19 Mar 2004

Biti poput male djece

Objavio: znaci
Napomena: 
Preveo i priredio: Samir Beglerović
Kategorija(e) tekstova: 

 “Reci:

‘Ne tražim za ovo nikakvu drugu nagradu od vas, osim ljubavi prema bližnjima.’

A umnogostručit ćemo nagradu onome ko učini dobro djelo, jer Allah, zaista, mnogo prašta i blagodaran je.”

(Kur’an, sura Dogovaranje, ajet 23.)

 

        Sjećam se, bili smo jedina porodica s djecom u restoranu. Svoga dječaka postavila sam na visoku stolicu i primjetila kako svi jedu i piju u miru. Iznenada, moje dijete okrenu glavu i viknu:

        “Zdravo, haloo!”

        Svoje malehne, dječije ruke upinjao je prema jednoj od susjednih stolicâ. Oči su mu svijetlile dok se smijao i plazio jezik pokazujući zelenu boju koja se na njemu ufatila od lizala.

        Pogledala sam oko sebe i primijetila čovjeka kojemu se javio. Bio je to muškarac srednjih godina, poluzatvorenoga šlica i poderanih cipela iz kojih bi provirio pokoji nožni prst. Majica mu bijaše prljava, kosa rasčupana i neoprana. Ono što je nosio ne može se nikako nazvati bradom. A tek izgled nosa… Bili smo podaleko od njega ali sam sigurna da je i smrdjeo.

        Ruke toga čovjeka zamahnuše i lupiše po koljenima. Reče:

        “Zdravo mala bebo! Vidim te mali vraže!”

        Suprug i ja se pogledasmo:

        “Šta ćemo sad?”

        Naš dječak nastavio je smijati se i izgovarati riječi koje je znao:

        “Zdravo, zdravo, haloo.”

        Svi su nas u restoranu primijetili i počeli gledati u nas. Srednjovječni čudak počeo se glupirati zajedno s mojim divnim dječakom.

        Stiglo nam je jelo koje poručismo. Čovjek poče dobacivati:

        “Šta to hapiš? Znaš li šta je to ispred tebe, ha?”

        Nikome se ovaj čovjek  nije sviđao, vjerujte. Bijaše očito da je pijan. Suprug i ja čutasmo posramljeno. Jeli smo u miru. Samo se naš dječak vrpoljio i izmjenjivao zvukove zajedno sa strancem, čudakom kojeg smo zatekli.

        Konačno smo završili s jelom i krenuli ka izlazu. Suprug je otišao platiti račun i rekao mi da ga sačekam na parkingu. Onaj čovjek sjedio je baš pored puta ka vratima.

        “Dragi Bože”, pomislih, “učini samo da izađem prije negoli se ovaj obrati meni ili mom dječaku!”

        Kako sam mu se približavala okrenuh leđa ne bi li izbjegla njegov pogled, čak i zrak oko njega jer vjerovatno bijaše pun neugodnih mirisâ.

        No, noseći dječaka u naramku, on mi se najednom prope, nadvi preko ramena i mojih leđa i pruži ruke ka čovjeku kao da mu govori:

        “Uzmi me u naramak!”

        Prije nego sam uspjela išta uraditi moj dječak je već bio u naramku čudaka. Na čudđenje svih, mali dječak i srednjovječni čudak zagrliše se i počeše nešto šaputati jedan drugome. Moj dječak potpuno mu vjerovaše te ga s nekom ljubavlju jako povuće i još mu se jače privi.

        Strančeve oči se zatvoriše i vidjeh suzu kako mu izmiče ispod kapaka i slijeva se niz obraz. Njegove ruke pune žuljeva i nabora grlile su moje dijete i tapšale ga po leđima. Mislim da se nikada dvoje ljudî nije tako zbližilo za kratko vrijeme. Stajala sam zapanjena.

        Otvorio je suzne oči, pogledao me i rekao:

        “Čuvajte ovo mâló.”

        “Hoću”, jedva promrmljah.

        Nevoljno je odvojio moga dječaka od svojih grudi, čežnjivo, kao da je sav u bolu. Kada sam prihvatila dijete reče mi:

        “Da vas Bog dragi nagradi, gospođo. Dali ste mi najljepši dâr. Vidite, nisam dočekao da vidim moje dijete kako odrasta. Moji supruga i sin poginuli su u automobilskoj nesreći veoma rano. Nikada to nisam prežalio.”

        Ništa nisam uspjela reći već:

        “Žao mi je”, a i to jedva progovorih. Sa svojim dječak potrčala sam do auta. Plakala sam i stiskala svoje dijete jako. Moj suprug se čudio mome plaču i uzvicima:

        “Bože oprosti mi, Bože oprosti mi!”¨

        Bila sam svjedokom Božije ljubavi pokazane kroz nevino dijete, čisto od grijehâ, koje nemaše nikakve predrasude. Dijete, puno duše, i mati koja ne vidje ništa doli prljavu odjeću.

        Bila sam vjernica ali slijepa, i držah dijete koje dobro viđaše. Osjetila sam da Bog dragi pita:

        “Da li spremna podijeliti s nekim ljubav svoga djeteta, kao što Ja dijelim Svoju ljubav?”

        Eto, taj čudni, srednjovječni, prljavi čovjek podsjetio me da moramo biti kao djeca želimo li Džennetu (Raju) pristupiti.

* * *

 

Hazreti Ibn ‘Abbâs prenosi da kada je Muhammed, alejhisselam, upitan na o tome ko su ti “bližnji” koji se spominju u ajetu o voljenju (gore navedeni ajet) odgovorio je, alejhisselam:

“Alija, Fatima, Hasan i Husejin.”

(predaju bilježi Ahmed ibn Hanbel)

Ocjena: