14 Oct 2004

Kasnivši na večeru

Objavio: znaci
Kategorija(e) tekstova: 

 I ispunjavajte obaveze na koje ste se Allahovim imenom obavezali i ne kršite zakletve kad ste ih tvrdo dali, a Allaha kao jamca sebi uzeli, jer Allah zna ono što radite.

(Kur’an, sura Pčele, ajet 91.)

 

 

Nekada svjesno, nekada nesvjesno, više-manje svako od nas prekrši neko “malehno” obećanje; zanemari neki prećutan sporazum na koji smo na neki način pristali. Te stvari su za nas “dozvoljene”, ili bolje reći “nisu baš toliko bitne”; nije isto slagati i nešto prešutiti. Niko nije savršen.

Koliko god nam neki izgovor izgledao dostatan, nije uvijek dovoljno svoje srce smiriti. Nakon kršenje neke “male” zabrane često sebi govorimo: “Da mi Bog oprosti”, ili “Zna dragi Bog da mi to nije bila želja” i slično.

Ipak, da li nam je stvarno bilo tako “teško” i  “neophodno” prekršiti neku “ne toliko bitnu” zabranu?

U zdravim društvima, sa zdravim pojedincima, među srcima ljudi postoji veza. Najlakše ju je kroz vjeru ostvariti jer je dovoljno Boga dragoga vjerovati i iskren biti, On, naš dragi Gospodar, uvezuje srca: On je srca vaša povezao (3:103).

Ne može se istodobno biti vjeran i iskren a nekoga poslušnog Božijeg roba mrziti “tek onako”. Jer Gospodar Svojim robovima srca povezuje, a Allah nijednom čovjeku dva srca u njedrima njegovim nije dao (33:4).

Slamanje nečijega srca ravno je slamanju vlastitoga srca, bol koju drugi osjeća osjećamo i mi. U takvim trenucima nije više važno da li smo nešto slučajno počinili. Bol postoji i najmanje što možemo uraditi jeste tu bol s drugim podijeliti.

Realno gledajući, ne postoji “nebitna” niti “ne toliko bitna” stvar. Upravo na poštivanju i “manje bitnih stvari” mjeri se naša vjernost dragome Bogu i ljubav prema drugim stvorenjima.

Ne možemo dostići sve ali možemo na preuzete obaveze paziti. Ne možemo voljeti drugog a prestati na njega paziti. Ljubav je kao dar čiji jedan dio dobismo na povjerenje od Gospodara; drugi dio je kod “drugoga”. Ko i taj drugi dio želi mora paziti na njegova vlasnika. Hazreti Pejgamber, alejhisselam, je rekao, hazreti Omer prenijeo a Ebu Davud zabilježio:

Postoje jedni ljudi, nisu ni poslanici ni šehidi, (a) i poslanici i šehidi će im zaviditi na Sudnjemu danu na njihovome položaju kod Allaha. To su ljudi koji Allahovim Duhom vole jedni druge, a nisu međusobno nikakav rod, niti jedni drugima daju imetak. Boga mi, njihova lica sâma su svjetlost, oni su u svjetlosti. Ne boje se kada se drugi ljudi straše, niti tuguju kada drugi ljudi tuguju.

Nakon ovih riječi hazreti Muhammed, alejhisselam, proučio je ajet: Allahovi prijatelji (evlijā’Allāh) neka se ničega ne boje i ni za čim nek ne tuguju (10:62).

 

 

Pogledao je na svoj brzinometar: sedamdeset i pet na sat u zoni u kojoj je ograničenje pedeset. Već četvrti put da ga policija zaustavlja u nekoliko mjeseci. Kako baš svaki put kad prekorači brzinu bude odmah zaustavljen?

        Usporio je i lagahno zaustavio auto, ne baš na zgodnome mjestu. Uostalom, neka saobraćajna policija koja ga je zaustavila brine o gužvi koja bi mogla nastati.

        Policajac je lagahno prilazio s velikim notesom u ruci.

        Čovječe, pa to je komšija; iz iste mahale. Još više se uvukao u svoj mantil. To je gore nego kazna koju će morati platiti. Policajac je uhvatio čovjeka iz vlastite ulice. Čovjeka koji je bio malo nestrpljiv dočepati se kuće nakon dugoga i napornoga dana na poslu. Čovjeka s kojim je sutra trebao ići na utakmicu.

        Iskočio je iz auta i prišao policajcu, čovjeku koga je viđao skoro svaki dan ali kojega nikada, do sada, nije vidio u uniformi.

        “Đe’s ba! Malo sam zijan što te ovako sretoh…”

        “Šta ima?”, odgovori policajac ali bez smješka.

        “Izgleda da si me ufatio dok sam žurio kući ženi i djeci…”

        “Ja, izgleda.”

        Policajac je djelovao nesiguran, dobro je.

        “Znaš šta, malo sam se prâvo naradio ovih dana u kancelariji. Eto, malo sam i prekršio koje pravilo, samo jednom.”

        Šutnuo je nožnim prstima kamenčić na asfaltu:

        “Žena mi reče nešto o roštilju večeras… Kontaš?”

        “Kontam, kontam. Ali kontam i da si uvažen u našoj mahali.”

        O-o. Ne sluti na dobro. Vrijeme za promjenu taktike.

        “Pri kol’ko si me ufatio?”

        “Sedamdeset. Možeš li se, molim te, vratiti u auto?”

        “Čekaj ba, pogledao sam na brzinometar čim te vidjeh. Jedva da sam išao šezdeset i pet”, činilo se da je laž sve uvjerljivija kako se stjecalo iskustvo kroz kazne.

        “Molim te, vrati se u auto.”

        Isfrustriran, zavali se u sjedište, zalupi vratima i zabulji se u šoferšajbu. Nije žurio otvoriti prozor na vratima. Minute su prolazile. Policajac je nešto švrljao po papiru. Kao to da nije zatražio vozačku?

        Kako bilo, proći će sedmice prije nego što ga ponovno pozdravi kada se sretnu na ulici.

        Kuckanje po prozoru uzrokovalo je da okrene glavu na lijevo. Policajac stajaše s papirom u ruci.

Spustio je prozor tek toliko da se papir može provući.

“Fala”, nije mogao skriti ironiju u svome glasu.

Policajac se mirno vratio u svoje auto.

Gledao ga je u retrovizoru kako odlazi. Odmotao je papir koji dobi. Kolika li je kazna?

Ček’, ček’. Šta je ovo? Zezancija? Kazna sigurno nije. Počeo je čitati:

“Dragi moj prijatelju,

kćerka mi je imala šest godina kada je poginula. Pretpostavljaš – vozač je vozio preko dozvoljene brzine.

Tri mjeseca u zatvoru i onda sloboda. Bio je slobodan otići svojoj kući i zagrliti svoje kćeri; sve tri.

Ja sam imao samo jednu, i morat ću čekati odlazak na Drugi svijet da bih je, ako Bog da, ponovno zagrlio.

Hiljadu sam puta pokušao oprostiti tome čovjeku. Svaki put mislim da sam konačno uspjeo to postići. Možda i jesam, ne znam, ali moram to ponovno učiniti jer nisam siguran. Kako bih i bio?!

Moli dragoga Boga za mene. I, molim te, pazi - moj sin je sve što mi je ostalo.”

Okrenuo se na vrijeme da vidi kako policajčev auto odlazi. Gledao je za njim sve dok se ne izgubi iz vida. Ostao je u šoku.

Nakon petnaestak minuta i on krenu, ovaj put posve lagahno vozeći kući.

Tražio je oprost a nakon ulaska u kuću dugo je dugo grlio zbunjene suprugu i djecu.

(autor nepoznat)

* * *

Rekao je hazreti Muhammed, alejhisselam:

Garantirajte mi šest stvari od vas, ja vama garantiram Džennet (Raj): budite iskreni kada govorite, ispunite dogovoreno kada obećate, izvršavajte što vam je povjereno, čuvajte svoje spolne organe, obarajte svoje poglede i ustegnite se.

 (hadis, govor Muhammeda, alejhisselam, prenosi Ubāde ibn Sāmit, a bilježi Ahmed)

Ocjena: