29 Mar 2002

Putovanje na hadž 1999. (1419.hg)

Objavio: znaci
Autor(i): 
Kategorija(e) tekstova: 

1. Zavičaj srca

Vraćamo se u Sarajevo, a misli su i dalje vezane za Bejtullah…. Pred sobom vidim prizore mnoštva koje tavafi. I velikog leptira koji se nepomično zalijepio za crni prekrivač Ka’be. Srcu je odmah lakše, jer se na trenutak vratilo u svoj zavičaj. U mjesto daleko od svijeta ovoga, koji svojim virovima iscrpljuje. Mjesto i prostor koje je Allah učinio svetim. Sjećam se boravka na hadžu-odlaska Allahu dž.š. u goste. A sve više mi se čini da je to bio samo jedan lijepi san…

Još prije polaska, duboko sam bio zamišljen, pa i uplašen veličinom odgovornosti koju hadž donosi. Upućivao sam dovu Allahu da primi moj hadž i da mi podari da časno čuvam emanet hadža. Sada, uz radost povratka kući, svijest da sam Allahovom milošću boravio na svetim i časnim mjestima Meke i Medine postaje sve veća, kao i tuga radi rastanka od njih.

Nakon polaska iz Sarajeva u ponedeljak 8.marta 1999. u 16h, preko Zenice smo autobusom došli u Budimpeštu, odakle smo avionom otputovali u Kairo. Sutradan uveče, u Kairu su nas dočekala svjetla ovog milionskog grada i topli povjetarac kakav se u nas sreće samo u ljetnim noćima. Tu smo prenoćili u hotelu na aerodromu, i rano ujutro nastavili avionom ka Džidi, zračnoj i pomorskoj luci u Arabiji, koja je od davnina poznata kao jedan od putova ka Meki. Na tom putu, negdje iznad Crvenog mora, nalazi se mikat, zamišljena linija prije koje je obavezno u ihramima donijeti nijet - cilj putovanja - u ime Allaha obaviti hadž i umru.

Pogled kroz prozor aviona na kamenito-pustinjsko tlo bio je prvi susret sa Arabijom. Nakon nekoliko sati odmora na prelijepom aerodromu u Džidi, prekrivenom velikim platnenim kupolama, u tradicionalnom arapskom stilu, s uzbuđenjem smo krenuli autobusima ka svetom gradu Meki.

2. Dolazak u Meku i obavljanje umre

U Meku smo stigli u srijedu 10.marta 1999. ili 22. Zul-Ka’de 1419. HG. u popodnevnim satima. Smjestili smo se u blizini Brda svjetlosti (Džebeli-n-Nur), te brzo krenuli ka Mesdžidu-l-Haremu da bi obavili umru. Idući ka Bejtullahu i učeći telbijju, koja u prijevodu znači: “Odazivam Ti se Allahu moj, odazivam. Ti nemaš saučesnika. Odazivam Ti se. Tebi pripada svaka hvala, blagodat i vlast i nemaš saučesnika!”, razmišljao sam o tome da nakon velikih iskušenja koja smo prošli prethodnih godina, sada imam veliku čast posjetiti Ka’bu. Elhamdulillah, duboko sam zahvaljivao Allahu.

Prvi susret sa Ka’bom je poseban doživljaj. Kroz glavu mi prolazi puno toga što su mi drugi pričali, i da je bitno šta ću poželiti tada. Opredijelio sam se za jednostavnu, ali posebnu -kur’ansku dovu: “Allahumme Rabbena atina fid-dunja haseneten ve fil-ahireti haseneten ve kina azzabe-n-nar. Rabbenagfirli ve li validejje ve li-l-mu’minine jevme jekumul-hisab” (Allahu - Gospodaru i Uputitelju naš, daruj nam dobro na ovom i na budućem svijetu, sačuvaj nas patnje u vatri. Gospodaru, oprosti meni, mojim roditeljima i vjernicima na Sudnjem danu.) Odvažio sam se, pouzdajući se u Allaha, da pogledam u Ka’bu, prekrivenu crnim prekrivačem na kojem su zlatnim nitima izvezeni kur’anski ajeti. Sunce je već krenulo ka sutonu i narandžasto zlatni zraci su se preko zidova Harema raspršivali iznad Ka’be, dok je mnoštvo ptičica cvrkutalo i radosno letilo, veličajući na svoj način Allaha. Upitao sam se u pojedinim trenucima, gledajući časnu Ka’bu čija crna boja upija svjetlost i čija veličina skladno umanjuje čovjeka, da li je vrijeme stalo a samo ljudi i ptice tavafe, prizor kao iz Dženeta, koliko ga čovjek može zamisliti. Sve je tako jednostavno, a prelijepo. Dotakao sam Ka’bu i zamolio Allaha, dž.š., da nikada ne prekine nit imana (čistog i ispravnog vjerovanja) u meni i mojima, u svim muslimanima i muslimankama.

Dok se prepuštam tavafu - obilazeći sedam krugova oko Ka’be, riječi se sklanjanju pred razmišljanjima o Allahu. Potom, iza Mekami-Ibrahima (mjesta gdje je stajao Ibrahim a.s.) klanjah dva rekata.

Obavljajući sa’j - hodanje i trčanje između brežuljaka Safe i Merve, nedaleko od Ka’be, sedam puta, sjetio sam se hazreti Hadžere, koja je nekada davno trčala od jednog do drugog brežuljka, tražeći izlaz za situaciju u kojoj se našla zajedno sa svojim sinom Ismailom a.s. - moleći Allaha za izlaz iz teškoća i spas. Allah dž.š. je podario Zem Zem vrelo, blagotvornu i ljekovitu vodu. Šta znači ta Voda i šta znači Svetost koju je Allah podario Ka’bi i drugim mjestima u Meki i okolini, može uvidjeti samo onaj ko vidi ove prostore crnih i napućenih stijena koje izgledaju beživotno.

Potom je uslijedilo brijanje glave, odnosno skraćivanje kose, što je uslov za skidanje ihrama i znači završetak umre. Prema sunnetu Božijeg Poslanika Muhammeda, s.a.v.s. i jedno i drugo je moguće, ali je sevabnije obrijati glavu.

3. Boravak u Meki do početka hadža

Dolazak u Meku ovako rano, prije velikih gužvi, posebno je značajan za nas koji smo ovdje prvi put, radi navikavanja, popuštanja svojevrsnog grča i napetosti, treme koju uzrokoje ovaj veliki događaj u životu čovjeka. Duboko sam poželio da su tu sa mnom sve osobe koje volim, od najmlađe do najstarije…

Dosta često smo boravili u Haremu, tavafili, klanjali, učili Kur’an i pili Zem Zem gledajući Ka’bu. Razmišljao sam o hadžu, o životu:

Hadž je milionski kongres predstavnika džemata muslimana širom Zemlje, najveći i najneobičniji skup ljudi različitih rasa, boja, nacija, socijalnih i drugih kategorija. I sve je to nevažno jer je jedan zajednički cilj - hodočastiti Allahova sveta mjesta, pridobiti Allahov oprost i milost. A po bilo kom ovozemaljskom kriteriju hadž dokazuje koliko si sitan, čovječe, jer: ako si visok, lijep, bogat, pametan, itd. sigurno se u milionskoj masi hadžija nalazi neko ko je još viši, ljepši, bogatiji ili pametniji od tebe. I pored toga, i jednake odjeće kao u drugih, Allah te je stvorio posebnim, čak i otiske na prstima!

Hadž me podsjeća na to kako su ljudi bliski. Zajedno sa tolikim brojem ljudi, različitih po boji, jeziku, godinama, pojavi, razmišljanju, običajima, a ipak toliko slični. Uostalom, Allahovom odredbom naša je duša mogla biti u bilo kom od tih tijela koje možda sa čuđenjem gledamo. Naše porijeklo je isto, kao i naše nade u Allahovu milost.

Petak 12.mart

Išli smo na džumu u Harem. To je nešto posebno. Nakon namaza zapuhao je vjetar i počela je padati kiša, što je neobičan, vrlo rijedak prizor u Meki. Naveče smo Haris, Omer, Džemal i ja ponovo otišli u Harem.

Pomalo se navikavam na Meku. Razmišljam koliko mi je Allah dž.š. dao - osigurao put, spavanje i hranu. Elhamdulillah. A koliko tek znači tavafiti oko Ka’be, klanjati u njenoj blizini, učiti Kur’an, gledati, šutiti, razmišljati, nasloniti čelo na zid Bejtullaha uz dužno poštovanje, proučiti dovu Allahu, dž.š….

Sigurni hram jedan je od naziva za Mesdžidu-l-Harem, u kome se nalazi Ka’ba - Bejtullah. Niko ne smije ugrožavati sigurnost ili nanijeti štetu drugima - ljudima, životinjama, čak i biljkama. Isto tako, svako ima pravo da uživa sigurnost. Kao u Džennetu, za kojim naša duša čezne. Spavao sam i ja u Hramu sigurnom, glavom okrenut ka Ka’bi. Blaženo siguran. Nema mjesta na kugli zemaljskoj kao što je ovo. Hvala Allahu kada nam je podario ovaj kutak Dženneta.

Razmišljao sam o ovom mubarek boravku. Molio Allaha za sebe i svoje, za sadašnje i buduće potrebe. Možda ću jednog dana u poznom dobu, na zalasku života ovozemnog, željeti još samo jednom zijaretiti Ka’bu, osjetiti njen miris, blaženo se zaboraviti u njenoj blizini, i dovom obratiti Allahu…

Puno je starijih, iznemoglih ljudi, kao i onih srednje dobi. Mladih je manje, a čak ima i male djece, beba. Sve to sam vidio u tavafu. Ali jedan prizor me zapanjio: pored sebe u tavafu sam vidio staricu koja se jedva kreće sama uz pomoć štapa, slijepa!

“Molim Te Allahu da daš da učim, razumijevam i primjenjujem Kur’an u svom životu!”

Kur’an je osnov, i život bez njega je nezamisliv. Tako bih volio da znam arapski jezik, prvenstveno radi učenja Kur’ana, a zatim i radi boravka ovdje.

Od jednog alima čuh i zapisah ovu uputu: čovjek treba nastojati činiti dobra djela onoliko koliko je u stanju, a u potpunosti izbjegavati ono što je Allah dž.š. zabranio.

Noć uoči ponedeljka 15.marta

Ka’ba me podsjeća na čovjekovu vezanost i ovisnost o Allahu dž.š., na njegovu sitnoću i prolaznost (tavaf je prolazan - sastoji se od tačno sedam krugova, a gotovo poslije svakog namaza se klanja dženaza onim hadžijama koji su ovdje preselili na ahiret).

4. Boravak u Meki do početka hadža (2.dio)

Večerali smo u jednom turskom restoranu blizu Harema. Boravak ovdje sastoji se i od uobičajenih aktivnosti - razgledanja, kupovine, i sl., ali u odnosu na ibadet sve to je zanemarljivo. Međutim, posebno zanimljivo bilo je nekoliko skupina ljudi:

  1. taksisti: ima ih svakakvih, i isplatilo bi se plaćati vožnje i bez odredišta vozati sa njima gradom. Dobar film o njima bi se mogao snimiti. Podsjećali su me na beduine koji jašu rasne arapske konje, ili naizgled nezgrapne kamile. Mladi, ili stari, a najčešće pričaju sa samim sobom, drže nogu na gasu, a ruku na sireni, a ponekad u ruci i čašu sa čajem. Obzirom na naše često korištenje taksija, radi cijene smo birali one aute koji su davno trebali biti na otpadu.
  2. skladno obučeni crnci i crnkinje iz nekog dijela Crnog kontinenta (Afrike) sa posebnim smislom za estetiku. Njihove glave su kao salivene, a držanje kao vitko mlado stablo, na njima se vidi ljepota Božijeg stvaranja. A gledajući dezene i boje njihove odjeće, pomislio sam da bi mogli podučavati najbolje svjetske modne dizajnere. Mislim da oni samo osjećaju skladnost i ljepotu prirode i prenose to na sebe.
  3. trgovci: cjenkanje sa njima, i pored saznanja da su oni uvijek “dobri”, nakon početne gnjavaže pretvorilo se u zabavu. Jedan medinski trgovac mi je cijenio metar štofa 16 rijala, a ja sam mu na digitronu otipkao cifru 9, znajući da je realna cijena 10 rijala. Smijao sam se videći ga kako se hvata za glavu, i trlja oči, stavljajući mi digitron ponovo pod ruke, kao da misli da sam pogriješio. Ja sam naravno opet otkucao 9, i nisam odustao. On je ipak “popustio”, i pristao da proda 3 metra za 27 rijala. A onda me upitao da kupim još 3 metra i daće mi 6 metara za “nevjerovatnih” 45 rijala. Instistirao je, bio uporan, odbio sam ga tek kada sam mu objasnio kako bi bilo neprimjereno da dvije osobe nose iste haljine, da to nema smisla… Potom smo malo popričali, jer ga je zainteresovalo odakle sam. Na kraju mi je naplatio 25 rijala, jer nije imao sitna. Rekao je da su 2 rijala za “bibsi” (pepsi). Inače, i najmanja djeca trguju, kao i žene pokrivene zarom. Mnogi od njih su nepismeni, ali kada su pare u pitanju, tu kao da imaju završen najmanje fakultet!

Puno zanimljivih i simpatičnih situacija. Naravno, osnov u tome je lijepo komuniciranje sa ljudima, i primjereno ponašanje. Ali, cijeli boravak se okreće ka našem osnovnom cilju, ponovo smo blizu Ka’be. I tu čovjek ulazi u posebno stanje, stanje blaženosti, blizine Allahove dž.š. milosti, stanje iz koga ne bi želio nikada izaći. Kako opisati prizor kada tavafiš, i svaki krug na jednom mjestu, do Ka’be sretneš čovjeka koji satima uči Kur’an i plače!

Zajednički namazi u Haremu su nešto posebno. Svaki namaz ima svoje specifičnosti: sabah je vrijeme kada se troma noć polahko budi, podne je obasjano najjačom svjetlošću, ikindija predstavlja vrata za smiraj sunca do akšama, koji predstavlja početak novog dana. Tada dolazi željeni hlad, a na zapadu sunčeve zrake polahko tamne. Jacija je već u vrijeme crnog neba, za koje se ima osjećaj da se stapa sa Ka’bom. Imam šejh Sudejs ima lijep, jasan i pitak glas. Obično uči ašera koja razumijeva najveći broj džematlija i koja su tematski vezana za hadž. Klanjamo za imamom u džematu od nekoliko stotina hiljada osoba, poredani u koncentrične krugove, na ovom najčasnijem mjestu na Zemlji. U istom trenutku stojimo svi zajedno pod nebeskim svodom, prateći glas Kur’ana a.š. koji se rasprostire daleko, daleko. A zatim se spuštamo na sedždu…. Odlazak u Harem je kao odlazak na najljepšu plažu ovoga svijeta, plažu na kojoj se sunčaju i umivaju ljudska srca.

U Haremu sam se upoznao sa jednim bratom iz Bangladeša, Seyyid Fahrudin Razijem, koji je imam u jednoj džamiji. Vrlo obrazovan, plemenit i osjećajan. Pričao mi je o dovama koje su upućivali za nas u Bosni. Gotovo da je zaplakao raznježivši se u suosjećanju za ono što smo u Bosni propatili. Neka ga Allah nagradi. Drago mi je što sam ga upoznao sa Džaferom Resulom, našim prijateljem iz Irana s kojim smo se ranije upoznali. Individualna dimenzija hadža, pogotovo za nas koji prvi put dolazimo, je u prvom planu, ali je vrlo važna i društvena, u vidu susreta muslimana svijeta.

I pored toga što sam već desetak dana u Meki, još imam osjećaj kao da sanjam. Razmišljanje u vremenu odvojenosti i osamljivanja sa samim sobom. O odgovornosti za svoj vlastiti život, jer prvo ćemo sami za sebe polagati račune. Koristim priliku za dovu: “Allahu moj, upotpuni i povećaj moje znanje, podari mi ispravno vjerovanje, i spasi me mržnje prema vjernicima”

Tavafi oko Ka’be… prostor i vrijeme ispunjeni predanošću… Vjerski propisi ne obavezuju da se nešto posebno uči, dovoljna je mu’minska svijest o Allahu dž.š.

“Svemilosni Bože, molim Te da popraviš odnose u našim porodicama. Molim Te da spojiš čestite Tvoje vjernike i vjernice, u hairli i sretnim brakovima.”

Posjetio sam sa Harisom i Omerom jedno popodne naše hadžije iz Bosne. Baš mi je bilo drago vidjeti poznate osobe, boraviti u kutku Bosne u Meki. Ispunjava nas osjećanje ponosa.

5. Dani hadža

I tako, nakon nekoliko godina snažnog priželjkivanja srca, Allah dž.š. mi je omogućio da dođem na Sveta mjesta. Sjećam se Dana Arefata od prije 3 godine kada sam počeo raditi prvi put poslije diplomiranja. A evo, ovog petka - 26.marta 1999. pada 9.Zu-l-Hidže 1419, Dan boravka na Arefatu, visoravni udaljenoj od Meke dvadesetak km, mjestu na kojem borave sve hadžije. To je prizor koji duboko dira ljudska srca. Hiljade šatora, najveći skup muslimana i ljudi uopšte, sunce, nebesko plavetnilo, tlo kojim gazimo i vrijeme koje provodimo od jutra do zalaska sunca - sveto. Sve se pokorava i moli Allaha dž.š.

Hvala Allahu dž.š. na kiši milosti koju je prosuo na nas na Arefatu. U mislima i na jeziku kur’anske riječi, dove, zikr, i hadis Poslanika a.s.: “Nema dana u kojem Allah oslobodi više robova od vatre nego što je to u dan Arefata”.

Stajali smo na kamenitom brdu Haris, Omer i ja. Okrenuti ka kibli, na zapad. Sunce postupno postaje blago. Vrijeme oko 17 h. Ostalo je još oko 1,5 sat do akšama, koji znači i završetak ovog boravka koji se pruži jednom ili nijednom u životu čovjekovom. Rijetko više puta. Gledam dolinu načičkanu šatorima ispresijecanu putevima. Brdo Milosti (Džebeli-Rahmet) se bijeli od ljudi u ihramima koji se nalaze na njemu. Arefat se bijeli, ljudi stoje i dovu upućuju Gospodaru. Do nas dopiru učenje Kur’ana, ilahije, moljenja i šaputanja dova. Lagani povjetarac donosi raznorazne zvukove. Toliko puno želja, a Jedan Jedini Allah, čija se milost i obilje ne umanjuje ispunjavanjem dova svojih stvorenja…

Molim Allaha da mi omogući da ispravno i bez grijeha obavim hadž, jer je Muhammed a.s.rekao: “Onaj ko obavi hadž a da nije griješio niti napravio vjerski prijestup tokom hadža, biće mu oprošteni grijesi kao na dan rođenja”.

Pomalo mi se zaokružuju razmišljanja o hadžu. Uviđam koliko je važno dobro se pripremiti i teoretski i duhovno.

Nakon obavljenog hadžskog tavafa, 2. dan Kurban bajrama upotpunili smo farzove hadža. Radi toga smo sretni i zadovoljni. Zvao sam svoje telefonom, nedelja je, hvala Bogu, divna bajramska atmosfera. Razmišljanja o povratku kući se pojačavaju.

6. Odlazak u Medinu

U utorak popodne 30.marta krenuli smo iz Meke, nakon oproštajnog tavafa i uz žal radi udaljavanja od Bejtullaha, prema Medini, gradu koji je ugostio i pružio utočište Poslaniku a.s. i ashabima. U zraku trepere glasovi salavata: “Allahumme salli ala Muhammedin ve ala ali Muhammed”.

Medina donosi jedan poseban mir. To je mjesto širine, džemata, zajednice muslimana. I geografska konfiguracija govori o tome: Medina je dolina, oaza, u daljini okružena brdima.

Neobično je klanjati udaljen od Ka’be, nakon toliko dana provedenih u Meki. Džamija Poslanika a.s. je predivna. Lijepa je skoro kao Mesdžidu-l-Harem u Meki. A različita, naravno. Impresivno je posmatrati kako se građevina džamije i minareti uklapaju u nebo prilikom izlaska i zalaska sunca.

Želio bih da ovi lijepi osjećaji predanosti i vezanosti ka Allahu džellešanuhu budu stalno snažni, kao sada, ovih dana…

Vrijeme od nekoliko dana pred povratak kući najviše sam posvetio traženju i kupovini poklona. Volim darivati i biti darivan, i znam šta znače pokloni po povratku s hadža, ali ipak mi je žao što sam se morao preokupirati time. Puno bih volio da sam mogao više pažnje posvetiti boravku i ibadetu na časnim mjestima. Ostaje mi da molim Allaha da to nadoknadim jednog dana, a da mi oprosti povremenu okupiranost dunjalukom. Radostan sam jer sam u Meki s tim nisam imao problema.

7. Povratak kući

U Medini osjetih mir u pripadnosti džematu, a u Meki u Hramu sigurnom tražih utočište i blaženstvo, težeći blizini Allahovog dž.š. rahmeta. Ovo je bilo putovanje svih putovanja, pečat. Sada kada sam se vratio kući, razmišljam o svijetu kojeg vidjeh i doživih, sjećajući ga se kao jedan divni san. Sada slijedi vrijeme odgovornosti i potvrde da smo za taj san zahvalni. I dalje mi kroz misli i snove prolaze slike tog svijeta koji se dosta razlikuje od ovog našeg svijeta:

  1. voda je dragocjenost, a kiša i rijeka predstavljaju jasan znak Allahove milosti, što je kod nas u Bosni dosta uobičajeno;
  2. vjera ima status bar jednak sa stvarima ovog svijeta. Osjeti se to npr. po pažnji koja se ukazuje namazima, sve se zatvara i bez žurbe posveti pola sata ili sat namazu - kod nas je već dugo vremena vjera kao neka vrsta hobija. Na žalost, puno je toga što liči na blijedu kopiju originala. Ovu kritiku prvo upućujem sebi, a onda drugima. Uz želju da se svi popravimo.
  3. biti musliman ovdje u Bosni i svim drugim zemljama gdje su muslimani u manjini je kao biti dio okeana Islama na obodu, na granici, gdje nakon oseke ostaju mala jezerca. Puno je lakše biti musliman tamo gdje sve zove na namaz, i gdje život ovodunjalučki prestaje za to vrijeme. A ovdje gotovo sve odvraća od namaza, od okrenutosti Allahu dž.š. Puno znači što je zabranjeno javno ispoljavanje harama, osjeća se to u zraku. Kod nas, na žalost, to je normalna stvar, “demokratija”, “pravo čovjeka na slobodu”…
  4. prvi put po povratku klanjah u našoj maloj džamiji na Hridu. Vratio sam se, posjetio ponos i slavu muslimana - Sveta mjesta. Život se nastavlja ovdje, gdje nema tako velikih i blistavih mesdžida, ali naša obaveza je da istinski unesemo islam u svoje živote, a Allah će najbolje ocijeniti šta se nalazi u našim srcima i koliki je svačiji trud. Molim Ga da nam pomogne u tome, da ojača našu vjeru i popravi djela za dobro ovog i budućeg svijeta. Molim Gospodara da nas kao čistu vodu spoji sa maticom, sa okeanom Islama, očišćenim, toplim i snažnim. I da na hiljade hadžija iz naših krajeva svake godine odlazi na hadž, na izvor, i da to bude nova snaga i preporod za njih i za našu zajednicu. Amin.
Ocjena: