24 Oct 2003

Alijine suze

Objavio: znaci
Autor(i): 
Kategorija(e) tekstova: 

Alija je preselio na ahiret.

Kada se pitam šta reći o tome shvatam da je ovom prilikom najbolje, umjesto bilo kakvih hvalospjeva, koje inače ne treba upućivati Allahovim robovima, kazati jedan detalj iz života Alije Izetbegovića, detalj koji, po meni, sve govori o njemu i njegovu životu, a kome sam lično bio svjedok.

Bilo je to 1990 godine u Ustikolini prilikom osnivačke sjednice mjesnog odbora SDA Ustikolina. Kao što je to inače bio običaj tog ljeta, kada su mjesni odbori SDA nicali jedan za drugim širom Bosne i Hercegovine, tako je i u Ustikolinu stiglo najuže rukovodstvo SDA, među kojima je, svakako, bio i Alija. Iako je mala sala doma kulture bila dupke puna ipak sam uspio nekako da uđem unutra.

Skup je započeo uobičajenim tokom i onda je došao red na Aliju da se obrati prisutnima. Popeo se na govornicu i započeo govor. U jednom trenutku je nekoliko prisutnih zamahalo zelenim zastavama sa polumjesecom i zvijezdom uz skandiranje i nakon toga je Alija zaplakao na govornici, u sred svoga govora. Sa suzama u očima jecao je duboko i glasno, ne mogavši da izgovori niti jednu jedinu riječ, čitavih petnaestak sekundi, možda i duže. Za to vrijeme je u sali vladao muk. Svi su zašutjeli iznenađeni ovakvim iskrenim i nepatvorenim izljevom emocija, sasvim neuobičajenim za političare, a da to nije bila gluma, niti jeftini politički trik, to je svima bilo jasno. Sjećam se kako sam tada pomislio kako je skroz neuobičajeno, čak možda i nemudro za političara da plače na govornici.

Uskoro je došao sebi, zatražio izvinjenje zbog tog izljeva emocija i objasnio stvar, koliko sada mogu da se sjetim, sljedećim riječima:

''Dužan sam vam objasniti ovo. Ja sam u Ustikolini bio 1943. godine ispred organizacije Mladih muslimana i Merhameta u akciji prikupljanja i slanja humanitarne pomoći muslimanima istočne Bosne, koji su tada trpili genocid od strane četnika. Sjećam se, kada sam došao u Ustikolinu haman sve kuće su bile spaljenje i sve je bilo pusto. Otišao sam sa svojim kolegom (nažalost sada se ne mogu sjetiti koje je ime od Mladih Muslimana Alija tada spomenuo) do džamije. Bila je potpuno spaljena i stajali smo između zidova, ispod otvorenog neba. Očistili smo džamiju koliko je to bilo moguće i onda odlučili da se popnemo na munaru i odatle proučimo ezan. Popeli smo se na spaljenu munaru i stali na šerefet na kojem nije bilo ograde. Ipak sam odlučio da proučim ezan pažljivo hodeći po šerefetu naslanjen leđima na zid munare. Sjećam se kako je ezan odjekivao pustom dolinom bez stanovnika i ja sam tada pomislio: 'Bože dragi, hoće li ovdje ikad više biti muslimana?' Kada sam vas sada vidio preda mnom nisam se mogao uzdržati da ne zaplačem.''

Tek kasnije sam uspio da sagledam svu veličinu tog gesta. Shvatio sam da je njegovo srce progovorilo iz njega i pokazalo veliku ljubav i brigu za islam i muslimane koja je cvijetala unutra. Jednom prilikom je u medijima izjavio: ''Ja ne želim da u Bosni i Hercegovini bude islamska država, ali želim da islam bude i ostane u Bosni i Hercegovini.''

Iako neko može pomisliti da kod njega ima, možda isuviše, modernizma u tumačenju i shvatanju vjere, niko ne može osporiti činjenicu da je on svoj život posvetio očuvanju islama u Bosni i Hercegovini, onako kako je znao i umio. Njegovo hrabro i odlučno suprostavljanje nasilnoj ateizaciji društva koju su komunisti provodili nakon drugog svjetskog rata, zajedno sa svojim drugovima iz Mladih Muslimana, te njihovo dugogodišnje robijanje na tome putu, jednostavno ostavljaju bez teksta svakoga potencijalnog kritičara, ako je iole iskren pred Allahom i pred samim sobom.

Resulullah, Muhammed, alejhisselam, je rekao (taj hadis je nadaleko poznat i smatra se vjerodostojnim) da mi o drugima možemo suditi samo po njihovim vanjskim djelima, a ono unutra samo je Allahu poznato i samo On sudi po tome; i da treba da posvjedočimo muslimanom svakoga onoga koga vidimo da izvršava islamske šarte.

Odatle mi za Aliju Izetbegovića možemo kazati samo to da je, uz sve greške koje insan neizostavno pravi, on iskreni musliman koji je čitav svoj život posvetio tome da islam opstane i razvija se u Bosni i Hercegovini, a i u čitavom svijetu (njegova ''Islamska deklaracija'' to jasno kazuje).

U tom smislu ja se usuđujem Allahu dragom, Milostivom, Svemilosnom uputiti dovu sljedećim riječima:

Allahu, Gospodaru naš, Milostivi, Svemilosni, Ti znaš šta kriju srca robova Tvojih, Ti znaš da prepoznaš Tvoje istinske robove, mudžahide na Tvome putu. Obaspi milošću Svojom neizmjernom roba Tvoga Aliju, onoliko koliko Ti hoćeš i koliko si Ti zadovoljan njime, olakšaj mu boravak u kaburu i očisti ga od grijeha na Sudnjem danu i po milosti Tvojoj uvedi u Tvoj džennet; ... Amin ja Rabbi.

Ocjena: