31 Jan 2004

Čovjek koji je sadio drveće

Objavio: znaci
Napomena: 
Autor: Jean Giono; Prevela i priredila: Alma Mirvić
Kategorija(e) tekstova: 

 Prije mnogo godina, pješačio sam visovima potpuno nepoznatim turistima, u ovom starom predjelu gdje se Alpe strmoglavljuju u Provansu. Zaputio sam se u tu dugu šetnju ovim napuštenim, ogoljenim i monotonim predjelima, na 1200 i 1300 metara nadmorske visine. Ništa tu nije raslo, osim divlje lavande.

Prelazio sam to područje u najširem dijelu, i poslije tri dana pješačenja našao sam se usred neuporedive pustoši. Podigao sam šator pored ostataka jednog napuštenog sela. Već prethodni dan mi je nestalo vode i trebalo ju je naći. Nagomilane kućice, iako u ruševinama poput starih osinjih gnijezda, navodile su na pomisao da je tu nekada morao biti izvor ili bunar. I zaista je i bio jedan izvor, ali je presušio. Pet ili šest kuća, bez krova, izudarane vjetrom i kišom, malena kapela s urušenim zvonikom, bijahu poredane kao kuće i kapele u selima punim života. Ali ovdje sav život bijaše iščeznuo.

Bio je to lijep junski dan, sjajan od sunčevog svjetla, ali ovom nezaštićenom zemljom, bliskom nebu, bjesomučno je puhao vjetar. Urlao je iznad olupina kuća poput lava kojeg su omeli u jelu. Morao sam pomjeriti šator.

 

Poslije pet sati pješačenja još uvijek nisam pronašao vodu. Ništa mi nije ulivalo nadu da ću je uopće i naći. Sve oko mene bila je ista suhoća, ista oštra trava.

Učinilo mi se da sam u daljini primijetio malu crnu siluetu, uspravnu. Zaključio sam da je to stablo na osami. Kako bilo, uputio sam se tamo. Bijaše to jedan čobanin, a oko njega tridesetak ovaca odmaralo se na užarenoj zemlji.

Dao mi je da popijem vode iz njegove mješine, a malo kasnije, odveo me je i u svoju kolibu u uvali doline. Crpio je svoju vodu - odličnu vodu – iz veoma dubokog prirodnog bunara iznad kojeg je on postavio primitivan čekrk.

Malo je govorio. Tako se ponašaju oni koji žive sami, a moglo se osjetiti da je on bio zadovoljan time. Bilo je to neobično u ovom opustošenom kraju. Nije živio u kolibi, već u pravoj kući izgrađenoj od kamena. Na njoj su bili vidljivi tragovi njegovog napora i kako je spasio ruševinu koju je zatekao po dolasku. Krov mu je bio jak i neprobojan. Vjetar je na crepovima zvučao kao more na obali.

Unutra je sve bilo uredno namješteno, pod obrisan, puška podmazana, a supa se krčkala iznad vatre. Primijetio sam da je bio svježe obrijan, da su mu sva dugmad čvrsto prišivena, odjeća tako brižljivo zakrpljena da se to nije moglo ni vidjeti. Podijelio je supu sa mnom, a kasnije, kada sam mu ponudio svoju kutiju duhana, rekao mi da ne puši.

 

Njegov pas, šutljiv poput njega, bijaše dobronamjeran i bez podlosti.

Od početka se znalo da ću tu provesti noć; najbliže selo bilo je udaljeno više od jednog i pol dana hoda. Osim toga, u potpunosti sam poznavao odlike tih rijetkih sela u tom području. Bilo ih je četiri ili pet, raštrkanih, daleko jedna od drugih na planinskim stranama, u šikarama bijelog hrasta, daleko od puteva za motorna vozila.

U njima su bili nastanjeni ugljari koji su pravili drveni ugalj. To su mjesta gdje se loše živi. Porodice, stiješnjene jedne na druge u klimi sa pretjerano teškom zimom i ljetom, pokazivahu egoizam u ovoj zatvorenoj posudi. Tamo je prebivala i nerazumna ambicija sa stalnom željom za bijegom odatle. Muškarci su odvozili svoje vagone drvenog uglja u grad, i onda se vraćali. I najjače vrline lomile su se pod stalnim mrvljenjem. Žene su pripremale gorčinu. Svugdje je vladalo rivalstvo, u cijeni drvenog uglja, kao i zbog klupe u crkvi, nad sukobljenim vrlinama, kao i nad sukobljenim porocima i za opće miješanje poroka i vrlina, bez prestanka.

Iznad svega, vjetar je bez prestanka dirao u nerve. Samoubistva su postala epidemija, bilo je čestih slučajeva ludila koji su se obično završavali ubistvom.

Čobanin, koji nije pušio, ode po malu torbu i iz nje istrese na stol gomilu žireva. Počeo ih je pažljivo pregledati, jednog po jednog. Pušio sam svoju lulu. Ponudih se da mu pomognem. Rekao mi je da je to njegov posao. Ustvari, kad sam vidio koliko se on tome posvećivao, nisam dalje insistirao. Bijaše to cijeli naš razgovor.

Pošto je na stranu odvojio dovoljnu veliku hrpu zdravih žireva, prebrojao ih je u grupama od deset, vadeći one manje ili one koji su bili malo puknuti, jer ih je sada još pažljivije pregledao. Pošto je tako odabrao stotinu besprijekornih žireva, stao je i otišli smo na počinak. Prisustvo ovog čovjeka ulivalo je mir.

 

 

Sutradan, pitao sam ga mogu li se kod njega odmoriti tokom dana. Smatrao je to sasvim prirodnim – ili, da budem tačniji, ostavio je na mene utisak da ga ništa nije moglo pomesti. Taj odmor mi je u potpunosti bio potreban, a bio sam i zaintrigiran da saznam više.

Izveo je stado i poveo ga na ispašu. Prije odlaska, zaroni svoju torbicu brižljivo odabranih i prebrojanih žireva u čabar s vodom. Primijetio sam da je umjesto štapa sa sobom nosio željeznu šipku debljine palca, i dugu veličine metar i po.

Pretvarao sam se da šetam, a paralelno sam pratio njegovu putanju.

 

Ispaša je bila u dolini. Ostavio je psa da se brine o malom stadu, i popeo se do mjesta gdje sam stajao. Bojao sam se da je došao da me izgrdi zbog nepristojnosti, ali uopće to nije pomenuo: on je ovuda, inače, prolazio, pa me pozva da mu se pridružim, ako već nemam prečeg posla. Peo se 200 metara iznad, na uzvisinu.

Stigavši do mjesta gdje je želio biti, poče zabadati svoju željeznu šipku u tlo, praveći rupice u koje je sadio žir, a potom ih zatrpavati. Sadio je hrastove.

 

Pitao sam ga da li mu je pripadala ta zemlja. Rekao je da nije. Da li je znao čija je? Nije. Pretpostavljao je da je to državno vlasništvo, ili je možda pripadala nekim ljudima koji se nisu o njoj brinuli. Nije mu bilo stalo da sazna čija je. Sa najvećom pažnjom posadio je svojih stotinu žireva.

Poslije ručka, nastavio je prebirati sjeme. Mora da sam bio isuviše nametljiv sa svojim pitanjima, jer mi je odgovorio.

Već tri godine sadi drveće u ovoj osami. Posadio je stotinu hiljada žireva. Od tih stotinu, 20 000 je izniklo. Od tih 20 000, računao je da će izgubiti polovinu, zbog glodavaca ili svega što je nemoguće predvidjeti u planovima Proviđenja. Ostaje 10 000 hrastova koji će nići u ovom mjestu, u kojem ranije nije bilo ničega.

Tada sam se počeo pitati koliko godina ima ovaj čovjek. Sigurno mu je bilo preko pedeset. Pedeset pet, rekao mi je. Zvao se Elzear Bufje. Nekad je imao imanje u nizinama. Tamo mu je bio život. Izgubio je jedinog sina, a onda i ženu. Povukao se u samoću gdje mu je zadovoljstvo pružao spori život s ovcama i psom. Zaključio je da je ova zemlja umirala od želje za drvećem. Dodao je da je odlučio, pošto nema nikakvog hitnog posla, da popravi to stanje.

Mladost me je tjerala da budućnost zamišljam prema sebi i u smislu potrage za srećom. Rekoh mu da će za trideset godina njegovih deset hiljada hrastova izgledati veličanstveno. On mi je jednostavno odgovorio, da ukoliko mu Bog podari još života, za trideset godina će posaditi još toliko mnogo, da će deset hiljada izgledati kao kap u moru.

Osim toga, sada je proučavao razmnožavanje bukovog drveća, a imao je i mali rasadnik sadnica, kojeg je uzgojio od bukovih žireva blizu svoje kolibe. Sadnice, koje je od ovaca zaštitio žičanom ogradom, bile su prekrasne. Razmatrao je da sadi i breze u dolinama, gdje je bilo nešto vlage ispod površine tla.

 

 

Sljedećeg dana smo se rastali.

Naredne godine, 1914., izbio je rat, u koji sam bio uključen pet godina. Jedan vojnik u pješadiji nije imao vremena da razmišlja o drveću.

Rat se je okončao, a ja sam dobio mali demobilizacijski bonus i ogromnu želju da konačno udahnem čisti zrak. S takvim ciljem sam se opet uputio u ogoljene predjele.

Pejzaž se nije bio promijenio. Ipak, iza napuštenog sela u daljini primijetio sam nešto poput sivkaste izmaglice, koja je poput ćilima pokrivala vrhove brežuljaka.

Već dan ranije počeo sam misliti na čobanina koji je sadio drveće. “Deset hiljada hrastova”, pomislio sam, “stvarno zauzimaju prilično mnogo prostora".

Vidio sam, tokom onih pet godina, isuviše umirućih muškaraca i pretpostavljao sam da je i Elzear Bufije umro. Pogotovo kada imate dvadeset godina ljude od pedeset smatrate starcima, kojima nije preostalo ništa drugo već samo da umru.

 

 

Nije bio umro. Promijenio je zanimanje. Sada je imao samo četiri ovce, ali pored toga i stotinu pčelinjih košnica. Otarasio se ovaca, jer su ugrožavale njegove sadnice. Nije se brinuo zbog rata. On je neprekidno nastavio saditi.

Hrastovi iz 1910. godine sada su imali deset godina i bili viši nego ijedan od nas. Bio je do impresivan prizor. Ostao sam, doslovce, bez riječi, a kako on inače nije mnogo govorio, proveli smo cijeli dan, šetajući šumom u tišini.

Iz tri dijela, šuma je mjerila jedanaest kilometara u dužini i tri kilometra u najširoj tački. Ako se sjetimo da je sve ovo izniklo iz ruku i duše ovog čovjeka, bez tehničkih sredstava, možemo razumjeti da ljudi mogu biti jednako djelotvorni kao i Bog i na drugim poljima, osim u uništavanju.

On je proveo svoj plan, a bukovo drveće, koje mi je sada bilo do ramena, prostiralo se dokle god pogled doseže. Hrastovi su već bili odebljali i nisu bili na milosti glodavaca; a što se tiče samog Proviđenja, da bi se uništilo to djelo, trebala bi snaga ciklona.

Pokazao mi je prekrasne gajeve breza, posađene prije pet godina – to jeste, 1915. godine, kada sam se borio na Verdenu. Posadio ih je u svim onim dolinama gdje je pretpostavljao - s razlogom - da je tu bilo vlažnosti, gotovo na samoj površini tla. Bile su nježne, poput adolescenata, ali i veoma tvrdoglave.

Činilo se da se stvaranje desilo u nekoj vrsti lančane reakcije. Nije se brinuo zbog toga; odlučno je ustrajavao u svom zadatku i svoj njegovoj jednostavnosti.

Kad smo se vraćali prema selu vidio sam vodu kako teče u potocima, suhim od pamtivjeka. Ovo je bio najimpresivniji rezultat lančane reakcije, koji sam vidio. Ovi suhi potoci, nekada davno, bili su ispunjeni vodom. Neka od otužnih sela, koja sam ranije pomenuo, bila su izgrađena na mjestima starih galorimskih naselja, u čijim su ostacima arheolozi iskopali udice. Tu se u dvadesetom vijeku cisternom dovozila voda.

I vjetar je raznosio sjeme. Kako se ponovo pojavila voda, pojavili su se vrbe, košaračke vrbe, livade, vrtovi, cvijeće i neki način života. Ali, preobraženje se dešavalo tako postepeno da je to postalo dio mozaika, a da se tome niko nije iznenadio.

Lovci, penjući se u divljinu u potrazi za zečevima ili divljim svinjama, naravno da su primijetili iznenadni rast malog drveća, ali to su pripisali nekom prirodnom kapricu zemlje. Zato se niko nije ni miješao u rad Elzeara Bufijea. Da su ga primijetili, sigurno bi mu se suprotstavili. Bio je neprimjetan. Ko je u selima ili u vlasti mogao i sanjati o takvoj upornosti u veličanstvenom darivanju?

Od 1920. godine, nije prolazila ni jedna godina, a da nisam posjetio Elzeara Bufijea. Nikad ga nisam vidio da slomljenog ili obeshrabrenog. Ipak, Bog sami zna koliko On pomaže!

Nisam predstavio sve poteškoće sa kojima se Elzear suočavao. Zamišljamo da je za takav jedan uspjeh bilo potrebno pobijediti zlu kob, a da bismo osigurali trijumf takve predanosti, trebalo se boriti i protiv očaja. Da bismo imali barem malo jasniju sliku ove izuzetne ličnosti, ne smijemo zaboraviti da je on radio u potpunoj samoći: tako potpunoj da je, potkraj života, izgubio naviku govora. Ili možda nije vidio potrebu za tim?

U posjetu mu je 1933. godine došao zaprepašteni šumar. Taj ga službenik obavijesti o naredbi protiv paljenja vatre u prirodi, da se ne bi ugrozio rast ove “prirodne šume ”Bilo je to prvi put, reče mu ova naivčina, da je vidio kako šuma sama od sebe raste.

Čitava delegacija ispred Vlade stigla je 1935. godine, da ispita “prirodnu šumu”. Bio je tu i visoki zvaničnik iz ministarstva šumarstva, jedan zastupnik u skupštini, tehničari. Rekoše se isprazni govori. Odlučeno je da se nešto mora učiniti i, srećom, ništa nije učinjeno, osim jedne korisne stvari: čitava šuma stavljena je pod zaštitu države, a iskopavanje drvenog uglja zabranjeno. Bilo je nemoguće odruprijeti se ljepoti tih mladih stabala u punom jeku, a ona su opčinila i samog zastupnika.

Jedan moj prijatelj bio je u delegaciji među službenicima ministarstva. Njemu sam objasnio misteriju. Naredne sedmice, zajedno smo otišli pronaći Elzear Bufijea. Našli smo ga predanog u radu, nekih dvadeset kilometara od mjesta gdje je urađena inspekcija. Ovaj činovnik iz ministarstva nije mi tek tako bio prijatelj. Poznavao je vrijednost stvari.

 

 

 

 

Elzearu sam dao jaja koja sam donio na poklon. Podijelili smo užinu na troje, i proveli nekoliko sati u nijemom promišljanju o pejzažu.

Iz pravca iz kojeg smo došli, padine su bile pokrivene drvećem, visokim šest to sedam metara. Prisjetio sam se kako je to izgledalo 1913. godine; pustinja… Miran, redovan rad, krepki planinski zrak, umjerenost i, iznad svega, smirenost duha podarili su ovom čovjeku odlično zdravlje. Bio je to jedan Božiji atleta.

Pitao sam se koliko će još hektara pokriti drvećem. Prije odlaska, moj prijatelj je jednostavno i kratko predložio neke vrste drveća za koje je zemljište, izgleda, bilo pogodno. Nije insistirao na tome. “Zbog veoma dobrog razloga”, rekao mi je kasnije”, ovaj čovjek zna više od mene o ovome".

Na kraju jednog sata hoda – pošto je u njemu sazrela misao - dodade, "Zna više od bilo koga. Našao je predivan način da bude sretan"! Zahvaljujući ovom službeniku, ne samo da je šuma, već je i sreća ovog čovjeka bila zaštićena.

 

Ova tvorevina došla je u ozbiljnu opasnost tokom rata 1939. godine. Pošto je tada vozila pokretao plin dobiven iz drvenog uglja, nikad nije bilo dovoljno ogrijeva. Počela je sječa među hrastovima iz 1910., ali je područje bilo toliko udaljeno od bilo kakve željeznice da se je poduhvat učinio finansijski neisplativim. Na koncu se odustalo od toga. Čobanin to nije ni vidio. On je bio nekih trideset kilometara dalje, mirno nastavljajući svoj rad, zanemarujući rat 1939. godine, kao što je zanemario i onaj 1914. godine.

Posljednji put sam sreo Elzer Bufijea, u junu 1945. godine. Tada mu je bilo osamdeset sedam godina. Krenuo sam putem kroz pustare; ali sada je, uprkos haosu u kojem je bila zemlja zbog rata, tuda prolazio autobus, vozeći između doline Durans i planine. Ovom sam, relativno brzom, prevoznom sredstvu pripisao to što više nisam prepoznavao prizore iz mojih ranijih putovanja. I meni se činilo da me je put vodio kroz potpuno nove predjele. Trebalo je da negdje vidim ime sela da bih bio uvjeren da sam, ustvari, u tom području gdje su nekad bile ruševine i pustoš.

Autobus me je iskrcao u Vergonu. Ovaj zaseok, 1913. godine, od nekih deset ili dvanaest kuća imao je tri stanovnika. Bila su to divlja stvorenja, koja su mrzjela jedno drugo. Živjeli su od lova na zamke. Njihovo stanje bilo je beznadežno.

Sada je sve bilo drugačije. Čak se i zrak promijenio. Umjesto grubih suhih vjetrova, koji su me nekoć dočekivali, puhao je blagi povjetarac, natopljen mirisima. Zvuk poput žubora vode čuo se iz planina: bio je to šumski vjetar.

I što je bilo najčudnije, čuo sam stvarni zvuk vode koja se uliva u bazen. Vidio sam da je izgrađena i fontana. Voda je slobodno tekla – a ono što me se najviše dojmilo - neko je pored fontane posadio lipu; taj neoporecivi simbol uskrsnuća.

Osim toga, Vergon je svuda odisao radovima, za čije je poduzimanje trebalo imati nade. Znači, nada se vratila. Ruševine su bile raščišćene, oštećeni zidovi srušeni. Nove kuće, svježe ogipsane, okruživali su vrtovi u kojima je povrće i cvijeće raslo u uređenom neredu, kupus i ruže, poriluk i zijevalice, celer i šumarice. To je sada bilo mjesto gdje bi neko želio živjeti.

Odatle sam nastavio pješke. Tek okončani rat nije dozvolio potpuno cvjetanje života, ali je Lazar izašao iz groba. Na nižim padinama vidio sam mala polja ječma i raži među travom; a duboko u uskim dolinama zelenjelo se nekoliko pašnjaka.

 

 

 

Trebalo je da prođe samo osam godina od onda, pa da cijeli taj predio zasjaji zdravljem i napretkom. Na mjestu ruševina, koje sam vidio 1913. godine, sada su stajala uređena imanja, lijepo uređena, svjedočeći o sretnom i udobnom životu. Stari izvori, nahranjeni kišama i snijegom, koje čuva šuma, ponovo su tekli. Pored svakog imanja, fontane su se preplitale na pokrivačima svježe mente.

Sela su se ponovo gradila, malo po malo. Ljudi iz ravnica, gdje je zemlja skupa, dolazili su ovdje da se nasele, donoseći sa sobom mladost, dinamičnost i poduzetnički duh. Na putu su se sretali uhranjeni muškarci i žene, dječaci i djevojčice koji se znaju nasmijati i koji su iznova otkrili želju za seoskim zabavama.

Ubrajajući ranije stanovništvo, sad neprepoznatljivo u udobnom životu, više od deset hiljada ljudi duguju svoju sreću Elzearu Bufijeu.

 

Kad pomislim da je jedan čovjek, opremljen samo svojim fizičkim i moralnim pomagalima, mogao učiniti da ova zemlja Kanana iznikne iz pustare, onda sam uvjeren da je, uprkos svemu, ljudska sudbina vrijedna divljenja. I kad svedem račun - koliko je upornosti trebalo u veličini duha i ustrajnosti u dobročinstvu, obuzet sam ogromnim poštovanjem prema ovom starom i neukom seljaku, koji je uspio da završi posao - dostojan Božijeg zadovoljstva.

Elzear Bufije preminio je u miru 1947. godine, u bolnici u Banonu.

Ocjena: