9 Nov 2006

Sjećanje sa putovanja na hadž 1969. godine (III dio)

Objavio: znaci
Napomena: 
Preuzeto iz Glasnika VIS-a XXXII/1969, br. 5-6, str. 201-207; br. 9-10, str. 395-402; br. 11-12, str. 497-508; Autor: Fejzulah Hadžibajrić
Kategorija(e) tekstova: 

U Mekki

Prema muslimanskim djelima, Mekka je prva bešika ljudskog roda, a Kaba je prva bogomolja za ljude na zemaljskoj kugli. Adem i Hava su iz nekog dženneta spušteni na zemlju na tlu Mekke i iz toga je vremena i hadžerul-esved (crni kamen) u zidu Kabe. Zemlju obvija sedam katova nebesa, sve jedno iznad drugog, sedmo nebo obavija Kjurs, a njega Arš, onda je Levh, pa Kalem. Neovisno o geografskim dužinama i širinama tlo u Mekki na kome je Kaba je pol na zemlji nevidljivog stuba koji povezuje svu vasionu. Drugi pol toga stuba je prostor ispod Arša zvani Bejtul-Mamur. Kaba je svetište za ljude, a Bejtul-Mamur je svetište za meleke. Oni su koordinata svemira, i to je linija Kible prema kojoj se okrećemo kad klanjamo. Zrake Božjeg svjetla sa linije Zemlja-Arš baca­ju svjetlo na svaki milimetar prostora na zemlji, stoga, kud god se okrenemo tamo je Lice Božje Veličine - Fesemme Vedžhullah, i vrijedi kao Kibla.

O Mekki i Kabi je pisano na bosanskom jeziku u mnogim muslimanskim knjigama i časopisima. U Fikhul­-ibadatu od merhum Serdarevića, izdanje Vrhovnog islamskog starješinstva SFRJ iz 1967., detaljno je obrađen hadž i opisana Kaba, a prof. h. Šaban Hodžić u svome Vodiču na hadž iz 1968. godine dao je i tlocrt Harema u Mekki i Medini, Kabe i Revzai-Mutahhere. Fikhul-ibadat treba da ima svaka muslimanska porodica, stoga i nećemo govoriti o obredima hadža. Želja je iskazati samo utiske koji se preživljavaju u Mekki i Medini prilikom hadža, jer ti utisci su refleksi ljepote vjere.

Mina je danas udaljena od Mekke 4-5 km, stoga smo se brzo našli na periferiji Mekke na putu Taif - Mekka. Lijepo sagrađene kuće, oleanderi, ruže, mali park sa šadrvanom, dućani i džamije nestajali su nam ispred očiju. Osim Sahačića kome je ovo bio deveti hadž u autobusu je bilo još 4-5 hadžija-bedela i oni su bili više uzbuđeni od nas u očekivanju da ugledaju munare Haremi-šerifa. Kad sam čuo riječi "eno munara" bio sam kao elektrizovan. U autobusima smo prošli kraj Harema prema mahali gdje su bile rezervisane kuće za naš smještaj. Rasporedili smo se, smjestili stvari, klanjali pojedinačno ikindiju, i nas četiri ­pet pohitali smo u harem na akšam namaz. Bilo nam je dugo čekati da grupno idemo, a hadži Sejdaga nam je poslužio kao vodič. Teško smo se probijali kroz svijet, koji je hrlio u Harem. Kasao sam kroz novi i stari dio Harema, nespretno i ispod oka, kao da se od sebe krijem, pogledao kada će se ukazati silueta Kabe. I ugledao sam je! Zatvorio sam oči i otvorio ih, da se uvjerim je li to istina. Svjetina nas je potiskivala, ali je spretni h. Seid opazio stručnog vodiča, koji nas je brzo prihvatio i uveo u krug tavafa. Kao mušica pervana oko svjetiljke, tako smo i mi sagorijevali u Božanskoj ljubavi, svjesni i nesvjesni momenata i uzbuđenja. Kaba kao silni magnet sve je privlačila.

Akšam nas je zadesio u tavafu. Prekinuli smo tavaf i klanjali akšam-namaz, a onda nastavili tavaf. Sjećam se da je imam učio Li-ilafi Kurejšin, i kada je izgovorio riječi fel-jabudu Rabbe hazel-Bejt (Nek ibadet čine Gospodaru ove kuće) - glas mi je dolazio kao sa drugog svijeta. Stajanje u namazu, gledajući očima u Kabu, i slušajući zvuke Kur'ana čije riječi kao da srce govori, neuporedivo je po milini i ni sa čim što znaju obični ljudi. Allah te vidi svugdje, i gdje god klanjaš pred Njim si, ali tu kod Kabe ipak je drugačije, bliže i intimnije. Ipak, u svakom tome momentu prisutno je strahopoštovanje (mehaabet) i ono što je jače od ljubavi (mehabbet). U Medini kod Revzai­-Mutahhere mehabbet je jači od mehaabeta. Završili smo sedam tavafa (obilazaka), klanjali dva rekata i napili se Zemzema. Prvi put u životu napio sam se Zemzema koliko sam htio i mogao. I to je znak milosti Božje, a to je briga za čovjeka, u tavafu se zamaraš i Zemzemom obavezno osvježiš. Sastav Zemzema je specifičan u odnosu na druge vode, a to potvrđuje i ukus Zemzema.

Probijajući se sa delilom kroz mase ljudi u starom i novom dijelu Harema, došli smo do predjela Safa-Merva, da izvršimo ibadet sa'j, izvjesni hod ubrzanog koraka. I ovih hodova ima sedam. U obavljanju sa'ja zatekla nas je jacija, koju smo tu klanjali, i opet nastavili sa'j. Kako vidi­mo, sve ove radnje su ibadeti, i ne smeta prekid jedne da se izvrši druga, prešnija. Kada je završen sa'j, delil je proučio dovu i time je završen pristupni dio hadža. Delila smo pristojno nagradili i od njeg se srdačno oprostili. U ovom prvom zijaretu bio nam je nužno potreban i koristan. I u posljednjem sa'ju, kad smo se spremali za Medinu uzeli smo delila.

Nedjelju, ponedjeljak i utorak, 24., 25. i 26. februara proveo sam uglavnom u Haremi-šerifu. Iz raznih kutova gledao sam Kabu, osvježavao se Zemzemom i posmatrao ljude. Susreo sam se sa nekim poznanicima iz Turske i Sirije, prisjedao uz pojedine grupice i prisluškivao učenja. Slušao sam turske mevlude i misirske zikrove i u tavafu u stopu slijedio duboko skrušene šiije. U jednom tavafu sam uspio poljubiti Hadžerul-esved, a u nekoliko tavafa pomilio sam ga. Klanjao sam pod Zlatnim olukom i dovu činio. Molio sam se za oprost grijeha meni i mojim roditeljima, drugoj rodbini, učiteljima i ahbabima. U tafavu dove sam činio prisjećajući se imena i likova onih koji su me zamolili da ih se tamo sjetim, a tako sam i ja druge zaduživao kad su odlazili na hadž. U Mekki sam dobio i pismo od kuće sa paketom želja šta sve treba da zamolim kod Kabe. To me je podsjetilo na pričanje hadži Mujage Merhemića, da je travnički muftija Korkut molio pod Zlatnim olukom stotinu stvari, između ostalog, i putas­ta konja. Dove sam činio kako sam znao i osjećao, a najslađe na materinom jeziku.

Jednu večer sam do iza pola noći obilazio po terasama novog i po kutovima starog Harema, u želji da vidim što očitije razlike među muslimanima različitih nacija i jezika u shvatanju institucije hadža i šarolikosti mezheba. Dvije noći sam do kasno ostajao kod teheranske uleme u njihovom hotelu koji je bio u istoj ulici gdje smo i mi odsjeli. Iznenadila me njihova učenost i realno gledanje na život i vjeru. Sejjid Sadruddin Belagi je dvije godine proveo u Americi i na tamošnjim univerzitetima i institutima objašnjavao islam. Slovi kao najbolji poznavalac islama u Iranu i napisao je tefsir. Interesovali su se o organizaciji Islamske vjerske zajednice u Jugoslaviji, i iskazuju želju za upoznavanjem. Znao sam da se je svojevremeno (1930. god.) hadži šejh Selim Sami-efendija iz Vučitrna (Kosovo) prilikom hadža upoznao sa ulemom citirajući odmah pri prvom susretu arapske stihove: Petero ja svojih imam..., čime sam se i ja poslužio u susretu sa teheranskom ulemom. Oni su, čini mi se, najorganizovanije skupine koje sam susreo u Mekki.

U prolazu kroz Stambol znao sam da se stambolske hadžije okupljaju u Haremu u Mekki pod mujezinskim mahfilom, a u Medini u predjelu Ashabi-suffe, te sam se i tamo zadržavao. Milina je u haremima za nas iz studenijih krajeva, jer na stotine električnih ventilatora osvježava zrak. U predjelu prema Zlatnom oluku zadržavaju se hadžije iz Damaska i Halepa. Tamo sam susreo šejh Abdul­-Kadir Isaa, imama i muderisa iz Halepa, čiji su neki učenici bili u Sarajevu i gdje on ima svojih simpatizera, šazilija.

Čudo je kako naše hadžije za sve čuju i svugdje stignu. Hibba-hanuma Nuhić rođ. Goro je želila da izvede bedeli hadž za svoju rahmetli majku i čula je da tu dužnost najrevnije obave učenici jedne medrese u Mekki. Poslužio sam kao tumač mužu joj i njoj u medresi. Stigli smo u zadnji čas i obezbijedili bedele i za muževe joj rođake. Upravitelj medrese Muhamed Selim Rahmetullah je krepak starac osamdesetih godina i vrlo spretno otprema stranke, potpisuje novčane dokumente i sl. u vezi sa bedelima. Medresu je podigao poznati učenjak indijskih musli­mana Rahmetullah prije 1. svjetskog rata i izdržava se iz pomoći muslimana Pakistana i Indije. U sezoni hadža medresa služi kao centar družbe Teblig, čiji članovi posljednjih godina dolaze i u Jugoslaviju (Pakistanci). Oni su u izvjesnom smislu "misija dobre volje" među muslimanima. Bio sam primljen kod njegovog generalnog starješine (emira). On je u znak zahvalnosti, koju jugoslovenski muslimani ukazuju Tebligu, priredio prijem za naše hadžsko rukovodstvo i još neke hadžije. Na ovome prijemu govorili su Đozo i Jusufspahić, a pored hadži Naim-ef. Hadžiabdića, predsjednika Starješinstva IVZ BiH, bio je i hadži hafiz Ibrahim-ef. Riđanović, predsjednik Ulema-­medžlisa BiH u penziji. Riđanović je sa svojom hanumom proveo ramazan u Kartumu (Sudan), gdje mu je sin kao jugoslovenski stručnjak profesor na Elektro-mašinskom fakultetu u Kartumu.

Jednog dana nekoliko sati proveo sam u razgledanju mekkanske čaršije. Na skupe stvari nisam ni gledao, a svile i zlata ima i kod nas, nego sam tražio sitnije stvarčice kojih nema kod nas, a koje u određenom smislu pripadaju vjeri. Na mnoge ove stvarčice bih zaboravio da mi nije bilo spiska Mujage Gvozdena, u kome je zapisao šta su stare Sarajlije donosile kao poklon sa Ćabe. Nekoliko stvarčica nisam uspio naći, pa je Gvozden ostao bez zembilja. Hadžijama je manjkao hadži hafiz Ismail-ef. Fazlić iz Sarajeva, koji idući 11 puta na hadž poznaje zavučene dućančiće gdje se kriju oni predmeti koji mladi naraštaji zaboravljaju. Posmatrao sam mekkanske trgovce i sinove im pomoćnike i u njihovim likovima tražio Ebu Bekra, Osmana, Talhu, Abdurahmana i druge prve ashabe.

Iako sam većinu vremena provodio u Haremi-šerifu, sada mi je žao što još više nisam u njemu boravio. Drago mi je što sam u njemu proučio i ikrar dove u svojstvu imama bračnom paru Nuhić.

Utorak 23. februara poslije ikindije posjedali smo u mekkanske autobuse i odvezli se na Arefat. Brzo su postavljeni šatori i stupio život koji treba da podsjeća na Sudnji dan. Uvečer smo proučili mevlud, a Đozo i Jusufspahić su održali prigodne vazove. Mada se tamo doživljuju uzbudljivi momenti, vjersko-društveni značaj hadža nije iskorišćen i neko je krivac za to. Primjećuje se da muslimani nemaju vjerskog centra, a ni autoriteta halife. Saudijska vlast je čuvar obaju harema i tehnički organizator hadža, ali duhovni značaj hadža i takva organizacija pripada svima muslimanima svijeta, i njegov dnevni red treba da sastave i njime rukovode najeminentniji vjerski učenjaci priznati i poznati kod svih muslimana – Među-musliman­ski centar. Pod bujicom mase ljudi koja iz godine u godinu raste u Haremi-šerifu prilikom tavafa ne mogu da se primijene propisi nijednog mezheba. Ne može se reći da se ovo pitanje ne proučava, a u Medini su mi rekli da su dva pitanja najznačajnija: permanentno olakšavanje međunarodnog saobraćaja i priliv žena zbog olakšica u saobraćaju. Mora se priznati da je saudijska vlast proširila hareme i učinila ih veličanstvenim, da je regulacija prostora Safa­-Merva odlična, da je Mekami Ibrahim izvanredno uspješno konzerviran i slično. Vojna straža kod Kabe i Revze je blagodat za hadžije. I naša organizacija hadža u odnosu na hareme treba da evoluira.

Nisam mogao ni zamisliti da je na Muzdelifi i na Mini onakva stiska. Međutim, i pored stvarnih i objektivnih teškoća nema nikakvih delikta iz razloga što svak teži i žudi da svoj hadž izvrši što bolje i savjesnije i najčešće želi da u tome bude prvi. Niko ne želi da drugome bilo šta pokvari ili ga ošteti. To je misao vodilja svakog hadžije.

Saobraćaj Mina - Mekka je vrlo ubrzan i nije predstavljao nikakvu teškoću. Nas nekoliko stigli smo na Bajram namaz u Harem u Mekki, istina u posljednji čas. Obavili smo tavaf i skinuli ihrame. Postali smo hadžije i taj osjet nas je žario. U Mekki i Haremi-šerifu se osjeća tišina u dane Bajrama, jer glavnina ostaje tri dana na Mini. Vratili smo se na konak u Minu. Ostao mi je u uspomeni ovaj povratak. Trojica profesora iz Sirije na radu u Mekki pričali su mi o načinu života u Saudijskoj Arabiji, prosvjeti, kulturi, zdravstvu, sudstvu itd. Smatraju da se ostvaruje progres laganog tempa, ali siguran. Kažu, da avionski saobraćaj najbrže kultivira zapuštena pustinjska sela i da su šoferi i avijatičari misionari modernijeg života u pustinji.

Noćivanje na Mini ima svoju posebnu draž. Mina je kao veliki vašar. U petak smo trojica nas u gepeku došli u Mekku na džumu namaz i opet se predvečer vratili. U subotu smo se opet zajednički u autobusima vratili u Mekku. Vozio sam se na krovu da bolje posmatram okolinu. Dvojica hadžija iz Breze kod Visokog bila su došla avionom preko Sirije pa su se toga dana istim putem vraćali kući, i na brzu ruku na krovu autobusa napisao sam cedulju svome bratu Feridu i javio se. Nisam imao vremena za pisanje i javio sam se samo iz Bagdada.

Nedjelju smo proveli u Mekki, a predvečer opet obukli ihrame i otišli na umru u blizini Mekke, gdje treba klanjati akšam namaz. I ovo je poseban i značajan ibadet. Sa umre smo se vratili u Haremi-šerif, klanjali jaciju, obavili Oprosni tavaf, zatim saj i opet tavaf i vrlo teška srca oprostili se od Kabe. To su zaista teški momenti, ne mogu se opisati ni jezikom iskazati. Kaba mi je izgledala kao ljepotica od koje ne mogu da odvojim pogled. Sve poteškoće da se do nje dođe rado i slatko se podnose. Jedan pjesnik o Kabi ovako kaže:

Džemali Kabe cunan midevandem benišat,

Ki harhaji Mugilan harir ajed,

što znači:

Ljepota Kabe donosi nam toliko raspoloženje,

da nam hod po oštrim bocama izgleda

kao hod po kadifi.

Značaj Kabe ukazuje i ova izreka Imama Džaferi Sadika:

La jezalud-dinu kaimen ma kametil-Kjabetu.

Vjera (din) će postojati dotle, dok bude postojala Kaba.

Te posljednje noći svi smo bili na svoj način uzbuđeni. Neki nisu spavali cijelu noć. Svako prema svojoj snazi i znanju voli Svemoćnog Stvoritelja i kao znak te ljubavi želi da upije u svoju dušu, srce i sliku ljudske građevine – ­Stare kuće, prema kojoj se u svakom času okreću milioni ljudi. Jedan učenjak je rekao, da se Kaba može nazvati kućom sagrađenom od ljudskih očiju i srca.

Bilo je rečeno da ćemo krenuti iz Mekke u ranu zoru, pa sabah nismo klanjali u Haremi-šerifu, jer srce ne bi moglo odoljeti da se izostavi tavaf. Kad smo posjedali u naše autobuse i prošli kraj Haremi-šerifa, kandilji na haremskim munarama su još gorjeli. Jezik je izgovarao tekbire, ali su srca jecala zbog rastanka i govorila: Bože, daj mi da još jednom vidim Kabu!

U Medini

Put od Mekke do Medine dug je 455 km i vodi preko modernog lučkog grada Džide. Cijeli dan smo proveli u vožnji sa odmorima za podne-namaz i ićindiju. Kratko smo se zadržali u maloj oazi Bedr gdje pored zelenila ima i potočić. Nismo išli na bojište Bedr. I akšam smo klanjali u putu uz kraći predah.

Slušao sam da se prvo ugledaju munare medinenskog Haremi šerifa bilo da se dolazi autom ili avionom, i tu sliku smo očekivali, sa posebnim uzbuđenjem. I ugledali smo ih pa ustali na noge. Kroz autobus se zabrujalo učenje salavata i osjetili smo se kao elektrizovani. Primjećivalo se da ulazimo u grad, ali smo ipak skrenuli sa glavne ceste i izgubili munare. Sahačić se obratio jednom taksi šoferu i on nas je ubrzo uveo u grad i doveo do traženog skvera gdje nas je čekao delilov sin, kojeg smo vidjeli u Mekki, kad se interesovao o našem dolasku u Medinu. Deset naših autobusa sa blizu 400 hadžija razmješteno je u nekoliko zgrada. Zgrada gdje je naš autobus raspoređen bila je velika i komforna. Nas pet-šest uz Sahačića smjestili smo se u potkrovlju sa dvije terase i hladnim holom. Sa terase sam posmatrao haremske kandilje. Klanjali smo jaciju, pripremili poljske dušeke i spremali se na počinak. Naš šofer Mehmed me je pitao zašto drugačije ne okrenem svoj ležaj i ne napušem dušek. Indiskretno sam dao odgovor, da ne želim u Pejgamberovom gradu spavati na dušeku i nogama biti okrenut Revzai-Mutahheri. Iako nisam želio da brzo zaspim, umor me je savladao. Budnost je zamijenio san.

Dobro smo podranili, ali jedva unišli u harem od svjetine. Tada sam utonuo u pravi san. Želja da se nađem u Pejgamberovom haremu postala je stvarnost. Kao u groznici, klanjao sam sabah. Medinenski harem je nekoliko puta manji od mekkanskog, pa glasovi i imama i mujezina kao da su kraj tebe (prenosi preko zvučnika). Kao automat sam koračao prema časnom mjestu, gdje je ukopano ovozemaljsko tijelo ponosa svjetova, posljednjeg Božijeg vjerovjesnika Muhammeda, sallallahu teala alejhi ve sellem, i njegovih drugova hazreti Ebu-Bekira i hazreti Omera, radijallahu teala anhuma. Znao sam da me od toga mjesta dijeli nekoliko pregrada. Gušio sam se od ljubavi, uzbuđenja i stida. Isprekidano, slog po slog, kao dijete koje tek progovara, izgovarao sam riječi esselamu alejke ja Resulallah... Vjerovao sam i znao da me on, Božiji poslanik, vidi, čuje i odvraća selam. Pa zar ima većeg zadovoljstva i sreće od takvog doživljaja!?

Upute koje sam dobio u Konji od hadži Husejn-ef. Holata, kako se treba ponašati pred Revzai-Mutahherom nisam mogao izvršiti, jer se nisam mogao savladavati. Suze same teku, a srce drugačije kuca. Kroz ograde sam gledao a srcem ljubio zemlju oko Mubarek Revze i jezikom micao: Šefaat Ja-Resulallah, Šefaat, Šefaat...

Medinenski harem je opasan sa četiri strane visokim zidovima, prednjim od strane juga prema Kibli, desnim od strane zapada, lijevim od strane istoka i zadnjim od strane sjevera kroz koji se obično ulazi u naše džamije to jest prema mihrabu. Prednji zid je dug 86 metara, desni i lijevi po 116, a zadnji 66 metara. Razlika u dužini između prednjeg i zadnjeg zida je 20 metara. Ima pet znamenitih vrata (kapija). Na desnoj strani su Vrata Mira (Babusselam) i Vrata Milosti (Babur-rahmeti), na lijevoj Babu-Džibrile (Džebrailova vrata) i Vrata za žene (Babunnisai) i na sjevernoj strani Babul-Medžidi (Medžidova vrata). Osim ovih kapija ima još vrata: Ebu-Bekrova, Omerova, Osmanova, Sultan Abdul-Aziza (Turskog) i Kralja Abdul­-Aziza Saudi Arapskog. U prošlosti, Pejgamberova džamija je nekoliko puta proširivana i dograđivana, te adaptirana. Te radove izvodili su: halife Omer i Osman, Velid iz dinastije Omejevića, Mehdija iz dinastije Abasovića, Zahir Barbaros, Ešref Berispaj, Zahir Berkuk, Kajitbaj, te turski sultani Selim II, Sulejman, Abdul-Aziz, Abdul-Medžid, Abdul-Hamid II (uveo električno svjetlo) i kralj Abdul­-Aziz i sin mu Saud.

Prema slovu vjere površinu Medinenskog harema dijelimo ovako: prostor džamije iz vremena Muhammeda, alejhisselam (Mesdžidi-Nebevijj), prostor gdje su ukopani Božji poslanik i prva dvojica halifa Ebu-Bekr i Omer, i prostor dobiven kasnijim proširivanjima harema.

U prednjem dijelu od Minbera pa lijevo do Turbeta je prvobitna džamija, ona je 22 metra duga a 15 široka. Zgrada turbeta je 16 metara duga, a 15 široka. Oni su kako se vidi u istim ravnim linijama. Preostalih 48 metara pred­nje dužine je prošireni prostor.

Desna strana Muhammed-Pejgamberovog, alejhis­selam, tijela okrenuta je liniji Kible. Iz počasti Božjem poslaniku, Ebu-Bekrova glava je pored nogu Muhammedovih, alejhisselam, a Omerova glava je iz počasti prema Ebu-­Bekru prema njegovom ramenu, sa lijeve strane Pejgamberovog tijela. Njegujući ovakav princip, muslimanski kaburi (grobnice) nisu u ravnim linijama (po koncu).

Njihova tri kabura opasana su zidom visokim pet metara od bijelog i crnog kamena sa kubetom, u obliku peterokuta, za razliku od Kabe. Iza ovog prvog zida je drugi zid izliven od olova jajolikog oblika do duboko ispod tla zemlje. Ovaj olovni zid zastire nekoliko skupocjenih prekrivača, koji takođe služe kao zidovi. Posljednji je rešetkasti zid od bakra (kao mušebak) iznad koga je zeleno kube (El-Kubbetul-Hadrau). U međuprostoru između mušebak-zida i posljednjeg zelenog zastirača su smješteni skupocjeni predmeti.

Na dvije strane (prednjoj i lijevoj) ovog rešetkastog zida imaju prozori prema kojima se stane kada se iskazuje poštivanje Božjem poslaniku, pa Ebu-Bekru i onda Omeru. Za te pozdrave i dove sastavljeni su naročiti tekstovi na arapskom jeziku, ali se hadžije mogu služiti i izrekama na našem jeziku. Sa sve četiri strane imaju po jedna vrata. Svaki prozor i vrata imaju svoje ime.

Imao sam sreću uhvatiti mjesto za podne namaz pred Tehedždžud vratima Hudžrei-Seade. Sa toga mjesta nisam se micao sve do završetka ikindije namaza. Te časove nikada neću zaboraviti i za njih je vrijedno živjeti. Stvarnost da si pred Pejgamberom prožima te i budi čuvstvo miline i to nije moguće ni kazati. Nije moguće da čovjek, koji makar i površno spozna sebe, ne vjeruje Boga. Svijest da si biće obdareno savršenstvima, dovodi do pijedestala najveće časti da si rob, ali Božji, a ne čovjekov. Stoga je najveće zadovoljstvo služenje Tvorcu Bogu za dobro čovjeku.

Poslije završene ikindije ovog prvog dana boravka u Medini utopio sam se u čaršiju - more ljudi raznih jezika i boja kože - zadovoljan i ponosan što sam obavio hadž i kao ovozemaljsku nagradu za to koračam po Medinei-­Munevveri. Sa sve četiri strane harema je veliki trg na koji se nadovezuju čaršije sa širokim ulicama i uskim sokačići­ma. Sve dućan do dućana. Svega u izobilju i šta ti duša zaželi. U svakom kutku možeš naći po kojeg našeg hadžiju kako nešto traži i kupuje. Niti traže prevodioce niti se boje da će se zagubiti. Po neka žena u tome čak i prednjači. Haremi-šerif i haremske kapije su kao orijentacija u kretanjima.

Na čaršiji od mihrabske strane je nova biblioteka u zgradi pod kubetom sa tri sprata i galerijama kao što su lože i balkoni u našim kinima i pozorištima. Organizacija u radu biblioteke je na evropskom nivou. Kad su saznali da sam i ja bibliotekar, bili su još srdačniji i želili da mi pokažu sve svoje raritete. Pričao sam im o našoj Gazi Husrev-begovoj biblioteci.

Od Babul-Džibril vrata vodi put prema Dženneti Beki'i (Bekiji), medinenskom groblju još iz doba Božjeg poslanika. Skrene se na desno i dođe ravno pred zidine groblja. Imaju dvije velike kapije do kojih vodi po nekoliko basamaka. Unutra je kao u košnici, jedni dolaze a drugi odlaze. Prvi zijaret su hazreti Fatima, hazreti Hasan i još dva njihova potomka - imama. U vrhu groblja u lijevom ćošku je hazreti Osman, treći halifa. Ovdje je ukopano puno ashaba i drugih znamenitih islamskih velikana. Između ostalih i Imam Malik. Pri ulazu, prepoznao me je muderis iz Nedžefa, s kojim sam razgovarao na saudijskoj granici, i on mi je bio vodič (delil). Kaburi su obilježeni običnim kamenim nišanom, a predjel označen sa malim zidom od sitnijeg kamenja.

Poduže sam se zadržao u posmatranju hazreti Fatimina kabura, prisjećajući se velike ljubavi koju prema njoj gaje naše muslimanke. Ljubav muslimana prema Ehli-Bejtu to jest najbližoj Muhammedovoj, alejhisselam, rodbini je vrlo velika. To su ovih petero: Muhammed, Fatima, Alija, Hasan i Husejn. No, ponegdje, ta ljubav se i profaniše, najčešće zbog teškog neznanja.

Posebno me interesovalo to, kako se i danas u to isto groblje kopaju Medinelije. U Medini, a i Mekki, drugačije su geografske prilike, i kosti se skupljaju u jedan kraj, a u istu raku nakon određenog vremena polaže se drugo umrlo lice. Tako se radi kroz stoljeća sve do danas.

Prisjećao sam se jednog hadisa, kad je Muhammed, alejhisselam, obnoć otišao u Dženneti-Bekiju, pa sam jedno poslije jacije otišao da vidim kako je sada tamo. Vrata su obnoć zaključana, ali je pred njima kao vašar sve do kasno u noć.

Jednog prijepodneva smo obišli zajednički Uhud i Hendek, dva poznata historijska mjesta, i klanjali u Mesdžidi-Kuba i Mesdžidi-Kibletejnu. Nismo išli baš na bojište Uhuda. I na ovim mjestima je glavni vodič Jusufspahić bio na korist hadžijama, iznoseći im ukratko značaj dotičnih mjesta. Jednog prijepodneva, sa našim rukovodstvom bio sam u studentskoj četvrti na periferiji Medine. Prodekan mladog teološkog fakulteta je vitalan mladi čovjek i kao da sumnja u vjerske slobode kod nas. Nije ga zadovoljilo to što je slobodan dolazak na hadž i znatiželjno je pitao Đozu da li nam je odobrena količina novca zaista dovoljna. Njihov fakultet još nije dao svoje prve apsolvente. Najteži im je problem kuhinje u studentskim domovima. Studenti su iz 69 različitih zemalja, raznih klimatskih područja i raznih nacionalnih kuhinja. Fakultet je prisiljen da im obezbjeđuje hranu kod privatnika i u gradskim aščinicama. Ovdje kod prodekana došao sam u vezu i razgovor sa jednom delegacijom iz Mauritanije i u šali im prigovorio, zašto se ne ujedine sa Marokom. Objasnili su mi da oni ne bježe od ujedinjenja, ali neće prostog prisajedinjenja. Oni imaju svoju tradiciju, a kultura im je starija nego u Maroka. Nisu mi zamjerili na prigovoru. Zajedno smo obišli i fakultetsku biblioteku koja je vrlo moderno uređena. Tamo su nam nudili na poklon knjiga kakvih smo htjeli.

Po preporuci iz Konje, u Medini sam se sastao sa hadži Fehmi-efendijom Konjalijom, koji je zbog negodovanja na neke antimuslimanske poteze Kemala Ataturka odselio u Medinu. Iako je zagazio u deveti decenij života, ipak je svjež i živahan. Uoči petka sam bio kod njega na medžlisi­-zikru. Posebno su mi godile arapske melodije. Najčešći refren je ovaj sastav:

La ilahe illallah! La ilahe illallah!

Muhammed Resulullah, Alejhi Salatullah.

Bilo nas je iz raznih zemalja, od Indije do Maroka. Zgrada u kojoj stanuje vlasništvo je kaderijskog vakufa iz Sudana, klasični medinenski tip kuće sa vrlo prostranim prizemljem ispod cijele zgrade, zbog bolje hladovine.

U ranije vrijeme oko Harema je bilo nekoliko medresa u kojima su stanovali učenici i studenti iz raznih krajeva muslimanskog svijeta. U nekoliko mahova bilo je tamo i studenata iz naših krajeva. Posljednji naš živi čovjek koji je učio u Medini bio je hadži hafiz Fehim-ef. Gušić, poznati sejjar vaiz iz Banje Luke (umro 1968. god.). U Medini su učili u doba austrougarske okupacije ovi naši alimi: hadži Husni-ef. Numanagić, fojnički, pa visočki muderis, kasniji travnički muftija, hadži Abdulah-ef. Sofić, posljed­nji cazinski muderis, hadži hafiz Junus-ef. Sokolović, otac hadži hafiz Sinan-ef. Sokolovića, te hadži Ibrahim-ef. Bukvić, imam i mualim iz Sarajeva. Hadži hafiz Husni-ef. Numanagić i hadži Hasanaga Nezirhodžić (trgovac iz Sarajeva) imali su svoj vakuf u Medini.

Bilo se uvelo u praksu da se unaprijed zakupi po jedan sat rada za službu čistača u Haremu i na to se dobivao poseban dokumenat. Jedan takav sat kupio je za sebe i Tajib-ef. Saračević, muderis iz Sarajeva, ali mu nije došla reda (turnus) te službe. Dokument za ovo otkupio je Arhiv grada Sarajeva. I naše hadžije iz 1954. godine iz počasti Haremu miješali su malter prilikom radova na proširivanju Harema.

Čuvari Hudžrei-Seade zovu se age. Uvjet je da su steril­ni i da su hafizi. Raspoznaju se po odjeći i imaju poseban mahfil (mahsuru) gdje se mogu naći. U znak pažnje hadžije im donose darove.

Od Sultan Medžidovih vrata do mahsure aga je odjeljenje za žene u Haremu. Ovaj ženski predjel je vrlo koristan i praktičan za žene i obezbjeđuje im širi prostor za namaz.

Svaka pokrajina na svijetu, gdje stalno žive muslimani, ima svoje delile, to jest lica koja se brinu za smještaj hadžija iz dotičnog kraja. To vrijedi i za Mekku i za Medinu. Koliko se sjećam, Bosna i Hercegovina ima 4-5 delila. Sandžak, Kosovo i Makedonija imaju svoje delile. Delili imaju svoje pomagače (čirake). Smatram da tradici­ju treba čuvati i hadžije upućivati delilima gdje pripadaju. Delil u Medini, Abbas Zahid je prerastao u mjenjača stranog novca (sarraf) i ne pokazuje dovoljno interesovanje. Međutim hafiz Džafer Fakih (nije delil) koji je manje boravio u Sarajevu od Abbas Zahida, impresioni­ra svojim prisjećanjima iz Bosne. Sahačić je opravdano reagirao na Zahidovu aljkavost.

U Medini smo ostali šest dana i tako nismo imali priliku klanjati 40 namaza kako to preporučuje hadis. Turske hadžije redovno ostaju osam dana. Osim redovnih pet namaza, nema drugih obaveznih ibadeta. Nekoliko puta je čuveni kairski hafiz Abdul-Basit učio Kur'an. Za požaliti je što i primas carigradskih hafiza Hendeklija nije učio. Na desetine mjesta se kazuju vazovi. U Sudanu postoji poseban vakuf za vaize u dva harema. Ove godine prvi put kroz Harem je zabrujao i srpskohrvatski jezik u vazu. Taj naš prvi vaiz bio je beogradski glavni imam Jusufspahić. Neka je sretno. U buduće ovo treba da bude zadatak.

Muslimani širom svijeta gajili su ljubav prema stanovnicima dvaju harema, Mekki i Medini. Oni su u neku ruku bili veza unutrašnjosti sa ta dva duhovna centra. Delili, Arapi koji su išli po muslimanskim zemljama i obavljali bedeli hadž, usputno su vršili i jednu kulturnu misiju. Preko njih se širio govorni arapski jezik. Đaci medresa su preko njih naučili razgovarati arapski, makar i oskudno. Takav je bio slučaj i sa nama u Sarajevu. I drugi građani, koji su se družili sa delilima, ponešto su naučili arapski. Radi uspomene i rahmeta, spomenuću ove delile, čijih će se imena sjetiti starije Sarajlije, Mostarci, Banjalučani i Tuzlaci: Sejjid Emin Akkad, šejh Abbas i Muhammed Mursi, šejh Hasan Adžeb, šejh Muhammed Bošnjak, Sejjid Husejn Budejri, šejh hafiz Ibrahim Fakih i njegov sin hafiz Džafer Fakih i drugi. Poznati muslimani natječu se ko će se sprijateljiti sa Mekelijom ili Medinlijom, koji radi bedeli hadža dođe u Kinu, a oni ga ožene i prime kao zeta. Naime, to su vrlo udaljene pokrajine, i putovanja i zadržavanja su trajala i po nekolike godine. Medinelije su više voljeni od Mekelija i smatrani su bliži nama Bošnjacima, jer hazreti Pejgambera više volimo od Kjabe. Čak i turska vlast je više simpatisala Medinu, što je Medina kasnije i opravdala. Medina se žilavo branila i opirala blizu 15 mjeseci saudijskom napadanju i predala se tek pošto je sklopljeno primirje, pa mir. U to vrijeme (1924/25) zadesio se u Carigradu hafiz Ibrahim Fakih sa svojim sinom hafiz Džaferom. Kako je kemalistička vlast bila kivna na Arape, Fakihu su prijatelji predložili da se privremeno skloni u Bosnu i Sarajevo i dali mu preporuku na reisul-ulemu Čauševića i šejh Behauddin-ef. Sikirića. Otac i sin došli su u Sarajevo i konačili u nakšibendijskoj tekiji Nadmlinima. Behauddin-ef. im je ukazao svu moguću pažnju kao starješina tekije, a također i Čaušević. U kratkom vremenu pristiglo je još Arapa koji se nisu mogli vratiti kući, pa su hadži Hasanaga Nezirhodžić i braća Hadžišabanovići smjestili Fakihe u Morića han. Građanstvo Sarajeva im je ukazalo punu pažnju. Zadesio ih je i ramazan pa su učili mukabelu u Begovoj džamiji. I ja ih se sjećam iz tih dana. Stari Fakih je išao kao bedeli hadž za reisul-ulemu Šarca. Jednom drugom prilikom je dobio bedel iz Bijeljine, i u fijakeru od Tuzle do Bijeljine, proučio cijeli Kur'an napamet i u Bijeljini učinio hatmu. Hafiz Džafer je dolazio još nekoliko ramazana. Klanjao je teravih namaz jednu sedmicu kod dr. Mehmeda Spahe, a drugu sedmicu kod braće Hadžišabanovića u Morića hanu. Ikindijsku mukabelu je učio u stanu dr. Vejsila Bičakčića. U znak pažnje prema Sarajevu, hafiz Džafer poziva na ručak sarajevske hadžije kad dođu u Medinu.

Došao je i dan rastanka sa Medinom i Revzai­ Mutahherom. Većini nas to je padalo teško. Zaklonio sam se za jednu ćursiju (stup) da posmatram kako se pojedinci odvajaju od Revze. Tik do mene došla je jedna crnkinja, stala i gledala u Revzu. Iskosa sam je posmatrao. Zasjale su joj suze u očima, zatim se oči napunile suzama i kao kiša počele kapati niz lice. To me je duboko ganulo. Ljubav prema Muhammedu, alejhisselam, je Bogom dani dar koji se teško može objasniti. Prisjetio sam se hadži Mehmed-ef. Handžića, koji se jednom prilikom skrio za prozor da sluša ženski tevhid u kući gdje je stanovao. To je bilo 1942. ili 1943. godine u Bistriku. U mislima je povezao Bistrik u Sarajevu i Revzai Mutahheru u Medini, ratno pustošenje i skup muslimanki koje su sa puno pobožnosti i skrušenosti činile zikir, veličale Božje Uzvišeno Ime i učile razne salavate. Tom prilikom Hadži­ efendija je došao do uvjerenja i zaključaka da je naša stara ulema bila u pravu što je vjerske pobude pri radosti i žalosti koristila i davala im oblik ibadeta. Rekao nam je tada, da više neće tevhide po smrti smatrati nekorisnim vjerskim novotarijama (bid'atima). Naš veliki ustaz Ahmed-ef. Burek bio je uvijek na strani ovih skupova. Za momenat slika Hadži-efendije i Bureka odvojila me od gledanja Revzai-Mutahhere. Posljednji časovi su mi bili najteži. I Sahačić je jecao. Čini mi se da bi i smrt postala slatki napitak uz Revzu. Čuvstva blaženosti i vjerskog zanosa uz Revzu toliko uzdižu i zanose, da se ljepše može zamisliti samo Huzur pred Stvoriteljem u Džennetu.

U vrijeme Muhammeda, alejhisselam, površina Medinenskog harema zapremala je 2.475 m². Kasnija proširenja su tekla ovako: hazreti Omer 1.100 m², hazreti Osman – 496, halifa Velid - 2.396, halifa Mehdija – 2.450, Melik Ešref Kajtbaj – 120, sultan Abdul-Medžid – 1.293 i kralj Abdul-Aziz ibn-Saud – 6.024 m². Kako vidimo površina je gotovo sedam puta povećana.

Priliv hadžija iz godine u godinu raste, što se vidi iz statistike hadžija koji prelaze saudijsku granicu. U proteklih pet godina povećanje hadžija iz inostranstva teklo je ovako: 1965. – 283.319, 1966. – 294.118, 1967. – 301.226, 1968. – 318.507 i 1969. – 373.373. Ako se ovom broju dodaju i hadžije iz Saudijske Arabije sa cjelokupnim stanovništvom Mekke milionski broj hadžija je ipak u pitanju.

Odmah poslije Dana Arefata, to jest za vrijeme Kurban Bajrama, specijalna statistička služba objavi podatke o broju prispjelih hadžija iz raznih zemalja: arapskih, azijskih, afričkih i evropskih sa Amerikom. Za 1969. godinu ta službena statistika glasi ovako:

Arapske zemlje; ukupan broj: 187.900, kako slijedi:

 

Sirija

12.814

Dabi

93

Libija

16.560

Irak

24.858

Južna Arabija

7.865

Jordan

5.179

Palestina

536

Ebu Zabj

441

Tunis

1.349

Libanon

3.901

Udžman

24

Bahrejn

1.967

Egipat

12.413

Sudan

21.645

Alžir

7.053

Umman

1.617

Šarika

32

Maroko

9.445

Kuvejt

6.684

Jemen

51.577

Katr

1.690

Resu1-Hajme

24

 

Azijske zemlje, ukupan broj: 147.356, kako slijedi:

 

Turska

51.055

Indija

16.154

Indonezija

17.072

Ma1ezija

6.591

Cejlon

450

Kambodža

80

Nacionalistička Kina

8

Filipini

2.823

Iran

13.642

Pakistan

27.402

Afganistan

8.744

Tajland

2.399

Nepa1

79

Južni Vijetnam

194

Singapur

255

Ostali

418

             

 

Afričke zemlje, ukupan broj 366.695, kako slijedi:

Nigerija

16.177

Senega1

2.076

Mali

1.010

Gornja Volta

1.184

Uganda

400

Tanganika

392

Liberija

48

Zambija

258

Somalija

1.517

Južna Afrička Repub.

1.333

Togo

50

Srednja Afrika              

129

Sjera Leone

188

Džeziretu Muris       

45

Niger

2.058

Kenija

1.616

Mauritanija

448

Gana

295

Kenija

326

Obala Slonovače

597

Čad

3.065

Malakasi

32

Abesinija

1.840

Kongo Kinšasa

33

Kamerun

1.263

Ostale afričke zemlje

74

Dahomej

214

   

Evropske zemlje i Amerika, ukupni broj 2.831, kako slijedi:

Britanija

573

Grčka

183

Portugal

41

Francuska

346

Jugoslavija

1.554

Ostali

44

Sjedinjene A. Države

92

   

Najbrojnije su hadžije iz Jemena i Turske. Jemenske hadžije su dosta neobazrivi, a najbolje paze na svoje žene. Cmci, osobito iz Konga i Senegala, vrlo su pažljivi i uljud­ni. Kad čovjek ne bi bio okupljen ibadetom, pružila bi mu se izvanredna prilika da na jednom mjestu posmatra ljude svih boja i svih mogućih rasa i jezika. Snaga vjere, koja ih sjedinjuje pri obredima hadža, je dominirajuća. U namaskim radnjama svaki pojedinac je dovoljno uvježban, svaki pojedinac skrušeno sluša učenje Kur'ana i svak na svoj način osjeća određeni užitak.

Imami Gazalija, govoreći o hadžu, iznosi i ovu crticu:

Jedan učenjak poslije povratka kući sa hadža usnije san da je samo kod šest hadžija primljen hadž, a da ih je na Arefatu bilo šesto hiljada. Zabrinut za svoj hadž upitao je, šta je sa ostalih, pa mu je odgovoreno, da je Allah dž.š. iz svoje dobrote i milosti zbog one šestorice primio kao valjan (kabul učinio) i sve ostale hadžove, a da je on jedan od šestorice odabranih iz te godine. Ova crtica daje nam pouku da pravimo razliku između zasluženog i pok­lonjenog radi drugog. Obadvoje je kabul (primljeno), ali postoji velika razlika u njihovu kvalitetu.

Nastavit će se, ako dragi Allah da ...

Ocjena: