17 Sep 2006

Sjećanje sa putovanja na hadž 1969. godine (II dio)

Objavio: znaci
Napomena: 
Preuzeto iz Glasnika VIS-a XXXII/1969, br. 5-6, str. 201-207; br. 9-10, str. 395-402; br. 11-12, str. 497-508; Autor: Fejzulah Hadžibajrić
Kategorija(e) tekstova: 

O Bagdadu

Prvi put sam čuo za Bagdad u IV razredu medrese na času historije islama iz usta rahmetli direktora Muhamed Emin-ef. Dizdara. Bio je vrlo strog i znali smo, da jednim pogledom i u razredu i izvan razreda, sve ocjenjuje. Kako sjediš ili stojiš, kako si odjeven i koliko čist, kako odgovaraš i kada znaš i ne znaš itd. Ali ponekad, i pored svega toga, žalili smo da prekine predavanje iz pojedinih jedinki historije islama, kada zvono oglasi prestanak časa. Jedno takvo nezaboravno predavanje bio je i Bagdad. Kasnije kroz čitanje znanje o Bagdadu je raslo, i napokon, u putu na hadž došlo se i u Bagdad.

Radi zakašnjenja, koje sam spomenuo, grupni program je odgođen sa petka na subotu, i u petak smo mogli ići kud ko želi. Dobro su nam došli naši studenti, muškarci i ženske, i brzo se kolona hadžija razišla po divnom Bagdadu. Sa trojicom drugova odmah sam posjetio turbe Abdul-Kadira Gejlani, u istoimenoj džamiji klanjao džumu i prisustvovao halkai-zikru. U međuvremenu predstavio sam se Sejjid Jusufu Gejlani, glavnom šejhu kaderijskog tarikata (reda) za sve zemlje gdje ima kaderija (Hadimul-­sedžadetil-kadirijje). Od ićindije do kasno poslije jacije vodao je po Bagdadu mene i Mujagu Baščauševića mladi šejh Sejjid Burhanuddin Gejlani. Ne mogu ni da se prisjetim koja sve mjesta smo posjetili, posebno mezarluke (grobove) bagdadskih učenjaka i pobožnjaka.

U subotu, 15. februara, bio je grupni obilazak. Posjetili smo tri centra: Kjazimijju, Azamijju, šejh Abdul-Kadira, zatim Šehidsku džamiju, Luk neznanog junaka, Trg žrtava slobode i vozili se kroz Bagdad i uz obalu Tigrisa. To je sve bilo kao kratak san. Proslavljeni Bagdad iz Hiljadu i jedne noći nije se mogao pregledati za tako kratko vrijeme. Nisam udovoljio želji Sejjid Burhanuddina da i u subotu sa njime nastavim razgledanje Bagdada, smatrajući se moralno obaveznim da budem na usluzi našim hadžijama, gdje se bude čuo perzijski govor, ili vodičima, ako im zatreba usluga historijsko-šeriatskog karaktera. Toga dana naše rukovodstvo: Hadžiabdić, Đozo, Sahačić i Jusufspahić, u pratnji Nijaza Šukrića, predstavnika naših studenata, primljeno je kod Predsjednika Iračke Republike. Od predviđenog programa nije ostvarena posjeta čuvenom gradu Samerri (Serre men rea - Razveseli se ko ga vidi), nadajući se da ćemo tamo otići u povratku s hadža. Međutim, hadži hafiz Fuad-ef. Subašić, sa grupicom Zeničana, nisu današnji posao ostavili za sutra, i posjetili su Samerru u večernjim satima.

O Bagdadu će pisati opširno Nijaz-ef. Šukrić, a ja ću ukratko dati opće informacije iz knjige: Vodič kroz Bagdad iz 1958. god. koju su napisali dr. Mustafa Dževad i dr. Ahmed Suse.

U Enciklopediji Leksikografskog zavoda (Zagreb, 1955.) kaže se za Bagdad ovo: "Bagdad (iranski Božji dar), glavni grad Iraka, na plovnom dijelu rijeke Tigris u Centralnoj Mezopotamiji, oko 400.000 stanovnika, stari ali modernizirani grad; veliko trgovačko središte i važno raskršće karavanskih puteva, cesta, željezničkih i avionskih linija za Perziju i Tursku. Bagdad je uzeo za svoju prijestolnicu abasidski halifa El-Mensur (762.); otada se on razvija kao snažno političko i kulturno središte muslimanskog svijeta. Najveći procvat za halife Harun al-Rašida, petog halife Abasida (VIII-IX st.), koji ga je znatno proširio i uljepšao znamenitim građevinama. U Bagdadu je postojala i Akademija, u kojoj su se razvile i mnoge nauke, osobito prirodne (medicina, alkemija, astronomija i druge). Kao trgovački centar Bagdad je već u XI st. imao dva miliona stanovnika. U XIII st. stradao je od mongolskih provala: 1258. kan Hulaku, unuk Džinkiskana, razorio ga i ukinuo halifat. Poslije se opravio, ali ponovo 1393. i 1401. stradao od Tamerlana (Timurlenka), koji je poubijao na desetine hiljada građana. Bagdad je u XVI st. u rukama Turaka, a od 1623. Perzijaca; 1638. ponovo su ga osvojili Turci i držali sve do I. svjetskog rata. Za njihove vlasti Bagdad je mnogo nazadovao te je XVII st. imao svega 150.000 stanovnika. Za I. svjetskog rata također je stradao; u martu 1917. zauzeli su ga Englezi. Od 1920. prijestolnica je Arapskog kraljevstva Irak. Za vrijeme II svjetskog rata Bagdad je bio poprište vojničkih operacija: Britanci su u maju 1941. oborili proosovinsku vladu. Bagdad je završna točka tzv. Bagdadske željeznice (Konia-Bagdad). 1958. godine došlo je do revolucije, te je svrgnuta dinastija i proglašena Republika Irak sa sjedištem u Bagdadu. Bagdad je često stradao i od poplava u godinama: 802, 815, 904, 932, 941, 945, 978, 1010, 1074, 1108, 1159, 1168, 1174, 1218, 1237, 1243, 1256, 1284, 1324, 1356, 1635, 1657, 1822, 1831, 1895, 1907, 1910, 1914, 1941, 1946 i 1950. Naime, između Tigrisa i Eufrata ima mnogo manjih rječica, a prokopano je i mnogo plovnih kanala, ali teren je ravnica pa nasipi teško izdrže. Sada se ulažu veliki napori da se izbjegne poplavama. (Poplave Bagdada od dr. Ahmeda Suse, Bagdad, 1963.).

Kjazimijja

Halifa Ebu Džafer el-Mensur otkupio je od nekih šezdesetak vlasnika zemlju u naselju Bagdad na desnoj obali Tigrisa, u želji da na tim površinama podigne novu prijestolnicu i udalji se od Kufe, tvrđave alevija (alevije su direktni potomci Muhammeda, alejhisselam, od kćeri Fatime). Mensur je konzultovao hiljadu raznih stručnjaka, od krupnih graditelja do najsitnijih zanatlija, i pristupio gradnji dvorca Kasruz-zeheb sa zelenim kubetom. Kamen temeljac položio je lično Mensur 145. hidžretske tj. 767. kalendarske godine. Odmah uz dvorac počela je i gradnja velebne džamije. Oko ove dvije prve građevine i linije kružnice počela je i izgradnja ostalih dvorskih i državnih zgrada. Ovaj tzv. okrugli grad opasan je visokim zidom sa nizom osmatračnica i četvera velika vrata po imenima: Šam, Basra, Kufa i Horasan. Oko zida je iskopan dubok kanal sa vodom. Ispred četiri kapije počela je izgradnja novih poslovnih i stambenih zgrada, iz čega je kasnije izrastao slavni Bagdad. Službeni naziv novog grada bio je Darus-selam (Grad spasa i mira). Domalo pošto je završen Zlatni dvorac sagrađen je i drugi, Kasrul-Huld.

Prva žrtva neminovne smrti u novoj prijestolnici bio je Halifin najstariji sin Džafer. Ukopan je na posebnoj parceli prozvanoj Kurejševićko groblje. U ovo groblje ukopan je 183/799. imam Musa Kjazim, sin Dža'feri Sadika i mjesto prozvano Kjazimija, kao što se i danas zove. Uz Musa Kjazima, ukopan je 220/835. njegov unuk imam Muhammed Dževad Tekij. Nad Kjazimovim i Dževado­vim rakama danas stoje dva zlatna kubeta i uz njih velebna džamija sa četiri pozlaćene munare - čuvena Kjazimija o kojoj je ovdje govor. Ja sam nemoćan da opišem vanjsku i unutarnju ljepotu Kjazimije. Posebnu radnju o Bagdadu napisaće Nijaz-ef. Šukrić sa fotografijama. Ne mogu prešutiti da sjaj, dragulji i zlato na grobovima ove dvojice imama odudaraju od smjernica života koje su oni preporučivali i odvodi srce od skrušenosti. U Kjazimijji je ukopano niz drugih znamenitih muslimanskih ličnosti, između ostalih i Imam Jusuf prvi bagdadski nadkadija (kadil-kudat), i prvi učenik Imama Ebu Hanife.

Predio Kjazimijja je zapadni dio Bagdada, za razliku od Azamijje, istočnog dijela.

Mensurova džamija je nekoliko puta proširivana i petsto godina je slovila kao prva. U njoj je uvedena služba mubelliga - prenošenje tekbira i selama u namazu i nošnja crnih džubeta. Govorilo se da su tri posebne ljepote i mani­festacije: teravih-namaz u Mekki, džuma u Bagdadu (Mensurovoj džamiji) i ramazanski Bajram namaz u Tarsusu.

Kasnije halife, emiri i sultani sagradili su niz objekata, ali ih je većina stradala od ratova i poplava. Turbeta su nadživila dvorce. Turbeta su kasnije podignuta i na njih se i danas troši iz Petine koju daju šiije.

Azamijja

Na istočnoj strani u predjelu Horasanske kapije halifa Mensur je sagradio dvorac svome sinu prijestolonasljedniku Mehdiji i vojne kasarne, iz predostrožnosti i opreznosti. U ovome predjelu je ukopan Imam Ebu­ Hanife, i kasnije, po njegovom turbetu, i džamiji cijela ova strana je nazvana Azamijja. Dvorci čuvenih velikana Bermekija su nicali u ovome kraju. Kjazimija, kao da je bila arapska, a Azamija perzijska tvorevina. U istočnom dijelu su palate: Kasrut-Tadž i Kasrul-Firdevs, zoološki vrtovi, tri čaršije, Daruš-Šedžere (Cvijetni park), medrese Nizamijja, Mustansirija i Ismetijja te brojne druge znamenite naučne i kulturne ustanove. Obadva dijela Bagdada imala su svoje čuvene bolnice. Imami Azamova džamija i turbe su danas centar Azamijje.

Kršćani i Židovi već u prvim godinama podizanja Bagdada sagradili su svoje crkve, manastire i bogomolje i uživali punu vjersku autonomiju.

Ako uporedimo postanak i sadašnji značaj Kjazimijje i Azamijje vidjećemo da su im izmijenjene uloge. Kjazimijja je šiijski, a Azamijja sunnijski centar. U sjaju i raskoši Azamijja danas zaostaje za Kjazimijjom, ali sam se u njoj osjećao blaženije. Skrušeno sam sjedio pokraj Imam Ebu-Hanifinog kabura i prisjećao se riječi svoga nezabo­ravnog profesora Ahmed-efendije Bureka, da je budućnost hanefijskog mezheba.

Neuporedivo su manje razlike između islamskih sunni­ja i šiija nego između kršćanskih crkava: katoličke, pravoslavne i protestantske. Ključno pitanje je Imamet ­Vrhovno vjersko starješinstvo. Po šiijskom učenju legi­timne vjerske starješine su poslije hazreti Alije bili njegovi potomci po imenu: Hasan, Husejn, Ali Zejnul-Abidin, Muhammed Bakir, Džafer Sadik, Musa Kjazim, Ali Rida, Muhammed Dževad Tekij, Ali Nekij, Hasan Askeri i Muhammed el-Mehdi. Muavija je iznevjerio obećanje dato hazreti Hasanu i posve suprotno tradiciji po kojoj je izvršen izbor prve četvorice halifa uzurpirao zvanje halife i svog zločestog sina Jezida proglasio za budućeg halifu, to jest zaveo monarhiju. Sunnije pak smatraju da je ipak valjan hilafet i nedostojne osobe ako to izravno ne šteti vjeri (mutekelliminsko učenje). Sunnije mutesavvifini smatraju da se hazreti Hasan odrekao vlasti u korist Muavije u namjeri da spriječi bratoubilački rat među muslimanima i da je za nagradu od Boga dobio Kutbijjet (Stvarno prvenstvo u vjeri) koje je prešlo na njegove potomke do Muhammeda Mehdije. Od nestanka Mehdije kutbijjet je bio sakriven do Abdul-Kadira Gejlani, prvog osnivača Tarikata. On je Srednji kutb. Posljednji kutb će biti Imam Muhammed el­-Mehdi. Mutekellimini su mišljenja da očekivani Mehdija ­obnovitelj islama koji će zavesti pravdu - ne mora biti ličnost Imama Muhammed el-Mehdije kojeg je nestalo. Kroz stoljeća u ovo pitanje se uvukla politika i zasjenila ga.

 

Šejh Abdul-Kadir Gejlani

Babuš-šejh je dio grada gdje se nalazi turbe, džamija, tekija, medresa i biblioteka Šejh Abdul-Kadira Gejlanija. Položaj i raspored ovih zgrada sličan je rasporedu i položaju Gazi Husrevbegovih objekata: turbeta, džamije, Hanikaha i Kuršumlije, s tim što su Abdul-Kadirovi u jed­noj avliji, dok ih kod Gazi Husrevbega dijeli ulica. Turbe je veće od Gazijina i unutrašnjost mu je od kristala, a oko kubure je srebrena ograda. Po sredini ograde su stihovi posvećeni Abdul-Kadiru. Po prostoru džamija je možda veća od Begove, ali nema tetimmi. Prostor ispred turbeta i džamije je kasnije adaptiran i pokriven, ali umanjuje ljepotu izgleda građevina. Između turbeta i džamije s jedne strane i tekije, biblioteke i medrese s druge strane je povelika avlija. Ove tri zgrade su vrlo slične našem Đulaginom dvoru. U odajama prizemlja su kaburi porodice Gejlani, a iznad njih na spratu su pomenute ustanove. To je za naše pojmove neobično. Ovakova primjena je i u dvorišnim zgradama Kjazimijje i Azamijje, te u Kerbelatu i Nedžefu, a donekle i oko Emevijske džamije u Damasku. Biblioteka je moderno uređena i spada među najbolje uređene biblioteke Bagdada. Ima vrlo vrijednih rukopisa, ali su dvije bilješke naročito privukle moju pažnju. Jedna knjiga je pisana 444. hidžretske godine, a na drugoj je zapisano, da je izvađena iz Tigrisa, to jest da je pripadala biblioteci čije su knjige Mongoli bacili u Tigris. Knjiga je oštećena i na njoj se jasno vidi da je bila u vodi.

Medresa ima 50 učenika i tri muderisa. Muderrisi su ujedno i imami u dotičnoj džamiji, i to: jedan za sabah namaz, drugi za podne i ikindiju a treći za akšam i jaciju. Četvrti imam je šafijskog mezheba i klanja rani sabah. Zikir se obavlja u džamiji, svakim danom poslije jacije namaza i petkom poslije džume. Imaju dva šejha zadužena zikrom. Sejjid Jusuf Gejlani je starješina svega. Duhovno, on je predstavnik cjelokupnog kaderijskog tarikata, a pravno, on je i mutevelija ogromnih kaderijskih vakufa. Na povratku sa hadža jedan dan smo ostali u Bagdadu. Na širem prijemu posjetnika iz raznih zemalja Sejjid Jusuf je istakao da cijeni posjetu koju su mu učinili predstavnici jugoslovenskih muslimana hadži Husein-ef. Đozo i hadži Naim-ef. Hadžiabdić, i izjavio, da se Hadži Sinanova teki­ja u Sarajevu može ubrojiti u listu najstarijih kaderijskih žarišta. Saglasan je da se zgrada tekije koristi još i za druge srodne službe u svrhe koje su korisne Islamskoj vjerskoj zajednici u Jugoslaviji. Prisutni su bili prijatno iznenađeni kad sam im pružio izvjesna obavještenja o životu muslimana u Sarajevu. Sejjid Jusuf ukazuje i izvjesnu pažnju našim studentima koji se koriste bibliotekom. U knjizi Vodič kroz Bagdad u prošlosti i danas, iz 1958. godine, spominje se 48 medresa, 65 musafirhana i tekija, 19 biblioteka, te niz velikih i povećih džamija, zatim turbeta, banja i slično, razasutih u 48 gradskih centara. Mi pak, imali smo vremena vidjeti samo tri centra.

Od Bagdada do Mekke

Šesnaestog februara u nedjelju rano ostavili smo Bagdad, cijeli dan putovali kroz Irak i predvečer stigli u Basru. Basra je najveća luka i treći grad po veličini u Iraku. Broji blizu pola miliona stanovnika. Današnja Basra je udaljena dvadesetak kilometara od stare Basre koju je osnovao halifa Omer. Leži na rječici Asmar, pritoci Šatul­ Areba, tzv. Arapskog mora koje nastaje od sliva Eufrata sa Tigrisom. U odnosu na Bagdad, učinilo mi se, da je Basra i danas onakva kao što se spominje u Hiljadu i jednoj noći (kuće i čaršija). Avlije su opasane visokim zidovima, a mnoge stare kuće su i na tri sprata, sa bogatom rezbarijom na balkonima i balkonskim drvenim zidovima. Primjećuje se da i krovovi služe kao terasa. Prenoćili smo u hotelima koji zaostaju za bagdadskim i sutra rano nastavili put prema granici. Putovali smo cijeli dan i prenoćili na granici između Iraka i Kuvejta. Kod Arapa se još uvijek ne cijeni vrijeme, ponašaju se na granicama kao da su velike i posve jedna drugoj tuđe države, što putnici ispaštaju na graničnim prelazima gubeći tolike sate. Jedinstveni su u održavanju autostrade, jer zaista put je svugdje odličan.

Prilaz Kuvejtu je carski. U svoje vrijeme Kuvejt je bio tek gradić Basranskog okruga i zahvaljujući nafti on je danas vrlo bogata grad-država, članica Ujedinjenih nacija. Stanovnici države Kuvejt jedva da broje pola miliona od kojih su dobra trećina palestinske izbjeglice. Nove građevine su super moderne i prema njima stari dio čaršije, koja je basnoslovno bogata, izgleda kao obični kućerak prema dvorcu. Ovaj put smo se zadržali samo tri-četiri sata, jer smo prema programu, u povratku imali ostati duže. Hadži Sejdaga Kalajdžisalihović je imao adresu jedne Sarajke, iz čuvene porodice Smailage Čengića, koja se udala za Arapa iz Palestine dok je studirao u Sarajevu. Jedan vrlo uslužan poštanski službenik je želio da nam pomogne da nađemo Čengićku i koristio možda 20 tele­fonskih brojeva, i kad smo htjeli platiti, rekao nam da su i telefonski razgovori u Kuvejtu besplatni. U Kuvejtu smo susreli neke naše stručnjake i bili obostrano zadovoljni. U prvi mrak produžili smo putovanje prema granici Saudijske Arabije. Osim bogate električne rasvjete na autostradi, cio predjel kuda smo prolazili bio je osvijetljen buktinjama plamena sa linije naftovodnih cijevi usmjerenih prema moru. Osjećaji raspoloženja su bili kao iz bajki. Čule su se riječi, da je zaista lijepo ići na Ćabu.

Dugo smo se vozili i kroz "Ničiju zemlju", predjel između Kuvejta i Saudijske Arabije koji je nenastanjen i ničiji. I ovdje je put odličan. Kad su se šoferi zamorili, Sahačić je odabrao pogodno mjesto za noćivanje. Za koji čas, pripremljene su večere, čajevi i kafe i počelo gošćenje. Mujezin iz Kjafi-efendijina Prusca kod Donjeg Vakufa je svojim prusačkim mekamom učio ezan i pozivao na namaz. Uspostavljalo se po nekoliko džemata. Ovdje je proučena i ikrar dova bedeli hadžu rahmetli Ahmedage Arnautovića - Maše iz Sarajeva. U ranu zoru klanjali smo sabah i nastavili put prema graničnom ulazu u Saudijsku Arabiju.

Zadržavanje na ovoj granici nije bilo toliko dugo kako su vodiči predviđali. Propis je da se upišu u knjige genera­lije putnika, što služi kao provjeravanje pripadnosti islamskoj vjeroispovijesti na temelju imena. Naime, nemusli­mani ne mogu posjećivati Mekku i Medinu. Na granici je bilo mnogo turskih, iračkih i iranskih hadžija. Ovdje smo se našli i sa jugoslovenskim hadžijama iz Kosova i Makedonije.

Opet smo putovali cijeli dan, prenoćili u pustinji i sutradan stigli u Rijad, prijestolnicu Saudijske Arabije. Nisam ni slutio da je Rijad po svome položaju i uređenju onoliko privlačan. Nisam bio ni izašao iz hotela, a već su se neki naši ljudi vratili zbunjeni iz čaršije. Rekli su nam da se čaršija naglo zatvorila, pa se boje da nije počeo rat sa Izraelom. Prisjetili smo se, da je to bio nastup vremena ikindijskog namaza i da se dok traje namaz u džamiji obustavlja poslovanje u čaršiji, u nadleštvima i ustanovama. Radnje su krcate svakovrsnom robom, a u izlozima ima čak i mini suknji. Osjetno se zapaža angloamerikanski prestiž i želja da se govori engleski. Pored novih džamija vide se i nove škole, te bolnice i hoteli. U Rijadu smo kupili ihrame i japanske papuče kao odjeću obreda hadža.

U četvrtak 20. februara nastavili smo putovanje prema Taifu. Na trgu smo iščekivali formiranje kolone naših 10 autobusa. Huremović i Olovčić su primijetili školsku zgradu, te i mene pozvali da uđemo. To je bila osnovna škola sa šest razreda. Nastavnici su vidjeli naše autobuse, napravili pauzu i nekoliko nas uveli u školu. Osnovna škola ima šest razreda, a srednja škola ima dva stupnja sa po tri razreda. U II. razredu smo prisustvovali učenju Kur'ana, a u VI. predmetu domaćinstva. Nastava je predmetna i tri nastavnika su iz Palestine. Interesovali su se o našem društvenom uređenju, a posebno o položaju muslimana. Svojim sarajevskim arapskim jezikom na školskoj tabli objasnio sam im etničkog Muslimana i religijskog muslimana. Bili su vrlo zadovoljni i toplo su nas ispratili do auto­busa. Susret je bio bratski iskren. Razgledao sam nastavne planove i programe. U višim razredima ima 30 sati sed­mične nastave. U srednjim školama uče strani jezik.

Cijeli dan smo putovali kroz pustinjsku visoravan Nedžd, koja je pokrivena sitnim žbunjem, i nailazili na rijetke oaze sa vodom. Kod ovih oaza su obično benzinske pumpe, čajdžinica i bife te bakalski dućan. Neke hadžije su se snabdjele vodom koju su iz bunara izvlačila djeca, ali većina ih nije djeci dala nikakav poklon ili novčić. Žene su punile vodu u harare od kozije kože, tovarili na deve i gonili kućama. Kako mi se čini, sada se deve koriste samo na ovim pustinjskim stazicama. Uz benzinske pumpe nailazili smo i na cisterne sa vodom. Nažalost, hadžije su i ovu vodu nerado plaćali. U ovakvim slučajevima bilo mi je jasno zašto su u vjeronaučke stare udžbenike uvršteni i propisi o kupovini vode za uzimanje abdesta. U našoj koloni od 10 autobusa samo jedan ili najviše dva autobusa su se brinuli o ženama da im pri kratkim odmorima za WC pripreme paravan od čaršafa. I ovu noć smo prenoćili u pustinji, i sutra rano nastavili put prema Taifu. Na čitavom putu kao pridružni članovi kolone bila su još tri mala osob­na auta: bračni par iz Sarajeva, brat i sestra sa sinom iz Doboja i majka sa sinom iz Prištine. Ponekad smo im i zavidili, a osobito oni koji su ostavili svoja auta kod kuće i krenuli na ovaj daleki put autobusom.

U Taifu nas je dočekao Salih Mursija, delil-vodič iz Mekke koji je bio zadužen da nam obezbijedi konake u Mekki. I u Rijadu i Taifu za smještaj u hotele uspješno se brinuo službenik našeg prevoznog preduzeća Nuhi iz Prištine.

Taifa sam se prisjećao iz dva momenta. Kad u njemu nije ukazano gostoprimstvo hazreti Pejgamberu nego je kamenjem napadnut, i odmah poslije Prvog svjetskog rata, gdje su se bile sklonile sarajevske hadžije hadži hafiz Asim Safa-ef. Sirćo i hadži Mustafa-ef. Begler-Šeh, i jedva iznijeli živu glavu ispod noža vehabija koji su osvojili Mekku i Taif i protjerali novog arapskog kralja Husejna, kojeg su postavili Englezi.

Taif je uvijek bio zračna banja za Mekku, a to je i danas i za Saudijsku Arabiju, gdje kralj ima svoju ljetnu reziden­ciju. Koliko se zna, mi smo bili prve hadžije iz Evrope preko Taifa. Klima je pogodna, agrikultura razvijena, urbanistički plan nenametnut i prirodan sa kontrastima kao karakteristikama istoka. U centru grada u susjedstvu su: Ibni-Abbasova džamija, gradska bolnica, stara čaršija i mejdan-trg tada krcat kurbanima. Tri četiri pasmine ovaca sa tolikim razlikama, da su sličnije kozi ili teletu nego drugoj ovci, i kao janjad sitnim ovcama. U čaršiji "i ptičijeg mlijeka", sve po izboru.

U novosagrađenoj Abdullah ibni-Abbasovoj džamiji u arapskom stilu sa brojnim malim i niskim kubetima i čitavom šumom stubova osjećaš se kao u Kordobi u doba zenita Arapa u Španiji. U dvorištu džamije je moderna i vrlo higijenski uređena abdesthana i WC, a još bliže džamiji je zidom opasano groblje sa šest kabura čija su kubeta srušile vehabije u prvim danima svoje vlasti, dok su živjeli izolovano od drugih islamskih šeriatsko-teoloških pravaca. Treba se popeti na zid i vidjeti kabure. Među njima je najpoznatiji Abdullah ibni-Abbas, amidžić Božjeg poslanika, kome je predskazao fenomenalnu učenost i gubljenje vida pred smrt, valiji u Basri i drugoj političkoj ličnosti hazreti Alijine vladavine, koji se pred omejevićkim režimom sklonio u Taif prije katastrofe na Kerbeli. Od nje­govih unuka je potekla Abasovićka dinastija, čije smo osnivače spomenuli govoreći o Bagdadu.

Većina hotela u Taifu pripada Buharelijama, tj. muhadžirima (izbjeglicama) iz Buhare, koji su napustili svoju domovinu u doba poslije 1917. Međusobno gaje svoj turski jezik, i kako su mi rekli, nerado se žene Arapkama, iz bojazni da ih u datom času žene Arapke ne mogu odvratiti od povratka u Buharu. Ima ih nekoliko stotina porodica u Taifu, Mekki i Medini, i svi su radiše i dobrostojeći. O tome sam se uvjerio u Mekki i Medini. Džumu smo klanjali u Taifu.

U subotu 22. februara obrijali smo se i okupali, a potom obukli ihrame i nijjet učinili hadž. Žene u svojim ihramima izgledale su vrlo dostojanstveno. Brzo smo stigli na Mikat, mjesto gdje se klanjaju dva rekata radi obavljanja hadža. Sahačić nas je podučio o pripremi hadža i glasno smo proučili nijjet. Kroz eter je zabrujilo Lebbejke – ­Odazivam Ti se, Dragi Stvoritelju, a u našim žilama kao da je zastala krv od velikog duševnog zadovoljstva i uzbuđenja, a na oči su navirale suze radosti.

Taif je udaljen od Mekke 78 kilometara. Put i pejsaž su odlični, osobito spuštanje prema Arefatu. Na mjestima niz stijene kapala je voda. Prošli smo kroz Arefat, Muzdelifu i Minu, tri mjesta za koja su usko povezani obredi hadža. Prostor Arefata učinio mi se kao Sarajevo sa sarajevskim poljem, od Bakija do Igmana, Muzdelifa kao prostor od Darive do Šeherćehajine ćuprije, a Mina kao dolina Sarajeva od Kovača do Magribije džamije. Vidjeli smo ih prije vremena hadža, u miru i svojoj originalnosti. Kroz nekoliko dana ova mjesta biće ispunjena ljudima kao glava gustom kosom. Vodič nam je pokazao iz auta pećinu, gdje je došla prva objava, i pećinu u kojoj su se sklonili Pejgamber i Ebu-Bekir pred potjerom koja ih je gonila prilikom hidžreta u Medinu.

U srcu i mislima pripremali smo se za ulazak u Mekku i susret sa Kabom.

Nastavit će se, ako dragi Allah da ...

Ocjena: