9 Feb 2006

Muharremska predavanja 2006. godine (Deseti dan)

Objavio: znaci
Kategorija(e) tekstova: 

 

Sjećanje na hazreti Fatimu

LevhaBismillahir-Rahmanir-Rahim!

Elhamdulillah, elhamdulillah, elhamdulillahi Rabbil-‘ālemine!

Allahumme salli ‘alā Muhammedin ve ‘alā Āli Muhammed!

Jedinome neizmjerna hvala, dočekali smo i deseti dan blagoslovljenog mjeseca Muharrema, Dan Ašure, u kojem su su kroz povijest mnoge lijepe i veličanstvene svari desile ali koji nas podsjeća i na tragičnu pogibiju našeg hazreti Huseina, na pokolj koji se desio na Kerbeli, baš desetoga dana mjeseca muharrema.

Toga dana, Jezid je svoje vojske poslao da ubiju hazreti Huseina i veliki broj članova hazreti Pejgamberove, alejhisselam, rodbine, neporočnog Ehli Bejta.

Zbog svega što smo rekli, neki su ovih deset dana matema, žaljenja za smrću hazreti Huseina, i u očekivanju Dana Ašure, proveli u dodatnom ibadetu, učeći zikr, i matemske ilahije, donoseći salavat na hazreti Muhammeda, alejhisselam, i hazreti Ehli Bejt.

Ovoga posljednjeg dana našeg druženja, po običaju govorit ćemo o hazreti Ehli Bejtu, odnosno o hazreti Fatimi. Izdvojili smo nekoliko kasida iz divana hazreti Alije, u kojemu hazreti Alija pjeva o svojoj voljenoj hazreti Fatimi. Stihove je ispjevao kada joj bijaše u zijaretu na mezarju.

Ako Bog da, završit ćemo sa stihovima koje je ispjevala hazreti Fatima, kada je došla na mezar svog voljenog oca, hazreti pejgambera Muhammeda, alejhisselam.

Hazreti Alija u zijaretu hazreti Fatiminom kaburu

Evo me kod kabura stojim, srce mi selam šalje

mezarju drage moje, al’ ona odgovor ne daje.

Zar je draga sad’ kralj kakav, ne odgovaraš nam stoga

zar zaboravi nakon mene, ne znaš lik dragog svoga?

Odgovara meni draga: “Kako da vam odgovorim

kamenja, zemlje talac postah, samo njih sada dvorim.

Ljepotu mi zemlja jede, pa sam vas zaboravila

skrivena sam od roda svog, ne vidim ni prijatelja.

Ev’ i od me vama selam, al’ svojstvo je okopnilo

i kod mene, a i kod vas, jedni druge da volimo.”

Hazreti Alija na mezaru hazreti Fatime

Moja l’jepa mila draga, nak’ nje drugu volit’ neću

zbog neke druge žene, srce mi neće vidjet’ sreću.

Moja l’jepa mila draga, od vida, t’jela, nesta bila

al’ iz srca mog’ ovog, ljuba se nikad’ nije s’krila.

Zarobljenik koji je tražio nešto hrane od hazreti Alije i hazreti Fatime

Hazreti Alija:

O Fatima mila kćeri, vjerovjesnika Ahmeda

kćeri poslanika našeg, tog’ prvaka svih sejjida,

rob ovaj nama dođe, a nikako upućen nije,

u okove on je bačen, ok’ njih da se dobro svije.

Na glad taj sve se žali, i od tog’ dalje na bol svaku

kod Njeg’ će sutra naći, ko danas nekom da nafaku.

Kod el Alijja-Uzvišenog, Vahida, od sveg Sveti,

svako danas što posije, to će sutra i požnjeti.

Hazreti Fatima:

Ono što mi imali smo, sem kile ostalo nije,

a ruka moja nikako, ne prestade šta da sije.

Na glavi evo mojoj, ni mahramu nemam da svijem,

sem ovaj ogrtač zakrpljeni, samo što se rasp’o nije.

Bo’me sinčića moja oba, od gladi stomak radi,

Gospodaru Ti to ne daj, da umru mi baš od gladi.

Otac njihov baš je dobar, stvarno je rad, najvredniji

najveći od svih sijača, od svih on je najvjerniji.

Siromah koji je ušao dok su hazreti Alija i hazreti Fatima jeli i tražio od njih hrane

Hazreti Alija:

O Fatimo veličanstvena, silnoga ubjeđenja,

o najvećeg čovjeka kćeri, boljeg od svih stvorenja.

Vidiš li ovog’ ovdje, tužnog i skromnog siromaha,

na vrata nam je doš’o, tih punih usta žal-uzdaha.

Nama hud on se žali, gladan je, vel’ku tugu sliva,

svaki čovjek odgovarat će, talac je tog što ima.

Hazreti Fatima:

Naredbu sam tvoju čula, pokoravam se, ne sudim

za korenjem želje nemam, niti želim šta da kudim.

Odmah sad nahranit ću ga, interesa drugog nema

nak’ sitosti glad će doći, sigurna sam ja posvema.

Prvake ljude Istiniti ima, Sebi bliske, znam,

u vječnost da ću ući, jer šefaat očev ja imam.

Hazreti Fatima u zijaretu hazreti Muhammedovom, alejhisselam, mezaru

Kada je hazreti Fatima posjetila kabur svoga oca hazreti pejgambera Muhammeda, alejhisselam, stala je pokraj njega i plakala. Potom je zagrabila šaku zemlje s kabura i protrljala ju po desnoj ruci i licu, a onda ispjevala slijedeće stihove:

Reci onom koga više nema, pod zemljom što šuti

za krik moj da li znaš, dozivanje kad’ bi mog’o čuti.

Žali me spopadoše, oko mene se omotali,

kada prekrili bi dane ove, noći bi postali.

Štićena sasvim bijah, u Muhammeda sjeni bila

varke se ja ne bojah, ljepota se ok’ mene svila.

A danas ja ponizna sam, prem’ poniznome tu smjeram,

bol mi se pojačava, ogrtačem evo tugu tjeram.

Kad’ kumra noću plače, za granom žaleć’ pusti daha,

i ja tada plakat’ stanem, roneć’ suze do sabaha.

Nakon tebe ja ću tugu, za prijatelja bliskog uzeti,

suze ove što ih lijem, pjesma moja to će biti.

Da l’ onda može neko, nad grobom Ahmeda da diše,

a potom u svom životu, nešta ljepše da miriše?

Ocjena: