4 Mar 2003

Muharremska predavanja 2003. (Drugi dan)

Objavio: znaci
Kategorija(e) tekstova: 

 Svako zna da je vrhunac duhovnoga uzdizanja predstavljen mogućnošću uvida u stanje vlastite duše, izravno gledanje silâ koje čuće u unutarnjosti čovjeka.

           Većina ezoterijskih (tajnih) učenja pokretâ nju ejdža (new age), uvid u čovjekove moći predstavlja kao vrhunac izgrađenosti osobe; taj čin omogućen je samo duhovno savršenim ljudima (guruima).

            U Kur'anu, usavršavanje čovjeka teče postupno:

"Reče: 'Uistinu ga je Allah među vama izabrao i povećao mu širinu znanja i tjelesnu snagu.' " (2:247)

Shodno tome, čovjeka zadešavaju sve teže i teže kušnje, nevolje:

"Nema sumnje da ćete nailaziti na sve teže i teže kušnje." (84:19)

Za svaki naredni korak u napredovanju ka Uzvišenome veže se veća mogućnost viđenja i razumijevanja onoga što se dešava u čovjekovoj duši.

            Mogućnost gledanja u dušu, i razumijevanje onoga što se s njome događa, zavisi od toga da li nam dragi Bog te tajne želi otkriti jer samo On pouzdano te procese poznaje i samo preko Njega i mi možemo nešto saznati:

"Mi stvorismo čovjeka i znamo ono što mu njegova duša došaptava. Bliži smo mu od njegove vratne žile kucavice." (50:16)

"I pitaju te o rûhu. Reci - rûh je od naredbe moga Gospodara. A nije vam dato doli malo znanja."(17:85)

            Razmišljajući konstantno o svojoj duši, čovjek rijetko osjeti da je prešao sa jednoga na drugi stupanj (jer je stalno usredotočen na sâmu dušu), a logično je (u grubim crtama): prvo uopće ne razmišljamo o našoj psihi, potom nas mistično privlači pojam "duša", potom saznajemo neke informacije o njoj (čitanjem, raspitivanje, razgovaranjem...); onda pouzdano saznajemo "djeliće" o duši čitajući Kur'an i hadise (govore Muhammeda, alejhisselam); naredni stupnji vezani su već za duhovno stamenitije osobe - konkretne obavijesti iz snova potom razumijevanje tih obavijesti, prepoznavanje događajâ i stvarnosti oko nas kao pokazatelja u našemu životu te, potom, jasno razumijevanje toga, "viđenja" određenih stvarî na javi a potom i razumijevanje tih "viđenja", itd.

            U islamu, početni uvid u vlastitu unutarnjost naziva se početak duhovnoga punoljetstva. Kur'an kaže:

"A kada on ojača i stasa, podarismo mu prosuđivanja i spoznaje." (28:14)

            Nije potrebno da čovjek, naročito ako se ne osjeća duhovno čvrstim, od sebe odbacuje neke dozvoljene stvari strahujući od konzumiranja zabranjenoga; jer zuhd (samoodricanje) nije obaveza, to je drugotno (sekundarno) sredstvo na putu ka Allahu. Veliki broj ljudi griješi opterećivanjem manje bitnim stvarima. Islam traži red, tako i zuhdver' i slično dolaze tek nakon ustaljenja u poštivanju halala (dozvoljenoga) i klonjenju harama (zabranjenoga), a znak da se čovjek učvrstio na tome stadiju jeste jedna duhovna smirenost, preovladavajući (dakle ne dominirajući) optimizam (vedro raspoloženje). Ono načem čovjek treba insistirati jeste činjenje dobrih djelâ. Zato Uzvišeni i kaže, u nastavku gore citiranoga ajeta:

"e tako mi naknađujemo dobročiniteljima." (28:14)

            Ulazak u dimenziju skrivene stvarnosti jeste poput ulaska u neki grad dok njegovi stanovnici ne obraćaju pažnju. U daljnjemu govoru o hazreti Musâu, alejhisselam, Kur'an veli:

"I on uđe u grad dok njegovi stanovnici ne obraćaše pažnju, te u njemu nađe dva čovjeka kako se biju - jedan od njegove sljedbe a jedan njegov neprijatelj." (28:15)

            Malen uvid u nešto znači i malu mogućnost razumijevanja stvarnosti. Naše prepoznavanje "krupnih stvari" potvrđeno, potpomognuto, je općim značenjima Kur'ana i Sunneta, dočim "istančanosti" (detalji) zahtijevaju veći, kvalitetniji, uvid. Naprimjer, tačno je da u Šerijatu postoji zabrana slikanja i vajanja kipova, ali ne postoji apsolutna zabrana bavljenja vajanjem ili slikanjem; postoji zabrana uvođenja novínâ u ibadet (bogoslužje) - bid'at, ali to ne znači i zabranu iskazivanja vlastitoga doživljaja vjere. Tako nije rijedak slučaj da, iz neznanja, doslovno ubijemo našu sklonost ka nečemu, strahujući da ta sklonost znači sklonost ka zabranjenome.

            Želeći sebi olakšati, duša oblikuje, Allahovim darom, različite sklonosti čije izražavanje služi kao "otpusni ventil". Zamislimo, šta se dešava s nutrinom kada zapušimo ventil?

            Slično je i Musâ, alejhisselam, shodno taze ulasku u punoljetstvo, pogriješio. U daljnjemu kur'anskome Tekstu kaže se:

"Pa ga dozva onaj iz njegove sljedbe da mu pomogne protiv neprijatelja njegova, i Musâ ga udari - i ubi ga. Reče: 'Ovo je od šejtanova (đavoljeva) posla. On je očiti neprijatelj koji zavodi!' " (28:15)

            Musâ, alejhisselam, ovdje je izrazio nešto što mi danas nazivamo slijepa ljubav za nacijom. Dakle, neotrežnjeno rezonovanje (zaključivanje), površno, slijepo vezanje za simbole bez temeljitoga shvatanja sâme suštine. Danas, nažalost, veikome broju muslimana dovoljno je što neko ima muslimansko ime pa da ga uzme za prijatelja, a svako ko ne pripada naprimjer korpusu Bošnjaka automatski se doživljava kao zao, nepošten, opasan i slično. Ovo je razumljivo, s obzirom na patnju doživljenu u neto okončanoj agresiji na Bosnu i Hercegovinu, ali nije i šerijatski opravdano.

            Slično ovome, sve snage duše koje ne poznajemo, slijedimo li slijepo primjere bogobojaznih ljudi, nastojat ćemo pobiti, zatrti. Da bismo slijedili nečiji primjer, tu osobu tada moramo dostatno i poznavati (jedini je izuzetak hazreti Muhammed, alejhisselam). Naprimjer, hazreti Abdul Kadir Gejlani bijaše poznat po zuhdu ali se i volio naročito lijepo oblačiti, s prijteljima sjediti; hazreti Zejnul Abidin nije svake noći redovno klanjao nafile (neobavezne, dobrovoljne namaze) i učio Kur'an ali je zato po svu noć raznosio hranu siromašnima, pazeći da ga niko, pa ni oni, ne vidi. Konačno, Muhammed, alejhisselam, postio bi toliko da bi drugi pomislili da nikada neće prekinuti s postom ali bi i mrsio (ne bi nikako postio) tako dugo da bi drugi pomislili da nikada neće postiti. (hadis, govor Muhammeda, alejhisselam, prenosi hazreti Aiša, a bilježi Tirmizi)

Izuzetak je, ponavljamo, jasan propis kao što je obveza posta mjeseca ramazana s tim da i tu može biti preinake, u smislu da ona osoba koja ne može postiti (iz šerijatski opravdanih razlogâ) dobiva drugu obvezu kao nadomjestak.

            U ovome stanju najbolje je učiti dovu koju nam je zacrtao Kur'an. Musâ, alejhisselam, reče:

" 'Gospodaru moj, učinih nasilje duši svojoj, pa mi oprosti!' (Rabbi innī zalemtu nefsī fagfirlī) I On mu oprosti. Uistinu, On je Oprosnik, Milosni." (28:16)

            Nadalje, trebamo se sačuvati nepotrebnih "oštrih rezova", nagle promjene navikâ (podrazumijeva se da smo se navikâ izravno suprotnih Šerijatu riješili mnogo prije ovoga, prije ulaska u punoljetstvo).

            O događaju koji navodimo dalje se kaže u Kur'anu:

"Reče: 'Gospodaru moj, tako mi blagodati koje si mi podario, nikada neću biti odraz griješnikâ!' (Rabbi, bi mā en'amte 'alejje fe len ekūne zahīren lil mudžrimīn)" (28:17)

Ovakav nijet (odluka) ključ je dosezanja smiraja. Njime se štitimo od pogrešnoga činjenja ibadetâ (bogoslužjâ) koje nas može učiniti nesretnim. Od postajanja nesretnim u činjenju ibadeta, utočište je kod Boga tražio i hazreti Ibrahim, alejhisselam:

" 'I napuštam vas, i ono što zazivate mimo Allaha a sâm zazivam Allaha, nadam se da u zazivanju moga Gospodara neću biti nesretan.' (Ve a'tezilukum  ve mā ted'ūne min dūnillāhi ve ed'ū Rabbī, 'asā ellā ekūne bi du'ā'i Rabbī šekijjā)" (19:48)

            Ispit iskrenosti naše odluke i obavezivanja ubrzo će doći. Nakon prethodnih iskustava, čovjek sada plašljivo pogledá na svoju dušu, stalno očekujući zamke. Nema sumnje, nova zamka ponovo će se javiti:

"I on osvanu u gradu strahujući, čekajući, kad ga onaj kojemu jučer pomože ponovno pozva. Musâ mu reče: 'Ti si očita zamka!' " (28:18)

            Muhammed, alejhisselam, rekao je:

"Ko kaže kada omrkne: U ime Allaha čijim Imenom ništa ni na Zemlji niti na nebu čovjeku ne može štetu nanijeti, i On je Onaj Koji čuje, Onaj Koji zna (Bismillāhillezī lā jedurru me'asmihī šej'un fil erdi ve lā fis-semā'i, ve Huves-Semī'ul 'Alīm), tri puta, neće ga zadesiti iznenadno iskušenje dok ne osvane. A ko to kaže kada osvane tri puta, neće ga belaj (nevolja) zadesiti dok ne omrkne." (hadis prenosi hazreti Osman, a bilježe Ebu Davud, Ibn Hibban i el-Hakim)

            Nakon ovoga, Allah dragi čovjeku može podariti jednu unutarnju pratilju-savjetnicu koja će mu govoriti šta dalje da radi, koja će ga upozoravati čega da se kloni i opominjati kada ponovno krene sebi (ili drugome) zlo nanijeti. Tako bī i sa hazreti Musâom, alejhisselam:

"A kada htjede zgrabiti neprijatelja svoga i njegova, ovaj reče: 'Musâ, zar me želiš ubiti kao što si ubio dušu jučer? Ti ne želiš ništa drugo doli da budeš primoravatelj drugih na Zemlji; a ne želiš biti od dobročinitelja!' " (28:19)

            Kako vidimo, krug se zatvara. Unutarnji glas vraća nas na početak, na činjenje dobrih djelâ. Samo dobrim djelima čovjek postaje bliži svome Gospodaru. Jedino, sada je osoba, koja prođe prethodno označen put, upotpunosti svjesna i uvjerena u istinitost propisa obveze činjenja dobra. Prije bijaše nesigurna. Sada joj Allah dragi podari unutarnji glas, iskrenoga savjetnika na putu k njemu.

Neka Allah dragi podari iskrenoga savjetnika kompletnome čovječanstvu. Amin, ja Erhamer-Rahimin!

Ocjena: