30 Jul 2004

U svjetlu kandilja

Objavio: znaci
Napomena: 
Autor: Edin Topčić; Autor zadržava sva prava vezana za ovu priču i zabranjeno je svako prodavanje ili publikovanje bez njegove dozvole.
Kategorija(e) tekstova: 

 Ti, doista, ne možeš uputiti na Pravi put onoga koga ti zeliš uputiti, - Allah ukazuje na Pravi put onome kome On hoće, i On dobro zna one koji će Pravim putem poći.

 

(Kur'an, Kazivanje, 56.)

 

 

“Doista ti ne možeš koga ti želiš uputiti,

nego Allah upućuje koga On hoće”...

(Kur’an)

        U početku poželjeh da vam pišem istinitu priču o jednom momku koji je još kao dječak osjećao neke "čudne" vibracije kad bi položio ruku na neku od svetih knjiga. Ali, uprkos nesebičnim naporima njegovih prijatelja, frajer se ipak zaredi. Normalno, jer, logično je da srpski dječak postane srpski svećenik! Vjerovatno je sad zaposlen u nekoj pravoslavnoj crkvi ili manastiru u Zapadnoj Srbiji (Po svoj prilici Valjevo).

        Umjesto toga opširnije ću vam pričati o jednom "tipičnom" malom Bošnjaku iz vremena kada ni u jednom ustavu svijeta, a ni svjetova (!?), Bošnjak nije postojao. Ukratko: Bošnjačko ime, neosunećen, svijest o Bajramu kao danu kada se prave kolači i dijele pare, vjerski neobrazovan i sl.

        Da ja nisam vjernik usudio bih ga se nazvati ćafirom, a i da sam ga tako nazvao ne bih bio u pravu. O tome je ipak nevažno govoriti jer sam ja vjernik! Činjenica je da tog malog Bošnjaka nikad nije napuštala misao o Svemilosnom i Samilosnom. To je i razumljivo jer se svi rađamo u vjeri.

        Prvi jači temelj njegovog vjerovanja sazdan je u jednoj sarajevskoj žičari!?

        Glavna karakteristika čuda je u tome da su ona rijetka ali i da ih, između ostalog možemo definisati kao sretni niz slučajnosti. Iako mi jedan efendija, sa značajno podignutim prstom, jednom reče: "slučaj-no!"

        Rečenica jednog derviša-rođaka ("Da hoće dragi Bog zaustavit’ žičaru, pa da se malo odmorimo!") i zaustavljanje žičare, a ispod panorama Sarajeva. Nekoliko trenutaka i žičara je nastavila kao da nije ni stajala.

Ovaj događaj je dugo vremena bio jedini temelj njegove vjere i puno toga je podnijeo. Taj temelj odolio je naletima alkohola, lakih žena i dimu marihuane. Tada je njegova vjera bila u komi ili dubokom snu. Bilo je potrebno buđenje i to hitno.

        Čovjek najlakše postaje vjernik kada je okružen mirisom smrti. Kada hazreti Azrail postane jako aktivan u nekom podneblju i kada počne ubrzano puniti svoje bašče, čovjek se sjeti da je prolazan, a ono što mu nudi vjera je vječno i od Vječnog. Ali Hamza nije bio jedan od tih. Čak je prezrivo gledao na te ljude koji u ratu prigrliše davno izgubljenu vjeru. Nazivao ih je M-92, M-93, M-94, M-95,...

        Hamzi je bilo potrebno drugo čudo i ono je stiglo! U njegov grad stigao je dragi gost. U tom uzvišenom mjesecu, kažu, Jedini okiva šejtane, ljudi organizuju sijela i priredbe, a izgubljeni lutaju po praznim kafićima i neka nevjerica i strah ih obuzimaju. I desi se čudo! Sretni niz slučajnosti. Da Hamza slučajno nije prolazio u 19.32 pored Islamskog centra, da slučajno u njegovom gradu nije bio neki glumac-anonimus i da se Hamza nije odlučio da malo proviri i to baš u trenutku kada je anonimus izgovarao prve stihove pjesme koju je recitovao,...čuda ne bi bilo!

        “Gospode, evo, na sedždu ti padam....”

        Koliko snage u toj pjesmi, u tim početnim stihovima. Hamza se napokon probudio! Sada je širom otvorenih očiju, naćulenih ušiju i ustreptale duše upijao svaku riječ ove pjesme. Njegova duša napokon se ponovo umila na vrelu Istine! Iz ovih nekoliko riječi ne možete da ne primjetite koliko je istina kičasta! Hamzi je sada krv drukčije kolala, mozak mu je bio bistriji dok je slušao, moramo reći da je interpretacija bila izvrsna. Slušao je o ljudima med što pod jezikom nose, o bokalu pijanom, o pustoši i tami, o vinskom mijehu, o Veneri,... ukratko, o svom životu (šta da vam kažem, možda bi on rekao: "Joj, đe me nađe!")

        Dalje ču za Kur’an koji liječi bolesnu dušu, a njegova to bijaše definitivno. Zbog ljepote ove pjesme dođe mi da vam je napišem cijelu, ali ako ikad budete čitali Ćatića potražite ovu pjesmu! Hamza se upita: "Šta ja želim od života?", a glumac završi:

        “Gospode, evo, na sedždu ti padam!...”

        Aplauz je bio tako dobar, djevojke u Centru lijepe, a daljnji program tako očajan i Hamza zaboravi na tu pjesmu i nakratko potisnu ono što je ova pjesma izazvala u njemu. Postoji izvjesna analogija sa Crnogorcem koji je sjeo na stolicu nakon što je ustao iz kreveta. Treba čovjek da se malo odmori!

        Hamza je sjedio na stolici do iza ponoći. Zahvaljujući činjenici da se njegova duša tek probudila, njega mori nesanica! Prevrtao se u krevetu na jednu pa na drugu stranu, a nekad bi se okreni za tristo i šezdeset stepeni. U tom napadu nesanice počeo je čak brojati i ovce, ali ništa. Njegovoj duši je bilo dosta sna. Ona bijaše nemirna, duša mu je bila žedna, žedna istine! Hamza se okrenu na desnu stranu, uzdahnu i otvori oči. Poslije svega, nije se moglo desiti drugačije. Jer bijaše to noć sa duplim berićetom. Bijaše to ramazanska noć i noć uoči petka.

        Vidio je da ga kroz prozor gleda vedra noć i nebeski kandilj. Polahko ustade iz kreveta, zapali cigaretu i približi se prozoru. Bilo je oko dva iza ponoći. Dolje je ležao uspavani grad u oblaku snova vjernika koji sanjaše novi dan posta. Bilo je i onih koji su taj dan iščekivali u klanjanju nafile.

Noć je mirisala na novi dan, na novi početak. Mjesec je bio nisko i gledao je u njegovu sobu, Hamza pogleda u pravcu gdje gledaše Mjesec, kao da je osjetio njegov išaret da pogleda. On i Mjesec gledaše na police knjiga koje je njegova mama tu postavila radi ukrasa.

        Kako je za čudo potrebno malo. Bilo je dovoljno da Mjesec gleda police, da se Hamza okrene i da njegova majka na počasno mjesto postavi Časnu knjigu i, naravno, da Hamza primjeti tu knjigu, da pogleda ono šta gleda Mjesec.

        Ugledavši Kur’an, sjeti se pjesme i pomisli kako mu je ova knjiga istovremeno daleko i blizu, poznata i nepoznata. Ne, nije mu bila poznata. Nije poznavao snagu Božijih riječi, ljepotu Njegovih riječi...

        Posegnu rukom prema toj knjizi čija sudbina je do tad bila da skuplja prašinu ove sobe, da gleda kako Hamza ponižava samog sebe, kako okreće glavu i kako se mršti kad ova knjiga uđe u njegovo vidno polje. Ali sad, Hamza zastade! Sjeti se da je lijepo makar oprati ruke kad se uzima Knjiga. Požuri, skoro portči, u kupatilo da opere ruke. Iz sobe njegovih roditelja, pored koje prođe, sretnu ga tišina i čuđenje kuda juri u ovo doba. Da su vrata bila otvorena vjerovatno bi čuo zabrinuto otpuhivanje majke, a da može čuti misli znao bi da njegova majka misli da je opet drogiran. On to nije znao, ali znao je to Onaj koji zna šta naše grudi skrivaju.

        Hamza se vrati u sobu, uze Knjigu, sjedne za sto i upali stolnu lampu koju je takođe njegova majka postavila u njegovu sobu. Onaj koji zna sve što je ispred i iza nas zna da je tu lampu majka upravo stavila iskjučivo radi nade da bi njen sin jednog dana ipak mogao da uči Kur’an.

Na koricama levha koju nije u stanju pročitati, ali osjeti blizinu nečega što je osjetio samo u sarajevskoj žičari kad bijaše u posjeti svome rođaku. Osjeti Istinu, jer Istinu je moguće jedino osjetiti. Otvori Knjigu i... Šta da vam pričam? Treće čudo!!! Kur’ani-Kerim je najveća mudžiza svjetova. Onaj koji s kišom na zemlju spušta svoju milost i koji učini da iz zemlje koja do tad bijaše mrtva iznikne svakovrsno bilje, učini da se i Hamzino srce preporodi kao zemlja poslije duge suše. I njegova duša iskiti se najljepšim cvijećem imana. Poslije duge zime, počelo je dugo očekivano proljeće.

        Hamza postade ono što ljudi koji su zalutali s prezirom nazivaju M-97. Iduće godine osjeti slast ramazana, radost postača, smirenost namaza,...

        Flaubert, koji baš nema veze s ovim, ali napisao je mnogo pametnih, reče da je prava sreća u iščekivanju. Hamza upozna pravu sreću u iščekivanju namaza, iftara i sehura, Bajrama, ramazana, noći Kadr... Ova sreća učini Hamzu zahvalnim robom. I neka mu On uveća nafaku i nagradi ga lijepom ženom i još ljepšim potomstvom na koje će biti ponosan i neka boravi u baščama gdje će se sresti sa svojim Stvoriteljem.

        Trenutno je noć, gledam obrise dragih planina, osluškujem snove moga grada, to je magla snova koji se raduju novom iftaru, gledam nebo i nebeski kandilj, gledam i ove naše zemaljske kandilje, razmišljam o iščekivanjima i razmišljam o čudima. Te sretne slučajnosti. Razmišljam o milosti kojom sam obdaren što sam musliman, o Hamzinom putu do istine, razmišljam o Stvoritelju... Allahu ekber!

Otvaram prozor i udišem vazduh zasićen milošću Allahovom. Ne znam kolika je ta milost jer noć je uoči petka, ramazan je i Lejlet-ul-Kadr je. A ona je bolja od hiljadu mjeseci, a Svemogući u Kur’anu kaže: “Mi smo Ga počeli objavljivati u noći Kadr!”

        Šta dalje da vam pričam? Da, malo ću učiti Kur’ana, pa ću malo sehuriti, pa abdestiti, i sve to sretan u iščekivanju. Iščekivat ću gašenje kandilja, slušanje ezana i sabaha. Na sabahu namaz, pa tespih. Zatim ću čekati simfoniju izlaska Sunca, buđenje grada, pa podne, pa ikindija, pa iftar...

        Htjedoh da vam pričam o jednom mladom pravoslacu koji je osjećao neke "čudne" vibracije prilikom dodirivanja svetih knjiga. Rekoh vam da je pop! Vidim ga sretnog u svojoj vjeri i u nekoj pravoslavnoj crkvi ili manastiru u Zapadnoj Srbiji.

Ocjena: