16 Mar 2003

Pripremi se za sutra, prije negoli bude kasno

Objavio: znaci
Napomena: 
Priredio: S.B.
Kategorija(e) tekstova: 

“Svaka će duša smrt okusiti,

i vaše nagrade tek će vam se na Danu Sudnjemu dati!

Ko od vatre udaljen bude, i u džennet uveden bude

- on je uspio!

A šta je život na Ovome Svijetu do samo uživanje zaludno.”

(Kur’an, sura Imranova porodica, ajet 185.)

* * *

Ovo je nešto veoma lično i bitno za mene. Nadam se da ćeš nešto naučiti i izvući koristi od svega. Dozvoli mi da počnem sa Bismillahir-Rahmanir-Rahim! (U ime Allaha, Svemilosnoga, Samilosnoga). Kada sam počeo studirati, upoznao sam jednoga muslimana. Postasmo dobri prijatelji mada “prijateljstvo” i nije pravi opis našega odnosa – bili smo kao braća. Učinio bih sve za njega, a i on za mene.

            Kada smo bili posljednja godina studija, moj brat mi reče da se vjerio te da očekuje vjenčanje ubrzo nakon diplomiranja i pronalaska zaposlenja. Konstantno govoraše o braku, tako da, pomalo, bijah i ljubomoran na njega jer imaše sve – skoro završen studij, skoro vjenčanje a također mu je i porodica bila veoma bogata.

            Jednoga dana, zamolio me da se susretnemo u obližnjoj kahvani. Pojavio se, ali začudo, ne bijaše nasmiješen i ne govoraše o svojoj vjerenici. Upitah ga šta se događa. Odgovorio je da su mu doktori pronašli zloćudni tumor na mozgu, dakle rak. Kada mi ovo reče, glas mu zadrhta, on zaplaka i dvije suze skliznuše niz obraz.

            Nikada prije ne vidjeh ga u takvome stanju. Nastojao sam skriti svoje suze i ne pokazati da je ta vijest i mene uzdrmala. Bijah uznemiren a misli mi se rojiše u glavi. Mišljah: “Kako se ovo moglo desiti? Čovjek koji je sve ostvario, i to savršeno?” Krio sam ovo u sebi ne želeći njega još više uznemiriti.

            Vidjeh kako moj brat polahko “tone”. Morao je napustiti školu jer počaše gubiti pamćenje. Više nije imao nikakvu šansu da završi školu. Bio je inteligentan, ali bez memoriranja nije je mogao završiti.

            Rečeno mu je da njegova vjerenica i njeni roditelji ne žele imati kontakt s njim jer ne imaše posao niti ikakav izgled za bolju budućnost. To mu teško pade; sjećam se, plakao bi za njom preda mnom, govoreći o svojoj čežnji.

            Kasnije, stekao je i problem pri pisanju i polahko počeo gubiti vid. Tumor bijaše na lijevoj strani njegova mozga i tako uticaše na desnu stranu. Nastavio je gubiti pamćenje više i više, ruka mu se oduzela te ubrzo prvo zaboravi klanjati a potom upotpunosti ostavi i namaz. Godinu nakon toga, bijaše potpuno paraliziran i slijep. Bilo mi je teško gledati ga takvoga. Brat kojega voljeh bijaše bespomoćan. Počeo sam dolaziti kod njega svakoga dana kako bi mu pomogao u ponavljanju, koliko je to bio kadar podnijeti, surâ.

            Kada sam mu prvi put proučio suru Fatiha (prva sura u Kur’anu), upitah se: “Da li je ovo isti onaj brat koji bijaše tako pametan i u roku skoro završi studij? Bijaše li to isti onaj bogataš? Bijaše li to isti onaj momak koji četiri dana bez prestanka pričaše o svojoj voljenoj i vjenčanju s njom? A pogledaj sad, jedva da zna za sebe. Prakticirao je vjeru a sada ne može zapamtiti ni suru Fatiha. Pogledaj – sada se upotpunosti okrenuo Allahu, SVE je napustio, i sad se Njemu okrenuo. Allah mu je sve dao i On mu je začas sve i oduzeo!

            Prije nekih mjesec dana, dobio sam telefonski poziv. Javili su mi da je umro. Zajedno sa još nekoliko prijatelja, okupasmo mu tijelo i umotasmo ga u ćefine (mrtvačke pokrove). Klanjasmo mu dženazu, sahranismo ga i ja se nekako prazan vratih kući.

            Razmišljao sam o ovome. Sudbina moga brata ponukala me razmišljati o Allahovoj moći. Šta je cilj našega života? Služiti Allahu! Možeš imati sve, ali imaš li ono što je najbitnije? Šest godina starah se o mome bratu. Niti jednom za njim nisam pustio suzu, ni dok bijaše živ niti kada umrije. Ali dan nakon njegove smrti plakao sam, plakao sam jer razmišljah o Allahovoj moći. Razmišljao sam i o mome bratu. Uvijek govorismo da ćemo se vratiti Allahu ali nikada stvarno u to ne vjerovasmo. Jer da jesmo, nastojali bi maksimalno učiti Kur’an i klanjati se Allahu.

 

* * *

            Mom bratu je oduzet vid, ruka mu bijaše paralizirana a izgubio je sve pamćenje; no, i dalje bi ustajao svakoga jutra i insistirao, ponavljam, insistirao, na učenju Kur’ana. A mi, u mogućnosti smo to raditi ali Kur’an ne učimo. Ne mislimo istinski da ćemo se vratiti Allahu.

            Moj brat je volio materijalne stvari ali kada mu se smrt primakla nije na njih mislio jer je znao da ga te stvari neće odvesti u Džennet (Raj) bez imana (vjerovanja). Allah može lahko dati i uzeti, kad god to hoće. Volim svoga brata i molim Allaha da ga primi k Sebi, i tebe molim za njega da moliš. Molim i da ti iskreno vjeruješ u povratak Allahu jer ako se toga povratka bojiš, borit ćeš se maksimalno za svoj islam prije nego što bude kasno. Ako Bog da, da svi budemo istinski upućeni! Amin!

 

* * *

 

Rekao je Muhammed, alejhisselam:

“O ljudi, vratite se svome Gospodaru prije smrti i približite Mu se dobrim djelima dok imate priliku.”

(Hadis, govor Muhammeda, alejhissleam, bilježi Ibn Madže)

Ocjena: