3 Oct 2005

O blagosti i srdžbi

Objavio: znaci
Napomena: 
Priredio S.B.
Kategorija(e) tekstova: 

  Kad su nevjernici srca svoja punili žarom, žarom paganskim, Allah je spustio smirenost Svoju na Poslanika Svoga i na vjernike.

(el-Feth, 26)

S obzirom da više nema Božijih poslanika, alejhimusselam, na Zemlji, i s obzirom da ih više nikada neće ni biti, do ponovnoga dolaska hazreti Isâa (Isusa), alejhisselam, moglo bi se reći da ne postoji osoba koja bi, na jedan izvjestan i neupitan način, mogla pobrojati sve odlike koje vjernik i vjernica moraju imati. Ono što svako od nas može jeste razmisliti o porukama posljednje Božije Objave i životu hazreti pejgambera Muhammeda, alejhisselam, te na osnovu toga zaključiti neke opće, za sve ljude zajedničke, osobine koje vjernik treba odstići.

Razmišljajući tako, naumpada naš međusobni odnos, naše međusobno poštivanje i svakodnevni, uobičajeni, način saobraćanja. Ne može se reći da nas je većina spremna toplo pozdraviti svoga brat/sestru, iskreno se, ne izvještačeno, što često ima upravo suprotan efekat, nasmiješiti.

Štaviše, često me dobro pogodi jedan osor način prolaska vjernika jednih pored drugih, jedno pozdravljanje bez hama nimalo prefinjenosti, čak ni znaka poštivanja.

Tačno je da vjernik mora prema nepravdi i prema nepravednima biti stamen i oštar, ali je karakter svjesnoga vjernika ocrtan prije smirenošću negoli žestinom, nježnošću prije negoli grubošću, i naročito poštivanjem osobe s kojom vjernik i vjernica saobraćaju – s kim se pozdravljaju, pričaju i raspravljaju.

Bar za tren, treba razmisliti, treba se zapitati: “Otkud toliko srdžba kod mene, otkud toliki gnjev? Trebam li time pogađati i svoju braću i sestre?” Paralelno sa ovim, svako, nasamo, kada je željan sebe propitati, treba razmisliti: “Ko me ovome podučio, ko je to u mene takav stav i takvo ponašanje usadio?”

Kadgod vjernici razmišljaju o prethodnim poslanicima, alejhimusselam, po blagosti karaktera skoro uvijek pomisle prvo na hazreti Isâa, alejhisselam. Međutim, postoji jedna predaja da je čak i on podučavan blagosti od hazreti Jahjâa (Ivana Krstitelja), alejhisselam.

* * *

Hazreti Jahja rekao je hazreti Isau, alejhimesselam:

“Ne srdi se!”

Hazreti Isa odgovori:

“Ne mogu da se ne srdim. Ja sam samo čovjek.”

Hazreti Jahja odgovori:

“Ne posjeduj imetka.”

Hazreti Isa, a.s, odgovori:

“Možda ću se onda moći obuzdati.”

Subhanallah, a znamo da hazreti Isa, alejhisselam, nije imao ništa, spavao je na Zemlji, a pod glavu je umjesto jastuka stavljao kamen, dok se na poslijetku i njega ne kutarisa.

O srdžbi je pisao i hazreti imam Gazali. On veli:

“Kadgod je čovjek spriječen uraditi nešto što je naumio, ili postići nešto što je želio, razbukta se vatra srdžbe, potpuno se raspali, od čega proključa krv srca i rasprostire se venama. Tada se podiže ka najvišim dijelovima tijela, baš kao što se podiže vatra, i kao što se podiže voda kada proključa u loncu.

Stoga je rasplamsavanje srdžbe vezano za lice – lice i oko pocrvene, a koža, uslijed tanahnosti, prenese boju koja se nalazi iza nje, tojest scrvenilo krvi, baš kao što staklo prenosi boju nečega što se nalazi u njemu. Krv se rasprostire, kada se osoba rasrdi na nekoga ko je ispod nje (po položaju i snazi), i postane svjestan snage koju ima.

A ako osoba osjeti srdžbu prema nekome ko je iznad nje, pa toga drugoga ne mogne kazniti, krv se pokupi s površine kože ka unutrašnjosti srca, te osoba postane tužna. Stoga osoba poprimi žutu boju.

A ako srdžba bude usmjerana prema osobi koja je jednaka (po položaju i snazi) osobi koja se na nju srdi, s krvlju se dešava nešto između rasprostiranja i skupljanja, pa se, čas, crveni, čas zažuti, a čas bude nedefinirano.”

Tako srdžbe daje znake svoga postojanja kod čovjeka, a šta biva sa čovjekom ispunjenim srdžbom, hazreti imam Gazali veli:

“Navike bîvanja srditim, nastaju kada se osoba pomiješa sa ljudima kojima je žest draga, kojima je drago pokoravanje srdžbi, a koji to nazivaju junaštvom i čovječnoštvu (redžūlijja).

Neko od tih ljudi kaže:

‘Ja nemam smire da se nadmudrujem ili da pribjegavam lukavstvu, ne mogu nikoga trpjeti’,

a to ustvari znači: “Nemam pameti, niti blagosti”. Takav čovjek takvo nešto govori s ponosom, iz neznanja, pa onaj ko ga čuje u sebe usadi stav o ljepoti srdžbe, i dragosti poređenja s tim ljudima, a srdžba u njemu jača li jača.

A kada se pojača vatra srditosti, i poveća njena razbuktanost, osoba kod koje se to dešava jednostavno oslijepi, i nikakav savjet ne može do nje doprijeti. Pa kada ju neko savjetuje, ne čuje, čak, to samo povećava srditost kod nje. Kada neko bude osvijetljen svjetlom razuma, ponovno će o svemu razmisliti, no srdita osoba to ne može - svjetlost razuma je ugašena a ona sâma izgubljena u dimu srdžbe.

Rudnik razmišljanja (fikr) jeste mozak (dimāg), a prilikom pojačavanja srdžbe, uslijed ključanja krvi u srcu, podiže se tamni dim ka mozgu, i zavladava rudnicima razmišljanja. Nekada prelazi ka osjetilima, pa zakriva oko tako da osoba ne vidi, pa ju dunjaluk savladava svojim okovima.

Mozak te osoba tada je poput pećine u kojoj tinja vatra, pa zrak pocrni, njeno mjesto postane nepristupačno, i sva okolina ispuni se dimom. U njoj se nalazi samo jedna slaba svjetiljka, gasi se, ili njeno svjetlo bude potpuno ugašeno, pa niti se može stopa otisnuti, niti kakav govor čuti, i mi ne vidimo unutra nikakav oblik.

Ništa ne može uticati na gašenje te vatre, ništa niti iznutra, niti s vana, već se još treba čuvati da ne sagori sve što može biti zapaljeno. Eto, tako djeluje srdžba na srce i mozak.”

* * *

 

Nije upitno da svaki čovjek griješi, ali to ne može biti opravdanje za jedno osoro i grubo ponašanje prema drugima, pogotovu prema braći i sestrama. Možda tvoja namjera jeste dobra ali me takvim ponašanjem prinuđuješ da te se klonim, da mi je mrsko uopće vijdeti te na ulici a kamoli s tobom o nećemu popričati, s tobom svoju bol i probleme podijeliti, ili, pak, tebi u nevolji priskočiti u pomoći.

Valja se zapitati – ako sam svoje srce ispunio srdžbom, da li sam u njemu ostavio mjesto za uticaje lijepih Božijih Imena, za ljubav prema uzvišenome Allahu i hazreti pejgamberu, Muhammedu, alejhisselam?

Jedan čovjek upitao je hazreti Pejgambera, a.s.:

“Šta je najžešče (ešeddu)?” Hazreti Muhammed, a.s., odgovori:

Allahova srdžba.

Na to čovjek upita:

“A šta će me udaljiti od Allahove srdžbe?” Hazreti pejgamber Muhammed, a.s., odgovori:

Nemoj se srditi.

(hadis, govor hazreti Muhammeda, alejhisselam, bilježi Ahmed, prenoseći ga od hazreti Abdullaha ibn Amra)

Ocjena: