17 Jul 2002

Žena koja govoraše samo Kur'an

Objavio: znaci
Napomena: 
Priređeno usmeno predanje
Kategorija(e) tekstova: 

1. Susret

Jedna starija žene sjeđaše ispred drveta. Bijaše na putu za hadž. Hazreti Abdullah ibn Mubarek prolaziše tim putem. Također smjeraše zijaretiti Bejtullah, obaviti hadž, te posjetiti mezar hazreti Pejgambera, alejhisselam. Vidjevši ovu ženu, veoma uznemirenu i potresenu, obrati joj se.

2. Razgovor

Abdullah: “Esselamu alejkum ve rahmetullah!”

Žena: “ ‘Selam! Mir vama!’ Riječi su od samilosnog Gospodara.” (36:58.)

Željela je reći da na selam ustvari odgovara sam Allah, Najuzvišeniji. Dalje reče: “Koje Allah zabludi prepusti, takvi uputitelja neće ni imati.” (7:186.) Željela je reći da je zalutala s puta.

Abdullah: “Odakle dolaziš?”

Žena: “Hvaljen neka je Onaj Koji je noću prenio Svoga roba iz Hrama Svetoga do Hrama Najudaljenijega.” (17:1.) Željela je reći da dolazi od Mesdžidul Aksaa.

Abdullah: “Koliko dugo si ovdje?”

Žena: “ ‘tri noći...’ ” (19:10.)

Abdullah: “A šta je s hranom?”
Žena: “ ‘i Koji me hrani i poji...’ ” (26:79.) Na ovaj ili onaj način, Allah je taj Koji joj hranu obezbjeđuje.

Abdullah: “A ima li gdje vode za abdesta?”

Žena: “a ako vode niste našli, tada rukama čistu zemlju dotaknite i lica vaša i ruke vaše potarite.” (4:43.) Željela je reći da čini tejemum, budući ne može pronaći vodu.

Abdullah: “Evo ti nešto hrane. Uzmi.”

Žena: “postite do noći.” (2:187.) Željela je reći da posti.

Abdullah: “Ovi nije mjesec ramazana.”

Žena: “A onaj ko s draga srca kakvo dobro učini, pa Allah je zbilja zahvalan i sveznajući je!” (2:158.) Dakle, posti nafilu (dobrovoljni post).

Abdullah: “Dozvoljeno je prekinuti post kada je osoba na putu.”

Žena: “A znajte, bolje vam je da postite.” (2:184.)

Abdullah: “Govori kao što ja govorim.”

Žena: “on (čovjek) ne izgovori ni jednu riječ a da kod njega nije pratilac pripravljeni!” (50:18.) Željela je reći da budući je svaka čovjekova izgovorena riječ motrena i zabilježena, iz opreza govori samo riječima Kur’ana časnoga.

Abdullah: “Kojemu plemenu pripadaš?”

Žena: “I ono o čemu ti znanja nemaš – ne slijedi, jer, zbilja i za sluh, i za vid, i za razum – za sve pitan će čovjek biti!” (17:36.) Željela je reći da gubiš snagu interesirajući se za stvari o kojima nemaš znanja a koje te se ne tiču.

Abdullah: “Halali mi! Nema sumnje da sam pogriješio.”

Žena: “ ‘Danas vama prijekora neće biti, Allah će vama oprostiti.’ ” (12:92.)

Abdullah: “Da li bi željela putovati na mojoj devi i sustići svoju karavanu?”

Žena: “A što od dobra vi učinite, za njeg Allah zna!” (2:197.) Željela je reći da ako učiniš to dobro djelo za mene, Allah će ti nadoknaditi.

Abdullah: “Onda, zajaši je.” Rekavši ovo povuče svoju kamilu na zemlju natjeravši je da sjedne.

Žena: “Ti reci vjernicima da obore svoje poglede!” (24:30.) 
Abdullah shvati poruku i pogleda ustranu. Dok se žena penjaše, kamila se prope a njene halje zaglaviše među sedlom, pa reče: “A zlo koje vas pogodi zbog stečevine je ruku vaših.” (42:30.) Drugim riječima, sama je privukla Abdullahovu pažnju.

Hazreti Abdullah shvati o čemu se radi pa priveza noge deve i zategnu kaiševe od sedla. Čestitala mu je na bistrini i sposobnostima riječima: “I Mi smo u tome razbor Sulejmanu darovali.” (21:79.) Kada se putovanje trebalo nastaviti, žena prouči ajete koji se preporučuju proučiti prije polaska na put: “ ‘Slavljen nek’ je Onaj Koji nam je njih potčinio, mi ih bez njega ne bismo mogli uza se imati, i mi ćemo se svome Gospodaru doista vratiti!’ ” (43:13.)

Hazreti Abdullah ibn Mubarek držaše uzde kamile. Počeše pjevušiti poznati arapsku pjesmu koju pjevaše putnici, te ubrza korak.

Žena: “ ‘U svom hodu smjeran budi i glas svoj ti obori.” (31:19.)

Hazreti Abdullah je shvatio. Usporio je i stišao svoj glas.

Žena: “Stoga vi učite ono što vam je lahko iz Kur’ana!” (73:20.) Željela je reći da umjesto da pjevuši pjesmu Huddi, bolje mu je učiti (izgovarati) Kur’an.

Hazreti Abdullah poče učiti Kur’an.

Žena posta zadovoljna i reče: “I samo pametni Opomenu prihvataju.” (2:269.)

Nakon što je učio Kur’an neko vrijeme, hazreti Abdullah upita ženu da li je udata, da li joj je muž živ: “Imaš li muža?”

Žena: “O vjernici! Ne pitajte o stvarima koje vam, kad vam se objasne, zlo donose!” (5:101.)

Željela je reći da joj nije prijatno govoriti o tome, što je ukazivalo da joj je muž umro. Konačno, stigoše karavan.

Abdullah: “Imaš li sinova ili roda kakvog u ovoj karavani?”

Žena: “Bogatstvo i sinovi nakit su života ovosvjetskoga.” (18:46.) Željela je reći da su joj sinovi u toj karavani te da jednome od njih karavana daje naknadu za rad.

Abdullah: “Šta ti sin radi za karavanu?” Želio je time saznati nešto čime će ga lakše prepoznati.

Žena: “i putokaze; a i po zvijezdama zapućuju se oni.” (16:16.) Željela je reći da je on vodič karavane.

Abdullah: “Možeš li mi reći njihova imena?”

Žena: “A Allah je Ibrahima uzeo za prijatelja.” (4:125.) “A s Musaom Allah je, doista, razgovarao!” (4:164.) “ ‘O Jahja! Prihvati se Knjige snagom svom!’ ” (19:12.) Ovim ajetima, žena ga obavijesti da se njeni sinovi zovu Jahja, Ibrahim i Musa.

Abdullah zazva njihova imena i trojica mladića odmah dođoše.

Žena (obraćajući se sinovima): “ ‘pošaljite jednog od vas u grad sa ovim vašim srebrenjacima, neka vidi u koga je hrana najčistija i neka vam donese opskrbu od njega.’ ” (18:19.) Drugim riječima, rekla im je da nahrane hazreti Abdullaha.

Kada je hrana donesena, rekla je Abdulahu: “ ‘Jedite i pijte, zadovoljni nek’ ste za ono što u danima minulim uradiste!’ ” (69:24.) Uz ovaj ajet prouči i drugi kojim izrazi svoju zahvalnost za ljubaznost i svo dobro koje joj učini: “Zar je nagrada za dobro nešto drugo doli dobro?!” (55:60.) 

3. Kraj

Njihov razgovor završio se ovim ajetom. Ženin sin obavijestio je hazreti Abdullaha ibn Mubareka da njegova mati govori ovim načinom, tj. koristi isključivo ajete časnoga Kur’ana, već četrdeset godina.

Ocjena: