čiju moć stvaranja i darivanja života ne može nadjačati bilo kakvo uništenje koje oholi čovjek na Zemlji uradi.

Što se tiče eventualno još uvijek prisutne radijacije u Hirošimi, priznat ću vam poštovani čitaoci da nisam baš sasvim bio bez zebnje i razmišljanja o tome kad nam je rečeno da je i posjeta ovom gradu u našem programu. No, oslonio sam se na dragoga Allaha i od sebe odagnao bojazan, a i pretpostavljao sam da Japanci, tako organizirani, disciplinirani i pedantni u svemu, nikada nebi dopustili da se čitav grad ponovo na tom prostoru podigne, a da prethodno temeljito ne provjere da li tu ima povećane radijacije iznad prirodnog nivoa. Vjerovatno preko milion ljudi, žena i djece tu žive, uče i rade, mnogi turisti tu dolaze, mnogi antirantni internacionalni skupovi tu se održavaju, a i prošlo je ravno 60 godina. Kada se uz pomenuto uzme u obzir i to da je, za današnje standarde, to ipak bila ''mala'' bomba, da se zaključiti kako danas uopće ne treba brinuti oko povećane radijacije u Hirošimi. Kasnije su mi u razgovoru sa našim ljubaznim japanskim pratiocima ove moje pretpostavke bile u cijelosti potvrđene. Vodi se računa o tome i ističu da danas više nema opasnosti od povećane radijacije u Hirošimi. Govore da su danas jedino evidentni zdravstveni problemi kod nekih od ljudi koji su preživjeli eksploziju, kao i kod onih koji su tamo boravili odmah nakon katastrofe i tada primili znatne doze radijacije. Saznanje da u Hirošimi još uvijek ima ljudi koji su doživjeli i preživjeli eksploziju i da oni relativno normalno žive, zaista me ugodno iznenadilo – još jedna očevidna demonstracija savršenstva dragoga Allaha Koji jedini određuje koliko će ko živjeti, kao i Njegove neizmjerne milosti prema stvorenjima.

Hirošima je danas veoma razvijen, čist i lijep grad u kom, hvala Bogu dragome, osim memorijalnog centra, nema nikakvih vidljivih tragova kataklizme. Što se tiče utisaka sa ulica – sve je uglavnom isto kao i u Tokiju, pa tako da to ovom prilikom neću ponavljati. Jedino što mi je ''zapalo za oko'' u Hirošimi su njezini tramvaji u tradicionalnom izgledu koji podsjeća na tramvaje u San Francisku, a donekle i na one stare sarajevske zelene tramvaje, znamenite Vašingtonce. Umjesto opisivanja današnjega izgleda Hirošime, čini mi se u ovom trenutku korisnijim ponuditi vam, poštovani čitaoci, par fotografija:

Narednog dana obišli smo centralnu fabriku kompanije Mazda koja se nalazi u Hirošimi. Mazdin fabrički prostor dugačak je čitavih 7 kilometara. Unutra su ceste i semafori i lokalni Mazdini autobusi saobraćaju između pojedinih odjeljenja. Ljubazni domaćin, koji je inače zadužen za održavanje Mazdinog muzeja (ovo je još jedna od karakteristika Japana - sve značajne firme, čak i statistički ured Japana, imaju svoje muzeje za posjetioce u kojima prikazuju eksponate svoga rada i svoje historije), proveo nas je kroz taj muzej. Prvo smo vidjeli kratki dokumentarni film o Mazdi i potom razgledali eksponate svih karakterističnih modela: od motocikla sa prikolicom iz 30-tih godina prošloga stoljeća (poput onih njemačkih iz drugog svjetskog rata), preko kamioneta na tri točka (podsjeća na onaj kamionet iz znamenite britanske serije Only fools and horses čiji je naziv kod nas preveden kao Mućke) iz 50-tih i sportskih modela iz 60-tih, do najmodernijih modela.

Domaćin nam je, ne bez ponosa, demonstrirao rad tzv. Rotary motora. Ovaj motor nema klasične cilindre i klipove već samo jedan veliki klip koji se okreće u krug unutar prostora jednog cilindra. Ne znam u čemu su eventualne prednosti ovoga motora nad klasičnim, ali se mogao primijetiti ponos domaćina koji, za sada jedini u svijetu, proizvode ovakav tip automobilskog SUS motora.

Isto tako su nam pokazali i model automobila (kao i model njegova motora) koji koristi hidrogen kao gorivo. U stvari, ovaj automobil ima i klasični benzinski rezervoar, ali i tank sa komprimiranim hidrogenom, pa se obadva mogu alternativno koristiti za sagorijevanje i pogon.

Pokazali su nam kako izgleda čitav jedan proizvodni ciklus. Prvo na kompjuteru u potpunosti dizajniraju novi model automobila. Potom prave njegov model od neke specijalne gline u prirodnoj veličini da bi odredili i izmjerili performanse njegovog vanjskog izgleda (faktor zračnog otpora i tome slično). Nakon toga obično naprave čitavu konstrukciju motora i kompletne mehanike i elektronike, a bez limarije. Na kraju razvijaju školjku koju farbaju tri puta (dvije temeljne farbe i krajnja u metalik boji). Kada utvrde sve dijelove i obave sva testiranja prototipa onda postave liniju za sastavljanje automobila. Uveli su nas i u pogon da vidimo tu liniju u praksi, ali uz prethodni izričiti zahtjev da ništa ne fotografišemo (vjerovatno imaju bojazan od industrijske špijunaže). Linija ko linija - modeli idu na pokretnoj traci ujednačenom brzinom i ljudi (naravno ima i robota, ali ovdje gdje sam ja gledao pretežno su ljudi) ugrađuju dijelove za koje su zaduženi. Dobra je organizacija prostora tako da je svakom radniku sve potrebno na dohvat ruke i nema gubitka vremena. Na prvi pogled izgleda fascinantno, ali sam ja ipak razmišljao o nehumanosti jednoga takvog sistema gdje čovjek postaje šaraf u mašini i gdje mora satima, danima, godinama brzo i precizno obavljati jednu lepezu uvijek istih pokreta. Osim toga, njemu je problem otići i u toalet (u stvari to mu je, rekao bih, bukvalno nemoguće sve dok ne istekne njegova smjena, odnosno ne dođe vrijeme pauze). Koliko se sjećam, naš domaćin je rekao da linija staje u 22 časa (dakle ipak ne ide 24 časa dnevno) i da imaju neke pauze. Uglavnom, ne treba biti nagal u sudu. Ako je radno vrijeme, tj. vrijeme jedne smjene dobro odmjereno i ako imaju slobodne vikende i odgovarajući godišnji odmor, onda zaista ne stoji opaska o dehumanosti. Dragi Bog najbolje zna. Dnevno sastave čini mi se oko hiljadu automobila, a čitav proces razvijanja jednog modela, od kompjutera do pokretanja linije za sastavljanje, traje nešto malo preko jedne godine.

Također, Mazda ima i vlastitu luku kao i vlastite brodove, specijalno dizajnirane da mogu primiti i po nekoliko hiljada automobila odjednom. Ti brodovi plove svim morima svijeta i najduže im treba, rekao bih, nešto oko mjesec i po dana (45 dana) plovidbe da dođu do najudaljenijih destinacija.

Nakon završetka posjete Mazdi krenuli smo, opet Šinkansenom, u Kjoto.

Nastavit će se, ako dragi Allah da ...

Ocjena: